Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Đorđe Nikprelević:
VELIKE SILE I SUSJEDI U MALISORSKOJ KRIZI 1911. GODINE



Iz knjige istoričara Đorđa Nikprelevića “Ustanak u Malesiji 1911. godine”, koju je objavio podgorički izdavač “DOB”, "Vijesti" prenose poglavlje u kojem se analiziraju, kako politika i interesi tadašnjih velikih sila Austro-Ugarske, Rusije, Njemačke i Italije, tako i strategije i teritorijalne pretenzije albanskih susjeda tokom tzv. Malisorske krize, 1911. godine

Početkom XX vijeka, apsolutistički režim sultana Hamida II nastavio je sa politikom negiranja albanske nacije, jezika i pisma

Politika velikih sila prema Albanskom ustanku 1911. godine bila je različita, zavisno o kojoj sili je riječ. Ipak, političko ponašanje evropskih sila tog vremena i susjeda je imalo jednu zajedničku karakteristiku, a to je da su one manje - više, pojedinačno i zajednički imale negativan stav prema Albanskom ustanku, što na svoj način odslikava citat iz ruske štampe tog vremena, odnosno pisma Hajdar Beja, sina velikog Midhad paše objavljeno u “Bourse d Orinet”: “Najjači otrov za našu zemlju, kojim su već zatrovani neki važni njeni djelovi, je van granica. Pitanje Malisora i događaji u Albaniji nijesu izazvani samo greškama administracije. Oni su isto tako i rezultat inostranih intriga. Vlada mora priznati privilegije Malisorima, ali nikako i Albancima ... Nezavisna Albanija ne može postojati! Grčka pretenduje na Janinski vilajet, Crna Gora na Skadarski, Srbija na dio Kosovskog vilajeta, Bugarska na Solunski i njegovu okolinu. Sve ove državice imaju svoju propagandu tamo. Austrija će se iskrcati na Solun, čemu se Italija neće suprotstavljati zbog svoje namjere da osvoji luke u Albaniji na obali Jandranskog mora i kolonije u Africi. Nekoliko komadića zemlje će se ustupiti balkanskim državama i balkansko pitanje smatraće se riješenim”.
Austro - Ugarska, Italija, Rusija i balkanske zemlje imale su međusobno oprečne stavove i interese po ovom pitanju. Uz balkanske, slovenske zemlje, vjekovima je stajala Rusija. Članak Hajdar Beja je veoma koncizno izrazio stav Otomanske diplomatije, a možda i vojnih vrhova turske armije, odnosno politički stav mladoturske vladajuće partije prema Albanskom ustanku i drugim kriznim žarištima imperije u evropskom dijelu Turske, pretenzijama balkanskih država kao i odnosima velikih sila.
Ostavljajući po strani srpsko - bugarske, ali ne i crnogorsko - srpske odnose povodom albanskih ustanaka od 1909. do 1912. godine, sa obzirom na aktivnost i pretenzije jedne i druge monarhije, Srbije i Crne Gore prema Albaniji, koje imaju posebnu težinu, pokušaćemo da nešto šire sagledamo odnos ovih dveju država prema albanskom pitanju.
Iako se dr Mikiću, autoru rada iz koga je naveden citat, može prigovoriti što nije koristio i albanske izvore, odnosno izvore iz arhiva velikih sila u dovoljnoj mjeri, osim radova I.S. Galjkina i fondova Bečkog arhiva koji se odnose na taj period, ipak smatramo da njegov rad predstavlja svojevrstan nezaobilazan doprinos u rasvjetljavanju međunarodnog aspekta albanskog pitanja u ovom periodu, pri čemu se ne moramo složiti sa svim njegovim odgovorima na neka pitanja koja je on dao prilikom razmatranja (u vidu imamo radove albanskih istoričara A. Puta, A. Bude, S. Pola, S. Skendi, K. Prifiti, G. Špuza i dr.)
Dakle, citat iz pomenutog pisma poznatog turskog intelektualca, najbolje prikazuje sintezu (filozofiju mladoturskog ponašanja) prema Albancima povodom Malisorske krize 1911, odnosno položaj albanskog naroda u Otomanskoj Imperiji. Takođe se može zaključiti, što se iz raspoložive građe očito vidi, da je diplomatija Otomanske imperije bila u posjedu potpunog saznanja o namjerama velikih sila i balkanskih državica prema njemu, odnosno Albaniji, a te namjere su se 1912/13. godine djelimično i ostvarile. Grčka je anektirala Janinski vilajet, Srbija - Kosovo i dio Dukađina, Crna Gora - djelove Skadarskog vilajeta, Grude i najveći dio Hota, Italija je grčevito držala Valonu i djelove Južne Albanije, koju je morala napustiti. Zahtjev Srbije, djelimično Grčke i Crne Gore, uvažila je Londonska ambasadorska konferencija 1912/1913.
Sa pobjedom mladoturskog režima i inauguracijom Midhat - pašinog Ustava 1908. godine veoma je bio pogoršan i onako težak položaj albanskih masa pod vlašću Otomanske imperije. Mladoturskim reformama radilo se na potpunom gušenju najvećeg svjetionika - albanske nacionalne svijesti, koja je vjekovima proganjana na sve moguće načine od strane Turskog carstva, a otpor toj svijesti najbolje je sintetizovan i ogleda se u paroli: “Autonomna, niti nezavisna Albanija ne može postojati!”.
Sjeverna Albanija je, pored toga bila poprište oružanog sukoba između Albanaca i Turaka. Cijela Albanija je postala trusno područje oštrog diplomatskog sukoba iza scene, zbog svog prirodnog bogatstva, odnosno geostrateškog položaja (Otranska vrata na ulasku u Jadransko more). Upravo iz pomenutih razloga politički vrhovi Dvojne monarhije nastojali su da buduća Albanija bude u “tijesnim ekonomskim, kulturnim i političkim odnosima sa njom” kako bi joj poslužila kao protivteža prema Srbiji i Crnoj Gori, jer je knjaz Nikola permanentno "pobunjivao" Albance kako bi došlo do konflikta na granici prema Skadru, a radi eventualnog proširenja svoje teritorije. Međutim, on je bio limitiran time što je zaboravio na činjenicu, da je “snaga, bila i ostala majka istorije”! Rusija kao velika sila, čija je diplomatija bila stalno prisutna na Balkanu, više puta se izjasnila protiv Albanskog ustanka 1911. kao i prethodno protiv Kosovskog ustanka (1910) i protiv bilo kakvih komplikacija na Balkanu, i intenzivno je radila na očuvanju status quo - a, “iz razloga što još uvijek nije bila spremna za eventualni rat”. U isto vrijeme se postavlja i prepreka ekspanzionističkim težnjama Italije na istočnoj obali Jadranskog mora, kako navodi istoričar Savo Skoko u svom opsežnom radu “Drugi balkanski rat” (str. 22). Crna Gora je, istina, kasnije tražila od ruske diplomatije da se Albaniji obezbijedi odgovarajući stepen autonomije, da bi na taj način bio ograničen Austro - Ugarski uticaj od strane Velikih sila. Crna Gora se nadala da će budući događaji teći u njenom interesu.
Kao što je bilo planirano u ruskim diplomatskim projektima za proširenje slovenstva na Balkanu, ista politika je poslužila, takođe i Austro-Ugarskoj, kao baza za dalji prodor germanstva na jugoistok. Austro-Ugarska je u albanskom pitanju odigrala ulogu trojanskog konja. U početku je podržala Oslobodilački pokret albanskog naroda protiv pretenzija Srbije, Crne Gore i Grčke, da bi kasnije radi sopstvenih mračnih namjera, podržala Tursku i njena nastojanja da uguši ustanak. Albanski pokret je blagovremeno otkrio te namjere. Albancima nije bilo ništa bolje ni prije dolaska Mladoturaka na političku scenu, jer početkom ovog vijeka apsolutistički režim sultana Hamida II produžio je politiku negiranja albanskog naroda, njegove nacionalnosti, jezika i pisma (nacionalne kulture), goneći bez milosti sve patriote i njihove napredne ideje. Ni tzv. reforme (tanzimata) nijesu priznavale Albancima ni jedno nacionalno pravo. Albanski patriota iz perioda preporoda, S. Dini, je izrazio uvjerenje da će se njegovi zemljaci dići na noge i prekinuti lance ropstva.
Mnogo ranije, na zajedničkom sastanku Franca Jozefa i Aleksandra II u Rajštatu 1876. godine, uz aktivno učešće njihovih ministara spoljnih poslova, grofa Andrašija i Gorčakova, ispostavilo se da Austrija nije bila indiferentna prema sudbini Albanije, ali ne iz razloga njenog vjerskog protektorata, odnosno brige za katolički živalj, već iz drugih razloga, tj. zbog njenog budućeg uticaja na Balkanu.

