Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




 

Dr Danilo Radojević:
UDIO EMIGRACIJE U UNISTENJU CRNOGORSKE DRZAVE

 

Dr Danilo Radojević
Danilo Radojević



Akademik Danilo Radojevic pise o crnogorskoj emigraciji, formiranoj krajem XIX vijeka u Srbiji od omladine koja je odlazila na skolovanje, i koja je instrumentalizovana za anticrnogorsko djelovanje uz izdasnu finansijsku pomoc
srpskog dvora i vlade i logistiku drzavnih institucija i tamosnjih tajnih organizacija

Dio emigracije posluzio je srpskim vlastima da okupaciji daju privid legitimnog procesa

Citavu crnogorsku istoriju, ispunjenu ratovima i razaranjima, pratio je egzodus naroda. Uz turske pohode cesto su isli i trgovci robljem da bi zarobljenike prodavali na trgovima. Vladika Danilo Petrovic Njegos pisao je, poslije pohoda Numan-pase Cuprilica na Crnu Goru 1714. godine, da se "jadni zalosni narod rasipa". Tada je, na primjer, turska vojska nekoliko hiljada Crnogoraca iselila u Bosnu, na Glasinac. Iste godine Turci su poslali u Skadar tri hiljade i pet stotina zena i djece da ih prodaju kao roblje. Prije toga, u vrijeme Kandijskog rata (1645-1669), pod turskim pritiskom jedan dio crnogorskog stanovnistva sklonio se u Primorje. Dobjegli Crnogorci upucivani su u Dalmaciju, sve do Peroja u Istri, dje su mletacke vlasti, jos 1623. godine, naselile osam stotina Crnogoraca, itd.
Crnogorci su se iseljavali prisiljeni stalnim ratnim prilikama u Crnoj Gori, ali i voljno, u potrazi za boljim zivotom. Prije dvjesta godina, 10. juna 1789. godine, crnogorski mitropolit Petar I Petrovic Njegos pisao je Gluhodoljanima, pokusavajuci da svoj narod odvrati od iseljavanja. Te njegove rijeci, duboke i teske, i danas jednako potresaju istinitoscu: "A po tom evo razumijem i vidim da neki ljudi idu te mame i varaju narod da ih vode nekudje preko mora, kojim ne moze vjerovat; oni gledaju svoju korist, a ne kako ce vama dobro ucinit. Nije vama tamo puta, nako da se bruka s vama bije i da druge napravljate, a sebe gubite i cest i postenje i ginete za tudju korist i da trgovinu od vas cine i cesu napunjaju. I koji ce tamo poci, da Bog da da mu tamo bude zli put i zla sreca, da sramotno pogine i da ga je anatema kako Judu..." Ipak je, u vrijeme Petra I otprtljalo mnogo Crnogoraca, cak jednijem dijelom u carsku Rusiju, kao sto su to ucinjeli Trebjesani i tamo se utopili, pa samo o pojedincima saznajemo tracak porijekla, da im je korijen crnogorski, kao sto su fizicar Pjotr Kapica ili vojskovodja iz kurske bitke Nikolaj Vatutin.
Ovdje ce biti rijeci o crnogoskoj emigraciji, formiranoj krajem XIX vijeka u Srbiji i Rusiji od omladine koja je odlazila na skolovanje u ove zemlje, prije svega o onoj u Beogradu koja se pocela okupljati na anticrnogorskoj platformi, po volji i uz finansijsku pomoc srpskog dvora i vlade, uz logistiku drzavnih institucija i tajnih organizacija Srbije. Ta emigracija odigrala je najnegativniju ulogu, podsticuci sudbonosne podjele i konflikte u crnogorskom drustvu. Ona je pomogla realizaciju srpskog projekta o unistenju crnogorske drzave. Posebno treba naglasiti da je dio te crnogorske emigracije, svojim radom posluzio srpskim drzavnim i vojnim vlastima, da okupaciji suverene crnogorske drzave daju privid legitimnog procesa.
Doseljavanje Crnogoraca u Beograd, u drugoj polovini XIX vijeka moze se pratiti po arhivskoj gradji. Oni se pominju kao sluge, kaldrmdzije, dobrovoljci, svestenici, ucitelji, ljekari itd. Srijecu se molbe za prijem u srpsko "podanstvo". Zapazeno je da su Crnogorci cuvali svoje "etnicko obiljezje daleko duze od ostalih" doseljenika. U to vrijeme pocelo je vrbovanje i ukljucivanje pojedinih doseljenika, skolske omladine i emigranata, u Srbiji i Rusiji, u borbu protiv opstanka i razvoja crnogorske drzave.
Glavni oslonac u izvodjenju svoga projekta srpske vlasti su trazile medju emigrantima, pa su im pomagale da, od 1881. godine, organizovano djeluju. Zahvlajujuci toj pomoci, emigracija je objavljivala knjige, brosure i listove, odrzavala kongrese i mitinge, publikovala rezolucije u kojima je osudjivan rezim u Crnoj Gori. Osuda je, medjutim, bazirana na neodrzivim premisama: da u Srbiji vlada demokoratija koju treba "prenijeti" na Crnu Goru, te da su Crnogorci "dio" "srpskog" naroda, pa je postojanje crnogorske drazave "separatizam".
Srpski krugovi koji su radili na realiziranju imperijalnog plana stvaranja "velike Srbije", pomagali su djelovanje protivu Crne Gore i onog dijela crnogorskih studenata koji se skolovao u Rusiji. Ti studenti su izvjestavali centralu u Beogradu da rade na tome da ubijede Ruse da su Crnogorci i Srbi "jedan narod". Radi se o Crnogorcima koji su bili pitomci srpske vlade, kao sto je bio Marko Cemovic (1873-1941), koji je, jos dok je ucio bogosloviju u Beogradu, a zatim studirao na Duhovnoj akademiji u Kijevu, pripadao tajnom udruzenju (zajedno sa Milosem Saulicem i dr.). Udruzenje je radilo na neutraliziranju svakog interesa crnogorskog naroda. U jednom pismu Ljubomiru Kovacevicu, ministru prosvjete Srbije i licnosti koja je tada bila zaduzena za provodjenje u zivot Nacertanija, M. Cemovic nudi Srbiju da prikljuci dio Vasojevica koji je bio jos dio turske teritorije, pa kaze da Srbija ne treba iz nekih "vojno-politickih razloga" da ih prepusti jer bi oni (Vasojevici), da im "licni racuni kneza Nikole ne stezu (...) ruke", posluzili za osvajanje Kosova. Cemovic pise dalje da se Vasojevici "drze lavovski" u borbi protiv Nikole koji "pripovijedaju svercrnogorstvo".
Crnogorski emigranti u Beogradu, sluzeci dvjema srpskim dinastijama - Obrenovicima, a od 1903. Karadjordjevicima - svoj rad su bazirali na propagandi da u Srbiji vlada demokratija, te da se oni bore protivu apsolutistickog rezima kralja Nikole. Tada je agitacija bila usmjerena na omalovazavanje crnogorskog parlamentarizma. Medjutim, nakon uvodjenja parlamentarizma u Crnoj Gori (1905), bili su prisiljeni da mijenjaju metode: da pripremaju atentate i puc (1907. i 1909) i da se ukljuce u plan srpske vlade o prenosenju cetnicke oruzane akcije iz Makedonije i Kosova na Crnu Goru.

