Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





Mihailo VOJVODIĆ:
CRNA GORA I VELIKE SILE POVODOM “SKADARSKE KRIZE”

 

Osvajanje Skadra, 1913. godine, za koje je palo hiljade Crnogoraca, nije bilo po volji velikih sila. Kralju Nikoli su odmah uslijedili ultimatumi diplomatskim putem, a potom i neposredne vojne prijetnje. Poslije dugotrajnih i mučnih pregovora Crnogorci su morali da napuste Skadar, jer nijesu mogli prihvatiti rat protiv cijelog svijeta

 

Uzaludne crnogorske žrtve

 

Po zauzeću Skadra, 1913. godine, crnogorska vlada požurila je da najavi kako taj novi događaj nije nikakvo novo izazivanje velikih sila niti prkošenje njihovim odlukama; kapitulacija Skadra bila je samo logična i prirodna posljedica prethodnog stanja stvari; vojnička operacija izvršena je na osnovu pune i cjelokupne slobode akcije, a na osnovu načela međunarodnog prava.
Odmah po ulasku u Skadar, general Janko Vukotić bio je naimenovan za vojnog guvernera, a za njegovog civilnog pomoćnika postavljen je Petar Plamenac. Preduzete su bile sve mjere da se reguliše život u gradu i da se na crnogorsku vlast ne baci ni sjenka. Muslimanskom i katoličkom stanovništvu ukazivalo se dosta predusretljivosti. Ipak, skadarsko stanovništvo je u potpunosti razoružano.

ODUŠEVLJENJE NARODA U CRNOJ GORI

Već 26. aprila pročitana je proklamacija prijestolonasljednika Danila, upućena stanovnicima Skadra, koja počinje riječima o oslobođenju od turskog jarma, a zatim garantuje običaje, vjeru i sigurnost. Time je jasno stavljeno do znanja da je Skadar sastavni dio Crne Gore. Budući da su sredstva Crne Gore za ishranu skadarskog stanovništva bila nedovoljna, kralj Nikola se, 24. aprila, preko barona Vladimira Gizla, austrougarskog poslanika u Crnoj Gori, obratio austrougarskoj i italijanskoj vladi da pošalju jednu ekspediciju za pomoć. Iz Beča i Rima je odmah data saglasnost, ali s tim da se razdioba izvrši pod nadzorom austrijskog i italijanskog konzula. O tome je 26. aprila izviještena crnogorska vlada. Istovremeno se i crnogorska vlada obratila Srbiji da Crnu Goru, zbog blokade luka, pomogne preko Mitrovice i bližih mjesta u snabdijevanju hranom.
Oduševljenje crnogorskog stanovništva i mnogobrojni pozdravni telegrami, nijesu naveli kralja da daje neke optimističke izjave. Ipak, on je nastojao da se da publicitet telegramu bugarskog kralja koji je čestitao svom savezniku "na pobjedonosnom djelu, izvedenom oružjem i hrabroj žilavosti kojom on nije samo krunisao svoju slavu, već učinio kraj mnogobrojnim intrigama i preprekama koje su mu sa nekih strana činjene".
Da bi se učinio popularnijim kod opozicije u svojoj zemlji, kralj Nikola je, neposredno po zauzeću Skadra, pomilovao nekadašnjeg ministra - predsjednika Radovića i nekoliko uglednih Crnogoraca koji su bili upleteni u bombašku aferu 1908/9. godine, kao i više politički proskribovanih lica.
Dvor i crnogorska vlada nijesu bili iznenađeni novim diplomatskim koracima velikih sila na Cetinju. Obavještenje engleskog poslanika, 23. aprila, odmah poslije pada Skadra, da će se blokada obale produžiti do Drača samo je primljena k znanju. Na Cetinju se sada računalo s jednom novom činjenicom. Pri zauzimanju Skadra, sa Esad-pašom bio je sklopljen sporazum: da ga propuste sa svim naoružanjem i svim počastima, da ga materijalno pomognu, a Esad-paša, albanski vođa, bi se umiješao u sudbinu Albanije i proglasio autonomiju, u djelovima neokupiranim od saveznika, pod fiktivnim suverenitetom sultana. Na taj način Crna Gora, za pomoć učinjenu Esad-paši dobija Skadar, a Esad-paša odlazi u Tiranu da se tamo proglasi za kralja Albanije.
O tom planu kao i o tome da Crna Gora vidi u tome rješenje sudbine Skadra bili su odmah tajno obaviješteni, preko Mijuškovića u Parizu, i Francuska i Rusija.

OSUDE I PRIJETNJE IZ AUSTROUGARSKE

Najveća opasnost tih dana za Crnu Goru bila je u eventualnosti nekog samostalnog akta Austrougarske. Za ispunjenje svojih planova Crnoj Gori je, u svakom slučaju, trebalo vremena. Zato je na Cetinju izgledalo kao neophodno izbjeći bilo kakav incident sa svojim mogućnim susjedom, koji je, nasuprot, tražio izgovor da ne čeka koncert sila.
A da je Austrougarska išla na to da pogorša svoje odnose sa Crnom Gorom govorili su njeni svakodnevni nastupi na Cetinju povodom naoko sitnih stvari kojima je Monarhija željela da prida karakter afera. Prva je bila tzv. "Škoda afera", koja se provlačila od marta mjeseca. Turska krstarica "Hamidija" je 12. marta doplovila u zaliv San Đovani di Medua i otvorila vatru na grčke brodove koji su tog dana dovezli i iskrcavali srpske trupe i ratni materijal. Da bi se s pogođenih brodova spasilo ljudstvo, crnogorski komandant San Đovanija i srpski komandant pristaništa oružjem su prisilili komandanta austrougarskog broda "Škodra" da pomogne u tom poslu.
Ovo se u Beču okvalifikovalo kao povreda neutralnosti i iskoristilo za vrlo oštre napade na Crnu Goru. Od crnogorske vlade tražila se istraga, strogo kažnjavanje krivaca i izvinjenje. Zvanični krugovi, vojnička partija i austrijska štampa započeli su sa svakodnevnim optuživanjima Crne Gore zbog tog incidenta. Vojnička partija je vršila snažan pritisak na Lepolda fon Berhtolda, ministra spoljnih poslova Austrougarske. Konrad fon Hecendorf, šef austrougarskog Generalštaba je 17. marta predložio Berhtoldu da se hitno uputi jedna austrougarska pomorska jedinica u albansko-crnogorske vode; da se od Srbije i Crne Gore traži zadovoljenje; da, u slučaju odbijanja, austrougarska flota stupi u dejstvo i izvrši bombardovanje pomorskih objekata Srbije i Crne Gore. Sa Cetinja su, međutim, dolazila uvjeravanja da će se stvar ispitati.
Svoje namjere Austrougarska je još jasnije pokazala novim traženjima zadovoljenja i izvinjenja od Crne Gore povodom druga dva incidenta. Jedan je bio u vezi sa ubistvom franjevca Palića, a drugi u vezi Hupke. Franjevca Palića su, još u prvoj polovini marta, ubili neki Crnogorci kod Đakovice. Austrougarska vlada je tražila da isleđenje vrši njen konzul u Đakovici. Budući da bi to povrijedilo crnogorski suverenitet, kralj Nikola je, 18. marta, to odbio uz objašnjenje da je Palić uhvaćen kao pobunjenik u bjekstvu i ubijen.

ISTRAGE I USLOVLJAVANJA

U toku prve polovine aprila austrougarska i crnogorska vlada su razmijenile nekoliko nota. Berhtold je postavljao uslove koji su u stvari kršili suverenitet i zadirali u unutrašnje stvari Crne Gore. Istraga koja je trebalo da se vodi u vezi sa ovim ubistvom imala je da se kombinuje sa istragom koju je austrougarska vlada htjela da povede protiv dijela konverzije da bi dokazala kako Crnogorci prevode nasilno Arbanase u pravoslavlje, i kako, prema tome, ubistvo Palića nije slučajno.
Tako je Berhtold, 29. aprila, u slučaju Palića, tražio: 1. Da Crna Gora izradi spomen krst Paliću i olakša gradnju spomen kapele koju Austrougarska namjerava da gradi; 2. Da na njenom posvećivanju prisustvuju crnogorski predstavnici iz redova generala ili ministara; 3. Da Crna Gora preduzme korake da se tijelo prenese i na tom činu bude službeno prisutna.
Ovom incidentu ubrzo je bio pridružen još jedan sa austrougarskim vojnim atašeom. Dvadeset prvog aprila prekinut je svaki poštanski i telegrafski saobraćaj u Crnoj Gori. U namjeri da pošalje službene telegrame, baron Gizl je toga dana poslao vojnog atašea kapetana Hupku službenim kolima poslanstva za Kotor. Blizu granice dalji prolaz je bio onemogućen jednim usjekom puta. Hupka je krenuo dalje pješke, ali ga je granična straža zadržala i priprijetila mu oružjem. Na intervenciju Gizla, kasnije mu je dozvoljeno da nastavi put, ali je na njegov automobil bacano kamenje koje je u stvari pogodilo prestiž Monarhije. Austrougarska vlada je odmah tražila strogu istragu, kažnjavanje krivaca i zvanično izvinjenje crnogorske vlade.
U momentu kad je skadarska kriza bila na vrhuncu zaoštrenosti i kad je Monarhija tražila izgovor za samostalne korake, ova dva pitanja bila su korak dalje u zapletu. Iako je crnogorska vlada 30. aprila pristala da povede strogu istragu u vezi sa Hupkom, a nešto ranije pristala i da povede istragu povodom fratra Palića, oba ta pitanja ostaće tada još neriješena.

KORAK DALJE U ZAPLETU

Međutim, i jedno i drugo pitanje pokazalo je da Austrougarska traži izgovor i ne ustručava se da, izdvojeno od ostalih sila, demonstrira na Cetinju svoju odlučnost. To je, s druge strane, činilo da su ostale sile, u prvom redu Antanta, ubrzavale međusobno sporazumijevanje za zajednički pritisak na Cetinje.
Pošto su, poslije preporuka Londonske konferencije od 25. i 26. aprila, već sve sile bile složne da preduzmu zajednički korak kod crnogorske vlade, Crnogorci su se, 27. aprila, još jedanput susreli s voljom Evrope.
Predstavnici šest velikih sila skupili su se 27. aprila u crnogorskom ministarstvu inostranih djela da učine sljedeće saopštenje: zauzeće Skadra ne mijenja ništa u pogledu sjevernih i sjeveroistočnih granica Albanije, tako da ga Crna Gora u najkraćem roku mora evakuisati i predati ga velikim silama, odnosno komandantu međunarodne flote.

 

Raste pritisak velikih sila

 

Crnogorska vlada dala je odgovor tek sljedećeg dana: pošto je uskršnji praznik, ona nije u stanju ni da daje ni da prima nikakva saopštenja koja nijesu hitnog karaktera. Ministar Janko Vukotić zadržao je sebi pravo da odgovori poslije praznika.

OTPOR ZVANIČNOG CETINJA

Ovo novo odbijanje Crne Gore i sam način na koji je to učinjeno, neprijatno su dočekani u Evropi. U Petrogradu su bili prosto preneraženi. Sazonov, ministar spoljnih poslova Rusije, više nije krio ogorčenje protiv kralja Nikole zbog njegovog prkosnog držanja. Na ovakvo raspoloženje imala je puno uticaja lična poruka San Đulijana: da Austrougarska više ne pravi nikakav blef. Zato Sazonov, u isto vrijeme, uviđajući vrlo mučnu situaciju u kojoj se našla Rusija, nije krio žaljenje što Engleska i Francuska, uz izuzetak Rusije, neće učestvovati u eventualnom prisiljavanju Crne Gore.
Glavni pritisak sila srušio se na Srbiju. Smatralo se da ona može skloniti kralja Nikolu, na popuštanje. Sazonov je 29. aprila poručio srpskoj vladi da najozbiljnije savjetuje kralja Nikolu da preda Skadar. Zbog podrške koju je Srbija ukazivala Crnoj Gori, ruska vlada je, imajući to u vidu, posebno njoj savjetovala da ne daje Austrougarskoj nikakav povod za njeno agresivno držanje. - Ona (Austrougarska) to međutim traži, jer joj je glavna Srbija, a Crna Gora sporedna - bile su riječi Sazonova.
Pritisak Rusije i njenih saveznika i, s druge strane, pritisak Trojnog saveza ponovo su doveli srpsku vladu u mučan položaj. Za razliku od stanovništva Srbije, koje većim dijelom nije prestajalo da iskreno i duboko izražava svoju radost, vladini krugovi su nastojali da manje ispolje svoje ushićenje, i pored toga što je Nikola Pašić, predsjednik srpske vlade i ministar spoljnih poslova, već 24. aprila, javno izjavio "da se nada da će velike sile usljed veličanstvenih uspjeha crnogorskog oružja podvrgnuti reviziji zaključke Londonske konferencije, u odnosu na Crnu Goru”.

