Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 Zahvaljujemo se izdavačkoj kući CID iz Podgorice koja nam je poklonila knjigu "Crna Gora ". Objavljujemo prva tri poglavlja.      

 


Henri van MANDERE:
CRNA GORA

 

Preuzeto iz knjige:

 

I

NA OBALAMA JADRANSKOG MORA


       Zamislite plavi Jadran i u mislima ćete ga vidjeti obasjanog toplim suncem juga. Zaista je plav, bilo zato što je nebo iznad njega bez oblačka, bilo zato što prijeteći mrki oblaci samo još više ističu njegovu boju naspram oštrih obrisa priobalja. Sunčana je i narav njegovih obala, kako sa ove tako i sa suprotne strane; i u Dalmaciji, gdje obale otvaraju put ka Istoku, i tamo na italijanskoj strani, gdje nude povratak Zapadu. Jadran u sebi objedinjuje obilježja obje ove primorske zemlje koje je priroda tako bogato, tako štedro obdarila, čija je vegetacija tako čudesno lijepa i bujna da smo potpuno zatečeni kad stupimo na tlo Juga; Jadran, međutim i razdvaja: pod teretom viševjekovne istorije dijeli ono što je u kulturi i razvoju moglo biti jedno i podudarno, što je dugo vremena i bilo jedno, da bi sad bilo tako različito pod dejstvom oprečnih sila. S lijeve strane je živost koja progovara iz jezika i gestikulacije; s desne je ćutljivost koju odaje hod stanovnika i jednoličnost narodnih pjesama. S desne su boje neprevaziđene raznolikosti, pravi praznik za oči; i s lijeve postoji širok spektar boja, ali su one sasvim drukčije prirode i odaju sasvim drukčije viđenje života i ljepote.

       Na plavi, sunčani Jadran zapadna Evropa, koja je od njega podosta udaljena, gleda samo kao na more sa istorijskom prošlošću i političkom budućnošću. Ima razloga za ono prvo, kao što ćemo viđati svuda po Dalmaciji; ima razloga i za ono drugo, kao što su jasno pokazali događaji nastali usljed užasnog Balkanskog rata 1912-13.

       Međutim, osim istorijskog Jadrana postoji i Jadran raskošne ljepote, raskošne po privlačnosti njegovih boja, njegove prirode, njegove klime. Nema mora mirnijeg i pitomijeg od ovog koje se naziva plavim zbog svog prijatnog izgleda, ali čije plavetnilo može dostići takvu zagasitost, da djeluje zloslutnije od divlje zapjenušanih talasa, nama tako poznatih sa sjevernih obala. Dok smo predveče, po blagoj i jasnoj mjesečini rane jeseni, koja ovdje ne podsjeća na srebrnu skramu po morskoj površini već na mističnu izmaglicu praskozorja prožetu bijelom, skoro prozirnom svjetlošću, plovili paralelno sa strmim i goletnim krasom obale, nije bilo ni pomisli na opasnost ili nevrijeme. Pa ipak, dovoljno je priupitati makar jednog pomorca koji poznaje Jadran da bi se saznalo kako su brojne večeri i noći u kojima te iste obalske svjetiljke, koje sada procjenjujemo isključivo po njihovom poetskom efektu, predstavljaju žarko željeno spasenje za one koji znaju da podmukli vjetar, s razlogom nazvan burom ili mrtvačkim vjetrom, može da nanese i suviše blizu nemilosrdnih litica i stijena o koje se odbija da bi se još više razgoropadio.

       Na to, međutim, nijesmo mislili kada smo ugledali sunčani Jadran, najprije u Trstu, zatim u Rijeci, a potom ploveći danima duž obala Dalmacije, uživajući u ljepoti ove čudesne zemlje. Iz Trsta austrijski Lojd održava redovnu plovidbu duž obale, a iz Rijeke plove luksuzni brodovi mađarsko-hrvatske kompanije, čiji su saloni zaista izvrsno uređeni. Za turiste koji žele natenane da plove duž obale postoji još i jedan italijanski brod kompanije Pulja iz Barija. Međutim, to ne bismo preporučili nikom ko ne želi da dođe u dodir sa onim što bi moglo da se okarakteriše kao napuljski efekat; uslijedilo bi, naime, neizbježno nerviranje, pogotovu kod Holanđana, što bi moglo da umanji uticaj koji Jadran ima na raspoloženje. A to bi bila grehota, jer plovidba ovim morem zaista predstavlja nešto najljepše što se u Evropi može doživjeti. Svakako, kaže se da nema ničeg novog pod suncem i da, na kraju krajeva, svuda ima ljudi i gradova koji liče jedni na druge; međutim, u okruženju kakvo je ovo ipak se osjeća da su istorija i priroda imale presudan uticaj na formiranje karaktera ljudi koji žive u ovim krajevima, a taj uticaj se iskusi čak i prilikom kratkotrajnog boravka. Jeste, živimo u svijetu koji je svuda nepobitno isti, ali koji ovdje putnika zapahnjuje svojim najjužnijim dahom i koji mu tu već otvara pogled, makar i letimičan, ka Istoku. Jadran, koji se može smatrati južnim dijelom Evrope, ne može se bolje okarakterisati nego kao predvorje Istoka.

       Trst i Rijeka dvije su jadranske luke visoko na sjeveru - jedna austrijska druga ugarska - obje smještene usred širokog zaliva čije plavetnilo još jasnije nego drugdje odudara od obale i njenih bijelih kuća i zelenog rastinja. Fiume, za Srbe Rijeka, što ne znači ništa drugo do luka, u mnogome podsjeća na Trst; samo što ovaj pomalo sumorni grad više odgovara karakteru Mađara od nadasve veselog i sunčanog Trsta. Oba grada podignuta su na obroncima brda i nude sjajan pogled, kako s kopna na more tako i s mora na kopno; pogotovu uveče pružaju fantastičan prizor, kad im se bezbrojne svjetiljke ogledaju u mirnoj površini mora. Turisti ova dva grada posjećuju najviše stoga što se uz njih protežu najposjećenija ljetovališta; kod Rijeke je to Opatija, prva po starini, omiljeno stjecište bečke aristokratije; kod Trsta je to ka jednoj strani Kopar, ka drugoj Grano koji se sve više razvija i do kojeg put vodi pokraj blistavo bijelog dvorca Miramare, smještenog usred guste šume, koji kod sadašnjih Habzburgovaca budi samo loše uspomene na tugu i tragiku. Trst i Rijeka dva su trgovačka, lučka grada, ali kod onog prvog je taj karakter izraženiji nego kod ovog drugog, možda i zato što pokriva čitavo Jadransko more i sve narode koji kraj njega žive. Dok se u Rijeci mogu sresti samo Mađari i Hrvati, u Trstu se već i u nošnjama na pristaništu može uočiti velika živopisnost od ranog jutra do kasne večeri. Sa svojim stepenastim nizovima kuća u veseloj bijeloj boji, što odudaraju od tamne pozadine sumornih planina koje bacaju svoje sjenke preko siromašne i puste Istre, Trst je egzotični lučki grad bez premca, gdje se svi okupljaju da bi radili i da bi se poslije rada odmarali i opuštali. Za Trst se mnogo prije nego za Rijeku može reći da gospodari Jadranskim morem! A kada bi italijanski iredentisti, čiji je jezik ovdje najrasprostranjeniji i koji se - što je posebno zanimljivo - koristi čak i za obilježavanje ulica, našli razloga da polože pravo na ovaj grad u korist Italije, onda bi im se moglo uzvratiti da je ovo najprije međunarodni, u svakom slučaju jadranski grad, a tek onda italijanski ili austrijski.


* * *

       Dalmacija, koja trenutno pripada krunskim posjedima cara Franje Josifa, već je i po tome pravi krunski posjed ovog napabirčenog carstva kojim se vlada iz Beča, što ima sopstven mada ne i sasvim autohton karakter. Sam njen oblik svakako nije mogao a da ne utiče na taj karakter. Skoro šest stotina kilometara proteže se duž Jadrana; na istoku je omeđena sumornim albanskim planinama, na sjeveru joj zaleđe čine Dinarske planine i Velebit, a svojom neznatnom širinom razdvaja Jadran od Bosne i Hercegovine. Usljed te svoje neznatne širine upućena je na stjenovito priobalje; iz tog goletnog tla siromašnog vodom morala je da izvlači ono što je drugim zemljama darivala mnogo izdašnija priroda. Tek su mukotrpnim radom njeni stanovnici uspjeli da pripitome padine i da ih zasade vinovom lozom, smokvama, maslinama i bademom, a kasnije i buhačem od kojeg se na ostrvima pred obalom pravi poznati insekticid. Možda je Dalmacija nekad bila siromašna florom, ali sada tamo bujaju najljepši lijanderi, agave, ruzmarin, mirta i nar, pogotovu kako se napreduje ka jugu, tako da vegetacija tamo već podsjeća na Siciliju i Grčku. Do Splita, međutim, pogled ne vara kada se putniku iza planinskih vrhova privide goleti; siromašna i kamenitaje to zemlja, kao što je poslije i Crna Gora, ali se ne može mjeriti sa ponositom i pustom ljepotom tog gorskog carstva. Poslije Splita pak, i to ne samo na veselo raštrkanim ostrvima pred obalom već i na samom kopnu, ponovo se može vidjeti vegetacija koja sasvim odgovara toploj, izvanredno prijatnoj klimi. Tada čovjek osjeti da se nalazi pred kapijom istoka Evrope i da je ipak Jadran bio taj koji je vjekovima razdvajao Istok od ekspanzivnih običaja Zapada. Tu nailazimo na muškarce što nose male crvene kape, u lanenim košuljama i srebrom izvezenim prslucima, sa ogrtačima od grubog sukna obrubljenog crvenom vunom i sa kožnim pojasem za koji zadjenu nož i lulu; tu nailazimo na žene što nose opanke, u bijelim ili plavim haljinama i lanenim ili vunenim dolamama, sa jelecima i zavodljivim keceljama; tu nailazimo na ljude čiji izgled svjedoči o živoj tradiciji zemlje gdje još uvijek nije sasvim isto kao svuda dragdje.

