Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Novak Ražnatović:
CRNOGORSKO-SRPSKI ODNOSI I PITANJE PRIJESTOLONASLJEĐA U SRBIJI 1900-1903. GODINE


Da su zvanični odnosi između Crne Gore i Srbije i ranije bili između “stalnog međusobnog nepovjerenja i zaziranja” i “smjenjivanja otvorenih, teških svađa i tek formalnih i prividnih izmirenja” potvrđuje rad istoričara Novaka Ražnatovića, koji (uz redakcijsku opremu) prenosimo iz časopisa Istorijski zapisi 3-4, za 1977. godinu

Anticrnogorska histerija

Odnosi dinastija i vlada Crne Gore i Srbije još od sredine XIX vijeka manifestovali su se kao smjenjivanje otvorenih teških svađa i tek formalnih i prividnih izmirenja. Neoko paradoksalno, ali u osnovi toga stalnog međusobnog nepovjerenja i zaziranja, vladajućih krugova – stojali su netaknuti bratski odnosi i istovjetne težnje i interesi naroda obiju zemalja. Jedinstvo ciljeva i zadataka dalje oslobodilačke borbe bilo je u temelju neraskidivog zajedništva Crne Gore i Srbije. I, naravno, od stvarnosti tih ciljeva i zadataka – vladajući krugovi obiju strana najmanje su mogli pobjeći. Međutim, sukob interesa samih dinastija najbolje se pokazao baš prilikom bratimljenja vladara, tj. posjete knjaza Nikole (Petrovića) Beogradu 1896. i kralja Aleksandra (Obrenovića) Cetinju 1897. godine. Nastojeći da sa Srbijom podijeli ''sfere upliva'' u evropskoj Turskoj, knjaz je na Cetinju tražio za sebe Prizren, prepuštajući kralju Aleksandru Skoplje. Kralj Aleksandar je to odlučno odbio, mada su njegovi ministri Vujić i Simić pokušali da ga sklone da prihvati knjažev predlog.
Da je kojim slučajem i postignut ovaj sporazum, ostao bi mrtvo slovo na papiru, baš kao i srpsko-bugarska ''ugodba'' o Makedoniji, iz početka te iste (1897) godine. Iz daljeg će se pokazati zašto se između dinastija i vladajućih krugova Beograda i Cetinja nije mogao postići sporazum oko ''razmeđice'' u Turskoj.

NAGLO POGORŠANJE ODNOSA

U drugoj polovini 1897. na političku scenu u Srbiji ponovo je stupio bivši kralj Milan. Njegov eksponent Vladan Đorđević došao je na čelo vlade. Na zvaničnoj relaciji nastupio je period najgorih odnosa između Srbije i Crne Gore. Između ostalog, srpska vlada je uskoro ukinula dozvole za useljavanje Crnogoraca u Srbiju – s obrazloženjem da više nema slobodnih zemljišnih parcela. Useljavanje se, ipak, pomalo nastavilo; dozvole su davane, ali samo onim Crnogorcima koji bi prihvatili – a pošto se za to konkretno preporuče – da će se aktivno angažovati u politici kralja Milana i Vladana Đorđevića protiv knjaza Nikole.
Period 1897-1900. poznat je i po skarednim pamfletima adresiranim na ličnost i porodicu (sinove) knjaza Nikole. Pamflete su inspirisali, podsticali i finansirali kralj Milan, Vladan Đorđević i beogradska policija. Smisao i cilj te rabote bio je u tome da se iznošenjem prljavog veša, i još više putem ogavnih izmišljotina i kleveta, nanese udarac dotadašnjem ugledu i popularnosti knjaza Nikole među Jugoslovenima, a osobito Srbima. Pogađajući, doduše, knjaza gdje je bio najosetljiviji, pamfleti su zapravo daleko više kompormitovali njihove duhovne tvorce.
Vrhunac zategnutosti između dvorova i vlada Srbije i Crne Gore bilo je bezobzirno masovno proganjanje i izgonjenje Crnogoraca iz Beogada i Srbije nakon Ivanjdanskog atentata na kralja Milana 1899. godine. Uglavnom, u toj krajnje reakcionarnoj hajci Crnogorac i domaćin radikalac postali su sinonimi – neprijatelji poretka i krune. Osim toga, u svojoj anticrnogorskoj aktivnosti kralje Milan je u pojasu uz sjevernu granicu Crne Gore, oko Berana, Bijelog Polja i Pljevalja, pokušavao da potisne politički uticaj Crne Gore i zamijeni ga svojim – razdajući oružje tamošnjem srpskom stanovništvu i namještajući učitelje iz Srbije u tim krajevima.
Pokušavajući da svemu tome parira, knjaz Nikola je davao politički azil srpskim radikalima, među kojima i poznatom seljačkom tribunu Ranku Tajsiću. Radi očuvanja premoćnog uticaja u pomenutom prigraničnom pojasu, crnogorska vlada se nije ustručavala da u suzbijanju aktivnosti kralja Milna i Vladana Đorđevića na određeni način koristi i samu tursku vlast itd.

PRETENZIJE NA SRPSKI PRIJESTO

Za našu temu biće od interesa jedan način reagovanja – koji upućuje na glavnu preokupaciju knjaza Nikole u njegovoj daljoj borbi protiv kralja Milana i uopšte dinastije Obrenovića. Iako nešto izvan hronološkog okvira ovoga rada, riječ je o jednom knjaz-Nikolinom zagovaranju pretenzije na srpski prijesto.
Sredinom 1898, naime, radikalska opozicija u Srbiji, na čelu sa Nikolom Pašićem i Stojanom Ribarcem, poručila je knjazu Nikoli da će uskoro nastupiti posljednji čas Obrenovića, pa da njima samo ostaje da se pobrinu za novoga ''gospodara''. Emotivni i sljedstveno ponekad veoma lakovjerni knjaz Nikola, to je povjerio ruskom poslaniku na Cetinju Gubastovu. Knjaz je uvjeravao da će ovoga puta – za razliku od situacije 1885-1888. – radikalima prići i liberali, i da u vojsci imaju dosta privrženika za prevrat. Licima koja ga žele smjestiti na srpski prijesto već je, kaže, dostavio svoj koncept vladanja u Srbiji, i to: polazeći od vjere u njegovo državničko iskustvo i patriotizam, treba mu omogućiti da vlada neograničeno makar deset godina; sačuvaće Skupštinu radi donošenja godišnjeg budžeta Kraljevine i radi savjetovanja o važnijim finansijskim pitanjima. Kao uzgredno, knjaz je napomenuo da oni koji njega pozivaju – ne žele vidjeti na srpskom prijestolu knjaza Petra Karađorđevića.
Iz ovoga je bar jasno, kako nama izgleda, da prije svega knjaz ne želi vidjeti na srpskom prijestou svoga zeta Karađorđevića. No, prije nego bi donio konačnu odluku, knjaz želi imati uputstvo ruskoga cara i takođe ispitati kakvog je o tome mišljenja car Franjo Josif. Inače, knjaz se nije upuštao u prepisku sa srpskim ''patriorima, već da je samo u oktobru (1898) uputio jedno povjerljivo lice u Veneciju da porazgovara sa ''predstavnicima'' Pašića i Ribarca.
Poslije toga knjažev ministar inostranih djela vojvoda Gavro Vuković saopštio je Gubastovu kako je Pašić zaista postavljao uslove pod kojima bi pregovori mogli da otpočnu, a to su: povjerenje, potpuna iskrenost i neophodnost da ga snabdiju sa 20 – 25.000 guldena. Prva dva ''uslova'' Vuković je lako prihvatio, a za novac obećao je naknadu samo za putni trošak i boravak radikalskog agenta u Veneciji. Ostaje nejasno, ali i ne mnogo važno, da li je uopšte došlo do takvog sastanka u Veneciji. Zatim je, kao ''savršeno pobjerljivo'' Vuković dodao kako je knjaz namjeravao da umjesto sebe predloži Srbima jednoga od svojih sinova, ali a je od toga morao odustati zbog nepopularnosti prestolonasljednika Danila u Srbiji i maloljetstva knjaza Mirka. Znači, jedini ''kandidat'' za srpski prijesto ostao je knjaz Nikola.

MAŠTARIJE KNJAZA NIKOLE

Pričanja knjaza Nikole i vojvode Gavra, međutim, poslanik Gubastov je ocijenio kao puka maštanja. Rekli bismo da je to i nešto gore od pukog maštanja. Nekako zbunjuje ako je onaj dobro poznati knjaz Nikola – autokratski vladar čiji su stil i sistem vladanja značili jednu konzervativnu, ali ipak organsku adaptaciju i saživljenost sa još tako snažnim patrijarhalnim bratstveničkim i plemenskim strukturama i formama života tadašnjih Crnogoraca – mogao i pomisliti da dođe na prijesto Srbije, u kojoj se već, na temelju mnogo bržeg razvoja kapitalističke privrede, sasvim učvrstio građanski ustavni poredak, sa oformljenim građanskim strankama i parlamentom – bez obzira na to što su tako reakcionarni vladari kao Milan i Aleksandar još mogli da se nameću. No, knjaz je, eto, maštao i o roku od 10 godina, kako bi uklonio građanski poredak u Srbiji i uveo svoju samovladu – ili onaj ''unutrašnji mir'' kojim se hvalio u Crnoj Gori, a kojim se ni tamo neće još dugo moći hvaliti.
Međutim, kao da su ova maštanja knjaza Nikole pratile, i značile im potporu, i neke njihove konkretne akciej u samoj Srbiji. Gubastov je opet razgovarao i pitao knjiza o nekim njegovim potretima koji se šire po Srbiji. Usiljavajući se da djeluje nonšalantno, knjaz je rekao da se to čini savršeno bez njegova učešća, da on i ne zna kakvi se to njegovi portreti šire u Srbiji. Međutim, u posljednjoj novembarskoj svesci francuska publikacija ''Nouvelle Revue'', u političkoj hronici, saopštava se da portreti knjiaza Nikole koji se šire u Srbiji nose natpis: ''Peuple, voila ton Roi! (Narode, evo tvoga kralja!). Izdavač ove publikacije je izvjesna madam J. Adam, poznata kao poklonica knjaza Nikole, nedavno mu je bila u posjeti i ushićeno pisala o Crnoj Gori i o njenom vladaru. Držeći da se tu ne radi o nekoj mistifikaciji, već da je posrijedi ozbiljna radikalska rabota, ''vjerovatno'' sa znanjem knjaza Nikole, ruski poslanik je dostavio svojoj vladi adekvatni izvod iz pomenute publikacije, kako bi u Petrogradu vidjeli čime se sve služe ''bratski dvorovi'' u međusobnoj borbi.
Razvoj stvari u crnogorsko-srpskim odnosima kakav smo u početku ukratko prikazali i ilustrovali gornjim primjerom doveo je do povlačenja srpskog opunomoćenog ministra iz Cetinja. Šef srpske diplomatske misije potpukovnik Aleksandar Mašin pošao je u septembru 1899. kao delegat svoje vlade na međunarodnu konferenciju o ratnom pravu u Hag. Kralj Aleksandar ga je krajem februara 1900. i formalno opozvao iz Cetinja.
Mašin, kao miljenik bivšega kralja Milana, bio je sasvim nepodoban za knjaza Nikolu i njegovu okolinu. Njegova uloga uglavnom se svodila na to da Milanu i Aleksandru služi kao obavještajac iz Cetinja. Prijateljovao je, svjedoči Gubastov, s austrougarskim ministrom rezidentom na Cetinju, i ništa nije činio bez njegova znanja i savjeta. Time je najviše odbijao Crnogorce, koji nijesu skrivali zadovoljstvo zbog njegova odlaska u Hag, nadajući se da je time u stvari konačno opozvan.
Inače je Mašin, karakteriše ga ruski poslanik, bio čovjek ograničena uma i obrazovanja i sasvim osrednji artiljerijski oficir.

TEŠKE RIJEČI ''VERNIM SRBIMA''

Novosadska ''Zastava'' osvrnula se na opoziv Mašina pod naslovom ''Rascep između Srbije i Crne Gore''. Za ovaj u patriotskom smjeru veoma militantni list, isključivi je krivac ''raskralj Milan'', koji se usudio da pred Slovenstvom sumnjiči ''omiljenu ličnost knjaza Nikole''. Stanje tih odnosa, zapaža se ovdje ironično, ilustruje činjenica da opozivno pismo Mašina knjazu Nikoli nije bilo na srpskom, nego na francuskom jeziku. Upitan kako je bilo na oproštajnoj audijenciji, Mašin je navodno odgovario: ''To su bili najteži časovi moga života''. ''Zastava'' zaključuje da će se i mladi kralj i njegov otac dobro čuvati da ''vernim Srbima'' objave teške riječi knjaza Nikole.
Austrougarski poslanik na Cetinju Kućinski javio je svome ministru Goluhovskom – da mu je sami Mašin rekao kako je audijencija kod knjaza trajala kratko i bila je ''nametljivo hladna''.
Jedan događaj, međutim, iako po samoj prirodi isključivo iz ljudske intimne sfere, označio je početak novog zaokreta u srpsko-crnogorskim odnosima, zaokreta ka normalizaciji. Riječ je o iznenadnoj ženidbi kralja Aleksandra Dragom Mašin u julu 1900. godine. ''Glas Crnogorca'', prenoseći po običaju telegrame bečkog ''Korespondenc biroa'', donio je vijest o vjeridbi kralja Aleksandra sa gospođom Mašin, bivšom damom kraljice Natalije, rodom iz porodice Lunjevica; zatim o ostavci kabineta Vladana Đorđevića, o ostavci (putem telegrama iz Karlsbada) kralja Milana na položaju vrhovnog zapovjednika vojske i sl.
Novi kabinet sastavio je Aleksa Jovanović, uzevši i resor inostranih djela. Kraljev ađutant pukovnik Miloš Vasić postavljen je za ministra vojske. U posebnom telegramu, i od posebnog značaja, stoji najava kako se ruski car primio kumstva za vjenčanje kraljevskog para u Beogradu. Cara će u tome zastupati knez Manzurov.
Sljedeći broj ''Glasa Crnogorca'' donosi kako se vjenčanje obavilo najsvečanije; zatim, da je objavljena amnestija političkih osuđenika, da su Taušanović i Protić već pušteni na slobodu. Kako u ovom tako i u više sljedećih brojeva ''Glas Crnogorca'' se uzdržava od bilo kakvog komentara ili ocjene povodom bračnog događaja u Beogradu.
Međutim, to što se ruski car primio kumstva i što su amnestirani politički osuđenici – u velikoj mjeri je značilo novu spoljno-političku orijentaciju kralja Aleksandra i vlade Srbije, pa tako i novu konstelaciju za njene odnose sa Crnom Gorom.

Sultan miri Beograd i Cetinje

Iako su ti događaji implicirali automatsko odrmazavanje na relaciji Cetinje – Beograd, nakon svega što je bilo, proces normalizacije ići će dosta sporo. Dobar znak popuštanja bilo je to što je onim Crnogorcima koji su prethodne godine bili najureni iz Srbije odmah odobren povratak. Računajući đake i studente, koji su se sada slobodno upisali u škole, vratilo se oko 1.000 Crnogoraca. Ali, što se tiče onog najvišeg nivoa, kralj Aleksandar kao da je previdio obični protokolarni red da knjazu Nikoli blagovremeno notifikuje svoju ženidbu.

MAKIJAVELISTIČKI PLAN ?

Iznenađujući događaj u Beogradu kao da je zbunio knjaza Nikolu. U smrtnoj mržnji i nepovjerenju prema kralju Milanu, a uvijek u nekom podozrenju i bojazni od mnogo čega što se događa u Beogradu, on je pred austrougarskim poslanikom baronom Makiom izrazio pretpostavku da bi posrijedi mogao biti neki mračni makijevelistički plan samoga Milana – u cilju da se opet kroz kratko vrijeme domogne prijestola. Makiu knjaževa priča ne izgleda ''čista'', s obzirom da se u Srbiji obnavlja ruski uticaj, pomilovani su radikali, vraćaju se protivnici kralja Milana, kao Pašić i drugi, itd.
Očekivani gest puke kurtoazije i protokola – notifikacija kralja Aleksandra o svojoj ženidbi – stigla je na Cetinju nakon puna dva mjeseca, 24. oktobra 1900, i to ne direktno na adresu knjaza, nego preko crnogorskog Ministarstva inostranih djela. Prirodno, to je uvrijednilo knjaza Nikolu.
Da se zvanični crnogorsko-srpski odnosi pokrenu sa mrtve tačke pomogla je jedna spoljnopolitička okolnost. Namjera Austro-Ugarske da produži bosansku željeznicu kroz Novopazarski Sandžak uznemirila je Tursku. Ironijom istorije, sam sultan Abdul Hamid preporučio je što brže normalizovanje odnosa između Beograda i Cetinja. Sultan je savjetovao knjazu Nikoli da kralju Aleksandru odgovori na notifikaciju o ženidbi, i predložio da se Turska, Srbija i Crna Gora zajednički odupru austrougarskom željezničkom planu, a zatim i sve bezobzirnijoj prozelitskoj katoličkoj akciji prema muslimanima i pravoslavcima u Bosni i Hercegovini. Iste predloge sultan je uputio i u Beograd.
Odbijajuću da onakvu ''notifikaciju'' prihvati kao prvi korak od kralja Aleksandra, knjaz Nikola je uzvraćao ćutanjem. Ruska vlada je našla za neophodno da interveniše. Obraćajući se knjazu, grof Lamzdorf najprije izražava razumijevanje za to što se on usteže da prvi učini korak kod kralja Aleksandra, jer da je to zaista teško poslije svega što se desilo. Ali je uspostavljanje dobrih odnosa između dvije bratske države u njihovom najboljem interesu, kaže Lamzdorf. To je sasvim ostvarljivo poslije odlaska kralja Milana, pa ne treba gubiti vrijeme, već zauzeti jedinstveni stav prema Austro-Ugarskoj u svemu što je ''protiv naših zajedničkih interesa''. Kao što je već kralju Aleksandru, tako Lamzdorf preporučuje i knjazu Nikoli da prihvate sultanov predlog da tri balkanske države zajednički protestuju u Beču zbog katoličke prozelitske akcije u Bosni i Hercegovini i da se dogovore o zajedničkim koracima, kako da osujete austrougarski željeznički projekat. Carska vlada će, uvjerava Lamzdorf, podržati takav rad triju vlada.
Pred pitanjima od višeg interesa knjaz je popustio ubjeđivanju Rusa, kao i još jednom podsticaju od strane sultana. Čestitao je ženidbu kralju Aleksandru – pun ''oduševljenja'' za taj ''srećni'' brak, za kraljicu Srpkinju, unuku Karađorđeva vojvode Lunjevice, čiju je ''ljupkost i duhovitost'' upoznao još za vrijeme svoje posjete kralju Aleksandru u Beogradu 1896; knjaževa osjećanja spajaju se u najtopliju želju da srećan brak ispuni život kraljevskom paru ''do u najdalju budućnost''. Ubrzo potom kralj Aleksandar je čestitao knjazu Nikoli i knjeginji Mileni 40. godišnjicu braka, na šta mu je knjaz uzvratio blagodarnošću.