Beogradski Crnogorci tada su za Njegoša pisali da je u Napulj otišao da se kurvari

Istaknuti emigrant Blažo Perović koji je bio rođak i ađutant knjaza Nikole, bio je dobio apartman u Beogradu, u kome je bio centar za okupljanje crnogorskih nezadovoljnika. Iz toga kruga emigranata bio je i Marko Backović, učitelj, autor knjige "Crna Gora pri kraju devetnaestog vijeka" ( Beograd, 1985), ispunjene optužbama.
Među vrlo aktivnim crnogorskim potuđenicima koji su prihvatili srpsku državnu ideju, politički program, pijemontizam i širenje granica Srbije na Crnu Goru, bili su Tomo Oraovac, Savo Ivanović, Janko Spasojević i dr.
Djelovanje crnogorske emigracije u Beogradu stvaralo je teškoće crnogorskom dvoru i vlastima. Prema izvještaju otpravnika poslova srpskog poslanstva u Beču (1893), crnogorski knjaz Nikola mu je rekao, prilikom posjete Austriji, da crnogorski nezadovoljnici koji se okupljaju u Srbiji, pišu svojim poznanicima u Crnoj Gori, hvaleći se da dobijaju mjesečno "po 10 i više dukata, a ne moraju ništa da rade, pa time lakovjerne ljude mame za sobom". Međutim, srpska vlada je plaćala samo one emigrante i doseljenike koji su sigurnije ispunjavali zadatke, a ostali su uglavnom teško živjeli. Tako je Andra Nikolić, ministar inostranih djela Srbije, donio rješenje (1893) da se serdaru Jolu Piletiću, cijeneći njegove zasluge "za srpstvo", poveća pomoć na 150 dinara mjesečno, ali ta suma nije upućivana redovno. Tako J. Piletić nije bio primio pomoć za četiri mjeseca, pa je pisao Savi Grujiću, predsjedniku srpskog ministarskog savjeta, da se namučio "živijeh muka" i moli da mu se pomoć redovno šalje: "Ja vas kumim bogom i vašom čašću, da izvolite na-rediti blagajniku ministarstva spoljnih poslova, da mi se za sva četiri mjeseca pošalje izdržavanje, i u buduće da mi redovno šalje, jer ja nemam ni od kuda druge pomoći, već mi je ovo sve, a mislim da nije pravo niti je razlog da kod određenog mi izdržavanja umrem od gladi". Ova molba serdara Jola Pilića koju je pisao u izbjeglištvu u Nišu, dokumentuje zavisnost i obaveze crnogorske emigracije.
Kao reprezentativan primjer emigrantskih, anticrnogorskih, tekstova može se uzeti knjiga Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma, koja sažima u sebi sve bitne motivacije i strasti koje su okupljale crnogorsku emigraciju u Srbiji. Umjesto autora, na knjizi je potpisan "Glavni odbor crnogorske emigracije", ali je poznato da je knjigu napisao Savo Ivanović, koji je u prvo vrijeme emigrantskog života našao utočište u Beogradu, u kući srpskog ministra i diplomate Mihaila Bogićevića.
Savo Ivanović u pomenutoj knjizi, koja je pisana pejorativnim jezikom, pokušava da negira ulogu, u crnogorskoj istoriji, dinastije Petrović-Njegoš, tvrdeći da njen doprinos nije ništa veći od bilo koga doma crnogorskog. U uvodnom dijelu knjige Ivanović otkriva svoje prave nakane, kad kaže da ne treba dopuštiti da crnogorska dinastija staje na put prijestižu Srbije. On, snishodljivo, vidi Crnu Goru kao "mlađu sestru" Srbije kojoj "nema opstanka" ako je samostalna. I za stalno raseljavanje Crnogoraca, Ivanović je nalazio krivicu u dinastiji Petrović-Njegoš.
Zanimljivo je da Ivanović najviše ističe moralni pad dinastije, kao i istaknutih crnogorskih porodica, nalazeći za njih veliki broj negativnih kvalifikativa. Za potvrdu te tendencije navešćemo neke iskaze koje autor daje o Petru II Petroviću Njegošu (1813-1851), crnogorskom mitropolitu i pjesniku, za koga kaže da je: "vampir pod mitrom", "mitronosni krvolok", "krvožedni mitronosac", "franzavi krvnik", "odvratni mitronosac", "krivokletnik", "vjerolomni mitronosac", "okrorjeli zlođej", "glava pod bradom bez obraza", "glava pod mitrom bez časti", "najsramotniji hrišćanski sveštenik koji je do sad zemlju gazio", "vtori Aleksandar Bordžija", da je svoju kopilad "sam vladika podavio i bacio u nužnik cetinjski", "zločesti i po sve kaljavi mitronosac", "sramni izdajnik", da je "otišao u Neapulju da se kurvari", "odvratni vladika (...) se je iskurvaro i dobio sifilizam", "sramni i franzavi vampir pod arhijerejskim odjejanijem", da je svoga psa Dragona hranio naforom, da "pjeva jezuitski i ukrijeva svoju izdaju pred buduća pokoljenja". I za Njegoševu majku Ivanu Prorokovićevu, kao i za druge znatnije Crnogorke, Ivanović kaže da je bila bludnica.
Ovako negativan odnos prema Njegoševoj ličnosti govori o tome koliko Njegoševo pjesničko djelo utemeljuje misao o crnogorskoj invididualnosti, bez obzira što je Njegoš prihvatio okvirne elemente srpskog etnocentričnog mita. Ivanović je shvatio da je Njegoš, u formu tzv. kosovskog mita unio crnogorsko borbeno i etičko iskustvo, čime je izmijenio njegovu novozavjetnu suštinu. Osim toga, njemu je bilo jasno da je Njegoš izrazio sociopsihološku strukturu crnogorskog naroda, njegovu svijest o sebi i shvatanje značaja državnosti. Zato Ivanović naznačuje Njegoša za utemeljivača dinastije Petrović-Njegoš, pa i za "krivca" što je crnogorska državnost postala smetnja za realiziranje imperijalnog programa Načertanija u odnosu na Crnu Goru, tj. da je Njegoš svojim literarnim i državničkim radom "postavio temelj onome ubitačnom separatizmu, koji se tek sad počeo sa svom svojom nagotom ispoljavati".
Ivanović pokušava, zbog kratke tradicije srpske dinastije Obrenović, za koju radi, da skrati period trajanja dinastije Petrović-Njegoš, pa kaže da je proslava njene 200-godišnjice, koja je tada obavljena, lažna i izmišljena. Na ovaj način je Ivanović htio umanjiti i pijemontsku ulogu Crne Gore, na kojoj je insistirao knjaz Nikola. Prema tvrdnji S. Ivanovića, Nikola je tek drugi vladalac, a ne sedmi, dok su ostali dinasti bili "kaluđerštine cetinjskog manastira".