       Ima nečeg u dalmatinskom karakteru što ukazuje na uticaj burne prošlosti ove zemlje. Davnašnju nezavisnu kraljevinu Avgust je u potpunosti osvojio i pod imenom Ilirija pripojio Rimskom carstvu; slijedilo je nekoliko vjekova razvoja i procvata kakvi se više nikad nijesu ponovili. Kasnije su ovu rimsku provinciju naizmjenično zauzimali Goti, Avari, Sloveni; pod ugarskom vlašću bila je vojvodstvo da bi se zatira stavila pod zaštitu tada veoma moćne Mletačke republike. Enriko Dandolo, slijepi dužd, osvojio ju je na svom krstaškom pohodu i zadržao je nakon ogorčene borbe sa Mađarima; Mlečani su od nje napravili utvrđenje protiv nadirućih Turaka koji su tada već bili prodrli do pred zidine Splita. Dalmaciji je neprekidno prijetilo tursko ropstvo, ali kao što se i Beč pokazao neosvojivim hrišćanskim utvrđenjem tako su se i ovde austrijske vojske uspješno borile protiv vjerskog neprijatelja. Napoleon I ostavio ju je najprije u okvira Austrije da bi je potom pridodao italijanskom kraljevstvu svog posinka Eugena; tokom posljednje četiri godine svoje slavne vladavine proglasio ju je nezavisnom ilirskom teritorijom, da bi je Bečki kongres opet vratio Habzburgovcima. Samo je jedan dio zemlje, onaj u neposrednom okruženju Dubrovnika, imao drugačiju prošlost; tokom svih tih vjekova to je bila i ostala slobodna republika; slobodna od Turaka i slobodna od Austrijanaca, sve dok francuskim maršalima nije pošlo za rukom da je 1808. pripoje Iliriji. Posebno se u samom gradu Dubrovniku, ali i u čitavoj unutrašnjosti Dalmacije, mogu naći rasuti i dobrim dijelom zapušteni spomenici svih tih tako različitih perioda. Iz razorenih građevina, čijim se monumentalnim i sjajnim razmjerama i ovdje divimo, progovara rimsko doba; u načinu gradnje sela i gradova ogleda se uticaj Mlečana; u čitavom životu naroda ima nečeg što vuče ka Istoku, ali istovremeno i ka Italiji sa njenim bojama i šarenolikim običajima. Različitost običaja, kakva mora postojati u ovakvoj zemlji, jasno se osjeća i opaža; jedino nema ničeg, ali baš ničeg što strancu govori o pripadnosti njemačkim Habzburgovcima. Naime, u lukama se govori italijanski, u unutrašnjosti srpski i hrvatski; austrijska vlast se poznaje samo po novcu koji je u opticaju i po obimu vojske koja je prisutna u svakom utvrđenju i u svim bastionima na Jadranu kako bi preduprijedila moguće događaje.

       Ovo važi od Zadra, prvog grada u koji se pristaje na području Dalmacije, pa sve do Kotora gdje se austrijska vlast završava uskim pojasom obale.

       Zadar je najstariji, najdostojanstveniji grad Dalmacije, čija je katedrala posvećena mudrom Donatu koji je živio u vrijeme Karla Velikog. Sada je to sjedište provincijske uprave odakle se izdaju i zapovijesti vojnih vlasti. No, čak i ako ne zanemarimo da taj isti Zadar, sa svojim malobrojnim kućama koje izviruju iz okolnog zelenila, otvara prolaz ka onom dijelu unutrašnjosti koji skriva čudesne Krkine vodopade, on kao grad ipak nema neku privlačnost kada ga uporedimo sa Splitom koji je mnogo veći i značajniji za život Dalmacije. Zadar prije svega gubi bitku zato što Spliiom dominira stara Dioklecijanova palata, svakako najznamenitija građevina koja je Dalmaciji ostala od Rimskog carstva. Ona dominira gradom sa svojih 215 metara dužine i 175 metara širine; mudrome caru služila je kao odmorište nakon što se povukao s prijestola; nakon njegove smrti krenulo je njeno propadanje, i uskoro je okolnom stanovništu pocela da služi kao sklonište. Zidovi nekadašnje palate postali su zidine grada; njene kapije postale su prilazi utvrđenju; njeni hodnici, koji su svojevremeno presijecali palatu cijelom njenom dužinom i širinom, postali su ulice tako nastalog grada. Sa svojih 7000 stanovnika na tako malom prostoru on i za dalmatinske prilike predstavlja neviđen splet uskih uličica u kojima ne treba ni pomišljati na mogućnost prevoza, i u kojima se čak i pješaci s mukom mimoilaze. Prednja fasada koja se proteže duž pristaništa u potpunosti je zaposjednuta dućanima čija svijetlozelena boja neobično odudara od dostojanstvenih ostataka starih zidova; onaj dio koji su svojevremeno zauzimale careve odaje sada predstavlja kompleks kućica i kuća u kojima živi mnoštvo porodica. Nekadašnji peristil poslužio je kao porta gdje se zvonik izdiže visoko iznad zidina grada i kupastog zdanja katedrale u kojoj počiva Jovan Ravenski, prvi biskup Splita. Bili smo tamo ргеко dana, kada je sve skučeno i prljavo; bili smo tamo noću kada je mjesec bio tako ljubazan da sve obavije velom romantike. Tada smo osluškivali slatke zvuke južnjačke muzike što su dopirali iz jedne krčme koja je nekada bila carevo kupatilo; tada smo ušli kroz veličanstvenu Portu Aureu i nijesmo zatekli ništa što bi u ovom gradu lutaka sa njegovim sirotinjskim i neprijatnim izgledom pobudilo bilo kakvu grozu ili strah.

        Split je možda interesantan za putnika i zato što razdvaja obalu na dva prilično različita dijela. Već smo spomenuli da se od Trsta ili Rijeke prolazi pored golog i prilično monotonog krša koji u sebi nosi svu neplodnost ovog područja. Ali, tek što se prođe Split, a obala odjednom dobija sasvim drugi izgled i u ovom najjužnijem dijelu Evrope poprima odličja najsjevernijeg dijela svijeta. Tu počinju da se smjenjuju fjordovi različite dubine, koje je more usjeklo u kopno, i zalivi čiju je dubinu nemoguće procijeniti s mora zato što svaka uvala donosi nova iznenađenja. Ova promjena u izgledu obale ne primjećuje se odmah zato što se veliki brodovi od Splita kreću među ostrvima pred obalom i plove pored Hvara i Korčule. Ta dva ostrva podsjećaju na to da se u ovim mirnim vodama 1866. odigrala strašna pomorska bitka između Austrije i Italije. Tek se kod Gravose*, tamo gdje se uplovljava u takozvani Zaton veliki, pruža pogled na dalmatinske fjordove. Nije sasvim jasno zbog čega je zaliv kod Gravose dobio svoje moćno ime, u svakom slučaju nije najznačajniji. Čitava Gravosa, pravi biser spokoja čiji šareni i cvjetni vrtovi odudaraju od turobnosti okolnih planina, prije svega predstavlja prilaz Dubrovniku koji se nalazi iza nje. Putem koji vodi tik uz obalu stiže se u taj stari utvrđeni grad koji se prikazuje u svoj svojoj već vjekovima opjevanoj moći. Izdiže se iz mora na strmoj stijeni; sa kopna sada vode lako dostupni putevi ka nekadašnjem utvrđenju; međutim, kad čovjek digne pogled ka prirodnim zidinama koje su stvorile litice, onda shvati da je Dubrovnik, gradobran južno-dalmatinskim ostrvima, mogao da odolijeva svim napadima dok god je njegovo stanovništvo bilo odano slobodi i nezavisnosti. Sada se stara Raguza može prepoznati samo u ostacima prohujalih vremena; sada i odavde vode putevi u druge krajeve koji su mnogo manje karakteristični.
*U knjizi nije uvijek bilo moguće identifikovati toponime, lokalitete i sl. Zato su takvi u tekstu ostali naznačeni kurzivom, a ostali su objašnjeni u fusnotama.

       Sa mora se Dubrovnik može vidjeti samo površno; od njega nas razdvajaju ostrva pred njegovom obalom. Oplovljava se čitavo poluostrvo Lapad koje svakako ima najbujniju vegetaciju u čitavoj Dalmaciji. Sve se dublje u priobalju ocrtavaju litice i fjordovi; ponekad nam priušte živopisan pogled do duboko u unutrašnjost kopna. A onda pred pramcem izranja svjetionik na Oštrom rtu, najsjevernijoj tački Boke Kotorske; neobično je da se do posljednjeg trenutka, do pred sam uski ulaz u Boku, ništa ne da naslutiti od velike vode koja se iza njega krije. Onog trenutka kada se zapazi ta vodena površina, pogled padne i na zasljepljujuću bjelinu Herceg-Novog koji okupan u suncu dominira čitavim ulazom u Boku; zato su ga još u doba Turaka i Mlečana smatrali ključem ovog zaliva. Stanovnici Herceg-Novog nijesu poput ostalih stanovnika Boke pravi Bokelji već su to pomorci koji su oplovili sva mora i koji govore pomalo od svakog jezika!


Moćni i živopisni Dubrovnik viđen sa kopna


* * *

       Boka Kotorska svakako nudi veoma osebujan prizor. Ksavijer Marmije joj u jednom od svojih putopisa pripisuje takvu ljepotu da ona sama opravdava ovaj dugi put, čak i da se ništa drago usput ne vidi. Ono što Boka kao ime označava zapravo nalikuje ušću rijeke; slika je i prilika najljepšeg norveškog fjorda koji, krivudajući u različitim pravcima i slijedeći obrise planina, vodi od Kotora ka moru. Čitav ovaj kanal čini prirodno zaštićen zaliv u kojem moreplovac ne mora da strahuje od nevremena, i tako je veliki da bi tu mogle da manevrišu sve evropske flote zajedno; napokon, toliko je dubok da čak i veliki turistički parobrodi mogu da pristanu uz obalu. Pjer Marž, koji je na svojim putovanjima po Crnoj Gori i Dalmaciji uvijek iznova bio fasciniran jedinstvenim prizorom što se pruža kada se pred sobom ima čitava Boka, poredi je sa Firvaldšteterskim jezerom, ali je smatra - i sigurno ne bez razloga - mnogo divljijom i izvornijom od tih švajcarskih voda. Fjord se može podijeliti na tri velika zaliva, i to Kotorski, Tivatski i Toplanski, s tim što ovaj posljednji izlazi na more. Sva tri su razdvojena ogromnim planinama i spojena uskim i dubokim kanalima. Svaki od ovih zaliva opet ima sopstvene potpodjele u zatone duž kojih vijuga obalski put koji sa svakom okukom pruža nove i iznenađujuće panorame.