NOVI PRITISAK RUSIJE

Na srpsku vladu ostavila je težak utisak želja Austrougarske da na svoju ruku sprovede svoje zahtjeve. Pašić je shvatao ozbiljnost situacije. On nije sumnjao u čvrste namjere svog moćnog susjeda da nastupi bez Evrope, što bi Srbiju dovelo u tešku situaciju. Ali, ako ostavi kralja Nikolu na cjedilu, prestiž Srbije kao "jugoslovenskog Pijemonta" pretrpio bi ozbiljan udarac. S druge strane, Pašić je znao da mu je Bugarska potpuno vezala ruke, pa su i srpske trupe, koje su povučene iz Albanije, upravo bile koncentrisane u spornoj Makedoniji.
U takvim okolnostima Srbija je mogla misliti samo na to kako da dođe u pomoć Crnoj Gori, a da ne stavi na kocku skoro sve velike uspjehe posljednjeg rata. Jer, da bi Bugari odmah umarširali u Makedoniju i, zaposjednuvši je, ne bi je lako napustili, Pašiću je bilo potpuno jasno. Zbog toga, on je pridao veliku važnost tome da se odnosi sa Monarhijom dalje ne zapliću i tih dana se trudio da prema njoj pokaže veliku predusretljivost. Na taj način i svoju podršku Crnoj Gori srpska vlada je vrlo teško mogla javno iskazivati.
U takvom raspoloženju srpskih zvaničnih krugova došao je novi pritisak Rusije i već pomenuta nota od 29. aprila, a zatim i slična poruka Francuske. Pod uticajem njihovih energičnih savjeta, Pašić je 30. aprila morao da uputi crnogorskoj vladi svoj savjet da umjesto Skadra zatraži druge kompenzacije.
- Rusija je ponovo skrenula najozbiljniju pažnju Srbiji na teške posljedice ako Crna Gora ne pristane da napusti u najkraćem roku Skadar - kaže se u poruci srpske vlade. "Prema tome, mi smo mišljenja da je mudro primiti kompenzaciju i ne tjerati stvar do sukoba".
Ovaj savjet srpske vlade, kao što se moglo i očekivati, nije imao nikakvog javnog odjeka na Cetinju. Vlada nije prihvatila savjete i, šta više, istog dana kada je stigla poruka iz Beograda, odgovorila je na demarš sila od 27. aprila. Tom prilikom ona je odbila da evakuiše Skadar i izjavila da "ostaje vjerna izjavi koju je dala Velikim Silama na dan 8/21. tekućeg mjeseca i da zadržava svoje pravo da pitanje Skadra uzme u razmatranje onoga dana kada budu u toku mirovnih pregovora sa Turskom Carevinom, Saveznici pretresali sa Velikim Silama definitivno utvrđivanje granica Albanije".

ZAOŠTRAVANJE KRIZE

Ipak, ne bi se više moglo reći da se na Cetinju, poslije svega, nije počelo uviđati da će se Skadar morati predati silama. Svi znaci su ukazivali da je kralj Nikola postao svjestan toga, i da je riješen da osvojeni grad što skuplje preda. O tome svjedoči i njegova poruka, 30. aprila, Mijuškoviću koji se tada nalazio u Parizu: bez teritorijalne naknade neće se napustiti Skadar. Jednovremeno je bila upućena poruka Jovu Popoviću, crnogorskom izaslaniku na mirovnoj konferenciji u Londonu, da radi u tom pravcu.
Skadarska kriza je, prelaskom Skadra u crnogorske ruke, ušla u novu i najkritičniju fazu, jer su iz Beča bili riješeni da grubo odbace svaki prijedlog koji bi otežao predaju Skadra Arbanasima. U tom trenutku, međutim, prijetila je opasnost da se kriza komplikuje još jednim problemom. To je bio pokret Esad-paše sa skadarskim garnizonom od 25.000 ljudi i oružjem na jugu. Esad-paša je namjeravao da u Tirani, s tamošnjim poglavarima, stvori samostalni albanski centar, nasuprot valonskoj vladi, da organizuje svoje pristalice i da se zatim proglasi za albanskog vladara.
U razjedinjenom albanskom pokretu u kome su se, pored pomenutih, javljali i drugi centri, Esad-pašina akcija mogla je imati veliku snagu. Albanski vođi nijesu pokazivali nikakvu težnju da se međusobno sporazumiju. Već u onim trenucima kad se očekivao pad Skadra, u mnogim evropskim prijestonicama mogli su se vidjeti pojedini istaknuti Arbanasi kako traže pomoć za sebe i svoju struju. Ismail Kemal-bej Fljora nije imao nikakvog autoriteta. Polovinom marta, on je tražio zbliženje sa Srbijom. Kako je, međutim, uvidio snagu uticaja Austrougarske na albanski problem, on se ubrzo našao u Beču tražeći pomoć i ističući ideju što veće Albanije. Tamo je bio odbijen, jer su znali njegovu prevrtljivost kao i za pregovore koje je vodio sa Srbijom. Pošto je prije toga bio odbijen i u Rimu, Ismail Kemal, predsjednik privremene albanske vlade, je zatražio, u Parizu, podršku sila Trojnog sporazuma. Ali, i njih je, isto tako, odbio od sebe zbog veza sa Austrougarskom, kao i zbog toga što je tražio nezavisnu Albaniju sa evropskim princem na čelu.
Zadovoljstvo u Turskoj Sile Antante su znale da bi se time široko otvorila vrata za miješanje Austrougarske i Italije. Kad se ima u vidu da je Rusija bila najveći pobornik Albanije pod turskim protektoratom, onda su Kemalovi planovi bili u neposrednoj suprotnosti sa onim što su sile Antante nastojale da se sprovede. I drugi albanski prvaci bili su tada u potražnji za novcem i podrškom. Dok je Iso Boljetinac tražio pomoć na sve strane, Bib Doda - vođa Miridita, bio je sve više orijentisan na Italiju.

ESAD-PAŠINA AKCIJA

U takvoj situaciji, Esad-paša, koji je posjedovao vojsku, predstavljao je snagu koja je mogla sliti albanski pokret u jedan tok i orijentisati ga u jednom pravcu. Kako je postojala mogućnost da se spoji sa turskom vojskom pod komandom Džavid-paše, koja je brojala 12-15.000 ljudi, ostvarenje njegovih namjera izgledalo je tim prije realnije.
Odjek Esad-pašine akcije bio je ogroman, a reakcija u raznim zemljama nejednaka. U Turskoj je dobila veliki publicitet. Tamo se prvo oglasio albanski komitet u Carigradu, u kojem su bili bogati i vrlo uticajni ljudi. On je požurio da izrazi svoje zadovoljstvo što je kralj Nikola dozvolio da Esad-paša izađe iz Skadra sa cjelokupnim oružjem, municijom i poljskom artiljerijom; istovremeno, on je polagao nadu u to da će Esad-paša, sa vojskom Yavid-paše, sačuvati Albaniju Arbanasima, pod suverenitetom sultana. Zaključak skupštine, održane u kući bogatog Halil-beja iz Kroje, bio je da se preko Cetinja pošalje telegram Esad-paši da uništi sve spletke pristalica "bivše" vlade i da sa Yavid-pašom stvori muslimansku Albaniju pod zaštitom sultanovom.
U Srbiji, vijesti o namjerama Esad-paše prijatno su odjeknule. U tome se vidio novi zaplet koji velikim silama, posebno Austrougarskoj, dolazi veoma nezgodno. Pašić je, obaviješten podrobnije od kralja Nikole, izrazio spremnost da se Esad-paši ne čine smetnje, ali da mu se najprije saznaju tačne namjere. Zbog toga je naredio srpskoj Vrhovnoj komandi da se sa Esad-pašom postupa kao sa prijateljem, ali da se na njega motri i da se bude na oprezi.
Kako se, istovremeno, Esad-paša obratio Beogradu da ga srpska vojska propusti na putu ka Tirani, iz Beograda je data saglasnost, a generalu Bojoviću je naređeno da snabdije Esad-pašu izvjesnom količinom provijanta.

 

Diplomatske vratolomije prema interesu velikih sila

 

Novi događaji u Albaniji, možda s najviše pažnje, procenjivali su se u Austrougarskoj. Esad-paša, s tolikom vojskom i namjerama da se uplete u albansko pitanje, mogao je da nanese potpuni poraz austrijskoj politici u tom dijelu Balkana. Tim prije se u Beču odbijao svaki sporazum između Esad-paše i Crne Gore.
Ali, s druge strane, neprilike od Esad-pašine akcije lako bi mogle biti povod za ono što je Austrougarska priželjkivala: da se aktivno sa vojskom umiješa u Albaniji. To je bio razlog što su se u Beču ograničili samo na kratku izjavu: da Esad-paša stvara neprilike. Ukoliko bi se, međutim, Esad-paša spojio sa Yavid-pašinom vojskom, bila bi to jedna značajna snaga. Stoga je austrougarska vlada povela akciju da se turska vojska povuče iz Albanije i da Londonska konferencija donese odluku u tom smislu. Iz istog razloga uputila je, 28. aprila, i notu Italiji da zajednički rade na tom polju.

REAGOVANJA U RUSIJI

U Beču se nijesu varali kada su računali na podršku Italije. Konzulta nije voljela da ostavi Austro-ugarskoj odriješene ruke u albanskim pitanjima. Mišljenje zvanične Italije prema Esad-pašinoj akciji možda je najbolje izrazio "Corriere della Sera": "Esad-paša ne može raspolagati Albanijom protiv volje i interesa Evrope uopšte, a posebno Italije i Austrougarske". To je, pored ostalog, bio i odgovor na glasove o sporazumu između Esad-paše i Crne Gore, koji bi uticao na sudbinu Skadra.
Reagovanje u Rusiji i zabrinutost zbog događaja u Albaniji, bili su rezultat procjene tih događaja, ali iz sasvim drugog ugla. Esad-pašina akcija krila je u sebi mogućnost za oštre sukobe i nerede na albanskoj teritoriji. U Petrogradu se uviđalo da bi to bili idealni uslovi za jednu austrijsku akciju. Zato je ruska vlada 30. aprila skrenula pažnju Srbiji, Bugarskoj i Grčkoj da sebe ne vezuju nikakvim odlukama ili izjavama o Esad-pašinoj kandidaturi ili uopšte o Albaniji.
Prije toga, 26. aprila, obavijestio je Mijuškovića i ruski ambasador u Parizu Izvoljski, koji se od prve polovine aprila nalazo u francuskoj prijestonici, da je odluka sila nezavisna od ovih ili onih namjera Esad-paše i da se Skadar mora predati u ruke sila. Pošto je ovo mišljenje bilo istovjetno sa mišljenjem njegove vlade, može se smatrati da je na taj način ruski stav zvanično stavljen do znanja Crnoj Gori.
Ono što je posebno brinulo Rusiju bila je mogućnost povlačenja turske vojse iz Albanije. Ukoliko bi se to desilo, Albanija bi ostala bez vojske, i to bi lakše omogućilo Austro-ugarskoj da podredi Albaniju svom uticaju aktivnim miješanjem, ili uvođenjem vojske, pod izgovorom da sredi stanje. Zbog toga se Sazonov 30. aprila obratio turskoj vladi: pošto je, u sladu sa konferencijom ambasadora u Londonu, Albanija ostala pod turskim suverenitetom, ne bi trebalo povlačiti vojsku i time rizikovati da se prekine svaka veza sa Albanijom, koju bi ruska vlada najradije videla pod suverenitetom sultana.
Međutim, ova intervencija nije značila puno angažovanje Rusije u tom pravcu, jer u Petrograd nijesu još dolazili sasvim pouzdani znaci da će Turska povući svoju vojsku iz Albanije prije nego se razbistri situacija sa Crnom Gorom i Skadrom, a zatim i jasnije sagleda Esad-pašina akcija.