Srbi su kao prvog separatistu u novijoj crnogorskoj povijesti označili Njegoša

Da bi dokumentovao tu svoju tezu, on donosi Zakonik Petra I prema izdanju koje je učinio Milorad Medaković (1850), u kome je izostavljeno ime Petra I. ("Petar, božieju milostinju pravoslavnij mitropolit crnogorskij, zetskij i primorskij"), što nalazimo u prvome izdanju Zakonika koje je pripremio A. N. Popov (Putešestvie v Černogori, 1847). Savo Ivanović ovaj Medakovićev propust uzima kao "argument" da Petar I nije bio vladar, već da je crnogorski gospodar bio guvernadur Jovan Radonjić. Još Ivanović sarkastično dodaje da u Zakoniku "nema ni pomena o šarenom ČsvecuČ bez nosa (mitropolitu Petru I - D. R.), a bio je tom prilikom i on na Cetinju", tj. kad je Zakonik donešen.
Svi pripadnici dinstije Petrović-Njegoš predstavljeni su kao ušljivi plemići i lupeži. Osuđujući ministre i više činovnike, Ivanović veli da su oni, da bi dobili te položaje, morali ubiti najmanje po dva protivnika dinastije. I za Marka Miljanova Popović on nalazi da je lažna veličina i da je svoje junaštvo sam izmislio.
Ivanović je, kada se vraćao ličnosti kralja Nikole, svaki put docertavao portret novim negativnim osobinama. Skrenućemo samo pažnju na njegov odnos prema Nikolinom literarnom stvaralaštvu. Za pjesmu "Onamo, onamo" on tvrdi da je njen stvarni autor Marko Miljanov Popović, te da je Nikola potkradao i pjesme Laze Kostića dok je ovaj boravio na Cetinju. Osim toga, optužio ga je da je dao ubiti učitelja Lazara Škerovića, da bi mu uzeo spjev "Ženidba bega Ljubovića".
Značajno je istaći da se borba protiv kralja Nikole tada zasnivala i na tvrdnji da on radi protivu srpskih interesa, pa ga i Savo Ivanović okrivljuje za "antisrpski rad". Crnogorski potuđenici kvalifikovali su borbu Crnogoraca za očuvanje svog narodnog identiteta - kao"separatističke interese". Kao prvi "separatist" u novijoj crnogorskoj povijesti naznačen je Njegoš, a u starijoj - crnogorska vlastela koja je dizala ustanke protivu dominacije Nemanjića, a nakon njih i Balšića, što je nominirano kao "zetski separatizam".
Ivanoviću je bio cilj da izazove u Crnoj Gori socijalno nezadovoljstvo i nemire, pa govori, kao i ostali emigranti-propagatori, o pljačkanju naroda, visokijem porezima, nabraja podignute dvorove, a da je narod bijedan, prezren, ponižen, oglobljen. Crnogorsku spoljnu politiku ovaj autor napada, tvrdeći da su veze Crne Gore sa talijanskom i ruskom dinastijom moralno i materijalno uništile Crnu Goru: moralno, jer je tako podignut ugled Nikole I na račun drugih jakih karaktera crnogorskih; materijalno, jer je Crna Gora osiromašena dočekivanjem uglednih gostiju.
Potposivanje Konkordata između Crne Gore i Vatikana osudio je Ivanović kao izdaju "srpstva i pravoslavlja", tvrdeći da su time katolicizmu u Crnoj Gori otvorena vrata. On napada Konkordat u skladu sa politikom Srbije jer se srpska vlada bojala da taj čin ne ojača međunarodni položaj crnogorske države. Naročito je zanimljiva njegova kritika proslave 400-godišnjice prve crnogorske ćirilske štamparije. On tvrdi da Nikola I nije priredio tu proslavu "što ljubi prosvjetu, već što su to zahtijevali njegovi mračni računi", jer je on, navodno, bio protiv svakog progresa. Proslava tako značajnog datuma iz crnogorske istorije osuđivana je zato što je preko nje učvršćivan ugled crnogorskog naroda u Evropi.
U tadašnjoj srpskoj agitaciji, crnogorska dinastija i vladajući sloj optuživani su da su zapostavili ideju "svesrpskog ujedinjenja", jer je shvataju samo kao proširivanje Srbije, pa i kad bi Srbija oslobodila Prizren, i dalje bi Crnogorci imali aspiracije prema Kosovu i pjevali: "tu moram jednom oružan poć"; da pojam crnogorstvo vide kao ideju vladavine nad "srpskijem" oblastima, kao i da insistiraju da su "Crnogorci prvi među Srbima". Zato srpski agigatori traže od knjaza Nikole da odbaci ideju koju je iznio u svojoj drami Balkanska carica: "Ko crnogorstvu ne bio vjeran, / bogom i ljudima svud bio ćeran". Ivanović optužuje Nikolu I. da ubija one koji rade za "srpstvo". On dalje tvrdi da cnrogorski suveren ima "kobnu žudnju" da "srpstvu" pretpostavi "zamišljeno i suludasto crnogorstvo". Zato Ivanović imperativno zaključuje da, dok postoji Srbije, ideji Nikolinoj o "crnogorstvu" "nema i ne može mjesta biti". Iste osude nalazimo u u Bilješkama jednog pisca od Sima Matavulja koje su, u to vrijeme, izlazile u nastavcima u "Letopisu Matice srpske".
Sa ovijem je vezano Ivanovićevo komentarisanje termina Srbijanci i srbijanski, čije je unošenje u novine "Glas Crnogorca", navodno, naredio sam Nikola i, 1897. godine, da se "zamijeni riječ srpski sa "srbijanski" (...) tj. da se ne smije pisati "srpski kralj" nego "srbijanski". Ivanović kaže da je izmjena tih termina rezultat puste želje i neostvarenih snova crnogorskog vladara koji se plašio nominacije srpski kralj, da ne bude shvaćena tako da je Aleksandar Obrenović kralj i Srba van Srbije.
S. Ivanović piše o školama i kulturnim institucijama u Srbiji, idealizujući sliku tamošnjeg prosvjetno-kulturnog razvoja, da bi je suprostavio nerazvijenom stanju u Crnoj Gori. Treba, međutim, znati da školstvo u Srbiji nije imalo veće tradicije. Ivanović zanemaruje različite istorijske uslove u Crnoj Gori i Srbiji u XIX stoljeću. Srbija je imala vazalni položaj i koristila uspješne ruske ratove protivu Turske, kao i diplomatsku pomoć Austrije, Rusije i drugih evropskih sila, da mirnijem putem dobije teritorije i ustupke za autonomnu upravu. Turska je pristajala na te zahtjeve jer je smatrala cijelishodnijim formiranje jedne zavisne tampon-države, nego da se na tu teritoriju prošire Rusija ili Austrija.