       Već prilikom uplovljavanja u Boku putnik se suočava sa sumornim crnogorskim planinama; s lijeve strane iznad Risna, koji se nalazi u jednom uglu Tivatskog zaliva, prijeteći se uzdiže Orjen; više udesno, sa gradom Kotorom u podnožju, štrče visovi Lovćena. Tamo gore, gdje vrhovi paraju nebo, nalazi se malo kraljevsto koje je željelo da osvoji Skadar i koje je primoralo čitavu Evropu da mobiliše svoje flote; na padinama planina, koje još velikim dijelom predstavljaju austrijsku teritoriju, vide se moćna utvrđenja koja svjedoče o strahu što ispunjava monarhiju. Zaista, kao i u ostalim djelovima Dalmacije, i ovdje se osjeća da je habzburška vlast samo formalna; crnogorski, u svakom slučaju slovenski karakter je taj koji je svuda prodro i do u najsitnije običaje. Nije mogla Austrija da zadrži Boku bez borbe; dovoljno je da se sjetimo krvavog ustanka Bokelja iz 1869, kada su htjeli da im ospore staru poštedu od vojne službe, pa da shvatimo na kakvu demonstraciju sile ovaj narod može da primora Dunavsku monarhiju.

       Stojeći tu, čovjek se zaista pita da se ne nalazi ipak više u crnogorskoj nego u austrijskoj zemlji; i da se sav ovaj narod, razdvojen samo malim razlikama, ne osjeća ipak jednim sa svojom braćom tamo gore iza crnih vrhova, koji kada se spuštaju brdskom stazom sa Cetinja ka Kotoru sigurno osjećaju prema Boki ono što je kralja Nikolu inspirisalo da spjeva u čast Barskog zaliva:

Onvereend zijn nog zij beiden,
die bet' in haar fierheid staan,
't Zijn mijn bergen, 't zijn Uw golven,
Zee! die harten vrij doet slaan!

En ik smeek U: Wees de mijne!
Moog' de Hemel dit gehengen,
Alle paarlen van Uw bodem,
Alle visschen mij te brengen.

Wees de mijn' tot op Uw diepte,
Wees de mijne wijd en zijd,
Met de stormen op Uw baren,
Met Uw toorn, Uw woesten strijd.

Met de scheepkens, wees de mijne,
Met de schippers, die hun koers
Schommelend zoeken op de golven,
Onder Zon of vvolkenfloers.

Wees de mijne! Prachtheldinne!
Werp Uw schuim op mijn gebied,
Tot de spil der aard zal breken
En de Zon slechts leegte ziet.


Moru

Pozdravljam te, sinje more,
o livado tečna, ravna,
ti velika prostorijo,
željo moja preodavna!

Pozdravljam te i začuđen
ljepoti se tvojoj divim,
a zle ljude i opake
kao ikad sada krivim,

rašta zlobno razdvajaše
dv'je stihije, dv'je slobode,
obje divne, silne obje:
moje gore, tvoje vode!

No zašto ću kleti ljude?
Eto, neka bog ih pita!
Sad smo svoji, sinje more,
nas bratimi krv prolita -

hvala bogu i junaštvu
crnogorskih sokolova!
Pjesmu ovu sad ti pjevam
uz silni ti buk valova.

I ovom te pjesmom kumim:
budi moje, more plavo,
tako višnji sačuva' ti
ribe i tvoj biser zdravo!

Budi moje, sinje more,
dubine ti i širine,
i tako ti svih vjetrova,
tvog ijeda i tišine!

Budi moje, brodova ti
i mučenih pomoraca,
i lijepog plavetnila,
što ti ozgo nebo baca!

Budi moje, more plavo,
i uz kamen moj pjenuši,
dok je sv'jeta, dok je ljudi,
dok te sunce ne isuši!


       Unaprijed nam je to rečeno, a i da nije, turistički vodiči bi nas već obavijestili da je Kotorski zaliv prelijep. I zaista, ne treba žuriti obalom Dalmacije kako bi se polagano upila atmosfera ove izuzetne slovenske ljepote čije najsavršenije ovaploćenje predstavlja Boka. Ulaz naspram Herceg-Novog sa veličanstvenom i impozantno surovom panoramom u pozadini svakako zadivljuje, ali prava priroda njene ljepote otkriva se tek nakon što se prođe kroz Verige, taj neobično uski prolaz koji se ranije iz Lepetana mogao zatvoriti lancima. Oko čitavog zaliva vodi put za koji je Pjer Marž rekao da je odlično prohodan za automobile, i taj put prolazi pokraj malog i zaista rustikalnog Baošića što budi uspomene na Pjera Lotija koji je tamo boravio sa jednim međunarodnim odredom i koji se svakodnevno pentrao po hrastom obraslim vrhovima kako bi se tamo sretao sa Paskvalom Ivanović, djevojčicom obučenom u žensku hercegovačku nošnju! Put prati čitavu širinu zatona koji se nalazi u lijevom uglu Kotorskog zaliva; tu prolazi kroz Risan, smješten u podnožju Orjena, sa stanovništvom koje predstavlja najdivljiji dio Bokelja, divlji po tradiciji, divlji po običajima, divlji po izgledu usljed velikih brkova i gustih obrva, usljed pojaseva krcatih oružjem. Put nastavlja podnožjem planine Casson koja se uzdiže tačno preko puta Veriga i koja se poput brodskog pramca isturila tamo gdje se na obali nalazi mali Perast. Upravo ova planina od risanskog zatona, koji zapravo nije ništa drugo nego dio Kotorskog zaliva, čini poseban zaliv sa dva ostrvceta, Svetim Đorđem i Gospom od Škrpjela, dva mjesta hodočašća za moreplovce iz okolnih mjesta. A iz samog Perasta se na obje strane planine pruža najupečatljiviji pogled na čitavu Boku; s desne strane pogled ide do u dubinu zatona sa njegovim fascinantnim i živopisnim zaleđem; pravo se gleda u Tivatski zaliv, pa mimo blještavo bijelog Herceg-Novog sve do beskrajne pučine Jadrana; s lijeve strane pogled obuhvata Kotorski zaliv, a sasvim u daljini iskusno oko može vidjeti i sam Kotor.

       Odatle put skoro pravom linijom ide prema Kotoru, paralelno sa strmim planinskim grebenom sa suprotne strane, što poput teških, tu posađenih zidina razdvaja ovaj zaliv od Zaliva Trašte koji u cjelini izlazi na more i čiji ćemo izgled moći bolje da sagledamo kasnije, kada se iz Kotora budemo peli ka Cetinju. U podnožju ove planine nalazi se bezbroj malih mjesta kao što su Orahovac, Ljuta, Dobrota i druga, koja kao da su samo skupine kućica, posađenih tamo zarad uljepšavanja prirode. Na trenutak kao da nas zavara iluzija, kao da vidimo odraz u ogledalu kad nam se tik jedan iznad drugog, na neznatnom odstojanju ukažu Donji i Gornji Stoliv, oba građena po istom modelu i oba grupisana oko mletačkog zvonika. Odavde, sa puta, nemamo isti pogled na obalu kao s broda koji oplovljava zaliv. Odande se gleda na planine, na njihove padine i guste, skoro neprohodne šume koje se završavaju tek pred vrhovima, ostavljajući njih gole i stjenovite; vidi se put kako poput zmije vijuga po stijenju, i kao da vodi na nebo gdje mu je kraj sakriven u oblacima! Odatle se najprije ugleda Kotor, sagrađen pod liticama; vide se bedemi kako savršeno pristaju uz mrke planine i kako vode do dva ili tri utvrđenja podignuta iznad grada na najisturenijim tačkama. Kotor ima samo jednu usku marinu i kad ugledate ukotvljen brod na pristaništu, čini se kao da je ukotvljen uz same litice. Kad se iskrcate, pogled vam krene visoko uz stijene, tako visoko da im ne možete sagledati kraj; јеr tako se okomito uzdižu iznad Kotora, da bacaju sjenku preko čitavog gradića i mrače uske uličice u koje ionako ne prodire mnogo svjetlosti. Ovo mjesto, Cattaro na italijanskom a Kotor na hrvatskom, u vrijeme Rimljana nazvan Acrivium, spada u onu vrstu dalmatinskih gradića gdje nijedno vozilo neće pokušati da prođe kroz ulice. Samo tri uske kapije omogućavaju pristup gradu, a usljed stjenovite nadstrešnice više liče na ulaz u tamnicu negoli u grad. Kotor nije lijep, znamenit je samo zbog stare katedrale koja svjedoči o krvi prolivenoj kada je Venecija u petnaestom vijeku osvojila ovo mjesto i tek masovnim istrebljenjem vjernika uspjela da pravoslavnu vjeru zamijeni katoličkom. Tipičan je po svojim karakterističnim bazarima i po uličicama koje podsjećaju istovremeno i na Napulj i na Carigrad. Vježbalište je jedino mjesto gdje se može malo slobodnije disati i gdje se može uživati u pogledu na staru sahat-kulu. Ali i tu su prisutne planine koje se prijeteći nadvijaju poput gustih obrva nad namunjenim pogledom; i osjeća se pritisak ovog divljeg krajolika koji otkriva prirodu u svoj njenoj moći i silini.