--------------------------------------------------------------------------------

Na ovoj međunarodnoj konferenciji se po prvi put, kako je istaknuto u zajedničkom protokolu, govori o mogućnosti formiranja autonomne Albanije, kao što je slučaj sa drugim balkanskim državama. Ovo se međutim, dešavalo u predvečerje 1878. godine, kada su počele ozbiljne pripreme Albanskog pokreta za odbranu sopstvene teritorije od cijepanja među balkanskim državama, odnosno, od teritorijalnih pretenzija susjednih balkanskih država.
Austro - Ugarska je najviše od Prizrenske (albanske) lige do 1912. godine blokirala rješavanje albanskog pitanja. Osobito je njeno ponašanje bilo destruktivno u vezi sa Malisorskim ustankom 1911, da bi 1912. godine najviše i isključivo podržavala albansku nezavisnost u njenim etničkim teritorijama, no to ne spada u domen našeg razmatranja. Ali ona je i tada, to najvjerovatnije radila zbog svojih ciljeva i interesa. Njena politička strategija, po pravilu, uvijek je imala podršku Njemačke i povremeno Italije.
U albanskom pitanju krajem 1910. i početkom 1911. godine dominantno mjesto zauzima tzv. Malisorska kriza, odnosno početak oružane borbe Malisora, koja je u ono vrijeme dospjela u centar pažnje svjetske javnosti. U svojoj samouvjerenosti da je Albanija dio njihove Imperije, Mladoturci nijesu gubili nadu da će povratiti svoj suverenitet nad Albanijom čak ni poslije proglašenja njene nezavisnosti i njihovog totalnog poraza u Balkanskom ratu 1912. godine od balkanskih saveznica. A prije toga su sa albanskim ustanicima 1911, a posebno 1912. (praktično) doživjeli poraz i već su tada izgubili dva svoja vilajeta.
Vratimo se ponovo politici velikih sila prema Albaniji. Kao što smo ranije utvrdili, Austrija je vršila jak pritisak na Visoku Portu u Carigradu, da svoju brutalnu vojnu operaciju protiv golorukog albanskog naroda zamijeni sa pomirljivijim mjerama, kako bi se okončala Malisorska kriza i povratio mir.

--------------------------------------------------------------------------------

Beč i Berlin su bili za podršku “trulom” režimu sultana Hamida II zbog toga što je status quo najviše odgovarao austrougarskim namjerama ekonomsko - političke penetracije na područje njihovog kulturnog protektorata koji je obuhvatao sjeverni dio Albanije - područje naseljeno katoličkim albanskim življem. Zbog toga, Beč je formalno negirao postojanje Oslobodilačkog pokreta Albanaca. Obje sile su Memorandum velikim silama (zahtjev Albanaca iz Greča od 23.06.1911) ocijenile kao “rđav posao”. Franc Jozef i njegovi ministri su 1897. direktno kontaktirali sa ruskim carem Nikolajem. Jedna tačka postignutog sporazuma bilo je i albansko pitanje. Austrijski suveren je tražio formiranje nezavisne države - sa granicama od Janine do Skadra.

Austrija se bojala da albanski ustanak ne izazove lanac reagovanja i pokret slovenskog življa koji je bio pod njenim suverenitetom

Vratimo se ponovo politici Velikih sila u Albaniji. Kao što smo ranije utvrdili Austrija je vršila jak pritisak na Visoku Portu u Carigradu, da svoju brutalnu vojnu operaciju protiv golorukog albanskog naroda, zamijeni sa pomirljivim mjerama, kako bi savladala Malisorsku krizu i povratila mir.
Beč i Berlin su bili za podršku “trulom” režimu Sultana Hamida II zbog toga što je status quo odgovarao najviše austrougarskim namjerama ekonomsko-političke penetracije na područje njihovog kulturnog protektorata (koje je obuhvatio područje nastanjeno katoličkim albanskim življem). Zbog toga, Beč je formalno negirao postojanje Oslobodilačkog pokreta Albanaca. Obje sile su ocijenile Memorandum (zahtjev Albanaca iz Greča od 23. 06. 1911. godine velikim silama kao “rđav posao”.)
Franc Jozef i njegovi ministri su 1897. godine direktno kontaktirali sa ruskim carem Nikolajem kao što smo već pomenuli u vezi s balkanskim pitanjem. Jedna tačka sporazuma koji je postignut bilo je i albansko pitanje. Tražio je austrijski suveren da se formira albanska nezavisna država u granicama od Janine do Skadra.
Međutim, Rusija je vječito tretirala, do danas, albansko pitanje koje je još uvijek “otvoreno”, kroz prizmu slovenskih interesa na Balkanu. Stoga njen ondašnji ministar Murevjev, u toku trajanja izrade dokumenta prethodne konferencije, izrazio se u vezi s albanskim pitanjem: “Teško da sada učinimo više!”
Početkom XX vijeka među pomenutim silama su razmijenjene note radi postizanja saglanosti da se u Albaniji sačuva statua quo, koliko je moguće. Ako dođe do promjena da to bude priznanje autonomije Albaniji. Drugim riječima, kao što se praktikuje u međunarodnim odnosima: “Da se upotrebe najcjelishodnija sredstva za očuvanje recipročnih interesa”.
Kralj Nikola je sa mnogo takta i vještine iskoristio vjekovni sukob Albanaca, posebno Malisora sa Turcima, koji je i sam povremeno podstrekivao.
Kao što smo ranije istakli, jedan dio plemenskih barjaktara i vojvoda nakon ustanka od 1911. godine, kojeg je pomagala Crna Gora, opredijelio se da se bori zajedno sa Crnogorcima protiv -Turaka u Balkanskom ratu 1912/13. godine. Kralj Nikola je pridobio za svoju politiku više malisorskih prvaka iz Skadarske Malesije, tako da je računao na njihovu podršku i pomoć za realizaciju svog projekta, odnosno protektorata nad Malesijom sa Skadrom. Mis Durham je smatrala isto tako da jedan broj Malisora podržava Crnu Goru, štoviše oni su mislili da će Crna Gora izgubiti “srpski” - pravoslavni karakter i preći u katoličanstvo, kad se integriše sa katoličkom Malesijom. Ovaj sporazum ili faktičko ponašanje, prije svega crnogorskog suverena i Malisora, je predstavljao veliku opasnost za nacionalno-oslobodilački pokret u Skadarskom vilajetu - smatraju neki istoričari albanske provenijencije. Iako se kralj Nikola obavezao da će poštovati albansku zastavu, odnosno integritet albanske (Malisorske) teritorije u svojoj Proklamaciji crnogorskom narodu u rat za oslobođenje pozvao je i Albance, tj. “dao ruku” braći pod turskom vlašću iz Malesije koji već dvije godine (1910. i 1911) krvare - bore se za svoja nacionalna prava i slobodu i za Savez sa Crnom Gorom”!? Ali se datog obećanja nije držao, čim su oslobođeni Tuzi, centar Melesije, istakao je crnogorsku zastavu i organizovao svoju vojnu upravu u tzv. novooslobođenim krajevima...
Austrija se bojala da albanski ustanak ne izazove lanac reagovanja i pokret slovenskog življa koji je bio pod njenim suverenitetom (vlašću), te je, stoga, kao što smo ranije utvrdili, ona vršila jak pritisak na Visoku Portu u Carigradu, da svoju brutalnu vojnu operaciju protiv golorukog albanskog naroda zamijeni sa pomirljivijim sredstvima kako bi bio savladan otpor ustaničkog pokreta i da ne bi izbili novi nemiri koji su bili na pomolu i na jugu gdje je već bio buknuo ustanak. Diplomatskim putem ne samo Austro-Ugarska već i Njemačka i Italija preporučili su Turskoj da ne zaoštrava stanje u Albaniji.
Austrijski ambasador kod Visoke Porte Palavičini je stekao utisak da ovo upozorenje nije imalo odjeka kod velikog vezira Haki-paše, i ministra inostranih poslova Rifat-paše. Haki-paša je reagovao riječima: “Ja bih svakako bio uznemiren da nijesam siguran u prijateljstvo Austro-Ugarske, ali se ipak pribojavam nekih vaših zadnjih pobuda!” Palavičini je na to “oštro reagovao” riječima da albanski element ima veliki značaj za Tursku i dodao: “Vjerujte mi da se Turska još nalazi u Evropi, jedino zahvaljujući tome što su na Balkanskom poluostrvu: Albanci, Srbi i Bugari”. Veliki vezir se s tim složio “i dodao da je albanski element veoma važan za njih i stoga ne želimo da ga razoružavamo, naprotiv, moramo ga naoružati”!
Pod diplomatskim pritiskom evropskih sila i turskih uvjeravanja, nakon četvoromjesečne krvave borbe sa otomanskim elitnim jedinicama pod komandom ministra rata Imperije Šefćet Turgut-paše, uz velike gubitke, nijesu uspjeli uništiti Albanski pokret, iako je u početku rata komandant ekspedicionog korpusa dao gromoglasne izjave, kao što je istaknuto ranije, zaprijetivši “da će da da amnestiju ustanicima da se slobodno sa oružjem mogu vratiti u svoje (popaljene) kuće! Na kraju, ipak, izgubljenog rata, iako je najposlije uspjela da slomi oružani otpor ustanika, Otomanska imperija je bila primorana da popusti i prihvati ustaničke zahtjeve, osim davanja autonomije. Genral Šefćet Turgut-paša je bio veoma “zabrinut” pa prije nego što je povučen iz Albanije izjavio je pred st-ranim diplomatama: “da se u Albaniji mora zavesti red, jer je to neophodno za miran razvoj zemlje, a neuspjeh u tom pogledu imao bi velike posljedice po vlad-in autoritet."
Neki turski autori koji su učestvovali u ovim bitkama ističu, prilikom davanja generalne ocjene vojnom pohodu na Malesiju, da je država izgubila mnoge žetve, a konflikt nije riješen, već je još više komplikiovan. Turci su morali da učine velike ustupke i pod pritiskom Austro-Ugarske i Rusije, i drugih velikih sila, najposlije su morali da povuku nagomilanu vojsku na crnogorsko-turskoj granici, u jačini od 30 do 40 hiljada vojnika.
Na Cetinju je zavladao strah jer su Turci početkom maja 1911. godine nudili amnestiju Arbanasima, i pravo da se s oružjem vraćaju svojim kućama, i zbog toga, smatrali da su propali svi njihovi dotadašnji politički uspjesi u pogledu slabljenja Mladoturskog režima. Stoga što su ustaničke vođe u svom zahtjevu (Grečkom memorandumu) išle predaleko tražeći autonomiju i dr, i strahovali da će propasti svi dotadašnji napori i uspjesi Crne Gore radi des-tabilizacije Mladoturskog režima - povratkom (pomirenjem) usta-nika sa turskim vlastima. Mada je to bilo neizvjesno i kratkotrajnog daha.
No, i dalje su trajale diplomatske spletke istim intezitetom. Italijanski konzul iz Janine (Milerie) pisao je svom šefu u Ministarstvo spoljnih poslova u Rimu Bjankiju: “Ko drži Albaniju, prema želji može kad god želi da se iskrca u Italiju... Ako bi bila Albanija, posebno južna, u rukama druge sile mi bismo bili stegnuti sa Austro-Ugarskom u nastojanjima da preuzme vodeću poziciju odnosno kako bi bila isključivi gospodar Jadrana. Ona je sa posebnom pažnjom pratila ustanak u sjevernoj Albaniji. U Beču i Istanbulu su sumnjali da Italija drži tajne veze sa rukovodstvom Albanskog pokreta, kao i da navodno pomaže Albance novcem i oružjem, što nije bilo bez osnova, s obzirom na veze rukovodstva ustanka sa Italijom.
U novoj istanbulskoj vladi umjesto Haki-paše došao je za velikog vezira Said-paša, a za ministra inostranih poslova Asim Bej “koji je obavijestio austrougarskog ambasadora u Carigradu Palavičinija da nova vlada čini sve da bi Albance približila sebi”!?