KNJAZ NIKOLA OSJETLJIV

Tako su učinjeni izvjesni koraci kurtoaznog karaktera u pravcu normalizovanja odnosa između vladara Srbije i Crne Gore. To će, međutim, i dalje sporo i nategnuto ići. Nije stvar samo, ili prije svega, u tome što knjaz Nikola očekuje i zahtijeva inicijativu Beograda, kao strane koja je po njegovom mišljenju isključivi krivac za nedavne teške poremećaje tih odnosa. Jedna od bitnih političkih implikacija ženidbe kralja Aleksandra Dragom Mašin jeste zapravo u značajnom poboljšanju odnosa između Srbije i Rusije. Knjaz Nikola uvijek je bio osjetljiv kada je ruski car svoju milost i naklonost dijelio na još koju okrunjenu glavu na Balkanu. Knjaz je, pak, najviše zazirao ako je to slučaj sa vladarem Srbije, što će se iz daljeg jasno pokazati.
Mada se Srbija nakon careva vjenčanog kumstva u Beogradu dosta uzdržano kretala ka orijentaciji na Rusiju, u Petrogradu su to ocijenili kao veoma značajnu dobit za sebe. U jednom uputstvu Azijatskog departmana ruskog Ministarstva inostranih djela, u čijoj su nadležnosti bili i balkanski poslovi, skreće se pažnja poslaniku Čarikovu u Beogradu na važnost stupanja kraljice Drage u politički život Srbije. Mada nije pozvana da neposredno učestvuje u upravi zemljom, ona po svome položaju i prirodnom uplivu na mladoga supruga mora imati suštinskog uticaja na tok stvari u kraljevini. Kraljica se – ''izgleda'' – odlikuje velikim taktom, i njena osvjedočena podrška zbliženju Srbije i Rusije treba da bude preporuka Čarikovu kako da u njoj nađe ''vjernog pomoćnika u učvršećenju kralja u njegovom sadašnjem nastojanju''. Ruskoj vladi takođe izgleda da je sada i srpska vojska siguran oslonac prijestola.

''BOG I RUSIJA''

Topliji vjetar od Petrograda ka Beogradu knjaz Nikola se trudio da nekako neutrališe iskazivanjem što vruće odanosti Rusiji. Poslaniku Vlasovu je rekao da se njegova politika sastoji samo iz dvije riječi: ''Bog i Rusija''. Na Rusiju polaže svu nadu i uzdanje da će jednoga dana svojim moćnim krilom iz Carigrada zakriliti sve Slovene i omogućiti im da se mirno i slobodno razvijaju. Predajući se tako Rusiji, knjaz će, kaže, za sva svoja buduća dejstva u spoljnoj politici Crne Gore smatrati odgovornim ruskog poslanika, koji je dužan da ga čuva od svih promašaja i prenagljenih koraka. Uzvraćajući – za Vlasova je to velika odgovornost, ali snadbjevan uputstvima svoje vlade on je prihvata, s tim da ga knjaz o svakoj svojoj političkoj namjeri prethodno obavijesti, zatim da sasluša i primi na znanje njegova ''skromna'' mišljenja, i da ga staljno drži u kursu onoga što namjerava preduzeti.
Shvativši osnovni motiv knjaževa ''predavanja Rusiji'', Vlasov je polako prebacio razgovor na temu odnosi Crne Gore i Srbije. Kralj Milan je otuda, nadati se za uvijek, udaljen, pa treba da iščeznu razlozi koji su izazivali hlađenje ''između upravljača dva srpaka plemena'', kaže Vlasov. A kada se mladi kralj Aleksandar glasno odriče politike svoga oca i obraća se narodu kako je neophodno otpočeti novu eru u političkom i ekonomskom životu Srbije, to predstavlja osnovu da i knjaz Crne Gore zaboravi sve što je prošlo i da požuri pružiti ruku kralju za njihovo što brže i tješnje zbliženje. Tako je Vlasov već odmah iskoristio svoju ''odgovornost'' za politička dejstva knjaza. Uhvaćen u sopstvenu kljusu, knjaz Nikola je izrazio gotovost da učini korak ka zbliželju sa kraljem Aleksandrom, ali ''očigledno bezvoljno''. Shvatajući neophodnost pomirenja, knjaz samo insistira da kod kralja Aleksandra naiđe na istu gotovost.
Sarkazam je sudbine što je upravo smrt bivšeg kralja Milana u februaru 1901. došla kao najbolji povod, formalno i suštinski kao poručen, da se vladari Srbije i Crne Gore jedan drugome malo više oglase. Kralj Aleksandar, doduše, obavijestio je knjaza Nikolu jednom dosta suvom rečenicom o smrti svoga oca. ''Iskreno učestvujem u tvojoj dubokoj tuzi'', uzvratio je knjaz. Nezaboravna je ona ''vruća bratska zajednica'' koja ga vezuje sa njegovim ocem u danima zajedničkih iskušenja 1876-1877. U ime tih osjećanja, ''u ime dobra i zajedničkih naših interesa ja ti danas podnosim uvjerenje moje bratske ljubavi, družbe i vjernog prijateljstva'', odgovorio je knjaz Nikola.

UVREDE I KLEVETE NE OPRAŠTAJU

Ovim povodom ''Glas Crnogorca'' je donio i brižljivo sročen i bez sumnje na najvišem mjestu redigovani napis pod naslovom ''Nj.V. Milan Obrenović prvi kralj Srbije''. Naglašava se da su dvije zemlje bile tijesno vezane u prošlosti i spaja ih zajednička težnja ka budućnosti, a da ''i ne spominjemo prirodnu zajednicu srpskog plemena'' uopšte. ''Burni život i grozničavi rad'' pokojnog kralja Milana morao je uticati i na Crnu Goru. Ali se treba uzdržati od momentalnog suda, koji će neumitna istorija izreći kada prođu teške prilike koje iznad ''razdrobljenog srpstva kolaju''. Evocirajući uspomenu na bratsku zajednicu u minulim ratovima, želja je da u ''velikoj sinovljoj žalosti'' mladome kralju Aleksandru doprinesu svi Srbi u Srbiji i van nje – ljubavlju i odanošću kako bi čvršće i uspješnije odgovorio svome velikome zadatku. Crnogorcima u Srbiji posebno se poručuje – ''da ćemo smatrati i cijeniti njihovu ljubav i odanost prema kralju Aleksandru isto kao prema našem uzvišenom Gospodaru knjazu Nikoli''. – Dalo se ipak razumjeti da se kralju Milanu ne mogu oprostiti one uvrede i klevete koje je nanio knjazu Nikoli i Crnoj Gori. Ističući istorijsku i nacionalnu družbu sa Srbijom, knjaz je htio pred širokom srpskom i jugoslovenskom javnošću glasno reći da je bio i ostao nepokolebljivi borac za šire narodno oslobođenje i ujedinjenje.
Jedno drugo gledanje, i u drugačijem tonu, knjaz je izrazio pred ruskim poslanikom. Najprije je sam Vlasov istakao da se kralju Aleksandru sada razvezuju ruke za punu slobodu dejstva u upravljanju Srbijom; od toga se mogu očekivati povoljni rezultati kako na unutrašnjem planu tako i u pravcu većeg zbliženja Srbije sa ''pokroviteljicom Slovena rusijom s jedne i Bugarskom s druge strane''. Zato, ako knjaz ne požuri da sa Beogradom uspostavi normalne odnose, rizikuje da se nađe u izolovanom položaju na Balkanskom poluostrvu. Reagujući, knjaz je najprije istakao da telegram kralju Aleksandru povodom smrti njegovog oca smatra ozbiljnim korakom u pravcu zbliženja sa Beogradom. Međutim, od svega toga on ne predviđa nikakvih pozitivnih rezultata. Nema mogućnosti da se u Srbiji uskoro ustanovi čvrsti poredak kao garantija mirnog razvoja i prosperiteta.

ŽENA SUMNJIVE REPUTACIJE

Samovoljnost i bezvlašće prirođene su osobine ''srpskog narodnog duha''. Mladi kralj Aleksandar je nesposoban, slaboga karaktera, fizički i duhovno ubog, nepripremljen za vladanje, i neće biti u stanju da zadrži ni upravu na narod u granicama zakonitosti i discipline. O kraljici Dragi izrazio se kralj Nikola još nepovoljnije. Ona se ne može koristiti ni simpatijama niti za njen položaj potrebnim uvažavanjem kako kod naroda, tako osobito među ''višom klasom''. Svako se prema njoj odnosi kao prema ženi sumnjive reputacije u prošlosti, a pri tome nema nikakvih intelektualnih kvaliteta. Iz svega toga, prema ocjeni knjaza Nikole, u Srbiji se moraju očekivati nove nevolje – političke i dvorske ''neprekidna borba partija za uticaj, česte promjene vlada i neredi u narodu.
Ali uprkos takve ocjene, Vlasov je lako ubijedio knjaza u neophodnost hitnog normalizovanja odnosa sa kraljem Aleksandrom i njegovom vladom. U stvari, samom činjenicom zbliženja Srbije sa Rusijom, knjaz Nikola je bio prinuđen da pruži ruku Beogradu.

Za Nikolu opstanak dinastije bio što i opstanak Crne Gore

Očigledno je, međutim, da u osnovi knjaževe tako mračne i pesimističke slike o Srbiji i njenoj budućnosti stoji njegova sujeta i strahovanje od neposrednog efekta što ruski car hoće da svoju ''milost'' dodijeli i kralju Aleksandru. Daleko veća i bogatija Srbija za Rusiju će, dakle, značiti mnogo više nego Crna Gora. Autokratski vladar kakav je bio knjaz Nikola zapravo je bježao od stvarnosti – umišljeno držeći i želeći da nametne shvatanje kako je njegov sistem ''čvrstog poretka'' sinonim svakog dobra i blagodeti, a ustavni poredak sa parlamentom i strankama oličenje ''besporetka'' i svakog zla...

KNJAŽEVA NERVOZA

Na pitanje normalizovanja odnosa sa Srbijom knjaza Nikolu je hvatala sve veća nervoza. Njegovu sujteu ''jedinog vjernog prijatelja Rusije'', kako se nekad izrazio Aleksandar II, sada je jako peklo to što baš to da od njega traže inicijativu u pomenutome pravcu. ''A, zar moj telegram kralju Vi računate za ništa'', prebacio je knjaz Vlasovu. ''I ne smatram za mnogo, jer od hlađenja odnosa sa Srbijom stradaju isključivo interesi Crne Gore kao i Crnogoraca koji žive u Srbiji'', uzvratio je ruski poslanik. Novi korak treba učiniti i zato da bi se uskoro dobilo otvaranje srpske granice za useljavanje Crnogoraca, predočavao je Vlasov. Ostajući uporan, knjaz je rekao da više neće učiniti – dok mu ne dođe srpski predstavnik na Cetinje. Vlasov, međutim, smatra da je na ovakav stav knjaza uticao prestonasljednik Danilo, poznat kao ljuti protivnik zbliženja Crne Gore sa Srbijom, koji je upravo bio došao iz Bara. No, sljedeći put knjaz je bio bolje raspoložen, pitajući za mišljenje šta da još uradi kako bi uskoro uspostavio ''diplomatske'' odnose sa Srbijom, što opet znači da samo srpski predstavnik dođe na Cetinje. Knjaza je očigledno duboko dirala grupa činjenica, koju mu je ruski poslanik tako nemilorsno predočio, da za normalizovanje odnosa sa Srbijom ne postoji jednaki interes, već da je to u prvom redu interes Crne Gore.
Ruska vlada, međutim, posredovala je u Beogradu. No, prije svega na osnovu razgovora sa srpskim ministrima i prema ''ličnom osvjedočenju'', poslanik Čarikov nalazi za neophodno da istakne da odnosi ''između stanovništva Srbije i Crne Gore nijesu bili ni najmanje dirnuti (zatronuti) ličnom mržnjom i nepodnošenjem između kralja Milana i knjaza Nikole''.
Za uspostavljanje zvaničnih odnosa sa Crnom Gorom, po riječima ministra inostranih djela Mihaila Vujića, jedinu teškoću predstavlja to što u budžetu Srbije za 1901. godinu nije unijeta stavka za diplomatsku misiju na Cetinju. Ali, dok nastupi zakonska mogućnost, na Cetinje se može uputiti zvanični predstavnik pod vidom potrebe kakvog osobitog slučaja. Inače, u Beogradu pridaje izvanrednu važnost činjenica da predstavnici Srbije i Crne Gore u Carigradu već složno sarađuju u stvarima od zajedničkog interesa njihovih zemalja; u pitanju jadranske željeznice i osobito na zaštiti interesa srpskog stanovništva u Novopazarskom sandžaku i Kosovu i Metohiji.

PODOZRENJE AUSTRO-UGARSKE

Prema Vujiću, inače, glavna prepreka srpsko-crnogorskom združenju jeste Austro-Ugarska. Njemu je ''vjerodostojno'' poznato da su odnosi Srbije i Crne Gore u ovom momentu najbolnija tačka vladajućih krugova u Beču i Budimpešti. Jer oni se nikako ne mire sa tim što je kralj Aleksandar iskliznuo ispod njihova uticaja. Zato se kralj i uzdržava od aktivnije spoljne politike i posvećuje se unutrašnjim pitanjima. Vujić se plaši da se austrougarski upravljači zbog zbliženja Beograda i Cetinja neće ustručavati od političkog i ekonomskog pritiska na Srbiju, ma koliko im za to nedostajalo pogodnijeg izgovora. Zato srpska vlada ''ne zna'' koliko je u sadašnjem momentu oportuno da na Cetinju ustanovi izvanrednu misiju. Stoga će ona odmah podnijeti Skupštini zahtjev da redovnim putem odobri budžetsku stavku za misiju na Cetinju.
U Beogradu, ipak, drže da će već ovu namjeru na Cetinju smatrati kao dovoljan dokaz prijateljskog raspoloženja kralja Aleksandra prema knjazu Nikoli. – Ne izgleda nam mnogo razložna bojazan Beograda da bi zbog vaspostavljanja srpske misije na Cetinju Austro-Ugarska mogla otpočeti kakav iole ozbiljniji ekonomski ili politički pritisak na Srbiju. Pošto su stvari koje se tiču ''zajedničkih interesa'' poslanici dvije zemlje u Carigradu obavljali složno i dobro, Beogradu, čini se, nije bilo na odmet da knjaza Nikolu, kao više zainteresovanog za normalizovanje odnosa, još neko vrijeme drži u neizvjesnosti.
Beograd je, inače, namjeravao da uzvrati na pomenuti telegram knjaza Nikole i tako učini gest dobre volje prema Cetinju. Povod je imao biti ''srećni događaj'' u porodici kralja Aleksandra, najavljen u avgustu prethodne godine i prirodno očekivan nakon 9 mjeseci. Kum je opet imao biti ruski car. Međutim, kraljica majka Natalija obavijestila je Ruse da bi car mogao kumovati podmetnutom djetetu. Oprezno prilazeći stvari, Rusi su u aprilu 1901. godine poslati ljekare koji su utvrdili da kod kraljice Drage nema trudnoće.
Knjaz Nikola i njegova okolina nijesu zažalili što je taj ''gest dobre volje'' kralja Aleksandra neslavno izostao. Porodične prilike na beogradskom dvoru bile su prava poslastica za burna zabavljavnja na cetinjskom dvoru. Već od kraljeve ženidbe u Odžakliji se o njemu govorilo kao o idiotu, a o kraljici Dragi kao i najcrnjoj bludnici. Kada se stalo pričati o lažnoj trudnoći kraljice Drage, zadovoljstvu i podsmijevanju nije bilo kraja, ne štedeći ni one riječi zbog kojih je, iznijevši ih u svome rječniku, Vuk Karadžić nekada bio teško napadan. Na Cetinju se držalo, svjedoči o svemu ovome vojvoda Simo Popović, da će javna bruka sa lažnom trudnoćom kraljice Drage ubrzati pad kralja Aleksandra. Ubrzo nakon toga skandala kralj Aleksandar je preduzeo sve da njega i kraljicu Dragu prime ruski car i carica. Knjaz Nikola, međutim, učiniće sve da to onemogući. No, o tome će biti riječi kasnije.

RADIKAL NA DVORU NA CETINJU

U bizarnoj igri sujeta dvaju vladara, to što je knjaz Nikola pustio kući srpskog emigranta u Crnoj Gori Ranka Tajsića bio je momenat tragikomične ironije. Radikalski seljački prvak Tajsić je, bježeći od suda kralja Milana, krajem 1897. godine emigrirao u Crnu Goru. Nakon svoje ženidbe kralj Aleksandar ga je u julu 1900. pomilovao. Kada ga je knjaz Nikola u junu 1901. ''blagonaklono'' ispratio, Tajsić je preko Kotora otputovao za Beograd. No, prilikom polaska primijetilo se da je Tajsić duševno poremećen, što je ministar Vuković objasnio njegovim ''dugim stranstvovanjem''. Ipak je Tajsić ponio sa sobom jedan handžar i dva revolvera sa 400 patrona. Kad je stigao u Rijeku, tamošnji srpski generalni konzul Radošević javio je svojoj vladi da je Tajsić doduše jako uzrujan, ali ne i ''ozbiljno bolestan''; ipak bi, kaže, dobro bilo da ga na beogradskoj željezničkoj stanici sačeka neko od njegovih rođaka.
Međutim, u očekivanju dolaska srpskog poslanika na Cetinje, knjaz Nikola je u svojoj taštini i radi očuvanja dostojanstva u narodu pustio glasove kako je on u tome popustio molbama kralja Aleksandra i njegove vlade, a nikako da se to čini na pritisak ruske vlade. Knjaževu obmanu Vlasov tumači kao pravi odraz njegovih osjećanja prema Srbiji i njenom vladaru. To ne obećava iskrenost i postojanost novoga zbliženje između Cetinja i Beograda. Za Vlasova je van sumnje da se prema zbliženju Rusije sa Srbijom i Bugarskom knjaz Nikola odnosi više neprijateljski nego blagonaklono. Razdražen na Rusiju što je upravo odbila da sanira dugove Crne Gore Austro-Ugarskoj, knjaz Nikola počinje da se plaši od toga da Rusi mogu učvrstiti svoje veze sa Beogradom i Sofijom, te prestati da osjećaju potrebu za njim, lišišti ga svoje eksklizivne podrške i materijalne potpore, bez čega bi njegova uloga značajnog političkog činioca među Jugoslovenima i uopšte na Balkanu bila svedena na nulu...