       Posebno privlačno je svakako i pristanište koje se proteže do mjesta gdje se Škudra, divlja planinska rijeka iz Crne Gore, sručuje u zaliv stiješnjena dvama sprudovima. Na ovom pristaništu, gdje je 1860. mučki ubijen prethodnik i stric sadašnjeg crnogorskog kralja, nalazi se crnogorska pijaca zbog koje se stanovnici čitave Crne Gore spuštaju do mora kako bi obavili svoje kupovine, pri čemu pak, ako žele da uđu u Kotor, moraju stražarima privremeno da predaju oružje koje uvijek nose sa sobom; mjera je to koja je donijeta još prije više decenija, ali koja mnogo toga kazuje. Onaj čas kada bilo u rano jutro ili u sunčano popodne pristignu brodovi iz Trsta ili Rijeke sigurno predstavlja najživlji trenutak za čitavo stanovništvo. Nosači, čija spoljašnost više podsjeća na bandite nego na pouzdane vodiče, opkoljavaju turiste koji se još nijesu pribrali od čudesnih utisaka koje su usput stekli; prate ih do dugog niza najčudnovatijih zaprežnih kola, skupljenih izgleda iz svih krajeva svijeta, koja čekaju spremna da ih uznesu uz visoki greben preko granice malog kraljevstva koje je danima prkosilo Evropi i njenoj floti, ne htjevši da se povinuje i ugrozivši zamalo mir. I, prije nego što je svjestan šta ga je snašlo, putnik je već uguran u neki od tih malih fijakera, a vatreni crnogorski konji podstaknuti su na oštar kas kojim duž pristaništa, zatim preko mosta sa tipičnom austrijskom stražarskom kućicom otpočinju uspon koji traje satima i koji otvara sve širi pogled na veličanstvenu Boku. Crnogorci, koji se ovdje mogu vidjeti prvi put u njihovoj živopisnoj nošnji koja se veoma razlikuje od dalmatinske, šetaju gordo kroz gomilu, ili stoje okupljeni u grupice, ili već kreću nazad kući, pri čemu muškarac ponosito jaše na konju ili mazgi dok se žena zlopati jer predstavlja samo muškarčevu tegleću marvu!

       Predveče pristanište utihne i opusti; oni koji vole da snijevaju i kojima ti sni najviše prijaju ukoliko su odsanjani u nepoznatom okruženju, treba da izađu napolje i da prošetaju pristaništem, treba da osluškuju sve te strane zvuke koji kao da dopira iz neke strane atmosfere; treba da se potrade da osjete sve te čudesne uticaje koji im se obraćaju u ovom čudesnom okruženju. Možda će im mjesec biti naklonjen pa će se probiti kroz oblake kako bi svojom svjetlošću čitav taj prizor, već sam po sebi misteriozan i romantičan, obavio u još fantastičnije ruho. Ukoliko umiju da slušaju, čuće sigurno u mislima kako im se obraćaju glasovi prošlosti, a ako ne umiju da slušaju, doprijeće do njih iz nekog ugla samo monotono pjevanje u koje se jedino Sloveni razumiju. Ne smiju zaboraviti da šetaju po zemlji, a da se visoko iznad njih, tako reći na nebu, ustoličio odvažan, samosvojan i izvoran narod kod kojeg žele uskoro da budu dočekani i primljeni.


II

CRNA GORA, ZEMLJA CRNIH PLANINA

       Ovdje, na prijelazu između zapada i istoka Evrope, na obalama mora koje istovremeno predstavlja i razmeđe i spoj; na kapijama onog, dakle, što za zapadnu Evropu predstavlja nepoznanicu, nalazi se ova mala zemlja koja je ranije ostajala neprimijećena, temeljnije proučavana krajnje rijetko i samo kao kuriozitet, a koja je upravo proteklih decenija izbila u prvi plan i uspjela - zanemarimo li incidente iz proljeća 1913 - da u političkoj istoriji Balkana osigura sebi ulogu, značajnu saglasno svojoj moći. Ime joj potiče od turobnih boja njenih planina; to je ime, čije porijeklo neki traže u djevičanskim šumama koje još uvijek odlikuju najstariji, mada istorijski ne i najbogatiji dio Crne Gore; drugi za njega vezuju lik jednog od najsvjetlijih junaka crnogorskih balada i ratničkih spjevova, gospodara Ivana Crnojevića, koji je kao ratnik bio toliko čuven da su Turci njega i sve njegove sljedbenike prozvali „crnim ljudima" kako bi naznačili koliko su ih se plašili kao demonskih i mračnih sila. Međutim, kao da Crna Gora nije samo zemlja crnih gora, gdje se pogotovu s večeri, kada se produže sjenke, planine zaista zlokobne i crne izdižu iznad svoje okoline, već kao da istovremeno predstavlja i najtamniju nutrinu Evrope, do koje je teško, skoro nemoguće doprijeti. Saksonski putnik Kol1 je prije više decenija bio prvi naš savremenik koji je preduzeo putovanje u te krajeve, što ga je naučilo da cijeni ovu zemlju i ovaj narod; ono što je sakupio od utisaka sa zanimanjem se čitalo, mnogo puta citiralo i, što je možda najznačajnije, inspirisalo je na bolje upoznavanje. Crna Gora je možda mala i siromašna zemlja, ali se ne može požaliti da se ne pominje u turističkoj literaturi posljednjih godina; kao i u knjigama geografske i druge prirode, bilo posmatrana sama za sebe, bilo neposredno u vezi sa susjednom Dalmacijom. Na taj način je omogućeno da se bolje razumiju ova mala zemlja i njeno neobično, još uvijek veoma autentično stanovništvo; a činjenica da je poslije boljeg upoznavanja interesovanje ostalo isto, da se prije proširilo nego što se smanjilo, može poslužiti kao dokaz da se ova mala država, nekada kneževina a sada kraljevina, smatra dostojnora toga. Kada se porazmisli, to je utoliko upadljivije što je Crna Gora ne samo mala zemlja nevelike površine, već uz to ima veoma siromašno stanovništvo i tlo za koje se s pravom može sumnjati da će ikad dati ikakva bogatstva; uz to u svojoj slavnoj istoriji nikada nije došla ni u kakav dodir sa trgovinom i saobraćajem, sa ekonomskim ili komercijalnim životom.

1. Kohl: Eine Reise nach Dalmatien, 1851.

       Šta je, dakle, to što Crnoj Gori daje privlačnost koju ne poriče nijedan putnik koji je posjetio ovu zemlju; što već decenijama zaredom na Crnogorce skreće pažnju kakva se u današnje vrijeme ne ukazuje nijednom drugom narodu ili zemlji? Crna Gora nije samo carstvo crnih planina već i zemlja karakteristične osamljenosti kakva se u našem civilizovanom vijeku teško može naći, čak ni u onim krajevima koji su donedavno opisivani kao negostoljubivi; to je zemlja prirodne nenaseljenosti koja ne isključuje civilizaciju ali je na neobičan, a istovremeno i blagodatan način suprotstavlja onom što mi u našim velikim gradovima i našim civilizovanim zemljama upoznajemo kao nužna civilizacijska dostignuća.

       Crnogorci čine, a to su veoma jasno pokazali tokom rata sa Turskom, tako poseban narod kakav se ne može sresti nigdje drugdje, pogotovu ne u našem dijelu svijeta. Kol ih u svojim zapisima poredi sa narodima iz Homerovih spjevova; sve vrline i sve mane tih naroda pronašao je i kod Crnogoraca. Zaista, ima nečeg od biblijske jednostavnosti u ovom narodu; ima tu najoriginalnije poetičnosti, ali samim tim i nepojmljivo originalnih ideja ljudskosti, časti i kulture. Crnogorci se ne smiju porediti sa prosječnim Evropljanima; niko nije živio u tolikoj izolovanosti, i to ne pojedinačno, već kao čitav narod; to nije proisteklo iz slučajnih okolnosti već je bilo nužna i logična posljedica istorije njihove zemlje i tradicije njihovih predaka. Crnogorce treba posmatrati u svjetlu istorije njihove zemlje, u svjetlu pjesama i balada prohujalih vremena; treba ih upoznati u njihovom sopstvenom okruženju kako bi se odredio stepen civilizovanosti i kako bi se uvidjelo u kojoj mjeri u ovom narodu postoji osnova najboljih osobina koje treba razvijati, ne naglim reformama, već polaganim i postepenim napredovanjem, stalnim upoznavanjem sa onim što je dobro u blagosti zapadnjačkog morala. Ovdje se, kao i u Dalmaciji, nalazi kapija koja vodi od zapada ka istoku, i kada se prođe kroz nju, puca prvi put pogled na čudesni istočnjački život sa svim njegovim bojama i svom njegovom raskoši i svom njegovom privlačnošću. A Crna Gora pruža pristup i nečem mnogo višem od toga: ona pruža uvid u prošlost koja je drevna i koja se nigdje na svijetu više ne može oživjeti, koja se ne ogleda u necivilizovanosti i poricanju tekovina nauke i kulture, već se ističe očuvanjem starih pojmova i shvatanja, koje mi onda posmatramo kao istorijske ideje i tumačimo u duhu sopstvenih socioloških razmišljanja.