Odred koji je kao vojnu pomoć u Srbiju poslao kralj Nikola dočekala je zasjeda

Zahvaljujući djelovanju tijeh faktora, Srbija je dobila hatišerifom (1830) unutrašnju autonomiju, a docnije (1867) i ključeve od gradova, na plišanom jastuku. Crnogorci su, međutim, u isto vrijeme, ginuli u teškijem ratovima; tako je u crnogorsko-turskom ratu 1862. godine izbačeno iz stroja 6600 crnogorskih boraca i Crna Gora je u "cjelini pružala strašnu sliku razaranja" (B. Pavićević). Tijeh istijeh dana, u Beogardu se dogodio incident na Čukur-česmi, u kome je, osim policijskoj prevodioca Sime Nešića, poginuo još i Ivko Protić. Ipak je o toj sprskoj epizodi napisana velika literatura, pa je unijeta i u školske udžbenike.
Karakteristično je za sve crnogorske potuđenike, pa i za Ivanovića, da se snishodljivo odnose prema srpskoj sredini. Iz toga servilnog stava izlazi i njegova poruka crnogorskijem emigrantima i iseljenicima koji su im prilazili, da moraju biti "samo Srbi i odani dinastiji Srbije". Zato on i ocjenjuje da je "crnogorstvo" kobno i izdajničko, osuđujući knjaza Nikolu i zbog sadržaja pohvale koju je uputio jednom Crnogorcu zato što se istakao u boju na Šipki (Bugarska), u rusko-turskom ratu, u kojoj suveren piše da je taj Crnogorac "osvijetlio obraz crnogorstvu i crnogorskom oružju".
U sklopu težnje da se Crnogorcima oduzme samoinicijativa i vlastiti, autentični odnos prema istorijskim, kulturnim i političkim problemima, jeste i traženje da Crna Gora mora imati iste odnose, kao i Srbija, prema Bugarskoj, da Crnogorci moraju razvijati mržnju prema bugarskom narodu, iako kod njih (Crnogorac) nije bilo istoriskih uslova za njegovanje te mržnje (P. Popović). Privrženici srpske imperijalne ideje nalazili su opravdanje za ovo insistiranje, optužujući Bugare da ometaju Srbiju da "razmakne svoje granice sve do onih mjesta u Turskom Carstvu gdje Srba ima".
Kroz cijelu knjigu Nekoliko krvavih slika iz albuma Petrović-Njegoševog doma Savo Ivanović ponavlja osudu da je kralj Nikola srušio spomenik njegovome ocu, što je potrebno prokomentarisati. Ideja, nastala na Cetinju 1861. godine, da je moguće podići ustanak u neoslobođenijem krajevima Crne Gore, kao i u susjednim oblastima, u osnovi je "zagonetne" ekspedicije crnogorskog odreda koji je, preko turskog Sandžaka, pošao u Srbiju. Po odluci knjaza Nikole, odred od 260 ratnika, izabranih iz vasojevićkih familija, formirao je vojvoda Miljan Vukov, krajem maja 1861. g. Iako je ovijem borcima rečeno da će ih u Srbiji "svečano dočekati", njihova sudbina je bila drukčija.
Turska vojska iz Sjenice, pošto je obaviještena o kretanju crnogorskog odreda, postavila je zasjede koje je odred razbio i uspio doći na srpsku granicu. Pošto je intervenisala Turska kod srpskog kneza Mihaila, umjesto svečanosti dočeka upućena je srpska vojska, pod komandom Ranka Alimpića. U biografiji Alimpića stoji da je on crnogorski odred opkolio i "skučio glađu", pa su trećega dana kapetani četa predali oružje, a za njima i ostali, osim sedmorice koji su izjavili da nijesu došli da ih razoružaju, već da zajedno sa Srbima "udare na Turke u Hercegovini". Prema Alimpićevoj biografiji, ta grupa Crnogoraca mu je predlagala da pođe sa 400-500 Srba u Hercegovinu, zajedno s Crnogorcima, te da im bude zajednički vojvoda. Međutim, crnogorski odred je prvo razmješten po čačanskom okrugu, a zatim deportovan preko Austirje za Crnu Goru. U Alimpićevoj biografiji ne pominju se 32 borca crnogorskog odreda koji nijesu htjeli pregovarati sa Srbima o predaji oružja, već su se, uz stalne borbe, vratili preko turske teritorije. Kad je knjaz Nikola saznao o postupku prema crnogorskim borcima, uputio je zahtjev srpskom knezu Mihailu, koji je odnio kapetan Ivo Ivanović (otac autora paskvilne knjige), da im se omogući povrata.
Knjaz Nikola je podigao 1861. godine spomenik "svoim u Giljevu do Klisure udiviteljno borivšim se junacima" u obliku obeliska, na kome su bila upisana 32 imena onijeh boraca koji nijesu htjeli predati oružje srpskoj vojsci, što znači da nije riječ o spomeniku samo ocu Sava Ivanovića. Spomenik, koji se nalazio ispred Vlaške crkve, uklonjen je oko 1888, sa obrazloženjem da nije podignut na odgovarajućem mjestu. Organizovanje te neuspjele vojne avanture učinio je crnogorski suveren u dvadesetoj godini života. Može se pretpostaviti da je njegovo docnije političko i vojno iskustvo doprinijelo promjeni njegovog stava o "zajedničkoj" vojnoj akciji. U literaturi o ovom događaju postavljeno je i pitanje motivacije, zbog čega je upućen ovaj crnogorski odred u Srbiji. Prihvatljiva je teza da je Nikola I na taj način htio uvući Srbiju u oslobodilačku borbu. Tada je crnogorski kapetan Mašo Vrbica radio na dizanju ustanka u pljevaljskom kraju.
Problem uključivanja Srba u borbu, od vremena kada je knez Miloš Obranović prihvatio vazalni odnos, javlja se u crnogorsko-srpskim relacijama. Zato je neprihvatljiva tvrdnja o "istom" istorijskom putu crnogorskog i srpskog naroda, ma u kom periodu. Njegoš je, neuspješno, pokušavao u pregovorima sa srpskim predstavnikom Matijom Banom da realizira takvo savezništvo. U svojim literarnim djelima, uzdižući crnogorsku borbu za očuvanje slobode, Njegoš je davao primjere, u nadi da će ih nametnuti kao uzor. Kad je u pitanju hazardersko slanje u Srbiju crnogorskog odreda koji je razoružala srpska vojska, zanimljivo je da je u to vrijeme nastala epska pjesma "Boj u Dugi" koju je zabilježio Vuk Vrčević, a publikovana je 1902. godine.