TROJNI SAVEZ - PRISILNE MJERE

Pad Skadra izmijenio je situaciju utoliko što ju je još više zamrsio. Otezanje Crne Gore da pruži povoljan odgovor velikim silama tome je vidno doprinijelo. Austrijanci su poricali, nasuprot Rusima, da se situacija izmijenila. Oni su se pozivali na potrebu izvršenja obaveza koje su velike sile na sebe preuzele. Pozivali su se, isto tako, i na lojalnost Edvarda Greja, engleskog državnog sekretara za spoljne poslove. Pri tome su branili rezultate razgraničenja sa Albanijom koji su postignuti jednom vrstom trgovine, na taj način što je Skadar predat Albaniji za ustupanje balkanskim saveznicima Peći, Đakovice, Prizrena i Debra.
Grej, koji je intervencijom u Petrogradu i Beču tome najviše doprinio, sada je želio da se izvrši sporazum koji je u stvari on zaključio vjerujući da je potreban miru. Međutim, Crna Gora postala je gospodar grada čija joj je okupacija bila zabranjena. Kralj Nikola nije bio uzeo obavezu prema silama takve prirode da bi bio obavezan da se potčini. On je zauzeo Skadar i, da bi se odatle izbacio, trebalo je sa njim pregovarati ili ratovati. Pregovaranje je, u svakom slučaju, moglo imati za osnovu jedno novo teritorijalno proširenje, kako je to već sugerisao Sazonov. Suprotno tome, Austrougarska je odbijala bilo kakvu saglasnost za neku novu teritorijalnu koncesiju kralju Nikoli. Ona je sada tražila bilo prećutan, bilo izričan mandat Evrope da izvrši odluke sila.
Odugovlačenje Crne Gore kako sa odgovorom na notu sila tako i da se povinuje odluci Evrope još više je zaoštrila situaciju. U Beču su bili riješeni na odlučne korake, ali austrougarska vlada niti je mogla niti je htjela da se odluči bez sporazuma sa Njemačkom. Podrška s te strane, međutim, ni ovog puta nije izostala. Politički krugovi u Berlinu nalazili su, tih dana, da je potrebna brza odluka u skadarskom problemu; imali su puno razumijevanja za nestrpljenje Austro-Ugarske i ljutiti ton saopštenja koja su dolazla iz Beča. Od Austrougarske se, isticano je u Berlinu, ne može više tražiti da ne preduzima brze i energične korake za rješenje skadarske krize.

BEZ PRENAGLJENIH KORAKA

Ruska vlada pokušavala je da spriječi neki prenagljeni korak Austrougarske. I u Beču i u Berlinu ruski predstavnici bili su u akciji. Ruska vlada je, u prvom redu, preporučila Austrougarskoj uzdržavanje od svakog prenagljenog akta koji bi, po njenom mišljenju, mogao izazvati ozbiljne posljedice. Zatim je, istovremeno, 28. aprila, i austrougarskoj i njemačkoj vladi istakla svoju spremnost da od crnogorskog kralja zahtijeva da se povinuje volji sila, ali s tim da mu se nabaci mogućnost kompenzacija. To bi, po savetu Sazonova, moglo dovesti do potčinjavanja kralja Nikole odlukama Evrope. Međutim, Jagov, govoreći u ime Njemačke i u ime Austrougarske, odbio je taj predlog.
Berhtold je nastojao da se primijene hitne prisilne mjere protiv Crne Gore, čak i prije njenog konačnog odgovora. Ali, budući da su postojali mali izgledi za kolektivnu akciju, dodjeljivanje mandata izgledalo je kao najbolje rješenje. On je računao da će u tome uspjeti na konferenciji, zakazanoj za 28. april. U svakom slučaju, glavnu riječ trebalo je da vodi Njemačka koja bi nastupila sa jednim takvim predlogom.
U Berlinu su odmah izradili uputstvo njemačkom ambasadoru da, prije svega, na sastanku ambasadora zatraži da se izglasaju prinudne mjere koje bi se primijenile bez odlaganja u slučaju da Crna Gora ne pristupi evakuaciji Skadra, u roku od 48 sati od prijema zahtjeva na predaju grada. Ukoliko se prisilne mjere ne izglasaju, njemački ambasador je imao da predloži da se dodijeli mandat Austrogarskoj i Italiji da izvrše volju Evrope. A ako Italija ne bi prihvatila tu ideju, trebalo je da predloži da se mandat dodijeli samo Austrogarskoj.
U tom smislu njemačka vlada je sačinila i notu i obavijestila ostale sile. Međutim, u Beču su iznenada promijenili odluku i odlučili da odstupe od takvog predloga. Berhtold je došao do zaključka da bi bilo najbolje da se, ukoliko se ne odluče prisilne mjere, zatraži sankcionisanje intervencije Austrougarske. U slučaju da se na konferenciji odbaci ideja mandata - mislio je austrougarski ministar - onda bi jedna austrijska samostalna akcija morala biti u još nepovoljnijoj svjetlosti, nego da to pitanje mandata nije ni prethodilo.

PODRŠKA NJEMAČKE

Njemačka vlada se brzo složila s tom idejom i, u posljednjem momentu, javila Karlu Lihnovskom - njemačkom ambasadoru u Londonu, da ne uzima u obzir predlog davanja mandata Austrougarskoj, nego da podupire predloge grofa Alberta fon Mensdorfa - austrougarskog ambasadora u Londonu.

 

Kako slomiti upornost kralja Nikole

 

Nasuprot Trojnom savezu, članice Trojnog sporazuma, obaviještene notom o prvobitnom njemačkom predlogu, nijesu došle do međusobne saglasnosti. Jedina stvar u kojoj su se sve tri sile saglasile bila je: dobiti u vremenu.
Pišon - francuski ministar spoljnih poslova - je 28. aprila obavijestio Sazonova da Francuska neće bez Rusije ili njenog opunomoćja učestvovati u prisiljavanju Crne Gore, a da Engleska, opet, neće to činiti bez Francuske. U takvoj situaciji - izrazio se francuski ministar - više bi volio pustiti Austrougarskoj slobodne ruke. Na taj način, sile Antante su izišle na konferenciju ambasadora 28. aprila, bez zajedničkog stava.

GLAVNU RIJEČ VODI NJEMAČKA

Ni taj sastanak ambasadora nije napravio odlučujući korak. Austrougarski ambasador je insistirao na preduzimanju energičnih mjera protiv Crne Gore. U protivnom, obavijestio je ambasadore, Austrougarska će biti prinuđena da radi sama.
Međutim, Edvardu Greju, engleskom državnom sekretaru za spoljne poslove, je, na kraju, pošlo za rukom da se odloži konačna odluka izjavom: ukoliko kralj Nikola ne pristane da napusti Skadar s tim da se poslije diskutuje o "razumnim kompenzacijama", Engleska mu neće dati nikakvu podršku i neće se više interesovati za njegovu sudbinu. Kako je Grej, koji za svoju izjavu o kompenzacijama nije imao odobrenje svog kabineta, obavijestio ambasadore da će sa svojim konačnim stavom upoznati konferenciju na sljedećem sastanku ambasadora, ostalo je da se konačna odluka donese 1. maja.
Austrougarska je preduzimala sve što je potrebno da silom oružja iznudi evakuaciju grada, ako sljedeća ambasadorska konferencija ne dovede do neke stvarne odluke i Crnogorci ne napuste Skadar. Iz Beča se davalo silama na znanje da će Austrougarska bezuslovno ući u rat, ako u posljednjem času ne nastupi obrt, bilo na Cetinju, bilo u Londonu.
U glavnom gradu Monarhije čuli su se glasovi da se odmah trgne mač iz korica. Ipak, zvanični predstavnici vlade su izjavljivali da su voljni sačekati konferenciju, zakazanu za 1. maj. To se, ipak, ne bi moglo pripisati samo razvoju situacije na konferenciji, nego i tome što su tih dana bečki i rimski kabineti počeli živo da izmjenjuju misli, pa se u Beču čekalo na rezultat.

AUSTRO-ITALIJANSKI PREGOVORI

Ti pregovori su počeli već krajem marta. Iz Beča su tada bili upućeni predlozi Italiji za jednu austro-italijansku akciju ako zajednička demonstracija ne bi urazumila Crnu Goru. San Đulijano, italijanski ministar spoljnih poslova, je 5. aprila obavijestio predsjednika vlade Đolitija o tim predlozima. Đolitijev odgovor San Đulijanu može se svesti na sljedeće: izbeći svaku akciju bilo samostalnu bilo u zajednici sa Austrougarskom; izbjeći takav mandat i nastojati da se provede evropska akcija, ili bar uz učešće Engleske; izbjeći da Italija bude uvučena, osim ako to ne bude zahtijevao njen najviši interes, ili ako je na to ne obaveže casus foederis; izbjeći da dođe do evropskog rata, a, ako se to dogodi, nemati u njemu nikakvu odgovornost niti u njega biti uvučen.
Na taj način, i odgovor San Đulijana austrougarskoj vladi, 7. aprila, bio je negativan. Time su pregovori, praktično, bili prekinuti.
Poslije pada Skadra počeli su novi pregovori. Mogućnost da se tada, prvi put od zaoštravanja skadarske krize, nađe zajednička osnova u albanskom pitanju između Austrougarske i Italije, izgledala je dosta povoljna. To je bilo u prvom redu rezultat promjene u stavu zvanične Italije. Da se italijanska vlada skloni na pregovore sa Bečom bilo je na izvjestan način potpomognuto promjenom nastalom u jednom dijelu italijanske štampe koja je počela sve više da utiče u smislu manje pozitivnom za Crnu Goru.
Gotovo svi italijanski listovi slagali su se, tih dana, u ocjeni da "Crna Gora ne bi više trebalo da tjera inat s Evropom". U svakom slučaju, rimski politički krugovi ocjenjivali su situaciju kao vrlo ozbiljnu. "Nikada do sada nije u balkanskom ratu situacija bila tako zaoštrena", konstatovao je "Corriere della Sera". Mišljenje koje je izrazio taj list da Italija ne može ostati skrštenih ruku pred takvim stanjem stvari (tu se mislilo na mogućnost samostalne austrijske akcije) bilo je, u stvari, jednako stavu i italijanske vlade i javnog mnjenja.

NUDE ZAJEDNIČKU AKCIJU

Već 28. aprila bečka vlada zatražila je od San Đulijana mišljenje o jednoj zajedničkoj akciji Austrougarske i Italije. To je bio zvaničan predlog austrougarske vlade. Sa italijanske strane nije tada dat određen odgovor. San Đulijano je izrazio svoju uvjerenost u mogućnost jedne zajedničke akcije, ali isto tako i bojazan da austrougarska vlada ne prenagli. Bečkoj vladi skrenuta je pažnja na ozbiljnost situacije u slučaju izazivačkog nastupa Monarhije, kao i na to da bi trebalo naći puta i načina da se zaštite italijanski interes u Albaniji. U protivnom, po riječima San Đulijana, odnosi između dvije saveznice došli bi u teško iskušenje.
Ipak, tih dana, publicitet koji su dobili albanski događaji (akcija Esad-pašina, nastupanje Dzavid-paše prema Valoni) svjedočio je o želji italijanske vlade da se situacija u Albaniji predstavi javnosti kao kritična i da se napravi uvod za eventualnu akciju Italije u Albaniji.
Evropa je sa uznemirenjem pratila sve što se tih dana događalo u Austrougarskoj i Italiji. Vjerovalo se da će se Austrougarska teško zaustaviti. Vijesti o njenim pripremama bile su već sasvim određene. Zato se sa nestrpljenjem očekivala odluka koliko u Londonu, na Cetinju ili u Beču, toliko i u Parizu.
S obzirom na odlučujući uticaj Francuske na Rusiju i samim tim na ulogu koju ona može da odigra u smirivanju situacije, činilo se da je tih dana poseban značaj dobila aktivnost francuske vlade kako prema jednoj tako i prema drugoj strani.

IZBJEĆI PRENAGLJENU AKCIJU

U francuskoj prijestonici, međutim, još je vladalo krajnje neraspoloženje prema Austrougarskoj. Francuska se, doduše, nije priključila koracima Rusije u Beču, zasnovanim na mišljenju da bi prenagljena akcija Austrougarske povukla za sobom ozbiljne posljedice, ali se zato pariski kabinet potpuno slagao sa londonskim i petrogradskim da se udruženim silama djejstvuje u pravcu sprječavanja austrougarske samostalne akcije.
Zajedno sa svojim saveznicama, Francuska je bila raspoložena da se Crna Gora skloni obećanjima kako bi pristala na povlačenje iz Skadra. U svakom slučaju, nije se samo mislilo na odštetu u novcu, jer to više ne bi bila dovoljna naknada kada je u pitanju vojnička čast, nego i na proširenje Crne Gore u oblasti sjeveroistočno od Skadra, na račun Albanije. Time se, vjerovali su u Parizu, mogla slomiti upornost kralja Nikole.
Pariski kabinet je preduzeo i živu diplomatsku aktivnost. Francuski ambasador u Beču dobio je zadatak da svim sredstvima pokuša smiriti austrougarsku vladu i, na taj način, dobije u vremenu. On je imao, pored ostalog, da ukaže na potrebu čuvanja jedinstva sila, na potrebu da se poštuju odluke o Skadru i na potrebu da se sačeka odgovor kralja Nikole na posljednji korak sila na Cetinju.
Ministar Pišon je bečkoj vladi, 29. aprila, podnio i svoje predloge. Tako je, između ostalog, predložio kombinaciju da Albanija plati, kao ratnu odštetu Crnoj Gori, veću sumu za Skadar, "čime bi kako dostojanstvo sila, tako i taština kralja Nikole, bar spolja, bili zaštićeni", jer bi on, da bi se odrekao Skadra, mogao lakše prihvatiti ratnu oštetu od Albanije nego "napojnicu" od sila.