       Crna Gora je postala zemlja bogata suprotnostima ponajviše zato što je, s jedne strane, jedan u suštini jednostavan narod ostao nezavisan u teško pristupačnoj zemlji, a, s druge strane, nehotice došao u dodir sa novim običajima i tradicijama sa Zapada. U Crnoj Gori se mogu dobro praviti poređenja, i to uvijek takva da vode do veoma mješovitih utisaka koji se logički teško dopunjuju. Ono što pada u oči od prvog trenutka kada tamo kročite, i to kod svakog predstavnika ovog naroda, bilo da je viđen ili prost, bogat ili siromašan, to su ponos i gordost, što nehotice podsjeća na Španiju, ali se opet razlikuje od nje, zato što ovdje ne izvire samo iz tradicije, nije to naučen, brižljivo održavan viteški stav, već svoj nastanak ima da zahvali urođenom osjećanju slobode i nezavisnosti koje Crnogorac osjeća prema svojoj rodnoj grudi, što ga nikad neće niti može načiniti prosjakom i zbog kojeg stranca dočekuje sa gostoljubivošću koja već sama po sebi isključuje svako podaništvo, tako rasprostranjeno u manje civilizovanim zemljama. Pada u oči kod ovog naroda, pogotovu kod njegovog muškog dijela, ležernost koja nije daleko od lijenosti, ali koja je samo na izgled srodna sa najgorom od svih italijanskih navika, zato što nije u pitanju stvarna ležernost ili lijenost, već nešto što proizlazi iz jednostavnosti crnogorskog života koji ne zna za drugo do za zadovoljenje dnevnih, veoma skromnih potreba; zato zemljoradnik svoje selo smatra za svoje sve i svja i prije ga odbija nego što ga privlači ono nekoliko velikih naselja u kraljevstvu. Pada u oči, opet prevashodno kod muškog dijela, njega spoljašnosti, potreba za uljepšavanjem i bogatstvom odjeće, koja se često zadovoljava utroškom i posljednje ušteđevine; međutim, ta gizdavost nije nalik na špansku, jer ovdje nije cilj da se dopadne ženama; naprotiv, ništa nije manje namjera nego takva galanterija koja bi kod Crnogorаса, s obzirom na nizak položaj žene u društvu, izazvao samoprezir. Pada u oči kod ovog naroda jedno pokoravanje, povinovanje sudbini od danas do sjutra, a da u tome nema ničeg od hrišćanskog ili duboko religioznog duha; u njemu se ne može otkriti ništa drugo do izraz fatalističkog duha, to je odraz neizvjesnosti posjeda i života koju je Crnogorcima od malih nogu utisnula njihova istorija. Čak i na tako maloj površini, jer ovo kraljevstvo je jedno od najmanjih u Evropi, ova zemlja obiluje suprotnostima: u karakteru naroda i u odnosu između muškarca i žene, koji je za nju toliko ponižavajući kao nigdje u Evropi; u dobroj i u lošoj strani običaja i navika; u konfiguraciji zemlje, napokon, koja na tako maloj površini raspolaže kako najgušćim šumama tako i najpitomijim pašnjacima, kako najogoljelijim i najnepristupačnijim vrletima tako i najljupkijim dolinama punim plodnog zemljišta. U Crnoj Gori se još uvijek živi biblijskom jednostavnošću, a ipak udruženo sa savremenim porokom; i ovdje je dovoljno nepunih deset sati da se iz planinske hladnoće i goleti dospije u raskošnu toplotu i bujnu vegetaciju najjužnijeg juga.

       Sigurno vam je poznata jednostavna legenda koja pripovijeda kako je ova mala zemlja geološki postala ovakva kakva je. Kada je blagi Bog stvarao Zemlju, tako glasi priča, nosio je određenu količinu planina u džaku na leđima kako bi ih rasijao po čitavoj zemaljskoj kugli; međutim, kada je došao do onog dijela Evrope, gdje se sada nalazi Crna Gora, džak se pocijepao i prije nego što je Bog to mogao da spriječi, veliki deo sadržaja, namijenjen drugim predjelima, pao je na ono što će kasnije biti crnogorsko tlo. Zaista, tako s pravom bilježi i Pjer Marž u svom šturom putopisu o Dalmaciji i Crnoj Gori, nigdje se ne mogu sresti čudnovatije formacije nego u ovoj zemlji. Pogotovu kada se nađete na najvišoj tački puta, koji se - sada izvrsno popločan - pruža od Njeguša ka glavnom gradu Cetinju. Tu se može uživati u panorami s kojom se mogu mjeriti samo malobrojne u Evropi. I tu se može vidjeti koliko je čudnovat prijelaz od dalmatinskih Alpa ka Balkanu u užem smislu riječi; kako su se tu, zapravo, sudarila dva teška masiva i kako tim sudarom nijesu donijela ništa do uništenja, prekrivši tlo djelovima slomljene cjeline, ostavljene bez ikakve medusobne veze, srasle samo kroz to uništenje. To je ono što bez sumnje više od bilo čega drugog crnogorskom pejzažu daje pečat surovosti i divljine, ali za onog ko je naučio da cijeni ovu zemlju i ovaj narod, u tome nema ničeg uznemirujućeg niti zastrašujućeg; naprotiv, on u svojoj pustoši zrači šarmom i velikom privlačnošću mira i spokoja.

       Zaista, Crna Gora zaslužuje da se upozna, i to ne samo zbog svoje tvrdoglave hrabrosti, zbog svoje slikovite jednostavnosti, svoje prirode i čudnovatih običaja naroda. Ona to zaslužuje i zato što je to značajna zemlja u prošlosti, zemlja sa priznatim značajem za sadašnjost i zemlja puna mogućih obećanja za budućnost.


III

IZ CRNOGORSKE PROŠLOSTI

       Nijedna se zemlja niti narod na ovom svijetu ne mogu razumjeti bez poznavanja njihove istorije i prošlosti. Iz te prošlosti progovara karakter i njegovo postanje; iz prošlosti izranjaju okolnosti pod kojim se taj karakter razvijao. Ukoliko neko želi više nego upečatljiv primjer za to, onda ga neće naći nigdje izraženije nego u Crnoj Gori. U njenoj istoriji ima izvjesne jednolicnosti, ali ona ne zamara, kao što to ne čini ni u priči o Saidji i Adindi1; to ponavljanje istovjetnih događaja u istoriji Crne Gore ni u kom slučaju ne može dovesti do dosade niti do slabljenja interesovanja.

1 Autor aludira na jednu indonežansku legendu koju je holandski pisac Multatuli obradio u svom čuvenom djelu "Maks Havelar".

       Naime, mi iz nje učimo da se šačica srpskih hrišćana šest vjekova odupirala turskom jarmu; da su prosti brđani umjeli pobjedonosno da vojuju protiv neprijatelja koji ih je uvijek napadao sa velikom nadmoći, a da cilj sveg tog vojevanja nije bio nikoji drugi nego očuvanje lične, državne i vjerske slobode. Stara Crna Gora, siromašna zemlja bez ikakvih unutarnjih bogatstava, sigurno nije bila vrijedna tolikog prolivanja krvi! Za svih tih šest vjekova Crnogorci nijesu znali šta je mir; ukoliko bi bio potpisan neki takozvani mirovni traktat, smatrali su da je nastupilo primirje, i zaista, čim bi se ispostavilo da su Turci iznova spremni da upadnu u doline i da popale sela, spremni bi bili i muškarci, žene i djeca da se povuku u brda, uzevši sa sobom sve pokućanstvo i svu stoku. Ukoliko bi Turčin bio potučen, ili ako bi se povukao, crnogorsko bi se stanovništvo vraćalo u ravnicu, popravljalo svoje kuće i nastavljalo da živi sve dok ga ponovljeni upad ne bi ponovo potjerao. To je išlo lako, jer ništa nije bilo niti jeste primitivnije od načina stanovanja ovog naroda, što mu omogućava da za nekoliko nedjelja, a možda i manje, tek opustošenim predjelima vrati nekadašnji izgled. U tome još uvijek leži velika snaga koju Crna Gora može da ispolji i prema najnadmoćnijem neprijatelju; ukoliko bi ovaj došao sa malom vojskom, ne bi mogao da potuče Crnogorce od kojih bi svaki, skriven iza stijena, dobro naciljanim hicima po desetoricu izbacio iz stroja; ukoliko bi pak došao sa velikom i impozantnom vojskom koja bi za svakog svog poginulog imala desetoricu zamjenika, možda bi u jednom trenutku zauzeo čitavu zemlju, ali samo da bi u njoj skapao od gladi, jer ni u najskromnijoj mjeri ne bi uspio da zadovolji potrebe svoje intendantske službe!

       U istoriji Crne Gore mogu se veoma jasno razlikovati tri perioda; prvi traje od najstarijih vremena pa do trenutka kada se iz jedne pokrajine moćnog Srpskog carstva rodila nezavisna Crna Gora; drugi u kojem se ta nezavisna Crna Gora sama i bez saveznika vjekovima zaredom suprotstavljala Turcima; napokon treći, kad se u devetnaestom i dvadesetom vijeku Crna Gora, uzdižući se i polagano se povinujući zahtjevima savremene kulture, afirmiše kao moderna država.

       U starini su Iliri zauzeli Crnu Goru zajedno sa Bosnom i Albanijom i uspostavili svoju vlast sve dok ih nijesu otjerali Kelti око 380. godine prije Hristovog rođenja. Oni su osnovali keltsko carstvo u zapadnom dijelu Balkanskog poluostrva, ali usljed učestalih napada nadmoćnih rimskih legija keltski vođa Gentije se 167. godine prije Hrista konačno povinovao Rimu. Uticaj Vječnog grada na Tibru potrajao je duž Jadrana punih šest vjekova; njegova vlast je trajala sve do 493. godine po Hristovom rođenju. Rimljani su staro keltsko carstvo podijelili na dvije velike provincije, Dalmaciju i Iliriju. Crna Gora je pripala ovoj drugoj i doživjela je, baš kao i lijepa Dalmacija, vrijeme svog najvećeg procvata. Nikad više, pa ni mnogo vjekova kasnije, njeni stanovnici nijesu bili tako civilizovani, niti je ona sama bila tako prosperitetna. I ovdje su Rimljani izgradili svoje velike puteve koji su povezivali bogati Solin, glavni grad Dalmacije, sa Skadrom, glavnim gradom Birije. U dolinama je carovala trgovina; cvjetali su zanatstvo, nauka i umjetnost; a ako je vjerovati pričama mladog Plinija, onda je ova provincija Rimskog саrstva bez sumnje bila podjednako razvijena kao i druge.