Cilj je bio da se izazove konflikt prilikom izbora i da se u građanskom ratu preuzme vlast

Pjesma počinje motivom o gavranima koji "prelijeću polja i planine" i slijeću u Srbiju proklinjući je: "... a Srbijo, zaludnja delijo, / popala ti sablje paučina, / a na čarku rđa popanula". Gavranovima odgovara "srpska čobanija" da su Srbi prošli "kavge sa Turcima", "otkada nam nesta Karađorđa", pa ih upućuju da odlete u Crnu Goru: "Nego hajte lomnoj Crnoj Gori, / tamo nema dana ni sahata / da se prolom ne čuje pušaka".
Organizirani anticrnogorski agitacioni rad emigracije u Beogradu, čiju su formu utemeljili Tomo Oraovac, Marko Backović, Savo Ivanović i dr., kulminira u prve dvije decenije XX stoljeća. U Beogradu je crnogorska školska omladina formirala politički klub (1903), a dvije godine docnije, uz pomoć srpskih vlasti, objavljuje program - "Riječ crnogorske univerzitetske omladine". Čim je donijet Ustav Crne Gore, pomenuti klub crnogorske univerzitetske omladine reagirao je peticijom. U osmoj tački te peticije iznijeta je suština zadatka koji je omladina dobila od srpskih vlasti. Omladinci insistiraju, kvalifikujući crnogorsku državnu politiku, na terminirama separatizam i provincijalni interes: "Zdravo shvatanje nacionalnih interesa u novom životu Crne Gore učiniće da sve separatističke težnje, antagonizam i provincijalni interesi, ukoliko bi se kosili sa stvarnim problemima srpskog (!) naroda, moraju ustuknuti pred idejom slobode i ujedinjenja srpstva". Emigranti, potpisnici peticije (njih 16), planirajući likvidaciju crnogorske države i dinastije, pledirali su da se iskoristi crnogorski Ustav, kako bi se parlamentarnim putem obavio taj zadatak.
Pola godine docnije (1906) univerzitetska omladina se ponovo javila proglasom ("Riječ crnogorske univerzitetske omladine") koji je takođe štampan u Beogradu. U tome proglasu oni govore o "samovoljnom obliku vladavine", o "laskavcima" suverenu, sprječavanju rada "narodnog pokreta", o skučenosti Cetinja i potrebi premještanja prijestonice, o unošenju "kvareža u dušu naroda", o tome da za trideset godina mirnog života u Crnoj Gori nijesu ostvareni nikakvi kulturni rezultati, da režim crnogorski ne može odgovoriti savremenim potrebama. I onaj proglas potpisalo je samo 16 studenata, od kojih su većina bili potpisnici prve peticije. Stavovi koje ovđe nalazimo identični su onijem iz tekstova. T. Oraovca, M. Backovića, S. Ivanovića i dr. Autori peticije su mislili da je došao pravi trenutak da otvoreno izađu "sa svojom velikospskom politikom" (J. Đonović).
Kao osnov svoje propagande crnogorski emigranti su, prije donošenja crnogorskog Ustava, isticali neustavnost uređenja i apsolutističku vlast suverena. Pošto je proglašen Ustav pokazalo se da se emigracija nije borila za parlamentarizam jer je u toj novoj situaciji viđela opasnost da će se učvrstiti crnogorska država i ojačati nacionalna svijest. Zato grupa velikosrpsko orjentisanih poslanika podnosi adresu crnogorskoj Skupštini, koju je napisao Marko Cemović, tada srpski konzularni službenik, u kojoj je predloženo da se Skupština nazove "Srpska narodna skupština Knjaževine Crne Gore". Sam kralj Nikola je regirao, pa je od emigranata zbog toga napadan da vodi politiku očuvanja (!) crnogorske države i da pokazuje "nepriličan nacionalni stav", što je značilo da vodi crnogorsku nacionalnu politiku. U crnogorskoj Skupštini počela je tada djelovati Narodna stranka, za čiji je program uzet kao osnov - program Radikalne stranke Srbije. Pomenuta Narodna stranka bila je ispostava crnogorske emigracije.
Organizovanje atentata na kralja Nikolu, članove dinastije i vlade (1907), novi je pokušaj likvidacije crnogorske države. Pošto je Petar Karađorđević, uz pomoć ruske obavještajne službe, uklonio posljednjeg Obrenovića i sio na srpki prijesto (1903), došao je trenutak da se ukloni i crnogorska dinastija. Zavjerenicima (Marku Dakoviću, Todoru Božoviću, Jovanu Đonoviću i dr.) bombe je dao u Srbiji Vojislav Tankosić, šef gorskog (četničkog) štaba u Makedoniji. Cilj je bio da se izazove konflikt prilikom izbora u Crnoj Gori i da se u građanskom ratu preuzme vlast. Pošto su atentatori otkriveni i neki uhvaćeni, emigracija je pokušala da tu aferu predstavi bezazlenom, da okrivi crnogorsku dinastiju i sudstvo, te da oglasi da je Austro-Ugarska htjela da optuži srpsku vlast za miješanje u organizovanje puča u Crnoj Gori. Kampanja potiv Nikole I dobijala je sve više razmjere.
Propaganda koja se ponavlja od 1905. godine, da je knjaz Nikola "prišao Austriji" imala je za cilj da crnogorski dvor stalno dovodi u položaj da se mora braniti, a preko toga i dokazivati svoju pravovjernost "srpstvu i slavenstvu", kao i da izazove prema Crnoj Gori sumnju kod ruskog i italijanskog dvora. Nikoli I i njegovim saradnicima upućivane su optužbe da su "nacionalno sumnjivi". Srpski agitatori kvalifikovali su triježnjenje crnogorskog vodećeg sloja kao okretanje Austo-Ugarskoj i njenoj politici konstituisanja bosanskog naroda.
Osobenosti crnogorskog naroda tretirane su, od crnogorske potuđene emigracije i srpskijeh krugova, kao "pokrajinske razlike" u "srpskom" narodu. Odbrana crnogorske države i dinastije, crnogorskih kulturnih posebnosti i sl., suprotstavlja poziciju, krakterisano je od potuđenika upravo kao "kopanje groba" crnogorskoj dinastiji i državi. Drukčije rečeno, Crna Gora je, po srpskom imeprijalnom programu, mogla egzistirati kao tzv. "sprska država", i samo do određenog momenta, do ispunjenja svog "istoriskog zadatka", ali kao crnogorska - nikako.

Cilj predstavnika beogradske politike bio je da u ratu sa Austro-Ugarskom nestane crnogorske države