--------------------------------------------------------------------------------

No kao što je poznato ni ovoj otomanskoj vladi velike sile, a još manje albanski oslobodilački po-kret, nijesu mogli vjerovati da će izvršiti svoja mnogobrojna obećanja u pogledu sprovođenja demokratskih reformi u Albaniji. (Ova vlada nije ispunila nijedan zahtjev, osim verbalnog obećanja u starom turskom stilu)!
Treba pojasniti činjenicu da su još uvijek u albanskom pokretu bile prisutne dvije opcije, (političke struje) još iz vremena prizenske lige - jedna koja je tražila potpunu albansku nezavisnot od Otomanske imperije, i druga, koja je bila privržena ideji da se čeka dok Otomanska država ispuni njihove zahtjeve za davanje autonomije u sastavu Imperije.
Ove razlike u stavovima i djelovanju su nanijele ogromnu štetu pokretu.
Autonomaši su pravdali svoje zahtjeve time da nijesu sposobni da se paralelno bore na dva fronta, protiv Otomanske imperije i susjeda, koji su tražili međusobnu diobu Albanije, vidjevši vrlo brzi raspad Imperije.
Bez autonomije Albanija nije mogla da se priprema za nezavisnost, smatrali su oni. Pri kraju je bila prisutna teza da “čuvanje suvereniteta” Otomanske imperije bi praktično značilo čuvanje Albanije, od stalnih nasrtaja, kazali su oni. Ukratko rečeno, niko od velikih sila, a još manje od susjeda, nije želio pobjedu Albanskog pokreta.
Da zaključimo ovaj dio retrospektive diplomatskih koraka, namjera i stavova evropskih velikih sila o sudbini albanskog pitanja: na ovaj način albansko pitanje nije bilo samo predmet trgovine (nagodbi između Austrije i Rusije, već i Austrije i Italije, tj. drugim riječima prostor za međusobno nadmetanje velikih sila za dominantne pozicije i nametanje uticaja i osvajanje simpatija na račun “trule Imperije” sa Bosfora na nacionalnu štetu albanskog naroda koji je bio pod njenom vlašću, a u korist balkanskih monarhija.
Cetinjski dvor i Vlada i dalje su nastojali da što više podstiču nemire u Albaniji, da emigrante zadrže i upotrijebe radi svojih političkih ciljeva, iako je Crna Gora bila materijalno veoma siromašna, i finansijski iscrpljivana i zbog izdržavanja albanskih ustanika i njihovih porodica u Crnoj Gori. Dvor i Vlada i dalje su ostali uporni u pokušaju ostvarivanja njihove dugoročne politike prema Malesiji.

Iz odgovora Vlade Srbije kralju Nikoli 1911. nedvosmisleno proizlazi, da Srbija u to doba nije željela sporazum sa Crnom Gorom

ODNOSI CRNE GORE I SRBIJE U MALISORSKOJ KRIZI 1911.

Kralj Nikola je odlučio da se obrati Vladi Srbije tražeći koordiniranu akciju protiv Otomanske imperije, preko diplomatskog predstavnika Srbije na Cetinju Todora Petkovića. Tim povodom je kralj Nikola uputio Memorandum Vladi Srbije januara 1911. godine koji glasi: “S obzirom na ozbiljnu današnju političku situaciju na Balkanu, kao i mogućnosti pojave jačeg zapleta u skoroj budućnosti u našoj neposrednoj blizini, nalazim da je neophodno, i u interesu srpskog naroda, da se što prije između Srbije i Crne Gore postigne sporazum i jednom konferencijom utvrdi zajednica u radu obeju srpskih država.
Pošto je u do sada vođenim razgovorima i razmjeni mišljenja diplomatskim putem između vlada obeju srpskih Kraljevina, utvrđeno da postoji saglasnost u pogledu ocjene ozbiljnosti političke situacije, i pošto je izražena želja na obje strane za sporazumom između Srbije i Crne Gore, iznosimo sljedeće stavove na kojima bi se između Srbije i Crne Gore imao zaključiti Ugovor o savezu:
1. Arbanaški pokret je ponikao bez učešća nas Srba, kao posljedica nesporazuma između arbanaških plemena i težnji novog režima u Turskoj. U otomanskom parlamentu je podnesena interpelacija o Albanskom ustanku. Odgovorio je ministar spoljnih poslova. On je rekao “da je ustanak čisto lokalan”. Neki poslanici su optužili Crnu Goru, ali on je to odbio, pozivajući se na korektno ponašanje Crne Gore. Kada je turski parlament raspravljao o upućivanju parlamentarne komisije u Albaniju, veliki vezir se tome suprotstavio, izjavljujući da pokret u Albaniji ne zavisi od spoljnih uticaja, niti stoji u vezi sa knjazom Đikom, već da su ga jedino izazvali vođe Arnauta. Po našem dubokom uvjerenju, a na osnovu poznavanja svih prilika koje su u vezi sa pojavom ovog pokreta, interes je srpstva da se ono koristi ovim pokretom, da ga uzme u svoje ruke i rukovodi njime, prije nego bi Mladoturci uvidjeli veliku opasnost koja za Tursku može iza toga proisteći, ili prije nego što bi evropska diplomatija bila prinuđena da interveniše i izazove stvaranje jednog novog stanja u Albaniji.
2. Stvaranjem autonomne Albanije bio bi nanesen najteži udar srpstvu, jer bi se na taj način zanavijek zatvorio izlaz Srba u ona mjesta na koja imaju aspiracije.
3. Revolucionarne težnje Arbanasa i njihova riješenost da se oružjem protive uvođenju reformi u njihovim krajevima - nijesu se u ovom vremenu niukoliko oslabile i ohladile.
Bez našeg uticaja, moralne pomoći i rukovodstva, Arbanasi međutim, ne bi bili u stanju, ovako nedovoljno naoružani i neorganizovani, da izdrže borbu sa turskom vojskom.
4. Uspostavljanje reda u ovim krajevima bilo bi za nas očigledno od velike štete, jer bi slabljenje otpora Arbanasa i jačanje turske vlasti i turskog autoriteta u ovim krajevima, kao i tendencije za naseljavanje muhadžira iz Bosne i Hercegovine u Sandžaku, ne samo otežalo, već i onemogućilo ostvarenje srpskih aspiracija prema ovim, nekada čisto sprskim krajevima.
5. Emigracija arbanaška u Crnoj Gori i jake veze koje se održavaju sa glavarima nezavisnih arbanaških plemena Skadarskog i Kosovskog vilajeta - daju osnova vjerovanju i izvjesnosti da se u potrebnom momentu može organizovati i izazvati opšti ustanak od Skoplja do Drača.
6. U uvjerenju da je momenat za uspješnu akciju sada povoljniji nego ikad, predlažem bratskoj Srbiji da se raspoloženje Arbanasa i njihov pokret uzmu u srpske ruke i da se Srbija i Crna Gora dogovore i sporazumiju dokle treba poći ovim putem.
7. U ovom slučaju bi Kralj Nikola u svojim pregovorima sa Velikom Portom, turskom vladom, u traženju amnestije za bjegunce Arbanase stvar vodio tako, da oni ne prime datu im skučenu i počasnu amnestiju, te da oni kad to bude potrebno budu zgodno upotrijebljeni za cilj o kojem je gore riječ.
Naravno da bi tada Srbija i Crna Gora trebalo da se sporazumiju u vezi sa daljim izdržavanjem arbanaških emigranata, pošto će Crna Gora do 13. marta iscrpjeti sva sredstva određena za taj cilj.

--------------------------------------------------------------------------------

8. U slučaju da se emigranti u proljeće vrate u svoj zavičaj i tako izazovu borbu prije utvrđenog plana, treba da se riješi sporazumno između Srbije i Crne Gore, hoće li se obje srpske kraljevine umiješati i svom snagom pristupiti u pomoć pobunjenicima, dajući na znanje, da su Srbija i Crna Gora riješene da se bore za oslobođenje srpskih zemalja.
9. Ako se vlada Kraljevine Srbije složi sa onim što je u tački 6. i 8. ovog nacrta Memoranduma izloženo, kraljevska srpska vlada će staviti u dužnost višim vojnim starješinama da izrade detaljan plan vojnih operacija, koje će po diskreciji i sporazumu sa mjerodavnim crnogorskim vojnim faktorima biti definisano kao osnov za izradu vojne konvencije između Srbije i Crne Gore.
10. S obzirom da Crna Gora, koja u današnjem teritorijalnom sastavu nema dovoljno potrebnih sredstava za mirnodopsko kulturno razvijanje i ekonomsko napredovanje, očekuje da će Srbija rukovođena bratskim obzirima i pravilno shvaćenim srpskim interesima, kao i sviješću da je proširena i jaka Crna Gora ujedno i moć Srbije, predlažem da se pri razgraničavanju u Skoplju zajednički interesi uzmu kao osnovica:
Podjela Sandžaka na pola, povlačenje dalje granice do Šar planine, obuhvaćanje Prizrena i Skadarskog sandžaka - okruga za Crnu Goru, a za Srbiju, druga polovina Sandžaka, Makedonija obuhvatanjem Skoplja i Debra i izlazak na more sa Dračom i njegovim primorjem - detalji će se naknadno utvrditi.
Takođe će se tom prilikom imati riješiti pitanje da li bi se ovakav način razgraničenja mogao izvesti s obzirom na bugarske pretenzije i težnje Austro - Ugarske u krajevima koji se Srbiji dodjeljuju i u zemljama koje ulaze u sastav ove deobe”.
Prema svjedočenju M. Martinovića, srpskog predstavnika na Cetinju, čim je ovaj predlog primio, poslao ga je za Beograd, te referisao svojoj vladi o tome. General Martinović dalje ističe da je Petković po povratku na Cetinje “saopštio ... da Srbija ne može primiti naš predlog da ubrzo napadnemo Tursku, pošto nijesu učinjene diplomatske pripreme kod ostalih balkanskih država, Bugarske i Grčke, ali će na tome odmah da se poradi i da će o rezultatu obavijestiti Crnu Goru... a što se tiče arbanaških emigranata - da ih na svaki način zadržimo. O zajedničkom trošku oko njihovog izdržavanja nije dat nikakav odgovor. “Kad Kralj vidje s vladom da stvar hoće da se otegne dugo i da emigracija ima da ostane na teret Crne Gore, koja nije imala više finansijskih mogućnosti, poslije 15. 03. 1911. riješeno je da se arbanaška emigracija vrati kućama.”

--------------------------------------------------------------------------------

Prema tome memorandum je predat sprskom diplomatskom predstavniku krajem februara i kao što je naglašeno, ubrzo je stigao i odgovor koji glasi: “Kraljevska Srpska vlada uglavnom je saglasna u svemu što kralj Nikola predlaže, da je situacija u Turskoj povoljna za akciju od strane Srbije i Crne Gore radi osvajanja od nje Turske, npr. teritorije Srbima naseljenim. No, da je potrebno prije ostvarenja tih želja učiniti diplomatsku pripremu sa ostalim balkanskim državama”.
Sumnje i međusobno nepovjerenje Srbije i Crne Gore po ovom pitanju datiraju još od avgusta 1910. godine, odnosno od susreta knjaza Nikole, sa italijanskim kraljem, inače njegovim zetom, te bugarskim i grčkim suverenima, prilikom njegove inauguracije za kralja Crne Gore. Tom prilikom su navodno utvrđene uticajne sfere i dogovorena zajednička akcija protiv Turske.
Crnogorska malobrojna inteligencija koja je sve više postajala faktor u javnom i političkom životu “mlade kraljevine”, nije mislila po ovom pitanju kao njihov gospodar. Evo šta o tome kažu opozicionari, koautori knjige “Crna Gora i napredni pokret”, T. Božović i J. Đonović: “Najozbiljniju pažnju sada privlače odnosi pobunjenih Arbanasa i Crne Gore, čiji je značaj vrlo zamršen... Pokret je zauzeo velike razmjere, prvenstveno među elementima katoličke vjere koji su pod uticajem austrijske propagande”. Albance stalno neko naoružava preko Sandžaka i albanskog primorja, kažu oni, i dodaju “taj ko to čini, to ne radi u njihovu, niti u korist nas Srba”, i još - “albanski pokret će nesumnjivo dobiti jače razmjere ali njegove konce ne drže oni sa Cetinja”.
Mislimo da je zapažanje citiranih autora uglavnom tačno. Jer zaista oružje je nabavljano sa različitih strana. Posebno se to odnosi na Mirdite, više nego na malisorska plemena.