       Godine 493, kada je već čitavo moćno carstvo iskusilo posljedice starosti, Teodorik, vladar istočnih Gota, osvojio je Iliriju da bi ga šezdesetak godina kasnije otjerali vizantijski carevi; oni su pak, sa svoje strane, krajem šestog vijeka morali da pripuste Avare, koje su konačno u gunguli Velike seobe naroda potisnula dva slovenska plemena, Srbi i Hrvati. Srbi su bili ti koji su se nastanili u Hercegovini, Bosni i Crnoj Gori, i upravo od tih Srba potiče autohtona crnogorska rasa, mada se naravno ne može poreći izvjesno ukrštanje sa Keltima i Avarima. Srpsko carstvo su negdje krajem desetog vijeka potčinili bugarski carevi, ali je tada malena Crna Gora - u to vrijeme nazvana Zeta po rijeci koja je dijeli na brdoviti i nizijski dio - pokazala svoje ratničke vrline; Bugari su možda pokorili ostatak Srbije, u crnogorska brda nijesu zalazili, ili makar nijesu tamo ostajali. Crnogorci isto tako nijesu kasnije priznali ni predaju svoje zemlje vizantijskim vladarima u ime obnovljenog srpskog carstva; nastavili su da se bore, ostavši nezavisni od njih. Položaj koji je provincija Zeta zauzimala u carstvu postao je tako dominantan da se negdje sredinom četrnaestog vijeka guvernadur ove provincije proglasio nezavisnim vladarem tog područja, tim prije što se Dušanovom smrću nekada tako moćno srpsko carstvo zapravo već bilo urušilo. Balša I, koji je po tvrdnji različitih istoriografa bio francuskog porijekla i pripadao porodici Bo, postao je tako prvi nezavisni vladar Crne Gore; ustoličio se 1367. godine da bi ga samo godinu dana kasnije smrt prisilila da preda dužnost svome sinu Stracimiru.

       Stracimir, koji je zajedno sa svojom braćom Balšom II i Đurđem II vršio vlast, bio je prvi vladar koji je morao da se suprotstavi rušilačkim napadima Turaka. Došavši iz Azije, ovi su prešli Bosfor, savladali Vizantijsko carstvo i nekadašnji Konsantinopolj pretvorili u svoj sveti Carigrad. Stopu po stopu su potčinjavali i potčinili hrišćanske narode Balkana svojoj vlasti; jednog po jednog lišavali su Crnu Goru njenih saveznika, ne uspijevajući, međutim, da podjarme tu malu i brdovitu zemlju. Neka im je i pošlo za rukom da u velikoj bici na Kosovu za mnogo narednih vjekova učine kraj nezavisnoj srpskoj istoriji, ipak nijesu mogli da spriječe da se u Crnu Goru povuče najplemenitiji dio srpskog plemena. Ima jedna poznata narodna pjesma koja se i dan-danas pjeva i koja kaže:

       „Šta god da se desilo, radujte se, Srbi, jer dok god ima Crne Gore, imaćemo slobodnu zemlju, imaćemo otadžbinu!"

       Zapravo, još prije nego što je u Kosovskoj bici srpsko carstvo uništeno da bi se poslije mnogo vjekova preporodilo i upravo ovih dana doživjelo, makar djelimično, povratak tih vremena, dakle, još prije toga je Crna Gora upoznala Turke. Jer, ma koliko mala bila Zeta, manja nego što je sada, čak je i poznati bugarski car Samuilo, koji je živio negdje oko 980, morao da se povinuje ratobornom Vladimiru Zetskom; a među najpoznatijim srpskim vladarima naći ćemo dvojicu, Stefana Nemanju i Stefana Dušana, koji su bili direktni potomci zetskog vladara koji se u jedanaestom vijeku drznuo da na glavu stavi srpsku krunu. Kao da su Turci tada shvatili koliko ovaj pasivni kraj, nazvan i Dioklea po rimskom caru Dioklecijanu koji je tu rođen, može pružiti nesalomiv otpor. Pjer Marž u svom pitkom opisu zemalja kraj Jadranskog mora poredi države koje su se u to vrijeme nalazile oko Crne Gore sa ljuskom koja je mogla da se pregrize a da se time ipak ne stekne sigurnost da se može pojesti jezgro. Crna Gora je bila to jezgro čiju su ljusku polako krcali, jer padala je država za državom; međutim, mogli su da zariju zube u to jezgro, da ga pojedu - nijesu mogli!

       Pod vladavinom trojice braće Đurđa I, Balše II i Đurđa II Turci su pod vođstvom Kaina Edina prvi put prodrli na područje Crne Gore i preplavili je sa 40.000 vojnika, kojom prilikom je ludo hrabri Balša, koji im je krenuo na megdan sa manje od hiljadu ljudi, potučen i ubijen, nakon čega je njegova odrubljena glava po običajima tog vremena bila izložena u turskom taboru. Prinuđen da napusti tadašnje sjedište Skadar, njegov brat se, ne uviđajući vjerovatno za koliko dugo će taj grad biti otrgnut od crnogorske teritorije, preselio u Ulcinj i krvavo se osvetio u bici kod Niša, gdje je sa malom vojskom potukao Turke. Kasnije je bio primoran da pozove Mlečane u pomoć, koju je dobio tako što se odrekao prava na Skadar i što je pomagao mletačkoj vojsci u njihovoj borbi da uspostave svoju vlast u susjednim zemljama. Njegov nasljednik Balša III upustio se u rat sa tim istim Mlecima koji su mu preoteli Budvu i Bar, dok je on, doduše samo privremeno, ponovo osvojio Skadar i Ulcinj. Taj isti vladar se hrabro borio protiv Turaka i umro je usred borbe, ostavivši vlast Stefanu Crnojeviću koji se udružio sa poznatim Skender-begom, albanskim narodnim junakom, sa kojim je u preko 63 bitke, vođene u manje od četvrt vijeka, tukao i potukao Turke. Dostojan i hrabar nasljednik svog ratobornog prethodnika bio je Ivan Crnojević koji je istinski narodni junak crnogorskih pripovijetki, spjevova i balada; u crnogorskoj istoriji on zauzima mjesto koje u Rusiji pripada Aleksandru Nevskom, u Mađarskoj Hunjadiju, u Srbiji Kraljeviću Marku, a u Rumuniji Stefanu el Mareu.

       Ivan Crnojević, koji svojom malom državom nije vladao više od dvadeset i četiri godine, i dan-danas živi u mislima ljudi koji nastanjuju zemlju na kojoj se on borio. Sučeljavao se sa najmoćnijim turskim sultanima, sa silnim Mehmedom II kome je zauzimanje Carigrada donijelo počasnu titulu Osvajača i koji je lično došao da povede borbu protiv Crnogoraca. Opsijedao je Croia-u u Albaniji, ali su ga primorali da prekine opsadu; zatim su ga potukli u klancima Kainovoska, odakle je Mehmed morao da pobjegne u Makedoniju. Ujedinjeni sa Mlecima, odoljeli su turskim napadima na Skadar, a kada su se Mleci povukli, osam stotina Crnogoraca je nedjeljama odbijalo napade 70.000 turskih jurišnika da bi ih na kraju primoralo da odustanu od opsade. Međutim, nadmoć je na kraju ipak bila prevelika, i nakon što su prepustili Skadar, Crnogorci su morali da se povuku iz područja ravničarske doline Zete, da unište tadašnju vladarsku rezidenciju Žabljak na Skadarskom jezeru i da se povuku na visoravni, gdje je Cetinje postalo nova prijestonica. Od tog vremena Crnogorci su uvijek slijedili primjer Ivana Crnojevića kada se opasnost više nije mogla izbjeći; i Cetinje su napuštali dva puta kako bi se ušančili iza neosvojivih litica i šuma Brda, prepuštajući novu prijestonicu, dakle, dvaput turskom ognju i maču. Manastir koji je Ivan Crnojević sagradio na Cetinju još uvijek stoji; više nego jedanput je junački branjen pa ipak predavan, ali nikad nije bio uništen. Niko ne umije da kaže gdje počivaju posmrtni ostaci Ivana Crnojevića, ali svaki Crnogorac zna za priču da je sahranjen u misterioznoj pećini kod Cetinja, odakle će se njegov duh jednom pojaviti kako bi Crnogorce poveo u osvajanje Albanije*. Zar onda treba da čudi to što ni međunarodna flota u Jadranu nije mogla da spriječi finalni juriš na mjesecima opsijedani i junački branjeni Skadar! Nije u pitanju bila vojnička čast, već zavjet dat predanjima!

       Ivanov duh je proteklih vjekova, izgleda, stalno bio među Crnogorcima, jer pogotovu nakon njegove vladavine Crnu Goru karakteriše narod odvažnih i neustrašivih ratnika koji se rađaju s mišlju da se do smrti bore protiv Turaka. Od tog trenutka, međutim, može se primijetiti i uticaj te ratoborne crte u običajima i karakteru naroda, uticaj zakletve koju su Ivanu morali da polože njegovi sunarodnici da će svakog Crnogorca koji kukavički napusti bojno polje lišiti njegovog oružja i odjeće, obući ga kao žensko i tako osramoćenog protjerati iz zemlje. Još iz vremena Ivana Crnojevića potiče shvatanje da je i dan-danas Crnogorac bez oružja predmet prezira za svoje zemljake.

*Tačnije: u „obnovu Ivanbegovine".


* * *

       Poslije smrti Ivana Crnojevića slijedi razdoblje koje se za Crnu Goru može nazvati Mletačkim razdobljem. Njegov sin, koji se očigledno odrodio od surovog ratničkog zanimanja svog oca, nije se ni u čemu mogao porediti s njim; po najmanje se osjećao vojnikom, i pokušao je da u svojoj državi omogući napredak i razvoj umjetnosti; podigao je štampariju koja spada u najstarije u Evropi i za koju se još uvijek zna gdje je stajala u Rijeci*. Kada je sa svojima morao da pobjegne u Veneciju, protjeran od sopstvenog naroda, na prijesto je stupio Stefan II, vladajući mimo i živeći u savršenom razumijevanju sa svojim protjeranim nećakom koji je bio prešao u islam i kasnije kao paša vladao Skadrom i okolinom. Najmlađi sin Stefana II, školovan u Veneciji, toliko je bio nesrećan po povratku u otadžbinu, toliko mu je nedostajalo sve što je tamo naučio da cijeni u palatama duždevog grada, a i tako je redovno morao da sluša žalopojke svoje supruge, rođene u porodici Dorea, da je samo kratko vrijeme ostao u zemlji svojih otaca. Nije mogao da prihvati skromni život sa svojim narodom, pa se već nakon godinu dana odrekao vladavine i vratio u duždev grad. Međutim, prije nego što se vratio, predao je svoju svjetovnu vlast biskupu, to jest vladici, mitropolitu cetinjskom. Tu titulu je Ivan Crnojević namjerno smislio kako bi svom narodu darovao duhovnog vođu. Ovaj prenos svjetovne vlasti u ruke onog istog ko drži i duhovnu, skoro da je jedinstven događaj u istoriji neke zemlje; on je bio od velikog značaja za kasnije jedinstvo i snagu Crne Gore. Od 1536, kada se ovo zbilo, pa do 1697. vladike je birao narod čiji je izbor zvanično trebalo da potvrdi poglavar pravoslavne crkve; te 1697. godine je međutim Danilo I tu visoku titulu proglasio nasljednim pravom svoje loze i u tom duhu je prenos vlasti trebalo da ide od strica na sinovca. Njegov imenjak Danilo II, koji je vladao prije sadašnjeg kralja, odustao je zatim sredinom prošlog vijeka u potpunosti od duhovne vlasti, da bi zadobio slobodu da sklopi brak i tako sebi omogući nasljednika u direktnoj liniji.