Odlazak iz Crne Gore nekoliko istaknutijih ličnosti (Mašo Vrbica, Peko Pavlović, Jole Piletić), podsticao je srpsku vlast, njene tajne službe, kao i organiziranu crnogorsku emigraciju, da djeluju i na Marka Miljanova Popovića, uglednog umirovljenog vojvodu, da i on napusti svoju zemlju, što bi za njih bio krupan dobitak. Sam Marko Miljanov se kolebao da li da otprtlja, savlađivao je svoj nagli karakter. Te svoje dileme on opisuje u svojoj poslanici Peku Pavloviću, koja je objavljena tek 1971.g., pošto je bila dospjela, nakon smrti Markove žene Stefe (1914), u dokumentaciju Ljubomira Kovačevića. Svjedočanstvo o Markovom stanju duha u vrijeme pritisaka na nj da napušti domovinu, govori pismo koje je uputio Lazaru Sočici (februara 1882), iz koga se naslućuju osnovne motivacije Markovog nemira: bio je pod uticajem nosilaca velikosrpske politike koji su radili da Crna Gora stupi u rat sa Austro-Ugarskom da bi bile poništene odluke Berlinskog kongresa po kojima je toj Imperiji dato pravo da zvede upravu u Bosni i Hercegovini. Najvažniji cilj predstavnika pomenute politike bio je da u ratu sa Austro-Ugarskom nestane crnogorske države, kao izazivača rata. Marko Miljanov je politiku prihvatanja odluka velikih sila, od strane crnogorske vlade i dvora, osuđivao, ističući "hajdučki" stav: da crnogorska politika "treba da stoji u handžaru, mi treba da smo vojnički logor". On se pitao tada da li se i Peko Pavlović odao politici, otkad je priješao u Srbiju, nadajući se da Pavlović neće razumjeti šta je to mir i politika. Nekoliko puta je insistirao da pod Berlinski kongres treba "metnuti lagum". Struji aktivnijih emigranata žurilo se da Marko Miljanov Popović, autoritet koji je dugo pripreman kao suparnik kralja Nikole, što prije napušti Crnu Goru.
Osnovu za osobito uzdizanje Markovog autoriteta stvorio je sam crnogorski dvor, kada je veliki vojvoda Mirko Petrović Njegoš, u svojoj zbirci epskih pjesama "Junački spomenik", u pjesmi "Boj na Medunu", proslavio Markovo junaštvo, vrijeme njegove četvorogodišnje usamljene borbe" ("Sam ostade vojevoda Marko..."). Na taj način Marko Miljanov je ušao u najuži krug povlašćenih Crnogoraca.
Poraz crnogorske vojske kojom je komandovao Marko Miljanov, na Novšićima (1879), poslužio je za izmišljanje spletke da je taj poraz pripremio crnogorski dvor s ciljem da Marko izgubi u crnogorskom narodu ugled vojskovođe. Oni koji su posticali Marka na emigraciju zapostavljali su da je on "sve druge zemlje i krajeve koji se nalaze van Crne Gore" nazivao tuđom zemljom.
Štampa u Vojvodini počela je isticati junaštvo i karakter Marka Miljanova Popovića, nakon bojeva iz 1876. godine, ali je posebno naglašavano da Marko, kao komandant, ne zavisi od više komande, već da čini sve po sopstvenom nahođenju, što nije odgovaralo stvarnijem odnosima u vrhovnoj komandi crnogorske vojske, ali se željela istaći njegova (Markova) nezavisnost, autarhičnost i samodovoljnost, odvojenost od crnogorskog vrha, državnog i vojnog: "Bez ikakvog višeg uputstva, bez zapovjesti, bez komande odozgo, radi vojvoda Marko na svoju ruku, po svome sopstvenom uviđenju i raspoloženju". Isticanjem ovakvoga, riterskog, tipa heroja, želio se razbiti duh pripadništva