--------------------------------------------------------------------------------

Složili bi se sa konstatacijom, da je glavne konce držao jedan broj plemenskih glavara predvođenih L. Gurakućijem, N. Ivanajom, I. Ćemalijem i ostalima, ali odmotavanje čvora, kao što se desilo naredne 1912/13. g. izveli su albanski oslobodilački pokret u cjelini i velike sile.
Bilo kako bilo, iz odgovora vlade Srbije upućenom kralju Nikoli nedvosmisleno proizilazi, da Srbija u to vrijeme nije željela sporazum i saradnju sa Crnom Gorom, povodom predmetnih događaja.
Mnoštvo različitih faktora je uticalo u tom pravcu. Treba imati na umu, pored izloženog i činjenicu, da je preko Otomanske imperije išla roba namijenjena izvozu iz Srbije na osnovu odredaba međusobnog sporazuma o slobodnom tranzitu robe i dr.
Prilikom posjete kralja Petra Karađorđevića Rusiji na jesen 1911. godine, predsjednik vlade M. Milovanović, predočio je “uznemirenje svoje vlade ruskim sabjesjednicima”. Naime, on se usprotivio “širenju albanskog ustanka, jer bi to po svemu iskoristila Austro-Ugarska za svoje ekspanzionističke ciljeve na Balkanu”, prije nego što bi se postigao sporazum između Srbije i Bugarske, uz potporu Rusije. Milovanović je tom prilikom optužio kralja Nikolu “da služi svjesno ili nesvjesno austrougarskim interesima, na štetu svoje države i srpstva.”

Zbog turskog zauzimanja Malesije, jedini način borbe 1911. bio je sa teritorije Crne Gore i uz njenu pomoć ustanicima

Negativan stav Vlade Srbije o saradnji sa Crnom Gorom, potvrđuje i diplomatski susret Milovana Milovanovića sa Nikolom Ivanajem. Diplomatija srpske vlade nastojala je po svaku cijenu da u Malisorskoj krizi sačuva status quo kako bi bio pripremljen Balkanski savez radi konačnog obračuna sa Turcima. Kao što je poznato, Crna Gora je povodom Malisorskog ustanka održavala diplomatske veze sa Bugarskom, koja je aktivnost Srbije smatrala nepoželjnom, a moguće miješanje sila Trojnog pakta za Srbiju je bilo pogubno.
Na kraju, srpska vlada, je povodom izloženog, izdala svom diplomatskom predstavniku g. Petkoviću na Cetinju instrukciju: "Po našem shvatanju, ne samo da nema sticaja okolnosti koje bi bile neophodne da Srbija i Crna Gora upute arbanaško pitanja pravcem, koji bi doveo brzo, još ovog proljeća, do njihove vojničke akcije protiv Turaka, nego da se prilike i okolnosti, kako na samom Balkanskom poluostrvu, tako i u Evropi, ocrtavaju u dijametralno suprotnom smislu, prema kome dvije srpske države nemaju imperativnu dužnost da svim sredstvima koja im stoje na raspolaganju, spriječe privremeno otvaranje balkanskih pitanja uopšte, a posebno arbanaškog pitanja. Ali se isto protivimo i tome da se arbanasko pitanje skine s dnevnog reda".
Po svojoj prilici i sam Petković je "kumovao" ponuđenom Memorandumu kralja Nikole srpskoj vladi. Budući da se ona negativlno odr-edila prema tom predlogu, smatrajući da je to preuranjeno (vjerovatno je u tom pravcu išao i ruski uticaj), ali i bojeći se da Crna Gora ne izvuče posebnu korist, niti vjerujući kralju Nikoli, Srbija se odredila kako se odredila. Todor Petković nije bio zadovoljan a još manje ravnodušan odgovorom svoje vlade, smatrajući da je u datim okolnostima propuštena šansa za ostvarivanje strateškog cilja i interesa srpskog naroda, kao i da taj stav njegove vlade sprečava slogu i zajednicu dvije slobodne "srpske" kraljevine u ovako sudbonosnim prilikama - te stoga da šteti jedinstvu između naroda Srbije i Crne Gore. Zbog toga je odlučio da podnese ostavku i zatraži penziju. Srpska vlada je imenovala na njegovo mjesto dr Milana Gavrilovića 27. 05. 1911. Crnogorski zvaničnici su izrazili žaljenje zbog odlaska Petkovića sa Cetinja, koji je dao veliki doprinos razvoju "bratskih odnosa" između Srbije i Crne Gore.
Srbija, ne samo što nije prihvatila predlog Crne Gore za saradnju u vezi albanskog pokreta, već je 1911. godine, za vrijeme albanskog ustanka u Malesiji slala svoje tajne agente koji su propagirali da se kosovski emigranti što prije vrate na Kosovo i da se ne priključe Malisorskom ustanku 1911. g.
U toku 1910. godine, kada su kosovski Arbanasi, gonjeni od turske vojske i žandermerije, prebacili u Crnu Goru, srpska vlada je strahovala da ustanak i grupisanje Albanaca u Crnoj Gori podržava Austro - Ugarska zbog svojih ekspanzionističkih planova. Da bi došli do punog saznanja, ministar inostranih poslova Milovanović je tražio od svog rimskog i petrogradskog poslanika da se obavještavaju o tome.
Srpska vlada je sumnjala u aktivnosti crnogorske diplomatije i dvora, "zato što je ona (Crna Gora) u toku 1909. i 1910. uspostavila bliže odnose sa Austro - Ugarskom, a istovremeno je izbjegavala saradnju sa Srbijom i nastojala da se oslobodi vojnog ugovora sa Rusijom, po kojem nije mogla sklapati vojne saveze niti aktivnije istupiti bez odobrenja Petrograda.
U takvoj situaciji, iako Crna Gora po našem mišljenju nije imala pun suverenitet za samostalno uspostavljanje odnosa sa drugim međunarodnim pravnim subjektima, posebno u domenu vojnog pitanja, Srbija je bila na oprezu, jer kao što smo ranije istakli, nije vjerovala crnogorskoj vladi, a još manje dvoru. Ti odnosi su se odrazili na međusobne odnose povodom Malisorskog ustanka 1911. U takvim međunarodnim okolnostima svako je sumnjao u svakoga - Austro-Ugarska u Rusiju i obratno! Niko nije vjerovato da mala Crna Gora stoji sama iza Albanskog ustanka. Rusija, a posebno Srbija, smatrali su da iza toga stoji Austro - Ugarska u dogovoru sa Crnom Gorom, a nije bila isključena ni Italija.
Bilo bi naivno vjerovati da rukovodstvo Albanskog pokreta nije znalo za politička dešavanja iza scene i namjere kralja Nikole, i ne samo njegove, da se posluži ovim pokretom radi ostvarivanja svojih dugoročnih ciljeva.
No jedini način da se organizuje oružana borba u toku 1911, zbog velikog zaposijedanja Malesije od strane Otomanske vojske, bila je teritorija Crne Gore i njena pomoć ustanicima. Zbog povoljnog geostrateškog položaja jedino su Klimenti pružili snažan otpor sa svoje teritorije.
Inače kralj Nikola je preko svojih ljudi budno pratio revolucionarne aktivnosti mnogobrojnih albanskih komiteta u dijaspori, a posebno u Italiji i Parizu, gdje je jedno vrijeme bilo sjedište Centralnog komiteta. Međutim, ustanak Malisora nije bilo balkansko već evropsko pitanje u nadležnosti diplomatije velikih sila, a koje su ga riješile - rasparčavanjem "albanskog etničkog prostora" među balkanskim saveznicima. Ona je tretirana kao tursko nasljeđe, a vrlo malo kao etnička teritorija jednog od najstarijih naroda ovog prostora.

NEŠTO O ALBANSKO - SRPSKIM ODNOSIMA U PROŠLOSTI I SADAŠNJOSTI

Problem albansko - srpskih odnosa je veoma star i složen, raznovrstan i širokog spektra. Naš cilj je da se ukratko osvrnemo na period prije balkanskih ratova, odnosno period kada je srpska vojska prvi put "oslobodila" Kosovo u ratu 1877 - 1878. godine.
Ovi odnosi su dostigli svoje usijanje za vrijeme tzv. istočne krize kada je srpska vojska silom protjerala etničko albansko stanovništvo iz Prokuplja, Kuršumlije, Topličkog kraja do Niša. Ovi muhadžiri su se nastanili pretežno na Kosovu i osvetnički su se ponašali u odnosu na srpski živalj, a posebno na granici prema Srbiji.
Čak i akademik Vasa Čubrilović koji je svojevremeno sačinio projekat za potpunu seobu Albanaca u Tursku i Albaniju, s pravom ove krajeve naziva "Toplički arnautluk" (S.Rizaj). Na Berlinskom kongresu ove krajeve su velike sile ustupile knjaževini Srbiji kada su joj priznali međunarodno pravni subjektivitet - što nije sporno.
Međutim, albansko - srpski spor je dostigao kulminaciju 1912. godine ponovnim "oslobođenjem" Kosova, tj. "Stare Srbije". Jedni to smatraju okupacijom (Albanci), a Srbi oslobođenjem, kao što je slučaj i sa Makedonijom, koju su Srbi nazvali "Stara Južna Srbija"! Srpska vojna okupacija Albanije je ostavila za sobom najkrvaviji spomenik jednogodišnjeg rata. I najbolji je svjedok njene bezobzirnosti prema životima nedužnih ljudi, sve radi okupacije Sjeverne Alba-nije. Radi obezbjeđenja izlaska Srbije na Jadransko more, srpska vojska je počinila mnoga zvjerstva nad golorukim albanskim narodom "radi osvete Turcima"!
Često se govori i piše u zadnje vrijeme u političke svrhe, kako su Albanci na putu preko Albanije napali srpsku okupacionu vojsku 1912/1913. godine, koja je imala zadatak da "oslobodi te krajeve" - odnosno da obezbijedi izlazak Srbije na more, preko Albanije.

--------------------------------------------------------------------------------

Jednostavno to nije tačno jer poštena svjedočenja u pismenim dnevnicima srpskih vojnika i oficira, učesnika Prvog balkanskog rata, odnosno srpskog pohoda kroz Albaniju, to u potpunosti demantuju iz razloga što su Albanci dočekivali srpsku, a posebno crnogorsku vojsku u čijim redovima su se i sami borili "sa dostojanstvenošću”.
D.Tucović piše povodom istog pitanja: "Prenk Bibe Doda je propuštao gladne, gole i bose, do srži u kostima iznemogle srpske trupe, pod uslovom da mirno prođu putem i da se ne usude činiti ma kakvo zlo Mirditima". Još strožije su se komandanti, dodaje on, čuvali da ne dirnu u stršljenovo gnijezdo Malisoraca.
Prema tome, istorija se svakodnevno od 1989. tj. od raspada bivše SFRJ na žalost iskrivljuje i zloupotrebljava radi dnevnopolitičkih zahtjeva vladajuće elite.
Uz pomoć velikih sila, nakon Prvog balkanskog rata koji je počeo 8. oktobra 1912. godine crnogorska vojska napala je turske položaje na području Malesije koji su bili vojnički veoma oslabljeni u međusobnom sukobu Turaka sa ustanicima (Malisorima) od početka ljeta 1912. godine. Balkanski saveznici su munjevito napredovali, mimo očekivanja vojnih eksperata Velikih sila, i praktično bitkom za Kumanovo, Bitolj, Jedrene, Tesaliju i Epir, sa izuzetkom junačke odbrane Skadra, sudbina ovog ratišta je bila zapečaćena zauvijek, kao i otomanska vlast na Balkanu...
S tim u vezi balkanski saveznici Srbija, Grčka i Crna Gora (uz pomoć velikih sila, posebno Rusije i Francuske na Londonskoj mirovnoj konferenciji (ambasadorskoj) 1912/1913), svojom zavojevačkom politikom "nisu uspjeli da Albaniju podijele, ali uspjeli su da je smanje i očerupaju"! Iza toga je ostalo još uvijek "otvoreno" albansko pitanje na Balkanu čije posljedice su notorne do današnjeg dana.
Od početka ovog vijeka (da preskočimo raniji period) Albanija postaje predmet suparništva evropskih i imperijalističkih sila. Albanski narod se od davnina borio i sanjao o svojoj nezavisnosti. Njega su za svoje ekspanzionističke ciljeve iskorišćavale Austro - Ugarska, Italija, Rusija za sprovođenje svojih panslavističkih planova na Balkanu. Nije mirovala ni Njemačka, podržavajući Austro - Ugarsku.
Za diobu albanske teritorije su pravljeni planovi balkanskih državica za međusobnu diobu. Samo zahvaljujući nepomirljivoj i neprekidnoj borbi albanskog naroda za goli opstanak i antagonističkim interesima velikih sila nije došlo do njene podjele i nestanka ovog naroda zauvijek. Ova prljava trgovina nije prestala ni poslije proglašenja albanske nezavisnosti Londonskim ugovorom od 1913.godine, čije odredbe i dan-danas prouzrokuju dugoročnu nestabilnost na Balkanu i šire. Za sada neizvjesno je, po nama, kada će te posljedice londonskih odluka prestati.

Srpski istoričari nastoje da po svaku cijenu ospore tvrdnje Dimitrija Tucovića o masovnim srpskim zločinima nad Albancima 1912. i 1913.

Među kandidatima za albanskog princa istakao je svoju kandidaturu svojevremeno i kralj Nikola, s vjerom da će ga podržati ostale balkanske zemlje, ali izbor je bio u nadležnosti velikih sila, a ne balkanskih saveznika.
Po dogovoru velikih sila na albanski presto je doveden njemački princ Vilheim Wied, kojega je albanski ustanički pokret oborio. No i za vrijeme Prvog svjetskog rata, na žalost, albanska teritorija, bila je ponovo pozornica ratnih operacija - ali to nije predmet našeg razmatranja.
Interesantna je teza Nikole Pašića izrečena u njegovom telegramu upućenom svojoj delegaciji na Londonskoj konferenciji 1913. godine o svojatanju Albanaca: “Ti predjeli spojeni su neodvojivo sa “Starom Srbijom” i odvojeni visokim planinama od Albanije, koje čine ekonomsku, geografsku, stratešku i saobraćajnu granicu između Stare Srbije i Albanije. Arnauti u tim predjelima porijeklom su Srbi i sada još govore srpski i nemaju nikakve veze sa primorskim Arnautima”.
Još jednom da se vratimo velikosrpskom projektu o Albaniji.
Interesantno i začuđujuće zvuči izjava srpskog državnika Pašića: “Da su Arbanasi ideju o autonomiji Albanije preuzeli od austrougarskih agenata”! I da bi se tom autonomijom koristila samo Austro - Ugarska”!? Po njemu albanski narod, kao jedan od najstarijih evropskih naroda, bio je bez korijena. Ali najnovija istraživanja pokazuju, da oni nijesu imali jednu, već više “država” u različitim istorijskim periodima i geografskim prostranstvima (A. Ajakopjan: “Kavkaska Albanija u grčko-latinskim starojerevanskim izvorima”).
Istorija Balkana najvjerovatnije bi izgledala drugačija bez Skederbegove Albanije i njegove herojske dvadesetpetogodišnje borbe protiv turske najezde, kada je njihovo carstvo bilo na vrhuncu svoje moći.
Đerđ Kastroti - Skenderbeg je uspio sa svojom malom vojskom odigrati veliku ulogu u odbrani ne samo Albanije i Balkana, već i dijela Evrope, dajući snažan otpor turskoj velesili koji je dotada bio nepoznat primjer u svjetskoj istoriji ratovanja. O njemu i njegovoj državi napisani su tomovi i još uvijek se piše o njegovom dobu na svim svjetskim jezicima.
No, crnogorski poslanik iz Carigrada ne dijeli mišljenje gospodina Pašića, kada piše: “Mi često tvrdimo da kod Albanaca nije produbljena svijest o nacionalnosti, što je velika neoprostiva greška i ne može se poreći da je... ideja o nacionalnom samozvanju znatno koraknula”.
Stojan Protić - Balkanikus, piše u istom cilju kao i Pašić “Ja ne vjerujem da ima u Evropi naroda manje spremnog da primi ovaj dragocjeni poklon koji se zove sloboda (po njemu Albancima slobodu su donijeli Srbi, jer Albanci nijesu krvarili za slobodu) a koju su drugi iskupili cijenom najplemenitijih i najbolnijih žrtava!”. Kakvu slobodu su namijenili Srbi Albancima mi smo već vidjeli - i ovo je poznato, ne samo istoričarima, već svakom žitelju ovog prostora. Malo koji narod je platio veću cijenu krvlju svojih sinova i kćeri za slobodu kao albanski narod, što nije sporno u objektivnoj modernoj istorijskoj nauci.
Dr Vladan Đorđević mnogo “žali” što su Mladoturci pri pokušaju “da primjene zakone Carstva u Albaniji, naišli na takav otpor, da su morali po cijenu velikog poniženja da se mire sa Arnautima”! Dakle, u svom stilu i maniru, kako je napisana njegova knjiga u cjelini, on predlaže da Evropa ne propusti priliku da na Londonskoj konferenciji “podijeli ove nedisciplinovane ljude između Srbije, Grčke i Crne Gore”.
S ciljem da utiče na opredjeljenje velikih sila i javnog mnjenja prilikom odlučivanja o nezavisnosti Albanije, Vladan Đorđević, svojim pamfletom antialbanskih teza i izmišljotina, otvorio je seriju štampanja antialbanskih knjiga srpskih autora, prevedenih na francuski i njemački jezik, da bi tobože svijet najposlije vidio i razumio “da Albanci ne mogu upravljati sa sobom” i da “eventualno njihova država (nezavisnost) predstavljaju opasnost po civilizovane susjede”!?
Arnaute treba neko da vodi, dok stignu do potrebne zrelosti za nezavisnost, ističe dr Đorđević. Po njemu kod Albanaca ljudska biološka evolucija nije dovršena do početka XX vijeka. On nije propustio priliku da na svojstven način ne komentariše i albanske ustanke, koji su se dogodili posljednjih godina (valjda 1909 - 1012). On kaže “nijesu za oslobođenje od turskog jarma, niti je to prvi pokušaj za stvaranje albanske države, nego su se Arnauti pobunili samo zato da ne plaćaju porez, ne daju regrute i ne daju oružje”. Očito da njega nije interesovala sadržina Grečkog Memoranduma ustaničke skupštine (23. VI 1911), pa čak ni ustavotvorna Skupština albanskog naroda i njene odluke o proglaše-nju nezavisnosti od 28. 12. 1912.
Ta gospoda “u isto vrijeme kada se bore protiv zavojevačke političke Austro - Ugarske i Italije, preporučuju i brane zavojevačku politiku Srbije... Mi nismo protiv zavojevanja Albanije (izjavljuju Balkanikus i dr Vladan), već samo tražimo da taj zavojevač Arbanije ne bude niko drugi nego mi”, kaže D. Tucović, i nastavlja: “Drugim riječima: mi se protiv zavojevačke politike bunimo u ime zavojevačke politike, a prava koja drugima odričemo istovremeno po istom pitanju prisvajamo sebi”.
San o izlasku Srbije na Jadransko more i zavojevanju Albanije pripada prošlosti, ali njegova sjenka će dugo vremena pomračivati nebo nad srpskim narodom. Srbija je htjela izlaz na more i jednu svoju koloniju - ostala je bez izlaska na more a od zamišljene kolonije stvorila neprijatelja.
U toku vojne okupacije Albanije 1913. za živote hiljade Albanaca nije niko nikome odgovarao... Bojim se da je ista politika i nedavno bila na političkoj sceni Srbije, ali jedan genocid i zločinačko ponašanje, ni u kom slučaju, po našem mišljenju, ne mogu opravdati novi zločin nad nedužnim narodom - kao odmazdu. Na žalost neki albanski ekstremisti opredijelili su se za takav postupak, tim prije što su “izvršioci genocida” ili etničkog čišćenja sa nezapamćenim zločinačkim posljedicama van njihovog domašaja i pravde.
Srpski naučnici, umjesto istine u svojim radovima, opredijelili su se i traže “fakta” za njihovu građevinu koja se temelji na neistinama, poluistinama i tendencioznim mišljenjima i raznim albanskim antitezama, koje predstavljaju osnovni smisao njihovog pisanja.
Umjesto da su izabrali put Dimitrija Tucovića, oni pokušavaju da opravdaju svoje ekspanzionističke teze o stvaranju države po svojoj volji - velike Srbije. Mnogi se služe “istorijskim spomenicima”, crkvenim hrisovuljama (hronikama) koje su tokom XIX vijeka falsifikovali popovi da bi dokazali svoje nepostojeće istorijsko pravo! Neki časni srpski naučnici su izrazili sumnju povodom mnogih temeljnih dokumenata jednog dijela srpske istoriografije - pouzdano je utvrđeno da su mnogi krunski dokazi kasnijeg perioda - falsifikati.

--------------------------------------------------------------------------------

Po našem mišljenju najbolji odgovor srpskim vladajućim krugovima, ondašnjoj srpskoj buržoaziji, dao je prvak srpske Socijaldemokratske partije Dimitrije Tucović, koji je uspio da se izdigne iznad srpskih nacional - šovinističkih krugova i mračnih ideologija vladajućih slojeva ondašnjeg vremena, u svojoj knjizi “Srbija i Arbanija” 1914. godine. Na žalost i dan danas, naročito zadnjih deset godina, Srpska akademija nauka i umjetnosti tumačila je albansku savremenu istoriju na sličan način kao i uoči balkanskih ratova, odnosno Londonske mirovne konferencije 1912/13. godine. Međutim, bilo bi pogrešno zaključiti da tokom istorije nije bilo ni svijetlih perioda saradnje između ova dva susjedna naroda. Šireći laži i propagandu, srpska istoriografija u analizi odnosa Srba i Albanaca početkom ovog vijeka (sve sa jednim ciljem - stvaranjem utiska kod ondašnjeg svjetskog javnog mnjenja da Albanci nijesu dorasli da imaju svoju državu), kao i savremena srpska istoriografija sa tvrdnjama da Albanci imaju “sva nacionalna prava” po evropskim standardima koje imaju manjinski narodi, zaboravili su da je najopasniji onaj narod koji je nacionalno ugrožen i ponižen, a to je upravo bio slučaj sa albanskim narodom na Kosovu u “trećoj”, “žabljačkoj” Jugoslaviji.
Poznati istoričar - akademik Vladimir Dedijer iznosi: “Moramo se osvrnuti na metodologiju pojedinih istoričara koji se bave ovim pitanjem”. Tu se osjeća metodološki pristup na osnovu “raison d etat” ili još bolje rečeno primjenjuje se metodologija “my country - wright or wrong” (moja zemlja bilo to pravo ili krivo) jedne grupe britanskih istoričara. Ovo znači da se ne vodi računa o nužnosti uvođenja kritičkog osvrta na vlastitu državu, crkvu ili partiju, već se ostvaruju zahtjevi dnevne politike svoje zemlje.
Srpski savremeni istoričari nastoje na sve moguće načine da ospore tvrdnje vođe srpske socijaldemokratije Dimitrija Tucovića, iznjete u njegovoj već pomenutoj knjizi “Srbija i Arbanija”, kao i njegovih saboraca - o masovnim zločinima nad albanskim stanovništvom Kosova i Sjeverne Albanije 1912/13. godine. Tim povodom akademik Dedijer navodi i ovo: “Posebno sam pažljivo pregledao sva dokumenta iz 1913. o događajima, čiji je svjedok bio Dimitrije Tucović. Gledao sam u vojne i diplomatske izvore. Istovremeno sam se potrudio da pregledam odgovarajuće arhive svih velikih sila koje su budno pratile šta se dešava na Balkanu”. Profesor Dedijer dalje poručuje: “Ma koliko se to ne sviđalo razjarenim nacionalistima, ja im mirne duše poručujem da je Tucović opisao sve događaje onakako kako su se oni odigrali.. Gledano istorijski Tucović je sa obraza srpskog naroda skinuo hipoteku koju su mu pokušali nametnuti neki srpski krugovi”.