*Rijeci Crnojevića.

Ali, u ta dva vijeka koja su mnogim drugim zemljama donijela sukob između svjetovne i duhovne vlasti, Crna Gora je toga bila pošteđena; udruživanjem te dvije titule bila je čak republika u najdemokratskijem smislu te riječi! Šesnaesti i sedamnaesti vijek predstavljali su za crnogorsku istoriju neprekinuti niz borbi protiv Turaka koji su svaki put iznova okupljali ogromne vojske kako bi pobijedili ovaj mali brdski narod; svaki put, međutim, uzaludno. Onda su krenuli da primjenjuju drukčiju taktiku pa su u vrijeme mira usmjeravali imigraciju na crnogorske teritorije tako da su se mnogobrojni Turci tu nastanili, propagirajući s velikim žarom islam. Tadašnji gospodar Crne Gore, veličanstveni Danilo I, nije, međutim, bio takav vladar da nasjedne na tu vrstu obmane; kako bi jednim udarcem poništio posljedice ovakve dugogodišnje invazije, naredio je u noći između prvog i drugog dana Božića 1702. takozvanu crnogorsku liturđiju* koju je oglasilo zvono u malenom Virpazaru i kojom prilikom su svi muslimani nastanjeni u Crnoj Gori okrutno pobijeni. Razumije se da je ovo za Turke predstavljalo nov i ovog puta opravdan povod za rat. Podigli su vojsku od 70.000 ljudi, ali se Danilo, shvativši veoma dobro da ovakvoj sili neće moći da pruži otpor na otvorenom polju, poslužio lukavstvom, simulirajući povlačenje u planine i opšte bjekstvo; čim je, međutim, našao pogodno mjesto, sakupio je svoje ljude, navalio na zatečenog neprijatelja i potukao ga u bici kod Carevog Laza, kada je zarobljen turski barjak, a skoro polovina ratnika ostala na bojnom polju. Dvije godine kasnije Turci su se vratili; ovaj put sa 120.000 ljudi pod zapovjedništvom bosanskog vezira, a ovoj sili su Cnogorci mogli da suprotstave samo 10.000 svojih. Turci su prodirali, a Crngorci su napuštali svoje domove, povlačeći se u najdublju tminu planina i prepuštajući neprijatelju već razoreno Cetinje, koje su ponovo izgradili čim su se Turci povukli. Pa ipak je stanje ovog brdskog naroda sada bilo tako strašno, vladala je takva bijeda i glad da je Danilo I, koji je već i ranije uspostavio diplomatske odnose sa Rusijom, tih dana krenuo na mukotrpno putovanje u Petrograd, dobivši tamo podršku cara Petra Velikog, što je predstavljalo temelj trajnih prijateljskih odnosa između velikog cara iz grada na Nevi i malog vladara Crnih planina. Rusija je doduše i ranije koristila podršku Crne Gore, i poput Mletaka bi prilikom sklapanja mira sasvim zaboravljala na malog saveznika, s tim što je ovaj umio i sam da se snađe, a Danilo je bio dovoljno mudar da u pravom trenutku ne propusti da podsjeti na ranije pruženu pomoć.

*Misli se na istragu poturica, koja je, po predanju i Gorskom vijencu, počela u Katunskoj, a ne Riječkoj nahiji (kako autor kaže).

       Poslije ovog vladara, čiji posmrtni ostaci počivaju u jednostavnom mauzoleju, u tu svrhu podignutom kraj Cetinjskog manastira kao znak poštovanja prema osnivaču dinastije koja još uvijek vlada zemljom, Crnom Gorom je upravljalo nekoliko vladara od manjeg značaja. Jednog od njih, slabašnog Savu II uspio je da prevari jedan dalmatinski ljekar, nazvan Šćepan Mali, izdavši se za ruskog cara Petra III, za koga nijesu odmah posumnjali da je stradao kao žrtva zavjere svoje supruge Katarine. Za njegove vladavine Turci su ponovo žestoko nagrnuli, udruženi ovaj put sa mletačkim trupama koje su na to podstakle sramne zloupotrebe koje je Šćepan Mali dozvolio svojim „podanicima" na granicama; bilo kako bilo, i ovu silu su odbile crnogorske glavešine koje su zatim Šćepana Malog, čije držanje nije bilo mnogo junačko i koji se držao po strani, lišile vladarske moći, pa ga čak i utamničile*. Jedan od nasljednika loze preuzeo je vlast i krenuo u Rusiju da se tamo po običaju predstavi caru. Tu priliku iskoristio je skadarski paša Mahmud Bušatlija da upadne u Crnu Goru; po drugi put je osvojeno i opljačkano Cetinje i njegov Manastir, a kad je izbio opšti rat na istoku Evrope, taj isti paša je izdao svog sultana i zajedno sa Crnom Gorom krenuo u pomoć Austriji i Rusiji protiv Turske. Nakon što je poražen u ovom pohodu, pomirio se sa velikim gospodarem Carigrada i ubrzo zatim opet krenuo sa izabranom vojskom janičara na svoje stare neprijatelje, misleći da će ih sigurno pobijediti. Taj rat je, međutim, bio i njegov posljednji rat, jer je na obalama Skadarskog jezera, nadomak Plavnice**, njegova vojska uništena, on lično zarobljen i po običajima koji su tada još uvijek vladali, smjesta pogubljen. Glava ovog ozloglašenog, među Crnogorcima tako omraženog neprijatelja dugo vremena je bila „ukras" Cetinjskog manastira!

* Istoriografija o Šćepanu Malom misli drugačije.
** Riječ je o bici u Krusima.


* * *

       Vladar koji je Turcima nanio ovaj poraz u istoriji zemlje zauzima mjesto odmah iza Ivana Crnojevića; bio je to veliki Petar, po nasljednoj liniji nazvan Petar I. On je doživio da sultan Selim, nakon ovog poraza umoran od stalnog i beskorisnog ratovanja, ponudi Crnoj Gori trajan mir, izjavivši fermanom iz 1799. da Crnogorci nikada nijesu bili podanici Porte i naredivši svojim podanicima da ih lijepo prime na granicama, izrazivši nadu da će njegovi podanici isto tako biti dočekani na crnogorskim granicama. Nikad ranije nijedan sultan nije htio da prizna nezavisnost toj maloj zemlji; potkrepljivali su to tvrdnjom da su pokoravanjem Srpskog carstva postali i vladari svih njegovih djelova, pa su Crnogorce uvijek posmatrali više kao pobunjenike nego kao protivnike. Ne može se poreći da je jedan dio Crne Gore plaćao danak Turcima, ali to je više imalo veze sa stalnim napadima vojske skadarskog paše nego sa stvarnim državnim pretenzijama. Godine 1799. je Crna Gora u svakom slučaju postala nezavisna, i mada je i poslije toga stalno ratovala sa Turskom, ova ju je otad u praksi međusobnih odnosa priznavala za državu istog ranga*. Upravo je u tome jedinstven položaj koji je ova mala zemlja zauzimala usred toliko moćnijih balkanskih država koje su sve duže ili kraće bile pod suverenitetom sultana.

*Neosnovana je ovakva tvrdnja. Do toga će doći kasnije

       Pod Petrom I počinje ono što bi se moglo nazvati savremenom istorijom Crne Gore. Sama zemlja nije suštinski osjetila ništa od posljedica Francuske revolucije i onog što je iz nje proisteklo za zapad Evrope; ništa od sve većeg širenja moći francuskog oružja. Petar I, koji je održavao prijateljske odnose sa ruskim carem Aleksandrom I, borio se protiv Francuza 1806. i 1807. godine; crnogorske brdske čete nijesu se ni najmanje uznemirile kad je maršal Marmon za francuskog cara osvojio Dalmaciju, pa i Dubrovnik. General Loriston, koji je imao prilike da se izbliza uvjeri u hrabrost Crnogoraca, ponudio je Petru I duhovnu vlast nad čitavom Dalmacijom ukoliko bi se odrekao Rusije i udružio sa Francuskom; ne zaboravljajući da je predstavnik grčkog patrijarha u Peći i da je suvereni vladar, ovaj knjaz i sveštenik je odbio da prihvati duhovnu vlast nad jednom katoličkom zemljom i da sam bude podređen Francuskoj. Zato je morao da otrpi da mu se Tilzitskim sporazumom zajedno sa Dalmacijom oduzme i upola crnogorski Kotor; slično je morao da otrpi i nakon što je 1813. pružio pomoć britanskoj floti da istjera Francuze iz ovih krajeva: Bečki kongres je Boku Kotorsku sa okolnim teritorijama ipak u cjelosti dodijelio Austriji. Otad Crna Gora nije prestajala da sa svojih visokih planina, koje se strmo izdižu iznad Kotora, prkosno i osvetoljubivo vreba zaliv i gradić, oba od velikog strateškog značaja, oba po prirodi i karakteru tako tipično crnogorska. Nikad nije opovrgnuta pretpostavka da su Crnogorci bili ti koji su podržali Bokelje u njihovom ustanku protiv austrijske vlasti kada je ova htjela da ih obaveže da se podrede miliciji! I dan-danas Austrija zna koliko budno mora da motri, i kako svakog trenutka granična utvrđenja mogu da postanu više od puke prijetnje ili predostrožnosti.