cjelini crnogorskog naroda, njegovim interesima. Upoređivano je junaštvo crnogorskijeh vojskovođa, što je tada bila posebno osjetljiva tema, a isticani su samo Marko Miljanov i Peko Pavlović. Za Marka je naglašavano da ga uzdiže nad drugijem Crnogorcima "nenadmašna čistota karaktera i poštenja", da se ne savija pred vlašću, da je u Crnoj Gori samo jedno čelo na vidiku, "samo jedna glava stoji pravo, ponosito, a ta glava nije drugog već vojvode Marka". Ta slika izdvajanja Marka Miljanova Popovića nad svijem Crnogorcima dovršavana je uzdizanjem njegovog otpora kralju Nikoli. Na taj način je Crnogorcima sugeriran samoubilački agon, razbijanje autoriteta suverena: "Toga Crnogorca nema koji će tako svaku istinu, pa i samom kne zu u oči reći, kao vojvoda Marko".
U tom smislu, ističući (izmišljene ili stvarne) otpore, jetke i "hrabre" odgovore pojedinaca kralju Nikoli, pisali su anegdote docniji crnogorski anegdotičari, u čemu je prednjačio Mićun Pavićević, pa je nametana slika o nepodnošljivom despotizmu i kukavičluku kralja Nikole koji je uvijek u sukobu sa nosiocima "demokratizacije" crnogorskog društva.
Prije sto dvadeset godina nastala je jedna anegdota koja sklapa (dovršava) agitacionu sliku o Marku Miljanovu. Ta će anegdota biti korišćena, mada u deformisanom obliku, do današnjeg dana. Marko je, navodno, u prisustvu kralja Nikole, stupio u raspravu s jednijem Crnogorcem "o junaštvu starih naših i o današnjem neradu" (neaktivnosti vojnoj), pa je Nikola I pokušao smiriti (vatrene) polemičare. Pošto mu to nije uspjelo, naredio je da Marka, zbog agresivnosti, perjanici razoružaju i zatvore, ali on nije dozvolio da to perjanici učine, već je, na kraljev treći poziv, predao oružje lično kralju i sam otišao pred zatvor. Narod koji je tu bio prisutan, pošao je za Markom da ga "tješi", a kralj je ostao s glavarima. Poruka te anegdote je: kralj, ako traži poslušnost ili pokuša kazniti Marka, ostaće bez naroda. Da bi bio prikazan kao slobodan vitez, sličan riterima iz srednjovjekovnih romana, konstatuje se da je Marko "svojevoljno" napuštio službu tjelohranitelja kralja Nikole (mada to ne odgovara istini jer ga je kralj proizveo u vojvodu) zato što se bojao da će ga dvorski život raznježitii u njemu ubiti prirodne vrline i prostotu crnogorsku". Insistiranje na patrijarhalnoj prostoti, epskoj grubosti i nepriznavanju autoriteta, kao paradigmi ponašanja Crnogoraca, otkriva tendenciju da se Crna Gora zaustavi u vremenu i onesposobi za dalji opstanak.
Autor ovijeh teza, iznijetih u listu "Orao", o Marku Miljanovu koji se potpisao inicijalom M, može se pretpostaviti da je iz kruga "Ujedinjene omladine srpske". Cilj te organizacije je bio da radi na okupljanju pravoslavaca ("Srba") u jednu državu, pripajanjem Srbiji teritorija na kojima žive. Tom programu nije odgovarao značajni porast ugleda Crne Gore i kralja Nikole, tokom crnogorsko-turskog rata (1876-1878), iz koga je Srbija, iako je imala pomoć od ruskih dobrovoljaca i crnogorskog kora, odmah izbačena, pa je na rusku intervenciju, ponovo ušla u rat, samo mjesec dana prije zaključenja rusko-turskog primirja.

Negativna popularizacija Marka Miljanova stavljala ga je u anticrnogorsku funkciju