--------------------------------------------------------------------------------

Srpski savremeni istoričari nastoje na sve moguće načine da ospore tvrdnje vođe srpske socijaldemokratije Dimitrija Tucovića, iznjete u njegovoj već pomenutoj knjizi “Srbija i Arbanija”, kao i njegovih saboraca - o masovnim zločinima nad albanskim stanovništvom Kosova i Sjeverne Albanije 1912/13. godine. Tim povodom akademik Dedijer navodi i ovo: “Posebno sam pažljivo pregledao sva dokumenta iz 1913. o događajima, čiji je svjedok bio Dimitrije Tucović. Gledao sam u vojne i diplomatske izvore. Istovremeno sam se potrudio da pregledam odgovarajuće arhive svih velikih sila koje su budno pratile šta se dešava na Balkanu”. Profesor Dedijer dalje poručuje: “Ma koliko se to ne sviđalo razjarenim nacionalistima, ja im mirne duše poručujem da je Tucović opisao sve događaje onakako kako su se oni odigrali.. Gledano istorijski Tucović je sa obraza srpskog naroda skinuo hipoteku koju su mu pokušali nametnuti neki srpski krugovi”.
Sada se postavlja ključno pitanje - ko će današnju sramotu genocida i etničkog čišćenja i desetogodišnje zločinačko ponašanje srpskih vlastodržaca prema istom narodu, koje je dostiglo svoju kulmunaciju u toku 1999. godine, skinuti sa današnje generacije Srba? Međutim, za razliku od događaja iz 1912/1913. kada je svjetsko javno mnjenje ćutalo, sada je uz albanski bunt oštro reagovalo, kao što je već poznato. Svijet na pragu XXI vijeka nije mogao dozvoliti etničko čišćenje u Evropi. To je razlika u odnosu na situaciju početkom XX vijeka.

--------------------------------------------------------------------------------

Ovo nije rat iz ekonomskih interesa, već prvi put u istoriji rat iz principijelnih razloga.
Bilo bi jednostrano ovo isto pitanje ne postavljati i predstavnicima i intelektualcima albanskog naroda na Kosovu, zbog ponašanja albanskih ekstremista prema manjinama nakon završetka rata na Kosovu, tj. osvete nad nedužnima žiteljima Kosova, Srbima i drugim nealbancima građanima Kosova.
Mislimo da su i Albanci Kosova povodom ovog pitanja dobili svog Tucovića u licu Ibrahima Rugove i Vetona Suroija...
Budućnost ovih prostora ne može biti u mijenjanju postojećih niti učvršćivanju budućih granica već, u balkanskim i evropskim integracijama i zajedničkoj ekonomsko - političkoj saradnji.



(Kraj)

Pobjeda, 07.11.2005. Društvo

IZ NAŠE PROŠLOSTI


Politička pobjeda Crne Gore

Pomažući i pospješujući albanski ustanak protiv Turske, zajedničkog neprijatelja svih Slovena, kao i saveznice Rusije, Kraljevina Crna Gora stekla je tim činom veliki ugled i ostvarila političku pobjedu što je i istakao najugledniji veliki ruski list petrogradsko „Novoje Vremja” koji donosi uvodni članak o arbanaškoim pokretu i uskakanju Arbanasa u Crnu Goru. Prijestonički cetinjski „Vjesnik” 8. 01. 1911. prenosi djelove iz poznatog ruskog lista i navodi: „Novoje Vremja” s pohvalom ističe držanje naše otadžbine (Crne Gore) u tom pokretu i veli da svi Sloveni treba da pozdrave” ovu prvu političku pobjedu nove jugoslovenske kraljevine. Cetinjski „Vjesnik” donosi i citate iz beogradskog lista „Mali žurnal” te citira sljedeće: Beogradski „Mali žurnal” koji prema nama (Crnoj Gori) ne pokazuje uvijek osobito raspoloženje, u prevodu saopštava cio pomenuti članak velikog ruskog lista pa ga na završetku propraća onom svojom primjedbom
„Mi, pak Srbi, u nezavisnoj Srbiji, stojeći pred čitavom planinom neuspjeha, koji su postigli našu otadžbinu pod Pašićevom vladavinom, možemo u ovoj pobjedi bratske Crne Gore imati samo utjehe, jer eto Crna Gora mala snagom, ali vođena pametnom politikom, odnosi krupnu pobjedu na političkom pozorištu nad našim zajedničkim neprijateljem”.
Tako primjećuje „Mali žurnal” kojem zahvaljujemo, da ta primjedba bude ujedno i dobra odmazda njegovim biogradskim drugovima, koji su zbog puste zavisti „svetoga stanja” prema Crnoj Gori bili izbacili klevetu da naša otadžbina (Crna Gora) prima arbanaške uskoke zato što se tako diktira iz Beča i Sofije”.


M. Ž.


Iz naše prošlosti

Simpatije prema Crnoj Gori i Arbanaškom ustanku


Na svečanostima povodom krunisanja engleskog kralja Đorđija, kraljevinu Crnu Goru zastupali su prestolonasljednik knjaz Danilo i knjeginja Milica. Oni su naišli na topao i srdačan doček, što je izazvalo i interesovanje tamošnje štampe. Tako je o boravku knjaza Danila u Londonu stalni dopisnik "Beogradskih novina" Čedo Mijatović poslao dopis iz Londona svome listu i razgovor knjaza Danila sa zastupnikom jednog od glavnih političkih listova u Londonu. Mijatović je poslao prevod iz londonskog lista "Dejli Telegraf" o Crnoj Gori. Prijestonički cetinjski "Vjesnik" 9.jula 1911.godine tim povodom donosi citate iz "Beogradsih novina" u kojem između ostalog navodi: "Boravak nasljednika (Danila) u Londonu". Redovni dopisnik "Beogradskih novina" Čedo Mijatović u svom dopisu iz Londona o boravku njegovog kraljevskog visočanstva nasljednika (Danila) u Londonu između ostalog piše i ovo: "Vi ste već saopštili razgovor koji je prestolonasljednik crnogorski knjaz Danilo imao sa zastupnikom jednog od glavnih političkih listova u Londonu o Arbanaškom ustanku (ustanku protiv Turske). Sada vam šalje prevod jednog vrlo značajnog članka koji "Deli Telegraf" o Crnoj Gori donosi: "Mogu Vas uvjeriti u nadzore u tom članku izložene djelove sve političke, naročito u Engleskoj Crna Gora i Arbanaški pokret uživaju sada punu simatiju engleskog naroda. Znam pouzdano da je u tome mnogo doprinijelo zauzimanje knjaza Danila prilikom njegovog bavljenja na krunisanju kralja Đorđija (10.juna 1911.) Prestolonasljednik crnogorski imao je naročitu audijenciju kod kralja Đorđija, sa kojim je dugo govorio o arbanaškom pitanju. Kralj Đorđije se živo interesovao ono što mu je knjaz Danilo saopštio o težnjama Arbanasa i o stanju na granici Crne Gore, pa je naročito želio, da knjaz sve to saopšti i njegovom ministru za spoljne poslove. Usljed toga prestolonasljednik crnogorski imao je poduži razgovor sa ser Edvardom Grejom. Naravno, da ne znam (navodi Mijatović), šta je bio rezultat tih konferencija knjaževim sa kraljem Đorđijem i njegovim ministrom spoljnih poslova. Ali mislim da neću pogriješiti ako kažem (ističe Mijatović) da je ser Edvard, odmah zatim u parlamentu, odjekivalo bar u nekoliko predstava koje mu je knjaz činio. Ovom izjavom ser Edvard ozbiljno je opomenuo Turke da paze što rade, te da se arbanaško pitanje ne razvije u jedno međunarodno pitanje. A kako ovaj razgovor sa knjazom Danilom u "Marting postnu", tako i ovaj vrlo simpatični uvodni članak "Dejli telegrafa" o Crnoj Gori plodonosne su aktivnosti knjaza Danila za vrijeme njegovog bavljenja u Londonu. Uopšte sva se londonska štampa sada življe i simpatičnije interesuje za Crnu Goru i Arbanaški ustanak.


M. Živković