POSLIJE ''MRAČNIH DANA''

Početkom oktobra 1901. došao je na Cetinje potpukovnik Mihailo Antonić, ali ne u svojstvu stalnog predstavnika Srbije, nego ''u specijalnu misiju''. Na svečanoj audijenciji 4. (17. oktobra) knjaz Nikola mu je izjavio da sa zadovoljstvom prima pismo kralja Aleksandra, kojim ga ja postavio za ''naročitog poslanika kod Mene''. Kraljeva uvjeravanje o prijateljstvu i ljubavi prema ''Meni i Crnoj Gori'' u najvećoj mjeri ga ispunjavaju prijatnošću i zahvalnošću. ''...Prirodne, u srcima našim urođene bratske veze, najbolje su jemstvo trajanja i jačanja tih odnošaja''. Knjaz na kraju obećava punu gotovost svoju i svoje vlade da se olakša misija potpukovnika Antonića.
''Glas Crnogorca'' se veoma opširno osvrnuo na dolazak potpukovnika Antonića. Izražavaju se zadovoljstva i radost obnavljanjem prijateljskih odnosa ''između dva srpska stožera''. Kaže se da na Cetinju nikada nije malaksavala vjera u bratske odnose sa Srbijom. Poslije ''mračnih dana'' u Srbiji se razvedrilo, ''partijske strasti'' su popustile i prosvijećeni ljudi bez obzira na stranačku pripadnost okupljaju se ''oko svoga Gospodara''. Sada će ''oba srpska Gospodara rame uz rame'' pouzdanije i uspješnije raditi na narodnoj njivi koju im je proviđenje povjerilo...
Ističući po običaju prednost svoga autokratskog režima nad onim gdje vladaju ''partijske strasti'', a za minule događaje pripisujući isključivu krivicu drugoj strani – tako se knjaz Nikola preko ''Glasa Crnogorca'' u stvari preporučuje široj srpskoj i jugoslovenskoj javnosti.
U razgovoru s Antonićem knjaz je, međutim, dao jasno razumjeti šta smatra osnovnim problemom u odnosima između Crne Gore i Srbije. Ukazao je na svoju posjetu Beogradu 1896. i ''nezaboravne uspomene otuda''. Uvijek je bio pobornik najiskrenije sloge i oduševljen za zajednički rad sa Srbijom u svim pitanjima spoljne politike. Ali, ni pri najboljoj volji to nije mogao postići, usljed nestalnosti vlade u Srbiji, u kojoj su se tako često mijenjali politički pravci i ličnosti. Prema knjazu, a tu je zapravo poenta, zbliženje je teško bilo postići i zbog toga što je bilo ''zlih ljudi i političara'' koji su smatrali da ''dve srpske države i dve dinastije'' ne mogu ostati jedna pored druge. ''To je neistinito i fatalno mišljenje'', naglasio je knjaz Antoniću. Više od svega, i sve jače, knjaza je pritiskalo pitanje budućnosti njegove dinastije. Sa dinastijom je identifikovao i kroz nju gledao i sam opstanak Crne Gore kao samostalne države.

NIKOLINE ZEBNJE

Knjaževo toliko nametljivo insistiranje, u relacijama sa Beogradom, na ''dva srpska stožera'', ''dvije srpske države'', ''dvije srpske dinastije'', potiče prije svega iz te njegove zebnje za svoju dinastiju i državu. Beograd je dobro znao tu veliku brigu knjaza Nikole, ali se na sve to pravio nevješt. Morao je knjaz Nikola duboko osjećati da ga u Beogradu u krajnjoj liniji i ne drže za relevantnog parntera, a kamoli da im bude ravnopravan. I da je kojim slučajem htio, knjaz Nikola nije imao kud: nužnost potpunijeg državnog i nacionalnog ostvarenja Crne Gore, što se u političkoj sferi iskazivalo kao borba za šire narodno osloboenje i ujedinjenje, prirodno i neodstupno je upućivala knjaza Nikolu na zajednički rad sa upravljačima Srbije na svim pitanjima koja se tiču oslobodilačke borbe svih Srba i Jugoslovena.

Nikolin “velikosrpski plan”

Predan takvoj političkoj orijentaciji, knjaz Nikola je u nekim suštinski hegemonističkim tendencijama bio daleko otvoreniji i radikalniji od beogradskih političara. Nastavljaju razgovor s Antonićem, knjaz se zalagao za to da Srbija i Crna Gora rade zajednički u Turskoj, da jedinstveno istupaju u zaštitu srpskog življa ''od arbanaških zuluma'', a to sve na način što ljepšeg ophođenja sa samim Turcima. Istina je da Albanci čine velike teškoće srpskome življu, ''ali bi tek prava nesreća za naše pleme bila, ako bi se uspjelo da Arbanija dobije autonomiju''. Svim silama treba spriječiti da to ''surobo i snažno pleme ne dođe do državnog jedinstva'', govorio je knjaz. Zato treba jedinstveno nastupati, i dobro bi bilo da poslanici Crne Gore i Srbije u Carigradu u tome smjeru imaju identične instrukcije. Antonić je, po prilici, kratko odgovorio: i njegova vlada ispunjena je najboljom voljom da između Srbije i Crne Gore dođe do iskrenog i trajnog sporazuma, drži do tome ubuduće neće biti prepreka, jer da su nestali ''izvesni uzroci'' koji su za kratko vrijeme mogli ometati zajednički rad.

''IZVJESNO POBOLJŠANJE''

U duhu tekuće jedinstvene političke akcije Srbije i Crne Gore u Turskoj, crnogorski poslanik u Carigradu Mitar Bakić već je bio dobio instrukcije. Na određeni način, ističe se između ostalog, u tim uputstvima, sudbina Crne Gore i Srbije povezana je sa sudbinom Turske, pa i nju treba ''pričuvljivati sebe radi''. A da bi Crna Gora ostala dosljedna u ''vazdušnjim čuvstvima prema Srbiji i Srpstvu, želja je njegova Visočanstva knjaza Nikole da naše dvije zemlje idu uporedo u svim pitanjima političkog, ekonomskog i kulturnog naprekta našeg naroda u Turskoj, ali u navedenom smislu privremene umjerenosti''. Zato će Bakić ponovo stupiti u ''bliže odnošaje'' sa poslanikom Kraljevine Srbije, kako bi instrukcija svojih vlada usaglasili i sjedinili napore u zajedničkom radu. U konstelaciji statut quo-a na Balkanu, koji su diktirale Austro Ugarska i Rusija, osobito dok je ova posljednja bila upletena u pitanju Dalekog istoka, Srbija i Crna Gora mogle su nešto preduzimati u Turskoj samo u okviru uslova održavanja njenog integriteta.
Nakon skoro dva mjeseca Antonićeva boravka na Cetinju, austrougarski poslanik baron Makio našao je za potrebno da da svoj sud o karakteru i domašaju obnove odnosa između Crne Gore i Srbije. Za Makia to jeste ''izvjesno poboljšanje'', ali ga ono, očigledno, mnogo ne impresionira, niti uznemiruje. Činjenica da je Antonić neki srodnik sa kraljem Aleksandrom, po Makiu, ima veći značaj od same njegove, inače ograničene, diplomatske sposobnosti. Kao vojnik od zanata, zapaža Makio, Antonić nije stupio u kontakt sa svojim ovldašnjim kolegama, niti sa kim od crnogorske vlade, a ni sa kojim od starih crnogorskih vojvoda i glavara. On ne znači da ignoriše ovdašnje vojne i političke krugove. Po mišljenju Makia, Antonić ima svakako nalog od kralja Aleksandra da ne bude taj koji bi na ma koji način bio kakav posrednik između knjaza Nikole i srpskih radikala, bez obzira na to što je ove kralj pomilovao. Isključivanje radikalskog momenta sa relacije zvaničnih srpsko-crnogorskih odnosa značilo je, prema Makiu, i svakako na zadovoljstvo Beča, osporavanje maha onim ''velikosrpskim planovima'' koji potiču sa Cetinja. Kralj Aleksandar, kaže dalje Makio, izašao je doduše u susret želji Rusije da se uspostave normalni odnosi između dva bratska naroda (Brudernation), ali kralj neće da posluži kao oruže nikakvoj ruskoj politici koja bi iole išla preko Cetinja. – Beč, dakle, nije nalazio razloga da mnogo strahuje od obnove odnosa između Beograda i Cetinja.

MIRKU «NAMIJENJEN» SRPSKI PRIJESTO

Predsjednik srpske vlade Mihailo Bujić zalagao se kod kralja Aleksandra za veću prisnost i prijateljstvo sa crnogorskim dvorom i vladom. Na početku smo pomenuli kako je on prilikom posjete Cetinju 1897. godine nastojao da kralja Aleksandra skloni da sa knjazom Nikolom sklopi sporazum o podjeli sfera respektivnog upliva u Turskoj. Nova Vujićeva zalaganja, pak, kralj Aleksandar je sa još većim podozrenjem odbijao. S pravom je osjećao da mu knjaz Nikola nešto mnogo škodi.
Zaista, knjaz Nikola je koristio priliku da koliko najviše može naškodi kralju Aleksandru, i to ondje gdje je ovaj bio najosjetljiviji. Od prvog nagovještaja knjaz se uveliko brinuo hoće li ruski car i carica primiti u Petrogradu kralja Aleksandra i Kraljicu Dragu. Jedno vrijeme se držalo da će se to ostvariti, što je srpska vlada i objavila u Skupštini. Knjaz Nikola je preko svoje kćerke udate na ruskom dvoru, knjeginje Stane Lajhtenberške dostavljao caru i carici ''sve što je najružnije i najgnusnije mogao čuti i smisliti'' o Aleksandru i Dragi, u cilju da ih ubijedi da oni srpski kraljevski par ne mogu primiti bez svoga velikog uniženja. Izgledima da bi ipak mogli biti primljeni knjaz je bio osobito uznemiren.
Prilikom jednog razgovora sa poslanikom Vlasovom knjaz je pokazao veliko interesovanje za ''pitanje koje ga muči'': hoće li car primiti kralja Aleksandra, hoće li to bibi ubrzo i da li će se njim ući kraljica Draga. Poslije toga posjetio je Vlasova knjažević Mirko, skrenuo mu pažnju na glasove u evropskoj štampi o tom prijemu, a molio ga da mu pomogne kako bi narednu zimu proveo u Petrogradu. Knjaz je zatim dva dana uzastopce pozivao Vlasova, govorio mu kako kani poću u Petrograd da posjeti svoje ''avgustjejše'' kćeri, i da to želi i njihova majka, knjeginja Milena. Ovom prilikom knjaz je iznio i svoje ''pretskazanije'', kako se Srbija nalazi uoči ''ozbiljnne katastrofe'', koja mora izazvati teške posljedice, a to će nastupiti najdalje do nove godine 1902. Nema govora o tome, tumači Vlasov, da knjaz rukovodi ili učestvuje u kakvoj tajnoj djelatnosti protiv Srbije, nego je to samo njegov ''pritisak'' u cilju da omete posjetu kralja Aleksandra Petrogradu. Potom je knjaz Nikola pokrenuo temu o prestolonasljeđu u Srbiji. Kao, rekli bismo, manje napadno, knjaz je počeo nekako s tanjega kraja: izrazio je mišljenje da nesporno pravo na srpski prijesto ima drugi sin knjaza Petra Karađorđevića, Aleksandar. On bi izbor svoga unuka primio sa ''saosjećanjem'' i ukazao mu podršku.

KNJAŽEVE FANTAZIJE

Međutim, ako bi srpski narod poželio da izabere knjaževa drugog sina Mirka, on bi se sa tim saglasio – ali samo pod uslovom da se Mirko izričito obaveže da će se po stupanju na srpski prijesto odreći od svojih prava u korist starijeg brata – nasljednika cnogorskog prijestola Danila. Tako bi se po krvi i jeziku srodni narodi ujedinili pod jednim skiptrom. Konkretna akcija usmjerena na to da se kralj Aleksandar i kraljica Draga ne prime na ruskom dvoru bila je, prema tome, povezana sa maštanjem o prestolonasljeđu u Srbiji. Kao da se knjaz Nikola nije pitao koliko bi njegova dinastija, pošto bi se instalirala u Beogradu, mogla ostati crnogorska, i šta bi u tom slučaju ostalo od same Crne Gore kao samostalne države. Ili je knjaz Nikola na sve bio gotov, samo da održi svoju dinastiju?! Mnogo je knjaz Nikola maštao i poetizirao, i to obično, i sve više, u tijesnoj vezi sa politikom. I kada bi njegova misao uronila u kakvu osjetljivu i složenu političku sferu, pamet bi obično ustupala mjesto fantaziranju.
Nakon mjesec dana prestolonasljednik Danilo ponovo se interesovao kod Vlasova je li odložena posjeta srpskog kraljevskog para Petrogradu. Onda, koliko su tačni glasovi u evropskoj štampi o tome da je carska vlada istakla kandidaturu Petra Karađorđevića za srpski prijesto. Kao i ranije, Vlasov je, kaže, izbjegao da otvoreno odgovori na takva pitanja. Ali to knjazu Mirku nije smetalo da opet pita o istom. Na drugoj strani, Mirko je dao razumjeti potpukovniku Antoniću da se uskoro namjerava oženiti nekom ruskom ''velikom knjeginjom'', i da će taj brak biti u najtješnjoj vezi sa rješavanjem pitanja prestolonasljeđa u Srbiji. Za ovakvo ponašanje knjaza Mirka, tako ''neiskusnog i mladog'', Vlasov okrivljuje njegovog oca knjaza Nikolu, koji se prodaje iluzijama i umišljeno ih prensi na teren ozbiljne politike.
Od dinastičkog pitanja u Srbiji na Cetinju nijesu poštedjeli ni austrougarskog poslanika barona Makia. Jedna ličnost ''bliska'' knjazu Nikoli, koju sada ''ne može'' imenovati, dala je Makiu jedno kratko i ''iznenađujuće'' saopštenje. Reklo mu je da je knjaz prekinuo svaku vezu sa svojim zetom Petrom Karađorđevićem – jer da je ''obavezan'' da podrži kandidaturu njegova (Petrova) starijeg sina Đorđa za srpski prijesto.

BITKE OKO PRIJESTOLA

Čudna je, dakle, knjaževa ''prestolonasljednička'' politika. Da bi likvidirao kao pretendenta kralja Petra – kod Rusa se ''zalaže'' za njegovog mlađeg sina Aleksandra, a kod Austrijanaca za starijeg Đorđa! Ne znajući, valjda, šta je knjaz govorio Vlasovu, Makio je prevashodno osjetio kontradiktornost u toj književnoj poruci. Iz ovoga, i inače, austrougarskom poslaniku je jasno da knjaz ne može da napusti svoje ''velikosrpske snove''. Zato treba da se otvori pitanje prestolonasljeđa u Srbiji, nastojeći da tamo eventualno dovede jednoga od svojih sinova. Pri tome, ističe makio, mora se uvijek imati u vidu sklonost fantaziranju knjaza pjesnika. Ipak, austrougarski poslanik nalazi za potrebno da ovo javi u Beč, jer da nije nemoguće da je sin Petra Karađorđevića ''prvi ruski kandidat'' za srpski prijesto. Na drugoj strani, mogućno je da knjaz Nikola traži put i način kako da, prividno povlađujući kandidaturi jednog od Karađorđevića, stvar iskoristi za svoje lične namjere. Najviše međutim, čudi, kako je knjaz mogao pomisliti da su drugi naivni. Kako bilo, ''knjaz pjesnik'' je i dalje dobro ''pravdao'' knjaza državnika i političara.
Do posjete kralja Aleksandra i kraljice Drage ruskom dvoru, na veliko zadovoljstvo knjaza Nikole, nikako nije dolazilo. Cilj i smisao te posjete za kralja i kraljicu značio bi poslije svega, određenu afirmaciju i relativno učvršćenje na prijestolu. U Beogradu su se trudili da se posjeta ostvari što prije, juan ili jula 1901. Morali su se, međutim, zadovoljiti obećanjem poluzvaničnog i manje svečanog prijema na Krimu, za vrijeme ljetovanja carske porodice. Zatim je ruski dvor, odgovorio da to ne može biti prije septembra ili oktobra. Docnije je poručeno Beogradu da se prijem jesenjih primanja na dvoru odlaže za sljedeću godinu. Ovo je zapravo značilo da ruski dvor ne želi da primi kralja Aleksandra i kraljicu Dragu. Ruski poslanik u Beogradu pripisao je taj obrt ''neodgovornih ženskim uticajima''. A istaknuti ruski političar grof Vite zabilježio je u memoarima da su crnogorske princeze na ruskom dvoru podrobno izvijestile o Draginoj prošlosti, te da se carica odlučno usprotivila da takvu ženu primi kao gošću. Ruski političari, osobito iz resora spoljnjih poslova, pokušali su sve da se posjeta srpskog kraljevskog para ostvari, ali su ostali nemoćni da savladaju otpor carice.

KNJAZ KOD RUSKOG CARA

Kada novi srpski poslanik Mihailo Vasić uskoro dođe na Cetinje, reći će vojvodi Simu Popoviću, - ali dosta kasnije – kako je kralj Aleksandar poznao sve što je i kako knjaz Nikola radio protiv njega u Petrogradu. Od tada će njegova mržnja prema knjazu biti čak veća od one pokojnog kralja Milana.
Decembra 1901. godine knjaz Nikola je posjetio Petrograd i bio primljen kod cara Nikole. Glavni cilj ovoga putovanja bio je u tome da se traže pare, ne bi li se Crna Gora kako oslobodila dugova i finansijskog pritiska Austro-Ugarse. Svakako, knjaz će tamo raditi što mogne da još naškodi kralju Aleksandru i kraljici Dragi. Povodom ove posjete Antonić je na Cetinju ispoljavao neraspoloženje, tim više što je posjeta Aleksandra i Drage Petrogradu još jednom upravo bila odložena. Ustvari, konačno suspendovana. Postojala je i bojazan da se knjaz Nikola tamo ne dotakne pitanja prestolonasljeđa u Srbiji, i ne ubijedi rusku vladu u kakvo svoje gledanje na to pitanje.

Srpska kruna i dvorske igre

Neočekivano, naročito izaslanik srpskog kralja i vlade na Cetinju potpukovnik Antonić sredinom ecembra 1901. otišao je za Beograd na ''neodređeno odsustvo''. Početkom 1902. Antonić je naimenovan za ministra vojske u srpskoj vladi. Naravno, iz Cetinja je otišao sa kvalifikacijom ''milanist''.
Isto tako iznenadno, dotadašnji ministar vojske srpske vlade pukovnik Mihailo Vasić naimenovan je za naročitog izaslanika kralja Aleksandra kod knjiza Nikole. Povjerljivo izvještavajući svoju vladu, austrougarski poslanik u Beogradu Holdern kaže da je Vasić bio obična kreatura kralja Aleksandra, bez ikakvog stvarnog oslonca u vojsci i kod političkih partija, i čovjek beskrupolozan i na sve sposoban. Kralj ga je morao pustiti zbog jedne afere moralne prirode. Kao miljenik kralja Aleksandra Vasić je ipak došao na pravo mjesto.

''DVE ZEMLJE SESTRE''

Povodom naimenovanja Vasića, ministar Vuković prije svega izražava radost što je Antonić tako visoko avanzovao, ''iskreno'' žaleći što ''nas ostavlja'', ali će i pukovnik Vasić naići na istu predusretljivost, ljubav i gotovost da mu se olakša obavljanje povjerene mu odgovorne dužnosti.
''Primio me lepo'', kaže Vasić o privatnoj audijenciji kod knjaza. Raspitivao se o zdravlju Njihovih Veličanstava, a zatim mnogo pričao o svojoj porodici, naročito sinovima Danilu i Mirku. Dotičući se spoljne politike, knjaz Nikola je osobito istakao da Austrijanci nastoje da Crnu Goru i Srbiju zavade, ali ''ja vam dajem reč da više neće uspeti da nas razluče''.
Zvanična audijencija, namijenjena javnosti, obilovala je uobičajenim izlivima o bratstvu, prijateljstvu, neraskidivoj vezi između ''dve zemlje sestre'' itd, Knjaz je molio Vasića da bude tumač njegovih ''neizmjenljivih osjećanja'' prema kralju i kraljici. ''Ta uzajamna ljubav naša i našijeh domova najbolje je jemstvo čvrste i stalne, u duhu i krvi našega naroda ukorijenjene veze, koja spaja bratske zemlje Srbiju i Crnu Goru. U toj vezi biće stalno rukovođeni i svi naši zajednički napori samo jednome zajedničkome cilju – dobru i napretku dragog našeg srpskog naroda''. Knjazu je osobito drago što je izbor za ovu misiju pao na gospodina pukovnika Vasića, poznatog kao dobrog vojnika, rodoljuba i ''pouzdanika svoga Gospodara''.
Kao što je iz svega jasno, ispod patriotskih fraza s obje, a osobito crnogorske strane, duboko je vrelo nepovjerenje, podozrivost i teška mržnja između cetinjskog i beogradskog dvora. Pravog, iskrenog, zbliženja između njih nije moglo biti. Ali, ono što je vezivalo Crnu Goru i Srbiju bilo je daleko dublje i postojanije od sve netrpeljivosti i mržnje između dvorova i vlada, a to su bili zaista ničim nepomućeni odnosi između njihovih naroda, njihove jedinstvene oslobodilačke težnje i zadaci. Protivrječnost ove situacije bila je u tome što su odnosi između vladara, onakvi kakvi su bili, faktički značili negaciju stvarnosti, a sila te stvarnosti nametala se prije svega njima – vladarima – i oni su je morali slijediti.

IGRE OKO SNAHE

U vremenu između dvije audijencije Vasića kod knjaza Nikole, ministar inostranih djela Crne Gore vojvoda Gavro Vuković pošao je za Beograd. Glavni povod ove misije bila je vjeridba drugog sina knjaza Nikole, knjaževića Mirka. Zbog određenih dinastičkih kombinacija koje će se vezivati za taj brak, potrebno je nešto reći o vjerenici i njenim roditeljima. Buduća supruga knjaza Mirka Natalija Konstantinović kćerka je pukovnika Aleksandra Konstantinovića, koji je po majci unuk gospodara Jevrema, odnosno sestrić kralja Milana, i prema tome kralj Aleksandar mu je brat od ujaka. Majka vjerenice Anke je iz srpske porodice tršćanskog trgovca Opuića, a njena majka od stare dubrovačke porodice Bošković. Porodica Konstantinović emigrirala je iz Srbije nakon i zbog ženidbe kralja Aleksandra Dagom Mašin. Od Konstantinovića se, naime, tražilo da Dragu kao suprugu kralja Aleksandra priznaje za srpsku kraljicu, shodno tome ukazuju joj dužno uvažavanje i – uzdrže se zauvijek od širenja ikakvih nezgodnih priča i glasova o njoj i njenoj prošlosti. Ukoliko to neće, imaju se udaljiti iz Srbije, uz objavu da se više nikada ne mogu vratiti. Delikatni zadatak da se raščiste odnosi Konstantinovića prema kralju Aleksandru i kraljici Dragi obavio je upravio pukovnik Mihailo Vasić, tada, kao što znamo, ministar vojske, a sada specijalni izaslanik kralja Aleksandra kod knjaza Nikole. Konstantinovići su izabrali egzil, i tako smrtno uvrijedili kralja i kraljicu. Njihova kćerka, dakle, uskoro će biti snaha knjaza Nikole.
Jednu verziju o vjeridbi knjaza Mirka, te o njegovim pretenzijama na razne prijestole, imamo u memoarima vojvode Gavra Vukovića. Sigurno, knjaz Mirko se zanosio svakojakim fantastičnim planovima, tj. da mu ne gine jedan od balkanskih prijestola: srpski, bugarski, makedonski ili albanski. Što se tiče vjeridbe, navodno se prilikom posjete Rimu – avgusta 1901. zagledao u Nataliju Konstantinović. Kako je kombinacija bila još u toku, knjaz je pri polasku za Petrograd zabranio Mirku da uopšte sutpa u kontakte sa stranim predstavnicima na Cetinju. Ali takav svoj običaj Mirko je po svoj prilici nastavio: posjetio je Antonića i rekao mu da je knjaz pošao kod cara da razgovara o nasljeđu prijestola u Srbiji, pa da on ima šansu za to. Gavro se navodno jako zabrinuo da će car ovu Mirkovu neopreznost i neukusnost doznati prije nego mu knjaz pristupi, i tako može da propadne ''glavni posao za pare''. Inače, se Mirko, prema Gavru, grdno zaljubio u Nataliju.

MIRKOVE “IGRE”

Vidjesmo, međutim, naprijed, prema neposrednom svjedočenju Vlasova, Mirko je svoju indiskrenciju kod Antonića adresirao na neku ''rusku knjeginju''. Ovo isto svjedoči i baron Makio, s tim da je glas o ruskoj princezi Mirko prosuo ne samo kod srpskog, nego i među sve diplomatske predstavnike na Cetinju, i naravno – sve u vezi sa njegovim pretenzijama na srpski prijesto. Sasvim je moguće da je knjaževa ''zabrana'' u stvari značila samo to da se ne pominje Natalija, a pričom o ruskoj princezi da se, za sada, zavara trag o Mirkovoj pravoj ''ljubavi''.
Vojvoda Simo, međutim, u memoarima bilježi kako ga je jednoga dana krajem 1901. knjaz Mirko pozvao i saletio pričom da se zaljubio u Nataliju Konstantinović. Sa njom se ''upoznao'' u Beču (ne u Rimu) minulog ljeta. Neće on kakvu stranu princezu koja ne zna da razgovara sa Crnogorcima, nego hoće Srpkinju. A lijepa je, stasita, ''prava vladarka'', u Srbiji će je pozdraviti, a već kako u Bosni i Hercegovini! No, ''jadao'' se Mirko, i molio Sima da posreduje kod oca, - knjaz navodno ne da, pa ne da. Vojvoda Simo odmah je shvatio da je posrijedi igra knjaza Nikole, i da Mirko, ako je negdje i vidio Nataliju, zapravo je i ne poznaje.
Po izlasku od Mirka knjaz se kao slučajno našao pred dvorom i svratio Sima na ručak. Došao je i Mirko. Poslije ručka i nakon malo nevezanog razgovora Mirko je izašao, a knjaz ga je otpratio pogledom i dobro odglumljenim uzdahom: - Hoće momak da se ženi. – Srećno bilo! – Ne može bez moga blagoslova. Rekavši Simu ''izabranicu srca'' knjaza Mirka, uslijedila je knjaževa tirada o političkim implikacijama te ''ljubavi''. Uglavnom, zli ljudi mogu tumačiti da on Mirka ženi rođakom kralja Aleksandra u prvom redu zbog činjenice što su Obrenovići došli ''na tanko'', a tu su i Karađorđevici itd. itd.
Simu je, kaže, najteže padalo što se morao pretvarati da šeretsku priču knjaza Nikole shvata ozbiljno. Odgovorio je da, ako se mladi vole i hoće se uzeti, i roditelji se ne na obje strane slože, onda je sve u redu, a ne treba gledati na sve moguće i nemoguće pretpostavke oko toga. ''Ono nije prilika da bi polkovnik Konstantinović bio s raskida da mu kćer posane princese'', primijetio je knjaz. Onda je ponudio Simu da ide u Nicu kod Konstantinovića da stvar ispita i uglavi. Vojvoda Simo je uspio nekako da izvrda i oslobodi se te časti.

DOBRO IGRANA KOMEDIJA

Pošto se knjaz vratio iz Rusije, knjaz Mirko je, svjedoči Vlasov, izigravao stanje duboke potištenosti, govoreći da iako je zaljubljen u kćerku Konstantinovića, moraće sebi potražiti drugu djevojku – ukoliko se otac bude i dalje protivio izboru njegova srca. Bila je to veoma dobro igrana komedija u režiji knjaza Nikole. I tek pošto je tobože savladao otpor oca, knjaz Mirko je 16.februara (1.marta) 1902, u pratnji knjaževog ađutanta i uopšte povjerenika za delikatne poslove Miša Popovića Jabučanina, pošao u Nicu, da bi formalno dobio saglasnost pukovnika Konstantinovića na brak sa njegovom kćerkom.
Knjaz Nikola se, međutim, potrudio da sa pukovnikom Konstantinovićem prethodno raščisti pitanje miraza nevjeste. Bio je jako ozlojeđen kada ga je Konstantinović obavijestio da će Natalija imati neku manju godišnju ''pripomoć'', a miraz će dobiti tek poslije njegove smrti; jer primoran je da živi van svoje otadžbine, pa za sada odvajanjem miraza ne može da smanji svoj godišnji prihod. Gledajući svoj interes, i svakako iz osjećanja i brige za kćerku, pukovnik je, takođe sasvim iskreno, molio knjaza da ga obavijesti koliki su prihodi knjaza Mirka, jer on ne bi mogao pristati da njegova kćerka trpi i najmanji uštrb u životu i ugodnostima na koje je navikla kod roditelja. Konstantinovićevo pitanje knjaz je komentarisao kao krajnju neukusnost. Prigušujući ogorčenje, knjaz je odgovorio da Mirko ima 20.000 kruna godišnje i potpuno izdržavanje dvorova na Cetinju i Kruševcu (kod Podgorice).
I poslanik Vlasov je primijetio izvjesno neraspoloženje knjaza u vezi sa materijalnim stanjem porodice Konstaninović. Donoseći nešto o tome, Vlasov konstatuje da Natalija može imati miraz od majčina roda, porodice Bošković iz Dubrovnika. Knjaz je povjerio poznatom Dubrovčaninu i svome ministru knezu Luju Vojnoviću da sklopi bračni ugovor s obzirom na imovinu koju su Konstantinovići naslijedili od porodice Bošković. Vojnović je kao glavno utvrdio nekretnine od sedam kuća u vrijednosti ''ne više'' od 600 hiljada franaka. Iz toga je ''jedva'' uspio da nađe izvor koji bi Nataliji garantovao prihod od 6.000 fiorina, odnosno 12.000 kruna godišnje.
Vlasov inače nalazi da porodica srpskog pukovnika Konstantinovića po krvi i društvenoj ljestvici nikako ne odgovora crnogorskom dvoru i dinastiji. Pomenuti iznos, u odnosu na ono što je imao evropski aristokratski sloj, koji je tada uživao značajne rente na nekretnine i imao dodatne prihode iz lijepog zanimanja u diplomatiji i politici, bio je zaista skroman prihod. Ali za dvor knjaza Nikole, koji je inače kompletno plaćala ruska vlada, pored sve nesrazmjere u trošenju i rasipanju – samome knjazu Mirku, uz 20.000 kruna po ''zakonu zemlje'' nije bila ''s raskida'' godišnja ''pripomoć'', kao jedan tekući miraz, od još 12.000 kruna. Što je to inače stvar sasvim izvan tadašnjih crnogorskih običaja i normi, osobito onih moralne prirode, to za crnogorski dvor nije važilo.

OBNOVLJENE “BRATSKE VEZE”

U Nici su 26. februara (11.marta) knjaz Mirko i Mišo Popović Jabučanin obavili formalnost vjeridbe. Uslijedila je krasnorječiva čestitka knjaza Nikole i knjeginje Milene porodici Konstantinović – kako je ''čista žarka ljubav spojila predragu nam djecu''.
U međuvremenu, ministar Vuković je posjetio Beograd. Imao je da sa srpskom vladom usaglasi stanovišta i aktivnost u politici zajedničkog rada i interesa u Turskoj i da, kao ''sporedno'' pitanje, uzgredno nabaci i ubijedi kralja Aleksandra da stvar Mirkove ženidbe ima isljučivo porodični karakter, posrijedi je ''čista ljubav'' vjerenika, pa da tome ne valja niti se može pripisati nikakva politička tendencija.
Vuković je ponio sobom svojeručno pismo knjaza Nikole za kralja Aleksandra. Uz uobičajene poruke o istorijskom zajedništvu Crne Gore i Srbije, knjaz izražava zadovoljstvo što su obnovljene bratske veze, pa blagodareći tome šalje mu ministra Vukovića da sa njegovom vladom razmijeni mišljenja o ''svijem zajedničkim poslovima, što bi poslužilo utvrđenju potpunog sporazuma''.

Mirkova “čista ljubav” - prema srpskom prijestolu

Stigavši u Beograd 6. (19) februara 1902. Vuković je u razgovoru sa Vujićem najprije istakao kako ga je knjaz poslao da uvjeri kralja Aleksandra i kraljicu Dragu u njegovo ''najiskrenije prijateljstvo''. Što se tiče zajedničke spoljne politike, Crna Gora, se zalaže za što jači upliv Srbije u Makedoniji i za sjedinjeni otpor namjerama Austro-Ugarske u Novopazarskom Sandžaku.
U cilju pune efikasnosti takve politike, Srbiji je, ubjeđivao je Gavro, potrebno da se što prije ''intimno združi sa Crnom Gorom'', a to je zaista lako postići – jer knjaz je gotov da obnovi pregovore iz 1897. godine o podjeli sfera u Turskoj – tj. Srbiji Skoplje, a Crnoj Gori Prizren sa granicama tada fiksiranim. Vujić je kratko odgovorio da je kralj Aleksandar u toj stvari i sada jednako uporan kao i onda, što znači da ne daje Prizren. – Kralju i vladi Srbije nijesu bili potrebni nikakvi formalni sporazumi sa Crnom Gorom, kada je ova morala jednako voditi potpuno identičnu spoljnu politiku sa Srbijom. Srbija očigledno nije strahovala, a mogla se nadati da će prigrabiti cio šićar prilikom narednog, i konačnog, rješavanja istočnog pitanja. Što je Beograd uvijek ignorisao stalne zahtjeve Cetinja za podjelu ''sfera upliva'' u evropskoj Turskoj, to je knjaza Nikolu sve više frustriralo, izazivalo osjećaj nesigurnosti za budućnost dinastije, pa i same Crne Gore kao samostalne države.

PROTIV STVARANJA MAKEDONIJE

Naravno, dva ministra su se usmeno saglasila na zajednički rad u svemu ''što se tiče interesa srpskog naroda izvan naših granica''. Sporazum između Rusije i Austro-Ugarske u Mircištegu 1900. godine o očuvanju status quo-a na Balkanu za sada garantuje mir. Stoga Srbija i Crne Gore treba da pribiraju sve sile za momenat koji će jednoga dana nastupiti. Reformnu akciju Rusije i Austro-Ugarske u evropskoj Turskoj treba pomagati, ali sve moguće učiniti da sile ne stvore od Makedonije novu državu – ''pa ma to bilo pod vidom autonomije''. Ako bi jednoga dana ponovo ''osvanula zora Istočen Rumelije'', tj. prisajedinjenje Makedonije Bugarskoj, to bi, po mišljenju dva ministra, značilo uništenje ''ekvilibra'' na Balkanu.
Ruski poslanik u Beogradu Čarikov je saglasnost ministara Srbije i Crne Gore o pitanjima njihove spoljne politike ocijenio kao veoma korisnu, naročito stav uzdržavanja prema Turskoj i riješenost da se svim sredstvima sprečavaju i suzbiju nemiri u Makedoniji.
Zatim je Vuković saopštio Vujiću ''jednu beznačajnu, ali prema prilikama delikatnu stvar''. Knjažević Mirko se ''zagledao'' u kćerku pukovnika Konstantinovića, knjaz se tome ''jako protivio'', ali ''ljubav je nesavladiva sila''. Zato moli Vujića da uvjeri kralja da je to stvar sasvim privatne prirode, bez ikakvog političkog značaja, i da je još manje to upereno protiv kralja i kraljice kod kojih je Konstantinović sada u nemilosti. Vujić je navodno smrknuta lica uzvratio da samo želi da se na Cetinju od toga ne pravi nikakav politički bauk i on će ostati indiferentan. Inače je kralj, uvjeravao je Vujić, veoma dirnut prijateljskom porukom knjaza, naročito prema kraljici Dragi, koja osjeća potrebu moralne podrške.
Zvanična audijencija kod kralja Aleksandra bila je veoma svečana. Između ostalog, kralj je pitao kakvom je misijom knjaz išao u Rusiju. Da riješi pitanje preoružanja crnogorske vojske i da vidi svoje kećrke, odgovorio je vojvoda Gavro. Na to je kralj primijetio da je knjaz Nikola veliki i srećan vladar – jer ima kćerke udate na ruskom dvoru, koje su ''bolje od ikakvih ambasadora''. Očigledno, kralj još nije bio ništa saznao, ali je svakako sumnjao i pretpostavljao da mu je knjaz kod cara mogao nešto naškoditi.

KRALJ PROTIV MIRKOVOG BRAKA


Što se tiče Mirkove ženidbe, Gavro je, kaže, stekao utisak da će kralj ''progutati pilulu'' bez težih posljedica ''za naše odnošaje''. Zato se trudio da na privatnoj audijenciji kod kralja izloži stvar u jednom što više nonšalantnom tonu, a u smislu da se radi samo o ''čistoj ljubavi'' dvoje mladih.
Kralj je ipak, prema Gavru, istakao da mu ta bračna veza nije ni malo prijatna. Konstantinovići su njega i kraljicu ''beskrajno'' uvrijedili; neka mu zato nikada pred oči ne izađu. Ne može taj događaj ni čestitati. Kralj samo moli knjaza da toj bračnoj vezi ne pridaje nikakvu političku važnost. Neka se ne prave takve kombinacije koje bi izazivale ''novinarsku viku'', što lakovjerni narod baca u obmanu. Budući svakako čuo za nesmotrene izjave knjaza Mirka, kralj je uzviknuo: '' Po kakvom pravu može on i u snu pomisliti na presto u Srbiji? A, što li sada može činiti smatrajući da se ženidbom orodio sa dinastijom Obrenovića!?'' Kralj se pokazao osobito osjetljiv na javnom mnjenju kojim se manipuliše putem štampe. “Ne može se biti ravnodušan prema svjetskom javnom mnjenju, jer to je sila koja se može sravniti sa engleskom flotom'', rekao je po prilici kralj Aleksandar. Zato moli knjaza Nikolu da ga svega toga poštedi.
Vojvoda Gavro je primljen i od kraljice Drage. Poljubio joj je ruku, govoreći da to čini u ime knjaza Nikole. Zbog ovoga će na Cetinju biti ukoren. Knjazu Mirku kraljica je poručila čestitanje na izboru, izražavajući se veoma pohvalno o Nataliji Konstantinović; pa i njen otac je ''dobar i miran čovjek'', ali to ne može reći za njenu majku. Kraljica žali što ne mogu zajednički slaviti taj pir; krivi su za to Konstantinovići, koji su napustili svoga kralja i najbližeg srodnika po krvi i objavili mu rat onda kad mu je bila najpotrebnija njihova privrženost.
I u Beogradu je bilo riječi o posjeti kralja Aleksandra i kraljice Drage ruskom dvoru, ali na način koji kazuje očaj srpskih suverena. Vujić je zapravo – po nalogu kralja i kraljice – uputio Vukovića ne bi li knjaz Nikola mogao podjejstvovati kod ruskog cara da primi Aleksandra i Dragu, koje je ''ruska diplomatija'' odlaganjem dovela u očajni položaj. Ne davši se zbuniti, Vuković je istakao da ''Gospodar'' sigurno ne bi požalio truda da se kod cara zauzme za srpski kraljevski par, ali on se upravo vratio iz Petrograda, a takvi se poslovi ne mogu obavljati diplomatskim kanalima, nego ličnim kontaktima. U takvom teškom položaju kralja i kraljice normalno je bilo dosjećati se da ih je do toga najviše doveo upravo knjaz Nikola preko svojih kćerki – ''najboljih ambasadora'' – na ruskom dvoru. Takve slutnje svakako su ih mučile, ali se nada bez izgleda prelivala u samoobmanu, sve do žalosne iluzije da bi baš knjaz Nikola htio pomoći.

DRAGA BEZ ORDENA

Svakako opet po nalogu kralja i kraljice, Vujić je nabacio da je knjaz mogao učiniti jednu ''prijatnost'' kraljici Dragi da joj je poslao orden. Vuković je odvratio da od žena Danilov orden sa brilijantima nose samo knjeginja Milena, kao ''naša suverenka'', i carica udova Marija Fjodorovna, koja ga nosi kao nakit. Danilov orden za kraljicu Dragu bez dragog kamenja bio bi bez efekta. Ali ima vremena ''povratiti se na tu stvar''.
- Zanimljivo je, međutim, da su uoči Gavrova polaska, svjedoči vojvoda Simo, na Cetinju ozbiljno kanili poslati kraljici Dragi Danilov orden sa brilijantima. Knjaz je bio spremio poruku za svoga juvelira u Beču da ga izradi. Ali, odjednom su se prisjetili da takav orden nema tadašnja ruska carica kod koje je knjaz Nikola onako ''preporučio'' kralicu Dragu. Ako je ljudima sa dvora dopušteno mnogo toga što običnima nije, ovo bi zaista bilo odviše.
Ono što je vojvoda Gavro Vuković u memoarima iznio o svojoj misiji u Beogradu u osnovu se potvrđuje izvještajima ruskih poslanika u Beogradu i na Cetinju. Tako o saglasnosti u pitanjima zajedničke politike u Turskoj, o tome da je kralj ipak formalno prihvatio knjaževa uvjeravanja, da brak knjaza Mirka ima isključivo porodični karakter. Međutim, u tekućim izvještajima ruskih poslanika riječ je, naravno, o onome što je Gavro pričao po povratku na Cetinje. Tako se Vlasov divi Gavrovoj ''bezočnosti'' što pokušava da ga uvjeri u ono u što ni on sam ne vjeruje. Gavra je navodno ''duboko porazilo'' balansiranje i koketiranje Srbije između Rusije i Austro-Ugarske. U Beogradu on je tobože vidio plašljivost i udvaranje Monarhiji, a očekivao je da tamo osjeti vjeru i moć Rusije. Samo Rusija može spasiti i Crnu Goru i Srbiju od Austro-Ugarske. Govorio je Vlasovu o krajnjoj zategnutosti, nepovjerenju i pritvorstvu u odnosima između Srbije i Bugarske itd. – Kao što je jasno, uobičajene intrige na cetinjskom dvoru sada su izazvane i podgrijavane strahom od toga što je ruski car svoju ''milost'' želio da proširi i na Beograd i Sofiju.

NIKOLINE ''ČINJENICE''


Knjaz Nikola se pohvalio Vlasovu uspjehom misije vojvode Gavra u Beogradu, ali potkrepljujući to drugim ''činjenicama''. Između ostalog, kralj Aleksandar je tobože poručio knjazu Nikoli da zbog pažnje, povjerenja i milosti koje mu je nedavno ukazao ruski monarh, ohrabren što je sa Crnom Gorom utvrđena saglasnost ''po svim pitanjima balkanske politike'', i s obzirom na um, takt i osvjedočeno iskustvo crnogorskog vladara – potpuno se (kralj) prepušta njegovom rukovođenju iunaprijed će slijediti sve njegove savjete i uputstva, u čvrstoj uvjerenosti da takav ''način djejstva'' potpuno odgovara pogledima Rusije. – Jasno, i ovo hvalisanje je kompendij za strah od gubljenja pozicija, kao i knjaževa iluzija o nekoj njegovoj rukovodećoj ulozi na Balkanu.
U potrazi za nekim, bar verbalnim, spoljnopolitičkim angažovanjem, knjaz Nikola se nekako sve više interesovao za pitanje Makedonije. Početkom marta, prilikom vojne parade na Cetinju, rekao je pred pukovnikom Vasićem i u prisustvu Vlasova, da je Rusija dužna da na svaki način spriječi ustanak u Makedoniji, jer Srbija sada neće biti sama kao 1885. godine. Vasić je, pak, primijetio da Bugari otvoreno pričaju da oni cijene i drže prijateljstvo Rusije – samo dok ne stanu na svoje noge, a onda će se upravljati prema vlastitim interesima koji nijesu podudarni sa pogledima Rusije. Iz riječi i država knjaza Nikole, ruski poslanik zaključuje da se on stara da nekako zadobije naklonost Beograda, a osobito da posije nepovjerenje i podozrenje između Beograda i Sofije. O odnosima u trouglu Cetinje – Beograd – Sofija knjaz se i dalje ''intenzivno'' interesovao, pa ćemo se na to ''pitanje'' vratiti kasnije.

SVADBA ZAKAZANA

Svadba na Cetinju, po sporazumu knjaza Nikole i pukovnika Konstantinovića, zakazana je za Petrovdan (12. jul) 1902. godine. Povodom vjeridbe primane su čestitke građanstva i sa raznih strana. Ali je bilo i ''neprijateljskih insinuacija''. Predviđajući da će toga biti još, ''Glas Crnogorca'' je odgovorio: ''Trag veledušnih Obrenovića neće iščeznuti. On će se bujan i srećan, ako Bog da, iz svoga korijena razviti na žalost srpskih vragova a na radost vjernog mu srpskog naroda. Lozu, koja je Srbiji dala prvoga kralja, štitiće Bog''. Ovome slijedi konstatacija da je vjerenica knjaza Mirka Natalija iz ugledne srpske kuće Konstantinovića, koja je u rodbinskoj vezi sa kraljevskom kućom Obrenovića.
Odmah poslije vjeridbe na Cetinju su se pojavile dopisnice sa likovima Mirka i Natalije i natpisima oko njih: Princesse Natalie de Montenegro i Prince Mirko de Montenegro. Iznad njihovih glava pod kraljevskom krunom u sunčanim zracima su grbovi. Mirko ima na prsima srpski orden Bijeli orao. Tako je simbolički očitovana misao iz koje je ponikao i kojoj se težilo ovim brakom. Prodaja tih dopisnica službeno je odmah zabranjena, ali one su se i dalje nesmetano prodavale.

Oba naroda štite sudbinu

Odgovarajući na svoj način na ''insinuacije'' koje se pletu oko Mirkove ženidbe, knjaz Nikola je pokazao ruskom poslaniku jedan tekst pripremljen za ''Glas Crnogorca''. Povod je bilo pisanje u bečkoj ''Neue freie Presse'', gdje se ''insinuira'' o pretenzijama knjaza Mirka na srpski prijesto u vezi sa njegovim predstojećim brakom sa Natalijom Konstantinović. Tamo još stoji da pitanje koje se vezuje za ovaj brak ima međunarodni značaj i da ne može biti riješeno bez saglasnosti Austro-Ugarske i Rusije, a osobito prve. Knjaz to smatra za uvredu svoje porodice i ne može ga ostaviti bez odgovora.

BEČKA «SUMNJIČENJA»

U nenaslovljenom i nepotpisanom članku ''Glas Crnogorca'' odbija pisanje pomenutog bečkog lista. Neosnovano povezivanje ''prestonasljedstva'' u Srbiji sa vjeridbom knjaza Mirka znači neprijateljsku namjeru u cilju da se razbudi sumnjičenje ''između dva srpska stožera''. Ali, srećom, i u Beogradu i na Cetinju odavno su upoznati sa namjerama takvih listova. Briga o prestonasljeđu u Srbiji već je postala odvrata, i ozbiljni ljudi moraju je prezirati. U Srbiji kraljevski par je u ''cvijetu mladosti'', i zato svaka briga o njihovom nasljedstvu je stvar nedogledne daljine. A iz kakvih izvora potiče ta briga, nastavlja ''Glas Crnogorca'', najbolje se vidi s kakvom ''nedeliktanošću i nekavaljerstvom'', pišu o ''uzvišenoj gospođi kraljici Dragi''. Već to odbija od njih svakog iole ''skladnog čovjeka i kavaljera'', i otkriva strašnu mržnju njihovu ''prema svemu što je srpsko''. – Neće, dakle, knjaz Nikola da da kratak, jednostavan i dostojanstven demanti, već ulazi u široku polemiku – da bi baš potkrijepio ono što tobože hoće da demantuje. Šta znači, na primjer, to da je srpski kraljevski par ''u cvijetu mladosti'' – u svjetlu poznate činjenice da su ruski ljekari prethodne godine, u vezi sa lažnom trudnoćom, utvrdili da kraljica Draga ne može biti majka. Šta hoće u stvari da se kaže pominjanjem ''nekavaljerskog'' i ''nedelikatnog'' izražavanja o kraljici Dragi itd. itd.

NIKOLINA «ZAŠTITNIČKA» ULOGA

Na drugoj strani, knjaz Nikola nastoji da Srbiju nekako privuče sebi. Opet je govorio Vlasovu kako Bugari u Makedoniji podstiču na ustanak, težeći da je zgrabe. Nije istina što pričaju Bugari da tamo ima tek nekoliko stotina Srba, nego ih je u Makedoniji na stotine hiljada. Zato knjaz ''namjerava'' da pošalje u Beograd vojvodu Sima Popovića, u specijalnu misiju radi dogovora o zajedničkom radu sa Srbijom, a knezu Ferdinandu će otvoreno poručiti da Srbija ovoga puta neće biti sama. Vlasov je, pak, široko obrazložio knjazu da međunarodna konstelacija u Evropi ne dozvoljava ni kojoj velikoj sili, a kamoli Bugarskoj, da se upusti u rat. Knjaz Nikola je pokušavao, tumači Vlasov, da se nametne kao posrednik između Rusije, Srbije i Bugarske, nadajući se velikoj nagradi za sebe i predstavljajući se u očima Slovena zaštitnikom ugnjetenih i stradajućih. Isto tako ''prijetnjama i laskanjem'' knjaz nastoji da pridobije za sebe novog srpskog predstavnika, ne bi li preko njega uticao na spoljnu politiku Srbije. Proističe da je knjaz Nikola u svojim megalomanskim iluzijama pokušavao upravo da podstakne komplikacije oko Makedonije, ne bi li ispalo da se u tome nešto ulovi. Unutrašnja gotovo očajna ekonomska i finansijska situacija Crne Gore kao da je rađala takve želje i pokušaje.
U očekivanju da ruskom pomoću preoruža vojsku, knjaz je pukovniku Vasiću kao dobrom vojnom stručnjaku povjerio da izradi projekat nove organizacije crnogorske vojske. Tome se Vasić sa puno volje odazvao. Knjaz je, međutim, našao za zgodno da se o to me pohvali ovdašnjim austrougarskom poslaniku: kako je dobio veoma vrijednog sagovornika – ne samo kao diplomatu nego i, ''što je glavno'', kao vojnika, kao saradnika u organizaciji crnogorske vojske u duhu i po zahtjevima modernog ratovodstva; jer da će od sada Crna Gora ići ruku pod ruku sa Srbijom, kako u političkom tako i u pitanjima rukovođenja oružanim snagama dvije zemlje. – Kako knjaz sebe nikada nije štedio u očima Beča – on ni sada ne rizikuje da izgubi više od onoga što je izgubio, ogorčeno reaguje Vlasov. Ali takvim, posve nepotrebnim i krajnje brzopletim izazivanjem Monarhije, on kao da zaboravlja da time dio nepovjerenja i podozrenja Beča prenosi na Beogad – bez ikakvog opunomoćenja od te strane. Time se samo nameće zaključak da knjaz to čini upravo smišljeno.
Početkom maja 1902. pukovnik Vasić je u uniformi pratio knjaza Nikolu do Nikšića i natrag. Izvršili su smotru narodne vojske. I kako se Vasić jako angažovao pitanjima crnogorske vojske Vlasov je pomislio da bi se moglo raditi o zaključenju tajne vojne konvencije između Srbije i Crne Gore za odbranu od Austro-Ugarske – ako bi ova ušla u Staru Srbiju, i od Bugarske – u slučaju njenog upada u Makedoniju. Jedinstvene težnje ''dva srodna naroda'' Vlasovu su potpuno razumljive. Ali se mora imati u vidu da se na Cetinju ne može ništa sakriti od ''svevidećeg oka'' Austro-Ugarske. Eventuaalni rad na zaključenju vojne konvencije bilo bi samo nepotrebno izazivanje Monarhije. Pri tome, ipak, Vlasov je primijetio da između knjaza i Vasića ne vlada baš puno povjerenje.
Povodom Vlasovljeve pretpostavke, Čarikov je u Beogradu ispitao stvari i od Vujića dobio uvjerenje da se između srpske i crnogorske vlade ne vode nikakvi pregovori o zaključenju vojne konvencije. Istovjetnost interesa dvije zemlje u oblastima koje im priležu je nesumnjiva, pa ako bi tamo došlo do kakvih komplikacija obje vlade bi složno dejstvovale bez ikakvih konvencija. Savezi i konvencija sklapaju se onamo gdje nema potpunog pouzdanje. Ovdje o nesporazumu ne može biti ni govora, i zato pregovori o savezima između Srbije i Crne Gore ''za bližu i dalju budućnost'' savršeno su izlišni.

NIKOLINE IGRE

– Ovo objašnjenje Vujića Čarikov ocjenjuje kao stvarno i potpuno iskreno, i stoga nema nikakve bojazni od onoga na šta ukazuje Vlasov.
Stalno potezanje knjaza Nikole kako predstoji ustanak u Makedonij, da se ovoga puta neće ponoviti slučaj Istočne Rumelije, nego da će Crna Gora odlučno stati uz Srbiju i suzbiti Bugare itd. prirodno se odrazilo na crnogorsko-bugarske odnose. U vrijeme dok je ministar Vuković bio u Beogradu, jednoga dana je bugarski poslanik Konstantinović rekao Vlasovu da nema nikakvog smisla da dalje ostaje na Cetinju. Svoj žalosni položaj ne može više sakrivati od svoje vlade, pa dolazi na misao da moli za opoziv, jer da su zvanični odnosi između Bugarske i Crne Gore jedan nepotreban balast. – Vlasov ga je umirivao ističući kako je normalizovanje odnosa između Srbije i Crne Gore korisno za sve balkanske zemlje. Što se knjaz prema poboljšanju odnosa između Rusije i Bugarske odnosi bojažljivo, objašnjava se njegovim strahom i sujetom da će odvući simpatije Rusije na drugu stranu i tako dovesti Crnu Goru u drugi plan, kao faktora na Balkanu.
U proljeće 1902. godine radi nekog raščišćavanja odnosa između Crne Gore i Bugarske, aktuelno je bilo pitanje uzvraćanja posjete knjaza Nikole Sofiji. Znamo inače da je knez Ferdinand učinio zvaničnu posjetu Cetinju u ljeto 1898, i tada je bilo zaključeno da knjaz posjetu vrati. Od posjete Ferdinanda mnogo se puta otuda aludiralo i prebacivalo za neuzvraćenu posjetu crnogorskoga knjaza. U tom smislu su baš toga proljeća došle nove napomene iz Sofije. Knjaz Nikola je nekako uvijek izmicao. Izgovarao se, na primjer, da bi njegova posjeta Sofiji mogla izazvati nezadovoljstvo i kompromitovati ga u čitavoj Srbiji, dok Firmilijan ne bude postavljen za mitropolita u Skoplju. Riječ je, naime, o tome da su vlade Srbije i Crne Gore, u okviru ''saglasnosti'' o zajedničkoj politici u Turskoj, radile preko svojih predstavnika u Carigradu da se za mitropolita u Skoplju postavi Srbin, koji će u dobrom dijelu Makedonije sprovoditi nacionalnu politiku kakva odgovara Beogradu i, posredno, Cetinju. Sultan je upravo tih dana 16. (29) maja 1902. dao odobrenje za posvećenje Firmilijana. Ovo će se obaviti, prema želji vlada u Beogradu i na Cetinju, baš na Vidovdan 1902. godine.
Čudan je izgovor da se knjaz mogao plašiti od prebacivanja iz Beograda da bi on mogao nešto naškoditi ''opštesrpskoj'' stvari vezanoj za već svršenu činjenicu posvećenja Firmilijana. Dalje se knjaz izgovarao time što se za jul ''predviđa'' posjeta Aleksandra (bez Drage) Petrogradu, pa i time što se bugarski knez još ''nije odlučio'' da već krajem maja 1902. godine posjeti takođe Petrograd. Pri svemu tome, knjaz je izražavao ''čuđenje'' što bugarski knez ne sakriva svoja austrofilstvo – a nastavlja da se koristi povjerenjem i pažnjom Rusije.

HEGEMONISTIČKE TENDENCIJE

Uz našu glavnu temu, ovdje se samo uzgred dotičemo odnosa Crne Gore i Bugarske, onoliko koliko je to neophodno da se potpunije spoznaju i razumiju odnosi Crne Gore sa Srbijom. U suštini, između Crne Gore i Bugarske nije bilo gotovo ničega što bi ih uzajamno angažovalo ili interesovalo – direktno, ili na račun trećeg. Tako konzistentno interesovanje knjaza Nikole za Makedoniju u stvari direktno ide preko Beograda. U tragu oslobodilačkih težnji i prakse imperijalizma toga vremena, stojale su i hegemonističke tendencije ovih malih država. Crnoj Gori je, naime, valjalo da koliko god može podupire Srbiju kako bi odbacila Bugare i ovladala Makedonijom. U ovome slučaju Crna Gora se mogla nadati većoj popustljivosti Srbije i većem komadu za sebe u Novopazarskom Sandžaku i Metohiji. Obrnuto, ako bi Bugari odbacili Srbe od Makedonije, eto velike muke kako da Crna Gora osjetnije porširi svoje granice prema sjeveru. Slaba Bugarska bila je na neki način gromobran za aspiraciju Crne Gore prilikom narednog i konačnog rješavanja istočnog pitanja. Inače, između Crne Gore i Bugarske nikada nije bilo razloga za kakvu direktnu svađu; njihovi odnosi mahom su bili neobavezno srdačni, a nikada bliski i topli. Odnosi sa Srbijom na ''dinastičkom nivou'' uvijek su bili, otvoreno ili prikriveno, neiskreni i u suštini loši, no uvijek vezani jedinstvenim interesima i težnjama u osnovnim zadacima spoljne politike.
Kao što smo već zapazili, kod vladajućeg sloja Crne Gore strah je budilo ono što njihova ''opštesrpska'' politika može donijeti sjutra. Zato je knjaz Nikola svakom zgodom pokušavao da opasnost po svoju dinastiju, pa i za samu Crnu Goru kao državu, otkloni sporazumom sa Srbijom o podjeli ''zona upliva'' u evropskoj Turskoj.

ZAŠTITA SUDBINE OBA NARODA

U vezi sa tim kako su stvari gledane iz perspektive vladajućih krugova Srbije zanimljiva je jedna izjava Milovana Milanovića kao ministra pravde uglavno takođe iz ovog vremena. Milovanovih kaže da odnosi ''Srbije prema Crnoj Gori'' mogu biti veoma zategnuti, ali u odsudnom času obije će te dvije države raditi zajedno. ''Srpsko nacionalno samosaznanje nije danas isključivo instinktivnog karaktera, kao što to bješe prije pedeset godina i više. Ono je u srpskom i crnogorskom narodu uhvatilo danas toliko korijena, da se s tim mora računati u svakoj prilici. Prema tome, kad se među Beogradom i Cetinjem pojave bilo kakvi nesporazumi, oni nisu nikakvog karaktera narodno nacionalnog, jer nikad ne niču od dolje iz naroda. I prema tome, ja čvrsto vjerujem u složnu akciju Srbije i Crne Gore, kad ustreba da zaštiti velike narodne interese, u času kad zatreba da zaštiti sudbinu oba ta nanroda''.
Odnosi sa Bugarskom, po Milovanoviću, nešto su sasvim drugo. ''Možemo biti u najljepšem prijateljstvu ali su u odsudnom času u dva tabora. Srpska i bugarska sloga teško se može postići stoga što Bugari odlučno poriču da u Maćedoniji ima Srba uopšte. – Znači, potpuno identična politička filozofija kao i saznanje zajedničkih zadataka i ciljeva sa onim knjaza Nikole. Razlika je samo u tome što kod srpskih političara, kad se radi o odnosima 'prema Crnoj Gori', nikada, naravno, nema brigu za vlastitu dinastiju i državu – ali ni za onu crnogorsku''.

Crnogorski dvor «između» Obrenovića i Karađorđevića

O konfuznoj i u svakom slučaju sterilnoj politici knjaza Nikole u to doba imamo jedno interesantno kazivanje vojvode Boža Petrovića, kako je to prenio ruski poslanik Vlasov. Predsjednik Državnog savjeta Crne Gore vojvoda Božo bio je, doduše, u jednoj faktičkoj nemilosti kod ''Gospodara'', i to bar od godine 1898, kada ga je knjaz kao ruskoga kandidata za guvernera Krita u tome onemogućio. Sa iskustvom poznavanje Crne Gore od pune četiri decenije zauzimanja visokih položaja, vojvoda Boža su, žalio se Vlasovu, teško pritiskivale i rastuživale tekuće političke akcije knjaza Nikole.

OPASNA NIKOLINA POLITIKA


Nema posljednjih godina kod knjaza ni ''opredijeljenog programa, niti ikakvog sistema, već samo lutanje tamo-amo. A u tome kod njega počinje da izbija najuža egoistička tendencija, život od danas do sjutra i sama briga o porodici u svome džepu. Unutrašnja politika knjaza Nikole, govorio je dalje vojvoda Božo, zadnjih godina vodila je slabljenu, ako ne i ''konačnom rastrojstvu svih ekonomskih resursa zemlje''. Zatim, knjaza stalno progoni misao da je okružen izdajom, i svaki uticajniji čovjek za njega je nezgodan i opasan. Zato on među njima podržava uzajamnu zlobu, zavist i nepovjerenje'', tražeći da ih diskredituje u očima naroda, da unizi svakog pojedinca. Ipak, dok je živ, silom ustaljenih tradicija narod će mu se povinovati do kraja. Njegovom nasljedniku, ako bude slijedio takav pogubni sistem, narod se neće pokoravati i natupiće kriza, predviđa vojvoda Božo, opasna za nezavisnost i opstanak Crne Gore.
''Iskusan političar, razmažen srećom i uspjesima u svim svojim preduzećima, knjaz Nikola izgleda počinje gubiti glavu... ''Upravo tako vojvoda Božo shvata knjaževu ''otvoreno izraženu'' pretenziju na srpski prijesto, za šta on priprema svoga drugog sina Mirka. Ali on će time, smatra vojvoda Božo, postići samo suprotan efekat – ''naoružati protiv sebe Srbe za uvijek''. Poznajući, kaže, dobro duh toga po krvi srodnog naroda, kao i ''tradiciju njegove vlade'', Srbija će, ako ne uspije da stvori republiku, primiti tako slabog kralja koji će biti sama marioneta u rukama vlade i skupštine. A tamo dobro znaju ''princip apsolutizma'' knjaza Nikole, u kome duhu je i vaspitao svoje sinove. – Inače, vojvoda Božo, iako ga je knjaz Nikola odavno podozrivo gledao, dobro se čuvao da ne pređe granicu lojalnosti prema svome bratu od strica.

BRIGA O SVADBENOJ SVITI

Približavao se dan svadbe na crnogorskom dvoru, i knjaz Nikola je dosta brinuo za sastav i nivo sbadbene svite. Konstantinović, međutim, sa svoje strane nije mogao naći drugih ličnosti osim prijatelja i privrženika pokojnog kralja Milana, a sada protivnika kralja Aleksandra – samo zbog njegove ženidbe sa Dragom Mašin. Knjaz Nikola kao da je nalazio neku satisfakciju ili osjećanje trijumfa u tome što će mu na veselje doći okorjeli ''milanisti''. Raspitujući se kod Konstatinovića, zaželio je da mu dođe neko od njegovih ''bliskih'', a to je upravo uvijeni poziv najvećem ''milanisti'' dr Vladanu Đorđeviću. Vladan se, ipak, još povodom vjeridbe trudio da u šeretskoj pritvornosti nadmaši knjaza Nikolu. Naime, kada se lični ljekar knjaza Nikole dr Perazić u Karlsbudu sastao sa pukovnikom Konstatinovićem, tamo se našao i dr Vladan, koji je ''doslovno'' rekao: ''E, doktore, mi Vam sa našom Natalijom otvorismo put na srpski presto. Ako ga ne uzmete sami ćete biti krivi''. Da se još naruga i svadbi i svemu što se radi na Cetinju, Vladanu je dao povoda njegov prijatelj Konstatinović: poslao mu je fotografiju svoga budućeg zeta knjaza Mirka sa njegovim svojeručnim potpisom. Vladan je uzvratio na isti način – svojom slikom knjazu Mirku, beskrajno se ''izvinjavajući'' što se osmjelio, kao ''običan'' čovjek, na takvo uzdarje. Odgovarajući vjerovatno na nauku oca, knjaz Mirko (ne pominjući fotografije) hrabri Vladana Đorđevića da ne klone duhom u egzilu, jer da su srpskome narodu potrebni ''ljudi rada danas više nego igda, ali ljudi patrioti u prvom smislu''. – Vladan neće doći na svadbu; doći će njegova kćerka, kao prijateljica nevjeste Natalije.
Još povodom vjeridbe Mirka i Natalije predsjednik srpske vlade Vujić naložio je poslaniku Vasiću da svoje držanje podesi u skladu sa uvjeravanjem knjaza Nikole i ministra Vukovića kako je taj brak čisto privatne prirode, te da neće poremetiti prijateljske odnose između Srbije i Crne Gore. Shodno tome, kralj Aleksandar i njegova vlada ne žele da znaju za tu svadbu. ''Prilikom vjenčanja i tih ceremonija kralj želi da ne prisustvujete'', poručio je Vujić Vasiću. – Dobivši telegram da može koristiti odsustvo, Vasić je nedjelju dana uoči svadbe napustio Cetinje. Taj odlazak kaže poslanik Vlasov, na Cetinju je proizveo snažan utisak.
Knjaz Nikola se sjetio i svoga prvoga zeta, knjaza Petra Karađorđevića. Pisao mu je u Ženevu, pozivajući ga na svadbu. Na svoj uobičajeni način, knjaz je u pismu istakao kako Mirkova ženidba potiče izi ''čiste i velike'' ljubavi, te da se njoj, zbog činjenice da je Natalija u srodstvu sa Obrenovićima, ne može pridavati nikakav značaj ili težnje koje ne postoje. U jeziku knjaza Nikole ovo znači poruku zetu da njegovo pretendentstvo sada još više dolazi pod znak pitanja. Knjaz Petar je samo kratko izrazio ''najsrdačnija čestitanja'' i radost zbog veselja u domu svoga tasta.

''UZVIŠENA NEVJESTA''

Dva broja ''Glasa Crnogorca'' nekako nategnuto i gotovo vještački su ispunjena prikazivanjem svadbenih svečanosti na Cetinju. Daleko, inače, od ikakvog crnogorskog običaja ''uzvišena nevjesta'', njeni roditelji i njihove zvanice pošli su 28. juna (11. jula) 1902. iz Dubrovnika brodom za Kotor, produžili uz Lovćen ''karocama'' na Njegušima ih je sreo prestolonasljednik Danilo, da bi uveče ''svatovi'' stigli na Cetinje. Osobenim svečarskim tonom i patosom ovaj list ističe kako u braku Mirka i Natalije trijumfuje ljubav, koja je ''prva uslov sreće u svakome braku'', koja ''zaručnike pronalazi i izabira'' i između njih ''neprelomnu vjeru uvrđuje''. Drugi je uslov ono pitanje ''gdje se izbor srca zaustavio'', a zaustavio se u pitomoj Šumadiji, u blagorodnoj srpskoj kući, koja sobom nosi vrline neophodne ''jednoj srpskoj knjeginji''. Nakon vjenčanja, na Petrovdan 29. juna (12. jula) 1902. mitropolit Mitrofan Ban, blagosiljajući supružnike i obraćajući se nevjesti, izrazio je vjeru da će ''Vaše Visočanstvo Vašemu novome Domu'', donijeti onakvu sreću kakva će zadovoljiti slavni ''dom Petrovića Njegoša i hrabri Crnogorski narod''.
Što se tiče zvanica, od sve ''avgustjejše'' rodbine kojoj se knjaz Nikola nadao, samo je italijanski kralj bio zastupljen preko admirala De Libera. Teško je razabrati ko su direktne knjaževe zvanice, a ko Konstantinovićevi ''svatovi'' (!), jer uglavnom su svi na istome nivou. U pratnji nevjeste došli s roditelji pukovnik Aleksandar Konstantinović i supruga Anka, brat Vladimir, gospođica Đorđević (kći Vladanova), zatim ujak nevjese Bogićević, bivši srpski ministar u Beču i Berlinu, de pottere, austrougarski vicekonzul u Sofiji, neki Nikolaj, pristav rumunskog poslanstva u Carigradu i, svakako najvažniji, mađarski grof Evgenije Žiči, poznat kao intimni prijatelj kralja Milana i kao planinar na Kavkazu i Pamiru. Ovako ili onako, sve sami ''milanisti''. Sultan je uputio izaslaniku Turkan-pašu, ali je on dospio samo na garden parti što je davao prestolonasljednik Danilo kao završnu ceremoniju trećeg dana.
Knjaza Nikolu i njegove goste spajalo je samo to što su, mada iz različitih motiva, svi bili ljuti protivnici kralja Aleksandra i kraljice Drage. Ali, utoliko je više kao sablast nad njima lebdio duh pokojnoga kralja Milana. Pred prizorom koji se pružao Vlasov je našao kao sasvim na mjestu što se poslanik Vasić uklonio iz Cetinja. Na prijemu kod knjaza i knjeginje, usiljavanje je samo potenciralo tešku nelagodnost, kao i nestrpljenje da ''iskrenim prijateljima'' što prije vide leđa.

KRAJ «VELIKE LJUBAVI»

Brak knjaza Mirka i knjeginje Natalije kroz deset godina završiće se razvodom. Isključivi razlog biće razvratni i skandalozni život knjaza Mirka.
Čim se oženio, zapažao je poslanik Vlasov, knjaz Mirko je postao nepristupačan, osion, zanosio se velikim planovima i iluzijama, uobražavajući sebe kao kralja Srbije. Pripisujući to mladosti, a još više nepostojanosti njegovoga karaktera, slabom obrazovanju i potpunoj nepripremljenosti za život, Vlasov kaže da je zlo u tome što on ''u posljednje vrijeme'' i riječju i djelom sve češće stavlja knjaza Nikolu u nezgodan položaj. Nedavno je rekao kako on ''po pravu'' ostaje glavni kandidat za srpski prijesto, da to pravo neće ustupiti ni ocu ni bratu, jer da njegov brak nije ništa drugo do jedna lukava kombinacija Austro-Ugarske (!), koja će njegovu kandidaturu energično podržati. Dom Petrovića – Njegoša, prema Mirku, i po krvi i o položaju daleko je iznad doma Obrenovića. U ovom kontekstu za Vlasova su osobito karakteristične Mirkove riječi kako je Rusija ''za svoje groše'' Crnu Goru potpuno potčinila svojoj volji.
Budući slab prema svojoj djeci, osobito sinovima, knjaz Nikola možda sve to ne bi ni primijetio, jer Mirkova fantaziranja o srpskom prijestolu zapravo su ono isto što knjaz Nikola odavno priprema, samo tajno. Ali intervenisao je prestolonasljednik Danilo. I ranije u odnosima između dva brata nje nedostajalo zavisti i surevnjivosti. Poslije Mirkove ženidbe njihovi odnosi ''i dalje su hladili'', i svako ukazivanje pažnje mlađemu bratu moglo je samo da ih zaoštri. Povodom priča o prestolonasljeđu u Srbiji knjaz Danilo je kod ministra Vukovića zahtijevao da se Mirku strogo zabrani da ubuduće i sa kim, a osobito sa stranim predstavnicima, govori i o kakvom političkom pitanju. Svoju bojazan prestolonasljednik je obrazlagao time da Mirkove nesmotrene riječi, u prvom redu kod zastupnika Srbije, mogu da imaju značenje i važnost mnogo veću od one koju zaslužuju.
Poslije svadbe ''Glas Crnogorca'' se ponovo upustio u polemiku sa ''nekim listovima''. Ženidba knjaza Mirka, kaže se, samo je ''običan događaj'' koji zaslužuje samo simpatije dobronamjernih i iskrenih ljudi. Od toga ne može biti rđavih posljedica, a kamoli razdora između beogradskog i cetinjskog dvora, jer svakome je dobro poznato šta je Cetinje činilo da se uspostave i učvrste odnosi ''između dva srpska stožera''. Šta odnosima između Srbije i Crne Gore mogu da naškode sadašnji nepovoljni odnosi između porodice Konstantinović i vladajućeg doma Obranovića. Kralj Aleksandar i gospodin Konstantinović su bliski rođaci, a s obzirom da su rodbinski osjećaji kod Srba duboko urođeni (''brat brata do jame dovodi, ali ga u nju ne baca'') – ti odnosi se mogu lako popraviti. Neka budu potpuno mirni svi oni koji se boje da će ženidba knjaza Mirka imati rđavih posljedica po srpsko-crnogorske odnose. Sa Cetinja se nikad nije dopuštalo niti će se dopustiti miješanje u unutrašnje stvari Srbije'', poručuje ''Glas Crnogorca''. –

CARICA NEĆE DRAGU

Apstrahujući uobičajene pretenzije Cetinja da suvereno tumači kako su obnovljeni i kako su sada ''postojani'' zvanični odnosi sa Beogradom, samo pominjanje mogućnosti izmirenja kralja Aleksandra sa ''bratom'' Konstantinovićem, pri poznatoj činjenici da je ovaj drugi upravo zbog njih emigrirao iz Srbije, izgleda kao knjaževo smišljeno izazivanje i vrijeđanje kralja Aleksandra i kraljice Drage. Ovo osobito kada se to čini u kontekstu, makar kakve, rasprave o prestolonasljeđu u Srbiji, a kada se zna da je to za kralja Aleksandra bilo prvorazredno političko pitanje i stvar najdublje lične sujete i osjetljivosti.
Šta je sve strujalo kroz javnost o pitanju prestolonasljeđa u Srbiji dosta dobro se ogleda iz jednog napisa u novosadskoj ''Zastavi''. Pod naslovom ''Zašto je izostao put kralja Aleksandra u Rusiju?'' tvrdi se kako su pogrešna tumačenja da ''nenaklona odlaganja'' posjete srpskog kraljevskog para ruskom dvoru potiču od ruske carice, koja neće da primi kraljicu Dragu.

Rušenje Nikolinih planova o “poziciji u srpstvu”

Dalje se razvija priča kako ruski car uskoro odlazi u Rim, a odatle u Atinu i na Cetinje. Htio je, navodno, car da se prethodno sastane sa kraljem Aleksandrom, kako bi pokušao da između beogradskog i cetinjskog dvora uspostavi iskrene i prijateljske odnose, ali da je ruskoj diplomatiji izgledalo da se ti odnosi mogu regulisati tek pošto se riješi pitanje prestolonasljeđa u Srbiji. ''Rusi su pitanje pokrenuli, u prvom redu njihov kandidat knez Mirko''; međutim kralj Aleksandar je to odbio. Onda su Rusi tobože ponudili starijeg sina kneza Petra Karađorđevića, pa je kralj i to odbio. Najzad je za nasljednika srpskog prijestola ''predložen'' Rus, ''u kome ima i srpske krvi'', a to je sin hercega Lajhtenberškog i Stane Nikolajevne - kćerke knjaza Nikole.

''ZAJEDNIČKI'' POSLOVI

Odbijajući, navodno, sve kralj Aleksandar je govorio da i on ima srodnike koji bi mogli naslijediti prijesto: Lunjevice, Blaznavci, Barići, Nikolići. - Kroz neprovjereno bilježenje raznih vizija i glasina provijava ona današnja briga, pa i optimizam ''Zastave'' za srpsko-crnogorske odnose. A kada se, takođe bez realne osnove, hoće suzbiti glasovi o tome kako je ruska carica odbila da primi kraljicu Dragu, kao da se želi otkloniti sumnja da je tome odbijanju nešto doprinio knjaz Nikola. Nama je, međutim, iz ranijeg izlaganja poznato šta je i kako, zapravo, knjaz Nikola učinio da se posjeta srpskog kraljevskog para Petrogradu stalno ''odlaže''. Dakako, iz komentara ''Zastave'' dobro se razabira da je sama stvar već procurila u javnost, a do kralja Aleksandra vjerovatno i nešto ranije.
Osim spoljnopolitičkih i ovih dinastičkih pitanja, između Crne Gore i Srbije bilo je i drugih ''zajedničkih'' poslova. Povodom suše koja je 1902. u Crnoj Gori ''spržila'' svu ljetinju, ministar Vuković se preko Vasića obratio srpskoj vladi. Loša godina prinudila je veliki broj crnogorskih porodica, najvećim dijelom iz sjevernih krajeva, da traži pasoš za Srbiju; neke za stalno preseljenje, neke samo ''na zimnicu'', a pojedinci na zaradu. Kako, pak, između dvije vlada nema prethodnog sporazuma o izdavanju pasoša, a da se ne bi desilo da crnogorske porodice budu masovno vraćene sa srpske granice, moli se srpska vlada da posreduje kod kralja Aleksandra da ''favorizuje izvjesnom broju naroda'' da pređe u Srbiju, i tako se sačuva ''od očevidnog stradanja usljed hrđave ljetine''. Preseljenje u Srbiju te godine tražilo je oko hiljadu crnogorskih porodica. Međutim, od avgusta do novembra iselilo se u Srbiju svega oko 90 porodica iz Crne Gore. Konačno je sredinom novembra 1902. došao odgovor srpske vlade da neće primati nikog radi naseljenja – ''izuzimajući one koji su imali uvjerenje da će dobiti zemlju''.
Novembra 1902. kralj Aleksandar je prekinuo sa radikalsko-naprednom vladom Mihaila Vujića, i sastavio jedan neutralni kabinet na čelu sa generalom Dimitrijem Cincar - Markovićem.

BRIGA ZA “MALOGA BRATA”

Osjećajući da od Beograda nailaze još hladniji talasi, knjaz Nikola je namjeravao da situaciju na neki način preduprijedi. O tome nam svjedoči jedan njegov svojeručni koncept pisma, bez oznake datuma, kralju Aleksandru, baš povodom promjene kabineta u Beogradu. Pismo, po svoj prilici, nije upućeno adresantu. Ali, bez obzira na to, ovdje se na poznati način kazuje sve što knjaza Nikolu muči u odnosu na Srbiju. Knjaza najprije zabrinjava demisija Vujićeve vlade, sa kojom je njegova vlada dvije godine u ''najljepšem skladu'' radila. Sljedstveno, brine ga da Srbija ne pređe ''sa slovenske na neslovensku stranu'', što bi bila najveća nesreća ''za nas Srbe''. Zato on hoće da savjetuje svoga ''mladoga brata'', da ne bi podlegao rđavim savjetima i kakvoj ličnoj osjetljivosti, te ne napusti ruku ''o kojoj visimo svi i koja nas žive drži''. Sada su sloga i sporazum potrebniji nego ikad. Jer Austro-Ugarska, oslonjena na moćnu Njemačku, pritiska i zastrašuje sve. Ali knjaz ocjenjuje da je Monarhija slaba i trula, i veliko je zlo ako Srbija i Crna Gora ostave svoju braću da stradaju od jedne ''neopasne aveti''. Treba joj reći ne samo: ''Nećeš naprijed!'', nego i ovako: ''Miči mi se iz Bosne i Hercegovine!'', pa će odmah biti mekša. Neka joj to prvi reče, ako hoće, kralj Aleksandar – ''ili ću joj to reći ja'', svejedno, samo neka jedan drugome svim silama pomognu. Treba Austro-Ugarskoj dati da razumije ''da će prije naše milo Srpstvo biti naš grob, nego li njen rob''.
Očigledno, knjaza je brinula vlastita pozicija u srpstvu, i kao da se ona pozicija koja mu jedino odgovara – ravnopravnost sa Srbijom – mogla održati ili zadobiti samo većom aktivnošću na polju ''zajedničkih zadataka'' spoljne politike, i, dakle, ne samo prema Turskoj nego i prema Austro-Ugarskoj.
Što se tiče Bugarske, ona, po knjazu, neće jednu ''iskrenu slovensku'' politiku. ''Dok smo u ovim granicama budimo nerazdjelivi u misli istoj i čežnji vrućoj za našu narodnu zajednicu; a da se ne brkamo, zabilježimo ako nam se čini potrebito svere upliva u dotičnim krajevima našega susjedstva. Raširimo li se, onda samo zabilježimo naše administrativne oblasti, a politika neka nam bude jedna zajednička nerazdijeljena od Mora do Dunava. Tako ćemo biti jaki, silni i poštovani. Ne bude li ove misli među nama, mi smo lako tuđi ručak, i mi ćemo biti nigdje i ništa'', istakao je kao na ispovijesti knjaz Nikola.
Iza toga knjaz hoće da objasni kralju ''naivne'' težnje svoga mlađega sina Mirka. Sa puta kojim je ''mnome upućen bio'' skrenula ga je, kaže, bivša srpska emigracija u Crnoj Gori, ulivajući mu u mladu i rasijanu glavu ''pogrešne misli'' prema kralju, a time i ''prema mene'', Takve misli ''započeo mu je rasplamsavati Ranko Tajsić s kobnim mu društvom – ubio ih Bog!''.
Kad je to knjaz razumio, a to je bilo, na žalost, pošto se već raščulo, ukorio ga je i strogo mu prebacio za ''zle čežnje'', koje su se inače isključivo svodile na to da ga kralj proglasi za nasljednika prijestola – ''dok bi mu Bog dao sina nasljednika''. No, Mirko mu se ''na ikoni'' zakleo da više o tome neće misliti, niti dopustiti da mu iko to i pomene. Knjaz je sada radostan što se njegov sin ''povrće od zablude'' i ostaje privržen ''milome kumu i bratu kralju Aleksandru'', kao što su mu vazda bili privrženi sami knjaz i prestonasljednik Danilo.

“ZLI I PAKOSNI JEZICI”

Knjaz dalje izražava žaljenje zbog takve pojave u njegovoj kući, u kojoj su lične ambicije uvijek bile podređene opštim interesima, pa tako ''iskreno'' iznosi stvar da bi uvjerio kralja – ako je čuo glasove: ''Za sinom stoji otac! Knjaz Nikola ističe sina!'' - da to ne može niko reći osim ''zlih i pakosnih jezika'', da se taj teško ogriješio o istinu. Bila bi to i politička kratkovidost, jer bi Mirkovo pretpostavljanje starijem bratu Danilu, već po rođenju prestonasljedniku, bilo neprirodno i ubitačno ''za narodno ujedinjenje i za samu moju kuću''. A sada, oslanjajući se na Mirkovo ''osjećanje'' i uticaj kritike, knjaz garantuje da toga više neće biti. ''U svakom slučaju ja uzimljem na sebe odgovornost, i molim kralja, ako je što čuo za ove nesmislenosti da mu milostivi oprosti i zaboravi''.
Ovaj koncept pisma, gotovo smo sigurni, nije postao original, nije ga knjaz poslao kralju Aleksandru. Razlog da ono ostane koncept možda je u knjaževu saznanju da je kralj već sve čuo kako je knjaz lani, preko svojih ''avgustjejših'' kćerki, ''podejstvovao'' kod ruskog cara i carice da prijem kralja Aleksandra i kraljice Drage sasvim ''odlože''.
Međutim, više bi bilo u duhu i stilu knjaza Nikole da je, kaneći se da uputi ovo pismo, poruka polazila od sljedećeg: već znaš koliko mogu da ti naškodim, i hajde da se nagodimo. Knjaževa cijena je: prekidam svaki govor o prestonasljeđu u Srbiji i odričem se, u svakom smislu, svake sprege sa srpskim radikalima. Nagrada za knjaza a kraljeva cijena bio bi sporazum o podjeli sfera upliva u neoslobođenim krajevima evropske Turske. Kao što jednom rekosmo, tadašnja politika imperijalizma nije važila samo za velike sile, nego, u dosegu njihovih moći i pretenzija, i za male države. U toj ravni pansrpska politika knjaza Nikole nekako je bila za njega samoga dvojsekli mač. Nemoguće je bilo zamisliti napuštanje takve nacionalno-političke ideologije kada sunarodnici preko granice očekuju od Crne Gore ono isto što i od Srbije – svoje nacionalno oslobođenje i ujedinjenje. Međutim, ako je oslobođenje zaista značilo i ujedinjenje, eto pitanja: šta sa jednom od dinastija, pa i nekih drugih...

VELIKOCRNOGORSKA IDEJA

U tu perspektivu knjaz je sve upornije insistirao da uklopi svoj zahtjev za podjelu ''svera upliva'' sa Srbijom. Ali, na sve zahtjeve knjaza Nikole da time zapravo osigura svoju dinastiju, pa i svoju državu, u Beogradu su se pravili gluvi. Nekada se radilo o jednoj, u suštini, velikocrnogorskoj ideji, zapravo fikciji. Na sastanku sa istim kraljem Aleksandrom na Cetinju 1897, u razgovoru o ''zonama upliva'' knjaz Nikola je tražio da se crnogorska zona proteže od Neretve, do rijeke Škumbe u Albaniji, i od Jadranskog mora do Ibra. Ali, ta velikocrnogorska ideja nije se mogla afirmisati ni kao puka fikcija. Kako bilo, knjaz Nikola se, kao što vidjesmo, u izloženom konceptu pisma za kralja Aleksandra ograničava na želju da za sada sfere upliva podijele ''u dotičnim krajevima našega susjedstva''.
Inače, zvanični odnosi između Beograda i Cetinja postajali su sve hladniji. Manifestovali su se u međusobnim sitnim čarkama i podmuklim pakostima. Dalje zadržavanje pukovnika Vasića na Cetinju gubilo je smisao, osim u tome da bi kralja Aleksandra obavještavao šta se u Crnoj Gori događa i priča.
Početkom 1903. ministar Vuković je protestovao kod poslanika Vasića povodom žalbe dva crnogorska trgovca kojima u Beogradu nije omogućeno da obave svoj posao, nego su prosto protjerani. Zatim kako je srpska vlada jednu grupu Crnogoraca, sa urednim ispravama za naseljenje u Srbiji, takođe prognala. Nekoliko crnogorskih đaka u Galata Saraju, koji su sa urednim pasošima imali da proputuju preko Srbije za Carigrad, vraćeno je sa beogradske željezničke stanice, te su morali zaobilaziti preko Ugarske i Vlaške. Isto tako tri crnogorska đaka, koji su lično preko Vasića bili preporučeni kraljevskoj vladi da se školuju u Beogradu ''za korist otadžbine'', protjerana su iz Srbije. Protjeran je i jedan Crnogorac koji je u Srbiji vodio spor oko nasljedstva – bez obzira na to što mu je sud bio zakazao ročište...

OPET PROGON CRNOGORACA

Ovo su samo neki, ističe Vuković, iz mnoštva slučajeva proganjanja Crnogoraca u Srbiji. Neshvatljivo je tako postupanje u doba slobode saobraćaja, i to sa ''svojom jednokrvnom braćom koja imaju identične interese za ostanak obje srpske države''. Na kraju Vuković moli Vasića da obrati pažnju kraljevačke vlade kako bi odustala od progonjenja Crnogoraca i tako se izbjegle nesuglasice i rđave posljedice za odnose između ''dvije srpske države''.
Vasić se, pak, žalio zbog jednog postupka cetinjske pošte. Dobio je jedan cirkular neukusan po oslovljavanju – ''Gospodine'', po tonu koji može priličiti ''samo onome koji ga je pisao'', a sadržina je jedinstvena: ukida mu se jedno pravo, prirodno i priznato, u svim civilizovanim zemljama, pravo na tajnost pošte – post restant. Za taj postupak Vuković se izvinio Vasiću – da je za to upravnik pošte strogo ukoren, i da će se srpskom zastupniku na Cetinju garantovati korišćenje poštanskih usluga u Crnoj Gori u punom skladu sa međunarodnim ugovorima Svjetskog poštanskog saveza.

”Velikosrpske tendencije” knjaza ruše tast i Austrija

Kao valjda posljednji ''događaj'' u misiji pukovnika Vasića u Crnoj Gori bila je jedna banalna povreda srpskog poslanstva na Cetinju. Knjaz je poslao perjanika da potraži jednu ličnost u gradskom hotelu. Kad je tamo nije našao, perjanik je pošao u srpsku misiju, lako savladao otpor čuvara i hrupio u trpezariju, gdje su upravo večerali pukovnik Vasić, njegova supruga i nekoliko zvanica. Posmotrivši, perjanik je rekao zašto je ovamo došao. Odgovorili su mu da ta ličnost nije tu i da ovdje nema šta da traži. Kad je izašao, Vasić je, zgrožen, uzviknuo da je ovo nešto nečuveno.
''Kad pošlje Gospodar ja smijem ući đe mi je volja'', dopro je glas iz hodnika. Tada su shvatili da je perjanik ostao iza vrata. Za ovu ''nečuvenu'' povredu eksteritorijanosti i imuniteta srpske misije, pukovnik Vasić je tražio da se izgrednik najstrože kazni i da ga o kaznenoj mjeri odmah izvijeste, kakao bi prvom poštom o tome mogao izvijestiti svoju vladu. Najzad, neka crnogorska vlada nađe načina da ga više ne dovodi u dodir sa ''ljudima takve vrste'', inače bi morao da drži kakvog snažnog kavaza koji će moći da odbija takve nasrtaje na srpsko poslanstvo.

IZ ''PROSTOTE I NEZNANJA''

U odgovoru na ''uvaženu poverljivu'' notu ministar Vuković izražava žaljenje zbog grube povrede srpske misije. Knjaz je perjanika poslao, kaže se, samo u hotel, a ovaj je bez ikakve naredbe pošao da pita dalje. Kada bi nekoga tražili u kojoj inostranoj misiji, to bi činili preko oficira, kako je po propisu. Postupak perjanika nastao je iz ''prostote i neznanja''. Za to je kažnjen sa 6 mjeseci otpusta iz službe ''bez ikakve plate''.
Valja, ipak, napomenuti da, i pored kidanja veza i sve zategnutijih zvaničnih odnosa između Beograda i Cetinja, njihovi zastupnici u Carigradu i dalje dobro sarađuju na pitanjima od ''zajedničkih interesa'' koja se tiču Novopazarskog Sandžaka, Metohije, Kosova i Makedonije.
Gotovo neopaženo, iz pozadine je izronio knjaz Petar Karađorđević. Pošto je nakon ženidbe 1883. najstarijom kćerkom knjaza Nikole Zorkom (pa i nakon njene smrti 1890), više od 11 godina proveo uglavnom na Cetinju, godine 1894. prešao je u Ženevu – ne samo radi školovanja djece nego ''i zbog nategnutijih odnosa sa knjazom''. Dolazio je na Cetinje samo 1900. godine, prilikom velike svečanosti otvaranja Svetovasilijevske crkve u Nikšiću, podignute u slavu i spomen crnogorskih i hercegovačkih ratnika u ustanku u ratu 1875-1878. godine, za čije je podizanje dao značajni novčani prilog. Istom prilikom učestvovao je na svečanosti ženidbe prestonasljednika Danila. Tada je razgovarao sa svojim starim prijateljem piperskim serdarom Bašom Božovićem. Pred njim se knjaz Petar ogorčeno izražavao o svome tastu knjazu Nikoli: da je veliki lažov, mnogo puta ga je slagao.
Od ženidbe kralja Aleksandra Dragom Mašin sve je, u stvari, išlo na ruku knezu Petru, a on je znao da koristi situaciju. Nastanio se u Beču i oživio karađorđevićku propagandu. Srpska štamparija u Budimpešti izrađivala je dopisnice sa likom kneza Petra, kao pretendenta na srpski prijesto. Iz te štamparije izišla je i njegova brošura, gotovo pamflet, pod naslovom ''Istina o Crnoj Gori''. U njoj se izobličavaju prazan život i intrigantske naravi u vladajućem krugu na Cetinju. Vojvoda Gavro je pamtio kako je knjaz Petar na Cetinju vodio neke bilješke. Čitajući brošuru, oni koji se tu pominju prepoznavali su sebe u konkretnim zgodama i situacijama, koje je nesumnjivi autor knez Petar istinito prezentirao. Knjaz Nikola, kaže vojvoda Gavro, najprije nije htio potvrditi da je knez Petar pisac te brošure – ''možda zato što je knjeginja Milena veoma i mnogo protežirala svoga zeta''. Kasnije će to i knjaz Nikola potvrditi, i otvoreno će se pokazati da je knez Petar Karađorđević onaj potpisani ''Crnogorac'' koji je pisao ''Istinu o Crnoj Gori''.

CRNOGORSKI PODANIK

Dva pisma kneza Petra Karađorđevića vojvodi Gavru Vukoviću iz prvih mjeseci 1903. karakteristična su po nekom sarkastičnom i šeretskom tonu prema onim ''važnim'' Crnogorcima. Knez Petar se obraća ''Ekselenciji'' Gavru – ''za pasoš!'', koji mu treba kada pođe ''u kakvu državu gde se to još traži''. Neka samo ne pomisle da on hoće da postane crnogorski podanik, jer ''... neću pod vašu (tri puta podvučeno) jurisdikciju. To mu ne dao Bog, pošto zna kako na Cetinju drže Šumadince, ''a osobito mene'', te ako bi im šaka pao – ''spremili bi mi nešto gore od Grmožura (pusto ostrvo u Skadarskom jezeru – tamnica za političke osuđenike)... No, šalu na stranu, ma koliko da vas peckam, opet bi mi milo bilo da vas vidim i slušam vaša umstvovanja, pa makar se sporečkali po starome običaju. Zaželeo sam vas i nalazim da mi nešto fali''. Pasoš mu treba na francuskom jeziku – dok srpski jezik ne postane univerzalan.
Vojvoda Gavro je odgovorio knezu Petru 6. (19) februara iste godine, ali nije napravio, ili bar nijesmo našli kopiju za ovo njegovo privatno pismo. U drugome pismu, tj. odgovoru, knez Petar kaže – milo mu je što vojvoda Gavro prima šalu za šalu, i što zna praviti ''dobre viceve''. To je dobra osobina posebno za ljude koji zauzimaju ''tako visoke položaje – moj dragi Kancelaru''. No, kneza Petra mnogo čudi što u Crnoj Gori ne znaju kako se njegove prezime piše ''po lacmanski iliti po evropski''. Nije Carageorgevitch, kako su metnuli na adresi, niti je Karađorđevitch, kako su mu napisali na pasošu, nego se njegovo ''skromno prezime'' piše u dvije riječi, i to: Kara-Georgevich. Ono Kara samo je nadimak, kao ''Čanak'', ''Uzun'', ''Cincar''. Prirodno, poslati pasoš on nemože koristiti – ni za ljubav vojvode Gavra da falsifikuje pravopis.
Knez Petar, inače, dijeli sa vojvodom Gavrom žaljenje što Crna Gora nema konzula u Ženevi – makar to b ilo samo radi toga da njega kontrolišu; bar bi imao prilike da ćaska na svome srpskom jeziku ''o našim prilikama i stvarima''. Došao je, kaže, u godine kada je neodoljiva potreba da razgovara na našem jeziku, ''tako lepome, zvučnome i najmuzikalnijem od svih evropskih jezika, koji se tako skromno zove: srpski! Bogme, na tome našem jeziku da se dobro i psovati, a bez psovke nema razgovora. Jel tako?'' Na kraju je ''srdačan i iskren pozdrav, Vama i svima vašim''.
– Iako je knez Petar tražio pasoš za ''strane zemlje'', njegov priprosti sočni jezik odiše nekim samopouzdanjem, kao da nagovještava da će se nakon četiri i po decenije egzila već vratiti svome domu u Beograd.

“VELIKI DOGAĐAJI'' U BEOGRADU

Prevrat od 29. maja u Beogradu na Cetinju nije došao iznenada. Mjesec ranije ''jedan prijatelj iz Zagreba'' obavijestio je vojvodu Sima Popovića da se u Beogradu ''očekuju veliki događaji''. Knjaz Nikola je rekao vojvodi Simu da i on ima ''takve izvještaje''. U očekivanju događaja u Beogradu, knjaz je bio jako nespokojan, izlazio je često u baštu, sijedao pa šetkao tamo-amo. Taj nemir natjerao ga je da 28. maja (10. juna) pođe u Bar, u pratnji samo jednog ordonans-oficira. Sjutradan je u Baru dobio vijest bečkog Korespondenc-biroa o prevratu u Beogradu i ubistvu kralja Aleksandra i kraljice Drage. Odmah je krenuo natrag, a u to je stigla druga depeša – o tome da su zavjerenici izvikali kneza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Pratilac ordonans Vlado Petrović, pričao je kako je knjaz, pročitavšti ovu depešu, pomodrio u licu, stisako je u šaku i bacio. U putu za dugo nije ni riječi progovorio.
Stigavši na Cetinje, bez ikakve ceremonije žurno je ušao u dvor. Odmah je pozvao ministra Vukovića i vojvodu Sima Popovića. Uzbuđeno ih je zapitao za mišljenje o prevratu u Beogradu. Simo je, kaže, potvrdio ono što mu je ranije rekao: knez Petar Karađorđević biće kralj Srbije. ''Nikada... Vaše je Gospodaru!''; ni u slučaju da ga Narodna skupština proglasi kraljem ''neće vidjeti srpske zemlje'' – rekao je vojvoda Gavro, baš kao da je to od njega zavisilo. Upravo je stigla nova depeša Krobiroa, potvrđujući da su zavjerenici proglasili kneza Petra za kralja Srbije.
Prevrat u Beogradu na Cetinju je, svjedoči vojvoda Simo, izazvao veliko uzbuđenje. U grupama po ulicama i kafanama ljudi su živo raspravljali. Pokolj na srpskom dvoru kao da se nikoga nije ticao, već se samo pitalo ko će sada na prijesto Srbije. ''Gospodar, niko drugi!'', govorili su mnogi, ali ne iz ubjeđenja i poznavanja stvari, sveć samo da bi ugodili i dodvorili se knjazu Nikoli. ''Ako bi Srbijanci opet uzeli nekoga drugoga, biće opet dvije dinastije i Srpstvo se opet neće ujediniti'', rezonovali su režimski politikanti.

RAVNODUŠNO CETINJE

Neposredno kazivanje ruskog otpravnika poslova Ščeglova unekoliko, u stvari prividno, protivrječi kazivanju vojvode Sima. ''Stanovništvo prijestonice Crne Gore odnosi se ravnodušno prema srpskoj revoluciji'', kaže Ščeglov tumačeći ono pravo osjećanje i raspoloženje naroda. Inače, on potvrđuje da je knjaz, vrativši se iz Bara, u nervnom, uzbuđenom stanju i nestrpljivo očekuje kako će se završiti ''Beogradska revolucija''. Od ljudi bliskih dvoru Ščeglov je čuo da se knjaz ozbiljno nada da će on biti izabran na srpski prijesto. Iste nade gaji i knjažević Mirko. U tome smislu su i lansirani ''ispod ruke'' glasovi iz dvora. Italijanski poslanik Balonti u nekoj zavijenoj formi kazao mu je sve to. Ščeglov je, međutim, uzvratio da Rusija nije sklona hrabriti maniju veličine i nikako ne stoji iza fantastičnih planova knjaza Nikole. Sam knjaz dobro zna da Rusija ne želi politiku pustolovina, i bilo bi odveć naivno pretpostaviti išta slično, tim prije što Srbi imaju svoju staru dinastiju Karađorđevića, protiv koje car, kao što je poznato, nema ništa, i koja, po svoj prilici, neće naići na prepreke ni od strane Austro-Ugarske, niti od drugih država. Italijanski poslanik je odgovorio da i sam misli tako, ali mu je milo što to čuje od predstavnika Rusije, jer ''izopačeni'' glasovi dolazili su do njega i do drugih kolega. Otvoreno, pak, knjaz se ovih dana nije ni najmanje doticao pitanja o nasljeđu prijestola u Srbiji, ograničavajući se samo na izražavanje negodovanje i užasa povodom krvavog događaja u Beogradu.
Ruska vlada se postarala da austrougarskoj vladi obrazloži kako se izborom kneza Petra Karađorđevića situacija razbistrila i riješeno je pitanje nasljeđa prijestola u Srbiji. Time što za kralja dolazi zet knjaza Nikole odstranjuju se intrige ovoga u vezi sa tim. ''U svome megalomanstvu knjaz je do sada popunjavao sve balkanske prijestole članovima svoje familije. Javna je tajna da je princ Mirko bio izabran za osnivača dinastije u Srbiji'', govorio je savjetnik Ministarstva inostranih djela Rusije Hartvig austrougarskom ambasadoru u Petrogradu. Knjaz Nikola ima muke i sa vlastitim prestonasljeđem, jer je prijestonasljednik Danilo, kaže se dalje, u svojoj zemlji nepopularan.

UTICAJ NA VLAST U SRBIJI

Inače, ''obje kćeri knjaza Nikole u krugovima carske porodice izražavaju zadovoljstvo i trude se da podrže kandidaturu kneza Petra Karađorđevića''. Rusija sada želi sporazum sa Bečom, i neće podržavati nikakve velikosrpske tendencije. Sigurno, Beč je na manje upućen u intrige knjaza Nikole oko prestonasljeđa u Srbiji. Uz činjenicu da su odnosi između njega i zeta odavno hladni, knjaževe intrige izazvale su obrnuti efekat – da eventualnost kandidature nekog Petrović-Njegoša za kralja Srbije u Beču potpuno isključe. Knjaževiću Mirku, pak, nije ništa vrijedjelo to što se u svojim ''pretenzijama'' htio dodvoriti Beču.
''Velikosrpske tendencije'' knjaza Nikole svakako su doprinijeli da vlada Austro-Ugarske dosta lako odobri povratak Karađorđevića. – Bez sumnje knjaz Nikola je prilično doprinio padu Obrenovića, ali i tome, objektivno, da se Karađorđevići ponovo ustoliče.

Karađorđevići konačno ruše iluzije knjaza Nikole

U Beogradu je na dan prevrata dolazak Karađorđevića, uopšte uzev, sasvim odobravan, mada ''nigdje nije primijetan entuzijazam''. Čuli su se pojedinačni glasovi za knjaza Mirka, onda za kakvog ruskog princa i za republiku, ali štampa je ''zasad'' neutralna.
Zemaljska vlada Bosne i Hercegovine javila je nadležnom Zajedničkom ministarstvu finansija u Beču da se u ovdašnjim ''pravoslavnim'' krugovima događaji u Beogradu mjere izgledima šta bi bilo povoljnije za budućnost srpskog naroda. Nade u crnogorskog princa Mirka su splasnule, a ipak se drži da je knjaz Petar Karađorđević manje podoban.
Novosadska ''Zastava'' primjećuje, pak, da o crnogorskoj dinastiji niko ne govori, kao da je većina za Karađorđevića, a među inteligencijom ima dosta glasova za republiku. Kako se izbor uglavnom svodi na kneza Petra Karađorđevića, u Beogradu žele da on dođe pošto Skupština konačno riješi stvar.

SJEĆANJE NA ZORKU

Kada je knjazu Nikoli došla vijest da je Narodna skupština u Beogradu izabrala kneza Petra Karađorđevića za kralja Srbije, a zatim druga od samoga Petra kojom javlja da se primio izbor, a knjaz je pozvao vojvodu Sima da mu pomogne napisati srdačnu čestitku zetu u Ženevi. Simo je našao knjaza kako mu lije suze niz obraze... Sjetio sam se Zorke. Da je ona sada živa! I još me više ožalostilo što mislim da će sada Petar njene kosti prenijeti u Srbiju. Teško mi je rastati se sa njenim kostima!''
Vojvoda Simo je uzvratio da to hoće zaista. Ako neće kralj Petar, njegova djeca će prenijeti kosti svoje majke. ''I pravo je. Kada Bog nije dao da dočeka ovaj dan da sjedne kao srpska kraljica na prijesto, lijepo je, i u redu je, da joj kosti počinu u kraljevskoj grobnici kod Karađorđa'', rekao je vojvoda Simo.
Vojvoda Simo tumači da je knjaz Nikola suzama i sjećanjem na kćerku Zorku ''samo prikrivao onaj bol i lom u njegovoj duši'' što su se njegovi snovi o nasljeđu prijestola u Srbiji srušili kao kula od karata. Pored svega, na svu priliku neće biti da je posrijedi samo ''lom u duši'' zbog propalih političkih iluzija. Ne samo kao otac, knjaz Nikola je bio duboko emotivan. Ova osobina, rekli bismo, samo je podsticala one njegove mane kakve smo obilato zapazili kroz ovo izlaganje. Veoma je teško dati sud o takvoj kompleksnoj ličnosti kakav je bio knjaz Nikola. Koristimo priliku da nam o tome nešto neposredno kaže jedno manje-više savremeno svjedočanstvo.
Cetinjski poluzvanični, u stvari zvanični i jedini list ''Glas Crnogorca'' najprije je prenosio suve telegrame bečkog Korbiroa o krvavoj noći 28/29. maja (po starom) u Beogradu, o nekoj vladi Jovana Aćimovića i, najzad, o proglašenju knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Kada je to Narodna skupština potvrdila, Cetinje se oglasilo vanrednim brojem ''Glasa Crnogorca'' sa krupnim naslovom: ''Živio kralj Petar Karađorđević''.

TOPOVSKE SALVE NA CETINJU

''Dobri genije'' srpskoga naroda uputio je njegove predstavnike da svoju sudbinu povjere unuku ''Heroja Topolskoga'' i dadu mu krunu kralja Srbije. A Crna Gora, koja je zlo i dobro Srbije uvijek smatrala za svoje zlo i dobro, koja je sveštenim tradicijama vezana s porodicom "Oca Srbije'' još od vladike Petra I, a što je u novije doba potvrđeno najtješnjom sponom ljubavi, ta Crna Gora podnosi danas najsrdačnije čestitke Srbiji i njenom kralju, sa vrućom željom da u Srbiji otpočne era ''sretnijeh dana'', a njen kralj da opravda nade koje ''izmučeni'' narod u ovome trenutku u njega polaže.
Po naredbi knjaza Nikole 2/15. juna 1903. topovske salve oglasile su Cetinju i Crnoj Gori izbor novoga kralja Srbije. Na crkvama zvonila su zvona, Građanstvo se okupilo pred dvorom. Knjaz je, orkužen porodicom, sa balkona dvora istakao koliko je srećan i radostan što mu je zet postao kralj Srbije. Nema i više nikada ne može biti razdora između Crne Gore i Srbije, kao što je to bilo za vrijeme ''nesretnijeg'' Obrenovića itd.
Kada se svijet razilazio, ka dvoru je išao u ''prostom fijakeru'' izvanredni izaslanik pokojnog kralja Aleksandra pukovnik Vasić, u paradnoj uniformi ''ali bez naramenica i kraljevske šifre, žalostan, ubiven''. Predao je knjazu Nikoli zvanično saopštenje nove vlade u Beogradu o promjeni na srpskome prijestolu.
Pukovnik Vasić, inače, bio je u nadoumici da li da učestvuje na svečanom blagodarenju u manastirskoj crkvi. Ščeglov mu je rekao da prije nego dobije nova uputstva nije opunomoćen da uopšte predstavlja kralja Srbije, i bolje je da se uzdrži od bilo kakve manifestacije oficijelnoga karaktera. Ipak je Vasić, prema ''Glasu Crnogorca'' (vanredni broj) prisustvovao blagodarenju u slavu novoga kralja. No, pukovnik Vasić veoma je razočaran zbog ''užasnog zločina'' u Beogradu; ukaljana je čast srpske vojske, koja je izvršila to gnusno djelo. Bio je, kaže, ubijeđen da je Srbija pozvana da igra rukovodeću ulogu na Balkanu. Sada je Vasić došao do saznanja da srpski narod nije čak dostojan nezavisnosti i državne samostalnosti. Evropa treba da Srbiju uzme pod svoje starateljstvo, makar putem vojne okupacije. ''Zvjerstvo mojih drugova prekršilaca zakletve raznijelo je vjetar moje iluzije i bolno mi pritiska savjest što nosim srpski mundir'', riječi su pukovnika Vasića, kako ih prenosi ruski otpravnik poslova Ščeglov.

''JEDNOMISLIJE'' I KRVNA VEZA

Brižljivo sročeni telegram kralju Petru knjaz Nikola je sam pročitao narodu. Sam ga je pročitao – jer zna da ''narod crnogorski i u ovoj kao i u svojoj drugoj prilici misli i osjeća kao On''. U Telegramu knjaz davaocu kruna blagodari i pravdi mu se ''svetoj i očitoj klanja, a Tebi, mili zete moj, čestitam stupanje na prijesto tvojijeh predaka. Čestitam svoj Srbiji, čestitam osobito njenim junacima koji u osobi unuka Crnog-Đorđa, stekoše danas željenog viteza od kuće viteške, da s njim zajedno osvježe onu urođenu vrlinu, kojom je stečena njena sloboda i samostalnost''. Srećno stupanje na prijesto podržava ''cijelo do sad zabilježeno Srpstvo od Mora do Dunava, i želi mu da vlada dugo i srećno, a sve po božjem putu''. Dalje se ističe ''jednomislije'' i krvna veza koja ih spaja, a to je jemstvo ''Srpstvu za vječito i nerazdjeljivo bratstvo Srbije i Crne Gore'', koje će ostati na vjekove ''svijetlo, sveto, nepomućeno i spasavajuće za naš narod''. Za to se bratstvo ''pred prijestolom Višnjega, mole duše našijeh srpskijeh mučenika; tome bratstvu i slozi srpskoj bditi će i anžeoska duša Moje Zorke. Tvoje supruge, čija krv i ljubav vezaće navijek Tvoje i Moje sinove''.
Poenta je ipak rečena u sredini telegrama: ''Osnivači našijeh domova, Kara-Đorđe i Vladika Danilo, živjeće u blagorodnim srpskim srcima, dok je vijeka i svijeta; jer mili narod srpski zna, da njima duguje mnogo, te zato nas ljubi i na prijestole uzvisiva. – U najsvečanije, najljepše i tako emotivne izraze čestitanja, zetu se time ipak čini na znanje kao posebno razumljivo: sa tastom može biti dobro, pod uslovom uzajamnog ravnopravnog respektovanja dviju dinastija, a time i njihovih država.
U sljedećem broju ''Glas Crnogorca'' je objavio telegram kralja Petra knjazu Nikoli. Zanimljivo je da su telegrami vladara iz Cetinja i iz Ženeve krenuli gotovo u isti čas 2/15. juna 1903. poslije podne, a mimoišli se u putu. Telegram kralja Petra je mnogo kraći i uzdržaniji. Kralj je, kaže, srećan što knjazu može javiti svoje stupanje na prijesto Srbije. Senat i Narodna skupština jednoglasno su ga izabrali. ''Uvjeren sam, da će zajednica rodbinskih, narodnosnih i vjerskih osjećaja, koje nas spajaju učiniti da ćete ovo stupanje kao sretno smatrati''. Na kraju je jedna očigledno dvosmislena rečenica:
''Kralj Srbije sačuvaće uvijek prema Vašem Kraljevskom Visočanstvu onu ljubav, koju je gajio prema vama Vašem Kraljevskom Visočanstvu onu ljubav, koju je gajio prema vama kao Knjaz Karađorđević''. – Kakav je pravi smisao ove rečenice može se suditi po onim ''nategnutijem'' odnosima između tasta i zeta, bar od vremena kada je ovaj napustio Crnu Goru 1894. godine.
Opisujući dan ''podgrijanih'' manifestacija na Cetinju povodom izbora knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije, ruski otpravnik poslova Ščeglov zapaža da je sve to pronađeno ''potpunim ravnodušjem stanovništva prijestonice Crne Gore''. Poslije pomenutoga knjaževog govora i telegrama, toga dana do kasno u noć knjaževski vojni orkestar je ulicama Cetinja do iznemoglosti ponavljao srpsku himnu, a ''grupa besposličara'' i mnoštvo djece činili su ''pretnju''. Ljudi koji dobro poznaju ''odnose knjaza i njegova zeta'' govorili su Ščeglovu da taj jeftini i vještački izmanipulisani entuzijazam neće obmanuti novoga izabranika u Beogradu, koji odlično poznaje ona prava osjećanja koja prema njemu gaji knjaz Nikola a osobito poslije njegovih ''intriga'' o prestolonasljeđu u Srbiji.

DANILO SE RADUJE MIRKOVOM “PORAZU”

Crnogorski prijestolonasljednik Danilo otvoreno se radovao izboru knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije. Nedovoljno upućeni otpravnik poslova Ščeglov tek ''pretpostavlja'', a to je zapravo nesumnjiva stvar, a takvo reagovanje prijestolonasljednika potiče otuda što su događaji u Beogradu raspršili ''velike želje'' njegovog mlađeg brata knjaza Mirka da sam bude taj kralj, pa će odsada biti više ''blagorazuman''.
Ne samo knjaz Mirko nego u prvom redu i knjaz Nikola je prevratom od 29. maja u Beogradu i izborom knjaza Petra Karađorđevića za kralja Srbije oslobođen jedne teške iluzije. A i ono što je tu iluziju izazvalo i podgrijavalo – briga za vlastitu dinastiju – ostalo je, i biće sve prisutnije kao stalna preokupacija knjaza Nikole, isto kao za Obrenovića – kao osnovno pitanje njegovih odnosa sa dinastijom Karađorđevića.