ŠTA ĆE URADITI RUSI

Da ne bi Rusija napravila, u međuvremenu, neki nepromišljeni korak, u slučaju da se Austrougarska ne bude mogla zaustaviti, francuski ministar je uputio, 29. aprila, i ruskoj vladi pitanje: šta će raditi Rusija u slučaju austrijske akcije? Francuska vlada je, međutim, ovakvu svoju aktivnost pojačala, kada je, 30. aprila, obaviještena od italijanskog ambasadora o austrijskom predlogu Italiji za zajedničku vojnu akciju. Time je ona željela da se, postavljajući se između Austro-ugarske i Rusije, odugovlači donošenje odluke do onog trenutka kad bi međusobno popuštanje učinilo da se ta odluka provede uz opšte prihvatanje.

 

Crna Gora odugovlači, sile odlažu konačnu odluku

 

Austrougarska je bila toliko angažovana u skadarskoj krizi da se nije vidjelo kako bi mogla da se uzdrži od akcije, sem ako ne dobije zadovoljenje. Činilo se da će na posljednjoj sjednici ambasadora, 28. aprila, lako doći do prekida i da će Austrougarska istupiti iz evropskog koncerta. To se, međutim, nije desilo.
Austrougarski ambasador je insistirao na mišljenju svoje Vlade, ali nije postavio nikakav ultimatum, niti određeni rok dokle će njegova Vlada ostati u saglasnosti s velikim silama. Ipak, kako su svi znaci tih dana pokazivali, sastanak ambasadora 1. maja morao je donijeti odluku o Skadru, ili bi se Evropa suočila s mogućnošću novog vojničkog zapleta na Balkanu.

PROTIVLJENJE RATNOM ZAPLETU

Povodom tog novog sastanka u Londonu veliki dio štampe, osobito engleske i francuske, energično se usprotivio mogućnom ratnom zapletu zbog Crne Gore. Međutim, 30. aprila, uoči samog sastanka, Popović, crnogorski predstavnik u Londonu, predao je engleskom podsekretaru Nikolsonu saopštenje da bi Crna Gora evakuisala Skadar ako bi joj velike sile garantovale teritorijalne i finansijske kompenzacije. To saopštenje dalo je povoda engleskoj Vladi za vjerovanje da će Crna Gora, u posljednjem trenutku, riješiti da popusti i da preda Skadar.
Edvard Grej je, sjutradan, 1. maja, obavještavajući konferenciju o tom saopštenju, izrazio mišljenje da će kralj Nikola početi da se izvlači iz teške situacije. Tom prilikom, engleski ministar je zaključio: ukoliko mirno evakuiše Skadar, Crna Gora će moći da računa na kompenzacije; u protivnom, moraće napustiti Skadar i ne računajući više na njih. Grej je zatražio da vlade velikih sila u tom smislu najhitnije upute Crnoj Gori notu, i time je uspio da odloži konačnu odluku i pored toga što je Mensdorf imao naredbu da saopšti: ukoliko se toga dana ne donese odluka, austrougarska Vlada će preduzeti mjere koje smatra shodnim.
Engleska i francuska Vlada odmah su postupile u skladu sa odlukom konferencije i o tome poslale uputstva svojim predstavnicima na Cetinju.
Iako još nije bila izbjegnuta mogućnost novog, šireg zapleta, povećale su se nade da će se to izbjeći. Grej je nastojao da spriječi austrijsku akciju i preporučivao je ambasadorima da sačekaju rezultate iz Cetinja. To je bio i razlog što je na istom sastanku predložio da se sklopi mir s Turskom, na osnovu granice Enos-Medija, s tim da velike sile konačno utvrde granice Albanije i pripadnost egejskih ostrva.
Konferencija u Parizu, na kojoj bi balkanske zemlje uzele učešća, pretresala bi finansijska pitanja. Na taj način se učinilo da se vidi kraj krize i da više ništa ne zavisi od suštinskih pitanja.
Međutim, ako su u Petrogradu, Parizu, Londonu, pa i u Rimu, akcija crnogorskog predstavnika u Londonu i zaključak konferencije ostavili povoljan utisak, sve je to u Beču primljeno s nepovjerenjem. Austrougarska Vlada je odmah istakla da se crnogorski predlog, koji napuštanje Skadra stavlja u zavisnost od kompenzacija, ne slaže sa dostojanstvom velikih sila nego da kralj Nikola ima da napusti Skadar, a tek poslije toga da moli sile za kompenzacije.

CRNOGORSKI ODGOVOR

I pored pristanka na razgovor o kompenzacijama tek pošto Crnogorci napuste Skadar, za nju je - a to je svima stavila do znanja - bio presudan crnogorski odgovor od 30. aprila na posljednju notu sila. Upozorenje koje je, 2. maja, Berhtold uputio Edvardu Greju da je crnogorski odgovor nezadovoljavajući, samo je otkrivao njene prave namjere.
Ovakvo raspoloženje u Beču dobijalo je svoju odlučnost preko zvanične štampe. Tražilo se da se Crnoj Gori ne daju nikakve kompenzacije prije evakuacije Skadra, da Austro-ugarska sama pribavi zadovoljenje i da se poslije odgovora crnogorske Vlade nema šta da odugovlači sa prisiljavanjem Crne Gore. U isto vrijeme, zvanični krugovi su, pod pritiskom ratoborne struje, nastojali da raznim "demonstracijama" pokažu svoju odlučnost. To su bile, najprije, ratoborne izjave preko štampe, a zatim ministarska sjednica, 2. maja, na kojoj su bila prisutna oba ministra predsjednika i gdje je balkanski problem vrlo oštro postavljen.
Upadljivi su bili, tih dana, i razgovori između Berhtolda i Konrada fon Hecendorfa. Svakog momenta očekivala se konačna odluka. To je još potvrđivala i poruka upućena Porti da se turske trupe ne suprotstave operacijama austrougarske vojske u Albaniji.
Saveznice Austrougarske požurile su da pruže dokaze svoje podrške. Iz Berlina je 3. maja upućena poruka državnog sekretara da će Njemačka postupiti tačno prema željama ausotrugarske Vlade i da će njene namjere bez ustezanja podržati. Mada je italijansko javno mnjenje u momentu povoljno ocijenilo novostvorenu situaciju, što su potvrđivali komentari "Tribune" i "Corriere della Sera", zvanična Italija, samim tim što nijednom riječi nije ukazala na nove povoljne znake iz Cetinja i Londona, posvjedočila je pred svijetom jednoglasnost sa Austrougarskom.

UZDRŽLJIVOST ANTANTE

Sile Trojnog sporazuma - Njemačka, Italija i Austro-ugarska, našle su se pred ozbiljnom opasnošću od austrougarske akcije. Podržana Njemačkom i Italijom Austrougarska se pripremala da stavi tačku na pregovore, a to je Antantu, posebno Rusiju, stavljalo pred izbor: ili da se Austrougarskoj dopusti da sama prinudi Crnu Goru, ili da sve sile to zajednički urade, ili da se pokuša naći neki treći put.
Na treću mogućnost ukazivao je crnogorski predlog, saopšten u Londonu. Ruska Vlada, međutim, bila je u teškoj situaciji. Nju je obespokojavao stav engleske Vlade koja je, s jedne strane, sve više nezadovoljna držanjem Crne Gore, jasno stavljala do znanja da se Engleska neće protiviti sili kao posljednjoj mjeri da bi se ispunio sporazum velikih sila o Skadru, a, s druge strane, nije pokazivala želju da pristupi nekoj zajedničkoj akciji za prisiljavanje Crne Gore, bez zvaničnog opunomoćja Rusije Francuskoj.
Pred očitom opasnošću da Austrougarska uzme inicijativu u svoje ruke, a zatim zbog odbijanja Francuske da se bez mandata pridruži eventualnoj ekspediciji, u Petrogradu je nastupila uzdržljivost i iščekivanje i javno se nije pokazivao pravac daljeg djelovanja ruske politike. Ruska Vlada je bila oprezna i plašila se izbijanja rata u kome bi se i sama našla. Nije to bio strah od Austrougarske nego od Njemačke, мada je bilo izvjesno da bi u ratu Francuska bila na strani Rusije. Međutim, nije se znalo kakvo bi bilo držanje Engleske, koja je jedina od sila mogla njemačku vojnički da porazi. Zato je iz Petrograda upućeno pitanje Edvardu Greju: šta bi radila Engleska u slučaju rata?
Kada je Edvard Grej trebalo da objasni Rusima svoje držanje, došao je od crnogorskog predstavnika u Londonu, 30. aprila, predlog za rješenje skadarske krize putem kompenzacije. Grej je to iskoristio da, predlogom o još jednom koraku sila na Cetinju, odloži konačnu odluku na konferenciji ambasadora. Tek poslije toga engleski ministar je požurio da Ruse upozna sa stavom Engleske: ako i ta nova akcija sila na Cetinju doživi neuspjeh, ne postoji druga, osim prisilne mjere, koja bi osnažila odluke sila. Za Rusiju, kojoj je bilo najvažnije da se ne dopusti samostalna austrijska vojna akcija, ova izjava je bila znak za novu pojačanu aktivnost kod ostalih sila.

OČUVATI KONCEPT SILA

Prije svega, Sazonovu se, ukoliko Crna Gora hitno ne popusti, nametao kao jedini put da je na to zajednički prinude. Ali Sazonov, u svojim koracima koje je odmah preduzeo kod svojih saveznika, dao je i do znanja da izjava Popovića o predaji Skadra, pod uslovom da Crna Gora dobije teritorijalne i finansijske kompenzacije, mijenja situaciju i utiče, posebno Francuska, na Beč da to prihvati. Ruski ministar je, u isto vrijeme, poručio austrougarskoj Vladi kako je veoma važno da se očuva koncept sila, jer će se sada naći izlaz iz teškoća.

 

Vaganje efekta prinudnih mjera protiv Crne Gore

 

U Francuskoj, koja je imala ulogu ruskog mandatora, međutim, kao najvažniju stvar smatrali su da bečka Vlada prihvati finansijske i teritorijalne kompenzacije, što bi, kako se vjerovalo u Parizu, riješilo krizu. Francuski ambasador u Beču imao je uputstva da najenergičnije radi u tom pravcu. Ipak, u francuskoj prijestonici nijesu polagali velike nade u to da će bečka Vlada pristati na kompenzacije, posebno teritorijalne. Zato su, i pored toga što su bili riješeni da djeluju u Beču, odgovorili Rusima da saopštenje Popovića neće izmijeniti situaciju, jer je Austrougarska stalno odbijala da razmatra pitanje teritorijalnih kompenzacija Crnoj Gori.

FRANCUZI I DALJE ODBIJAJU

Ozbiljnost situacije se odrazila i na javno mnjenje Francuske koje je počelo da gubi strpljenje i da, preko štampe, traži da se što prije završi kriza, koja bi mogla biti još opasnija, i da se preduzmu mjere koje bi prisilile Crnu Goru da prihvati odluke sila. Francuska Vlada je, i pored svega toga, i dalje odbijala da ispolji da će učestvovati u prisilnim mjerama protiv Crne Gore, iako se iz Petrograda izričito naglašavalo da bi učešće Francuske bilo garancija protiv samostalne austrijske akcije.
A kako bi odustajanje Francuske povuklo za sobom i Englesku, u London su svakodnevno stizali podsticaji iz Petrograda da Engleska učestvuje u prisilnim mjerama protiv Crne Gore. Tako je 30. aprila i 1. maja, engleski ambasador u Petrogradu dvaput telegrafisao svojoj Vladi prenoseći želje Rusije da britanska Vlada učini bar "gest iskrcavanja nekoliko mornara" da bi se time vojnoj akciji dao karakter evropske demonstracije. Iz Londona je, međutim, dolazilo samo žaljenje.
U isto vrijeme, kroz veći dio engleske štampe, provijavala je nepopularnost jedne takve mjere. "Britanci nijesu u zavadi sa Crnom Gorom i nikako ne mogu pristati da njihove trupe igraju ulogu austrijskih žandarma", pisao je "Daily Mail".

ŽALJENJE U LONDONU

U Londonu, isto tako, nije primljeno sa više oduševljenja ni držanje Sazonova prema saopštenju crnogorskog izaslanika Popovića. Štaviše, Grej je smatrao da bi zbog toga moglo doći do potpunog sloma konferencije ambasadora, ukoliko austrougarska Vlada izjavi da za sebe rezerviše mjere koje sama procijeni.
Javno mnjenje u Rusiji nije pokazivalo pretjeranu zabrinutost zbog situacije. Štampa, nastojeći da ohrabri stav svoje Vlade, nije prestajala da ponavlja da Austrougarska samo glumi energičnog arbitra. Sazonov, sa svoje strane, i dalje je naglašavao da se njemu oduvijek činilo da bi najveća opasnost bila kad bi se Austrougarskoj ostavilo da djeluje sama; zbog toga je on i nastavljao da se prema Beču drži s najvećom mogućom umjerenošću. On je gurao Francusku i Englesku na prinudne mjere protivno osjećanju ruskog javnog mnjenja, dok je, s druge strane, u nastupu ogorčenja, predviđajući već mjesecima izolovanu akciju Austrougarske, davao naročitu težinu crnogorskom incidentu i isticao za kralja Nikolu da je to čovjek koji želi sukobe. Stoga je iz Petrograda nanovo upućen energičan savjet crnogorskoj Vladi da izjavi da će, nezavisno od traženih kompenzacija, napustiti Skadar i u isto vrijeme moliti za dobijanje teritorijalnih kompenzacija.

SRBIJA NA MUKAMA

Ruska Vlada se posebno bojala za Srbiju. Smatrala je da za nju postoji još veća opasnost od Austrougarske i da bi se ona lako našla prva na udaru. Ove strijepnje su bile daleko veće, jer se mislilo da će, sada, poslije pada Skadra, otvorene ratne prijetnje Austrougarske Crnoj Gori naići u Srbiji na glasno negodovanje i suprotstavljanje. Zato se od Srbije tražilo da bude mirna naspram Austrougarske i da savjetuje Crnu Goru da što prije napusti Skadar.
Iz Berlina je 3. maja 1913. godine, naime, upućena poruka državnog sekretara da će Njemačka postupiti tačno prema željama austrougarske Vlade i da će njene namjere bez ustezanja podržati
Strah Rusije za držanje Srbije nije imao osnove. Srbija je pokazivala želju da što prije dođe do mira i da se, po svaku cijenu, izbjegne sukob sa Austrougarskom. Ton štampe bio je upadljivo umjeren. Ali, prateći povećavanje srpsko-bugarskog razmimoilaženja, postaje očevidno da se nepodijeljena pažnja u Srbiji, u to vrijeme, obraćala Makedoniji. Srbija nije htjela da se zamjera velikim silama, jer joj je njihova naklonost bila potrebna za rješenje makedonskog pitanja. Zato su zahtjevi Rusije da se što prije dođe do mira i okonča skadarska kriza nailazili u srpskim vladinim krugovima na povoljan odjek. Crnoj Gori je, stoga, nekoliko puta upućen savjet da prihvati odluku sila i preporučeno joj je da traži teritorijalne kompenzacije do ušća Drima i, na sjeveru, do Skadarskog jezera, Klimente i Kastrate.
Međutim, ni savjeti Rusije i Srbije, ni hladno držanje Francuske i Engleske, ni otvorene prijetnje Austrougarske nijesu učinili da se iz Cetinja pojavi znak da će Crna Gora otići dalje od onog što je Jovo Popović 30. aprila iznio engleskoj Vladi.

ALBANIJA PRED INVAZIJOM

Pripreme Austrougarske za eventualnu vojnu intervenciju, planovi Esad-paše, mogućnost meteža u Albaniji, i pretpostavka da će se austrijska akcija proširiti na cijelu albansku teritoriju - sve je to u Italiji nailazilo na veliki odjek i izazivalo punu pažnju italijanske javnosti. U zvaničnim i poluzvaničnim krugovima se, početkom maja, sve glasnije govorilo da Italija ne može mirno da posmatra tok događaja.
Misao o nastupanju Austrougarske protiv Crne Gore sve više je bila prisutna na političkoj pozornici Italije, ali je nju pratila ideja o potrebi akcije Italije u južnoj Albaniji. Pažnja se skoro potpuno usredsredila na anarhiju, koja je vladala u cijeloj Albaniji, i sve češće se čuo glas da bi se to moglo izbjeći posredovanjem Italije na jugu i Austrougarske na sjeveru te zemlje. To, uostalom, i ne bi značilo njihovu neposrednu saradnju protiv Crne Gore.
U javnom mnjenju Italije počelo se, u stvari, zalagati za paralelni nastup Italije i Austrougarske. Jer, u slučaju da se ostvari samo odvojena akcija Austrougarske, ona bi se mogla proširiti pod izgovorom da se u Albaniji napravi red i riješi albansko pitanje. Ako bi Italija, a to je bilo mišljenje i zvaničnih italijanskih krugova, odbila aktivnu saradnju, Austrougarska bi, po završenom poslu, imala puno pravo da plodove traži samo za sebe. A ako bi Italija učestvovala, svakako da italijanski brodovi ne bi bili korišćeni na područjima koja su za nju bila posebno osjetljiva - na primjer protiv Crne Gore.
Austrougarski vladini krugovi, kojima je izgledalo korisnije da "veliko pročišćavanje" sami obave, nijesu mogli zaobići Italiju. Zato je prvih dana maja došlo do žive razmjene misli između Beča i Rima. Italijanska Vlada se starala da odvrati Austro-Ugarsku od neposredne akcije protiv Crne Gore i izjavljivala da bi Italija, u tom slučaju, okupirala južnu Albaniju.

KALKULACIJE ZVANIČNOG RIMA

Razumljivo je što su, zbog toga, sa austrijske strane pokušavali da Italiju odvrate od takvog plana. Ovo tim prije što su u Rimu pokazivali želju da akcija Italija bude paralelna, a ne zajednička sa austrijskom. Plan Italije je bio da se Crna Gora ne uvlači u akciju, nego da joj se, samo, "oduzme" Skadar. Italijanska akcija bi se ograničila samo na južnu Albaniju, što bi značilo: Italiji - južna, a Austro-ugarskoj - sjeverna Albanija, uz jednu ekspediciju protiv Skadra.
U svakom slučaju, to bi imalo za posljedicu podjelu Albanije na dvije interesne sfere, a to je, znalo se u Rimu, teško odgovaralo planovima Austro-Ugarske, jer bi dovelo do učvršđenja Italije u Draču i Valoni. Međutim, austrijska akcija, a samim tim i taj plan, pali bi u vodu ako bi se Crna Gora bezuslovno potčinila odluci sila.

 

Sile Antante tragaju za zajedničkim stavom

 

Italijanska Vlada je, za takvo držanje, imala podršku svoje javnosti. Gotovo svi listovi zalagali su se da Italija ne može prepustiti stvar Austrougarskoj i skrštenih ruku gledati kako se nanosi šteta njenim intersima. Riječi koje su se tih dana najčešće čule u Italiji bile su: zaštita sopstvenih interesa. To je bilo prvi put, od početka zaoštravanja skadarske krize, da italijanska štampa nije istupala protiv svoje Vlade.

ČEKA SE SAMO ZNAK

U Italiji se nije ostalo samo na deklarativnim izjavama. Čitava ova kampanja bila je praćena opsežnim vojnim pripremama. Italijanski ratni brodovi počeli su 3. maja da se prikupljaju u Brindiziju. Iz Afrike je bila pozvana jedna divizija na Siciliju. U Ankoni je čekala jedna prateća eskadra za transportne brodove, a u Bariju i Tarentu izvršene su sve pripreme za smještaj ekspedicionih trupa. Dvije pomorske divizije pod komandom admirala Vijale čekale su samo znak da otplove za Albaniju.
Da se povedu pregovori za sporazum između Rima i Beča uticala je, znatno, Njemačka, koja je bila naklonjena paralelnoj akciji Italije u južnoj Albaniji, jer bi, u suprotnom, došlo do razdora između dvije saveznice i Trojni savez došao bi u iskušenje. Ali, i pored svega, u suštini, ni Italija ni Austrougarska nijesu bile raspoložene ni za sadejstvo ni za paralelnu akciju. U Italiji su se bojali napada Austrougarske na Crnu Goru i zauzimanja nekih strategijskih tačaka u njoj, na primjer Lovćena. Osim toga, nijesu bili sigurni ni u širinu austrijskih operacija, a znali su i to da Austro-ugarska neće lako dozvoliti Italiji učvršćenje svog uticaja u Albaniji.
U Austrougarskoj su bili protiv podjele interesnih sfera i davanja Italiji jednog dijela Albanije sa Valonom, čiji je strategijski položaj bio od prvorazrednog značaja. Već na samu pomisao da Italijani hoće u Valonu, u Beču bi se čuo ogorčeni protest, jer bi tim zaposjedanjem Italija bila u dobitku na Jadranskom moru. Uprkos tome, u Beču nijesu htjeli da javno pokažu svoje neslaganje. Naprotiv, austrougarska Vlada je nastojala da pokaže jedinstvo Trojnog saveza, kao i to da Austrougarska ima punu podršku svojih saveznika. Zvanična austrijska štampa bila je puna hvale za zajedničku akciju. "Zajednica Austrougarske i Italije ublažava opasnosti krize i jemči održavanje evropskog mira. Trojni savez izlazi snažan i zbijen", pisala je "Mene Freie presse".

BEZ SAGLASNOSTI RUSKE VLADE

Skadarsko pitanje uklopilo se u šire albansko pitanje. Odbijanje Crne Gore da preda Skadar, nemirno držanje Arbanasa, mogućnost uspjeha Esad-pašine akcije - sve je to učinilo da se cijela Albanija nalazila pred invazijom Austrougarske i Italije.
Vijesti o pregovorima dvije sile vrlo brzo su se pročule. Demanti iz Rima samo je još više podgrejao sumnju, jer u Beču ništa nije demantovano. Bečka Vlada je objašnjavala da se Austrougarska samo pridržava evropske odluke u pogledu stvaranja albanske države. U Rimu se zvanično izjavljivalo da Italija nastavlja politiku čuvanja integriteta Albanije i pridržavanja svih londonskih odluka. Da bi to potvrdila, italijanska Vlada je još jednom, 1. maja, pokušala da od ruske Vlade dobije saglasnost za dodeljivanje mandata Austrougarskoj i Italiji. Ali, bila je kategorički odbijena.
Ruska Vlada se posebno bojala za Srbiju. Smatrala je da za nju postoji još veća opasnost od Austrougarske i da bi se ona lako našla prva na udaru. Ove strijepnje su bile daleko veće, jer se mislilo da će sada, poslije pada Skadra, otvorene ratne prijetnje Austrougarske Crnoj Gori naići u Srbiji na glasno negodovanje i suprotstavljanje. Zato se od Srbije tražilo da bude mirna naspram Austrougarske i da savjetuje Crnu Goru da što prije napusti Skadar.
Pripreme Austrougarske i Italije da iskrcaju svoju vojsku na albansku teritoriju učinile su da je uznemirenje sila Trojnog sporazuma dostiglo vrhunac. Više se nije radilo o Skadru. Njegova sudbina bila im je najmanje važna, jer je sad bila u pitanju invazija Albanije. Ali, kao uzročnik je, ipak, ostao Skadar. Više nijedna od ove tri sile nije bila protiv toga da se Skadar uzme Crnoj Gori. Naprotiv, njima je bilo jasno da je primoravanje Crne Gore da prepusti Skadar Albaniji, ukoliko to ona sama najhitnije ne učini, jedini način da se Austrougarska i Italija onemoguće u sticanju novih teritorija na istočnoj obali Jadranskog mora. Zato je, za Antantu, bila najhitnija stvar da se svaka akcija svede na Skadar.

STRAH OD PODJELE ALBANIJE

U francuskoj prijestonici javno se isticalo da bi akcija Italije i Austrougarske, koja ne bi bila ograničena samo na Skadar i koja bi, kao rezultat, donijela podjelu Albanije, imala teške posljedice. Zvanično mišljenje Francuske je bilo da bi trebalo dobiti od austrougarske Vlade uvjerenje da će se akcija Monarhije ograničiti samo na Skadar.
Ser Edvard Grej je smatrao, isto tako, da bi trebalo odrediti granice austrougarske akcije, tj. da se ona odnosi prvenstveno i samo na Skadar i da ima isključivi cilj da osigura evakuaciju toga grada. On je, zatim, smatrao da bi pomorsku blokadu trebalo zadržati, a da, isto tako, konferencija ambasadora nastavi da zasjeda.
U vezi s tim, Grej je, 3. maja, predložio ruskom ambasadoru da sile Antante odrede stav, kao i držanje koje će zauzeti na konferenciji ambasadora. Postojala su dva puta. Prvi, da se odobri prinudna vojna operacija protiv Crne Gore i da se zatraži tumačenje od Austrougarske kakve mjere misli da preduzme. Njihov stav bi, onda, zavisio od njenog odgovora. Drugi, da se ne odobre koraci Austrougarske, što bi značilo kraj konferencije i evropskog koncerta uopšte.
Prema njegovim riječima Aleksandru Benkendorfu, ruskom poslaniku u Londonu, odluka je u rukama Rusije ukoliko se Engleska i Francuska budu ravnale prema njoj.
Sazonovu je, u tom trenutku, bilo najvažnije da Francuska i Engleska daju izjavu da će, u slučaju austro-italijanske akcije, i one iskrcati svoje trupe. Po uputstvima koja su odmah dobili, ruski ambasadori u Parizu i Londonu trebalo je da obavijeste tamošnje vlade da bi Rusija dobrovoljno dala svoj mandat Francuskoj. Odgovor se tražio prije sjednice ambasadora, koja je bila zakazana za 5. maj. Ukoliko bi Engleska i Francuska pristale, smatrao je ruski ministar, preduhitrila bi se izolovana austro-italijanska akcija.
Sazonov je, međutim, imao još jednu širu ideju da predloži svojim saveznicima: da Francuska i Engleska preduzmu korake da se, u cilju mirnog izlaska iz skadarskog sukoba, trupe velikih sila iskrcaju u Albaniji; u tom slučaju Francuska bi imala ruski mandat; internacionalne snage izvršile bi privremenu okupaciju najvažnijih tačaka Albanije, čime bi se spriječila uzajamna austro-italijanska akcija; okupacija svake tačke bila bi mješovita, a sama akcija bi se pravdala potrebom da se uspostavi privremeni režim poslije povlačenja trupa zaraćenih strana. U tom slučaju, mislio je ruski ministar, ni kralj Nikola ne bi pravio otpor da se posjedne Skadar.

SAGLASNOST SAVEZNIKA

Budući da je bilo skoro sigurno da će, ukoliko Crna Gora ne da zadovoljavajući odgovor do 5. maja, Austrougarska protiv nje preduzeti vojnu akciju, u čemu bi joj se priključila i Italija, Sazonov je, rukovođen ovom idejom, poslao 4. maja note saveznicima Rusije, tražeći od njih pristanak.

 

Skadar postao ''ključ'' za balkanski program Beča

 

Pošto je bilo izvjesno da će se Italija pridružiti akciji Austro-ugarske u Albaniji, Sazonov je preduzimao korake i kod italijanske vlade da do toga ne bi došlo. U tom cilju je ruski ambasador u Rimu, 4. maja, predao notu u kojoj se podvlačilo da je Rusija protivna vojnoj intervenciji Italije u Albaniji. Nota, međutim, nije donijela rezultat. San Đulijano je u svom odgovoru istakao da će Italija nastaviti da čini sve da se izbjegne akcija Austrougarske, ali ako do te akcije dođe, Italija će dejstvovati u Albaniji, i njena akcija će biti paralelna, a ne zajednička sa Austro-Ugarskom.

DA TURCI I DALJE OSTANU

Ruska vlada je htjela istovremeno da preduzme akciju i u drugom pravcu: da nastavi da utiče na Turke da ne povlače svoju vojsku iz Albanije, kako se time ne bi prekinula svaka veza između Turske i Albanije. Ovog puta, stvar je izgledala ozbiljnije, jer je Porta, notom, 2. maja, obavijestila sile da, pošto je "povjerila" silama brigu o Albaniji, povlači svoje trupe u najkraćem roku.
Ova odluka je, umnogome, bila rezultat pritiska iz Beča, ali s turske strane nijesu dali da se sagledaju pravi razlozi; jedino je isticana razdraženost protiv Arbanasa, i, preko zvaničnih izjava, njih su se odricali. To je, za rusku vladu, značilo: još energičnije se založiti da se to spriječi i da turska vojska ostane u Albaniji bar još neko vrijeme, dok se nova država konačno ne konstituiše.
U Petrogradu su se plašili velikih nereda u Albaniji, posebno Esad-pašine akcije, jer bi to bio pravi razlog da Italija i Austrougarska iskrcaju svoju vojsku. S druge strane, nijesu bili sigurni ni u Esad-pašu, ni u njegove namjere, i vjerovali su da postoji mogućnost da se on sporazumije sa Italijanima. Zato su, između ostalog, požurili da još jednom savjetuju Srbiju neka se sa Esad-pašom ne vezuje nikakvim sporazumima, dok se stvar ne izvidi.
Da bi se spriječile turske namjere, ruska vlada je željela, prije svega, da se Francuska s njom saglasi i najhitnije utiče na Portu. Ruskoj vladi je izgledalo da će se uz pomoć Francuske Porta lakše nagovoriti da ne povlači svoju vojsku.

DRUKČIJI STAV FRANCUZA

U Parizu, međutim, nijesu bili istog mišljenja. Francuska vlada je smatrala da bi turska vojska mogla da se ujedini sa Esad-pašom i pomogne ga, što bi još više razdražilo Austro-ugarsku i samim tim komplikovalo situaciju.
Pišon je mislio da bi za Trojni sporazum bilo najbolje da se na konferenciji ambasadora, 5. maja, zvanično odredi stav prema namjeri Italije i Austro-ugarske da zauzmu Albaniju. Zato je, 4. maja, dao nalog Polu Kambonu, francuskom ambasadoru u Londonu, da konferenciji podnese sljedeće formule:
1. Da je albansko pitanje evropsko pitanje;
2. Ukoliko se Italija i Austro-ugarska iskrcaju na albansku teritoriju, to treba da učine i ostale sile da bi se okupaciji dao evropski i privremeni karakter;
3. Ako bi Italija i Austro-ugarska podijelile Albaniju, neutralnost Jadranskog mora i izjednačenost snaga bile bi povrijeđene;
4. Podjela Albanije bila bi neuspjeh Trojne antante i opšti mir bi bio ugrožen.
Ova nova akcija Francuske nije značila da se njeni metodi razlikuju od ruskih. Naprotiv, ona je samo umnožila napore Trojnog sporazuma da se spriječi da se Crna Gora nađe oči u oči s vojnom egzekucijom i da se Albanija teritorijalno podijeli između dvije sile. Uostalom, za to nije bilo mnogo ni vremena, jer je Austro-ugarska bila vojnički spremna da djeluje.
Austro-ugarska je bila pred vojnom akcijom protiv Crne Gore. To je, jednovremeno, bilo praćeno svakodnevnim izjavama u Beču o uvredi koju je Crna Gora nanijela Austro-ugarskoj i ostalim silama. Vojni krugovi, na čelu sa Kondradom fon Hecendorfom, odlučno su zahtijevali preduzimanje vojne akcije protiv Crne Gore. Novine su to isto tražile. Konrad, koji je od pada Skadra vršio snažan pritisak na Berhtolda, bio je čak za preduzimanje jedne šire akcije. Tako je, 26. aprila, na sastanku sa Berhtoldom i drugim predstavnicima vojske, kao najbolje rješenje isticao otpočinjanje rata protiv Srbije i Crne Gore, istovremeno. Berhtold je, bar kako sam kaže, bio za vojnu akciju koja bi obuhvatila samo Crnu Goru. U svakom slučaju, vojna akcija, koja bi hitno uslijedila, bez obzira na njen domet, ocjenjivala se u Beču kao neophodna.

VOJNE PRIPREME AUSTROUGARSKE

Sjednica vlade, na kojoj se pretresalo to pitanje, održana je 2. maja u prisustvu tri zajednička ministra i dva ministra predsjednika. Berhtold je dao kratak rezime spoljne politike i istakao da je Skadar postao "ključ" za njihov balkanski program. Po njegovim riječima, on je postao pitanje prestiža. Zahtjevi Austro-ugarske morali bi da se prihvate na ovaj ili onaj način.
Kakav će tok događaja kriza uzeti bilo je nemoguće predvidjeti, ali je, po riječima Berhtolda, bilo nekoliko mogućnosti:
1. Konferencija ambasadora može, u posljednjem momentu, odlučiti neku efektivnu međunarodnu prisilnu mjeru;
2. Italija može da sarađuje sa Austro-ugarskom, uprkos ograničenjima koje je postavila s obzirom na vojne operacije;
3. Austro-ugarska može da preduzme nezavisnu akciju protiv Crne Gore.
Mnogo je, takođe, zavisilo od kralja Nikole i to: da li će se potpuna okupacija Albanije pokazati potrebnom.
- Mi moramo računati s mogućnošću da ne kažem vjerovatnoćom sukoba sa Crnom Gorom, u toku kojeg intervencija njene sestre Srbije mora biti uzeta u obzir - zaključio je Berhtold. Vodila se opšta diskusija. Ministar rata Krobatin, a posebno Leon fon Bilinski, austrijski ministar finansija, savjetovali su vojne mjere protiv Srbije i Crne Gore. Prema njihovim mišljenjima, za Monarhiju nije ništa drugo ostalo osim rata. Krobatin je zahtijevao mobilizaciju XV, XVI i XVII korpusa. Kao nadzornik Bosne, Bilinski je isticao potrebu da Austro-ugarska mora manifestovati svoju snagu, jer ukoliko se ne obezbijede južne granice Monarhije, Bosna se neće dugo držati. Zato je zaključio:
"1) Na mobilizaciju se više ne može čekati; 2) Rat se mora voditi tako da se proširi protiv Srbije i da Srbija kao država prestane da egzistira; 3) Srpski narod mora se uključiti u Monarhiju".
Austrijski ministar Štirk savjetovao je potpuno nezavisnu akciju Austro-ugarske. Štirk je u mračnim bojama prikazao unutrašnju političku situaciju u Monarhiji poslije besprimjernog političkog i nacionalnog uspjeha balkanskih država. Po njemu, Dalmacija i obalske teritorije mogu se smatrati izgubljenim.

CRNA GORA PRED NOVIM RATOM

Suprotno njemu, mađarski ministri, Telečki i Lukač, suprotstavljali su se bilo čemu što bi dovelo do rata, ili zasebne austrougarske akcije. Po mišljenju mađarskog ministra predsjednika, u svemu tome više je bilo u pitanju rješavanje jugoslovenskog problema nego sudbina Skadra. Austro-ugarska bi, po njemu, priključenjem Srbije dobila potrebnu slovensku većinu za obrazovanje Mađarima mrskog trijalizma. Zato je zahtijevao da se svi napori ograniče na postizanje evakuacije Skadra.
Rezultat savjetovanja je bio da je rat sa Crnom Gorom skoro siguran. Zato je bilo odlučeno: 1. Sazivanje I, II i III rezerve; 2. Finansijsko ovlašćenje u iznosu od 2,5 miliona kruna za kupovinu konja za vojsku; 3. Ovlašćenje od pet miliona za odbranu Kotora.
Pozivanje landšturma u Dalmacija bilo je odloženo zbog prigovora austrijskog ministra predsjednika. Bojao se da bi ta mjera izazvala, tamo, ekonomsku krizu.

Crna Gora odlučila da preda Skadar silama

 

Prije odluke o objavljivanju rata Crnoj Gori čekala se samo sjednica ambasadora u Londonu, zakazana za 5. maj. U međuvremenu, baron Gizl poslao je, 3. maja, zahtjev za ultimatum koji bi sadržao rok od 24 časa. Iako se o tome pitanju diskutovalo na ministarskoj sjednici 4. maja, i većina ministara dala svoj glas u prilog ultimatumu, Berhtold je poslao samo upozoravajući telegram.

BEZ MIRNOG RJEŠENJA KRIZE?

Ovakav njegov stav govorio je da pregovori s Italijom nijesu još bili završeni. Samo po sebi, to je značilo da Austro-ugarska nije bila spremna za akciju. To se vidjelo, u stvari, i iz Berhtoldovog odgovora engleskom ambasadoru, 3. maja, kad ga je ovaj upitao za početak akcije. Austro-ugarski ministar nije znao da odredi datum. Ipak, to nije značilo da je Berhtold očekivao da će akcija biti nepotrebna. Naprotiv, on više nije izražavao nadu u mirno rješenje krize.
U međuvremenu, na južnim granicama Monarhije počelo se s vojnim pripremama i sa skupljanjem dovoljnog broja vojske koja bi se, na datu naredbu, odmah stavila u pokret. U Bosni i Hercegovini proglašeno je 3. maja vanredno stanje, a mobilizacija, мada se nije tako nazivala, bila je u punom jeku. Austrijska vojska započela je da zaposjeda granične prelaze; zavedena je stroga kontrola ulaska na austrougarsku teritoriju, i to preko - sada samo nekoliko dozvoljenih prelaza.
Oskar Poćorek, poglavar Bosne i Hercegovine, je 3. maja objavio odredbe izuzetnih mjera u Bosni i Hercegovini. One su svom svojom oštrinom bile okrenute protiv Srbije i Crne Gore. Srpska društva i organizacije bili su raspušteni. Na prvom mjestu, to se odnosilo na socijaldemokrate. Bosanski sabor bio je raspušten, političke slobode bile su ograničene, proširena nadležnost vojnih sudova i ograničena sloboda štampe. Sve to bilo je uvod u odlučan vojnički nastup Monarhije.
Austro-ugarskoj vladi i vojničkim krugovima u Beču se žurilo. To je bilo, u prvom redu, zbog toga da bi se izbjegle žrtve, odnosno da se ne bi dozvolilo Crnoj Gori, da se spremi za odbranu, a s druge strane, što bi produženo vanredno stanje izvazvalo veliko nezadovoljstvo. Razlog više za ovo posljednje bilo je jačanje opozicije, iz dana u dan, u Monarhiji. To više nijesu bili samo slovenski duhovi. Neprijatan odjek dolazio je i iz Mađarske, gdje je naročito javno mnjenje dizalo glas protiv mogućne ratne situacije.

PRIJEDLOG DA BEČ ZAUZME CETINJE

Na kraju, u prilog vojne akcije išlo je i to što su austrougarski predstavnici na Cetinju, već neposredno poslije pada Skadra, prikazujući u svojim izvještajima situaciju u Crnoj Gori, zahtijevali hitnu i odlučnu vojnu intervenciju. Oni su insistirali na tome da se ne dozvoli dalje gubljenje vremena jer bi se, inače, omogućilo Crnoj Gori da se snabdije preko Sandžaka, a svoju vojsku prebaci na austrougarsku granicu.
Kao prvu i jedino efikasnu akciju Gizl je svojoj vladi predlagao zaposjedanje Cetinja! -Ako se Crnoj Gori želi da ukaže čast objavom rata, onda bi trebalo da istovremeno uslijede prekid odnosa, objava rata i ulazak vojske- bio je zaključak njegove poruke.
U Crnoj Gori su znali da se nalaze pred vojnom akcijom Austro-ugarske i nijesu imali namjeru da je dočekaju nespremni. Zato su nastojali da, prije svega, dovedu u red utvrđenja na području Skadra, a zatim su preduzeli i druge mjere na ostaloj teritoriji: pojačali granične straže, jedan dio trupa i artiljeriju Treće divizije uputili prema Nikšiću i prebacili prilično municije na Lovćen. U Hercegovinu su bili upućeni emisari da bi, u slučaju upada austrougarske vojske, podigli hercegovačko stanovništvo.
Austrougarskom poslaniku je saopšteno 3. maja da su iz vojnih razloga zabranjena sva putovanja u unutrašnjost zemlje. Sve je to bilo u cilju odbrane. Ipak, ove mjere nijesu bile takvog obima da bi se mogao pružiti neki veći otpor Austro-ugarskoj. One su, prije svega, bile posljedica svakodnevnih prijetnji i već očitih vojnih priprema koje je izvršila susjedna Monarhija. Osim toga, ništa nije govorilo da zvanična Crna Gora hoće da se izloži opasnosti da joj se silom oduzme Skadar. U tome još nije bilo ni postignuto međusobno jedinstvo političkih krugova, računajući tu dvor i vladu, niti je ikakva konačna odluka donesena. S druge strane, na Cetinju nije bilo više nikakve sumnje da se Crna Gora, na međunarodnom planu, našla u svojoj nepopustljivosti potpuno izolovana. Niko nije htio da rizikuje rat, pred očitom spremnošću Austro-ugarske da ostvari svoje zahtjeve, dok su iza nje stajale Italija i Njemačka.
Crnoj Gori se već duže vremena saopštavalo da se neizostavno potčini odluci sila. Od prijateljskih sila dolazile su brojne i vrlo oštre opomene. Crnoj Gori se savjetovalo sa svih strana da se bez okolišenja mora odlučiti na predaju Skadra. U stvari, Crnogorci više nijesu mogli računati ni na čiju pomoć. Na Cetinju su, uostalom, znali da bi bilo besmisleno tražiti bilo čiju saradnju za otpor Austro-ugarskoj. Zato su se 1. maja i obratili svojim saveznicima na Balkanu samo da se ovi zauzmu kod sila da ne dođe do vojne akcije protiv Crne Gore. Ali, i u tome su odbijeni i kategorički im je savjetovana razumnost.
Više se nije imalo kud. Trebalo je birati: predati Skadar i time završiti jedan mučan period krize u kojem je lebdjela nova i neizvjesna ratna opasnost, ili se izložiti udaru vojne sile Monarhije.

UZROCI POPUŠTANJA CRNE GORE

Iako se na sjednici krunskog savjeta, 1. maja, ispoljila saglasnost da se Crna Gora oružjem suprotstavi svakoj stranoj vojnoj akciji, austrijska intervencija bila je pitanje dana. Pripreme austrijske vojske ukazivale su na bliskost intervencije. Već 3. maja austrougarski poslanik je govorio o ultimatumu da bi se Crna Gora prinudila da se javno povinuje volji Monarhije.
Kralj Nikola, obaviješten o tome, dao je do znanja austrougarskom predstavniku da će napustiti Skadar, a princ Danilo je tražio 48-časovno odlaganje eventualnih vojnih mjera. Gizl nije pristao. Na Cetinju je zavladala panika. Širio se glas da je Austro-ugarska spremna da pošalje trupe preko granice. Ovo je izgledalo vjerovatnije tim prije što se Gizl pripremao za prekid diplomatskih odnosa i za predaju zaštite austrougarske imovine i podanika njemačkom poslaniku na Cetinju.
Na dvoru, dramatična sjednica krunskog savjeta počela je 3. maja pod predsjedništvom kralja Nikole. Većina vojnih ličnosti, s vojničkog gledišta, navodeći razloge vojne prirode, izrazili su mišljenje da bi trebalo popustiti, jer Crnogorci ne mogu izdržati još jedan rat. Suprotno njima, ministri, kojima se pridružio i prijestolonasljednik Danilo, zastupali su mišljenje da Crna Gora ne bi ostala usamljena, jer bi prošlo dosta vremena dok bi neprijateljska vojska prodrla na crnogorsku teritoriju.
Sjutradan, 4. maja, u nastavku sjednice, kralj je obavijestio savjet da on popušta i predaje Skadar. Uslijedila je izjava predsjednika crnogorske vlade, generala Martinovića, da njegova vlada podnosi ostavku. Kralj je istog dana uputio telegram Edvardu Greju obavještavajući ga o svojoj odluci da preda Skadar silama:
"Moja je vlada u svojoj noti od 30. aprila izložila razloge svog držanja u skadarskom pitanju. To držanje bilo je nadahnuto nezastarivim načelima prava. Moje dostojanstvo kao i dostojanstvo mog naroda ne dozvoljavaju mi da se podvrgnem jednostranim prijetnjama, zato predajem sudbinu Skadra u ruke velikih sila".
Time je otpor Crne Gore odlukama sila prestao.

ČUDAN SPLET DOGAĐAJA

Skadarska kriza, čiji je kraj bila izjava kralja Nikole o predaji Skadra međunarodnim snagama, bila je splet događaja čiji je razvoj, do 4. maja, imao različite faze i neke značajne momente. Zato je potrebno da se dodirnu izvjesni činioci koji su uticali na ovakav kraj i ukratko objasne izvjesni odlučujući događaji posljednjih dana.
Javno mnjenje Francuske počelo je da gubi strpljenje i da, preko štampe, traži da se što prije završi kriza koja bi mogla biti još opasnija, i da se preduzmu mjere koje bi prisilile Crnu Goru da prihvati odluke velikih sila.

 

I Srbija insistira da Crnogorci napuste Skadar

 

U situaciji ili da preda Skadar velikim silama, ili da se nađe u novom, daleko težem ratu, kralj Nikola je pokušavao da manevriše sa Austrougarskom. U razgovorima sa baronom Gizlom, 27. i 28. aprila, kralj je predložio poseban sporazum sa Austrougarskom uz mogućnost razmjene Lovćena za Skadar.

BEZUSPJEŠNI POKUŠAJI CETINJA

Austrougarska bi trebalo samo da se uzdrži od svake vojne akcije i da obeća da će Crna Gora ostati u Skadru. Budući da je imao iskustvo u tim stvarima sa kraljem Nikolom, austrougarski predstavnik je to kategorički odbio. Smatrao je da Austrougarska, ne samo što ne bi dobila Lovćen, već ne bi došlo ni do kakvih graničnih ispravki, a kralj bi nadigao veliku viku protiv nasilja Austrougarske i javno ukazao na njene egoističke planove. U istom cilju bezuspješno je pokušavao i prijestolonasljednik Danilo.
Sa austrijske strane se izjavljivalo da ona sarađuje u društvu sila i da se neće upuštati u pregovore takve vrste sa Crnom Gorom. Zatim se pojavila crnogorska nota od 30. aprila kojom se odbilo zadovoljenje silama, a 1. maja je krunski savjet jednoglasno objavio nastavljanje otpora. Crna Gora je, istovremeno, počela da provodi djelimične odbrambene mjere i zabranila strancima putovanja u unutrašnjost zemlje.
Ubrzo su stigle nepovoljne vijesti koje su pokopale posljednju nadu kralja Nikole u aktivnu pomoć Rusije i svojih balkanskih saveznika. Bilo je gotovo očevidno da sile Trojne Antante, bez obzira na to što ne pristaju na prisilne mjere protiv Crne Gore, nemaju mogućnosti da spriječe Monarhiju da sama uzme u ruke provođenje odluka sila. A ta vojna akcija Austrougarske izgledala je sasvim neposredna. Zatim je iskrsla misao da se predloži napuštanje Skadra za jednu ispravku granice na Bojani.
Crnogorski zastupnik u Londonu dobio je nalog da kod Greja sondira teren na toj osnovi. I to je prošlo bez uspjeha, jer je kralj, 3. i 4. maja, primio redom sve akreditovane poslanike i od svih je čuo isto: "Skadar, pod svim okolnostima, mora da se napusti". Ruski poslanik, čija je Vlada, od zvaničnih italijanskih predstavnika, bila obaviještena da je Austrougarska odlučila da krene na Crnu Goru i da svoju akciju neće ograničiti samo na Skadar, u kom bi slučaju Italija okupirala Valonu, ukazao je na to kralju Nikoli, kao i na okolnost da je Rusija vezana zaključcima Londonske konferencije i da ne može da mijenja svoj stav.

SAVEZNICI OKRENULI LEĐA

Bugarski poslanik Kolušev otvoreno je rekao kralju da je Bugarska sklopila savez samo protiv Turske i da u skadarskoj krizi ne može okrenuti oružje protiv Austrougarske. Italijanski i njemački poslanik predali su kralju obavještenje da će austrougarska vojska preći 5. maja crnogorske granice. Kralj je bio skoro spreman da popusti.
Obavještavajući o tome 3. maja, preko njemačkog poslanika, austrougarskog poslanika prijestolonasljednik je zatražio 48-časovno odlaganje akcije, ali je bio odbijen. Austrougarska, vidjeći da je napuštanje Skadra načelno već odlučeno i da usvajanje njenih zahtjeva ne dolazi u sumnju, htjela je da joj se Crna Gora pokloni. Pred očiglednim ratnim prijetnjama kralj Nikola je uputio kralju Petru Karađorđeviću telegram, javljajući mu u kakvoj je situaciji. Odgovor je stigao istoga dana: Srbija je bila u sličnim okolnostima i morala je da popusti.
Kralj je sazvao sjednicu koja toga dana nije donijela odluku. Sjutradan, prije nastavka sjednice, srpski poslanik je predao kategorično obavještenje Nikole Pašića da Crna Gora mora popustiti. "Žrtve su teške, ali se moraju podnijeti kad ih sva Evropa traži", stajalo je u poruci.
Kako je, odmah za njim, i engleski poslanik saopštio da za nekoliko dana, ukoliko Crna Gora ne ispuni zahtjeve sila, predstoji neposredna akcija Austrougarske umjesto da, u slučaju popuštanja, dođe do finansijskog obeštećenja, kralj Nikola je donio odluku. Istoga dana, zvaničnim telegramom Edvardu Greju, on je izvijestio sile o svom bezuslovnom odricanju od Skadra.
Šire posmatrano, na ovakav kraj skadarske krize od odlučujućeg uticaja bio je stav Rusije i njenih saveznika, a to je opet bila posljedica određenih razloga koje ovdje treba ukratko istaći. Motivi odlučnog pritiska, koji su te tri sile izvršile na Cetinje, daleko manje su ležali u austrougarskim prijetnjama vojnim mjerama, jer su te prijetnje davno postojale i nijesu postigle željeni rezultat. Presudna, za njih, bila je odluka Italije da, u zajednici sa Austrougarskom, preduzme akciju u Albaniji.

POPUŠTANJE JEDINI IZLAZ

Ranije je Trojna Antanta mogla bar s nekom vjerovatnoćom računati da se Italija i Austrougarska neće složiti u pogledu sadejstva i da će zato jednostrana akcija Monarhije nju samu da izoluje i da je na sve strane izloži opasnostima. Čim su sile stekle utisak da su Austro-ugarska i Italija saglasne da pristupe paralelnoj akciji, koja je predstavljena kao kooperacija, popuštanje Crne Gore bio je jedini izlaz da do toga ne dođe.
Osim toga, postojala je očigledna opasnost da bi se iz te udvojene operacije izrodila neka vrsta albanskog monopola, sa čim se Rusija, Francuska i Engleska nijesu mogle pomiriti. Prema tome, Crna Gora je pokrenuta na uzmicanje zbog mogućnosti austro-italijanske akcije, što je, u stvari, i riješilo skadarsku krizu.
Treba, međutim, naglasiti da je kooperacija dvije sile propala već prije popuštanja kralja Nikole, a da sile Antante za to nijesu saznale. Italija i Austrougarska nijesu bile postigle sporazum: kad je, 28. aprila, uputila u Rim predlog za kooperaciju, Austrougarska je ostavila mogućnost za pregovore i u slučaju da se italijanska Vlada ne pokaže sklonom toj, nego svojoj sopstvenoj akciji. U memorandumu, koji je, kao odgovor, vojvoda Avarna predao Berhtoldu 1. maja, italijanska Vlada je tražila da se najprije pretresaju pitanja proporcije, plana i granica operacije, da se sporazumiju o nenapadanju na crnogorsku teritoriju i da se odredi stav prema Esad-paši.
Ovakav stav Italije dozvolio je da se vjeruje da je ona raspoložena za zajedničku akciju. Berhtold je o tome dao obavještenje na savjetovanju ministara, 2. maja, ali je većina članova smatrala da italijanski memorandum ima za cilj samo odlaganje akcije. Bečkoj Vladi je, međutim, kooperacija sa Italijom bila toliko neprijatna da je ubrzo stavila do znanja mogućnost proširenja svoje akcije na crnogorsku teritoriju. Time je ona htjela da odbije Italiju od učešća kako bi sama "raščistila" situaciju u Albaniji.
Ideja o stvarnom sadejstvu pokopana je na taj način u momentu kada je Beč odbio isključenje operacija protiv Crne Gore i tako riješio da ostvari svoje teritorijalne pretenzije na crnogorskom području. Italija - otvoreno rečeno - nije htjela da sudjeluje u akciji koju bi Austrougarska završila eventualnom aneksijom Lovćena. San Đulijano je to rekao Mereju, austrougarskom ambasadoru u Rimu, 3. maja, dodavši da je Italija uzela u razmatranje drugu varijantu, tj. paralelnu akciju u južnoj Albaniji.

NAPUŠTENA PARALELNA AKCIJA

Njemačka je poduprla ovaj italijanski predlog i Gotlib fon Jagov, njemački državni sekretar za spoljne poslove, je istog dana zatražio saglasnost Beča. Ali, kako bi italijansko zauzeće Valone bilo od ogromnog značaja i nesagledivih posljedica, Berhtold, koji je u početku pristao na insistiranje Berlina, zauzeo je suprotno stanovište i vojvodi Đuzepeu Avarni, italijanskom ambasadoru u Beču, stavio do znanja da je paralelna akcija neprihvatljiva za Austrougarsku i u suprotnosti sa njenim stavom u pogledu Albanije.
Napuštena je, dakle, paralelna akcija. Sile Antante nijesu o tome ništa saznale, jer, na insistiranje njemačke Vlade, ta vijest nije trebalo da dospije u javnost. Tu se čak ni bečka štampa nije odmah snašla. Svi listovi, uključujući i "Reichspost", sa simpatijama su pozdravljali paralelnu akciju, pa je, više od toga, i slavile. Time se javno pristajalo, мada s teškom mukom, i na italijansko zauzeće Valone, na šta su u Beču bili navikli da gledaju kao na casus belli. Tek u posljednjem trenutku, dio štampe, i to one zvanične, pokazao je da se dvoumi zbog mogućnosti da se Italijani nađu u Valoni.

 

Skadar mirno prepušten međunarodnim snagama

 

Kao što se vidi, skadarsko pitanje je izazvalo ideju o kooperaciji, o paralelnoj akciji i podjeli Albanije, a pripreme za njeno ostvarenje privele su kraju skadarsku krizu. Italija, koja je pokrenula ideju paralelne akcije, učinila je, u stvari, prekretnicu u krizi. Već time što je pokazala odlučnost za jednu sporazumnu akciju sa Austrougarskom, ona je presudno uticala na stav sila Trojne Antante, a one, sa svoje strane, na kralja Nikolu.

OLAKŠANJE U EVROPSKIM METROPOLAMA

Taj cilj je Italija postigla minimalnim vojnim i materijalnim troškovima. Pored okončanja skadarske krize, ona je ovim postigla, i to da ne dođe do izolovane austrougarske akcije protiv Crne Gore, koja je njoj bila krajnje neprijatna. Tu su, za nju, i drugi rezultati: ona je učinila da je izgledalo da su se prvi put od postojanja Alijanse dva saveznika odlučila na jednu zajedničku akciju i time je u javnosti ostavila utisak produbljenja njenih odnosa sa Austrougarskom; svojim stavom izazvala je ljuto reagovanje francuske štampe, što je još više koristilo njenom savezu sa Austrougarskom; i, na kraju, ona je pred svijetom dokumentovala svoje naročite interese u južnoj Albaniji. Sve to, Italija je izvela čisto diplomatskim putem i posredstvom neobično spretnog pisanja štampe. U austrougarskim vladinim krugovima ovo je označeno kao majstorsko djelo rimske diplomatije.
Vijest da je kralj Nikola predao Skadar u ruke velikih sila bila je objavljena u novinama 5. maja. Skoro sa jednodušnim olakšanjem i zadovoljstvom pozdravljena je u svim prijestonicama Evrope. Bečki listovi objavili su tu vijest ne zaboravljajući da dodaju da je svaka naknada za evakuaciju potpuno nemoguća. Isticalo se, isto tako, da se evakuacija grada mora odmah i bezuslovo izvršiti.
Berhtold je sa olakšanjem odahnuo što su događaji uzeli miran tok. Kriza je bila skršena i akcije na berzi počele su da se ju. Ipak, najmanje razloga da se raduje imala je vojnička partija, jer se ni ova ekspedicija nije mogla privesti u djelo. Od početka balkanskog rata ona je tražila povod za oružanu intervenciju, a to je bio razlog i za postepenu mobilizaciju vojske, od decembra 1912. godine, prvo tajnu, a onda javnu. Ona je stalno računala da je došao trenutak da se riješi srpsko pitanje koje ju je najviše mučilo. Ali, vrijeme je prolazilo i skadarska kriza bila je posljednji i najpogodniji razlog. Sada je i to prošlo.
Vojne mjere u Bosni i Hercegovini su zaustavljene. Poćoreku je, 7. maja, naređeno da prestane sa kupovinom konja i rekvizicijom transportnih sredstava, a sljedećeg dana rezerve, pozivane pod zastavu 3. maja, bile su raspuštene. Carevom naredbom izuzetne mjere u Bosni i Hercegovini stavljene su van snage 13. maja.
Četvrti maj bio je vanredno povoljan za evropski mir, konstatovali su skoro svi francuski listovi. To zadovoljstvo osjetilo se i na Kej d' Orseju, koji je odmah zvanično objavio da bi trebalo što prije zajednički utvrditi budući statut Albanije, kako neko eventualno odugovlačenje ne bi stvorilo novu krizu.
Optimizam se osjetio i u Berlinu, gdje se jednodušno zaključilo da se više nema čega bojati u albanskom pitanju, a isto tako i u Londonu, gdje je tu vijest predsjednik vlade Askvit svečano saopštio članovima Donjeg doma. Slično se reagovalo i u Italiji: tu se situacija odjedanput počela najpovoljnije ocjenjivati, i San Đulijano, ne bez ponosa što je Italija tome bitno doprinijela, izjavio je da je sada isključena svaka akcija protiv Crne Gore i da je, time, postala bespredmetna i obostrana akcija u Albaniji.

UKLONJENA PRIJETNJA MIRU

Poslije najveće napetosti i opšte nervoze, u Rusiji je najednom nastupila uzdržljivost i na sve strane dolazilo je do izraza osjećanje velikog olakšanja. Ovo je, u prvom redu, važilo za vladine krugove koji su pokazivali svu odlučnost, ali su se ipak bojali eksplozije svog javnog mnjenja. U svakom slučaju, bile su preduzete izvjesne mjere u tom pravcu, o čemu je svjedočio i prilično iznenadni odlazak velikog kneza Nikolaja Nikolajevića na Krim, po svoj prilici da bi bio što dalje od prijestonice. Na taj način, što je opasnost da od skadarskog pitanja nastanu ozbiljni zapleti bila veća, toliko je veće bilo olakšanje koje se osjetilo u trenutku kad je ta opasnost, popuštanjem Crne Gore, otklonjena.
U Petrogradu su, istina, bili svjesni da će još biti raznih zaobilaženja opasnih grebena, dok se situacija, izazvana balkanskim ratom, konačno ne sredi. Ipak, kako se izrazio Sazonov, ta pitanja, iako teška i komplikovana, ne bi smjela da i dalje prijete evropskom miru.
Balkanski saveznici Crne Gore nijesu propustili priliku da pozdrave razrješenje kritične situacije. Prve javne izjave bile su: da je kralj Nikola svojom odlukom najbolje sačuvao interese svoje zemlje. U Beogradu se odahnulo. Očito je postojala nada da će se i sva ostala pitanja riješiti na zadovoljavajući način; čak se i bugarsko pitanje mirnije ocjenjivalo.
U Grčkoj, u štampi i javnom mnjenju, svuda je izbijalo osjećanje oslobođenja od situacije koja je i za Grčku bila krajnje opasna. Tvrdilo se da je crnogorski kralj, digavši ruke od Skadra, ipak izvojevao pobjedu, jer je Italiji i Austrougarskoj oduzeo izgovor za intervenciju. Pored toga, činilo se da krugovi oko vlade pripisuju sebi izvjesnu zaslugu za popuštanje Crne Gore, jer su imali u vidu svoje korake koje su preduzeli u posljednjem momentu.
Ni konferencija ambasadora u Londonu 5. maja nije više imala težak zadatak. Edvard Grej, koji je saopštio odluku kralja Nikole o predaji Skadra u ruke velikih sila, posebno je istakao da skadarsko pitanje i granice Albanije postaju predmet međunarodnih odluka. Prema toj jasnoj izjavi, otpala je svaka kombinacija sa izolovanom austro-italijanskom intervencijom. Konferencija je donijela zaključak da se poslanici sila na Cetinju pobrinu da komandanti međunarodnih snaga preuzmu Skadar, a Crnogorci da pristupe evakuaciji grada. O tome će se sačiniti sporazum između crnogorskih vlasti i komande međunarodnih snaga.

TEŠKA RANA OSTAJE OTVORENA

Kako Austrougarska predaju Skadra nije smatrala uspješnom bez okolnih utvrđenja, i to izričito zahtijevala, ostale sile su se bez okolišenja složile da komandanti međunarodnih snaga dobiju i u tom smislu skoro identična uputstva. Glavnokomandujući eskadre bio je ovlašćen da stupi u pregovore sa crnogorskim vlastima o predaji Skadra mornaričkim snagama.
Na Cetinju se više nije imalo kud. Ali, jedino tu, nije moglo da se sakrije veliko razočarenje zbog nastale situacije. "Držanje Monarhije prema mojoj zemlji u ovoj teškoj krizi zadalo nam je tešku ranu koja će dugo ostati otvorena", izjavio je kralj Nikola dopisniku "Neue Freie Presse". Narodnim poslanicima, koje je pozvao u dvor 8. maja, kralj je iznio držanje Crne Gore u pitanju Skadra, izložio im tok teške krize i naveo razloge popuštanja, koje je bilo neminovno. Crna Gora, po njegovim riječima, odstupila je u interesu opšteg mira. Nova vlada, koju je obrazovao general Janko Vukotić, preduzela je na sebe da u ime kralja izvrši predaju Skadra. Zato je 8. maja obavijestila engleskog poslanika De Salisa da će njen opunomoćenik na pregovorima biti Petar Plamenac, dotadašnji civilni guverner Skadra, koji je u novoj vladi bio za to posebno ovlašćen.
Engleski poslanik je, isto tako, tom prilikom, obaviješten, da će se crnogorski opunomoćenik pokoriti željama komandanata u pogledu načina i dana evakuacije. Sljedećeg dana, u luci San Đovani di Medua, na brodu "King Eduard VII", Petar Plamenac i komandanti međunarodnih snaga potpisali su konvenciju o napuštanju Skadra. Kako se u Skadru nalazilo 10.000 Crnogoraca, riješeno je da poslije 14. maja ostane u okolini grada 1.000 da čuvaju ratni materijal.
Na osnovu tog ugovora, crnogorske trupe su 14. maja napustile Skadar i uputile se svojim domovima iza Taraboša. Istoga dana, Sesil Barni, engleski kontraadmiral je preko engleskog poslanika na Cetinju, izvijestio crnogorsku vladu o dizanju blokade od crnogorske obale.
Time je obilježen kraj skadarske krize.