Negativno usmjerena popularizacija hrabrog i talentovanog Marka Miljanova Popovića metala je njegovu, po mnogo čemu izuzetnu pojavu, u anticrnogorsku funkciju. Kada bi došlo, prema uvjerenju emigranata (vodećih), do Markova odlaska iz Crne Gore, tada bi se lakše izvršile unutrašnje polarizacije u crnogorskom društvu i izazvali nemiri. Tek što je priješao u Srbiju, Tomo Oraovac je otišao kod Jola Piletića (kod Niša), odakle piše (1.IV.1883) Marku Miljanovu da on i još neki emigranti pripremaju kod srpskog dvora i vlade uslove za Markovo emigriranje. Oraovac mu sugerira da treba "što prije ostaviti Crnu Goru", da ne bi doživio nedolični kraj. Zanimljiv je podatak koji daje Oraovac, da je i srpski dvor bio uključen u tu akciju, te da je srpski kralj obaviješten o Markovom položaju u Crnoj Gori.
Iz jednog dokumenta koji je nastao dvije godine docnije (12.V 1885), vidi se odnos prema Marku Miljanovu kreatora tadašnje srpske političke strategije. Riječ je o referatu Milutina Garašanina, upućenog kralju Milanu Obrenoviću. M.Garašanin, pored toga što kaže da je sprečavanje težnje crnogo-rske da se proširi prema istoku i jugoistoku od kapitalnog značaja za Srbiju, i da se mora naći način da se realizira, skreće pažnju kralju Milanu i na Marka Miljanova koji je u sporu s kraljem Nikolom, a ličnost je koja ima uticaja među Albancima i Crnogorcima. Garašanin dalje obavještava svoga kralja da je izabran, "po preporuci" niškog načelnika, Mehmed Sadiković, iz Novog Pazara, da uspostavi vezu s Markom Miljanovim.
Na razvijanju koncepcije o Markovom rivalskom autoritetu u odnosu na kralja Nikolu, posebno je smišljeno rađeno nakon konačnog međunarodnog priznanja suvereniteta Crnoj Gori. U sklopu te političke strategije je i nastanak "Poslanice serdaru Jolu Piletiću", pod mistifikacijom da je njen autor Marko Miljanov. Ta "Poslanica", osim što je uperena protivu režima u Crnoj Gori, predstavlja proklamaciju o potrebi borbe za tzv. "srpstvo". Iako se Marko Miljanov nije odrekao autorstva koje mu je pripisano, stvarni autor je njegov prijatelj Tomo Oraovac. "Poslanica" je publikovana (1883.) da bi bio napravljen pritisak na Marka da što prije emigrira iz zemlje. Četrdeset sedam godina docnije, prilikom štampanja njegovih cjelokupnih djela (1930), Tomo Oraovac obavijestio je pismeno priređivača toga izdanja, književnika Trifuna Đukića, da je on autor "Poslanice". Đukić je taj podatak unio u predgovor. Smatrajući da su povrijeđena njena prava kao nasljednice, Anđa Petrović, kćer Markova, tužila je sudu priređivača Trifuna Đukića, kao i Toma Oraovca koji se oglasio za autora "Poslanice". Spor je vođen skoro deceniju, i poslije smrti Anđe Petrović i Toma Oraovca, 1936.godine. Pored samoga Oraovca, njegovo autorstvo dokazivali su Trifun Đukić, dr Mihailo Vukčević, dr Lazar Rašović.
Tačno opaža T.Đukić da "Poslanica serdaru Jolu Piletiću" svakijem stihom liči na ostala Orahovčeva djela. L. Rašović dokazuje Oraovčevo autorstvo i jezičkom analizom. M.Vukčević tvrdi da je pitanje autorstva bez potrebe postavljeno, pa, između ostalog, primijećuje da kad bi autor "Poslanice" bio Marko Miljanov, onda bi ona bila izraz samohvalisanja, što nije bilo svojstveno Marku.
Veći dio sudskog spora vođen je oko nasljednog prava Anđe Petrović jer se nije znalo da li je sačuvan zavještaj (testament) Marka Miljanova koji je otkrio autor ovih redova. Iako Marko Miljanov nije napustio Crnu Goru, držeći se svojih visokih principa o potrebi služenja svojoj domovini, da se čovjek, kako sam Marko kaže, ne bi izgubio i postao krdo, neki autori su dopisivali njegovo ime uz imena stvarnih emigranata, da bi slika epohe kralja Nikole I izgledala što tamnija. Tako piše Jovan Đonović da su Crnu Goru napustile "vojvode: Marko Miljanov, Peko Pavlović, Jole Piletić, Đoko Pejović, Mašo Vrbica, itd". Tu istu tvrdnju nalazimo i u knjizi Jovana Ćetkovića.
U prvoj deceniji XX vijeka agitovano je među crnogorskim iseljenicima da svoja društva prisajedine "srpskim", tj. društvima (savezima) koje su činili pravoslavni iseljenici (većinom) iz austrougarskih zemalja. Do pred kraj prve decenije ta su društva u nazivu imala odrednicu "pravoslavna" da bi se odvojila (identifikovala) od katoličkih društava. Cilj je bio da se kroz jedinstveni savez i preko (pravoslavne) crkve vrši srbizacija iseljenika. Zato su sva zatečena udruženja tretirana kao "pokrajinska". Tada je, 1905-1906, došlo do naglog formiranja "srpskih" opština i podizanja pravoslavnih crkava po Americi (ranije su iseljenici koristili ruske crkve).
Naročito je, u toj agitaciji za "ujedinjenje", bio na udaru "srpsko-crnogorski savez" u Čikagu. Od nekoliko društava, godine 1907. bila su formirana dva crnogorska saveza sa sjedištima u Butteu i Njujorku. Međutim, protiv crnogorskih saveza, trajanja njihove nacionalne odrednice stalno se razvijalo "najveće neprijateljstvo", kvalifikovano je njihovo postojanje kao pokušaj cijepanja "Srba". Posebno treba reći da je u SAD bila prenijeta sa Balkana ona lažna (i tragična) identifikacija vjerske i narodne pripadnosti, pa je vršena "nacionalna" klasifikacija iseljenika po konfesijama, na "Srbe" i "Hrvate". Profesor Mihailo Pupin, koji je živio u Njujorku, pokušao je da smiri sporove i neutralizira diobe, pa je tražio da se usvoji naziv za saveze (društva) - slavenski, ali je naišao na otpor i njegova koncepcija nije prihvaćena.
U procesu likvidacije crnogorskih saveza u SAD-u i njihovog priključivanja "srpskim" (u stvari - pravoslavnim), aktivno je djelovao, kao novinar, Čedomir Pavić koji je u jednom tekstu sumirao svoju sliku zbivanja u tim udruženjima. U pomenutom tekstu Č. Pavića vide se težnje matičnih crkava koje su se reflektovale na egzistenciju društava. Dominantna koncepcija je bila da se stvori jedno "srpsko" udruženje pod nazivom "Srpski savez Srbobran", da bi se na taj način lakše sprovodila (srpska) agitacija.
Na tako pripremljeno tlo došli su u SAD, u vrijeme I svjetskog rata, agitatori za stvaranje "velike" Srbije, Miloš Ivanović, Mićun Pavićević, guslar Perun Perunović, Stevo Bogdanović i drugi, koji su bili upućeni od Andrije Radovića, predsjednika "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje".