Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dušan Martinović:
CRNOGORSKI GENERALI U RUSKOJ VOJSCI


Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova.

Crnogorci koji su u doba Šćepana Malog otišli u Rusiju, uživali su status donskih kozaka

MIGRACIJE CRNOGORACA U RUSIJU

O migracijama Crnogoraca u XIX vijeku dr Đorđije - Đoko D. Pejović napisao je doktorsku disertaciju, u kojoj je, između ostalog, dosta obradio njihovo naseljavanje u Rusiji. Uskoro poslije prvih crnogorsko - ruskih kontakata (1711) i napada Ćuprilićevog na Crnu Goru, 1714, mitropolit Danilo Petrović - Njegoš se obratio ruskoj vladi da pruži pomoć postradalom crnogorskom narodu. Na taj zahtjev ruska vlada se odazvala početkom 1715. godine i izdala ukaz da će svima koji budu stupili u rusku vojnu službu dati, prema činu, zemlju u azovskoj i kijevskoj guberniji. Ovom prilikom nije, međutim, došlo do seobe, jer crnogorski glavari nijesu mogli ostaviti narod na milost sudbini. Kasnije je ruska vlada, poslije 1750, nastojala da i Crnogorce vrbuje radi naseljavanja južnih krajeva Rusije. U ljeto 1752. ruski kapetan Stevan Petrović išao je preko Osijeka u Crnu Goru "da sprovede jedan transport Crnogoraca za Rusiju". Smetnje u preseljenju Crnogoraca pravile su, međutim, mletačke i austrijske vlasti, primjenjujući represivne mjere u cilju paralisanja ovih migratornih kretanja. Stoga je mitropolit Vasilije Petrović molio ruski Senat da interveniše kod austrijskih vlasti da daju saglasnost crnogorskim porodicama da se preko njihove teritorije presele u Rusiju. Iako je crno-gorski mitropolit bio svjestan da će seljenjem, pogotovu mlađih ljudi, slabiti odbrambena moć Crne Gore, i dalje je pravio planove za, štaviše, masovnije kolonizovanje stanovništva iz siromašne i odasvud "pritusnute" spoljnim neprijateljima Crne Gore. Za relativno kratko vrijeme vladici Vasiliju uz pomoć glavara pošlo je za rukom da za odlazak u Rusiju pridobije oko 500 za oružje sposobnih ljudi, mada su nastojali da broj prijavljenih dobrovoljaca bude još toliki.
Mitropolit Vasilije je 1750 - tih godina tražio od Rusije saglasnost da preseli cjelokupni crnogorski živalj u Rusiju, ali to nijesu dozvolile ruske vlasti. Odobren je prelazak samo za oko stotinjak porodica preko Slavonije i Banata. Trebalo je dosta napora, uz pomoć ruskih predstavnika, Pučkova i dr, da se organizuje prevoz iseljenika. Za prevoz iz Budve do Rijeke ili Trsta brodovlasnici su im tražili znatnije novčane iznose za transfer nego običnim putnicima. Uz to, Mlečani su podmićivali uticajne pojedince u cilju ometanja iseljeničkih grupacija.
Od 1756. do 1759. godine Crnogorci su išli u Rusiju u pet grupa, preko Kijeva u Orenburg i Moskvu. U prvoj grupi je bilo 86 ljudi i žena i 13 - oro maloljetne djece (svega 99 lica); u drugoj 105 ljudi i žena i 56 - oro djece (ukupno 161); u trećoj 152 i 10 - oro djece (162); u četvrtoj 432 odraslih u 510 - oro djece (942) i u petoj 45 odraslih i 90 maloljetnih (135). Tako je za nepune četiri godine preseljeno 1499 lica. Ruska vlada je za njihovo preseljenje dala 42168 rubalja. Od 707 odraslih Crnogoraca, po svojoj želji, 688 je raspoređeno u Novu Serbiju, a 17 u Slavenoserbiju. (Za vrijeme preseljavanja 36 lica je umrlo.) Zbog malog broja doseljenih Crnogoraca sposobnih za oružje, nije se mogao organizovati zasebni crnogorski puk, već je doseljene trebalo priključiti jedinicama ranije doseljenih Srba i Hrvata iz Austrije, zbog čega je kod većine zavladalo nezadovoljstvo pa su odbili da polože zakletvu i da prime rusko državljanstvo. Tridestak se 1759. vratilo preko Ljubljane u Crnu Goru. Od drugih je sa doseljenicima iz Srbije 1760. godine osnovan "novomirgorodski garnizon". Tako se završila prva seoba Crnogoraca u Rusiju u vrijeme Vasilija Petrovića - Njegoša.
Kasnije, za vladavine Šćepana Malog, nema pomena da je bilo grupnih iseljavanja Crnogoraca u Rusiju. Bilo je samo individualnih. Pojedinci su stupali u rusku službu, od kojih su neki sticali grofovske titule i velika imanja u Harkovskom okrugu. Prema podacima dr Branka Pavićevića, tada su doseljenici iz Crne Gore bili privilegovani - imali su status donskih kozaka.
Krajem XVIII vijeka jaki turski napadi na Crnu Goru (Mahmut - pašin pohod 1785) izazvali su strahovito teško stanje, a uz to zavladale su i gladne godine. Posebno su teške prilike bile u zemlji 1786 - 87. godine. Oko 200 trebjeških porodica, poslije neuspjelog napada na Nikšić (Onogošt), ostalo je bez krova nad glavom, "na ništa, bez ništa", izloženo turskim odmazdama. Privremeno su bili sklonjeni prvo u Donjoj, a potom u Gornjoj Morači, živeći pod vrlo teškim materijalnim uslovima i stalno ratujući sa Turcima.

Rusi su početkom 19. vijeka imali ideju da se Crnogorci kolektivno nasele u Besarabiji

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji, koju je objavio podgorički CID, piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova
Prepiska o preseljenju Trebješana u Rusiju (vladika Petar Prvi, morački glavar Mina Lazarević i dr) trajala je deceniju i po, od 1788. do 1804. godine. Do iseljenja Trebješana došlo je tek oktobra 1804. Te godine su migrirale samo 22 porodice, sa preko 100 članova, i naselile se 1805. godine u Tiraspoljskom srezu. Svaka porodica je dobila po 150 desjatina zemlje i po 150 rubalja pomoći. Prema nekim podacima, sredinom 1805. godine ruskim brodom je pošla još jedna grupa od 50 porodica, sa oko 250 članova.
Gospodar Crne Gore mitropolit Petar Prvi je u osvit XIX stoljeća imao više kontakata sa zvaničnicima Rusije, ističući potrebu za preseljenjem većeg broja crnogorskih porodica u tu zemlju. Štaviše, mislio je da bi valjalo preseliti cio narod u "jednorodnu" o čemu je 1813. pisao ruskom caru. Ta njegova zamisao, ipak, nije bila realna. S ruske strane, postojala je realnija ideja: da se "20000 do 25000 crnogorskih porodica, vrijednih zemljoradnika i stočara i dobrih ratnika, privrženih Rusiji" naseli u Besarabiji, dobijenoj Bukureškim mirovnim ugovorom, i na arealu između Dnjepra, Sitohe i Buga. I ova zamisao ostala je samo puka ideja.
Sredinom 1815. godine 20 crnogorskih porodica, po utvrđenoj maršruti, otputovalo je brodom iz Kotora za Krim, a zatim 16 porodica sa 90 članova jednim engleskim brodom preko Carigrada za Odesu. Uskoro je Petar Prvi otpravio u Rusiju i 85 lica iz Humaca pored Cetinja.
Krajem aprila i tokom maja 1817. godine tri lađe (grčko - ruska, austrijska i engleska) prevezle su crnogorske iseljenike iz Kotora do Crnog mora. Na prvoj lađi ukrcana su 303, na drugoj 200 i na trećoj 835 lica. Prema istraživanjima dr Đoka Pejovića, na jednoj lađi otputovala su svega 192 (Bjelica 21, Cetinjana 131 i Njeguša 30), i to 94 muškarca i 98 odnosno 88 žena, a na drugoj 340 (iz Njeguša 24, Cetinja 14, Bjelica 123, Cuca 20 i Ćeklića 159, ili 188 m. i 152 ž) Tada su u Rusiju krenuli svi Donjokrajci iskraj Cetinja, osim 8 porodica. Pored ovih, pošla je i jedna porodica za koju je trebalo da Petar Prvi plati troškove prevoza. Putovanje do Carigrada trajalo je dva puna mjeseca, bez elementarnih uslova. Umjesto hljeba putnici su jeli pšenicu u zrnu; na brodu je vladala epidemija tifusa i dr, od koje su stradala 24 lica, najviše starci i djeca, i nakon što su umirali bacani su u more. Iz Carigrada su svi migranti vraćeni jer, navodno, nijesu imali urednu pasošku dokumentaciju. Tako su povratnici "zli i gori", poslije dugog lomatanja po Sredozemlju, vraćeni u matičnu luku, odakle su pošli. Povratnici su prije odlaska na neizvjesni put bili rasprodali sav svoj siromašni imetak - kuće i imanja, pa su po povratku od susjeda i povjerilaca tražili da im vrate imanja koja su im prodali za bagatelne cijene, zbog čega je dolazilo do svađa i pogoršavanja ionako u svakom pogledu teške situacije... Takav je bio epilog ove kolonističke crnogorske struje u Rusiju, pune dramatičnih i jezivih zbivanja sa tragičnim konsekvencama. Ova neuspjela seoba imala je i brojne druge posljedice i razočarenja. (Za migraciju u Rusiju je bilo još spremno oko 1000 lica iz Cuca i Bjelica; ovi su čekali da se prethodna grupa tamo naseli, pa da i oni krenu u "obećanu" zemlju).
I narednih godina, do potkraj života, činio je pokušaje vladika Petar Prvi da jedan dio stanovnštva Crne Gore preseli u Rusiju. Obraćao se ruskom imperatoru i drugim ruskim velikodostojnicima i moćnicima da izađu u susret nasušnim potrebama preseljenja crnogorskih porodica. Ipak, njegovi su apeli ostali uzaludni.
Petar II Petrović - Njegoš išao je stopama svog velikog prethodnika. I on je bio prinuđen da se obraća Rusiji, s molbom da omogući naseljenje većeg broja Crnogoraca na svojoj teritoriji. Početkom 1836. godine Njegoš je poslao ruskoj vladi memorandum o teškom stanju u kome se Crna Gora nalazi, ističući da 10000 stanovnika Katunske nahije ne može opstati i sačuvati biološku supstancu.
Neki zemaljski glavari su predlagali Njegošu "da bar pola gladnog stanovništva Katunske nahije preseli u Rusiju ili neku drugu zemlju, da bi se ona druga polovina prehranila, dok su se drugi tome suprotstavljali, plašeći se da bi iseljenjem ovolikog broja ljudi, odbrana Crne Gore od čestih turskih napada bila znatno oslabljena.
U izuzetno teškoj situaciji - materijalnoj, unutrašnje - i spoljnopolitičkoj - izgledalo je da jedino iseljavanjem stanovništva Crna Gora može skapulati.

Njegoš je nudio Moskvi da problem kavkaske granice riješi naseljavanjem Crnogoraca

Rusija nije imala dovoljno razumijevanja za ovaj egzistencijalni problem crnogorski. Po svemu sudeći, Crnogorci su i ovoga puta bili potrebniji Rusiji u Crnoj Gori nego u njoj samoj.
Godine 1841. iz Kotora je bilo javljeno u Zadar da se u Crnoj Gori vrše pripreme za iseljenje u Rusiju do 1000 porodica na Kavkaz. Odista, Njegoš je nastojao da svoju zamisao "o preseljenju nekoliko hiljada žitelja" iz Crne Gore ostvari i 1844. godine, pa je tim povodom išao u Beč. Ali, do toga nije došlo.
U drugoj polovini 1846. Njegoš je slao jednog svog delegata u Odesu i Vladikavkaz, knjazu Voroncovu, da mu izloži potrebu za naseljenjem većeg broja porodica iz Crne Gore duž granice prema kavkaskim plemenima koja su u to vrijeme zadavala veliku brigu Ruskoj carskoj vojsci. Do većih seoba crnogorskih porodica ni ovom prilikom nije došlo. Ovih godina moglo je, međutim, doći do odlaska pojedinaca u Rusiju, blagodareći i zalaganju njihovih srodnika koji su već uspjeli da tamo steknu status inostranih dvorjana i da na taj način poprave svoj materijalni položaj (u Hersonu i drugdje).
Tako su se nekolika Njegoševa pokušaja, preduzeta u krajnjoj nuždi, da većem broju porodica obezb-ijedi snošljiviji život, makar i u graničnim područjima Rusije, završila neuspjehom, slično pokušajima njegovog prethodnika.
U toku kratkotrajne vladavine knjaza Danila Prvog bilo je samo nekoliko pokušaja useljavanja Crnogoraca u Rusiju. Prvi pokušaj se desio poslije prvog Omer-pašinog napada na Crnu Goru 1852 - 53. godine, koji je stanovništvu nanio ogromne materijalne štete. Ruski delegat Kovaljevski, posrednik za obustavu neprijateljstava, najviše nastradalim porodicama ponudio je da se presele u Rusiju, ali se na ovaj njegov poziv niko nije odazvao.
Januara 1860. ruski imperator je potpisao odluku Komiteta četvorice ministara (unutrašnjih i spoljnih poslova, finansija i državnih imanja) o mogućnostima naseljenja do 100 crnogorskih porodica, koje su prethodno bile izrazile želju da se presele u Rusiju i koje su bile voljne da prime rusko državljanstvo. Bilo je planirano da se doseljenicima dade po 8 desjatina zemlje po muškoj glavi i to u jednom srezu, radi lakšeg upravljanja. Propisano je bilo da se doseljenici oslobode vojnih obaveza za šest godina a plaćanja poreza, naturalnih i novčanih dažbina za osam godina. Trebalo je da svaka porodica dobije po 35 rubalja i da državna blagajna snese i njihove putne troškove prilikom doseljenja, kao i da ih snabdije zemljoradničkim alatkama, zaprežnom stokom, sjemenom, namirnicama i ostalim što je potrebno za domaćinstvo. Da li je realizovana pomenuta odluka najviših ruskih vlasti - nije naučno utvrđeno!
U drugoj polovini 1860. dato je odobrenje Marku Božoviću iz Njeguša i Savu i Nikoli Martinoviću iz Bajica, da se mogu naseliti s porodicama u Južnoj Rusiji, pod uslovima koji su bili dati u zaključku četvorice ministara. Neposredno po njihovom odlasku, u Rusiju su se preselile još dvije porodice sa 17 članova. Za buduće doseljenike iz Crne Gore određene su Hersonska, Jekatarinoslavska i Tavrička gubernija i južna strana Krimskog poluostrva. Dopuštalo se da doseljenici mogu dolaziti i u manjem broju, a ne isključivo u grupama od 25 - 30 porodica, kako je to bilo ranije propisano.
Potreba za preseljavanjem većeg broja porodica u Rusiju bila je još veća naredne 1861. godine. Zbog velike gladi u Crnoj Gori nekoliko stotina porodica izrazilo je želju da se preseli u Rusiju. Od crnogorskog knjaza tražen je spisak porodica sa podacima o broju članova, polnoj strukturi i dr. Već 21. avgusta, 50 porodica imalo je knjaževu dozvolu za odlazak u Rusiju. Prema podacima dr Đoka Pejovića, bilo je iz Cuca 6 porodica, od kojih 3 sa 31 članom (samo 13 sposobnih za rad); iz Čeva 5, od kojih jedna sa 11 članova (samo 5 sposobnih za rad), a druga sa 8 članova (3 sposobna za rad), svega 11 porodica sa 50 članova (muških 29 i ženskih 21, mlađih od 10 godina 14, sposobnih za rad 21); iz Rovaca 5 porodica, od kojih 2 sa 19 članova (11 m, 8 ž, ispod 10 godina 6, za rad sposobnih 6); iz Crmnice - 9; iz Riječke nahije - 3, itd. Zanimljivo je navesti da je čitavo stanovništvo Pipera izrazilo spremnost da napušti svoja vjekovna ognjišta i da se preseli u Rusiju, što crnogorski suveren nije dopustio iz odbrambenih razloga.
Ni ovom prilikom nije došlo do većeg preseljenja. Vođena je zvanična prepiska narednih godina; išle su i neke delegacije, ali konkretnog rješenja nije bilo.

Crnogorci su početkom 20. vijeka masovno radili kao pečalbari - od Krima do Sibira

Drugi Omer - pašin napad na Crnu Goru omeo je svaki dalji rad oko preseljavanja porodica u Rusiju. Tek iduće godine novorosijski i besarabijski generalgubernatori odobrili su naseljavanje u ratu stradalog stanovištva. I pored privlačnih uslova nije se odazvao veći broj porodica iz Crne Gore; spominju se nekoliko Martinovića, neki Kusovac i jedan Vlahović iz Rovaca; zatim Anto Daković, Filip Đurašković, Stefan i Ilija Božović, Rade Radonjić iz Njeguša, tri Počeka iz Donjeg Kraja. Sem ovih, bilo je porodica iz pograničnih krajeva crnogorskih: Pobora, Grblja, Boke, Krivošija, Hercegovine i dr. Prema pasoškoj knjizi za godine 1866 - 1878. utvrđeno je da je u Rusiju pošlo 76 lica (28 Katunjana, od kojih samo 2 s porodicama, 20 Grahovljana, 8 Ceklinjana, od kojih 1 s porodicom i dr).
Neposredno poslije "Veljeg rata" (1876 - 1878), iako je Crna Gora na Berlinskom kongresu (1878) stekla nezavisnost i dvostruko povećala svoju teritoriju, više porodica iz Crne gore je nastojalo da dobije zemlju u Rusiji i naseli je, pozivajući se na zasluge stečenu u borbi protiv Turaka. Tako je, na primjer, nekoliko porodica Martinovića, iz Bajica, i 17 porodica Ivanovića, iz Donjeg Kraja (sa 46 muških glava), tražilo po 50 desjatina zemlje. Pored ovih, išle su i druge ugledne porodice koje su se mogle pozvati na svoje plemićko porijeklo (Đuraškovići, Dakovići, Cerovići, Vojvodići i dr.). Ove porodice su tražile da ih nasele na jugu Rusije (Berđanski srez Tavričke gubernije, u Hersonskoj, Jekatarinoslavskoj i Besarabijskoj guberniji, na Kavkazu, Kubanu i dr), gdje su se ranije naselili njihovi rođaci i plemenici. Pa, ipak, za nekoliko godina poslije oslobodilačkih crnogorskih ratova broj iseljenika nije prelazio 30. Činjen je pokušaj da se osnuje crnogorska kolonija i tako se trajnije riješi pitanje crnogorskih doseljenika. No, u tome se nije uspjelo, jer su postojali sve manji izgledi da se u jednoj guberniji evropske Rusije naseli veći broj zemljoradničkih porodica.
Prema proučavanju dr Đ.Pejovića, pasoške knjige pokazuju da dinamika crnogorskih doseljavanja u periodu 1882. - 1905. izgleda ovako: 1882 - 3 (2 iz Cuca i 1 iz Ceklina - u Baku i Batum); 1883. - 7, od kojih 1 s porodicom i 1 učenik; 1884 - 12 (7 Katunjana, 3 Grahovljanina i po 1 iz Banjana i Ceklina); 1885 - 3 (2 iz Bajica i 1 iz Ljubotinja); 1886 - 6 (4 iz Katunske nahije i po 1 iz Ceklina i Crmnice); 1887 - 7 (4 iz Katunske nahije, 2 iz Ceklina i 1 iz Nikšića); 1888. - 3; 1889 - 8 (4 Katunjana, 3 Drobnjaka i 1 Piper); 1890 - 12 (9 Katunjana, 2 Bajice i 1 Grahovljanin); 1891 - 6 Katunjana; 1892 - 5 (1 Katunjanin sa 6 članova porodice, ostali Piperi i đaci). Preko Carigrada su od 1897. do 1905. godine pošla su svega 43 iz raznih krajeva Crne Gore. U svemu su direktno iz Crne Gore, u razdoblju 1882 - 1892. godine, pošla 72 (svega 115).
Sem povremenih migracionih kretanja Crnogoraca u Rusiju, manjeg ili većeg intenziteta, u grupama i pojedinačno, i pečalbari crnogorski, koji su najčešće odlazili "trbuhom za kruhom", najvećma u Carigrad, krajem XIX i početkom XX vijeka prelazili su, s vremena na vrijeme, pogotovu kada bi ostajali tamo bez posla, u susjedne ruske industrijsko - rudarske krajeve - Batum i njegova okolna mjesta, Kutaisi itd, prelazeći na Kuban, u Tiflis (Tbilisi), Vladikavkaz i razna druga kavkaska mjesta. U južnoruskim krajevima radili su činovnici - na građenju Batumske željeznice, željezničke pruge Ulunhanlu - persijska granica, Aleksandropolje - Jerevan i drugdje (u Dagestanu, Taškentu, Samarkandu, Novorosijsku i drugim mjestima srednjoazijskim u Rusiji). Rađe su se, međutim, odlučivali za rad u pristanišnim mjestima crnogorskim - u Odesi, Sevastopolju i drugim mjestima Krimskog poluostrva. Bilo ih je i u Rostovu na Donu, u Minitopolju; na izgradnji Sibirske željeznice. Poslije okončanja rusko - japanskog rata (1904 - 1905), u kojemu je učestvovalo više Crnogoraca, u Vladivostoku je radila veća grupa pečalbara iz Crne Gore (iz Zagoriča, Podgorice, Pipera, Cetinja i Bara). Imali su svoje društvo i radili su na parobrodima. Bilo je i vlasnika imanja, na Škotostrvu i drugdje (iz Donjeg Kraja kod Cetinja, iz Ceklina, Građana, Bjelopavlića, Dobrljana i dr.). Radili su u Nikoljsku - Usurijskom, u zabajkalskoj oblasti.
ŠKOLOVANJE CRNOGORACA U RUSIJI:
Posebno je pitanje školovanja crnogorske mladeži u raznim srednjoškolskim i visokoškolskim ustanovama Rusije od prve polovine XVIII vijeka.

Vasilije je još 1758. poveo deset momaka iz viđenih porodica na školovanje u Rusiju

Rusija je bila upravo prva među evropskim državama u kojima su se školovali Crnogorci. U razdoblju 1848 - 1918. od ukupnog broja učenika i studenata koji su se iz Crne Gore školovali u inostranstvu, u Rusiji su se školovala 394, ili 13,07 odsto. Od toga broja u Rusiji se školovalo 235 srednjoškolaca ili 59,89 odsto, odnosno 8,49 odsto svih đaka srednjih škola na školovanju u inostranstvu. Crnogorska mladež pohađala je razne srednje škole u Rusiji: vojne škole, duhovne seminarije, gimnazije, trgovačke akademije, stručne i zanatske škole, razne tehničke, poljoprivredne, baštovanske i vinogradarske škole (pretežno na Krimu), radionice za izučavanje zanata raznih struka u Odesi, zatim vojne škole u Odesi, Tiflisu, Sankt Peterburgu, duhovne seminarije u Kijevu, Moskvi, Tiflisu i drugdje. Fakultete raznih profila studirali su i završavali Crnogorci u raznim univerzitetskim centrima Rusije, najviše u Kijevu, Moskvi i S. Peterburgu. Sem u pomenutim, školovali su se Crnogorci i u drugim ruskim gradskim aglomeracijama (Kišinjevu, Voronježu, Černigovu, Ljvovu, Rigi, Žitomiru, Jalti, Novgorodu, Vilnisu, Astrahanu, Hersonu, Harbinu, Kazanu, Tveru, Minsku, Poltavi, Harkovi, Tomsku i dr).
Školovanje Crnogoraca u Rusiji mnogo je značilo za siromašnu Crnu Goru, koja nije imala redovnih građanskih škola sve do 1834. godine, kada je Petar Drugi Petrović Njegoš osnovao prvu državnu osnovnu školu u crnogorskoj prijestonici, na Cetinju. Dotle su manastirske škole (pri Cetinjskom i drugim crnogorskim manastirima) osposobljavale mladiće da znaju “čitati i pisati” i liturgijske knjige koristiti pri vršenju crkvenih obreda. Prvi srednjoškolski zavodi su podignuti tek 1869. godine (Bogoslovija i Djevojački institut “Carice Marije” na Cetinju). Doduše, na Crnogorskom primorju bilo je srednjih škola i mnogo ranije, ali su ovi krajevi bili pod tuđinskom vlašću, sve do 1880. odnosno 1918. godine.
Uzalud su pokušavali crnogorski mitropoliti - duhovni i svjetovni vladari Crne Gore - da osnuju neophodne škole uz materijalnu pomoć Rusije (vladika Vasilije i Petar Prvi), pa su se, u nedostatku svojih škola, orijentisali na slanje mladića u “jednovjernu” - pravoslavnu Rusiju. Prvi je vladika Vasilije Petrović pokrenuo pitanje školovanja mladeži crnogorske, i to je bilo veoma važno pitanje u njegovim državno - prosvjetiteljskim planovima. Na drugom svom putovanju u Rusiju 1758. godine poveo je sa sobom, ovaj razboriti i dalekovodi crnogorski “gospodar”, grupu mladića radi školovanja. Bili su to poglavito sinovi glavara: Rade (Rafailo) Petrović, sinovac mitropolitov; Ivan i Vojin Petrović, njegovi rođaci; Savo Radonjić, Nikola i Simeon Plamenac, Mihailo Baranović, Ivan Vukotić, Gavrilo Radulović i Filip Šarović.
U godinama 1762 - 66. upućeni su na školovanje još: Filip Petrović, Mihailo Borilović, Petar Radonjić, Mihailo Plamenac, Stjepan Bajramović, Tomo Marošević, Gavrilo Knežević, Marko Peričić, Rade Plamenac, Ivan Savić, Ivan Radonjić - Knežević, Petar Petrović.
Prilikom trećeg putovanja u Rusiju, 1765, poveo je vladika Vasilije na školovanje u Sankt Peterburg rođaka Petra, kasnijeg mitropolita Petra Prvog.
I Petar Prvi i Petar Drugi Njegoš nastaviće sa odašiljanjem u Rusiju mladića iz istaknutijih porodica, koji su se odlikovali oštrinom uma, da bi se školovali o trošku ruske vlade.
Kada je Petar Prvi došao na tron crnogorskog mitropolita, među prvima je poslao u Rusiju sinovca Đorđija Savova Petrovića, odredivši ga sebi za nasljednika. I Petar Drugi Petrović - Njegoš je 1838. poslao Đura Tomovog Davidovića na školovanje u Institut korpusa rudarskih inženjera, a 1841. godine sinovca Pavla, kojega je bio planirao za nasljednika (umro u Petrogradu 1842), i svog sestrića - Petra Perovića Cucu. Pred kraj svoga života, Njegoš je oktobra 1851. na školovanje u Rusiju poslao Danila, koga je odredio sebi za nasljednika, ali se on morao vratiti da preduzme vladarski prijesto zbog smrti Njegoševe!
I docnije će se, napose u vrijeme vladavine knjaza - kralja Nikole Prvog, Crnogorci uveliko školovati u Rusiji, što traje do naših dana (redovno školovanje i razne specijalizacije na ruskim institutima i univerzitetima).
I o školovanju Crnogoraca u inostranstvu u toku XIX i početkom XX vijeka napisana je jedna doktorska disertacija, u kojoj se podrobno govori i o školovanju crnogorske mladeži u Rusiji, o trošku ruske ili crnogorske vlade i samofinansiranjem.

Mnogi su zbog ruske zime odustajali od školovanja i vraćali se u Crnu Goru

U srednju slikarsku školu bili su upisani: Marko Đ. Vujović i Milena F. Đurašković. Poljoprivredne škole su učili: Marko I. Popović, Mitar L. Pejović, Nikola M. Vukosavović, Ivo M. Kaluđerović - Sarap i Lazar Kostić, dok su žensku školu učile Milica J. Petković i Jelena Vuković.
Prema podacima dr M.Pejović, 42 učenika iz Crne Gore su po završetku srednje škole u Rusiji nastavili školovanje na nekom od univerziteta u Petrogradu, Moskvi i Kijevu, a bilo ih je i na drugim univerzitetima. Studije medicine iz Crne Gore je pohađao 51 student, od kojih navodimo: Mara Aćimović, Mihailo M. Babović, Radovan N. Delić, Mileva Đurašković, Gligorije J. Jovović, Novica P. Kovačević - Graovski, Milutin Velimirović, Miloš T. Vuković, Anto Mićunović Gvozdenović, Ilija T. Iličković, Jovan M. Kastratović, Jovan S. Kujačić, Savo L. Lazović, Milovan - Milutin L. Lopičić, Jovan Đ. Popović - Lipovac, Mitar Radulović, Petar M. Miljanić, Stevo Š. Ognjenović, Ilija I. Pejović, Vladimir Piletić, Tomica Spasojević i dr.
Duhovne akademije (teološki fakultet) studiralo je u Rusiji 49 studenata iz Crne Gore, između ostalih: Dimitrije Anđušić, Dimitrije (Mitar) Z. Bakić, Gligorije V. Božović, Radosav V. Vešović, Radisav J. Vešović, Nikola A. Vukotić - Stijepović, Vladimir Ivanović, Filip Popović - Jabučanin, Mihailo Vujisić, Živko P. Dragović, Marko P. Dragović, Stanko S. Ivanović, Marko Knežević - Lipovac, Marko Leković, Nikola S. Ljubiša, Bogdan V. Obradović, Dimitrije Obradović, Lazar T. Perović, Lazo Đ. Popović, Filip L. Popović, Nikola Đ. Rolović, Varnava Rosić, Janko Spasojević, Novica Spasojević, Mardarije P. Uskoković, Marko P. Cemović, Miljan S. Šiljak i dr.
Studije prava, pored ostalih, studirali su: Krsto R. Abramović, Radovan I. Bojić, Milutin V. Bracanović, Vukašin Vukašinović, Vidak Vuković, Stevan S. Klisić, Boško J. Ljumović, Miloš R. Marković, Milutin R. Marković, Ivan M. Mašanović, Đorđe - Đuro M. Mijušković, Milonja Mrdović, Novak M. Perović, Luka N. Pišteljić, Petar P. Plamenac, Niko I. Poček, Lazar R. Rašović, Jakov Stanojević, Vladimir M. Tomić, Krsto Todorović, Marko P. Cemović i dr.
Studije filozofskog fakulteta, između ostalih, studirali su: Ilija M. Vučković, Pero Vučković, Dimitrije - Mitar Đurović, Ilija Z. Zorić, Doibroslav K. Jovanović, Milivoje Joksimović, Ivan Kastratović, Jovan M. Kastratović, Miraš P. Kićov-ić, Mirko M. Medenica, Petar S. Milić, Jovo Spasojević, Savo J. Spasojević, itd.
Politehničke nauke studirali su: Risto Đ. Bujišić, Uroš Bujišić, Mihailo M. Dragović, Jovan - Jovo P. Mašanović, Vasilije Piletić, Marko S. Plamenac, Milutin M. Radović, Gavro A. Cemović itd.
U Petrogradu je studirao, pored pomenutih, još i Krsto N. Topalović (učenik Cetinjske gimanzije), a u Moskvi Savo L. Fatić. Od studenata koji su završili srednju školu u Rusiji, navode se i ova imena: Mara Aćimović, Milutin V. Bracanović, Tomica Bracanović, Vuko M. Karadžić, Boško J. Ljumović, Andrija Š. Marković, Nikola P. Petrović, Simeon Popović i Milovan T. Džaković.
U knjizi dr M.D.Pejovića spominju se i imena učenika bez podataka o mjestu školovanja: Radovan Adžić, izvjesni Bakić i Backović (oba bez imena), Jevto B. Bešić, Petar Lj. Vojvodić, Savo Vukićević, Danilo Vuković, Jelena Vuković, Radovan Vuković, Marko Vujović, Ilija Vuksanović, Milo Vuksanović, Mihailo J. Golubović, Vuko M. Karadžić, Blažo M. Klisić, kao i dvojica bez imena - Vukanić i Vučinić. Od sveukupnog broja učenika, doktor Pejović za 22 đaka nije uspio da identifikuje koju su školu pohađali i mjesto školovanja, a za 44 koju su školu učili, iako je konstatovao godine njihovog školovanja.
Crnogorsku omladinu su posebno privlačili unverzitetski centri: Sankt Peterburg, Moskva, Kijev, Kazan i Harkov. Peterburški i Moskovski univerzitet imali su i poseban uticaj na crnogorsku inteligenciju školovanu u Rusiji. Od 90 - tih godina XIX vijeka i u prvoj deceniji XX vijeka ruskom Ministarstvu narodne prosvjete obraćalo se za stipendije više od 15 učenika i studenata crnogorskih, koji su se školovali u Peterburgu; dok se iz sredstava Petrogradskog slavjanskog komiteta školovalo 5 pitomaca, crnogorskih podanika, na Vojnomedicinskoj akademiji.
Treba reći da su mnogi učenici i studenti, posebno oni koji su se školovali u najsjevernijim gradovima, zbog oštrih klimatskih uslova koji im nijesu pogodovali, bili prinuđeni da napuste školovanje i vrate se u zavičaj ili nastave školovanje u nekoj drugoj državi; neki su oboljeli, a neki i umrli.

Mletački Senat angažovao je kapetana Marka Martinovića da obučava pitomce Petra Velikog

Ukratko, u drugoj polovini XIX vijeka dosta se crnogorske mladeži školovalo u ruskim srednjoškolskim zavodima, na višim i visokim školama (fakultetima). Većina je uspješno završila školovanje, ali su mnogi, štaviše najveći dio, za vazda ostali u mjestu školovanja, ili u nekom drugom kraju prostrane ruske zemlje. Manji dio onih koji su se po završetku škole vratili u domovinu zadržavao se u njoj, ali su mnogi odlazili u susjedne srpske i druge države da tamo stiču karijeru.
Od 394 učenika i studenata, koliko ih se školovalo u Rusiji od sredine XIX vijeka do potkraj druge dekade XX vijeka, na visokim školama i fakultetima školovalo se 198 studenata, ili 17,15 odsto ukupnog broja studenata školovanih u inostranstvu odnosno 54,56 odsto ukupnog broja đaka školovanih u Rusiji. Najviše je đaka i studentske omladine bilo iz Stare Crne Gore - 224, zatim iz Sjeverne Crne Gore - 93, pa iz Boke Kotorske - 11.
Prema podacima dr M. Pejovića, broj studenata po fakultetima i akademijama bio je sljedeći: medicinski fakultet - 51, teološki fakultet - 49, pravni fakultet - 39, filozofski fakultet - 13, tehnički fakultet (politehnika) - 7, vojna akademija - 6, poljoprivredni fakultet i likovna akademija po jedan, dok mu za 22 studenta nije pošlo za rukom da utvrdi šta su studirali.
Kakva je bila dinamika školovanja po godinama najbolje pokazuju sljedeći cifarski pokazatelji:
- do kraja XIX vijeka broj srednjoškolaca iz Crne Gore nije prelazio 14 u toku godine, da bi početkom XX vijeka taj broj sukcesivno rastao, dostižući maksimum školske 1908/09. godine - 30, koliko ih je bilo školske 1910/11. godine;
- broj studenata od 1862. do 1878. godine bio je, uglavnom, ujednačen i nije prelazio u prosjeku cifru 5, da bi krajem XIX vijeka dosegao do 14 studenata godišnje, a početkom narednog XX vijeka pokazuje tendenciju povećanja, tako da ih je školske 1913/14. bilo 24 iz Crne Gore.
Oni koji su po povratku sa školovanja u Rusiji stupali u državnu službu u Crnoj Gori, radeći kao prosvjetnici, ljekari, pravnici i drugih profila stručnjaci - bili su u većini privrženici, najbolji tumači i misionari ruske kulture. Mnogi od njih su još u vrijeme školovanja u Rusiji prihvatali demokratske ideje i revolucionarna stremljenja prenoseći ih u svoju domovinu. Među onima koji su ostali u Rusiji, izvjestan broj je učestvovao u Oktobarskoj revoluciji (1917), dok je manji broj sudjelovao u kontrarevoluciji.

UČEŠĆE LJUDI IZ CRNE GORE U RUSKOJ MORNARICI I SUVOZEMNOJ VOJSCI:
Boka Kotorska je od drevnih vremena imala razvijenu pomorsku tradiciju. Bokeljski nautičari i brodograditelji bili su poznati po svojim jedrenjacima još u srednjem vijeku. Superiorno su plovili po Sredozemlju i bavili se pomorskom trgovinom. Glas o spretnim i učenim bokeškim pomorcima dospio je i na ruski Dvor. Poznato je da je Petar Veliki osobito nastojao da unaprijedi mornaricu i brodogradnju svoje države. Slao je rusku mladež u pomorske zemlje Zapadne i Južne Evrope da izuče pomorsku nauku i zanate; 90 pitomaca je razaslao na izučavanje pomorstva i pomorske vještine, i to: 22 u Holandiju i 28 u Veneciju. I sam je putovao u Holandiju da se obuči pomorskoj vještini.
Mletački Senat je angažovao kapetana Marka Martinovića (Perast, 1663 - 1716), kao u ono vrijeme dobrog poznavaoca nautike, matematike, hidrografije i brodogradnje, da obuči 17 ruskih pitomaca, kneževa i bojara, stavljajući mu na raspolaganje jedan školski brod u vlasništvu kapetana Iva Lazarevića, kako bi Martinovićevi vaspitanici stečena teoretska znanja i praktično primijenili. Poslije kursa predavanja održanog u svojoj privatnoj nautičkoj školi u Perastu 1697. godine, Marko Martinović je povjerene mu ruske pitomce vodio na školsko putovanje po Jadranu do italijanske luke Bari, i nazad.
Drugo školsko putovanje obavljeno je ljeta 1698. godine, takođe po Jadranu. U Herceg Novom su sreli Petra Andrejeviča Tolstoja (1645 - 1729), koji je takođe bio u Veneciji na izučavanju vještina i kasnije postao ruski državnik i diplomata (od 1702. do 1714. ruski poslanik u Carigradu). Tolstoj i njegovi saputnici su doputovali u Perast, gdje su odsjeli kod raznih porodica. Tada se Petar Andrejevič upoznao sa Matijom Zmajevićem, kojem će docnije svojim preporukama kod ruskog cara dosta valjati. Napisao je politički i geografski osvrt "Sostojnie naroda tureckoga”, a vodio je i “Dnevnik”, koji je takođe objavljen kao vrlo zanimljiv dokument, utoliko značajniji što je riječ o prvom ruskom štampanom spisu o našim krajevima.

K. Petkovič: Nisu nam zapadne nauke prenosili samo Njemci i Holanđani, nego i Crnogorci!

Po završetku školovanja, kapetan Marko Martinović je svakom učeniku izdao odgovarajuće školsko uvjerenje, doveo ih u Veneciju, podnio izvještaj o rezultatima njihovog školovanja i predstavio svoje pitomce mletačkom Senatu, koji ga je obdario doživotnom nagradom. O školovanju ruskih pomoraca u Perastu kod kapetana Marka Martinovića postoje dvije dragocjene slike od velike kulturno - istorijske vrijednosti za pomorsku tradiciju Boke Kotorske. Danas se slika u boji čuva u Pomorskom muzeju u Perastu. S njom u vezi, stoji zanimljiv zapis ruskog pisca K. Petkoviča, koji je posjetio Boku Kotorsku sredinom XIX vijeka i opisao sliku na zanimljiv način:
"Slika ima za nas (Ruse - D.M.) pored istorijskog značaja još i tu važnost, što služi kao dokaz da su se zapadne nauke prenosile na rusko tlo za vrijeme Petra Velikog ne samo preko Njemaca i Holanđana, nego i preko naše braće Slovena koji su dali ne mali doprinos u tom pravcu. U IX vijeku Južni Sloveni prosvetili su nas hrišćanskom vjerom, kada su nam dali prve crkvene knjige i upućivali nam prve propovjednike, a u XVIII vijeku, potomci tih istih Slovena upućivali su Ruse u tajne nauke sa kojima su zapadne države došle do svoje moći i veličine".
Učešće Bokelja u ruskoj mornarici počelo je veoma davno. Još u toku rusko - turskog rata 1769 - 1774. godine odazvali su se mnogi bokeljski pomorci na poziv carice Katarine Druge da učestvuju u borbi protiv Turaka. U ruskoj floti na Sredozemlju u navedenom ratu učestvovalo je pod komandom admirala Alekseja Orlova više "primorskih Slovena" iz Herceg Novog, Risna, Grblja, Paštrovića i dr. Na osnovu istraživanja većeg broja dokumenata Državnog arhiva u Kotoru koja je obavio istoričar akademik Slavko Mijušković, može se zaključiti da je učešće Bokelja u floti grofa Orlova, koja je četiri godine plovila i vršila razne borbene operacije po Sredozemlju, bilo brojno i konstantno. Podsjetiću samo na dva izvještaja nadintendanta Burovića mletačkom vanrednom providuru, koje komentariše Mijušković. U prvom izvještaju od 2. oktobra 1771. Burović kaže da je na jednom brodu bilo dvadeset i više Bokelja, koji su se vratili iz ruske sredozemne ratne flote, ali da ih je još znatno ostalo, dok u drugom izvještaju datiranom 25. januara 1772. godine javlja da je u Molunat, blizu Dubrovnika, stigla jedna polaka na kojoj se nalazilo 50 ljudi koji su bili u ruskoj floti, od kojih je 40 bilo iz Risna - a svega trojica sa područja Herceg Novog. I iz jednog arhivskog dokumenta od 13. maja 1773. godine saznajemo da je iz Risna bila spremna jedna četa ljudi za odlazak u rusku flotu.
Među brojnim Bokeljima posebno se ističu imena: admirala Matije Zmajevića, tri admirala Vojnovića: Marka, Jovana i Aleksandra, o kojima će kasnije biti riječi; zatim Rišnjanina Petra Đaje Bjeladinovića, kapetana Palikuće, Jovana Bijelića, Jovana Kneževića i mnogih drugih. Pored ovih, u literaturi o našim pomorcima u Ruskoj vojsci pominje se više Vojnovića: Nikola, koji je u saradnji sa admiralom Ušakovim osvojio Ankonu u Italiji; kapetan Vladimir, koji je u borbi protiv Napoleonove vojske poginuo u bici kod Kulma (1813) i major Đorđe (Georgije), zatim: kapetan Miloš Antonijev Vojnović, kapetan Milan Nikolin Vojnović, potom, Jovo, Đorđe (Georgije), Ljubomir, Vladimir i Nikola - sva petorica kapetani iz porodice Vojnović na ruskim brodovima, kojima je Odesa bila matična luka. Sem tri generala Vukotića, o kojima će kasnije biti govora, ovdje ćemo spomenuti još trojicu u ruskoj službi: kapetana Stevana (Stjepana) Mihajlov(iča), cirkumnavigatora, koji je od 1823. do 1826. godine oplovio oko Zemljine kugle, i samim tim bio prvi južnoslovenski morepolovac koji je oplovio svijet; zatim Ivana Ivanov(iča), koji je učestvovao u bici kod Navarina, i kapetan - lajtnanta Ivana Mihajlov(iča). Plovili su pod ruskom zastavom mnogi naši odvažni Bokelji: korsari Joko i Ilija Crnogorčević, Špiro Pješivac, Simo Želalić, Marko Radimir, Mihailo Vučetić, Đorđe Stojković, Marko Pješivac, Božidar Cicović i mnogi drugi čija se imena ne znaju.
Uz ove, pominju se imena brodograditelja i graditelja pomorskih ruskih luka (na primjer, Matija Melada iz Perasta, ili Ivan Feodoseevič Boci, svakako iz Boke, na šta asocira i njegovo prezime, istakao se u olenjeckom brodogradilištu), zatim razni privrednici iz Risna, poznati po raznim komercijalnim i trgovačkim aktivnostima: Dimitrije Ljubibratić, braća Marko i Mitar Đurković, Nikola Popović, Drago Katurić, Vlado Kovačević i dr. Ili, iz Dobrote: Petar L. Tripković (vlasnik tri broda), braća Jozo i Tripo Ivanović i niz drugih.

Rusi bokeškoj mornarici duguju zahvalnost za brzi razvoj pomorsko-trgovačke privrede

Bilo je, dakako, pomoraca i trgovaca i iz ostalih oblasti Crnogorskog primorja - iz Hercegnovskog kraja, iz Grblja i Paštrovića... O tome svjedoče i istraživanja V.J. Grigoriča, profesora Odeskog univerziteta, koji na osnovu arhivskih podataka kaže između ostalog, da su ruskoj mornarici životni puls davale i razne porodice: Komnenića, Cočića, Ivanovića, Nakićenovića, Đuraševića, Želalića, Malovića, Ilića, Đuranovića, Markovića, Popovića, Mrše, Perovića, Kažanegra itd, čiji su brodovi pod ruskom zastavom vršili tešku i opasnu plovidbu na jugu Rusije. A koliko li je tek bilo kapetana i posada na brodovima čije zastave nijesu bile ruske - pita se prof. Grigorič, i dodaje da je istorija ruskih pomorsko - trgovačkih preduzeća na Crnom moru sačuvala uspomenu na: Marka Gojkovića, Špira Vojnovića, braću Mitrović, Seniće, braću Janković, Pavkoviće, Lazareviće, Miloviće, Vukasoviće, Supičiće itd. Prof. V.J. Grigorič zaključuje da Rusi "baš toj slovenskoj mornarici", tj. bokeškoj - duguju zahvalnost za brzi razvitak pomorsko - trgovačke privrede i vaskolikog privrednog života južne Rusije.
Sa tla današnje Crne Gore u Ruskoj vojsci bilo je 30 admirala i generala (računajući tu i dvije počasne titule: feldmaršalsku crnogorskog suverena Nikole Prvog i general - majorsku prestolonasljednika Danila), što je, bez sumnje, jedinstveni primjer i svojevrstan fenomen u vojnoj istoriografiji da iz jedne male zemlje bude toliko visokih vojnih starješina u armiji jedne svjetske velesile, jednog populacijski tako ogromnog naroda. Poslije odsluživanja vojnog roka u Ruskoj vojci i odlaska "u rezervu" (penziju), admirali i generali našeg porijekla većinom su se povlačili na svoja velika i bogata imanja, koja su obično, pored plemstva i plemićkih titula, za ratne zasluge ponajviše u Južnoj Rusiji dobijali - i tamo su poput drugih ruskih plemića raskošno, "na ruski način" živjeli...
Naučna istraživanja su pokazala da su se i admirali i generali sa tla Crne Gore u Ruskoj vojsci, kao i ostali naši sunarodnici naseljeni na teritoriji Rusije u naglim procesima etničkih i etnobioloških pretapanja kroz nekoliko generacija asimilovali, "utopili se" u etnikum "jednorodne jednovjerske" ruske sabraće. Dr Mita Kostić, saradnik Jovana Cvijića, u svojoj naučnoj raspravi: Srpska naselja u Rusiji: Nova Srbija i Slavenosrbija, prvi je prikazao u genetičkom razvoju s istorijsko - etnografskim pregledom pojedinih migracionih kretanja ove posljedice, navodeći imena mnogih onovremenih generala kojima se relativno brzo gubi trag. Iako su se naši emigranti osjećali etnički i nacionalno kao i njihovi sunarodnici u Crnoj Gori, njihovi potomci već u prvoj generaciji zaboravili su maternji jezik svojih predaka, pa im se docnije izgubio svaki trag. Stoga o mnogim generalima i admiralima, kao što će se vidjeti kada budemo o njima pojedinačno pisali, osim osnovnih personalija - nijesmo našli širih biografskih podatka, još manje o njihovom potomstvu. Pa, ipak, iskonska težnja naših sunarodnika da zapamte i ostave za potomstvo svoju genealogiju sa svojim što je moguće dubljim korijenima i većim istorijskim zaslugama, došla je do izražaja i kod "ruskih": Zorića, Vojinovića, Mirkovića, Ivelića i drugih, koji su se obraćali na odgovarajuće adrese u Rusiji za priznanje grofovskih titula i sl. Neki su se generali, međutim, iz Ruske armije vraćali svojem zavičaju da tamo provedu zadnje dane života, da u krugu uže ili šire porodice zatvore životni krug i budu od njih ispraćeni na vječni počinak.
Prema podacima dr Pera Šoća, u redovima carske Ruske vojske, pored redova i nižih činova, bili su i mnogi crnogorski oficiri, kao već pominjani general Jovan Popović - Lipovac, komandant divizije u armiji generala Ratka Dimitrijevića, sa dva sina (jedan kapetan, a drugi potporučnik); zatim, general Luka Gojnić, divizijar Crnogorske vojske. Šoć dalje nabraja poimenično, navodeći i druge neke ratne podatke o njima. To su: artiljerijski pukovnik Stevo I. Vukićević, odlikovan višim oficirskim odličjima, poginuo je, kao i njegov brat Filip, gardijski pješadijski poručnik. Filip je za junačke podvige po smrti odlikovan oficirskim Krstom sv. Đorđa - Kapetan Đuro M. Vukićević, tri puta ranjen, odlikovan višim oficirskim odličjima. - Njegov brat Blažo, poručnik, avijatičar, odlikovan. - Blažo I. Vukićević, onda kadet, dobrovoljac, arhitekta, ranjen, odlikovan vojničkim Krstom sv. Đorđa i medaljom.

Vjerovatno se nikada neće utvrditi tačan broj Crnogoraca koji su služili u ruskoj armiji

Poznato je hrabro držanje u borbama pukovnika Tomaša, sina vojvode Peka Pavlovića, koji je komandovao pukom, brigadom, pa 117. divizijom; ranjen pet puta, odlikovan svima ordenima sa mačevima koje može dobiti njegov čin, tako i oficirskim Krstom sv. Đorđa i zlatnim oružjem; krajem 1916. bio je predložen za čin đenerala.
Bio je i sin mu Ilija, konjički kapetan, tri puta ranjen, odlikovan. Pukovnik Miloš Marković, odlikovan; vele da je poginuo pod Rigom. Pukovnik Đorđe B. Marković, nekoliko puta ranjen, odlikovan oficirskim Krstom sv. Đorđa. Pukovnik Mihailo Bakić, ranjen nekoliko puta, odlikovan, poginuo. Pukovnik Rako N. Kusovac, bio je u drugom gardijskom korpusu u trećem streljačkom puku cara Nikolaja; bio je ranjen; pored ostalih dobio je oficirski Krst sv. Đorđa. Pukovnik Milo Rolović, odlikovan i Krstom sv. Đorđa. Pukovnik Dimitrije Kontić, koji je bio u Gvozdenoj diviziji, bio je ranjen, odlikovan. Pukovnik Marko I. Špadijer, nekoliko puta ranjen, odlikovan i Krstom sv. Đorđa. Major Stevan J. Radović, teško ranjen, odlikovan. Pješadijski kapetan Luka R. Drecun bio je na frontu u Galiciji, u korpusu đenerala Kornilova. Prvi je sa četom ušao u varoš Galić, tada je bio ranjen. Kada je đeneral Kornilov bio zatvoren od boljševika, on ga je oslobodio i preveo na Don, gdje se formirala dobrovoljačka ruska armija Kornilova i đenerala Aleksijeva. U toj armiji Drecun je komandovao bataljonom. Dobio je odličja i Krst sv. Đorđa. Poginuo je prvi u jurišu, predvodeći svoju jedinicu, sa poklikom: Naprijed, ura, za Slovenstvo. Konjički kapetan Ljubo Nikolić, ranjen, dobio ordene sv. Vladimira, sv. Ane i sv. Stanislava sa mačevima. Pješadijski kapetan Pavle Kovačević imao je sedam rana, odlikovan. Artiljerijski poručnik Đoko I. Jovićević bio je ranjen, odlikovan. Poručnik Petar Lopušina, odlikovan. Artiljerijski poručnik Petar Kažanegra, ranjen, odlikovan. Artiljerijski poručnik Petar Nov. Kovačević, odlikovan, poginuo. Gardijski poručnik Aleksandar Vešović učestvovao u mnogim borbama, tako i u francuskoj Stranačkoj legiji; boljševici su mu glavu skinuli. Artiljerijski poručnik Rašo Medenica ranjen, odlikovan. Pješadijski potporučnik Marko Đ. Špadijer poginuo je u ruskoj diviziji koja je bila došla na Solunski front. U ruskoj vojsci učestvovalo je i pet sinova pok. Slava Đurkovića, bivšeg ađutanta kralja Nikole, sa činovima viših i nižih oficira. Svi su bili odlikovani, a jedan je dobio oficirski Krst sv. Đorđa. Sem ovih, učestvovali su u Ruskoj vojsci mnogi oficiri čija su imena vremenom pala u zaborav. Treba se posebno sjetiti sekund - majora Jovana Stefanova Baljevića, prvog doktora filozofije u Crnogoraca i Srba iz sredine XVIII stoljeća, za kojega pretpostavljamo da je samozvani "crnogorski car" Šćepan Mali. O Baljeviću smo napisali i jednu monografsku publikaciju. Pored dr Anta Gvozdenovića i Jovana Popovića - Lipovca, učestvovali su u rusko - japanskom ratu 1904 - 1905. Aleksandar - Lekso V. Saičić, Jošo Stevov Ražnatović, Filip Mirov Radulović, Rade Lazov Zec, Stevo Nikov Jablan, Milan Ivov Rolović, Savo i Savić Savović, Rade Gardašević, Pero Đurov Dapčević, Stevan Lukin Ivanović, Filip - Sjero Markišin Plamenac, Marko Đurov Špadijer i Marko Ilijin Špadijer.
Ovo su, nesumnjivo, samo neka imena crnogorskih boraca, učesnika u ruskoj armiji, jer do danas nije pouzdano istraženo, utvrđeno i statistički iskazano koliko ih je tamo bilo tokom minulih vjekova. Bilo ih je, dakako, mnogo više, neuporedivo više - i ubijeđeni smo da se taj broj ni približno nikada neće saznati! Nadamo se, međutim, da će se makar jedan broj naknadno identifikovati. Ovakav naš zaključak dovodimo u vezu i sa ličnim iskustvom - koliko smo imali muke da identifikujemo neke admirale i generale, između 30 njih koje obrađujemo između korica ove knjige. Za dvojicu Ivelića (Ivana-Ivelju i Simeona) nemamo podataka, dok su za nekoliko admirala i generala podaci nepotpuni i šturi, no, ipak vrlo dragocjeni, jer se na osnovu njih može dalje tragati za arhivalijama i drugim podacima koji govore direktno i indirektno o njima.
U ruskoj vojsci i civilstvu bilo je, dakle, dosta školovanih Crnogoraca, ne samo Petrovića, nego i iz drugih uglednih porodica, crnogorske mladeži koja je nakon završetka škole u Rusiji tamo ostajala nalazeći tu i drugu domovinu, dokazujući se na raznim vojnim i civilnim dužnostima.

Šimun Mazarović zastupao je ruske interese u Persiji, a Petar M. Ljesar u Londonu i Pekingu

Svrha ovoga rada nije bila da se o njima istražuje - govori detaljnije i pojedinačno, što bi odista mogao da bude predmet posebnih istraživanja. Mi smo naveli samo neke od njih u cilju ilustrovanja teze da je u velikoj Rusiji armiji bilo dosta naših sunarodnika, među kojima i onih koji su dosegli najviše činove, pa je naša jedina pretenzija bila da ove potonje što je moguće svestranije naučno osvijetlimo. Moramo reći da je to bio veoma složen naučni zadatak! Dakle, u ruskoj službi bilo je mnogo ljudi porijeklom iz Crne Gore koji su se tamo školovali i nakon završetka škole ostajali da se bave raznim profesijama, kao na primjer: Tomo Mrvošević, Ivan Vukotić, Stevan Vučetić (Vukotić). Bilo je i nekoliko diplomata iz naših krajeva u carskoj Rusiji, i to: dr Šimun Mazarović, iz Perasta, koji je bio u diplomatskoj misiji Rusije u Persiji, zatim Petar Mihailov Ljesar, s Njeguša, ruski diplomata u Londonu i Pekingu. Pomenućemo i poznatog ruskog skulptora Evgenija Viktoroviča Vučetića (1908 - 1974), čiji su preci porijeklom iz Crne Gore, koji je uradio monumentalni spomenik "Mamajev kurgan" u Volgogradu, posvećen Staljingradskoj bici iz 1942. godine.
Nikola Prvi Petrović - Njegoš (na ruskom - Nikolai, na našem jeziku tepajući Niko ili Nikica, pa otuda u zapadnoj literaturi se javlja i kao Nikita), crnogorski knjaz (1860 - 1910), pa kralj (1910 - 1918), sin je velikog vojvode Mirka Petrovića, 1820 - 1867 (starijeg brata knjaza Danila, 1851 - 1860) i vojvotkinje Stane, 1824 - 1895 (sestre vojvode Marka Dragova Martinovića, iz Bajica). Potonji je crnogorski suveren iz slavne dinastije Petrović - Njegoš koja je vladala Crnom Gorom 200 godina, od 1967. do 1918, s manjim prekidom od sedam godina (vladika Arsenije Plamenac).
Nikola Mirkov je rođen na Njegušima, u selu Erakovićima, 25. septembra po starom kalendaru ili 7. oktobra po novom, 1841. godine. Pojavio se na svijetu u običnoj seoskoj kući prizemljuši, na čijem je mjestu docnije podignut lijep Kraljevski dvorac, u neposrednoj blizini Njegoševe rodne kuće.
Nikola Mirkov Petrović je ranu mladost proveo na Njegušima, čuvajući ovce po lovćenskim padinama. Več u šestoj godini, kako je zabilježio saksonski kralj Fridrih Avgust Drugi, "dobio je oružje u ruke". Tada se, u patrijarhalnoj njeguškoj sredini, sa živom epskom tradicijom i budnom nacionalnom sviješću, živjelo i disalo radničkim duhom, što je imalo velikog uticaja na vaspitanje mladog Nikole Mirkova i njegovo kasnije stvaralaštvo. Na porodičnom ognjištu slušao je narodna predanja o bojevima Crnogoraca s neprijateljima i njihovim junačkim podvizima, i epske pjesme uz zvuke gusala. Prvi učitelj mu je bio rođeni otac, proslavljeni "veliki vojvoda od Grahovca", i sam pjesnik, autor zbirke "Junački spomenik" (Cetinje, 1864). Uz tradicinalno vaspitanje, karakteristično za većinu onovremenih Crnogoraca, budući crnogorski knjaz se, prema nekim podacima, obreo na Cetinju oko 1848. godine, gdje je postao učenik Cetinjske škole. Prekidana čestim ratovima, ova škola jedva da je obezbjeđivala minimum znanja iz čitanja, pisanja, računa i crkvene istorije. To saznajemo i iz jedne zabilješke Nikole Prvog u njegovim "Memoarima", gdje je opisujući školovanje u Trstu, priznao da je tada bio "bez ikakve spreme u nauci, pravi sinčić nepitnijeh gora i planina". Nikola Mirkov se školovao u Trstu od 1852. godine. Pohađao je "Srpsku osnovnu školu Sv. Spiridona", u kojoj je učio dnevno "po nekoliko ura" kod italijanskog učitelja, a predavali su mu još i "repetitor, učitelj tancovanja, učitelj risovanja". Bio je odličan učenik. Nijedan đak nije znao bolje od njega geografiju i kosmografiju; za jedan dan mogao je da nauči po 50 riječi iz italijanskog i njemačkog jezika... Kada je početkom školske 1853. godine završio pomenutu četvororazrednu osnovnu školu, nastavio je njemačku protestantsku školu, takođe u Trstu. Poslije dvije i po godine školovanja u Trstu, Nikola Mirkov je dobio poziv strica knjaza Danila da se vrati na Cetinje. Stoga se, u proljeće 1854. godine, vratio u Crnu Goru. Poslije kraćeg boravka u crnogorskoj prijestonici, na intervenciju knjaza Danila Prvog, primljen je kao pitomac u čuveni Licej Luja Velikog u Parizu, u kojemu su se školovali mnogi velikani, kao što su bili: Volter, Robespjer, Molijer, Delakroa, Viktor Igo i drugi. U tom srednjoškolskom zavodu, jednom od najboljih u Francuza, ostao je tri školske godine 1856/57 - 59. i započeo četvrtu.

U istoriji ratovanja gotovo da ne postoji primjer uporediv sa podvigom na Vučjem dolu

I u narednoj deceniji bilo je oružanih sukoba sa Turskom. Knjaz Nikola je pomogao Prvi bokeški (Krivošijski) ustanak (1869) i Hercegovački ustanak (1875). Posebno se, međutim, istakao u crnogorskim oslbodilačkim ratovima 1876/78. godine protiv Turske imperije. U tom tzv. "Veljem ratu" pobijedilo je crnogorsko oružje i knjaz Nikola se proslavio kao hrabar i veliki vojskovođa. On je sa Crnogorcima 16. jula 1876. na Vučjem dolu izvojevao sjajnu pobjedu nad turskom vojskom pod komandom Juktar - paše. U slavnoj Vučedolskoj bici turska vojska je pretrpjela strašan poraz: na bojištu je ostalo oko 4000 mrtvih i ranjenih Turaka, među kojima su bila dva generala, dva pukovnika, osam komandanata bataljona i šezdeset drugih oficira; zaplijenjeno je mnoštvo ratnog materijala (svih 12 topova, 3000 pušaka, 21 zastava itd). Od Crnogoraca je poginulo svega 70 boraca, a bilo je i 118 ranjenih, što zvuči gotovo nevjerovatno. Poslije slavne Vučedolske bitke ređali su se pobjedonosni uspjesi crnogorskog oružja: 24. jula vođena je žestoka i uporna borba u Kučima - na Fundini i Medunu, zatim u Doljanima, u kojoj su Crnogorci do nogu potukli tursku vojsku; 27. avgusta 1877. godine oslobođen je utvrđeni grad Onogošt (Nikšić), poslije 47 - dnevne opsade; od 6. do 14. juna 1877. izvojevana je pobjeda nad Sulejman-pašinom vojskom u Bjelopavlićima ("deset krvavih dana", kako je J.J. Zmaj ovu bitku u pjesmi nazvao!); od 2. novembra do 28. decembra 1877, poslije bezmalo dvomjesečne borbe - 10. januara 1878. zauzet je dobro utvrđeni grad Stari Bar, a desetak dana nakon toga - 20. januara 1878, crngorska vojska je osvojila i Ulcinj i sav primorski pojas do Bojane.
U svim navedenim i nepomenutim borbama Crnogoraca protiv Osmanlija za vrijeme oslobodilačkih ratova 1876/78. godine proslavilo se crnogorsko oružje (izuzev u dva slučaja). Tokom dvogodišnjih ratova, crnogorska vojska, na čelu sa glavnokomandujućim Nikolom Prvim, vodila je 72 borbena okršaja, od kojih je prema ocjenama vojnih analitičara bilo 12 bitaka, 10 bojeva i 50 manjih ili većih borbenih okršaja. Obje strane su izgubile po trećinu svoje vojne sile: turska vojska je imala 103.500 mrtvih, ranjenih i zarobljenih vojnika i oficira (zaplijenjeno je 58000 pušaka, 132 topa, 2500 konja, 168 zastava), dok je crnogorska vojska imala 9482 poginula i ranjena borca, od kojih se 4000 ubrzo oporavilo i vratilo u svoje jedinice. U istoriji ratovanja gotovo da nije poznato da jedna vojska 12 puta slabija tako trijumfalno završi i pobijedi toliko nadmoćnijeg neprijatelja. Zbog ovih sjajnih pobjeda knjaz Nikola je dobio pjesnični naziv - sintagmu "car junaka" (vojvoda Simo Popović), dok je Crna Gora na Berlinskom kongresu (1878) i de jure dobila priznanje međunarodnog suvereniteta; priznata je i od onih velesila koje je dotle nijesu priznavale. Postala je 27. nezavisna država u Evropi. Teritorija joj je udvostručena dobijanjem onih krajeva koje je u pomenutom ratu oslobodila; dobila je gradove: Nikšić, Kolašin, Spuž, Podgoricu, Bar i Ulcinj, te teritorije Banjane, Kuče, Vasojeviće, Plav i Gusinje. Oko crnogorskog zaposjedanja Plava i Gusinja uslijedio je turski otpor. Na intervenciju velikih sila Porta je pristala da umjesto ova dva pogranična naselja - preda 1880. godine danas najjužniji crnogorski grad Ulcinj i njegovo primorje.
Tada je površina Crne Gore, sa novooslobođenim krajevima, iznosila 9475 km2.
Po završetku Berlinskog kongresa nastao je duži period mira, u kojemu je crnogorski suveren Nikola Prvi nastavio sa prosvjetno - kulturnim akcijama ranije započetim. Zapravo, poslije prvog svog oficijelnog boravka u Rusiji krajem 1868. i početkom 1869. godine, gdje je prijateljski primljen u prijestonici Sankt Peterburgu, nastavio je izuzetno važne reforme u državnoj upravi i poduhvate u osnivanju neophodnih ustanova. A prilikom dvorske audijencije ruski imperator Aleksandar Drugi prijateljski je primio mladog crnogorskog suverena, prihvatajući sve njegove zahtjeve za materijalnom pomoći. Bogato ga je obdario. Darovao mu je na rastanku sablju srpskog kralja Milutina.
Znatnu novčanu pomoć koju je dobio u Rusiji knjaz Nikola je iskoristio za podizanje prvih srednjoškolskih zavoda u Crnoj Gori - Đevojačkog instituta "Carice Marije" i Bogoslovsko - Učiteljske škole na Cetinju 1869. godine. Godinu ranije osnovao je i poznatu Cetinjsku čitaonicu sa širokim spektrom djelovanja - pozorišnim i muzičkim repertoarom, sa matičnim funkcijama za čitavu crnogorsku državu.

Knjaz Nikola znao je šta treba činiti da bi se Crna Gora kulturno preporodila

Školske 1880/81. godine knjaz Nikola osnovao je Nižu gimnaziju na Cetinju, prvu državnu školu ovoga profila, koja je u jubilarnoj 1910. godini izvela prvu generaciju maturanata. Nikola Prvi je, naročito poslije oslobodilačkih ratova, znalački artikulisao svoje opredjeljenje za kulturno - prosvjetni i ekonomski napredak Crne Gore. Znao je šta mu valja činiti na kulturnom preporodu svoje države. Smišljeno je i sistematski radio na njenom svestranom napretku; osnivao joj je jednu po jednu nasušnu nacionalnu ustanovu - teatar "Zetski dom" (1884 - 1888), Narodni muzej (1890); obnovio Državnu biblioteku (1893), formirao nacionalni arhiv (1895); inicirao pokretanje listova i časopisa, obezbjeđivao finansijska sredstva za njihovo izlaženje; starao se o nabavki štamparskih mašina i opremanju knjigovezačkih radionica, brinuo o unapređenju štamparsko - izdavačke djelatnosti. Uradio je dosta, štaviše mnogo, s obzirom na objektivne društveno - ekonomske mogućnosti. Stvarao je institucije koje će sakupljati, obrađivati, čuvati, njegovati crnogorsko kulturno nasljeđe, i biti snažan podsticaj za dalji kulturni progres, temelj i razvitak kulturnih dostignuća za vrijeme koje će tek doći. Inicirao je, moralno i materijalno pomagao pokretanje serijskih publikacija radi prezentiranja stvaralačkog opusa kreativnih snaga koje su sve više narastale u Crnoj Gori. U njegovom rezidencijalnom mjestu na Cetinju, na Dvoru, stvoren je plan za okupljanje šireg kruga naprednih intelektualaca, poznatih kulturnih i javnih radnika, poglavito Srba iz Vojvodine, Dalmacije, Like i Hercegovine i drugih krajeva u ono vrijeme pod austrougarskom i osmanskom okupacijom - tzv. izvanjaca, počevši od Jovana Pavlovića, Milana Kostića, Nićifora Dučića, Sima Popovića, Laze Kostića, Ilije Beare, Boža Novakovića, Steva Čuturila, Sima Matavulja, Jova Ljepave, Jovana Sundečića, Pera Bogišića, dr Luja Vojinovića, dr Đorđa Radića, dr Svetislava Simonovića, dr Kleantesa Teodoridesa i mnogih drugih, a bilo je, dakako, i stranaca (na primjer, Pavel Apolonović Rovinski, Sofija Petrovna Mertvgo, Fantišek Vimer, Robert Tolinger i dr). Svi su oni bili i brojni i vrlo značajni, i u većini odani Crnoj Gori, doprinoseći njenom svekolikom kulturno - prosvjetnom, zdravstvenom i društveno - ekonomskom prosperitetu. Knjaz Nikola ih je mudro raspoređivao na najodgovornije državne i društvene funkcije.
Ukratko, uloga knjaza - kralja Nikole Prvog u stvaranju prosvjetnih i kulturnih institucija u Crnoj Gori, u pokretanju listova i časopisa i stvaranju Cetinjskog književnog kruga, u organizovanju veličanstvenih kulturno - prosvjetnih i nacionalnih manifestacija (npr. jubilej 400-godišnjice Crnojevića štamparije, prve na slovenskom jugu - 1893. godine, proslava 200-godišnjice vladajuće kuće Petrović Njegoš - 1896, proglašenje Crne Gore za Kraljevinu - 1910, proslava 100-godišnjice Njegoševog rođenja - 1913. itd).
Za svoje duge vladavine crnogorski monarh je, tako reći, u svim oblastima društvene nadgradnje i materijalne baze činio značajne pomake. Vršio je reforme, pogotovo poslije teritorijalnog širenja crnogorske države. Nastavio je reforme u upravi i vojsci započete 70-tih godina XIX stoljeća. Umjesto Senata, koji je ukinuo 1879. godine, ustanovljeni su: Državni savjet, ministarstva i Veliki sud. Državni savjet su činili svi ministri i lica koja je imenovao suveren, i to je bila u neku ruku narodna skupština sa zakonodavnim funkcijama. U devetoj deceniji XIX vijeka inaugurisao je čuveni Opšti imovinski zakonik (1888), koji mu je izradio pravnik svjetskog glasa dr Valtazar Bogišić. Na osnovu Lučindanske proklamacije, kojom je 31. oktobra 1905. obavijestio crnogorski narod o namjeri donošenja ustava u Crnoj Gori, 27. novembra iste godine izabrana je Ustavotvorna skupština (od 76 poslanika), koja se sastala 19. decembra te godine i "izglasala" Oktroisani ustav, izgrađen na osnovu Namesničkog ustava Srbije iz 1869. godine. Tako je crnogorska država postala ustavna, ali ne i parlamentarna monarhija. Poslije sticanja međunarodnog suvereniteta i subjektiviteta 1878. godine, Crna Gora je svoje diplomatske poslove sa stranim državama morala obavljati po načelima međunarodnog prava, tim prije što joj je međunarodni status obezbijedio solidan autoritet ne samo kod susjednih država nego i kod velesila uopšte, koje su je gledale kao stablnu državu sa značajnim kredibilitetom na koju se mora računati i u međunarodnim relacijama.

Za 25 godina Nikola je po Crnoj Gori izgradio 540 km puteva i na njima oko 500 m mostova

Neke države su u početku, nakon Berlinskog kongresa obavljale diplomatske poslove sa Knjaževinom Crnom Gorom (od 1910. Kraljevinom) preko svojih diplomatskih predstavništava u Dubrovniku i Skadru - odakle su akreditovani poslanici, s vremena na vrijeme, dolazili u crnogorsku prijestonicu. Potom su kod privatnih vlasnika na Cetinju iznajmljivali kuće kao privremena staništa za svoja konzularna predstavništva. S kraja XIX i početkom XX vijeka u crnogorskoj prijestonici podignuto je ili pod kiriju iznajmljeno 12 objekata za diplomatska predstavništva evropskih i vanevropskih zemalja, u većini arhitektonski veoma dopadljivih i za cetinjske prilike, velelepnih. Prvo su u tu svrhu podigle zdanja: Austro - Ugarska (1899), Rusija (1903), Italija (1910), Francuska (1910) i Engleska (1912), dok su iznajmile privatne objekte: Turska (od 1886), Grčka (od 1881), Bugarska (1897), Srbija (od 1897), SAD (1905), Njemačka (od 1906) i Belgija (od 1910).
Crnogorski suveren Nikola Prvi kao dobar političar i vješt diplomata znao je okupljati diplomatske predstavnike akreditovane na Cetinju, primati ih u audijencije i razgovarati sa njima ne samo o odnosima sa državama koji oni predstavljaju već i o drugim krupnim pitanjima svjetske politike i diplomatije.
Da bi postigao što šire i jače političko - diplomatske veze, knjaz Nikola je više puta odlazio u inostranstvo u zvanične posjete Sankt Petersburgu (1868, 1882,1886, 1889, 1894, 1896, 1908, 1912), Beču (1865, 1869, 1873, 1912), Parizu (1867), Rimu (1873), Carigradu (1883, 1899), Beogradu (1896) i Londonu (1898). Svuda su ga uvažavali, lijepo dočekivali i darivali visokim poklonima.
Kod crnogorskog naroda je Nikola Prvi bivao sve popularniji, sve više mu je rastao ugled i kult. I kod srpskog naroda u okruženju stekao je velike simpatije - gledali su u njega kao u spasioca. Znao je da pridobije i sveslovensko i šire evropsko javno mnjenje. Poudavao je pet kćerki za uticajne evropske kneževe i tako stekao prijateljstva na najznačajnijim evropskim dvorovima. Godine 1883. udao je kćerku Zorku za princa Petra Karađorđevića, kasnije kralja Srbije; 1889. godine Milicu za velikog ruskog kneza Petra Nikolajeviča Romanova; iste 1889. Anastasiju - Stanu za kneza Đorđa Maksimilijanoviča Romanovskog a drugi put, 1907, za velikog ruskog kneza Nikolaja Nikolajeviča Romanova; Jelenu 1896. za italijanskog prestolonasljednika princa od Napulja Viktora Emanuela, docnije kralja Italije, i Anu 1897. godine za sina hesenskog kneza Aleksandra - princa Franca - Jozefa od Batenberga, brata Aleksandra Batenberga koji se nalazio neko vrijeme na bugarskom prijestolu...
Knjaževe kćerke bile su lijepe, inteligentne i obrazovane, pa su doprinosile ugledu Crne Gore na evropskim dvorovima; bile su, tako reći, pravi "ambasadori" crnogorski u evropskim diplomatskim krugovima u ono vrijeme kada mala i siromašna Crna Gora nije ni mogla obezbijediti odgovarajuća finansijska sredstva za osnivanje svojih diplomatskih predstavništava širom Evrope. Knjaza - kralja Nikolu su stoga nazivali "tastom Evrope". Knjaz i Gospodar Crne Gore, kako ga je uobičajeno zvao crnogorski narod, poslije Berlinskog kongresa i sticanja nezavisnosti njegove države, posebnu pažnju je poklanjao izgradnji saobraćajne infrastrukture i privrednom razvitku svoje zemlje. Prije njega Crna Gora je u saobraćajnom pogledu bila izolovana. Njegovi dinastički prethodnici su svjesno zanemarivali razvoj saobraćaja - da bi i na taj način onemogućili (lakše) prodiranje neprijateljskih vojnih ekspedicija. I to je bilo veoma značajno sa strateško - vojnog stanovišta da se lakše očuva sloboda i nezavisnost Crne Gore. U novim uslovima proširenja granica poslije 1878. godine i periodu mirnog razvoja Crne Gore, prilike su se radikalno izmijenile. Za vrijeme vladavine knjaza - kralja Nikole, tokom 1879 - 1914, izgrađeno je u Crnoj Gori 540 km kolskih puteva i na njima oko 500 m mostova. Tada je, zapravo, crnogorska država izgradila prvi kolski put od Krsca, iznad Kotora, preko Njeguša - do Cetinja, i u nastavku preko Rijeke Crnojevića do Podgorice (1879 - 1884); zatim puteve: Podgorica - Plavnica (1885), Podgorica - Danilovgrad - Nikšić (1892), Čekanje - Čevo - Danilovgrad (1900), Cetinje - Lovćen (1905), Rijeka Crnojevića - Virpazar - Bar (1905), Nikšić - Grahovo (1905), Bar - Ulcinj (1906), Nikšić - Krnovo - Šavnik (1907), Podgorica - Mateševo - Kolašin (1908), Mateševo - Andrijevica (1907), Podgorica - Tuzi - albanska granica (dovršen 1917).

Ruski car nazvao je po knjazu Nikoli Prvom XV gvardijski streljački puk - Nikolajevski

Izgrađena je i prva željeznička linija Bar - Virpazar (1908). U isto vrijeme bilo je dvadesetak manjih i većih brodova raznih brodovlasnika koji su plovili Crnogorskim primorjem, Bojanom i Skadarskim jezerom. Unaprijeđen je saobraćaj po Skadarskom jezeru - desetak parobroda održava redovne saobraćajne veze između priobalnih naselja; na relaciji Rijeka Crnojevića - Skadar od 1871. godine vrši se prevoz diplomatske pošte, domaćih i stranih diplomata, protok robe i putnika. Godine 1870. uvedena je međunarodna telegrafska služba i uspostavljene prve telegrafske stanice u Crnoj Gori (na Cetinju, Rijeci Crnojevića, Orjoj Luci i Ostrogu, kasnije i u drugim varošima i gradovima crnogorskim). Crna Gora je pristupila 1875. godine Međunarodnom telegrafskom savezu. Telefonska služba uvedena je u Crnoj Gori 1889. godine, dok je međumjesni telefonski saobraćaj na liniji Cetinje - Rijeka Crnojevića - Podgorica uspostavljen 1895. godine. Prvu radio - telefonsku stanicu Crna Gora je dobila 3. avgusta 1904. na Volujici kod Bara i ona je korišćena za međunarodni radio - telefonski saobraćaj. Sklapanjem poštanske konvencije s Austro - Ugarskom maja 1871. godine i njenim stupanjem na snagu aprila 1873. uspostavljena je redovna poštanska služba Crne Gore sa inostranstvom.
Razvitak saobraćaja i saobraćajne infrastrukture bila je pretpostavka razvitka poljoprivrede, industrije i ostalih privrednih djelatnosti, koje dobijaju značajne impulse u doba Nikole Prvog Petrovića. Sve više se poklanjala pažnja zanatima, trgovini, turizmu. Ukratko: Crna Gora je u vrijeme Nikole Prvog doživjela značajan uspon u svim sferama društveno - ekonomskog života, ali su njen ulazni privredni rast, i mogući prosperitet, presjekli događaji u balkanskim i Prvom svjetskom ratu, u kojima je pretrpjela velika materijalna razaranja i ljudske gubitke...
Kao što je prethodno istaknuto, crnogorski suveren Nikola Prvi bio je do potkraj života dobar političar i diplomata. On se, za razliku od strica Danila Prvog, koji se u politici bio orijentisao na Francusku, u spoljnoj politici preorijentisao na vjekovnu zaštitnicu Crne Gore - Rusiju. Knjaz Nikola je više puta bio u Rusiji i svaki put je bio izvanredno primljen. Već je rečeno da je prilikom prve zvanične posjete 1868/69. godine za vladavine Aleksandra Drugog dobio znatnu finansijsku pomoć za reorganizovanje unutrašnjeg života i sprovođenje reformi u Crnoj Gori. Slično se ponovilo i 1889. godine, kada je imperator Aleksandar Treći dao ime crnogorskog knjaza proslavljenom XV streljačkom gvardijskom puku - "Nikolajevski", i tom prilikom, u svečanoj zdravici, pored ostalog, kazao: "Pijem u zdravlje crnogorskog knjaza - jednog vjernog i iskrenog prijatelja Rusije!" Crnogorski knjaz mu je, između ostalog, u svojoj zdravici mudro odgovorio: "Sve što ima Crna Gora - može da zahvali blagorodnoj Rusiji!" Riječi moćnog ruskog cara upućene crnogorskom knjazu bile su izuzetno značajne i ubrzo su se nadaleko čule. Dobile su veliki publicitet u listovima diljem Evrope, što je doprinijelo porastu autoriteta knjaza Nikole i povećanju ugleda Crne Gore.
Prilikom proslave četrdesetogodišnjice svoje vladavine, 1900. godine, knjaz Nikola je dotadašnju titulu "visočanstva" vaspostavio na stepen "kraljevskog visočanstva", sa ciljem da svoju dinastiju podigne na veći stepen budući da se njegova porodica orodila sa pomenutim evropskim vladalačkim dvorovima. Sredinom 1910. godine knjaz Nikola je proglašen za kralja, a Crna Gora za kraljevinu. Prisustvovali su mnogi suvereni evropskih država i mnogobrojne delegacije evropskih velikih sila: Rusije, Italije, Francuske, Austro - Ugarske i Engleske, i mnoštvo naroda iz svih krajeva Crne Gore i susjednih zemalja. Kralj Nikola je pored uobičajenih čestitki dobio dragocjene poklone s evropskih dvorova. Posebno je kralja Nikolu obdario ruski imperator Nikolaj Drugi. Pored srdačnih čestitki i izražavanja osjećanja poštovanja, poklonio mu je jednu staru ikonu iz doba Romanovih i proizveo ga u najviše zvanje koje se dobijalo u ruskoj armiji - u čin general - feldmaršala. Povodom ovog imenovanja pisao je lično ruski car crnogorskom suverenu 14. avgusta 1910. godine.
Maršalsko žezlo mu je na Cetinju zvanično u ime ruskog imperatora, uz najveću pompu i na najsvečaniji način, u raskošnoj sali novosagrađenog Vladinog doma, uz pratnju muzike ruskih mornara i crnogorske vojne muzike, predao Nikolaj Nikolajevič, najuticajnija ličnost u Rusiji poslije cara.

Na Nikolinom odru stajalo je feldmaršalsko žezlo - dar posljednjeg ruskog imperatora

U uniformi ruskog generala svojeručno carevo pismo i dragocjenu maršalsku palicu je primio kralj Nikola u prisustvu izaslanstva ruskog XV streljačkog puka i mnogobrojnih v-elikodostojnika, brojnih delegacija domaćih i stranih, raznih korporacija, kao i raznih predstavnika onovremenskih medija, što je sve bilo propraćeno muzikom, crnogorskom himnom, horskim pjevanjem, pozdravima i radosnim klicanjem, dok su napolju gruvale topovske salve i zvona zvonila sa mjesnih crkava. Crnogorski kralj je potom zahvalio darodavcu sljedećim riječima: "Vaše imperatorsko visočanstvo, radostan primam iz Vaših ruku žezlo feldmaršala hrabre ruske vojske. Odličje, koje je vrhunac vojničkog častoljublja - to odličje, ja držim da nije namijenjeno samo meni nego i mojim vitezovima - Crnogorcima. Ja ga s njima dijelim, jer smo ga zajedno zaslužili, uporno sljedujući slovenskoj misiji i tradicionalnoj zajednici s Rusijom. Ja i Crnogorci sa zahvalnošću primamo ovo carsko odličje iz Vaših ruku u krugu hrabrih ruskih pomoraca, oficira i vojnika, a u prisustvu mojih velikodostojnika i odlične deputacije slavnog petnaestoga puka kome imam čast biti šef".
Kralj Nikola je osim pomenutih priznanja, bio nosilac i više visokih ruskih odlikovanja, između ostalih i Ordena Aleksandra Nevskog, koji je imao i mitropolit Petar Prvi. U balkanskim i Prvom svjetskom ratu Crna Gora i njen suveren nijesu imali sreće. Iako su u Prvom balkanskom ratu 1912/13. godine Crnogorci poslije mnogo žrtava zauzeli Skadar, morali su na zahtjev velesila da ga napuste i tako su im žrtve bile uzaludne. U Drugom balkanskom ratu 1913. godine Crna Gora je dobila dio Sandžaka i Metohije. A onda je uslijedio Prvi svjetski rat u kome je Crna Gora bila najveći gubitnik, iako se hrabro borila na lovćenskom i drinskom sektoru, napose u vrijeme mojkovačkih operacija 1915 - 1916. godine, tokom kojih je pružila herojsku zaštitu srpskoj vojsci koja je odstupala preko albanske golgote i albanskih pristaništa za Solun. Stari crnogorski kralj u kritičnim godinama Prvog svjetkog rata nije vukao uvijek pametne poteze kao vrhovni komandant: za načelnika Štaba crnogorske vojske postavio je srpskog pukovnika Petra Pešića kojemu je još dao i serdarsku titulu, da bi on za uzvrat, po scenariju Nikole Pašića iz Beograda, doprinio svojim djelovanjem i savjetima da crnogorska vojska kapitulira i traži uslove mira od cara austrijskog, onda kada je kralj Petar Karađorđević odstupio sa ostatkom srpske vojske da se, sa saveznicima, pri kraju Prvog svjetskog rata prilikom solunskog proboja pobjedonosno vrati u Srbiju. Kralj Nikola je, međutim, sredinom januara 1916, slomljen i satrven godinama starosti, napustio Cetinje a potom i Podgoricu. Preko Albanije i Italije prešao je u Francusku, gdje je ostao u egzilu do kraja života. Živio je sa porodicom u jednoj veoma lijepoj vili u Neiju na rijeci Seni, sa svojom gardom i vladom. Odbio je abdikaciju koju je Srbija tražila od njega. U međuvremenu je na Podgoričkoj skupštini, održanoj 26. novembra 1918, Crna Gora na osnovu nelegitimnih odluka inkorporirana u državu Srbiju koja se ujedinila sa Hrvatskom i Slovenojim, stvorivši Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca. Viševjekovna crnogorska država je potrta, crnogorska nacija nepriznata. Na istoj skupštini svrgnut je kralj Nikola sa prijestola, što će reći da je detrinizirana dinastija Petrovića i sva joj imovina konfiskovana. U novokonstituisanoj državi Crna Gora se našla u sastavu novih administrativnih jedinica bez pomena njenog imena (Zetske oblasti, od 1929. godine Zetske banovine).
Knjaz - kralj Nikola Prvi bio je i kao književnik veoma poznat i plodan. Pisao je lirske i epske pjesme i drame u stihu, a ima i nekoliko proznih sastava. Poslije detronizacije kralj Nikola je ostao do smrti u emigraciji. Umro je 16. februara/1. marta 1921, u 80 - toj godini života u Kap Antibu, blizu Nice - na jugu Francuske. Na mrtvačkom odru posljednjeg crnogorskog kralja položena je bila sablja Nemanjića i brilijantsko maršalsko žezlo, dar i odlikovanje posljednjeg ruskog imperatora. Petog dana poslije smrti sahranjen je, po želji njegove kćerke kraljice Italije, u Ruskoj crkvi u San Remu, u Italiji. Dvije godine docnije, marta 1923. umrla je kraljica Milena i sahranjena pored svog supruga.
Odlukom crnogorskih vlasti, zemni ostaci kraljevskog para su 1989. godine ekshumirani i preneseni na Cetinje, gdje su 1. oktobra te godine sahranjeni na veličanstven način u Dvorskoj crkvi na Ćipuru.

Zmajevići su imali grb s amblemom zmaja što odgovara ulozi ove bokeške porodice

MATIJA - MATO ZMAJEVIĆ (Perast, 1680 - Tavrov, 1735) admiral. Zmajevići se ubrajaju u najznamenitije porodice Perasta i Boke Kotorske u cjelini. Dali su, pored brojnih pomoraca, i dvojicu visokih katoličkih prelata: Andriju Zmajevića, nadbiskupa barskog i primasa srpskog, i Vicka Zmajevića, arcibiskupa barskoga i nadbiskupa zadarskog, kao i jednog admirala ruske flote - Matiju - Mata Zmajevića. Potiču iz sela Vrbe, iz Njeguša. Doselili su se u Kotor ("na Mrlatovo, nedaleko od grada"), gdje su se pokatoličili ženeći se "latinkama") početkom XVI stoljeća, a vijek kasnije preselili se u Perast. O njihovom porijeklu s Njeguša bilježi i sam Andrija Zmajević u svojoj hronici - Ljetopisu crkvenom, pisanom narodnim jezikom. U ataru pomenutog njeguškog sela i dan - danas postoje toponimi: Zmajuša, Zmajevića krši, koji asociraju na Zmajeviće. Na ovo je prvi ukazao još početkom XX vijeka prof. Jovan Erdeljanović. Budući da su pripadali plemićkom rodu, Zmajevići su imali i svoj porodični grb, s amblemom krilatog zmaja, što bez sumnje odgovara mjestu i ulozi ove znamenite bokeške porodice, koja je iznjedrila više velikana - "zmajeva" duhom i djelotvornošću. Andrija Zmajević (Perast, 1628 - 1694), doktor teologije i filozofije, istoričar, mecena i graditelj - bio je plodan pisac. Napisao je više djela, koja su ostala u rukopisu. I Vicko Zmajević (Perast, 1670 - Zadar, 1745) bio je doktor teologije i književnosti (bavio se poezijom).
U doba Zmajevića Perast je po broju brodova i pomoraca, po svom brodogradilištu i čuvenoj pomorskoj školi Marka Martinovića, postao najvažnije središte bokeljskog pomorstva i bio na vrhuncu pomorsko - trgovačke moći. Stoga nije slučajno što je Venecija, u kojoj su se školovali bojari Petra Velikog, predložila ruskom imperatoru da angažuje u Perastu i kapetana Marka Martinovića, da ruske plemiće - njih 17 na broju - uzme za pitomce i obuči ih navigaciji i pomorskoj vještini. U to vrijeme je u Perastu stasavao i Matija Zmajević, sticao prva pomorska iskustva i poznanstva sa budućim ruskim mornarima, čemu blagodareći je postao istaknuti bokeški pomorac i ruski admiral epohe Petra Velikog.
Matija Zmajević je rođen 6. januara 1680. godine u Perastu, u porodici kapetana Krsta (Krila, Kristifora) Zmajevića i Jelene Burovice. Otac mu je bio poznati pomorac i istaknuti junak u borbi protiv pirata na Jadranu i Sredozemlju. Matija je završio pomorsku školu u rodnom gradu, a vještinu navigatorstva savladao na brodu svoga oca. Upleten u zavjeru protiv mletačkog kapetana konta Vicka Bujovića, bio je prinuđen da napusti zavičajnu Boku, što je detaljno opisao pomorac, navigator i matematičar Marko Martinović u svojem spisu o Bujovićevom ubistvu. Mletačke vlasti su donijele odluku o progonstvu Matije Zmajevića. Osuđen je u Splitu 8. maja 1710. na smrt; tj. ukoliko bude uhvaćen da bude obješen. Za njim je raspisana potjernica: ucijenjen je bio na 4000 dukata. Čitava mu je imovina pokretna i nepokretna konfiskovana (veliki posjed, lijepa palata u Perastu sa zemljištem, Dražin rt i Lipice; zbirka bogatog oružja). Matija Zmajević je, međutim izbjegao u susjedni slobodni Dubrovnik. Poslije kraćeg boravka 1709. godine u Dubrovniku, otputovao je u Istanbul (Carigrad) da tamo potraži zaštitu i pomoć kod svog pobratima Petra Andrejeviča Tolstoja, onovremenskog ruskog konzula u Turskoj. Tolstoj se sa Zmajevićem upoznao još 1698. godine, kada je, po nalogu Petra Velikog, radi upoznavanja južnoslovenskih zemalja, bio njegov gost u Perastu. Matija Zmajević je u Carigradu ostao od 1709. do 1712. godine, gdje ga je ruski diplomatski predstavnik 1710. godine primio u službu sa činom kapetana. Neko vrijeme, usljed rusko - turskog rata 1711 - 1712. bio je, zajedno s Tolstojem u carigradskoj tamnici "Sedam kula". O uslovima života u Stambolu i o zatvorskim mukama pisao je Zmajević jednom svom rođaku. Po izlasku iz zatvora nakon rusko - turskog rata, Mato Zmajević po preporuci P. A Tolstoja odlazi preko Varadina u Karlove Vari (tada zvane Karsbad), radi upoznavanja s ruskim imperatorom, koji se tamo nalazio na liječenju i oporavku. Kao već vrsni poznavalac pomorstva, Petar Veliki je odmah uočio pomorske i ratničke sposobnosti Matije Zmajevića, podvrgao ga je ispitu iz nautike i vojne nauke; proizveo ga u čin kapetana I klase i uputio u Sankt Peterburg u rusku pomorsku službu.

Zmajević je 1714. zarobio kompletnu eskadru kontraadmirala švedske mornarice Ehrenšelda

O susretu sa Petrom Velikim i prvim utiscima pisao je Matija Zmajević svom bratu Vicku 3. novembra 1712. godine. U pismu on kaže: "Imao sam čast da poljubim cara u ruku i bio sam primljen veoma ljubazno. Napokon, trećeg tekućeg, bio sam pripušten na ispit kod samog vladara koji je bio vrlo vješt u ispitivanju; zadržao me je na tom ispitu, više od 2 sata, postavljajući mi vrlo teška pi-tanja da teža nije moglo, a posebno iz nautike i vojne struke. Najzad, na njegovo prijatno iznenađenje i na moju čast, sve je srećno uspjelo pa sam poslije ispita upućen prvom ministru preuzvišenom g. Galošinu, koji me je uputio za flotu u Petrograd". Po dolasku u rusku prijestonicu stupio je u galernu flotu. Prvi mu je zadatak bio da uredi vlake za pomorske galerije u Finskoj, radi opreme zbog ratova sa Šveđanima, s kojima je ruski car ratovao još od 1700. gdoine. Pod komandom glavnog admirala grofa Fjodora Matvejeviča Apraksina (1661 - 1728), načelnika Admiraliteta, 1713. godine plovio je po fjordovima i ostrvima, komandujući pojedinim odredima galera i galija. Proizveden je u čin kapetana - komadora. Kao kapetan bojnog broda, Zmajević je 1714. godine uzeo učešća u Gangutskom ratu (prozvanom po finskom poluostrvu Gangutu), između ruske i švedske flote. Istakao se hrabrošću i vještinom komandovanja jednom galijom u pomorskoj bici kod Hankova; u fjordu Rilaksu opkolio je eskadru kontraadmirala švedske mornarice Ehrenšelda i tom prilikom zarobio cijeli švedski odred - šest protivničkih galija i jednu fregatu s kontraadmiralom, što mu je donijelo veliku reputaciju i slavu. Hroničar je, s tim u vezi, zabilježio izuzetan gest svemoćnog ruskog imper-atora Petra Velikog, koji je u oduševljenju sa "svoga boka" skinuo mač, koji je nosio u bitkama, i njome "opasao Mata Zmajevića". Zmajević je, uz to, za pokazani uspjeh u pomenutoj bici, dobio i Zlatnu medalju od 75 červonaca. Tokom 1715 - 1716. godine obavljao je vrlo uspješno razne povjerene mu zadatke u Finskom za-livu, zbog čega još više učvršćuje po-vjerenje ruskog cara. Sa svojim odr-edom galera, zajedno sa desantom gardijske vojske 1915. godine plovio je u Kopenhagen, Ravel, Rigu, Gaspal i Libavu. Krajem 1715. Matija Zmajević je dobio dozvolu za liječenje u Kenigzbergu (kasnijem Kalinjingradu), gdje se na liječenju i rehabilitaciji nalazio do poč-etka 1716. godine. Tih godina je Zmajević bio brižan i stoga što su mu mletačke vlasti bile konfiskovale pokretnu i nepokretnu imovinu. Da bi ga zaštitio, Petar Veliki se 30. aprila 1716. pismenim putem založio kod Sinjorije da oslobodi Zmajevića odgovornosti i vrati mu oduzetu imovinu. Intervenciju ruskog cara je prihvatio mletački dužd i svojim aktom od 28. novembra iste godine udovoljio carevoj molbi. Na proljeće 1716. ponovo je Zmajević sa svojim galerima upućen u Kopenhagen, a na jesen u Rostok, gdje je ostao do 1. jula 1917. godine. Tada je pod njegovom komandom bio 38 galija i dvije fregate. Godine 1718. Zmajevićeva flota patrolirala je od Ravela do Gangunta. Iste godine na svome je brodu vozio Petra Velikog za Abo, a docnije na Alandska ostrva. Zabilježeno je da je Zmajević u jednoj prilici spasao ruskog cara sigurne smrti. Tada se još snažnije produbljuje njihovo prijateljstvo, pa ga početkom naredne 1719. godine ruski imperator unapređuje u čin kontraadmirala (šautbenehta) i imenuje za glavnog inspektora galerne flote Baltika. Iste godine (1719) nanovo se istakao kao zapovjednik 143 broda i izvojevao odlučujuću pobjedu nad jačom i bolje naoružanom protivničkom eskadrom. Primijenio je taktičku vještinu, posluživši se ratnim lukavstvom. Iznenadio je neprijatelja tako što mu je s mnogo pokretljivijim brodovima zašao iza leđa i potukao ga. Zbog toga je Švedska bila prinuđena da potraži mir, koji je sklopljen 10. IX 1721. u Finskoj, čime je završen Sjeverni rat (1700 - 1721), koji je vođen za prevlast na Baltičkom moru. Tada je Rusija trijumfalno dobila Es-toniju, Litvaniju, veći dio Karelije s Viborgom i neka ostrva u Baltiku (Osel, Mon i Dago). Poslije ovih slavnih pobjeda nad švedskom flotom, Zmajević je 12. oktobra 1721. postao član Admiralitetskog kolegijuma, dobivši čin viceadmirala. Te godine mu je povjereno rukovođenje Brodogradilištem u Sankt - Peterburgu ("Sjevernoj Veneciji"), a naredne 1722. godine i vršenje dužnosti komandanta Ruske flote.

Zmajevića su osudili na smrt, pa abolirali i degradirali, pa opet postavili za komandira

Godine 1723. Matiji Zmajeviću je povjerena gradnja rječne flote na Donu. Dana 8. aprila te godine upućen je u Voronjež radi izgradnje desantnih brodova i galera. I tada je veoma uspješno rukovodio radom brodogradilišta za rječne ratne brodove u Tavrovu; prije roka je, februara 1724. godne, porinuo u vodu 40 novih brodova (galija i pramova). Godine 1725. imenovan je za komandanta Ruske ratne flote i Sanktpeterburške luke. Njegov povratak u S. Peterburg koindicira sa smrću velikog ruskog suverena i njemu je ukazana čast da u pogrebnoj povorci nosi krunu Romanovih kojom je Petar Veliki 1682. godine bio krunisan.
Nakon smrti Petra I, Matija Zmajević je i dalje u milosti njegove nasljednice. Supruga Petra I carica Katarina Velika odlikuje Zmajevića 21. maja 1725. godine Ordenom Aleksandra Nevskog. Bio je on prvi stranac koji je dobio ovo odlikovanje. Dvije godine docnije (7. maja 1727) imenovala ga je carica admiralom, čime je dostigao najviši rang u Ruskoj mornarici. (Njegov Orden Aleksandra Nevskog se danas - kao izuzetan muzejski eksponat - čuva u Kotorskoj biskupiji. Ovo visoko odličje imali su još mitropolit Petar I Petrović - Njegoš i kralj Nikola I Petrović - Njegoš!)
Iz Zmajevićevih pisama saznajemo da je 1727. godine Ruska mornarica, pod njegovom komandom, imala 17 velikih brodova linijske plovidbe, 145 galija, 30 brigantina i oko 400 manjih plovnih jedinica.
Poslije smrti Katarine I, u vrijeme vladavine nepunoljetnog Petra II, imao je više neprilika i peripetija u službenom tretmanu. Učestvovao je u osnivanju flote u Astrahanu, na ušću Volge u Kaspijsko jezero. Od 1828. godine bio je komandant Tavrova. Kratko vrijeme prije postavljanja za guvernera naznačene oblasti, zbog dojave njegovih potčinjenih da je učinio neke finansijske malverzacije (koristio novac u nedozvoljene svrhe!), bio je predat sudu i osuđen na smrt. Presuda je protiv uglednog admirala izazvala ogromnu senzaciju u svim slojevima visokog ruskog društva i u Ruskoj vojsci.
Evo kako je ruski istoričar A. V. Solovjev predstavio suđenje "jednom od najviđenijih ljudi" onovremene Rusije admiralu Matiji Zmajeviću, optuženom za krađu državne imovine. U decembru 1727. izdata je naredba cara Petra Drugog da se sudi Zmajeviću što je u svojoj upravi brodogradilišta i pristaništa, uzimao, pod vidom zajma, od ober oficira koji su bili određeni tamo na službu, državni materijal: i što je dao jednom inostranom skiperu, svom poznaniku, besplatno državne konopce, i što je, po njegovoj naredbi, major Posinkov lažno preradio spisak radnika kojima je trebalo isplatiti nadnice, a drugima izdavao plate koje im nijesu pripadale; i, napokon, što je Zmajević lično prisvojio nekih 300 do 400 rubalja koje mu nijesu pripadale. Uz to, optužnica ga je teretila što je veći dio ljudi iz svoje komande iskorišćavao za svoje lične poslove, a što je, uostalom, i sam priznao na sudu. Sud je osudio admirala Zmajevića za ove zloupotrebe, kao i njegovog saučesnika majora Posinkova, i to obojicu na smrt. Čitav slučaj vezan za uglednog admirala izazvao je ogromnu senzaciju u svim slojevima visokog ruskog društva i Ruske vojske. Ubrzo je, međutim, postupak aboliran zahvaljujući njegovom velikom prijatelju Savi Vladislaviću Raguzinskom, koji je pokušao da dokazuje da je on bio samo žrtva intriga njemu potčinjenih. Zmajević je, ipak, degradiran u čin viceadmirala a, zatim, određen za komandira Astrahanske luke, s tim što mu je naređeno da plati visoku kaznu od 4960 rubalja. Godine 1729. ponovo je u Tavrovu na funkciji komandanta luke, u upravo Admiraliteta, a potom je imenovan za guvernera Astrahanske oblasti na Kaspijskom jezeru, gdje se posvećuje tamošnjem polaganju temelja i unapređenju ruske flote, koja je poslije njegove smrti imala važnu ulogu u pripajanju južnih krajeva Rusije.
Treba reći da je Zmajević, pored pomenutog, vršio i neke povjerljive diplomatske misije. Kao pobornik glagoljice i slovenske liturgije bio je prožet dubokim slovenskim ojećanjem, što mu je bilo jedna od glavnih karakteristika mišljenja i djelovanja. Sagradio je u arsenalu u Sankt Peterburgu katoličku crkvu i namjestio sveštenika. Drugu je crkvu sagradio u Moskvi. Štitio je ruske katolike. Matija - Mato Zmajević je svoje vojničke i navigacione sposobnosti ugradio u temelje Ruske ratne flote.

Sanjao je Zmajević da se vrati u Perast ali ga je u tome spriječio Petar Veliki

Svoje široko zasnovano znanje i organizacioni smisao upotrijebio je nesebično u konstituisanju ruske flote, organizaciji raznih pomorskih djelatnosti i kao graditelj ratnih brodova raznih tipova - morskih i rječnih - i luka na Baltiku i Kaspijskom moru.
Matija Zmajević je bio čvrsto emotivno vezan za svoj zavičaj - nostalgično opterećen njime. Tamo su mu živjeli supruga i tri kćerke, šira rodbina i brojni prijatelji. Pokušavao je dva puta da se vrati u rodni kraj, ali ga je Petar Veliki u tome osujetio, jer ga je mnogo cijenio. Matija je potkraj života napisao testament, u kojemu je pokazao izuzetnu pažnju i darežljivost prema svojoj užoj i široj porodici, prema rodnom gradu Perastu, prema rođacima i prijateljima. Iz njegovih pisama može se razabrati da je mnogo tugovao za svojim zavičajem. Stalno je gajio nadu da će se vratiti svojoj porodici i rodnoj Boki da tamo proživi posljednje godine života, u čemu ga je smrt spriječila. Prerano je napustio ovozemaljski život. Njegova se zvijezda ugasila u 55. godini starosnog doba! Matija Zmajević je umro za vladavine Ane Ivanovne 12/23. avgusta 1735. godine u Tavrovu, jednom od drevnih naselja nedaleko od Voronježa, na ušću istoimene rijeke u Don. Sahranjen je uz najveće vojne počasti u Moskvi, u rimo - katoličkoj crkvi sv. Ljudevita, koju je sam sagradio.
Zadarski arcibiskup Vicko Zmajević prenio je zemne ostatke brata Matije u Zadar i sahranio ih u crkvi sv. Marije od zdravlja. Poslije smrt Zmajevićeve donio je Mate Karaman iz Moskve njegovom bratu Vicku, nadbiskupu zidarskom, njegov testament i tri zastave koje je Matija svojevremeno dobio kao trofeje za svoje zasluge u ruskoj mornarici. Jedna od tih zastava bila je od bijele svile s plavim "andrijevskim krstom", zastava ruske ratne mornarice, druga takođe od svile s ruskim orlom u sredini, a treća je bila švedska zastava. Prva od pomenutih zastava čuva se danas u Zavičajnom muzeju u Perastu, dok su druge dvije nastale za vrijeme Napoleonovih ratova u Boki Kotorskoj početkom osamnaestog vijeka. Testament admirala Zmjevića čuva se u Zadarskom arhivu.
Peraštanin Matija - Mato Zmajević bio je prinuđen na egzil iz zavičaja zbog učešća u ubistvu konta Vicka Bujovića 1709. godine. Prvo se sklonio u susjedni Dubrovnik, pa u Carigrad kod tamošnjeg ruskog diplomate P.A. Tolstoja. Po Tolstojevoj preporuci primio ga je imperator Petar Veliki, podvrgao ga ispitu i nakon toga uputio u rusku mornaričku službu na Baltiku. U Rusiji je Zmajević ostvario blistavu karijeru. Kao odličan pomorac, posjedovao je izvanrednu energiju i znanje. Bio je, zajedno sa Petrom Velikim utemeljivač Baltičke ratne flote, pa zatim Kaspijske flotile. Veliki ruski organizator i reformator Petar Veliki ga je izuzetno cijenio i omogućio mu meteorski uzlet u pomorskoj vojničkoj karijeri: od 1718. godine, kada je imao čin "kapetana I ranga", avanzovao je 1719. do čina kontraadmirala, preko čina viceadmirala (1721) - do najvišeg čina u ruskoj mornarici - admirala, 1727. godine. Za svoje zasluge za života je dobijao i druga visoka priznanja i odlikovanja, a u svom zavičaju - i posthumno. Potkraj života doživio je tragičan udarac: osuđen je za krađu državne imovine i osuđen na smrt. Ipak je pomilovan, ali i degradiran. Na omanjem trgu u Perastu nalazi se spomen - bista Matije Zmajevića, koju je Zavičajnom muzeju svojevremeno poklonio hrvatski vajar Vanja Radauš. Spomen - bista je otkrivena 28. februara 1966. godine.
U crkvi na školju "Gospe od Škrpjela" nalazi se i portret admirala Matije Zmajevića, rad baroknog bokeškog slikara Tripa Kokolje; zatim, u Zavičajnom muzeju - diploma koju je car Petar Veliki dao Matiji Zmajeviću 1. maja 1714. godine. Tu je, takođe, i admiralov mač i ruska plavo - bijela ratna zastava koju je ruski imperator poklonio Zamjeviću za njegov admiralski brod za njegove velike zasluge koje je ovaj imao u borbi Rusije protiv Šveđana. Napokon, u Zavičajnom muzeju u Perastu se čuva i zlatno odlikovanje Matije Zmajevića koje mu je carica Katarina Prva dodijelila 1727. godine. U crkvi sv. Nikole u Perastu nalazio se Zmajevićev Orden Aleksandra Nevskog kojim ga je obdario takođe car Petar Veliki (od nedavno se čuva u Kotoru).
IVAN MIHAILOV(IČ) PODGORIČANIN - GENERAL LAJTNANT (Podgorica, oko 1710 - Slobodsko, Ukrajina, 1779): U Ruskoj vojsci su bila dva generala Podgoričanina: Ivan Mihailov(ič) i Đorđe Petrov(ič) Podgoričanin.

Ivan Podgoričanin nije krio sreću dok je ljubio ruku carici, a ova mu je čestitala pukovnički čin

Mihailo Podgoričanin, žitelj stare Podgorice, imao je dva sina: Ivana, docnije general - lajtnanta u Ruskoj vojsci, oženjenog Varvarom Šidlovskom, i Petra koji je bio u braku sa plemićkinjom Petrović i imao dva sina - Đorđa (Geogrija), general - majora u carskoj armiji, i Ivana, i kćerku Anu, udatu za Ivana Vukotića. Ovdje će biti riječi o dvojici generala Podgoričanina.
Generala Ivana Mihailova (Mihailoviča!) u sinovca mu Đorđa (Geogrija) Petrova (Petroviča!) pominju memoarista i general Simeon Stepanovič Piščević i putopisac iguman Gerasim Zelić, zatim neka istoriografska ruska djela i enciklopedijska izdanja, što će reći da su svojevremeno bili poznate i zaslužne ličnosti. Pominju se, uz to, i u našoj epskoj poeziji. Vremenom je, međutim, na njih pao veo zaborava i u njihovoj nekadašnjoj zavičajnoj sredini - Podgorici i Crnoj Gori, i u njihovoj drugoj domovini - Rusiji, pa, stoga, podsjećanje na njih ima određeni kulturno - istorijski značaj i naučnu važnost za proučavanje naše istorijske prošlosti.
Ivan Podgoričanin početkom 1745. godine u činu lajtnanta moli za čin kapetana i traži dozvolu za vrbovanje u dobrovoljce razbojnika iz Slavonije. U proljeće 1746. godine na bojište u Šleziji odveo je 252 pješaka i konjanika, koji su počinili ekcese prilikom prolaska kroz Baranju. Odbio je, zatim, da bude pod komandom ritmastera Ivana Stankovića, koji ga je tužio Ratnom savjetu. Iste godine molio je ponovo za čin kapetana i za kompaniju u Beški ili u Banovcima. U ljeto 1758. molio je da pređe u rusku službu, a molbu je ponovio i potkraj te godine kad je imao čin majora kod slavonskih husara. U februaru 1757. godine, na intervenciju ruskog poslanika u Beču grofa Karla Kajzerlinga, Ivan Podgoričanin, major u austrijskoj vojsci pošao je za Rusiju i tamo u Ruskoj vojsci dotjerao do čina general - lajtnanta. General - major i pisac izvanrednih memoara Simeon Piščević, porijeklom iz Paštrovića, savremenik dvojice generala Podgoričanina, o kome je prethodno bilo govora, ostavio je nešto više podataka za rekonstrukciju njihove biografije, naročito biografije Ivana Mihailova.
Simeon Piščević i Ivan Mihailov Podgoričanin bili su stari znanci još dok su služili u Ćesarskoj u istom puku. Po dolasku u Rusiju majora Ivana Podgoričanina Piščević je odveo kod vicekancelara grofa Voroncova radi daljeg dogovaranja o njegovom službovanju u Rusiji, i tom prilikom bio mu je tumač, "jer on nije znao ni riječi ruski, a ni njemački nije znao bolje", bilježi Piščević. "Podgoričanin je, međutim, dobro smislio šta će grofu preko mene reći", kazuje Piščević. "Rekao je da je on vojnik, da je služio u ćesarskoj armiji i ratovao protiv Prusa, da je pozvan u Beč i da je iz samih usta njenog veličanstva carice austrijske, Marije Terezije, obaviješten da ga ruski dvor poziva u Rusiju. Ja sam, rekoh, ovamo došao po svom pristanku i molim da mi se to uvaži. U Ćesarskoj se znalo za mene i moju službu, ali ja sam smatrao za čast što mogu i ovdje poslužiti i ovdje pokazati usrdnost i vjernost svoju ruskom prijestolu. Ja se uzdajem u milost vaše svjetlosti i nadam se da me nećete ostaviti bez pomoći, nego da ćete me usrećiti i učiniti da budem predstavljen njenom veličanstvu carici i preporučiti me da prvenstveno želim da budem upućen u armiju".
Grof Voroncov je uzeo pismo preporuke ruskog ministra u Beču grofa Karla Kajzerlinga i obećao da će referisati njenom veličanstvu carici o njemu. Poslije šest dana grof Voroncov je predstavio Ivana Podgoričanina carici Jelisaveti Petrovnoj. "On joj je poljubio ruku i bio toliko srećan da mu je ona odmah tu u sali, u Petegofu, čestitala pukovnički čin" - tako da je bez oklijevanja pošao na front u Prusku. Dat mu je novac za put i komanda nad bivšim Moldavskim husarskim pukom. Tokom 1759. godine pukovnika Ivana M. Podgoričanina angažovao je mitropolit Vasilije Petrović - Njegoš u "Crnogorskoj komisiji" za preseljenje i smještaj crnogorskih porodica u Rusiji. (Tada je istovremeno na ovim poslovima radio i major Stevan Petrović, po prezimenu stari Šarović iz Podgorice, koji je uz saglasnost crnogorskog mitropolita uzeo poznato prezime Petrovića). Ivan Podgoričanin je učestvovao u sedmogodišnjem ratu. Bio je u lakoj konjici generala Totlebena. Iduće 1760. godine, predstavljao je strah i trepet za Keslinski garnizon za vrijeme opasade i zauzeća tvrđave 18. maja.

Podgoričanin je zarobio puno Prusa, a posebno junaštvo pokazao je prilikom zauzeća Berlina

U septembru iste godine Ivan Podgoričanin se istakao pri zauzeću Berlina: "Svih dana stacioniranja pod Berlinom", isticao je Černišev, "Podgoričanin je bio hrabar u svim okršajima i zarobio je dosta pruskih vojnika; kod zauzeća prestonice pokazao je posebnu hrabrost". Za hrabrost pokazanu u Sedmogodišnjem ratu dobio je čin brigadira Moldavskog husarskog puka (22. septembra 1762). Kroz tri godine za revnosnu službu dobio je 1765. godine "na vječito raspolaganje" dva sela: Porhomovku sa 105 kuća i Giti sa 22 kuće, zajedno sa mlinovima i ribolovom, a uskoro, 16. maja 1766, dobio je i čin general - majora. Godine 1768. Ivan Podgoričanin je uzeo učešća u borbi sa poljskim konfederatima; sa jednim odredom konjice krenuo je da zauzme grad Staro - Konstantinov, ali je bio prinuđen da odstupi ispred jake odbrane. Kada je za to saznala carica Katarina Druga, pisala je Paninu: "Mislim da će nas general Podgoričanin izbaviti od briga, jer on ima i slave i hrabrosti, i vještine; šteta što nije uspio da zauzme Konstantinov, jer bi taj lovorov vijenac ukrasio njegovu sijedu glavu".
Poljski kralj u aprilu 1768. godine odlikovao je Ivana Podgoričanina Ordenom sv. Stanislava. U maju iste godine Katarina II je ponovo pisala: "Mislim da će Podgoričanin savladati pobunjenike". I stvarno se uskoro desilo da je on razbio veliki odred koji je išao u pomoć gradu Berdičevo, koji je bila opsadirala Ruska vojska, i u junu - svi konfederati su bili razbijeni. Godine 1769. godine, Ivan Podgoričanin je dobio sertifikat od Mletačke Republike kojim je dokazao svoje grofovsko porijeklo i stoga mu je ukazom Senata od 6. jula 1769. priznata grofovska titula. Aprila te godine uputio je carici Katarini projekat vojnih operacija i mapu, a sam je želio da pođe u Crnu Goru koju je dobro poznavao i svuda u njoj boravio. "Prilikom predaje projekta carici, rekao joj je: Naredi da budem načelnik ili redov - spreman sam na sve, samo da se borim protiv turskog iga koji prijeti mojim zemljacima".
Carica je o tome pisala Alekseju Orlovu: "Što se tiče njegove usrdnosti, hrabrosti i vojne vještine - u to niko ne sumnja".
Podgoričanin je, potom, poslat u rat s Turcima. Trećeg januara 1770. Ivan Podgoričanin je atakovao na rijeci Rimni na neprijatelje sa tri husarska puka (600 fojina): razbio je Turke i oteo im zastavu. Sljedećeg dana Turci su dobili pojačanje od oko 11000 vojnika i napali malobrojne ruske snage. Samo nevjerovatna i natčovječanska borba kavaljerije generala Ivana Podgoričanina natjerala ih je u bjekstvo.
Ponovo se Podgoričanin istakao 18. januara 1770. u bici pod Brailom, kojom je prilikom na samom početku borbe odbio napad neprijateljske konjice, a zatim u bitkama pod Largom i Kugolom bio zadužen, od strane Rumjancova, da štiti transport sa tri husarska puka i čitav dan odbijao je napade Tatara. Saznavši za ovo, carica mu je predala reskript kojim je izrazila svoje zadovoljstvo i zahvalnost zbog toga što je skapulao u cjelosti transport sa hranom i razbio krimskog hana.
Tridesetog novembra 1770. godine general Ivan Podgoričanin je podnio zahtjev za penzionisanje dok je još bio u gradu Jasu, motivišući to starošću i bolešću, posebno bolom u očima i promrzlošću koju je imao prethodne zime. Sem toga, kao razlog naveo je i ogromnu štetu koju je pretrpio zbog požara u kojem mu je izgorjela fabrika vina u njegovom selu Slobodsko, u Ukrajinskoj guberaciji, u koju je bio uložio čitav svoj kapital. Ostavka mu je uvažena 29. decembra 1770. godine. Umro je nepunu deceniju poslije penzionisanja 1779. godine. Simeon Piščević je o Ivanu Podgoričaninu ostavio dragocjene podatke u svojim sjećanjima. Vrlo dobro ga je poznavao još od vremena zajedničkog bavljenja u austrougarskoj vojsci - u Slavonskom husarskom puku. Tada je Ivan Podgoričanin bio kapetan a nešto docnije major, dok je Piščević bio poručnik. Ivanu Podgoričaninu je, kako kaže Piščević, sreća bila naklonjena da je odmah po dolasku u Rusiju dobio pukovnički čin. Kao dobar poznavalac Ivana Podgoričanina, Simeon Piščević o njegovim sposobnostima i osobenostima iznosi niz zanimljivih pojedinosti, koje ćemo ovdje navesti, budući da drugih vjerodostojnih podataka nema o njegovom fizičkom izgledu i njegovim karakterološkim osobinama, izuzev ratničkih. Piščević o Podgoričaninu kaže da je bio ogromna ljudina, simpatičan i na oko dobroćudan, kockar. Uspijevao je da u službu svoje karijere stavi sve što je moguće, i bez skrupula.

Podgoričanin je umio da stiče, ali nije bio tvrdica - kockao se i pritom gubio velike pare

Bio je toliko snalažljiv da je iz svoje jedinice u toku marša, kada je dobio naređenje o njenoj podjeli, iskoristio priliku da u otcijepljeni dio otpremi sve što u puku nije valjalo...
Piščević je dosta izričit kada kaže da on: "Ničeg osobitog u sebi nije imao. Jedino što je njegova ogromna figura padala u oči. Inače, bio je pravi seljak i jedva je bio pismen. Ali, pored svega toga, u Rusiji ga je poslužila sreća. Sve mu je išlo na ruku i on je iz svega izvlačio korist, i to do kraja službe, sve do duboke svoje starosti. Stekao je počast i bogatstvo. Služio je dobro, ali ni prstom ne bi makao bez neke koristi. Umio je da stiče, ali, moram reći, ipak, nije bio tvrdica. Živio je lijepo. Imao je i dobrih osobina, i šteta što je sve podređivao interesu. I niko ne bi povjerovao da bi čovjek s takvim osobinama umio da gubi velike pare na kartama".
Ivana Podgoričanina spominje i Gerasim Zelić, iguman manastira Krupe, u Dalmaciji, koji je Rusiju dva puta pohodio (1774. i 1786). On spominje generala Ivana Podgo-ričanina i još dva - tri naša sunarodnika koji su blistave vojničke karijere u carkoj Rusiji ostvarili. Iguman je, zapravo, zapisao da je u Novomitrogradu, u Novoj Srbiji, upoznao "znatnu gospodu", među kojima: "Slavnoga Tekeliju, generala; generale Čorbu i Horvata iz Banata; grofa Ivan Podgoričanina iz Crne Gore, generala Piščevića iz Paštrovića, i kneza Antu Stratimirovića, generala iz Novoga Hercega, ot Boke Kotorske".
Ivan Podgoričanin je primljen u ukrajinsko plemstvo, po kojem je osnovu 1800. godine tražio od cara Pavla Prvog da mu prizna plemićki grb i grofovsku titulu. Oba zahtjeva mu je ruski car pozitivno riješio. I dr Mita Kostić među Srbima oficirima i prostim vojnicima nekadašnje "Nove Srbije" i Slavenoserbije", među onima koji su se: "Popeli do najviših mjesta u ruskoj vojsci" navodi grofa Ivana Podgoričanina.
Kao što je na početku rečeno, Ivan Podgoričanin se u Rusiji oženio plemićkinjom Varvarom Romanom Šilovski i sa njom je imao dva sina: Mihaila i Todora. Bračni par je bio hude sudbine: Mihailo je rano umro kao mladić (1810), a Todor kao ražalovani pukovnik poginuo u ratu s Francuzima 31. oktobra 1812. godine. Tako se porodična loza generala Ivana Podgoričanina ugasila. Slične sudbine je bio i general Đorđe (Georgije) Petrov Podgoričanin, koji takođe nije imao muških nasljednika pa je dobio dozvolu da porodično ime i grofovsku titulu preda svome sinovcu Jegoru Filipoviču Petroviču, potomsku drevnog grofovskog roda toga imena. Ivan Podgoričanin nije bio za života, i kasnije, nepoznat u užem zavičaju - Crnoj Gori. Opjevan je u više pjesama, koje je zabilježio Sima Milutinović - Sarajlija, protođakon Cetinjskog manastira Filip Radičević i drugi. Pjesnik i Njegošev učitelj Sima Milutinović je u svome djelu "Pjevanija crnogorska i hercegovačka sabrana Čubrom Čojkovićem Crnogorcem", izdatom u Budimu 1833, pa u Lajpcigu 1837. godine, objavio pjesmu "Ivo Podgorica", koju je zabilježio od slijepog guslara Gaša Rišnjanina, 1827. godine u Kotoru.
Drugu varijantu ove pjesme zapisao je protađokon Filip Radičević od "nekon ustanika iz Lješkopolja, blizu Podgorice", koji se po ocu zvao Filip Andrin. Ovu pjesmu je Radičević ustupio Pavlu Apolonoviču Rovinskom i on je objavio pod naslovom "Ivo Podgorica i Mehmed Arapin" u svom djelu "Petar (Rade) Petrovič Njegoš vladika Crnogorski" (1830 - 1851) (S. Peterburg, 1889). Rovinski je uz pjesmu saopštio i prozno kazivanje o Ivanu Podgoričaninu. U navedenoj pjesmi narodni pjesnik naivno kazuje kako je navodno Ivo Podgorica, tj. Ivan Podgoričanin prihvatio poziv ruske carice da izađe na megdan turskom nasilniku Mehmedu Arapinu, koji je činio zulume u zemlji "Moskoviji" i došao do samog "Peterburga". Ivo Podgorica je nakon šezdeset dana stigao u Peterburg i izazvao na megdan silnika Mehmeda u trenutku kada "rusinska djevojka" umiva njegovo lice. U dvoboju je Ivo sabljom "dimišćijom" silnom Turčinu odrubio glavu i za nagradu od ruske carice dobio zlatnu kolajnu "da je junak nosi oko vrata". Očigledno, tvorac pjesme se oslanja ne samo na epsku sižejnu tradiciju već i stvarnu istoriju. Zapravo, prema predanju koje je zabilježio Pavel Apolonovič, stvarni razlozi zbog kojih je Ivan -Ivo, žitelj Podgorice, napustio svoju rodnu grudu bilo je ubistvo jednog Turčina.

Ruski car je Jovana Vukotića zbog junaštva nagradio unikatnom dragocjenom sabljom

Predanje o Ivu Podgorici kazuje da je ovaj podgorički građanin, dobrog stanja i s dobrim imenom, jednom u dane Uskrsa, pripremajući se za praznik, ušao kod nekog mesara Turčina i poručio za sebe dobar komad ovčjeg mesa da se omrsi i pošao u crkvu. Kada se vratio, nije našao meso, već je ono bilo prodano drugome, nekom Turčinu. Ivo je počeo koriti mesara, a ovaj mu je uzvratio uvredom: "Krme od krmka!", vičući na njega:
"Još se smiješ sa mnom nadmetati!" i udario ga rukom. "Ivo to ne moga da podnese: izvadi revolver i ubi Turčina." Pošto mu nije bilo više života u Podgorici, morao je bježati: preko Lješanske nahije dobjegao je u selo Dodoše (naspram Crnojevića Žabljaka), a odatle na Vir, zatim u Budvu, gdje se ukrcao u nekakvu lađu i otplovio za Rusiju. Tamo je stupio u vojnu službu, dobio od Katarine Druge odlikovanje i posjed u Hrvatskoj guberniji; dobio je i grofovsku titulu.
Tako epska pjesma, u obje varijante, dočarava istinu o Ivanu - Ivu Podgoričaninu, što je i naučno verifikovano. Bio je odista grof i veleposjednik, i ruski general. Na pjesmu i legendu o Ivu Podgoričaninu 1982. godine skrenuo je pažnju naučne javnosti i Boris Nikolajevič Putilov.

PETAR MARKOV(IČ) VUKOTIĆ - VICEADMIRAL (Bratešić, Grbalj 1793 - 1863): Vukotići grbaljski potiču iz sela Bratešići. Iako je to mala srodnička grupa kuća, najviše dvije - tri, dala je nekoliko istaknutih visokih vojnih starješina u Ruskoj vojsci: kontraadmirala Nikolu Mihailova Vukotića, viceadmirala Petra Markova Vukotića i general - majora Platona Petrova Vukotića. pored njih, bili su i dva viša oficira: Stevan Mihailov Vukotić, kapetan - lajtnant i Ivan Mihailov Vukotić, takođe kapetan - lajtnant. Postojao je i navigacioni oficir Ivan Ivanov Vukotić. Grbaljski Vukotići, nesumnjivo, imaju dugu pomorsku tradiciju. Biće da su i ranije plovili na ruskim brodovima, bivali članovi njihovih posada i isticali se u pomorskoj službi.
U tradiciji i pisanim izvorima, spominje se Jovan Vukotić, koji se istakao u crnogorsko - francuskom ratu 1806. godine, prvo u Boki i oko Konavala kod Dubrovnika, a zatim u borbama za jadranska ostrva - Korčulu i Brač. Korčula je bila dugo pod ruskom opsadom, prije no što su udružene crnogorsko - ruske vojne snage uspjele da protjeraju Napoleonovu armadu iz Primorja. Dok su veći ruski ratni brodovi prihvatili artiljerijski duel sa korčulanskim fortifikacionim baterijama, manje jedinice ruske ratne flotile bile su orijentisane na priobalni pojas. Na tom brodovlju se nalazio i Jovan Vukotić, sa drugim Bokeljima. Hroničar je zabilježio da je Vukotić prilikom osvajanja tvrđave bio u prvoj borbenoj liniji, i dok su sa morske strane odjekivale kanonade s udaljenih ruskih brodova, dosta udaljenih od obale, gledao je kad su uspaničeni Francuzi počeli da napuštaju borbene položaje.
Dok su se još vodile žestoke borbe, a zbunjeni francuski vojnici se predavali neprijateljskim jedinicama, Jovan Vukotić je sa zastavom u ruci, i uz pratnju svojih sugrađana, dospio do najviše kule i na nju postavio ruski barjak. Nakon toga je Korčula pala u ruske i crnogorske ruke. Prema nekim podacima, tada je Vukotiću odato priznanje za neustrašivu hrabrost i ponuđen mu kapetanski čin i komanda nad borbenim trupama na jednom ruskom ratnom brodu eskadrile admirala Senjavina, s tim da ostane u ruskoj pomorskoj službi.
Ponovo se u toj ulozi istakao prilikom zauzimanja ostrva Brača, kada je predvodio prvu invazionu grupu. Dakako, tom prilikom ga je pomagala ruska brodska artiljerija, napadajući ovo ostrvo sa svih strana. Vukotićeva jedinica, prva je međutim stupila na tle Brača.
Za junačke podvige u osvajanju jadranskih ostrva saznao je i ruski imperator Aleksandar Prvi, pa je Vukotića nagradio unikatnom dragocjenom sabljom, sa ugraviranim pozlaćenim natpisom na ruskom jeziku: "Ovom sabljom nagrađujem barjaktara pomorske vojske Jovana Vukotića iz Grblja, za hrabrost kojom se odlikovao na Korčuli i Braču, u Petrogradu, 8. marta, 1807. god".
Po završetku crnogorsko - ruskih borbi sa Francuzima u Boki Kotorskoj i na Južnom Jadranu, sa Rusima je otišao i Jovan Vukotić. Ruska vlast mu je ponudila da na školovanje u Rusiju dovede i svoje sinove. Budući da mu sin nije još bio stasao za srednje i više škole, mudri Grbljanin je iskoristio rusku ponudu i pozvao u Rusiju dva sedamnaestogodišnja sinovca - Nikolu Mihailova i Petra, sina popa Marka Vukotića.

Petar Vukotić je nevelikim katerom "Sokol" razbio turski desantni brod, a drugi zarobio

Obojica su veoma uspješno prošli kroz seriozne testove selekcije i primljeni su za kadete u Pomorskom korpusu na Krimu. Zadovoljan uspješnim startovanjem svojih sinovaca u kadetskom korpusu, Jovan Vukotić je docnije - čim mu je sin Ivo navršio 16 godina - i njega doveo na školovanje u Rusiju, a sa njim i trećeg sinovca - Stevana Mihailova Vukotića, mlađeg brata Nikole Mihailova. I ova dvojica su se upisali u Kadetski korpus, koji su uspješno završili i postali ruski oficiri...
Petar Markov Vukotić (ili Petar Markovič Vukotič, kako ga Rusi po očinstvu nazivaju) rođen je 1793. godine u Bratešićima. Sin je grbaljskog sveštenika - popa Marka Vukotića. Neki autori o njemu pišu kao o Vučetiću. Prvi je to učinio Gerasim Petranović, a pod uticajem ovoga Petar D. Šerović i Novak R. Miljanić...
O Petru M. Vukotiću kao Petru M. Vučetiću, viceadmiralu Ruske vojske, prvi pomen u nas se javlja u zadarskom časopisu "Srpsko-dalmatinski magazin" za 1866. godinu, i to usputno, u opširnoj biografiji arhimandrita Dimitrija Perazića, iz pera Gerasima Petranovića. Evo fragmenta arhimandritove biografije u kojem se pominje narečeni Vučetić: "Kada je Perazić, koji je bio u srodstvu s ruskim generalom grofom Markom Ivelićem kao iguman manastira Reževića u Paštrovićima 1837. želio da se nakon poduljeg odsustva vrati u Boku i kada mu to, kao sumnjivome, austrijske policijske vlasti nijesu dozvolile, da je ozlojeđen radi zabrane povratka u svoj zavičaj zatražio pasoš za Rusiju. Pošto je dobio pasoš, Perazić je iz Dalmacije u septembru g. 1837. preko Carigrada stigao u Rusiju, gdje je izdržao propisni karanten u Ismailskom lazaretu, a zatim se prijavio tamošnjoj vlasti, koja mu je bila odredila jedan manastir, da u njemu boravi. Pošto nikako nije mogao da se snađe, zamolio je svog zemljaka, pukovnika - komandanta mjesta, Petra, sina pok. popa Marka Vučetića, rodom iz Grblja, da mu izdejstvuje dozvolu da bi mogao izaći iz manastira, što ovaj i učini. Kada je Petar prešao u pomorsku službu i postao viceadmiral, preporučio je Perazića mitropolitu Agangelu, koji je upravljao vojnim sveštenstvom, da mu kao svešteniku nađe odgovarajuće mjesto u floti. Mitropolit odredi igumana Dimitrija da služi u Crnomorskoj floti pod zapovjedništvom vice - admirala Vučetića. U toj je službi Perazić proveo dvije godine, a zatim je bio premješten kao duhovnik kopnene vojske s mjestom službe u tvrđavi Novorosijsk, gdje je ostao tri godine i pri odlasku dobio vrlo toplu i laskavu pohvalnicu od Novorosijske crkvene opštine.
Kako je tekla oficirska karijera videadmirala Petra M. Vukotića vidi se iz sljedećeg pregleda. Stupio je u krimski pomorski Kadetski korpus 23. decembra 1810. sa navršenih sedamnaest godina, i završio ga juna 1813. godine kada je proizveden u čin gardemarina. Tri godine docnije - 18. februara 1816. unaprijeđen je u čin navigacionog oficira Crnomorske ratne flote. Na fregati "Spješni" krstario je s flotom u oblastima mingelskih ostrva. Narednih 1817 - 1818. godine na korveti "Abo" učestvovao je u pohodu na Suhumi u Gruziji. Kao disciplinovan i odvažan pomorac dokazao se mladi Petar Markovič od početka mornarske karijere, tako da je sticao redovno napredovanje u ruskoj pomorskoj službi. Od 1820. godine postaje zapovjednik trasportnog brda "Kit", kojim komanduje po Azovskom i Crnom moru. Dana 22. aprila 1821. proizveden je u čin lajtnanta. Kao lajtnant od 1823. do 1824. godine na fregati "Evstafija" i na jahti "Utjeha" krstari po Crnom moru. Godine 1825. učestvuje u konvoju transporta "Zmeja" između luka Nikolajeva i Sevastopolja. Iduće 1826. godine komanduje katerom "Sokol", učestvujući i u konvoju trasportne flote od Nikolajeva do Suhum - kale. I narednih godina, 1827 - 1828, komanduje istim katerom, ploveći abhaskim obalama.
Sve vrijeme se lajtnant Petar Vukotić pokazivao kao požrtvovan i umješan pomorac, pa je kao takav privlačio pažnju neposrednih starješina, koji su ga voljeli, cijenili i brinuli o njegovom napredovanju. Godine 1827. odlikovan je Ordenom sv. Ane III stepena. Godine 1828. opravdao je P. Vukotić povjerenje nadležnih novim podvizima. Nevelikim katerom "Sokolom" napao je dva turska broda sa desantnim trupama koje su plovile za Anapu, u Potkavkazju. Jedan brod je razbio, a drugi je zarobio. Za pokazanu sposobnost i hrabrost dobio je tom prilikom Orden sv. Đorđa IV reda i unaprijeđen u čin kapetan - lajtnanta. Poslije toga je na brodu "Pariz" u zvanju flag - oficira, pod komandom admirala Grejga, plovio s flotom u vodama Verne.

I pored brojnih slavnih djela viceadmiral Vukotić za ruske istoriografe - ne postoji!

Položaj flag - oficira je bio više počasno zvanje; dodjeljivano je, po pravilu, elitnim oficirima, koje su admirali uzimali za svoju pratnju i zaduživali za sastave, signalizaciju i dešifrovanja. Okretnom i fizički dopadljivom Vukotiću stizala su i druga priznanja. Tako je, na primjer, 1829. godine upućen kao krur iz Nikolajeva u Sankt - Peterburg da ruskom caru Nikolaju Prvom demonstrira modele brodova. Tada ga je ruski suveren nagradio brilijantskim prstenom. Bio je to naročiti znak pažnje i carevog priznanja oficiru Petru Vukotiću. To rijetko priznanje uručio mu je lično car Nikolaj, uz posebni dvorski ceromonijal. Po povratku u komandu Crnomorske flote dodijeljena mu je na komandu fregata " Erivan". Sljedeće 1830. godne zapovjednik je jedrenjaka "Poluks", tipa brig. Ovaj plovni objekt je služio poglavito za obuku štrumanskih kadeta i gardemarina po crnomorskim pristaništima. Za njegovog zapovjednika su postavljani stari i iskusni "morski vukovi", zaduženi za obuku i čuvanje života budućih "morjaka".
Godine 1832. nalazimo Petra Vukotića kao zapovjednika korvete "Sizopolj". Te godine je krstario duž abhaskih obala. Godinu dana kasnije komanduje istom korvetom na potezu Sevastopolj - Bujukdere (Bosfor), odakle prevozi desantne trupe u Fedosiju. Za pomorske zasluge i besprekorno obavljanje povjerenih mu dužnosti te godine je dobio još jedno visoko odličje - Orden sv. Vladimira 4. stepena. Takođe je od turskog sultana nagrađen Zlatnom medaljom.
Godine 1934. Petar Vukotić komanduje fregatom "Ana" u eskadri kontraadmirala Skalovskog, takođe po Crnom moru. Poslije dvije godine, 1936, ponovo je određen za zapovjednika fregate " Erivan", sada u eskadri kontraadmirala Avinova. Sredinom 1837. godine, 18. jula unaprijeđen je u čin kapetana II ranga i odlikovan Ordenom sv. Stanislava II stepena.
Tokom 1837. i 1838. godine, P. Vukotić je kao komandant fregate "Enos" učestvovao u gušenju pobuna kod rijeke Soče, Tuapske i Šapsuho. Zatim je 1839. godine komandovao brodom "Tri jerarha" ploveći na relaciji od Nikolajeva do Sevastopolja. Šestog decembra 1839. dobio je čin kapetana I ranga, koji je po rangu predstavljao čin kapetana bojnog broda. Uskoro je početkom 1840. godine raspoređen na novu dužnost u eskadri kontraadmirala Stanjukovića; prevozi desantne trupe iz Fedosije na istočne obale crnomorske, da bi zaposjele mjesta pri rijekama Tuapse i Psezuape. I u periodu 1842 - 1849. godine komanduje istim brodom "Tri jerarha", a zatim brodom "Rostislav". Sve postavljene zadatke i dalje je uspješno obavljao. Stoga je 6. decembra 1842. dobio novo visoko priznanje. Tada je odlikovan Ordenom sv. Ane II stepena s mačevima. Uslijedilo je potom i avanzovanje. Šestog decembra 1849. godine proizveden je u čin kontraadmirala i određen za komandanta luke u Sevastopolju. Sredinom 1852. raspoređen je u IV flotsku diviziju. Za uspješne akcije i hrabrost pokazanu tokom 1853/54. godine na istočnim obalama Crnog mora, 10. februara 1854. nagrađen je Ordenom sv. Vladimira III stepena. Od 29. maja te godine prekomandovan je u Štab glavnog komandanta Crnomorske flote i crnomorskih luka. Njegove sposobnosti posebno su došle do izražaja u operacijama na moru za vrijeme Krimskog rata (1853/1854), u sastavu Četvrte divizije Crnomorske flote.
Godine 1855. uslijedio je novi premještaj. Devetog juna te godine postavljen je u Štab glavnog komandanta petrogradske luke Kronštat i 30. avgusta proizveden u čin viceadmirala. Njegovo odsustvo se osjećalo u Crnomorskoj ratnoj flotili, pa je 30. jula 1856. godine vraćen na Krim; zbog narušenog zdravlja premješten je iz operativne u pozadinsku službu; imenovan je za načelnika crnomorskih flotnih ekipaža.
Veliki napori u pomorskom životu koje je imao tokom uspješne vojničke karijere sukcesivno su ruinirali snažni organizam Petra Vukotića. Zaslužni morjak, viceadmiral Petar Vukotić dobio je 13. juna 1858 potonje visoko odlikovanje - Orden sv. Stanislava I stepena. Bilo je to tri godine prije odlaska u penziju. Zapravo, 21. marta 1861. preveden je u rezervu. Godinu kasnije - 25. juna 1862. napustio je Petar Mihailov Vukotić ovozemaljski život.
I pored svih zasluga za rusku vojnu istoriju i ponosa za Grbalj i Crnu Goru što je iz njih ponikao, o viceadmiralu Petru Vukotiću, i njegovim rođacima, ni u ruskoj istoriografiji, pa čak ni u vojnoj endiklopedistici, nema pomena. I u našoj istoriografiji i leksikografiji su bili zanemareni više od jednog vijeka.

Špadijer je isticao da su njegovi preci "digli negda" iz Donjega Kraja na Cetinju za Rusiju

VASILIJE IVANOV ŠPADIJER, GENERAL - LAJTNANT (CETINJE, 1815 - VILNO, 1890): O Vasiliju Ivanovu Špadijeru, rođenom 26. aprila 1815. godine u Donjem Kraju kraj Cetinja, jednom od istaknutih generala u Ruskoj vojsci sa tla Crne Gore, veoma je malo pisano u našoj istoriografiji, leksikografiji, publicistici i žurnalistici. U ruskoj leksikografiji i periodičnim publikacijama pisano je poglavito povodom generalove smrti. Prije pojave naših priloga o Vasiliju Ivanovu Špadijeru, kod nas nepoznatom ruskom generalu artiljerije, koji je svoju vojničku karijeru započeo 1834. godine i imao mnoge visoke vojne funkcije avanzujući do generalskog čina u Rusiji, postoje samo uzgredni i šturi pomeni. Prvi pomen nalazimo u legendi jedne fotografije ruskog "Đeneralnog štaba" u Varšavi, koju je obznanio ilustrovani list za pouku i zabavu "Nemanja", koji je izlazio u Beču (1887 - 1888). U svesci br. 3 za mart 1888. godine objavljena je na 60. stranici ove revije pomenuta fotografija Generalštaba Ruske vojske, onda sa sjedištem u Varšavi, koji je činilo devet visokih vojnih starješina Carske Rusije, među kojima je i spomenuti general Špadijer (samo prezimenom). U kraćem prigodnom tekstu autora potpisanog inicijalnom "D", između ostalog, navodi se: "Među prisutnim đeneralima je najpoznatija ličnost upravitelj Poljske, đeneral od kavelerije grof Gurko, koji se za vrijeme rusko - turskog rata 1887. g. proslavio; prešao je u sred zime pored sviju prepreka dva puta preko Balkana. Gurko se rodio 1820. god; đeneral infanterije, baron Kridener, služi već 50 godina; njegova gvozdena priroda i tvrda volja poznati su u čitavoj ruskoj vojsci. Borio se u svim novijim ratovima i to svuda sa uspjehom. I ostali đenerali sudjelovali su u posljednjem ratu u manjoj ili višoj mjeri". O njima, međutim, kao ni o generalu Špadijeru, nema ni riječi.
Drugi spomen o generalu Vasiliju I. Špadijeru nalazimo u nedavno objavljenim memoarskim spisima mitropolita Mitrofana Bana. Prilikom povratka iz Sankt - Peterburga, gdje je bio radi hirotonisanja aprila 1885. godine (tada je proizveden za arhiepiskopa cetinjskog), u Varšavi se upoznao sa ruskim gubernatorom Poljske generalom Gurkom i sa dvanaest njegovih saradnika - generala, među kojima je bio i general Špadijer. Slučaj je htio, naime, da je prilikom Mitrofanovog boravka u gradu na Nevi, tada preminula knjeginjica Marija, kćerka crnogorskog suverena Nikole Prvog, pa je mitropolit preuzeo njene zemne ostatke iz Sankt - Peterburga radi transporta do Cetinja. Evo kako mitropolit Mitrofan Ban opisuje susret sa legendarnim generalom Gurkom: "U Varšavi, predusrio nas je gubernator Gurko. Ovo je onaj čuveni junak i vojskovođa iz potonjega, 1877. i 1878. god. protivu Turaka na Balkanu, rata. On nam predstavi 12 njegovih generala i mnogo drugih vojničkih i građanskih dostojanstvenika. Na čelu ove visoke gospode, sa mnogim sveštenstvom u odeždama, bijaše arhiepiskop varšavski Leontije. Poslije običnog pomena, koga učini g. Leontije sa sveštenstvom, g. gubernator Gurko predloži nam da šnjim izađemo iz vagona, govoreći: - Vi ćete, još malo, prijeći u tuđu zemlju (razumijeva Austriju), pa sam - veli - naredio da se, za pokojnicu i za Vas, opreme dva naročita naša vagona, pa oni da Vas povezu čak do na obalu morsku, kako se tamo, u tuđoj zemlji, ne bi patili prenošenjem iz jednoga vagona u drugi.
Pošto se mitropolit crnogorski najljubaznije zahvalio generalu Gurku, prema kazivanju Mitrofana Bana: "Dvanajest vojnika, koji su sanduk pokojnice, iz jednog vagona u drugi, prenijeli, bijahu u crno (korotno) obučeni. Pošto je ovako paradno, pokojnica prenešena i vojničke joj počasti učinjene, onda njegovo prevashoditelstvo g. gubernator meni predloži da uđemo u novi, za mene određeni vagon. Ovaj vagon (kupe) tamo bijaše velik, kao najljepši salon. U njemu, s nama zajedno, uljegoše visokopreosvešteni arhijepiskop Leontije, gubernator g. Gurko i njegovih 12 generala. Vlak se pokrenu i poleće njegovom običnom brzinom i varšavska gospoda s nama zajedno pođe. Da nam učine veću počast, pratili su nas do izvjesne štacije". Među prisutnim generalima bio je i general Špadijer, sa kojim se mitropolit Mitrofan upoznao u kupeu voza. Isticao je kako su njegovi preci "digli negda, iz Crne Gore, iz sela Donjega Kraja na Cetinju u Rusiju", pri čemu nije precizirao vrijeme njihovog emigriranja.

Špadijer je na prsima nosio najveći crnogorski orden, kojim ga je 1868. odlikovao knjaz Nikola

Mitrofan Ban dodaje da je general Špadijer imao "na sebi prvi orden crnogorski - Zvijezdu sa lentom". Bio je to Danilov orden I stepena, koji je, prema kazivanju Špadijerovom, dobio od knjaza Nikole I Petrovića - Njegoša, prilikom njegove prve posjete ruskoj prijestonici krajem 1868. i početkom 1869. godine. Vasilije Špadijer je rođen 26. aprila 1815. godine u porodici Ivana Špadijera, crnogorskog barjaktara. Neizvjesno je kada mu se otac preselio u Rusiju. Prema nekim podacima, mitropolit Petar Prvi Petrović - Njegoš (1784 - 1830) povjeravao je Ivanu Špadijeru neke važne političko - diplomatske misije. Učestvovao je barjaktar Špadijer u borbi Crnogoraca protivu francuske vojske u Boki Kotorskoj (1806 - 1813). Nakon poraza Napoleonove vojske i ulaska austrougarskih trupa u Boku po dogovoru velesila, Ivan Špadijer je dopao austrijskog zatvora, zbog čega je Petar Prvi intervenisao kod austrijskih okupacionih vlasti. Naime, u jednom pismu datiranom 6/18. juna 1814. godine, Petar Prvi se obraća austrijskom generalu Milutinoviću i, pored ostalog, kaže mu "da je Ivan Špadijer arestovan i mnogo ostalijeh", što je "gotovo cijeli narod dovelo u sumnju" (do revolta - primj. D.M.). Poslije ove Vladičine intervencije barjaktar Špadijer je ubrzo oslobođen iz austrijskog zatvora. U jednom drugom istorijskom izvoru se navodi: Petar Prvi je 17. septembra 1816. godine "poslao u Petrograd poznatoga Ivana Špadijera s pismima guverneru Miloradoviću, nadajući se da će mu ovaj pomoći da ostvari svoje ambiciozne planove o preseljenju 800 Crnogoraca u Rusiju". U drugoj deceniji XIX vijeka učestale su "gladne godine". Posebno su 1815. i 1817. godina bile nerodne zbog velikih suša. Zbog toga su, u krajnjoj nuždi i siromaštini, mnoge porodice spremne da idu "trbuhom za kruhom", da migriraju u bratsku, "jednorodnu i jednovjernu našu" Rusiju. Mitropolit Petar Prvi nerado se odlučivao na takve korake, svjestan da biološki i populaciono slabe malu Crnu Goru. Pa,ipak, poslao je svog sinovca vojvodu Stanka Petrovića da preda zamolnicu imperatoru Aleksandru Prvom. U tom pismu od 8. maja 1817. godine crnogorski vladika moli ruskog cara da se 800 crnogorskih podanika naseli u Hersonskoj guberniji. Po svemu sudeći, nije sačekan odgovor i odobrenje ruske strane, već se sredinom maja te godine na tri lađe (grčko - ruskoj, autrijskoj i engleskoj) ukrcalo u Kotoru nekoliko stotina porodica, među kojima su bili svi Donjokrajci osim osam porodica. Iz jednog izvještaja saznajemo da je putovanje trajalo oko 60 dana. Na putu su bili bez hljeba (jeli su pšenicu u zrnu), a mnogi su stradali od epidemije (24 ih je umrlo i bačeno u more, najviše staraca i djece). Početkom jula stigli su u Carigrad i tu su se duže zadržali, čekajući na povoljan vjetar na daljem putu za Odesu. Po svoj prilici, u Carigradu su ih sačekali vojvoda Stanko Stijepov Petrović i barjaktar Ivan Špadijer. Trebalo je da iseljenike preuzmu i dalje predvode do odredišta, gdje je bilo planirano da se nasele. U međuvremenu, izgleda, nije dobijena saglasnost ruskog Dvora, pa su na zauzimanje ruskog poslanika u Carigradu turske vlasti sve tri lađe vratile sa Bosfora, navodno, zbog nedovoljno pripremljene i ispravne pasoške dokumentacije. Tako su se sve crnogorske porodice "zli i gori", uz dosta izgubljenih od gladi i bolesti, morale vratiti u zavičaj. Prema jednom zapisu Donjokrajca Laza Savićeva Jabučanina, učesnika u zlosrećnom lomatanju do Carigrada i nazad, koji je obznanio Lazo Đ. Popović 1926. godine, a u kome potresno opisuje ovu neuspjelu i tragično okončanu "seobu", Stanko Petrović i Ivan Špadijer nijesu bili među povratnicima, već su ostali u Rusiji. Sudeći po citiranom pismu, Ivan Špadijer je ostao dužnikom "po 6 talijerah na svakojega roba", što će reći "po 6 talijera na 300 donjokrajskih duša, što su preseljenici dobili od Rusije kao pomoć, a vođe (Stanko Petrović i Ivan Špadijer - D.M.) zadržali za sebe, dok su ostalim crnogorskim plemenima platili.
Iz jednog arhivskog dokumenta saznajemo da je barjaktar Ivan Špadijer, crnogorski građanin, primljen u rusko podaništvo 3. oktobra 1822. godine. Tragajući za podacima o generalu Vasiliju Špadijeru, "naše gore listu", uspjeli smo da identifikujemo pregršt interesantnih podataka i personalija objelodanjenih u ruskoj periodičnoj štampi, koji omogućavaju rekonstrukciju živopisa ove značajne ličnosti, porijeklom iz Donjeg Kraja, pokraj Cetinja.

Gvozdenović je u srednjoj školi samostalno naučio njemački a dijelom i francuski jezik

Povodom smrti ovog vojskovođe Ruske armije nekrologe je donijelo nekoliko onovremenih ruskih periodičnih publikacija: Ruskij invalid, Birževaja gazeta i Ruskij kalendar. Deceniju kasnije će o generalu Vasiliju Špadijeru objaviti odrednicu i poznata enciklopedijska edicija Ruskij biografičeskij slovar.
Vasilije Ivanov(ič) Špadijer bio je artiljerijski general u Ruskoj vojsci i načelnik artiljerije Varšavskog vojnog okruga. Sa navršenih 17 godina, 1. juna 1832. stupio je u plemićki puk, kasnije nazvan Konstantinovo artiljerijsko učilište (po velikom knezu Konstantinu Romanovu), koji je završio 18. decembra 1834. godine i proizveden u podoficira 8. baterije 18. artiljerijske brigade. Novembra 1837. godine proizveden je u čin potporučnika, a u junu 1841. godine dobio je čin poručnika. U kasnijim ratovima se istakao, posebno u Mađarskoj revoluciji 1848 - 1849. godine, tako da je februara 1850. godine unaprijeđen u čin kapetana.
Na početku Krimskog rata 1854. godine Vasilije Špadijer se nalazio u sastavu jedinica koje su operativno djejstvovale na Dunavu, učestvujući u mnogim bitkama. Za hrabrost koju je pokazao u ovom ratu, 20. jula 1854. godine dobio je čin potpukovnika. Komandovao je 2. baterijom 16. artiljerijske brigade sve do septembra 1855. godine, kada su se ratne operacije prenijele s Dunava na Krimsko poluostrvo. Tamo se Špadijer istakao sa svojom baterijom u bici na Crnoj rijeci 4. avgusta 1855. godine. Za hrabrost i vještinu ratovanja pokazanu u toj bici dodijeljen mu je Orden sv. Ane II stepena s mačevima.
Vasilije Špadijer je u septembru 1855. godine naimenovan za komandira 5. bataljona 17. artiljerijske brigade. Pri odbrani Sevastopolja Špadijer je učestvovao kao komandir 4. baterije 17. artiljerijske brigade. Osmog aprila 1862. godine proizveden je u čin pukovnika, da bi iduće godine, 1863, bio imenovan za komandira 27. artiljerijske brigade. Tom brigadom je komandovao punih 14 godina i za to vrijeme (u aprilu 1870. godine) avanzovao je do čina general - majora. Za ratne zasluge tih godina učinjen (učešće u bitkama kod rijeka Alme i Černe) - dobio je dva visoka odličja: Orden sv. Vladimira IV stepena s mačevima i Orden sv. Ane II stepena s mačevima. Početkom 1877. godine imenovan je za pomoćnika načelnika artiljerije Varšavskog vojnog okruga, da bi poslije dva mjeseca, marta 1877, postao načelnik 2. armijskog korpusa.
Avgusta 1880. godine Vasilije Špadijer je dobio čin general - lajtnanta, a dvije godine docnije postavljen je za načelnika artiljerije 6. armijskog korpusa. Drugog aprila 1883. godine dobio je mjesto načelnika artiljerije čitavog Varšavskog vojnog okruga i na toj dužnosti je ostao pet godina. U međuvremenu su mu dodijeljeni ordeni: Bijelog orla, sv. Aleksanda Nevskog i sv. Vladimira II stepena. Vasilije Ivanov Špadijer je 29. maja 1888. unaprijeđen u čin generala artiljerije i uskoro zatim je penzionisan. Posljednje dvije godine života proživio je u Vilnu, na Pribaltiku, gdje mu se zatvorio životni krug 22. aprila 1890. godine.

ANTO M. GVOZDENOVIĆ - GENERAL - LAJTNANT (ĆEKLIĆI, 1854 - 1935): Od vremena uspostavljanja prvih crnogorsko - ruskih veza, u doba mitropolita Danila Petrovića Njegoša i imperatora Petra Velikog, početkom XVIII vijeka, Crna Gora i Boka dale su više znamenitih i zaslužnih vojskovođa ruskoj armiji. I dr Anto Gvozdenović je dospio do čina ruskog sanitetskog general - lajtnanta. Dr Anto Gvozdenović se rodio 14. januara 1854. godine u selu Vučji Do (Ćeklići, opština Cetinje), u poznatoj porodici koja je dala nekoliko istaknutih oficira, prosvjetnih, kulturnih i naučnih radnika. Otac mu Mićun (Mihailo) Dumeljin učestvovao je u odbrani Ostroga 1852 - 53. godine sa velikim vojvodom Mirkom Petrovićem Njegošem. Ubrzo poslije toga poginuo je, tako da je majka Mara, rođena Kaluđerović, vodila brigu o vaspitavanju i školovanju svog jedinca. Školovanje Anta Gvozdenovića, u zavisnosti od društveno - političkih prilika u kojima je stasavao, bilo je u osnovi neredovno. Osnovno obrazovanje je stekao kod jednog privatnog učitelja u rodnim Ćeklićima. Onda se upisao u tek osnovanu Bogosloviju na Cetinju, otvorenu 18. septembra 1869. godine. Pripadao je prvoj generaciji cetinjskih srednjoškolaca u kojoj se isticao darovitošću. Bio je odličan učenik. Već u drugom razredu "naučio je od svoje volje i svojim trudom njemački i nešto francuski" - konstatuje Milan Kostić, rektor ovog najstarijeg srednjoškolskog zavoda u Crnoj Gori.

Gvozdenovićevi podvizi u Turkmeniji i Mandžuriji donijeli su mu slavu vrsnog ratnika - vojskovođe

Kao srednjoškolac, Anto Gvozdenović naučio je i italijanski jezik kod profesora Ilije Beare. Na zauzimanje M. Kostića kod crnogorskog knjaza Nikole Petrovića Njegoša, pri svršetku školske 1871/72. godine određena su četvorica učenika Bogoslovije da nastave školovanje u inostranstvu. Po završetku III, završenog razreda određena su trojica abiturijenata "da pođu u Rusiju u duhovnu akademiju" (Mitar Bakić, Marko Dragović i Jovan Nikolić). Četvrti kandidat - Anto Gvozdenović je, pak, po završetku II razreda određen za izučavanje medicinskih nauka.
Po dolasku u Moskvu Gvozdenović je na fakultetu stekao lijep ugled. Studirao je medicinu kod čuvenog profesora dr Sergeja Petroviča Botkina. Anto je osvajao novu sredinu fizičkim izgledom, inteligencijom, obrazovanjem i poznavanjem jezika. Koliko je uvažavan među profesorima i studentima najrječitije govori i podatak da je nakon prve godine u studentskoj delegaciji "Imperatorskog Moskovskog univerziteta" učestvovao na svjetskim studentskim kongresima u Berlinu i Londonu.
S jeseni 1875. godine, u jeku Hercegovačkog ustanka, u kome su Crnogorci aktivno učestvovali, A. Gvozdenović se vraća u Crnu Goru da sudjeluje u ovom oslobodilačkom ratu protiv Turaka. Njegov povratak koincidira sa dolaskom na Cetinje Vilijema Džejms Stilmana, dopisnika londonskog "Tajmsa", inače američkog diplomate, slikara i publiciste. Crnogorski suveren je Gvozdenovića odredio Stilmanu za pratioca i dragomana. On mu je bio "vođa i prevodilac" u početku u Krivošijama, Grahovu i Primorju, zatim kroz crnogorske varoši pod Turskom (Spuž, Podgorica) i u Skadru, ma koliko da je to bilo skopčano s rizikom i životnim opasnostima da u njemu Turci ne prepoznaju Crnogorca, iako mu je ruski pasoš obezbjeđivao izvjesni imunitet.
Kasnije će Stilman u svojoj knjizi "Herzegovina and the Late Uprising" (London, 1877) sa pijetetom spominjati crnogorskog medicinara i isticati njegovu hrabrost i snalažljivost.
Kada je Stilman u proljeće 1876. napustio crnogorsko i hercegovačko podneblje, Anto Gvozdenović se neko vrijeme priključuje Vučedolskoj četi i sastavu Cucko - Ćeklićkog bataljona koji je učestvovao u opsadi Nikšića. Učestvovao je u nekim okršajima protivu Turaka, i to su mu bila prva "ratna krštenja" koja će ga docnije kao aktivnog učesnika i sudionika voditi u šest ratova, od Plevne i Jedrena, kroz Turkmeniju do Port - Artura, na Dalekom istoku. Njegovi podvizi kod Geok - Tepe u Turkmeniji i Liao - Jenga u Mandžuriji obezbijediće mu slavu vrsnog ratnika - vojskovođe i donijeti mu priznanja.
Zapravo, sredinom 1876. Gvozdenović iznova, po naređenju knjaza Nikole, putuje u Rusiju da nastavi studije. Ubrzo je, međutim, uslijedio novi prekid u njegovom redovnom studiranju. Razbuktao se rusko - turski rat (1877 - 1878), u kome su učestvovale i balkanske države: Crna Gora, Srbija i Rumunija. Gvozdenović je 12. jula 1877, kao dobrovoljac, od strane Ruskog društva Crvenog krsta upućen u Bugarsku. Učestvovao je u sanitetskim ekipama Ruske vojske koju je uspješno vodio general Gurko, na bugarskim bojištima od Plevne do Filipopolja i Jedrena. Kada je rat okončan San - Stefanskim mirom (1878), Anto Gvozdenović je 3. septembra 1878, za zasluge, dobio visoka ratna odlikovanja, a pola godine docnije Glavni odbor Ruskog Crvenog krsta 13. marta 1879. dodijelio mu je svoje najviše priznanje.
Anto Gvozdenovć je diplomirao 31. maja 1879. godine. Po završetku studija, ukazom cara Aleksandra II, od 21. avgusta 1879. postavljen je na dužnost "mlađeg ljekara" u Vojno - medicinskoj upravi Kavkaskog vojnog okruga. O motivima koji su ga naveli da se prihvati "ruske vojničke službe" i da se uključi u ahar - tekinsku ekspediciju, Gvozdenović je zabilježio: "Budući da sam ne davno ostavio univerzitetsku skamiju, cilj mi je bio, razumije se, da se prakticiram u hirurgiji; a s druge strane da vidim tu čudnovatu zemlju, o kojoj su tolike užase pričali, i u kojoj su nekolike ruske vojničke ekspedicije poginule i sa svijem uništene, ili rukom neprijatelja ili od prirodnijeh prepreka kao: vrućine, žeđi, gladi."
Kratko vrijeme bio je na hirurškoj praksi u vojnoj bolnici u Tbilisiju. Tokom 1880. mijenjao je više formacijskih jedinica: februara 1880. bio je raspoređen u 163. Lenkoranski puk; zatim od 23. aprila do 12. decembra iste godine bio je odredni ljekar vojske Zakaspijske oblasti: prvo Dagestanskog puka, pa Poltavskog konjičkog puka.

Opustošio je "Casino" u Monte Karlu pa iznajmio cijeli voz da bi stigao na prozivku u Varšavu

U decembru, Gvozdenović je prekomandovan u Štab generala infanterije Mihaila Dimitrijeviča Skobeljeva (1843 - 1882), glavnokomandujućeg ekspedicionog korpusa koji je dobio specijalni zadatak da u Turkmenskoj 1880 - 1881. godine pokori borbeni srednjoazijski narod Ahar - Tekince. Glavne operacije su izvođene od sredine decembra 1880. do sredine januara 1881. Najvažnija fortifikacija Geok - Tepe je osvojena 12. januara 1881, poslije 22 dana opsade. Po taktički razrađenom i "matematički izračunatom" planu, napadale su jedinice Ruske vojske sa tri strane; s jugoistoka jedinice pukovnika Kzelkova, a s jugozapadne pukovnika Hajdarova. Gvozdenović je vodio bilješke o ratnim okršajima, opisivao sva važnija zbivanja, tako da je na osnovu njegove knjige prilično jednostavno rekonstruisati pojedinosti kako je osvojena čuvena tvrđava i kako je slomljen otpor Tekinaca u kojemu su ovi pretrpjeli velike gubitke - oko 8000 "računajući među njima ne mali broj đece i žena". U Skobeljevoj ekpsediciji dr Anto Gvozdenović se istakao primjernom hrabrošću i ratničkom vještinom - načinio je pravi podvig. U najkritičnijim trenucima za jedinice generala Skobeljeva, prilikom napada na pomenuto utvrđenje, poslije znatnih gubitaka ruskih vojnika i oficirskog kadra, budući da su poginula dva ljekara i a treći ranjen, Gvozdenović je postao štabni ljekar. Uz to, u borbama kod Geok - Tepe poginulo je ili ranjeno pet ordonansa - oficira, pa je na njega došao "red" da pokuša izvršenje prenošenja naređenja vrhovnog komandanta preko izuzetno topografski nepovoljnog terena (brisani prostor). Poslužila ga je ratna sreća, uspio je da "prenese naređenje", i u odsudnom času, kada je poginuo komandant bataljona, preuzeo je komandu i uspio sa svojim jedinicama na juriš da prvi upadne u teško osvojivu tvrđavu.
Za taj podvig general Skobeljev unaprijedio je Gvozdenovića u čin majora i poklonio mu dragocjeni pancirni oklop. Na njegov predlog dobio je i visoka odlikovanja. Po završetku ahar - tekinske ekspedicije, general M. D. Skobeljev vratio se trijumfalno u Moskvu, gdje mu je priređen veličanstveni doček. Sa njim su, pored ostalih, bili i šef štaba novoproizvedeni general Kuropatkin i štabni ljekar Gvozdenović. Skobeljev je mnogo cijenio i volio Anta Gvozdenovića; uveo ga je u visoko moskovsko društvo, preko kojeg je on došao u kontakt i sa važnim političkim ličnostima ondašnje Moskve i Petrograda. Skobeljev je ubrzo umro (1882), što je Gvozdenovića višestruko pogodilo zbog međusobno čvrsto uspostavljenih prijateljskih veza. Nakon toga, Konjički puk, u kome je Anto služio, premješten je iz Moskve u Mlavu, kod Varšave. To je bila nova prilika da se Gvozdenović upozna i s aristokratskim krugovima u Poljskoj, koji su ga takođe lijepo primili. U vrijeme godišnjih odmora dr Anto Gvozdenović je redovno odlazio "za granicom", kakve su bile i preporuke nadležnih vlasti.
Najčešće ih je provodio u Francuskoj, pretežno u Parizu. Često je boravio na Azurnoj obali u Nici i drugim rekreativnim turističkim centrima. Za vrijeme jednog godišnjeg odmora iz radoznalosti se obreo u "Casino" u Monte Karlu; upustio se u kocku i tokom nekoliko dana igre na ruletu dobio basnoslovnu novčanu sumu. Pošto je u Parizu zakasnio na voz, da bi blagovremeno stigao na službu u Varšavu, gdje mu se nalazio garnizon, i izbjegao sankcije, bio je prinuđen da naruči vanrednu kompoziciju kod francuske željeznice. Kompozicija od jednog vagona s jednim jedinim putnikom - dr A. Gvozdenovićem - otpravljena je sa jedne stanice u blizini Pariza i stigla u predviđeno vrijeme da ne bi major Gvozdenović zakasnio na posao. Ovaj istiniti događaj vremenom je prerastao u legendu koja je dobijala i razne senzacionalne verzije. Navodno, i sam Gvozdenović je pričao da će to biti "jedina stvar koju će svijet zapamtiti" o njemu. Ovaj "događaj" za majora dr A. Gvozdenovića bio je, međutim, fatalan. Skrenuo ga je sa perspektivnog puta i vojničke karijere. U Petrogradu se nalazio u društvu velikih ruskih kneževa, carevih rođaka, koji su priređivali pompezne prijeme. Mnogi prijemi su priređivani u čast Gvozdenovića - junaka iz bitke za Geok - Tepe, a, uz to, i "junaka iz Monte Karla". Kocka je bila onda u modi kod petrogradskih aristokrata. Mada Gvozdenović nije znao hazardne igre, redovno je učestvovao u njima i, razumljivo, izgubio sav stečeni imetak. Ovo je uticalo na njegovu vojničku karijeru.

Bio je na čelu Ministarskog savjeta potonje crnogorske Kraljevske vlade u izbjeglištu

Prešao je iz vojne u poluvojnu službu u Petrogradu. Penzionisan je 1900. godine. Sredinom prve decenije XX vijeka imperijalistički interesi carske Rusije i Japana sukobili su se na Dalekom istoku. Izbio je rusko - japanski rat. Tada je dr Gvozdenović reaktiviran. Godine 1904. pozvao ga je general od infanterije Aleksej Nikolajevič Kuropatkin (1845 - 1925) da učestvuje u oružanom pohodu ruskih suvozemnih snaga na Mandžuriju. Stari ratnik je poziv svesrdno prihvatio. Prije odlaska primila ga je i i carica Marija Fjodorovna. U početku, još dok se rusko - japanski rat nije razbuktao, dr Gvozdenović je postavljen za šefa saniteta korpusa general - lajtnanta P.K. Renenkampfa (1854 - 1918), u Mandžuriji, ubrzo je prešao u Glavni štab vrhovnog komandanta generala Kuropatkina, ratnog druga iz ahal - tekinske ekspedicije. I u ovom ratu ponekad se nalazio na prvoj borbenoj liniji. Naročito se istakao u bici kod grada Liao - Janga, nedaleko od Mugdena. Tom prilikom je ranjen, kontuzovan i ostao je invalid. Dobio je čin general - lajtnanta. Po okončanju rata ponovo je penzionisan 1906. godine. General Anto Gvozdenović se na Cetinje vratio krajem 1911. godine u jeku priprema za Prvi balkanski rat. Učestvovao je u balkanskim ratovima kao ađutant i savjetnik kralja Nikole I. Uoči Prvog svjetskog rata, 1914, otputovao je u Pariz. Iako crnogorski državljanin i ruski general, postavljen je u francuskoj savezničkoj vojsci za pomoćnika šefa saniteta svih francuskih armija u Glavnom štabu, čije je sjedište bilo u Romijiu, nadomak Pariza. Na toj dužnosti ostaje do jeseni 1915. Krajem te godine ponovo se našao na Cetinju, prihvatajući raniju dužnost u kraljevskoj rezidenciji. Početkom januara 1916. odlazi sa kraljem Nikolom u emigraciju u Francusku i igra značajnu ulogu u izbjegličkoj vladi. Prati kralja prilikom obilazaka savezničkih jedinica, susreta sa predsjednikom Republike Francuske Poenkareom i drugim visokim političkim i diplomatskim ličnostima, o čemu su savremenici, dr Pero Šoć i drugi, ostavili određena svjedočanstva.
Sredinom 1918. dr Anto Gvozdenović postao je izvanredan poslanik i opunomoćeni ministar Kraljevine Crne Gore u Vašingtonu, nakon što mu je početkom jula vlada Sjedinjenih Američkih Država dala agreman. Uprkos ometanjima koja je činio Ljuba Mihailović, srpski poslanik u Vašingtonu, i pokušajima paralisanja njegovog rada od strane "Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje" na čelu s Andrijom Radovićem, Gvozdenović je na novoj dužnosti pokazao vrijedne rezultate. On je razvio živu aktivnost u SAD. Organizovao je tzv. Crnogorski dan u Vašingtonu, postavio je uglednog Amerikanca Vilijama Diksa za crnogorskog konzula u Njujorku, koji se ove funkcije primio upravo poslije konsultacije s američkim predsjednikom Vudro Vilsonom; povezivao se sa crnogorskim kolonijama. Na ovoj dužnosti Gvozdenović je ostao do 1919. godine.
Na mirovnoj konferenciji u Versaju, kod Pariza, 1919. bio je određen za člana crnogorske delegacije. Delegaciji nije omogućeno da učestvuje u radu konferencije, ali je Gvozdenović ipak uspio da 6. marta 1919, izloži deklaraciju svoje vlade pred Savjetom desetorice, koji je primio i saslušao crnogorsku delegaciju na čelu sa Gvozdenovićem. Tri godine kasnije, na međunarodnoj Ekonomskoj konferenciji u Đenovi (1922) Gvozdenović je uspostavio prisne kontakte sa sovjetskim ministrom spoljnih poslova G.V. Čičerinom i ministrom - predsjednikom bugarske vlade A. Stambolijskim.
Poslije smrti kralja Nikole (Kap de Antib, 1921), kraljica Milena, kao namjesnica "kraljevske vlasti", u ime Mihaila I, generala Gvozdenovića, izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra, postavila je 23. oktobra 1922. za predsjednika Ministarskog savjeta potonje crnogorske vlade u izbjeglištu, i na toj funkciji je ostao do 1925, kada prestaje njena djelatnost.
Dr Anto Gvozdenović se vratio u Jugoslaviju 1925, kada je penzionisan na osnovu starog crnogorskog zakona (sa malom penzijom!). Potom je živio neko vrijeme u Beogradu (do 1933), a onda se posljednji put vraća u rodni kraj gdje proživljava posljednje dvije godine pored svojih rođaka u Vučjem Dolu. (Nije zasnivao porodicu). Umro je u rodnom mjestu 2. septembra 1935. godine, gdje je sahranjen na seoskom groblju pored svojih predaka. Njegovu smrt su zabilježili mnogi listovi i časopisi. U posmrtnim slovima, nekrolozima dakle, isticani su životni put i zasluge ovog neobičnog Crnogorca.

U osobi generala Gvozdenovića stekle su se sve osobine čojstva, viteštva i gospodstva

Čini se, nije suvišno da donesemo jedan dio veoma zanimljivog a neobjavljenog nekrologa, koji je održao brigadni general i senator Petar Milov Martinović (Cetinje, 1881 - 1940), koji, između ostalog, ističe: "Da su sve vrline, sve osobine čojstva, viteštva i gospodstva bile našle u osobi general Anta svoje olikotvorenje". I da je dovoljno bilo spomenuti njegovo ime, pa da to izazove predstavu o idealnom tipu jednog savršenog kućića i "gospodina". Osvježavajući uspomenu na najvažnije detalje Gvozdenovićevog "svijetlog života i rada", Martinović svoj oproštajni govor završava riječima: "Živio je i radio kao čovjek, kao vitez, kao rijetki rodoljub, kao idealni drug i prijatelj, kao savršeni džentlmen i gospodin, jednom riječju - kao primjer crnogorskog čojstva i junaštva".
General dr Anto Gvozdenović za svoje vojničke zasluge u oslobodilačkim ratovima ugrožene domovine i njenih porobljenih susjeda i u Ruskoj vojsci dobio je veliki broj odlikovanja i drugih priznanja, među kojima treba spomenuti: crnogorska (Orden knjaza Danila Prvog - III i IV stepena); ruska (sv. Stanislava I i III stepena s mačevima, sv. Vladimira III i IV stepena s mačevima, sv. Ane III stepena) i persijska (Persijskog lava i Sunca III stepena). Uz to, bio je dobitnik ruskih medalja - bronzanih (na Andrijevskoj i Georgijevskoj lenti - uz uspomenu na rat 1877 - 1878), srebrne na Georgijevskoj lenti - za učešće u osvajanju tvrđave Geok - Tepe, na Aleksandrovskoj lenti - za sjećanje na Aleksandra Trećeg; i crnogorskih - srebrne, za hrabrost i bronzane, za učešće u oslobodilačkim ratovima 1875 - 1878. godine.
Završavajući curriculum vitae dr Anta Gvozdenovića, umjesto zaključka treba reći: imao je nesvakidašnji životni put, osoben u vojničkoj karijeri, interesantan u političkom i diplomatskom, a nadasve u privatnom životu, koji je bio tako reći misteriozan, pa je i stoga ušao u legendu.
General Anto Gvozdenović je značajan i po svom književno - publicističkom i prevodilačkom radu. Po tome će se spominjati u istoriji crnogorske književnosti. Napisao je "Kratke putne bilješke". Iz Krima u Turkmeniju - Srednja Azija i uspomene o đeneralu M. Skobeljevu i Aha - takinskoj ekspediciji, koje je prvobitno štampao u beogradskom časopisu "Otadžbina" (1882), a zatim, na insistiranje poznanika i prijatelja, preštampao u posebnu knjigu poslije gotovo pet decenija ( Beograd, 1929). Ovi zapisi o Gvozdenovićevim putovanjima; kako to na jednom mjestu lijepo reče književnik Čedo Vuković "izviru iz života koji je sam po sebi izuzetna avantura". I pored određenih zamjerki koje je svojevremeno davala stručna kritika, Gvozdenovićev putopis spada među najbolja putopisno - memoarska djela crnogorske književnosti. To je, svakako, i bio razlog da književnik i akademik Čedo Vuković učvrsti neke odlomke iz Gvozdenovićevih "Kratkih putnih bilježaka" (glave II i III) u antologijski izbor putopisno - memoarske literature Crne Gore koji je objavila titogradska izdavačka kuća "Pobjeda" u svojoj reprezentativnoj ediciji "Luča". Antologičar ističe da "putopisni djelovi Gvozdenovićeve knjige otkrivaju njegovo istančano osjećanje za prirodu i istorijske mijene čije tragove zapaža u krajevima i mjestima usputnim", i dodaje - "to je složeno osjećanje načitanog, radoznalog čovjeka, koji je i ljekar i maštar, koji se podaje prisjećanjima iz literature ali i ličnom, osobenom zanosu". Na kraju, Vuković zaključuje: "Iako učesnik osvajačkog pohoda, autor putopisa - kao ljekar i humanist - duboko doživljava i ono strahotno naličje vojevanja (ili, bolje rečeno, njegovo pravo lice), te u svojim zapisima stavlja na iste terazije heroiku i ljudsku patnju".
Gvozdenović je bio čovjek širokog enciklopedijskog obrazovanja i visoke kulture. Bio je poliglota. Govorio je najglavnije evropske jezike: ruski, francuski, njemački, engleski, italijanski. Kao što je već istaknuto, bavio se i prevođenjem. Preveo je Stilmana "naročitog korespondenta" londonskog "Tajmsa", koji je, kao svjedok događaja i zbivanja na hercegovačkom ratištu 1876. godine "rasvijetlio pobjede i razloge, iznio ličnosti, opise ovog značajnog dijela istorije, nepristrasno, bez predrasuda i sa dubokim uživljavanjem u suštinu stvari i događaja i na taj način objektivno informisao englesku i svjetsku javnost.

Tvrdilo se čak, da je kazino u Monte Karlu kada ga je Gvozdenović ispraznio istakao crni barjak

Kvalitetu Stilmanove knjige doprinio je svakako i Gvozdenović, kao njegov pratilac i tumač, koji mu je pružao solidne informacije o svim pojedinostima. Jer, objektivno uzev, nijedan stranac ne bi mogao dovoljno spoznati stvarnost, bez obzira na jačinu i moć vlastitih opservacija, kada ne bi imao takvu saradnju.
O životu i djelu generala Anta Gvozdenovića u nas je relativno malo pisano. To svjedoči i bibliografija koju dajemo u prilogu, pogotovo što u navedenoj literaturi ima i efemernih jedinica i sadržaja. Nije obuhvaćen ni pojedinim enciklopedijama i biografskim i leksikografskim izdanjima sve do drugog izdanja "Enciklopedije Jugoslavije". O njemu je, međutim, u inostranoj štampi više pisano. Zanimljivo je istaći da je Gvozdenović privukao pažnju dvojice muzičara.
Italijanski muzičar Nikola Zepila komponovala je za klavir "Fantastične reminiscencije iz Monte Karla", u čast boravka u ovom ekskluzivnom mjestu tada majora Gvozdenovića. I ruski muzičar Glušvic sačinio je više kompozicija posvećenih generalu Antu Gvozdenoviću.
U našoj žurnalistici, publicistici, pa i istoriografiji, o generalu Gvozdenovću nerijetko je pisano nerealno i sa pretjerivanjem, uz isticanje nekih njemu nesvojstvenih osobenosti i sa senzacionalističkim predstavljanjem nekih njegovih "poteza". Tako, na primjer, jedan njegov biograf, po obrazovanju istoričar - naglašavao je vezano za jednu uzgrednu kocka-rsku avanturu dr Anta Gvozdenovića da je on, navodno, jednom prilikom "ispraznio" kockarnicu Monte Karlo i da je nakon toga na kockarnici vijao crni barjak, što je, iako nonsens, ponavljano u novinama više puta. (Koliko nam je znano, jedino se u Crnoj Gori, i dijelom u Srbiji, u prošlosti crni barjak stavljao na iskopane kuće, tj. na domove koje su gubile jedince sinove!) Zar je moguće ovako pisati o jednom uglednom generalu, piscu i visokom intelektualcu! Predstavljati ga kao primitivnog bogataša koji eto ima toliko rubalja da njima kafu kuva! Valjda, pametni i inteligentni ljudi ne vjeruju ovakvim glupostima.

JOVAN POPOVIĆ LIPOVAC - GENERAL MAJOR (Građani, Cetinje, 1856 - Pariz, 1919): Jovan Popović - Lipovac je neobično zanimljiva ličnost s kraja XIX i početkom XX vijeka. Bio je izgnanik, pjesnik i putopisac, nadasve rodoljub i poznati ratnik, junak sa balkanskih i ruskih evro - azijskih ratišta. U životu posvećenom vojnoj karijeri avanzovao je do čina general - majora ruske vojske. U intelektualno - spisateljskom radu ostavio je traga u pjesništvu, proznom stvaralaštvu i naučnom opisu. Rođen je u Građanima 14. juna 1856. godine, nedaleko od Cetinja, u porodici Đura (Đoka) Popovića, koji je, kao okorjeli protivnik režima knjaza Danila Prvog Petrovića - Njegoša, bio prinuđen da napusti svoje pitomo parohijalno mjesto Građani i Crnu Goru 1857. godine i emigrira u Austriju, koja je držala Boku Kotorsku i Dalmaciju pod svojom vladavinom. Mijenjajući mjesto boravka od Kotora do Zadra i od Zagreba do Beograda, sobom je, normalno, vodio i svoju porodicu, dakako i sina Jovana, koji je za školovanje koristio privremena mjesta porodičnog boravka. Osnovnu školu je započeo u Kotoru a završio u Zadru; gimnaziju je počeo u Zagrebu a završio je u Beogradu. Po završetku srednje škole, studije je započeo na Moskovskom univerzietu, koje je na trećoj godini napustio radi učestvovanja u Hercegovačkom ustanku protiv Turaka 1875. godine. Naime, kada su se oglasile prve oslobodilačke puške u ovom ustanku, Jovan Popović - Lipovac je sakupio dobrovoljačku omladinsku četu i pohitao svojim sunarodnicima. Iako mlad ratnik, koji okušava ratnu sreću u jednom oslobodilačkom borbenom pokretu, istakao se u više bitaka i od početka zadobio slavu hrabrog ratnika. Godine 1876, kada je počeo "Velji rat", borio se protiv Osmanlija u redovima Crnogorske vojske. I tada je, kao dvadesetogodišnjak, u borbi Crnogoraca sa Turcima na Rogamima, blizu Podgorice, pokazao izvanrednu ličnu hrabrost. Za pokazanu hrabrost dobio je Zlatnu Obilića medalju.
Krajem 1877. i početkom 1878. godine stupio je u Rusku vojsku. Sjajne vrline ispoljio je Jovan Popović u tom rusko - turskom ratu, što je posebno došlo do izražaja na bugarskim poprištima oko Plevne. Kasnije je uzeo učešća u više bitaka na kavkaskom ratištu, u Erivanskom puku. Prilikom -napada na Avlijar, komandovao je tzv. lovcima, i sa njima prvi zauzeo avlijarsku tvrđavu i za to bio je odlikovan visokim ratnim Ordenom sv. Georgija IV stepena.

Pričalo se da je Lipovac odlikovan ordenom koji "u milion ruske armije" ne nosi nijedan oficir

Pod Deve - Bojnuom, sa svojim lovcima, oduzeo je od Turaka osam oruđa i 32 paketa municije. Tada je pobio ili zarobio kompletnu tursku posadu. I ovom prilikom je dobio visoko ratno odlikovanje - ratni Orden sv. Georgija I stepena.
o podvizima Jovana Popovića - Lipovca, hroničar je u "Glasu Crnogorca" pisao: "Lipovac je u sve ratove bio komandir izgubljene djece. Pod Avlijar, prvi se popeo i posjekao turskog komandanta, zašto je dobio Krst sv. Đorđa IV sreda. Na Debojnu, 1878. godine oteo je osam topova i zarobio sve topnike, zašto je dobio Krst sv. Đorđa I stepena, br. 14, kojega ne nosi nijedan oficir u milion ruske armije".
Navođenje ovog visokog odlikovanja i tvrđenje da ga nema "nijedan oficir u milion ruske armade" je, svakako, pretjerivanje. Zvuči krajnje nerealno i nema potvrdu u ruskoj istoriografiji...
J. Popović - Lipovac se istakao kasnije prilikom zauzeća Erzeruma i bio unaprijeđen u viši čin grenadirske gvardije i nakon toga položio je ispit za oficira. Godine 1879/1880. uzeo je Jovan Lipovac učešća u Ahal - tekinskoj ekspediciji pod komandom generala Lomakina. I tada se istakao kao neustrašivi ratnik. Bio je prvi prilikom napada na Dengilj - Tepe 28. avgusta. Tada je na čelu lovaca, ispred 165 boraca, zauzeo važne strateške pozicije i omogućio ostalim jedinicama da uđu i ovladaju ovom jakom fortifikacijom. I tada je nagrađen visokim odlikovanjem - Ordenom sv. Vladimira IV stepena sa mačevima i lentom. Učesnik u toj ekspediciji V.A. Tuga - Mirza Baranovski pisao je u svojim uspomenama da su Popovićevi lovci, idući u napad, pjevajući ušli u naselje kavkaskih gorštaka. Po povratku iz Zakaspijskih krajeva, Jovan Popović - Lipovac je stupio u Nikolajevsko inženjerijsko učilište, ali je 1882. godine napustio rusku službu radi učešća u ustanku Bosne i Hercegovine protiv Austro - Ugarske Monarhije. Turska vlada ga je tada nagradila Ordenom Osmanlije II stepena, a austrougarska vlast osudila na smrt u odsustvu. Kada je ustanak ugušen, Popović se vratio u Crnu Goru, gdje se prihvatio dužnosti instruktora Crnogorske vojske i bio postavljen na funkciju ađutanta crnogorskog suverena Nikole I Petrovića - Njegoša.
Na vijest o Bokeškom (Krivošijskom) ustanku 1882.godine, Jovan Popović je sakupio 17 crnogorskih dobrovoljaca - pečalbara u Bugarskoj, i sa njim požurio da pritekne u pomoć svojoj braći Krivošijanima. Srbijanske vlasti su ga, međutim, osujetile da blagovremeno stigne na bokeljsko - austrijsko ratište. Kod Ivanjice su ga, zapravo, uhapsile, i pošto je bio ruski pukovnik i državljanin, prognale u Bugarsku. Jovan Popović se nije mirio sa ovakvim ponašanjem srbijanskih vlasti, pa je ponovo pokušao da se domogne domovine. Ovoga puta je uspio da se prebaci u Crnu Goru, u kojoj je ostao od 1883. do 1898. godine. Knjaz Nikola ga je ljubazno primio i naimenovao za svog ađutanta i maršala Dvora na Cetinju. Godine 1890. dodijelio mu je najviši čin u Crnogorsku vojsci - čin brigadira.
Godine 1903. J. Popović - Lipovac ponovo stupa u rusku vojnu službu sa činom pukovnika gvardije na dužnost komandanta bataljona u grenadirskoj gvardiji. A kada je naredne godine, 1904, počeo rusko - japanski rat, Popović se obreo na ratištu Dalekog istoka, prethodno odbivši ponudu da bude zapovjednik jednog puka koji se nalazi u evropskom dijelu Rusije. U rusko - japanskom ratu bio je raspoređen u štab komandanta Mandžurske armije, za izvršavanje zadatka "od posebne važnosti i povjerenja". Poslije Tjurenčenske bitke privremeno je komandovao 22. istočnosibirskim pješadijskim pukom. Prilikom Vfangouske operacije, komandant Mandžurske armije, smatrajući Lipovca vještim ratnikom u planinskom ratovanju, stavio ga je na raspolaganje generalu Štakeljbergu, koji mu je povjerio da komanduje odstupnicom odreda generala Glaskoa. U jednom od žestokih okršaja Jovan Popović je ranjen u glavu, ali je, uprkos tome, ostao u borbenom stroju i spasao rusku artiljeriju. Omogućio je odstupnicu pomenutom odredu generala Glaskoa. Uzeo je, zatim, učešća 18.jula 1904. godine u bici kod Kangualina, kada su jedinice generala Zasuliča odstupile pred navalom mnogo jačeg neprijatelja. Jovan Popović - Lipovac se ponudio da povrati izgubljene položaje i izvršio je taj zadatak uz učešće 12 bataljona kojima je komandovao, izgubivši 930 vojnika i 63 oficira.

Lipovčeva odbrana ušla je u vojnu istoriju manje je poznato da je prevodio Ljermontova

Za pokazano junaštvo i zasluge, ovom prilikom je dobio Orden sv. Georgije IV stepena. Za vrijeme borbe na rijeci Šahe, J. Popović se nalazio pod komandom generala Štakeljberga. Budući da je 4. oktobra trebalo zauzeti jedan izuzetno važan strateški punkt, general Štakeljberg je izdao naređenje generalu Zasuliču da sastavi odred od dva bataljona i dvije lovačke čete, sa dva topa, i da izabere za komandanta tog novog odreda oficira "koji je spreman da umre", a da pri tom ne napusti određene pozicije. Izbor je pao na Jovana Popovića - Lipovca. Zasulič ga je odabrao ubijeđen da će on najbolje obaviti povjereni mu zadatak. I Lipovac je bez artiljerije čitavih desetak dana branio date pozicije protiv daleko nadmoćnijih Japanaca, koji su neprekidno napadali ruske jedinice. Izgubivši 472 od 640 vojnika, Jovan Popović je tek poslije naredbe pretpostavljenih starješina napustio pozicije za koje je bio zadužen da ih brani od invazije japanskih vojnika. Tim povodom general Kuropatkin je izjavio da će ta borba ući u vojnu istoriju kao primjer najupornije odbrane.
U Mugdenskoj bici J. Popović - Lipovac je komandovao Caricinskim i Verhneudinskim pješadijskim pukom i jednom baterijom, sa kojima je branio Sjujatensku dolinu. Pored ranijeg Ordena sv. Georgija, ovom prilikom je dobio odličja - Orden sv. Ane II stepena sa mačevima i Orden sv. Vladimira III stepena sa mačevima. Uz to, unapređen je u čin general - majora i dobio je zlatno oružje. General Jovan Popović - Lipovac podnio je 1908. godine ostavku na aktivnu službu i otišao u zasluženu penziju.
Za vrijeme balkanskih ratova 1912 - 1913. godine general J. Popović nalazio se u redovima Crnogorske vojske. Učestvovao je u opsadi Skadra. Kada je izbio Prvi svjetski rat, general Lipovac se po treći put obreo u Ruskoj armiji. Tada je ponovo reaktiviran. Komandovao je divizijom u borbi protiv Njemaca u Galiciji. I tada je imao više sjajnih pobjeda za vrijeme Beligradske operacije i docnije - pri prelasku VIII ruske armije preko rijeke Sane. Sve ratne zadatke je riješio uspješno na opšte zadovoljstvo i sa malim gubicima u ljudstvu.
U vrijeme Oktobarske revolucije 1917. godine, general - major Popović - Lipovac je, zbog narušenog zdravlja, raspoređen za pomoćnika komandanta Petrogradskog vojnog okruga, Kornilova, u Pr-ivremenom praviteljstvu Kerenskog.
Ubrzo se, međutim, povukao na svoje bogato imanje na jugu Rusije, koje mu je ruski imperator podario na Krimu, od kojega je sticao visoki prihod (7000 - 8000 rubalja godišnje), što mu je omogućavalo da krajem XIX i početkom XX stoljeća raskošno živi i često putuje. O tome je njegov drug iz djetinjstva i prijatelj dr Lazo Tomanović na jednom mjestu slikovito kazao: "On je, od 12 mjeseci u godini deset provodio u Moskvi, Petrogradu i Parizu, a po dva u Građanima", u svom rodnom mjestu na Lipovčevom brijegu".
Radi svake sigurnosti, uskoro je francuska vlada dala nalog svom generalu Ametu, komandantu francuske pomorske baze u Sevastopolju, na Crnom moru, da generala Jovana Popovića sa porodicom evakuiše u Pariz. Istaknuti i proslavljeni general Ruske i Crnogorske vojske Jovan Popović - Lipovac nije dugo proživio u francuskoj prijestonici. Umro je 17. avgusta 1919. godine u vojnoj bolnici Val de Grase, u gradu na Seni. Sahranjen je veličanstveno na groblju. U posmrtnoj povorci su bili članovi crnogorske kraljevske porodice i crnogorske vlade u egzilu, predstavnici diplo-matskog kora Francuske, Rusije i dr. Brojni francuski i engleski listovi donosili su poduže nekrološke izvještaje o proslavljenom generalu, o njegovom učešću i junaštvu i brojnim ratovima krajem XIX i početkom XX vijeka. Iza sebe je ostavio suprugu i dva sina. Za vrijeme boravka na Cetinju Jovan Popović - Lipovac aktivno je sudjelovao u kulturnom i javnom životu prijestonice Crne Gore. Bavio se književnošću i scenskom umjetnošću. Pisao je i objavljivao razne pjesme: ljubavne, patriotske, elegične, kao i balade, romanse, legende i junačke spjevove. Punio je stranice cetinjskih listova i časopisa: "Glasa Crnogorca", "Crnogorke" (Pavlovićeve), "Zete", "Nove Zete", "Luče", "Grlice" i dr. Oglašavao se i u periodici van Crne Gore, prije svega u srpskoj: "Preodnici", "Srpskoj zori", "Zastavi", "Javoru", "Trubi", "Istoku" i "Slovincu". Pojavljivao se i u ruskim periodičnim publikacijama ("Novoe vremja", "Živopisnoe obozrenie", "Vestinik Evropi"). Prevodio je Ljermontova i Mickijeviča.

Popovićevo književno djelo ostalo je bez dovoljno odjeka i recepcije u Crnoj Gori

Kao posebna izdanja izašlo mu je devet knjiga, računajući i ponovljena posthumna izdanja, od kojih su najznačajnije monografija istorijsko - etnografskog karaktera "Rusija i Crna Gora u vrijeme imperatora Petra Prvog" (na ruskom jeziku) i karakterološko - etnografska studija "Crnogorci i crnogorske žene" (objavljena takođe na ruskom jeziku). Međutim, Popovićeve knjige na ruskom jeziku ostale su bez dovoljno odjeka i recepcije u njegovom užem zavičaju - u crnogorskoj kulturološkoj matici. Godine 1997. njegova drama u stihovima "Herceg - Šćepan", koncipirana direktno po modelu "Balkanske carice" Nikole Prvog, pronađena je u rukopisu i obznanjena zahvaljujući prof.dr Slobodanu Kaleziću. I Lipovčeva knjiga "Crnogorci i crnogorske žene. Rusija i Crna Gora", nakon sto i više godina, uskoro će se pojaviti u prevodu (s ruskog) dr Draga Ćupića, sa Kalezićevom uvodnom studijom (izdavač podgorička izdavačka kuća CID). Ovom svojom knjigom, Jovan Popović - Lipovac se može svrstati i u naučne poslenike, iako prilikom njenog pisanja nije imao takve pretenzije. Glavna preokupacija mu je, svakako, bila da upozna rusku publiku sa panoramom rusko - crnogorskih odnosa tokom minulih vremena.
Jovan Popović - Lipovac je bio plodan pjesnik. Za života je bio veoma cijenjen i popularan. Poznatije su mu pjesme: "Bosanski osvetnik", "Izdajica", "Manita majka", "Crnogorski barjaktar" i dr. Zbog njegove pjesme "Manita majka", obznanjene u 21. broju "Crnogorke" za 1885. godinu, s antiaustrijskom sadržinom, naznačeni broj ovog književnog časopisa je zabranjen na austrougarskoj teritoriji, pa je uslijedilo objavljivanje pjesme "Čovjek" od Filipa Kovačevića.
Jovan Popović - Lipovac se kao pjesnik počeo poodavno zaboravljati, i pored toga što su o njemu kao pjesniku svojevremeno izricani vrlo pozitivni sudovi, pa i laskave ocjene. Popovićeve pjesme su cijenili Jovan Jovanović Zmaj, dr Lazar Tomanović i dr Slobodan Kalezić kaže da je Lipovac po svom integralnom pjesničkom sklopu pripadao formaciji romantizma koji se pozno pojavio u Crnoj Gori, kao zakašnjeli, već demode književni pravac. U rijetkim fragmentima, prvenstveno u proznom izrazu i kritičkom promišljanju, kod Lipovca se, kaže Kalezić, ipak, osjeća izvjesna tendencija ka realizmu i simbolizmu. Ma koliko da njegovo pjesništvo nije moglo izdržati mjerila vremena, njegov životopis je dostojan spomena i poštovanja, dakako, i podsjećanja u istoriji crnogorske književnosti.

ANDRIJA S. BAKIĆ - GENERAL LAJTNANT (Zabrđe, Andrijevica, oko 1880 - Novonikolajevsk, 1922): Porodica Bakić iz Zabrđa kod Andrijevice dala je nekoliko značajnih ličnosti crnogorskoj diplomatskoj i političkoj istoriji. Najpoznatiji je, svakako, široj kulturnoj i naučnoj javnosti nekadašnji profesor Bogoslovsko - Učiteljske škole na Cetinju, kasnije diplomata crnogorski u Carigradu - Mitar Z. Bakić (1852 - 1903); zatim, Ljubomir A. Bakić (1877 - 1925), narodni poslanik i predsjednik Velikog suda na Cetinju, ministar pravde (u kabinetu serdara Janka Vukotića). Odskora se saznaje i za Andriju Stevanova Bakića, generala u Ruskoj vojsci, o kojemu se veoma malo zna u široj javnosti. I to što je o njemu pisano bilo je krajnje informativno, više šturo, proizvoljno i umnogome netačno.
Prve podatke o generalu Andriji S. Bakiću, koliko nam je znano, donijela je beogradska "Politika" prije bezmalo pet decenija u širem novinskom tekstu objavljenom pod naslovom "Generalski sin", iz pera Živka Milića, svog saradnika iz Pekinga. Naime, novinar Milić je u razgovoru sa inženjerom Bakićem u Harbinu, u Kini, saznao o njegovom ocu Andriji Stepanoviču Bakiću - da je "poslije srpsko - turskog rata otišao u rusku vojnu akademiju i Prvi svetski rat ga je zatekao u činu pukovnika". Milić dalje bilježi, na osnovu kazivanja inž. Bakića, da je njegov otac Andrija "u Rusiji sreo zemljakinju Crnogorku Danić i njome se oženio. Postao je uskoro general u ruskoj vojsci i bio za vrijeme revolucije ubijen".
Eto, to bi bila prva informacija u nas o generalu Andriji Stevanovom Bakiću i sve što se tiče njegovih personalija.
Uslijedio je zatim identičan tekst o Andriji Bakiću jednog cetinjskog istoričara u dvjema knjigama pod bombastičnim naslovom Andrija Bakić proslavljeni general Ruske vojske, koji je tekst, nažalost, pun netačnosti i dezinformacija o ovom "naše gore listu", jer je, očigledno, pisan nenaučno (po sistemu: "čula, rekla, kazala"), a ne na bazi pisanih istorijskih izvora i objavljene literature.

Gotovo je nevjerovatno koliko je neistinitih tvrdnji izneseno o životu Andrije Bakića

Ubjedljivosti radi, navedene tvrdnje, zbog lakšeg uočavanja "vjerodostojnosti" podataka o Bakiću, navodimo najvažnije fragmente iz publikovanog rada narečenog istoričara, koji su u cjelosti izmišljeni: "Mitrov sinovac Andrija Stefanov Bakić (...) završio je (...) gimnaziju i studije u Beogradu. Po završenim studijama, Andriji nije odmah bio primljen u službu Ministarstva pravde na Cetinju, već njegov rođak Ljubo Bakić, koji je kasnije postao ministar pravde Crne Gore. Kada je Andriji rečeno da malo sačeka sa poslom, to ga je do te mjere uvrijedilo i razljutilo, te se obratio Jevremu Bakiću, onovremenom okružnom kapetanu u Andrijvici, s molbom da on lično posreduje kod Mitra Bakića, tadašnjeg konzula u Carigradu, kako bi ga poslao u Rusiju. Jevrem to vrlo uradi, te od Mitra ubrzo stiže poziv da Andrija odmah krene k njemu u Carigrad... Bilo je to 1901. godine. Po unaprijed postignutom dogovoru i Mitrovoj preporuci, Andrija je upućen u Petrograd. Po dolasku u Petrograd, Andrija se odmah aktivirao u ruskoj vojsci, gdje je završio Višu vojnu akademiju, nakon čega je dobio čin pukovnika carske ruske vojske. (Sic!)
Po izbijanju rusko-japanskog rata, 1904.godine, Andrija Bakić je, kao dobrovoljac, stigao na rusko - japansko ratište, gdje se istakao vještinom u komandovanju i ličnim junaštvom. Andrija je nezdrživo jurišao na neprijatelja, pa je tako jednom prilikom upao u neprijateljsku klopku. Ubrzo zatim stigao je glas da ja Andrija sa svojom jedinicom bio opkoljen i potpuno uništen. Tada se u Zabrđu, u kući oca Stefana, obavi velika žalba. Međutim, mjesec dana kasnije,stiže u Andrijevicu veseo glas, da se Andrijina jedinica uspjela probiti iz obruča, da je on živ i da je od ruskog cara Nikolaja II dobio na poklon zlatnu sablju. Tada je u bratstvu Bakića nastalo neopisivo veselje, a istovremeno i ponos na Andriju i njegovu hrabrost. Po završetku rusko-japanskog rata Andrija je, sada već kao general ruske vojske, postavljen za komandanta na Vladivostoku. Tamo se oženio Olgom, kćerkom ruskog generala Konstantinova, sa kojom je imao dva sina. U vojnoj hijerarhiji ruske vojske imao je stalan uspon. U vojnim časopisima, objavljivao je stručne radove iz vojne taktike i vojne etike. Kod potčinjenih je uživao veliki ugled. Za vrijeme oktobarske revolucije, 1917. godine, Andrija se stavio na stranu cara Nikolaja II, kojemu je ostao vjeran do smrti, pa je u završnici revolucije bio likvidiran".
Gotovo je nevjerovatno koliko ovaj "naučno - publicistički" tekst sadrži neistina, izmišljotina, "nemaštovitih" konstrukcija o jednom čovjeku da bi se "rekonstruisala" njegova biografska skica. Prije svega, nije Andrija Bakić završio ni srednju školu u Beogradu, a kamoli fakultet! Samim tim nije se mogao ljutiti na crnogorsku vlast što "nije bio odmah primljen u službu Ministarstva pravde na Cetinju"! Ljubo Bakić je završio Pravni fakultet u Beogradu 1905. i ubrzo je postavljen za sekretara Velikog suda na Cetinju, a za ministra pravde je biran tek 25. aprila 1913, tako da priča pomenutog istoričara nema nikakve veze, kao što nema veze ni njegovo navođenje da je Andrija studirao Višu vojnu akademiju u Peterburgu iz koje je izašao kao pukovnik (ništa manje!) i nakon toga učestvovao u rusko -japanskom ratu "gdje se istakao vještinom u komandovanju i ličnim junaštvom"! Netačna je i tvrdnja da je izašao iz rusko - japanskog rata u činu generala i da je postavljen za komandanta na Dalekom istoku, sa sjedištem u Vladivostoku. Izmišljeno je da je likvidiran "u završnici Oktobarske revolucije"!
Kako je tekla vojnička karijera i kakva je biografija Andrije S. Bakića najbolje se vidi iz podataka koje donosimo na osnovu provjerenih činjenica o ovoj zanimljivoj ličnosti. Autor ovih redaka, pišući o admiralima i generalima sa tla Crne Gore u Ruskoj vojsci, u jednom feljtonu u dnevniku "Pobjeda", prilikom spominjanja generala Bakića, izrazio je sumnju u vjerodostojnost podataka navedenih u citiranom članku, između ostalog, i o Bakićevoj saradnji u ruskoj periodičnoj štampi, jer o njemu u "Bibliografiji o Crnoj Gori na ruskom jeziku 1722 - 1989. godine" (CRNOGORSKA BIBLIOGRAFIJA. Tom IV - knj.2, Cetinje, 1992), nema ni pomena. I, s tim u vezi, konstatovao: "(...) preostaje potreba da se izvrše nužne provjere činjeničke fakture u (...) biografiji Andrije Bakića".

Andrija Bakić: Vojska Sveruske vlade, koja više ne postoji, može biti podređena samo meni

Dosljedan u tome svom nastojanju, autor ove knjige je tragao po ruskim pisanim izvorima i došao do autentičnih biografskih podataka o generalu Bakiću, koje ću, pozivajući se na te izvore, vjerodostojno navoditi. Čitaocima i drugim korisnicima biće posve jasno šta je tačno u Bakićevoj biografiji od narečenog istoričara, a šta od podataka koje navodimo.
Andrija Stepanovič (Stevanov) Bakić završio je osnovnu školu u Andrijevici, a šest razreda Srpske gimnazije "Kralja Aleksandra" u Beogradu. U školskoj dokumentaciji se vodio kao Srbin, iako se, greškom administracije, tu i tamo nacionalno određuje i kao Rus. Posumnjalo se da je gimnazijalac Andrija Bakić imao veze sa pokušajem atentata na eks - kralja Milana Obrenovića. Iako se to i faktički nije potvrdilo, srbijanske režimske vlasti "pokrenute s ciljem opšteg prestiža i opšte preventive", poslale su Bakića u Konstantinopolj (Carigrad), odakle se on prebacio na rusku obalu Crnog mora i 1900. godine postao mlađi "portupej - junker" (podoficir), a zatim polaznik Odeskog vojnog učilišta. Veoma je sporo napredovao - "ostao je vječiti feldvebel po intelektualnim vidicima i zadacima". Bio je, dakle, stariji podoficir u četi. Desetak godina po završetku Učilišta imao je niže činove u "vojnoj komerciji": kupovao je konje, vodio pekaru, nabavljao namirnice i stanove za vojsku, nabavljao stočnu hranu i trgovao kožama.
Godine 1913. podnio je ostavku na vojnu itendanturu radi samostalnog obavljanja trgovačkih poslova. Jednu godinu u Mongoliji bio je član Rusko - mongolskog trgovinskog društva. I u Mongoliji je trgovao konjima i kožom životinja; lijepo se provodio i dobro zarađivao. A kada je počeo Prvi svjetski rat, ponovo je obukao "kicoški mundir", komandovao polučetom pa četom; zatim, bataljonom, pokazujući veliku hrabrost, za koju je dobio dva ordena.
Često se deklarisao kao slovenofil. Iako je bio potpuno van politike, Andriji Bakiću je bilo poznato kakve sve političke stranke postoje u Rusiji. Cijenio ih je, međutim, naivno i nerealno. Kada je bjelogardejski admiral Kolčak postao vrhovni zapovjednik, obećao je svojoj kamarili da neće ići pogibeljnim putem stranačkih podjela. U Bakićevom krugu te riječi su cijenjene "kao kruna pameti i dalekovidosti".
Poslije izbijanja Februarske revolucije (1917), Bakić se našao u rezervnim jedinicama Kerenskog i sav se posvetio najmilijem svom zanimanju - trgovini, ovoga puta u Gatčinu. Prema naredbi boljševičkog sovjeta vratio se u jedinice Crvene armije i preuzeo komandu 545. pješadijskog puka. Ali, u februaru 1818. godine, uoči bitke s Njemcima ispred Pskova, izdejstvovao je vizu preko Srpskog poslanstva za povratak u Srbiju. Obreo se, potom, u Samari. Samara je tih dana bila centar čeških legionara, koji su pripremali bjelo - češki ustanak. Bakić nije, dakle, otputovao u Srbiju, jer se u međuvremenu predomislio. I u Samari je nastavio trgovačke poslove. Trgovao je šećerom, turskom kafom, kerozinom (petrolejom). Drugog jula 1918. godine bjelogardejski general Lebedev naimenovao je A. Bakića za načelnika Druge Sizranske streljačke divizije i komadanta Sizranske grupe vojske admirala Kolčaka, sa činom pukovnika.
Šesnaestog februara 1919. godine kozački general Bjelov ga je unaprijedio u čin general - majora. Tada je dobio 4. Orenburški korpus. Bio je pod komandom atamana sve kozačke vojske u Rusiji - generala Dutova. Neko vrijeme je boravio u Kini, opet pod komandom atamana Dutova. Poslije 25. januara 1921, kada je ubijen general Dutov u Sejdunu, Bakić je postao "samostalni kozak". Hroničar je zabilježio da je Andrija Bakić "vjerovao u svoju zvijezdu", gledao je visoko i bio je uvjeren da će njegovo ime ostati u istoriji. Šaljivdžije iz njetovog štaba su govorile da njihov komandant, ipak, ne može da ima ulogu Napoleona, a ni monarha ruskog.
Poslije ubistva Dutova, Bakić nije priznao ničiju vlast nad sobom, o čemu je i oficijelno saopštio u svojoj naredbi 3. marta 1921. godine: "Potčinjena mi vojska, kao vojska Sveruske vlade, na čelu sa admiralom Kolčakom, vlade koja više ne postoji, može biti podređena samo meni".
Andrija Bakić je živio kao kulak. Za sobom je vukao živinu, svinje, krave: imao je bogatu konjušnicu, "paradnih" konja, raskošna kolica. Triput se ženio. Dok je Bakić boravio u Altajskom okrugu, njegova rezidencija se nalazila u gubernatorskom raskošnom dvorcu, u Šara - Sume.

Luku Gojnića su zvali "gvozdeni oficir"; brinuo je o vojsci a ova mu je uzvraćala povjerenjem

Godine 1921. Andrija Bakić je dobio čin general - lajtanta. Komandovao je IV Orenburškim armijskim korpusom u čijem je sastavu bilo do 10000 vojnika. U maju te godine na rijeku Emil došlo je iz Sovjetske Rusije takozvana "narodna divizija" pod komandom "esaula" Gnojeva i pukovnika Tokareva i prihvatila Bakićevu komandu. Ova divizija se sastojala od pobunjenika Išmiskog i Petropavlovskog rejona.
Bakićeve bjelogradejske jedinice pružale su žilav otpor crvenoarmejcima nekoliko godina u Srednjoj Aziji i Mongoliji. Naposljetku je od 21. do 26. decembra poražen kod Honor Ulena od strane crvenoarmejskih jedinica pod komandom Kočetova. Tada je general Bakić izgubio oko 500 vojnika, ubijenih ili ranjenih; imao je mnogo zarobljenog i zaplijenjenog ratnog materijala.
Ostatke demoralisanih Bakićevih jedinica proganjala je sovjetska vojska i one su utekle u Mongoliju, gdje ih je dočekala mongolska narodna revolucionarna armija na čelu sa Haton - Bator - Vanom. Uvidjevši bezizlaznost, Bakić je poslao mongolskom vojskovođi delegaciju radi pregovora o predaji. Hator - Bator - Van je prihvatio Bakićev predlog i njemu se predalo oko 700 vojnika na čelu sa generalom Bakićem, Stepanovim, Krahmanom i dr.
Bilo je to početkom januara 1922. godine. Revolucionarni vojni savjet Sovjetske armije preuzeo je zarobljenike i organizovao suđenje Andriji Bakiću sa još 17 generala i pukovnika u prvoj dekadi juna 1922. godine, kada su svi oni osuđeni na smrt. Suđenje je obavljeno u Novonikolajevsku. I tu je, u Turkestanu, na "čengelama" crvenih, skončao bjelogardejski general - lajtnant Andrija Bakić.

LUKA GOJNIĆ - GENERAL MAJOR (Brčeli, Crmnica 1873 - Kotor, 1953): Gojnići su, prema nekim pretpostavkama, potomci starih Lužana čija je postojbina bila u dolini Zete i na prostoru Pješivaca, ali to nije naučno potvrđeno. Prema jednom predanju, potiču od kaznaca Dimitrija, brčeoskog vlastelina iz prve polovine XV vijeka, što je takođe neubjedljivo kazivanje i naučno nepotvrđeno, jer, po svoj prilici, ovaj nije imao ni poroda. O postanku prezimena Gojnić zabilježeno je predanje Ilije Hajdukovića s kraja XIX i početka XX vijeka, u kojemu se kaže da je postojao stari običaj da se svake godine nosi pet vjedara vina u crkvu Sv. Đurac na Stojaku. To urade Ranci (tako su se nekada zvali Gojnići), ali im Dupljani vino zamijene vodom. Druge godine pet brata Ranca sačekaju podvališe i sve ih pobiju, pa emigriraju u Istru. Otac pođe sa sinovima i zadrži se kod kneza u Mainama, kod Budve. Mainjani su mu dali djevojku Gojanu za ženu i po njoj je docnije prozvano bratstvo Gojnića. Po jednom drugom predanju, međutim, jedan od iseljenih sinova, po imenu Gojin, zadržao se neko vrijeme u Hercegovini i kasnije se vratio u rodni kraj, u Donje Brčele, i po njemu se prozvalo bratstvo Gojnići. Krsna slava im je Đurđevdan.
Crmničko bratstvo Gojnić dalo je crnogorskom društvu više istaknutih intelektualaca, rukovodećih ljudi i poznatih ličnosti, među kojima treba posebno istaći sinove Đura Gojnića: Labuda (1865 - 1916), sudiju Velikog suda na Cetinju i ministra unutrašnjih djela Knjaževine Crne Gore (u kabinetu Lazara Mijuškovića, pa zatim u koalicionoj vladi serdara Janka Vukotića), narodnog poslanika, i njegovog mlađeg brata Luku (1873 - 1953), crnogorskog divizijara, ruskog generala i francuskog akademika.
Luka Gojnić, dvostruki general i akademik, vremenom je pao u zavičajni zaborav, svakako neopravdano. Spominje se tu i tamo u istoriografiji o Prvom balkanskom i Prvom svjetskom ratu, u kojima je uzeo učešća kao jedan od znamenitih crnogorskih vojskovođa, a u leksikografsko - enciklopedijskoj literaturi postoji samo jedna odrednica, u kojoj se navode njegovi sažeti biografski podaci (Vojna Enciklopedija, Beograd, 1972). Djeluje gotovo nevjerovatno da njegova smrt 1953. godine (umro i sahranjen u Kotoru) u onovremenskoj crnogorskoj i jugoslovenskoj štampi nije ni zabilježena. O tempora, o mores!
Luka Gojnić je rođen u Brčelima 1873, a okončao život osam decenija kasnije. Tokom dugog života kao istaknuti vojskovođa ostavio je vidan trag u crnogorskoj vojnoj istoriji. Osnovnoškolsko i srednjoškolsko obrazovanje stekao je u Crnoj Gori i Srbiji (u rodnim Brčelima, na Cetinju i u Beogradu). Po odobrenju ruskog imperatora Aleksandra III, godine 1894. primljen je u Vojno učilište u Odesi, iz kojega je izašao kao potporučnik Ruske vojske, i nakon godinu službovanja vratio se u Crnu Goru i dobio isti čin.
U Crnogorskoj vojsci se istakao kao jedan od najspremnijih i najrevnosnijih oficira, čime je privukao pažnju pretpostavljenih, koji su mu povjerili značajne vojne misije i dodjeljivali postupno oficirske činove. Za vrijeme Prvog balkanskog rata u Crnogorskoj vojci, u godinama 1912. i 1913, bio je u činu komandira (majora) načelnik Štaba Primorskog odreda pod komandom divizijara Mitra Boškova Martinovića. Prilikom opsade Skadra, Luka Gojnić je komandovao kolonom Primorskog odreda, koja se 7. februara 1913. istakla u zauzimanju bušatskog položaja i u napadu na Brdicu 8 - 9. februara te godine. U najkritičnijim momentima za jedinice Primorskog odreda, divizijar Mitar Martinović povjeravao je Gojniću razne jedinice, kojima je vješto rukovodio i u smjelim napadima taktički i hrabro razbijao turske vojne utvrde i zauzimao strateški značajne položaje, za šta je dobijao više pohvala i javnih priznanja. Vojnici su ga zbog njegove brige o njima i lične hrabrosti nazivali, poput generala Radomira Vešovića, "gvozdenim oficirom". Gojnić se istakao u nizu borbenih okršaja u opsadi Skadra, u kojima je učestvovao u prvim borbenim redovima, uporedo sa svojim vojnicima, kojima je "vješto, oprezno i korisno davao dispozicije". Povodom borbe na Tarabošu, L. Gojnić je izjavio: "Borba je bila takva, da je veće junaštvo nemoguće ispoljiti".

Crnogorski studenti u Beogradu izazivali su 1915. defetizam u crnogorskim jedinicama

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji, koju je objavio podgorički CID, piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova
U oktobru 1912. neposredno prije početka napada na Veliki Taraboš, komandir Luka Gojnić zamijenio je komandanta "odreda serdara Kusovca", a i 5. februara 1913. rukovodio je lijevom kolonom Primorskih trupa (ceklinsko - dobrskim i bjelogorskim jedinicama) na Kukliju i Barbaluši. Kao komandant lijevokrilne grupe bataljona, s vodom brdskih krupovih topova i mitraljeskim odjeljenjem izveo je snažan napad na Brdicu. Zbog svih ovih, i drugih, uspješno izvedenih ratnih zadataka, u Prvom balkanskom ratu odlikovan je zlatnom Obilića medaljom; zadobio je povjerenje i postao omiljen i popularan vojskovođa.
U Drugom balkanskom ratu bio je komandant Prve brigade Dečanskog odreda. I tada se oprobani i dokazani ratnik i vojni starješina Luka Gojnić pokazao u punoj svjetlosti, hrabar i sa maksimalnom brigom za povjerene mu jedinice. U tom ratu je ranjen, a kada je utihnulo oružje i položene "ratne sjekire" na kratko vrijeme Gojnić je unaprijeđen novembra 1913. godine u čin brigadira (tj. generala) i odlikovan kraljevskom Zvijezdom sa mačevima.
Prvi svjetski rat zatekao je Luku Gojnića u Sandžaku, kao komandanta Pljevaljske divizije, koja je na njegovu inicijativu prešla 26. juna 1914. na austrougarsku teritoriju i s najvećim požrtvovanjem i ratnom umješnošću zauzela 2. avgusta neprijateljske položaje: Metaljku, Sjenokos, Čelebić i Viševinu, a Čajniče do 4. avgusta 1914. godine. Prema nekim podacima, Gojnićeve jedinice Crnogorske vojske privukle su na sebe znatnu neprijateljsku snagu od oko 40000 vojnika i na taj način učinile veliku uslugu susjednim srpskim trupama. Početkom 1915. godine naimenovan je Luka Gojnić za komandanta Vojnog stana u Podgorici, a kada je docnije formirana nova jedinica pod nazivom VII divizija, za njenog komandanta je imenovan upravo Luka Gojnić aprila 1915. godine. Ta divizija je bila sastavljena od regruta, većinom intelektualaca - đaka i studenata, koji su razvijali defetističko - destruktivne aktivnosti na čisto političkoj osnovi. Bili su to poglavito učenici i studenti koji su se školovali u Srbiji i bili vatrene pristalice bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, a protiv dinastije Petrović - Njegoš. U ovim jedinicama bilo je više nemira, koje je, navodno, izazvao brigadir Luka Gojnić, jer je "usmeno zabranio" pjevanje srpskih pjesama, raspravljanje o Srbiji i ujedinjenu. Osnovan je i Prijeki sud, koji je sprovodio istragu i primijenio sankcije prema kolovođama defetizma i nemira, pa su na taj način regruti smireni.
Juna 1915. godine došlo je do pobune i u Spuškom i Piperskom bataljonu, pa je, stoga, crnogorski suveren i vrhovni komandant Crnogorske vojske Nikola I uputio Luku Gojnića, kao vještog i uglednog oficira, da smiri pobunjenike. Stavio mu je u zadatak da pročita Kraljevu poslanicu, kojom ih poziva na poslušnost u datim "sudbonosnim trenucima".
Naznačeni bataljoni su, međutim, odbili da prime brigadira Gojnića, motivišući svoj gest vlastitom odlukom da se neće povinovati nijednom vojnom starješini ako kralj Nikola lično ne dođe među njih.
Tek kada je Kralj opozvao svoju odluku o suspendovanju brigadira Milutina Vučinića, koja je i bila povod za bunt, i poslao ga među "pobunjenike". Spuški i Piperski bataljoni su se pokorili naređenju i pošli na front. Uskoro su se javile nove komplikacije: brigadir Vučinić nije htio da bude pod komandom komandanta Sandžačke vojske u svojstvu komandanta Drinske divizije, pa je smijenjen i na to mjesto postavljen je Luka Gojnić. A kada je formirana Sandžačka vojska i preduzeta ofanziva ka Sarajevu, Luka Gojnić je imenovan za komandanta Prve sandžačke divizije, sa kojom je u prvom borbenom naletu zauzeo Goražde, Rogaticu i Glasinac, sa najglavnijim položajima do blizu Sarajeva. Tada je dobio pisanu pohvalu od komandanta Sandžačke vojske divizijara serdara Janka Vukotića. Najteži i najznačajniji Gojnićev zadatak bio je kod Višegrada, kad je oktobra 1915. godine morao da zadrži prodiranje austrougarske vojne armade kroz Sandžak i osigura odstupnicu Srpskoj vojsci preko albanske golgote. Zapravo, za vrijeme povlačenja srpske vojske, Gojnić je sa svojim jedinicama u borbama od 23. oktobra do 2. novembra kod Višegrada zadržao 62. austrougarsku diviziju u prodiranju prema Užicama i omogućio Užičkom odredu da se povlači prema Sjenici. Povodom tih veoma hrabrih i veoma uspješnih vojničkih suprotstavljanja daleko nadmoćnijim neprijateljskim snagama, i spašavanja srpskih jedinica, onovremeni načelnik Vrhovnog štaba Crnogorske vojske pukovnik Petar Pešić pohvalio je brigadira Gojnića pisanom porukom, u kojoj je kazao:
"Za Višegrad i Javor bratski vam blagodarim. Srbija Vam neće ostati dužna i Srpstvo će Vam uvijek blagodariti".
Tada je Luka Gojnić odlikovan Ordenom Danilova reda II stepena, na predlog generala Janka Vukotića, koji je tim povodom dobitniku uputio pismo ove sadržine: "Dragi Gospodine Gojniću! Tačno je da ste Vi na moj predlog još oktobra mjeseca 1915. godine odlikovani Ordenom Danila I drugim stepenom, i to: za Vaše hrabro držanje, umjesno i vrlo uspješno komandovanje Kosovskim odredom i svim onim djelovima Sandžačke vojske, koji su operisali po desnoj obali Lima (a koje sam u taktičkom pogledu bio ostavio pod Vašom komandom) kada je na Lučin - dan 18. oktobra na onom sektoru koji ste Vi sa pomenutim trupama branili, izvojevana sjajna i vrlo važna pobjeda nad brojno mnogo nadmoćnijim protivničkim trupama, koje se bjehu prebacile preko Drine kod Višegrada i poduzele nastupanje u cilju da zagroze boku i pozadini bratske i onda Crnoj Gori savezničke srpske vojske.
Odlikovanje sam Vam saopštio odmah poslije one pobjede, dakle na položajima. Ovlašćujem Vas da se sa ovim pismom poslužite kad god bi Vam trebalo. Uz moje poštovanje primite i srdačan pozdrav. 18.jula 1915. god. u Sarajevu. Divizijski đeneral Janko Vukotić, komandant Bosanske divizijske oblasti".

Danilova težnja da stekne pobjednički oreol za zauzimanje Skadra bila je tragična za Crnu Goru

Crnogorske migracije, od Rusije do Amerike, sastavni su dio usuda koji vjekovima iskušava crnogorsko nacionalno biće; ali, gdje god su išli, Crnogorci su postajali zaslužni građani i zauzimali istaknute položaje; Dušan Martinović u svojoj studiji, koju je objavio podgorički CID, piše o Crnogorcima koji su se u Rusiji uspinjali do najviših vojnih vrhova
Kralj Nikola je imao veliko povjerenje u Luku Gojnića. Svojevremeno ga je, u martu 1915, bio planirao za vojnog delegata kod Vrhovne komande Ruske vojske, ali je u posljednjem momentu odustao od te namjere i tu funkciju povjerio divizijaru Mitru B. Martinoviću. Od 10. do 17. januara brigadir Luka Gojnić je komandovao Lovćenskim odredom. Tada ga je, poput divizijara Mitra B. Martinovića određenog za komandanta Kotorskog odreda, tako reći u dvanaesti čas, Vrhovna komanda Crnogorske vojske imenovala za komandanta Lov-ćenskog odreda, umjesto dotadašnjeg komandanta princa Petra Petrovića - Njegoša, inače nesposobnog i neozbiljnog za ratovanje i rukovođenje povjerenim mu Lovćenskim odredom. Ali, nažalost, sve je bilo kasno.
Tih dana je austrougarska artiljerija sa brodova i utvrđenja iz Boke Kotorske otvorila snažnu vatru na crnogorske pozicije. Usljed ozbiljne krize kod jedinica Lovćenskog odreda, vrhovni komandant Nikola Prvi naredio je brigadiru Gojniću, koji se nalazio u Danilovgradu, da sa rezervnim jedinicama odmah krene prema Lovćenu. Sve je to, međutim, bilo kasno. Austrougarska vojska je od 9. do 11. januara sa Cetinja su evakuisani Dvor, Vlada, Vrhovna komanda, diplomatski kor i, djelimično, državne institucije.
Gojnić je, dva - tri dana prije kapitulacije Crne Gore i odlaska kralja Nikole u egzil, unaprijeđen u čin divizijara. Kada su austrougarske trupe, poslije sloma Crnogorske vojske početkom 1916. godine zaposjele crnogorsku prijestonicu Cetinje i Crnu Goru, 21. januara napustili su Podgoricu generali: Luka Gojnić, Petar M. Martinović i Milo Matanović, sa još nekoliko oficira, i pošli u pravcu Skadra, odakle su sa hercegovačkim dobrovoljcima emigrirali u inostranstvo, da bi izbjegli interniranje i odmazdu od strane austrougarskog okupatora.
Neko vrijeme su se pridružili Srpskoj vojsci na Krfu. Dok je boravio u emigraciji u toku Prvog svjetskog rata, Luka Gojnić je pokušao da Crnogorce (radnike) u Americi organizuje kao dobrovoljce za borbu protiv austrougarskog okupatora, radi oslobođenja svoje domovine, ali u tome nije uspio. Kratko vrijeme bio je na Solunskom frontu komandant jedne brigade Ruske vojske. Tada je, u stvari, dobio čin đenerala Ruske vojske. Po završetku I svjetskog rata i konstituisanja Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, Luka Gojnić je odvažno i dostojanstveno odbio da primi pukovnički čin u Jugoslovenskoj vojsci, smatrajući da je time kao divizijar Crnogorske vojske i đeneral Ruske vojske degradiran i ponižen. (Nova državna tvorevina - SHS kraljevina priznala je jedino Janku Vukotiću i Mitru Martinoviću crnogorski vojni čin divizijara ili divizijskog đenerala!) Docnije je, istina, i divizijaru Luki Gojniću u Jugoslovenskoj vojsci priznat čin divizijskog đenerala, pa je u tom činu i penzionisan, iako prijevremeno, i u naponu vojničke karijere. Tako je i ovaj višestruki zaslužnik, poput mnogih Crnogoraca onoga vremena, u novoj državnoj zajednici ostao nenagrađen i materijalno neobezbijeđen za jedan, prema svom nivou, pristojniji život koji je bio zaslužio.
Luka Gojnić je bio visokoobrazovan, inteligentan, elokventan i vrlo kulturan čovjek. Godine 1913. izabran je za člana francuske Academie Latine de sciences, arts et belles letres. Zapravo, Latinska akademija nauka, vještina i beletristike u Parizu izabrala ga je za svog redovnog člana 14. juna 1913. godine, "sa diplomom i znakom" koja mu je ispisana i uručena tek 1919. godine. (Nijesu nam poznati kriterijumi po kojima je L. Gojnić dobio to zvanje, jer, koliko nam je znano, nije se bavio pisanim stvaralštvom: nije pisao stručne i naučne radove; takve bibliografske jedinice nije registrovala "Crnogorska bibliografija 1494 - 1994. godine")

DANILO PETROVIĆ NJEGOŠ - GENERAL - MAJOR (Cetinje, 1871 - Beč, 1939): Kao što je istaknuto, prilikom jubilarnih svečanosti 1910. godine, kojom je prilikom Nikola Prvi krunisan za kralja a Crna Gora proglašena za kraljevinu, najvišim ukazom od 15. avgusta ruski imperator Nikolaj Drugi naimenovao je crnogorskog kralja za general - feldmaršala, a njegove sinove: prestolonasljednika Danila za general - majora, kraljevića Mirka za potpukovnika i princa Petra (Pera) - za poručnika carske Ruske vojske.
Carski opunomoćenik veliki knez Nikolaj Nikolajevič Romanov, u ime ruskog imperatora, uručio je prestolonasljedniku Danilu najviše rusko odlikovanje Orden sv. Andrije Prvozvanog.
Prvi sin i nasljednik kralja Nikole Prvog Danila - Aleksandar rođen je 1871. godine. Oženio se sa navršenih 28 godina devetnaestogodišnjom Jutom, kćerkom prestolonaslje-dnika Meklenburg - Strelica, koja je po prelasku u pravoslavlje dobila ime Milica. Kum na vjenčanju bio je ruski car Nikolaj Drugi (preko zastupnika velikog kneza Konstantina Konstantinoviča!).
Prestolonasljednik Danilo nije imao ni talenta ni afiniteta za vladarski tron. Pokazivao je mnogo više sklonosti za slobodan i lagodan život, za putovanja i uživanja u raskošnom društvu po otmenim salonima evropskih metropola. Iako mu je otac bio veoma naklonjen, Danilo nije iskoristio preimućstva koja je imao po osnovu rođenja. Poslije samoubistva komandanta Zetskog odreda Blaža Boškovića u Prvom balkanskom ratu 1912. godine, vrhovni komandant (kralj Nikola) ga je postavio na njegovo mjesto, što se pokazalo vojno - strateškim promašajem. Kao komandant Zetskog odreda, on je u sadejstvu sa brigadirom Mitrom Martinovićem, komandantom Primorskog odreda, imao dosta nesporazuma. Želja vrhovnog komandanta i njegova (prestolonasljednikova) težnja da njemu pripadne pobjednički oreol za zauzimanje Skadra, bila je katastrofalna za Crnu Goru. Zbog lošeg komandovanja, Crnogorska vojska je imala velike gubitke - a grad na Bojani je zauzet sa znatnim zakašnjenjem, što je učinilo da bude zauvijek izgubljen za Crnu Goru.
Godine okupacije Crne Gore (1916 - 1918) prestolonasljednik Danilo proveo je u izbjeglištvu, politički potpuno pasivan - posve isključen iz političko - diplomatske djelatnosti crnogorskog Dvora i vlade u egzilu. Budući da nije imao muškog potomstva, odrekao se prava na crnogorsku krunu - u korist svog sinovca - knjaza Mihaila.
Posljednje dane života boravio je u Beču, gdje je, izmučen dugom i neizlječivom bolešću, umro 1939. godine.


(Kraj)


Reagovanje dr Momčila D. Pejovića na tekst "Crnogorski generali u ruskoj vojsci"

Dr Momčilo Pejović, viši naučni saradnik, reaguje na tekst "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" koji predstavlja izvode iz knjige akademika Dušana J. Martinovića "Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci", "Cid", Podgorica, 2002.

Dio podataka o školovanju Crnogoraca u Rusiji preuzet je iz moje studije bez navođenja izvora

Bez ikakve namjere i želje da se glasnem u vašem cijenjenom dnevnom listu ili da poštovane čitaoce mojim oglašavanjem podsjetim na problematiku koju izučavam duži vremenski period iz istorije Crne Gore u XIX i XX vijeku, ujedno i Vas poštujući, prinuđen sam, ipak i prozvan, da reagujem na feljton koji objavljujete sa naslovom "Crnogorski generali u ruskoj vojsci" (odnosi se na nastavke od broja 4 - 8, od 6. januara do 10. januara 2003. godine) autora akademika Dušana J. Martinovića. Podaci u feljtonu br. 5 i 6 preuzeti su iz moje knjige, posebno spiskovi đaka - studenata, a bez citiranja autora i naziva knjige iz koje se koriste podaci od strane autora feljtona, već se prećutno preko toga prelazi. (Vidi poglavlje "Školovanje đaka - studenata u Rusiji", str. 57 - 75 i statističke tabele: I - br. 4; II - br. 9; V - br. 1a; VI - br. 6; VIII - br. 2a; i grafikon br. 2, u knjizi "Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, str. 1 - 673, autora dr Momčila D. Pejovića).
Dakle, moje ragovanje se ovom prilikom isključivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu, koji je u tekstu naglašen većim slovima, naslovljen sa "Školovanje Crnogoraca u Rusiji", kojega prepoznajem kao svoj tekst pod tuđim imenom, jer se iz akademikovog teksta u brojevima 4, 5, 6, 7 i 8 ne može jasno odrediti ko je autor i izvor odakle je preuzet tekst na koji blagovremeno reagujem, a u kojem autor feljtona nema namjeru da ga "otkrije". Vjerovatno sa razlogom, koji je samo imenovanom akademiku poznat!? Čudna neka naučna metodologija u prustupu i "citiranju" uvaženog akademika, koji iz nekoliko pokušaja, dosta "nevješto" i "neuspješno" daje upute čitaocima na imena autora, a bez naslova njihovog djela, ostavljajući ih i dalje bez mogućnosti da u tekstu feljtona mogu razlučiti ko je taj autor i naziv njegovog djela, a da istovremeno namjerava da (sa)čuva svoje "autorstvo" i na dio teksta o "Školovanju Crnogoraca u Rusiji".
Akademikova deviza u navedenom feljtonu mogla bi se iskazati kao "Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvo". Podaci o autorima, bez navođenja njihovog naziva djela u feljtonu (vidi br. 5 feljtona, gdje se kaže da "je napisana jedna doktorska disertacija...", bez navođenja da je ne samo odbranjena nego i objavljena kao posebno izdanje), nijesu mi dali valjane razloge na osnovu kojih bih se mogao uvjeriti da je to nenamjerno učinjeno. A šta učiniti za čitaoce, koji se ne mogu nikako snaći i reći o kojemu se autoru radi i nazivu djela iz kojega se "citiraju" preuzeti i prisvojeni podaci, jer toga nema u tekstu feljtona (brojevi 6, 7 i 8.), sem da sam i iz tih razloga prinuđen da reagujem. Čitajući moj dio teksta morao sam se zapitati šta je htio akademik i koja mu je svrha sa "citiranjem" "autora" i "njegovih" podataka, ako se iz pročitanog ne može utvrditi šta je čije?!
S nevjericom sam čitao tekst u navedenom feljtonu o školovanju Crnogoraca u Rusiji, a s druge strane sam bio zaprepašćen, krajnje neprijatno iznenađen i duboko uvrijeđen od strane autora feljtona da u tolikoj mjeri koristi moj tekst za navedenu temu, ne navodeći precizno i nijedanput puno ime i prezime, o kojem se autoru radi i nazivu djela iz kojega se gotovo "ad literam" preuzima - prisvaja tekst. Na taj način autor feljtona dovodi u zabludu poštovane čitaoce, a u velikoj mjeri i stručnu i naučnu javnost, ostavljajući ih tako da nagađaju o kojemu se autoru radi i čiji je tekst? Čitaoci ne mogu raspoznati o kojemu je autoru riječ, a stručna i naučna javnost je u dvojbi da li je tu riječ o stvarnom i jedinom autoru Dr Momčilu D. Pejoviću i njegovoj knjizi "Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, str.1 - 673, a koju akademik u svome feljtonu vješto zaobilazi i bez pardona debelo koristi, ignorišući da spomene puno ime i prezime i ostale neophodne podatke shodno pravilima citiranja naučnog rada. Postoji velika vjerovatnoća da se čitaoci zapitaju da li su u pitanju dva ili više autora sa istim prezimenom i prvim početnim slovom njihovog imena, a posebno iz razloga što ih akademik u feljtonu navodi kao dr M. Pejović, dr M. D. Pejović, dr M. Pejović (vidi brojeve 7 i 8.) tako da im ostaje da se sami snalaze ukoliko ih zanimaju potpuniji podaci o čemu se i o kome tu zapravo radi.

Akademik je dužan da štiti kako integritet teksta tako i onih ličnosti koje citira

Akademik se zadovoljava time što on određuje kriterije citiranja nečijeg naučnog rada, koje uveliko koristi, uzimajući uz to i pravo da vrednuje šta će kojem od autora dodijeliti (početno slovo imena i puno prezime, početna slova imena i imena roditelja - oca i puno prezime), a sve to opet s namjerom izostavljanja naslova knjige, praveći time još veću zbrku. Nejasno je i akademikovo "komponovanje" sa takvim načinom "citiranja"?! Čitajući navedeni feljton, reklo bi se da se akademik ne snalazi sa "citiranjem" onoga što koristi od drugog autora ili se ipak može reći da nastoji vješto izbjeći pravilan i utvrđen način metodologije rada u korišćenju tuđega teksta, da bi se stekao utisak da je i on dobrim dijelom autor i toga tuđeg teksta!? Pa kada stvari tako stoje onda slijedi jedini zaključak, da akademik objavljujući feljton ima namjeru da na perfidan i čak za čitaoce zbunjujući način citiranja omogući autorizaciju i dijela teksta, na što ragujem i stavljam do znanja čitaocima i stručnim i naučnim radnicima da se ovdje radi, rečeno prostim narodskim i za svakoga razumljivim jezikom, o krađi rečenog teksta, ili, da budem u "stilu i duhu" sa današnjim "modernim" i u jeku tranzicije odomaćenim jezikom, da se radi o neovlašćenom prezimanju, prisvajanju i korišćenju tuđega teksta, što u ovim i ovakvim vremenima, kao da nikoga ne obavezuje i sa čime se ne preuzima ama baš nikakva odgovornost, pa ni ona lična i moralna ko drži do nje.
Na greške, propuste i nejasnoće u navođenju podataka, koje se pojave prilikom objavljivanja feljtona, što je ovom prilikom slučaj, akademik je imao vremena i prostora, pravo i obavezu ličnu, moralnu i uz sve to i naučnu da reaguje, tako što će se ispraviti u prvom narednom broju nastavka feljtona ili ukazati na propuste redakcije. Akademik to nije učinio pa je i na taj način skrenuo "pažnju" na svoju "ozbiljnost" sa kojom prati ono što se objavljuje pod njegovim imenom i koliko mu je stalo do autora koje "citira" ili čije djelove teksta prisvaja. Dakle, izostala je pravovremena ispravka u nastavcima feljtona, pa svako naknadno i moguće ispravljanje ne može imati ono dejstvo kao kada se to moglo da se htjelo reagovati od strane akademika, a što je ujedno izazvalo opravdan revolt onih koji tu sebe prepoznaju. U svakom slučaju, akademik je bio dužan da zaštiti integritet teksta i onih ličnosti koje citira, u suprotnom svjesno preuzima rizik izlažući se oštroj kritici, a podliježe i odgovornosti u skladu sa zakonskim propisima o zaštiti autorskh prava i nanijetoj uvredi licu - autoru kojega netačno citira ili koristi u druge svrhe nanoseći uvredu imenu i naučnom djelu autora.
Pa ni poslije desetog nastavka u feljtonu nema očekivanih ispravaka u akademikovom tekstu ili citatima, kako bi se tačno odredilo i utvrdilo o kojemu je autoru bilo riječi i nazivu njegovog djela, što se na osnovu toga može izvući zaključak da je autor feljtona u potpunosti saglasan sa namjerama i datim podacima u njemu! Takav akademikov kriterij u tom feljtonu nije zastupljen prema ostalim autorima od kojih koristi podatke ili nije u onoj mjeri i namjeri kao što je to sa mojim autorskim dijelom teksta, što je i to jedan od razloga za sumnju u njegove "naučne" kriterije citiranja. Dakle, ostavlja se "autoru" da se prepoznaje u tekstu, ali bez prava na autorstvo koje mu je uskraćeno od akademika. Za tako nešto nema opravdanja ili objašnjenja, pa ni prostora za odbranu, koja bi mogla uslijediti naknadno ili odmah poslije mojega reagovanja, od strane autora feljtona "Crnogorski generali u ruskoj vojsci". Takođe, nema mjesta bilo kakvom vidu opravdanja, sem izvinjenju, da se akademiku potkrala greška ili nečija omaška prilikom "citiranja". Jer, nastavci feljtona nijesu zainteresovali akademika ili pobudili njegovu ličnu i naučnu obavezujuću dozu opreznosti, koja je trebala biti prisutna, da bi objavljivanjem teksta mogao i morao izazvati reagovanje, ako ništa drugo a ono "citatima" kojima se služio, pa je bilo neophodno pravovoremeno učiniti ispravku na prihvatljiv i ispravan način.

Da akademik precizno saopšti ko je autor teksta "Školovanje Crnogoraca u Rusiji" i navede izvor

Očekivalo se od akademika da jasno i bez ustezanja ili kakvog ustručavanja navede puno ime i prezime i naziv djela iz kojega su korišćeni podaci onako kako se registruju u bibliografiji, a ostalo je nezapaženo u nastavcima feljtona i time ostavilo sumnju u "iskrene" namjere akademikove da se tekst "Školovanje Crnogoraca u Rusiji" može prepoznati kao djelo drugoga i pravoga autora. Minimalne ili bolje reći zanemarljive su nijanse između rečenog teksta u feljtonu i mojega teksta u knjizi ("Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", str. 57 - 75), kao na primjer - tamo gdje se u feljtonu citiraju imena i prezimena učenika i studenata, kod mene stoji prvo prezime pa ime, a u tekstu nema čak ni takvih "izmjena", pa se čak i procenti u potpunosti slažu?! Takva slučajnost je apsolutno isključiva i zahtijevala je od akademika da čitoace ne drži u neizvjesnosti ko su autori i koji je naslov knjige iz koje se "citiraju" podaci. Tako nešto ne bi se moglo očekivati od bilo koga ko ima makar iole ambicije da se bavi naučnim radom ili objavljivanjem feljtona pa makar to bilo i za širu čitalačku publiku.
E, pa, akademiče, neće moći tako olako da prođe vaš stručni i naučni "način" korišćenja i "citiranja" mojega teksta i vašega "otkrivanja" podataka u njemu, jer sam i suviše uložio vremena i rada istražujući po jugoslovenskim i posebno ruskim arhivama i bibliotekama podatke o Crnogorcima školovanim u Rusiji u XIX vijeku pa sve do kraja druge decenije XX vijeka, da Vam ih serviram i prepustim da ih tako zdušno koristite i posebno svojatate ili autorizujete. Taj i takav akademikov ironičan način "citiranja" s namjerom da se može izazvati pomisao da se to "podrazumijeva" na kojega je autora mislio, ako bi kojim slučajem autor i reagovao da mu posluži kao odbrana, a s krajnjim namjerama je da ostane nepoznato ko je autor i naziv djela. U matematičkim operacijama izraz - termin "podrazumijeva" ima svoju svrhu i koristi se, za razliku od istorijskog teksta koji takvu mogućnost krajnje rijetko ili baš nikako ne dozvoljava u naučnoj obradi, tumačenju i prezentiranju rezultata rada javnosti uopšte. Daleko sam i od pomisli da ovdje sugerišem ili dijelim savjete jednom akademiku, kako i na koji način je mogao izbjeći da ne dođe do ovoga reagovanja, ali sam smatrao da će njegov odnos prema autorima i njihovom citiranju biti u granicama korektnosti i konkretnosti, jasno i nedvosmisleno, a nije se tako desilo ili pristupalo, pa mi je time nanijeta i lična i naučna uvreda.
Dakle, pred akademikom stoje dvije mogućnosti kao izbor za razrješenje enigme pred čitaocima, jer je meni sasvim jasno da se radi o akademikovom prisvajanju teksta u datom feljtonu, pa zato i očekivano reagujem ne dozvoljavajući bilo kome, pa ni akademiku, da to čini bez mojega znanja i pristanka.
Prva je mogućnost da akademik saopšti ko je autor teksta "Školovanje Crnogoraca u Rusiji" i navede precizno izvor odakle je korišćen taj dio teksta. A, kao druga mogućnost ostaje ona koja dominira u datom feljtonu, i zbog koje reagujem (od broja 4 - 8 feljtona), da i dalje ignoriše naučne i metodološke pristupe, principe i pravila rada prilikom saopštavanja problematike ili podataka od drugih autora stručnoj, naučnoj i širokoj čitalačkoj javnosti, ostavljajući ih u nedoumici da razaberu o kojemu se autoru i čijem tekstu i nazivu djela u tome feljtonu radi. Na kraju, nadam se da akademik u novoj knjizi "Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci" nije imao ovakvu praksu citiranja mojega teksta, kao što je to učinjeno u navedenom feljtonu sa mojim tekstom "Školovanje Crnogoraca u Rusiji".
U slučaju da ne uslijedi akademikov odgovor na ovo moje reagovanje tada ću to smatrati potpunom potvrdom njegovih namjera na koje sam reagovao, a sa kojima je on "objasnio" i informisao čitaoce sa nepotpunim imenom autora, a bez naziva knjige iz koje je preuzeo i prisvojio tekst u navedenom feljtonu.



(Kraj)


Reagovanje akademika Dušana J. Martinovića na tekst dr Momčila D. Pejovića


Akademik Dušan J. Martinović, autor knjige "Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci", odgovara na optužbe dr Momčila D. Pejovića da nije adekvatno tretirao njegov naučni rad.

Dr Pejović je izlio na mene toliko žuči da i ne zaslužuje citiranje njegovih optužbi

Nezavisni dnevnik "Vijesti" od 3. i 4. januara ove godine (s tim što slijedi nastavak!?) objavljuje feljton pod mojim imenom "Crnogorski generali u ruskoj vojsci", preuzimajući ga iz moje istoimene knjige koju je objavio podgorički "CID". Već je objavljeno preko 40 nastavaka. S tim u vezi, moram da iznesem svoje veliko iznenađenje - što je Redakcija pustila 13. februara "Reagovanje dr Momčila D. Pejovića na tekst feljtona "Crnogorski gnerali u ruskoj vojsci", u kojemu Pejović tvrdi da sam preuzeo tekst iz njegove knjige i ne citirajuću ga kao izvor i literaturu.

Moram da kažem da je to najobičnija insinuacija, kleveta i laž. Redakcija "Vijesti" prilikom objavljivanja feljtona brisala je fusnote, što uobičajeno rade novine kada se radi o naučnom tekstu, sa naučnim aparatom. Možda je Redakcija prilikom objavljivanja "Reagovanja..." M. D. Pejovića trebala imenovanog da uputi na moju knjigu, da provjeri odgovara li istini to što piše, kad već on nije toliko pismen i inteligentan da uporedi tekst koji sam napisao u knjizi i uvjeri se da li sam navodio izvore, pozivajući se na njegovu doktorsku disertaciju "Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000. M. D. Pejović u tom slučaju ne bi me grubo i beskrupulozno napadao, a sebe izložio riziku da dobije kvalifikativ lažova, jer bi vidio da u mojoj studiji na str. 25 - 27, dakle, na 3 stranice - citiram ga ni manje - ni više nego 7 puta!
Mnogo je žuči M. D. Pejović izlio na mene da i ne zaslužuje citiranje njegovih optužbi na moju ličnost. Tvrdi da sam maliciozno izbjegao pominjanje njegovog punog imena i prezimena, da sam gotovo "ad literam" preuzimao - prisvajao njegov tekst, da sam "vješto zaobilazio i bez pardona debelo koristio" njegovo veliko djelo, da se "moja deviza u navedenom feljtonu može iskazati kao "Moje je samo moje, a tvoje je i moje, a sve ukupno je moje autorstvoŐ"; "čudna neka naučna metodologija u pristupu i citiranju..." Kakve li sve nebuloznosti i flagrantne neistine navodi Pejović, oslanjajući se na novinski feljton. Umjesto da je jadničak uzeo moju knjigu i vidio kakva je naučna metodologija i naučni aparat u njoj primijenjen. Onda, ne bi valjda ovoliko srljao, upao u zabludu, obmanjivao čitaoce, a mene eto predstavio pred licem janosti kao plagijatora. No, poznata je narodna izreka "U laži su kratke noge".
Pođimo redom, navodeći fusnote prema mojoj studiji (str. 25 - 27), na osnovu kojih se vidi krajnje korektno citiranje podataka iz njegove knjige. Na str. 25. navodim: "I o školovanju Crnogoraca u inostranstvu u toku XIX i početkom XX vijeka napisana je jedna doktorska disertacija (pod fusnotom 40 stoji: Dr Momčilo D. Pejović: Školovanje Crnogoraca u inostranstvu 1848 - 1918", Podgorica, 2000, 673 str). Nije li to puno ime i prezime Pejoviću? Dalje se konstatuje da se u toj disertaciji podrobno govori i o školovanju crnogorske mladeži u Rusiji, o trošku ruske ili crnogorske vlade i njenom samofinansiranju. Dalje se navodi: "Tokom druge polovine XIX vijeka upućivani su učenici iz Crne Gore na izučavanje zanata i pohađanje raznih srednjih škola. Godine 1860. dva crnogorska mladića su upućena na izučavanje ikonografije, a od 1870. godine nekoliko studenata je bilo na medicini i u Duhovnoj akademiji u Kijevu, Moskvi i Petrogradu. Te godine je crnogorski Senat uputio u Rusiju 11 mladića, od 12 do 16 godina, na izučavanje zanata, zajedno sa dvojicom učitelja, ali blagodareći naklonosti ruskih prosvjetnih vlasti oni su se upisali u gimnaziju i bogosloviju, dok se učitelj Anđus upisao na Duhovnu aka-demiju a učitelj Knežević na Medicinski fakultet. U razdoblju 1868 - 1893. god. Petrogradski slovenski komitet stipendirao je 18 učenika iz Crne Gore na raznim ruskim učilištima (fusnota 42: Dr M. D. Pejović, navedeno djelo, str.62 - 63).
Naredni podaci prema Pejovićevoj knjizi: "U vojnim školama su bili: Nikola Ž. Begović, Mihailo Bojović, Dušan B. Bošković, Radovan M. Vukotić, Blažo I. Vukićević - Sarap, Blažo M. Vukićević - Sarap, Đorđe D. Vukićević - Sarap, Đuro I. Vukićević, Đuro I. Vukićević - Sarap, Đuro M. Vukićević - Sarap, Mitar G. Vukićević, Stevo I. Vukićević - Sarap, Filip I. Vukićević - Sarap, Filip I. Vukićević - Sarap, Savo L. Vukčević, Stanko M. Vučković - Sarap, Vido Gazivoda, Jakov A. Daković, Đorđe Ž. Dragović, Savo Ivanišević, Lazar I. Kaženegra, Niko J. Markišić, Đuro Marković, Božo P. Martinović, Milo S. Matanović, Grujica Nikčević, Božo Novaković, Petar Perović - Cuca, Pavle P. Petrović, Đoko S. Popović, Jovan Đ. Popović - Lipovac, Stanko Radović, Milovan S. Saičić, Savo Stanišić, Lazar M. Cerović, Ilija S. Špadijer i dr.(fusnota 43: Dr M. D. Pejović, nav. djelo, str. 66).
Slijedi, zatim, navođenje: "Duhovne akademije i seminarije pohađali su: Zarija Ž. Asanović, Radule T. Velašević, Mihailo J. Vešković, Marko Vrbica, Niko Vujanović, Stanko Vučković, Ivan Dragović, Dimitrije - Mitar P. Đurović, Luka I. Đurović, Milan Žarić, Vladimir Ivanović, Novica L. Ivović, Ilija T. Iličković, Marko Jovanović, Božo R. Jovanović, Ilija J. Kaluđerović, Milo Đ. Kapičić - Kapa, Tomaš B. Katanić, Milan M. Klisić, Dragutin L. Labović, Milutin L. Labović, Petar Lopušina, Milutin Marković, Mirko M. Medenica, Ivan S. Milić, Jakov S. Milić, Petar S. Milić, Ivo Pejović, Marko Petrović, Milan Petrović, Luka Pišteljić, Marko S. Plamenac, Mitar Plamenac, Filip Poček, Krsto P. Radulović, Ljubomir I. Radunović - Nikolić, Vojin Rakočević, Ivan Rakočević, Đukan Spasojević, Janko Spasojević, Savo J. Spasojević, Ilija Uskoković, Mardarije Uskoković, Pavle Filipović, Velimir Šoškić itd.(fusnota 67: Pejović, nav. djelo, str. 67).

Moj naučni opus sadrži 50 monografskih publikacija i oko 800 rasprava, članaka i priloga po periodici

Potom navodim prema Pejoviću: "Za razliku od vojnih i bogoslovskih škola, gimnazije u Rusiji je u naznačenom periodu pohađao znatno manji broj učenika iz Crne Gore, jer to nije bila srednja škola završnog karaktera. Završeni gimnazijalci su, po pravilu, bili unaprijed opredijeljeni da nastave školovanje na višim i visokim školama. Bili su to: Velimir D. Vojvodić, Mihailo S. Đonović, Simo Đurašković, Luka P. Iličković, Dimitrije P. Jovićević, Vaso M. Jovović, Jovan Kaluđerović, Jovan - Jovo P. Mašanović, Petar P. Orahovac, Marko I. Popović, Dušan M. Radović, Savo Radonjić, Marko S. Stanković i dr.(fusnota, Pejovićeva knjiga, str. 6Cool.
Prema podacima dr M. Pejovića, 42 učenika iz Crne Gore su po završetku srednje škole u Rusiji nastavili školovanje na nekom od univerziteta u Petrogradu, Moskvi i Kijevu, a bilo ih je i na drugim univerzitetima. Studije medicine iz Crne Gore je pohađao 51 student, od kojih navodimo: Mara Aćimović, Mihailo M. Babović, Radovan N. Delić, Mileva Đurašković, Gligorije J. Jovović, Novica P. Kovačević - Graovski, Milutin Velimirović, Miloš T. Vukotić, Anto Mićunov Gvozdenović, Ilija T. Iličković, Jovan M. Kastratović, Jovan S. Kujačić, Savo L. Lazović, Milovan - Milutin L. Lopičić, Jovan Đ. Popović - Lipovac, Mitar Radulović, Petar M. Miljanić, Stevo Š. Ognjenović, Ilija I. Pejović, Vladimir Piletić, Tomica Spasojević i dr.
Duhovne akademije (teološki fakultet) studiralo je u Rusiji 49 studenata iz Crne Gore, između ostalih: Dimitrije Anđus, Dimitrije (Mitar) Z. Bakić, Gligorije V. Božović, Radosav V. Vešović, Radisav J. Vešović, Nikola A. Vukotić - Stijepović, Vladimir Ivanović, Filip Popović - Jabučanin, Mihailo Vujisić, Živko P. Dragović, Marko P. Dragović, Stanko S. Ivanović, Marko Knežević - Lipovac, Marko Leković, Nikola S. Ljubiša, Bogdan V. Obradović, Dimitrije Obradović, Lazar T. Perović, Lazo Đ. Popović, Filip L. Popović, Nikola Đ. Rolović, Varnava Rosić, Janko Spasojević, Novica Spasojević, Mardarije P. Uskoković, Marko P. Cemović, Miljan S. Šiljak i dr.
Studije prava, pored ostalih, studirali su: Krsto R. Abramović, Radovan I. Bojić, Milutin V. Bracanović, Vukašin Vukašinović, Vidak Vuković, Stevan S. Klisić, Boško J. LJumović, Miloš R. Mark-ović, Milutin R. Marković, Ivan M. Mašanović, Đorđe - Đuro M. Mijušković, Milonja Mrdović, Novak M. Perović, Luka N. Pišteljić, Petar P. Plamenac, Niko I. Poček, Lazar R. Rašović, Jakov Stanojević, Vladimir M. Tomić, Krsto Todorović, Marko P. Cemović i dr.
Studije filozofskog fakulteta, između ostalih, studirali su: Ilija M. Vučković, Pero Vučković, Dimitrije - Mitar Đurović, Ilija Z. Zorić, Dobroslav K. Jovanović, Milivoje Joksimović, Ivan Kastratović, Jovan M. Kastratović, Miraš P. Kićović, Mirko M. Medenica, Petar S. Milić, Jovo Spasojević, Savo J. Spasojević, itd.
Politehničke nauke studirali su: Risto Đ. Bujišić, Uroš Bujišić, Mihailo M. Dragović, Jovan - Jovo P. Mašanović, Vasilije Piletić, Marko S. Plamenac, Milutin M. Radović, Gavro A. Cemović itd.
U Petrogradu je studirao, pored pomenutih, još i Krsto N. Topalović (učenik Cetinjske gimnazije), a u Moskvi Savo L. Fatić.
Od studenata koji su završili srednju školu u Rusiji, navode se i ova imena: Mara Aćimović, Milutin V. Bracanović, Tomica Bracanović, Vuko M. Karadžić, Boško J. LJumović, Andrija Š. Marković, Nikola P. Petrović, Simeon Popović i Milovan T. Džaković.
U knjizi dr M. D. Pejovića spominju se i imena učenika bez podataka o mjestu školovanja: Radovan Adžić, izvjesni Bakić i Backović (oba bez imena), Jevto B. Bešić, Petar Lj. Vojvodić, Savo Vukićević, Danilo Vuković, Jelena Vuković, Radovan Vuković, Marko Vujović, Ilija Vuksanović, Milo Vuksanović, Mihailo J. Golubović, Vuko M. Karadžić, Blažo M. Klisić, kao i dvojica bez imena - Vukanić (?) i Vučinić (?). Od sveukupnog broja učenika, doktor Pejović za 22 đaka nije uspio da identifikuje koju su školu pohađali i mjesto školovanja, a za 44 koju su školu učili, iako je konstatovao godine njihovog školovanja?! (fusnota 46: Pejovićeva knjiga, str. 69).
Prema podacima dr M. Pejovića, broj studenata po fakultetima i akademijama je bio sljedeći: medicinski fakultet - 51, teološki fakultet - 49, pravni fakultet - 39, filozofski fakultet - 13, tehnički fakultet (politehnika) - 7, vojna akademija - 6, poljoprivredni fakultet i likovna akademija po jedan, dok mu za 22 studenta nije pošlo za rukom da utvrdi šta su studirali! (fusnota 47: Pejovićeva knjiga, str. 71).
Eto, dragi čitaoci, kada pročitate moj odgovor na "Regovanje..." skribomana Pejovića, anonimusa u istorijskoj nauci, biće vam jasno, sasvim jasno, kakvi su njegovi argumenti i koliko on neprovjereno, izmišljeno piše oslanjajući se isključivo na novinsko štivo, umjesto da je otvorio moju knjigu i vidio što tamo piše. Moj naučni opus iznosi bezmalo 50 monografskih publikacija i oko 800 rasprava, članaka i priloga publikovanih u periodici na raznim jezicima i njime se bavilo preko 200 naučnika, akademika, profesora, doktora nauka - pri čemu su uvijek isticali naučnu savjesnost, čistotu u korišćenju literature i izvora.

Možda se ljuti zbog toga što nisam prihvatio da budem recenzent za njegovo stručno zvanje?

Sada se, međutim, nađe jedan moj slabašni učenik, istoričar vrlo skromnog naučnog potencijala i neznatnih referenci, optužujući me za nešto što nije istina. Možda se on ljuti što nedavno nijesam prihvatio molbu Istorijskog instituta da budem recenzent za njegovo stručno zvanje koje sada ima. "Reagovanje..." je, nesumnjivo, dio iskompleksiranosti njemu svojstvene.

Ne mogu, na kraju, da ne postavim pitanje nije li se M. D. Pejović oglasio da javnost zna da je i on napisao i objavio knjigu o kojoj se malo zna. Valjda će sada shvatiti dotični doktor istorijskih nauka da sam ga ja dovoljno pominjao: na tri stranice sedam puta. Nije li, možda, očekivao da mu i fotografiju objavim. Drugi nastavak Pejovićevog konfuznog teksta "Akademik je dužan da štiti integritet teksta tako i onih ličnosti koje citira", pročitao sam dva puta i moram iskreno priznati nijesam shvatio, a duboko sam uvjeren da ni on kao autor nije znao što piše. Znajući njegovu akribičnost nijesam ni očekivao od njega takve rečenice "da riječima bude usko, a mislima široko", ali sam pretpostavljao da će mu neko pomoći to što piše da bude normalno stilizovano i "umiveno", razumljivo za svakoga, a ne nerauzumljivo do krajnosti. Doduše, na jednom mjestu pominje da sam trebao ukazati na propuste Redakcije. I to je od njega umjesno. Redakcija je odista učinila propust kada je pustila njegov tekst da nije dala objašnjenje da je eliminisala naučni aparat iz feljtona, što je inače praksa svih novina, i da mu posavjetuje da uzme u ruke knjigu i vidi radi li se o plagijatu ili krađi kako to kaže smjelo moj vrli kritičar. Ako dođe do epiloga na sudu čitava ova stvar i vještačenja - izgubiće M. D. Pejović parnicu. Pitam se, međutim, javno da li se sa takvim čovjekom i stručnjakom vrijedi pojaviti pred licem pravde.
Sjutrašnji (treći) nastavak (a možda će ih biti i više, što zavisi od savjesti Redakcije?) ne čekam da ga pročitam pa tek onda da dam odgovor na kompletno "reagovanje" M. Dušanova Pejovića, jer mi je posve jasno da on ništa pametno i korektno i ne može reći s obzirom na dosadašnje fragmente njegovog najnovijeg "naučnog rada" obznanjenog u dnevniku "Vijesti".
Kada bih se malo pozabavio njegovim naučnim radom, što zasad nemam namjeru, imao bih dosta primjedaba, ali to neću činiti. Jedino bih mu savjetovao da unese malo više razuma i savjesti čak i u ovakve paskvile.
Na kraju, riječ - dvije o njegovoj doktorskoj disertaciji, koja sadrži nesumnjivo dosta dragocjene faktografije, zbog koje me nepromišljeno napada. Mnogo je u njoj ostalo nedorečenosti, mnogo površnosti i dezinformacija. Nemam namjeru da se podrobnije bavim tim pitanjem, tim prije što je moj odgovor tematski i prostorno ograničen. Moglo bi se shvatiti da je on i odmazda. Pa, ipak, navešću nekoliko podataka koji govore o nivou njegove naučnosti i dubini istraženosti u njegovoj knjizi.Ovoga puta ću se zadržati na trojici zaslužnih Miljanića: dr Petra, prof. dr Nikolu - Nika i prof. dr Pavla, budući da sam se svima trojicom opsežnije bavio u mojim "Portretima VI" (Cetinje, 1997) i "Portretima VII" (Cetinje, 2000). Za dr Petra, dr medicinskih nauka, čuvenog hirurga i upravnika "Danilove bolnice" na Cetinju - nestora crnogorske medicine, na nekoliko mjesta u svojoj knjizi navodi (str. 71, 93, 349) potpuno neprecizne, nepotpune podatke, a mogao ih je veoma provjerene koristiti iz njegovog portreta koji sam ja dao. Isto i za njegovog sina prof. dr Pavla (str. 370) navodi pogrešne podatke da je studirao "na Visokoj tehničkoj školi" u Parizu 1907 - 1911. godine". Ovaj poznati profesor Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu i Titogradu, zapravo je završio Ecole speciale de mecanique et dČElektricite (1914) u Parizu i diplomirao u istom gradu na Seni Ecole superieure d`Elektricite (1916), na najvišoj onovremenoj školi tog ranga, ravnoj današnjim postdiplomskim studijama. Mogao je M. D. P. ove podatke uzeti iz mojih Portreta VII, str.136 - 137. Isto tako i za drugog sina dr Petra Miljanića - prof. dr Nika Miljanića, čuvenog hirurga i humanistu, člana Francuske hirurške akademije nauka, predsjednika ZAVNO - a i CASNO - a, daje dezinformacije kako je navodno iz Francuske "prešao u drugu državu", tj. u Švajcarsku da nastavi školovanje. Štaviše, na jednom mjestu Pejović konstatuje da je dr Niko Miljanić među onima za koje "nijesmo mogli saznati koji je fakultet studirao u Parizu" (str. 270), dok na str. 291. bilježi da se "Miljanić upisao na studije medicine u Ženevi", što uopše nije tačno. Mogao se M. D. P. postarati da pročita portret dr Nika Miljanića u mojoj knjizi Portreti VII (str. 85 - 108), pa da izbjegne ovakve dezinformacije. Ovih nekoliko podataka navodim samo kao ilustraciju koliko je dr Pejović temeljit istraživač i pouzdan "naučnik".
Znam da se sa ovom vrstom "naučnika", sklonim izmišljanju, podmetanju, služenju sitnim udarcima, ne isplati polemisati, jer njima to daje "duhovnu hranu" i energiju za sitne obračune. Stoga ja ubuduće sa dr M. D. Pejovićem nemam namjeru da polemišem.
Završiću jednom mudrom arapskom poslovicom, koja glasi: "Psi laju a karavan prolazi."

(Kraj)

 

ŠTO MU JE JOŠ PREOSTALO OSIM DA SE KITI TUĐIM PERJEM I TO OD ONIH KOJE NAZIVA „ANONIMUSIMA“ (1)
Dr Momčilo D. Pejović: Reagovanje na tekst akademika Dušana J. Martinovića, Vijesti, Podgorica, 05. i 06. mart 2003. godine, str. 27. godine, br. 1, 2.

Viši naučni saradnik Momčilo D. Pejović povodom teksta akademika Dušana J. Martinovića koji je u „Vijestima“, na ovoj strani, objavljen u tri nastavka, 20-22. februara 2003.

Obraćam Vam se sa molbom i pozivam na Zakon o štampi i informisanju da objavite moj odgovor na reagovanje akademika Dušana J. Martinovića. Ovim odgovorom moje reagovanje prestaje, sem u jednom slučaju da akademik opozove svoj potpis sa feljtona.
Akademikov dugo očekivani odgovor je uslijedio u stilu i duhu njegovog feljtona i devize „Svi su krivi za njegovo objavljivanje, a on jado nije imao pojma o tome“! Biće da mu ga je neko podmetnuo, a feljton je išao u nastavcima gotovo mjesec i po dana!? Autor feljtona ne odustaje da ubjeđuje poštovane čitaoce da je riječ o knjizi, a feljton se ne „pika“ jer mu služi samo za honorar i „naučni opus“. Akademik u odbrani poteže knjigu „anonimusa u istorijskoj nauci“, a riječ je o feljtonu u kojemu se ne zna o kojoj je knjizi riječ! Pa ako akademik ima takvu „naučnu savjesnost“ i posjeduje „čistotu u korišćenju literature i izvora“ šta će njemu podaci od „anonimusa“!? Drugim riječima zašto prisvaja podatke u feljtonu i plasira ih poštovanim čitaocima, sem da je u pitanju namjera da omalovaži autora i njegovo djelo pa je sa tih razloga u feljtonu izostavio puno ime i prezime i naslov knjige! Sa kojim dokazima iz feljtona izlazi akademik u javnost i ubjeđuje sve nas u svoju „naučnu savjesnost, čistotu u korišćenju literature i izvora“! Pokušajte akademiče da to shvatite, napregnite svoje moždane vijuge ako već nijesu zakrečene, da je riječ o feljtonu. Vi ste kao akademik napravili potpuni promašaj ili bolje rečeno svjesno pravite otklon i navrćete vodu na svoju vodenicu praveći sebi odstupnicu, a bezuspješno to činite, akademiče, jer činjenice u feljtonu su neoboriv dokaz protiv Vas i vaše „skribomanije“. Feljton je sa vašim imenom i prezimenom ili ga se odrecite ili mi se izvinite!
Što je (pre)ostalo jadnom akademiku do njegovog jadnog (re)agovanja u cilju (od)brane da i dalje radi ono što je radio i do sada, da se kiti tuđim perjem i to od onih koje naziva „anonimus“?! Zapitajte se, akademiče, da li je „naučni opus“ u obimu kakvim ste naveli sastavljen kao navedeni feljton, posebno kao onaj dio na koji sam reagovao, pa ćete vidjeti onda da to i nije neka cifra „kućnog proizvodstva i radinosti“ koja ne bi mogla biti od Vas nadmašena!? Nijeste valjda akademiče, ljubomorni na „anonimusa“ i „njegovo veliko djelo“ koje ste u feljtonu uz „naučnu savjesnost“ bez citiranja poharali onako drsko i s ciljem omalovažavanja imena i djela autora, kojega tek sada i s koliko volje citirate u vašem jadnom (re)agovanju!? Sada ste se u potpunosti otkrili, akademiče, pa su vaše namjere ogoljene. Vi ne možete a da ne iskoristite svoje reagovanje, prije svega, da istaknete svoj „naučni opus“ imajući namjeru da zasjenite ukupnu javnost, a zaboravljate samo jednu nespornu činjenicu da u tom „opusu“ nemate podatke o Crnogorcima školovanim u Rusiji već ste morali da ih prisvajate od „anonimusa“! Razaberite se, jer vam je sve palo u vodu ili je vaša pljeva isplivala po njoj! Da li ste svjesni gdje ste zaglibili! Reagovao sam na prisvajanje mojega teksta od strane akademika u navedenom feljtonu i to je bez diskusije sasvim jasno i dokazano u mojem reagovanju koje nijeste pokušali osporiti, već skrećete pažnju na „novu“ knjigu „veliko djelo“ „Generali iz Crne Gore u ruskoj vojsci“! U jadnom (re)agovanju služite se uvredama, a zatim citatima iz knjige „anonimusa“, u stilu i duhu jednog akademika Dušana J. Martinovića.
(D)rznuo se akademik kolko je dug i širok, fizički i umno po širini ali ne i visini, pa je bujicu pogrdnih i uvredljivih riječi usmjerio na ličnost i djelo dr Momčila D. Pejovića, samo ne i na činjenice koje su date u feljtonu. Ja o feljtonu, a akademik o knjizi. Ko li je tu „anonimus“, a ko „akademik“, vajni akademiče!? Moje reagovanje se odnosi na ono što je objavljeno u feljtonu, a akademik traži da se njegove puste želje ispune onako kako je to zamislio i „podrazumijevao“! Ni po koju cijenu, ni za živu glavu neće akademik da potraži dokaze u feljtonu i time završi pisaniju, koju će vjerovatno unijeti u još jednu bibliografsku jedinicu i povećati obim „stvaralaštva“ za nekoliko stranica „novinskog štiva“!
Furiozni početak njegovog jadnog (re)agovanja i (od)brane sa gomilom bljuvotina njemu svojstvenim ide u nastavcima, sa upornim ubjeđivanjem da to „njegovo djelo“ nije pročitano kao „njegovo veliko djelo“, a sve u cilju da čitaoce zasjeni, a omalovaži onoga koji se usudio da reaguje i otkrije njegove namjere na jedan njemu ne „toliko pismen“ i „inteligentan“ način.

MORA SE PRIZNATI DA VAM JE RESAVSKA ŠKOLA TEMELJNI PRISTUP I PRINCIP VAŠE NAUČNE OBRADE I „NOVIH“ PODATAKA ( 2 )

Akademik zapjenušano, po ko zna koji put, juriša i dokazuje da je u „njegovom velikom djelu“ citirao M. D. Pejovića „ni manje - ni više nego 7 puta“! Da li je akademik toliko obnevidio od bijesa, ili je njegov um toliko (po)mućen da ne uočava razliku onoga na što ja reagujem!? Sasvim je sigurno jedno, da akademik u bijesu, kada su otkrivene njegove namjere u feljtonu, što je jasno naznačeno u mojem reagovanju gdje se kaže: „...moje reagovanje se ...isključivo i samo odnosi na dio teksta u datom feljtonu ...br. 4, 5, 6, 7 i 8“, nastoji da takvu činjenicu zanemari i previdi u interesu svoje odbrane i pružanja odstupnice citirajući „novu“ knjigu.
Akademik hoće da mene i čitaoce primora da pročitamo „njegovo veliko djelo“ podrazumijevajući da je odgovornost njegova time „spašena“, a šta će sa feljtonom koji je, valjda, uz njegovu saglasnost u nastavcima dugo izlazio!?
Akademiče u obavezi ste da pred javnošću priznate da ste u feljtonu pokušali prisvojiti podatke iz moje knjige i od toga se ne možete spasiti, bez obzira što će Vam „žuč“ pući u dovijanju i „objašnjavanju“, jer su vaše namjere razotkrivene mojim reagovanjem, pa puna krivica pada na Vas, vašu ličnost i naučnu kvalifikaciju i reputaciju, koju sami kaljate „rizikujući“ da dobijete „kvalifikativ lažova“. Čitajte ako nijeste slijepi, napregnite um i razaberite što sam u svome reagovanju rekao i na šta sam se pozvao i tražite odgovor! Ja sam reagovao na vaš feljton i tu je početak i kraj svake priče. Bili ste u obavezi da blagovremeno reagujete kod „Urednika“, a Vi ste to lagodno odbacili sve do mojega reagovanja, pa u nedostatku dokaza sada se branite „krivicom“ drugih ili knjigom „anonimusa“. Moje reagovanje Vam je stavilo do znanja da se ne možete kititi tuđim perjem, već da sa vašim potpisom snosite punu odgovornost za ono što objavljujete. Nijesu Vam valjda gazili po stomaku!? Dakle, dajte odgovor na ono o čemu je riječ u feljtonu, a o knjizi i njenom „velikom djeli“ nekom drugom prilikom!
Činjenice pred kojima se nalazite u feljtonu su neoborive, pa vašu devizu nijeste uspjeli da sprovedete u djelo i do kraja, jer ste na vrijeme od moje strane otkriveni. Da nijesam reagovao Vi bi bili zadovoljni! Bili ste drski u otimanju teksta, a krajnje niski u izrazima i uvredama, pa se može konstatovati da je to bio akademikov posljednji poj u jadnom (re)agovanju! Uvredama se ne osporavaju činjenice koje Vas terete u feljtonu uz potpis sa vaše strane. Teško da se akademiče Vi ikada možete izdići iznad onoga što ste napisali u vašem (re)agovanju, jer je to bio vaš krajnji domet.
Mora se priznati da Vam je resavska škola temeljni pristup i princip vaše naučne obrade i „novih“ podataka što i nije sporno, sa samo jednom „falinkom“ u svemu tome, a to je da nepotpuno citirate autora i bez naziva njegove knjige iz koje resavicom zapljuskujete javnost.
Kada već hvalisavo spomenuste, što od Vas (ni)je (ne)očekivano, svoj „naučni opus“, daleko i od pomisli da se njime bavim, jer bi to bilo veliko gubljenje vremena, reći ću samo da nije Vaš „naučni opus“ toliko interesantan za javnost uopšte, koliko je veoma zanimljiv za rubriku „Vjerovali ili ne“, pa se mogu pronaći i takvi podaci iz kojih proizilazi da je najmlađi ikada upisani student još uvijek bio u kolijevci i naravno poslije redovnih studija sa nepunih pet-šest godina diplomirao!!! Provjerite akademiče svoje djelo - „Portreti VII“, Cetinje 2000, str. 238. Takva je vaša „ozbiljnost“ i „naučna savjesnost...“!? Da li ste se u javnosti od toga ogradili?
Skromnost je vrlina tako ste nas u školi učili, a „jedan vaš slabašni učenik“ zapamtio!!! Tačno je da ste bili profesor u srednjoj školi, kao i što je tačno da ste akademik koji citira „anonimusa“ i „slabašnog učenika“, a u feljtonu hoćete da ga pokradete (vidi feljton br. 4, 5, 6, 7 i 8). Šta je sa Vama akademiče!?
Akademiče, ne tražite spas u izricanju uvreda i vrijeđanju moje ličnosti i djela, jer time dokazujete Vaš moralni pad. Biće Vam uzaludna rabota i uvrede kojima me obasipate, ako ne navedete barem jedno mjesto iz feljtona u kojemu me citirate kao autora i sa nazivom moje knjige, pa će kvalifikativ lažova pripasti i ostati Vama ako to ne dokažete!


DUŠAN J. MARTINOVIĆ: „GENERALI IZ CRNE GORE U RUSKOJ VOJSCI”; CID

Tragom dokumenata


Knjiga „Generali iz Crne Gore u Ruskoj vojsci” predstavlja još jedno značajno djelo akademika Dušana J. Martinovića, u izdanju renomiranog CID-a, koja je nedavno predstavljena javnosti. Akademik Martinović nas je ovom knjigom podsjetio na istaknute crnogorske admirale i generale koji su svoje sposobnosti i nadarenosti potvrđivali u svojoj drugoj domovini - „majci Rusiji” i postigli najviše činove u vojnoj hijerarhiji, pritom ne zaboravljajući svoju rodnu zemlju. Sa tla Crne Gore u njenim današnjim granicama, bilo je u velikoj ruskoj armiji 30 admirala i generala što, po riječima autora, redstavlja svojevrstan fenomen u vojnoj istoriji uopšte - da iz jedne teritorijalno i po broju stanovnika male države ima toliko visokih vojnih dostojanstvenika u velesili kao što je to Rusija.

Obrađujući ovu temu iz veoma bogate riznice odnosa Crne Gore i Rusije, autor je knjigu podijelio u četiri poglavlja.
U prvom dijelu obrađuje rusko-crnogorske odnose, odnosno stvaranje vojničkih naselja u južnoj Rusiji, govori o prvim našim generalima, migracijama i školovanju Crnogoraca u ovoj zemlji, kao i njihovom učešću u mornarici i vojsci. U drugom segmentu govoreći o generalima i admiralima iz Crne Gore, autor je najprije predstavio državničku ličnost knjaza i kralja Nikole I Petrovića Njegoša koji je njegovao ranije stečene dobre odnose ove dvije zemlje, te admirale Matiju Zmajevića i Marka Vojnovića, generale Simeona Piščevića, Marka Ivelića, dr Anta Gvozdenovića, Jovana Popovića-Lipovca, Iveliće iz Boke... U nastavku ove studije, u poglavlju naslovljenom „Hrestomanija”, autor hronološkim slijedom daje pregled nekoliko najglavnijih štampanih tekstova (gramata, pisama, testamenata, izvještaja) na ruskom i našem jeziku, od kojih su mnoga i ranije publikovana ali danas predstavljaju bibliografsku rijetkost te stoga nijesu dovoljno dostupna široj naučnoj i kulturnoj javnosti.

Knjiga akademika Martinovića, inače bogato ilustrovana portretima njenih sudionika, heraldikom i drugim motivima, predstavlja mukotrpno naučno sabiranje rasute građe, arhivskih i istorijskih podataka, sistematizovanih u ovom djelu koje osvjetljava znamenite crnogorske ličnosti u ruskoj i našoj istoriji, ali i nezamjenjiv podsticaj drugim istraživačima nekih nedovoljno rasvijetljenih istorijskih ličnosti ili tema, načetih među koricama ovog vrijednog izdanja.



T. Vukadinović