       Petar I je umro 1830. Po starom crnogorskom običaju u visokoj naslonjači, okružen svojim poglavarima i izdajući dnevne zapovijesti do posljednjeg trenutka. Naslijedio ga je njegov sinovac Petar II, koji je takođe bio dobar vladar, ali se prije svega ispoljio kao reformator i kao pjesnik čije su mnoge poetske misli ostale sačuvane. Petar II je bio prvi koji se uzdigao do stvarnog vladara Crne Gore. Njegovi prethodnici su dotad bili vladike, podjednako skromnog načina života kao i njihovi podanici, koji se nijesu ni po čemu okruživali posebnim sjajem i koji su zemljom jednostavno vladali kao prvi među jednakima. Petar II je to izmijenio; ustanovio je za sebe tjelesnu gardu sastavljenu od perjanika; ukinuo je titulu građanskog guvernadura i ustanovio Senat sa dvanaest članova koji su istovremeno bili i sudije i senatori. Stvorio je prvi državni budžet na koji Crna Gora može da se pozove, a čija je suma iznosila 28.700 zlatnika, uključujući i vladarske i dvorske troškove; uveo je porez kako bi podmirio potrebe zemlje; čvrstom rukom je kažnjavao svaku pljačku, koja se do tog doba tolerisala na granicama i koja je uvijek važila za dokaz junaštva među Crnogorcima!

       Htio je da smekša navike svog naroda i upravo je zbog toga prekinuo sa užasnim običajem po kojem su Crnogorci isticali lobanje svojih potučenih turskih neprijatelja na Tablji, kuli nadomak Cetinja. Čovjek kao što je bio on, pravičan i strog, dalekovido zagledan u budućnost, morao je imati neprijatelje na sve strane, ali je umio da ih pobijedi, i uspio je da kod svog naroda rasplamsa žar za ideale koje je gajio. Njemu je sultan predložio proširenje teritorije s tim da prizna sultana za svog suverena; ovaj je to odbio, a turski napad koji je zatim uslijedio samo je donio brojne pobjede Crnogorcima. Isto se desilo i kad je 1838. kod Trovitza* došlo do strahovite bitke između Austrijanaca i Crnogoraca; intervencija Rusije okončala je ovaj tek započeti rat i primorala Crnogorce da prihvate milion franaka, ali da se zato odreknu željenih mjesta. Pošto su Turci ponovo počeli da upražnjavaju svoje redovne napade, Crnogorci nijesu propuštali priliku da upadaju na tursku teritoriju, vraćajući se uvijek sa otetom stokom. U ratu koji je iz toga proistekao Petar II se ponadao da će preoteti Podgoricu, ali umjesto toga je pretipio poraz u njenoj neposrednoj okolini. Godine koje su uslijedile каrакterisale su redovne epidemije gladi; koristeći glad i vladičinu odsutnost, Turci su uspjeli da nagovore jednog od crnogorskih velmoža na nevjernost, ali to nije imalo nikakvog učinka jer su vladičine trupe lako izašle na kraj sa pobunjenicima.

*Možda autor misli na Trojicu, utvrđenje između Kotora i Tivta.

       Na kraju se ipak može govoriti o uvećanoj teritoriju koju je Petar II po svojoj smrti 1851. ostavio sinovcu Danilu. Ovaj je išao stopama svog prethodnika; pokušao je da reformiše ono što je trebalo da se reformiše, ali se poput njega isto tako nije libio ni rata kada je to bilo neophodno. Već u prvoj godini svoje vladavine ratovao je s Turcima i preoteo im utvrđenje Žabljak, nekadašnju rezidenciju zetskih vladara. Godinu dana kasnije je, međutim, uprkos želji čitavog naroda odbio da učestvuje u Krimskom ratu, zato što mu je diplomatsko rezonovanje to zabranjivalo. Tek su se 1857. stišale time izazvane bure nezadovoljstva, čemu je u mnogome doprinio novi rat koji je buknuo protiv Turske, i u kojem je u bici kod Grahova, koja će ostati upamćena kao crnogorski Maraton, odbijen posljednji žestoki napad Turaka. I tu se radilo o skoro bajkovitim odnosima u brojnosti turskih i crnogorskih trupa; radi se o brojkama koje su više puta dovođene u pitanje kada je riječ o srednjovjekovnim izvorima, ali koje su kod različitih istoriografa i poslije detaljnih istraživanja pokazivale veoma mala odstupanja. Jednom probuđeno nezadovoljstvo Danilom nastavilo je, međutim, da podriva njegov autoritet te ga je jedan njegov lični neprijatelj 1860. kukavički ubio na kotorskoj rivi gdje je boravio iz zdravstvenih razloga.

       Danilo se već u prvoj godini svoje vladavine odrekao titule duhovnog poglavara kako bi mogao da ima potomke i direktne nasljednike vlasti. Slučaj je htio da nije imao direktne potomke i da je, dakle, njegov brat Mirko bio prvi pretendent. Ovaj se odrekao titule u korist svog sina Nikole, sadašnjeg kralja, koji je tada završavao studije u Parizu i koji se vratio odatle da bi uz snažnu očevu podršku preuzeo kormilo države. Kao vojskovođa sigurno ne spada u najzlosrećnije crnogorske vladare, mada u ratu sa Turcima nije došlo do dugo očekivanog razrješenja kakvom se bio nadao! Rat iz 1862. vođen je, dakle, bezuspješno i Turci su na kraju bili pobjednici, ali 1875, kada je buknuo ustanak slovenskih naroda u Bosni, Bugarskoj i Srbiji, Crna Gora nije štedjela pomoć svojoj slovenskoj braći. Upravo u tom pohodu je Nikola stekao veliku slavu. Turci su u Неrcegovini i Albaniji imali stacionirano najmanje 100.000 vojnika; u bitkama kod Bišine i Vučjeg dola, bitkama od devet dana, u kojima je knjaz razvio veliki vojnostrateški talenat, svojim triput slabijim ljudstvom natjerao ih je na povlačenje i bijeg sve do Mostara. Slično se desilo i kad je ubrzo zatim Rusija pohitala u pomoć slovenskim narodima objavivši rat Turskoj; rezultat te kampanje koja je potrajala čitavo ljeto i jesen 1877. može se sažeti u podatak da je 25.000 Crnogoraca sa samo 30 topova nanijelo krvav poraz vojsci od 117.000 Turaka sa 307 topova. Da se održao Sanstefanski mirovni sporazum, Crna Gora je mogla da izvuče mnogo više korisiti iz ovog rata nego što je ispao slučaj. Ovako je dobijeno samo proširenje teritorije, pri čemu je Berlinski kongres ustupio Crnoj Gori žarko željenu Podgoricu i dao joj izlaz na more u lukama Bar i Ulcinj. Ove luke su mogli da zauzmu tek pošto su Englezi demonstracijom svoje flote ubijedili Turke u želju velikih sila da tako bude i nikako drukčije. Crnoj Gori je povećana teritorija područjima koja je već imala, a stanovništvo se povećalo za oko 100.000 duša.


* * *

       Otad pa sve do dana kada je 1912. izbio rat sa Turskom, u Crnoj Gori je vladao mir, i to stanje mira svakako je zaslužno što se knjaz Nikola I u potpunosti mogao posvetiti prosvetiteljskom zadatku koji je sebi postavio kao dostojan nasljednik Petra II. Već je u vrijeme Petra II Crna Gora bila zemlja po kojoj su se putnici bezbjedno kretali; to je bila velika razlika u odnosu na druge slovenske zemlje gdje takva bezbjednost tada nije postojala ni u najmanjoj mjeri. Nikola je posvetio pažnju obrazovanju i kulturi svog naroda, pokušao je da unaprijedi poljoprivredu koliko je to bilo moguće i da u srce i dušu svog naroda usadi druge misli i osjećanja, ne dolazeći pri tom u sukob sa drevnim običajima i navikama. Nikola je srcem i dušom Crnogorac; Crnogorac koji živi za opasnost, i koji živi u najdubljem ubjeđenju da je muškarac bez oružja, dakle bez odbrambenih mogućnosti, nižerazredan muškarac; ali je zato shvatio da situacija kakvu je zatekao u svojoj državi i kakva još uvijek postoji po pitanju lične pravde ne može da opstane u zemlji koja sebe želi da smatra civilizovanom. Zanimljivo je, zato, da je na Cetinju, gdje se nalazi vladareva rezidencija, lična osveta manje rasprostranjena nego u bilo kom drugom dijelu njegove zemlje. U narednim poglavljima će biti više riječi o tome šta je Nikola sve postigao; ali, ako Ivana Crnojevića smatramo legendarnim junakom Crne Gore, a Danila I, Petra I i Petra II trima vladarima koji su, svaki u svom pravcu, uspješno vodili zemlju, onda možemo s pravom hvaliti Nikolu I kao prosvetitelja svoje zemlje, kao vladara koji je smatrao svojim zadatkom da tu zatvorenu teritoriju izvuče iz tmine osamljenosti i da je uzdigne iz mračne mada slavne prošlosti; da je stavi u žižu interesovanja današnjih međunarodnih odnosa.

       Nikola I će u istoriji Crne Gore ostati upamćen kao vladar koji se 1910. uz veliku pompu krunisao za kralja, i koji je svojoj zemlji podario Ustav, do ovog trenutka više prividan nego stvaran; koji je Turcima uzeo Skadar da bi poslije morao da ga vrati Albaniji; s pravom će ga nazivati Nikolom Reformatorom. Današnja Crna Gora njegovo je djelo, a iz ove Crne Gore može se jednom razviti zemlja budućnosti. Sigurno će na to veliki uticaj imati rezultati mira koji mora da uslijedi nakon odvojevanog rata sa Turcima; mada će se i posljedice samog rata, koji je po broju ljudskih žrtava od svih balkanskih naroda procentualno najviše koštao Crnu Goru, i koji je donio kasnije zaplete, još dugo vremena osjećati u razvoju zemlje i privrede.