Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




BALKANSKI RATOVI 1912-1913.
(preuzeto iz knjige Istorijski leksikon Crne Gore)







Prvi balkanski rat vodile su Crna Gora, Srbija, Bugarska, Grčka protiv Turske, drugi je izazvala Bugarska napadom na Srbiju i Grčku, kojima se odmah pridružila Crna Gora, a kasnije Rumunija i Turska.


Crnogorska artiljerija na
polo
žajima ispred Skadra

Balkanski ratovi predstavljaju završnicu procesa potiskivanja Osmanskog carstva iz Evrope koji traje još od 1699. godine. Istovremeno će oni predstavljati i pokušaj balkanskih država (Crne Gore, Srbije, Bugarske, Rumunije i Grčke) da zaokruže državni i nacionalni prostor, saglasno svojim strateškin ciljevima, projektovanim na diobi Osmanskog carstva u raspadanju. To će dovesti i do međusobnog rata i stvaranja još jedne države (Albanije) na jugoistoku Evrope. Tajni pregovori izmedu balkanskih država, na poticaj Rusije započeti su 1911. godine i već do septembra 1912. godine bio je zaokružen savez balkanskih država, vezan međusobnim ugovorima (Crna Gora, Srbija, Bugarska i Grčka) s ciljem oslobođenja Balkana od Turaka. Crna Gora je sa Bugarskom sklopila usmeni sporazum o zajedničkoj vojnoj akciji protiv Turske u septembru, a sa Srbijom, poslije tajnih pregovora u Lucernu, u Švajcarskoj, 6. oktobra 1912. i vojnu konvenciju. Prema dogovoru, Crna Gora je prva objavila rat Turskoj 8. oktobra 1912. godine, da bi potom i ostale balkanske države ušle u rat. Tako je počeo Prvi balkanski rat u kojem su se prvi, i jedini put, balkanske države našle združene u ratnom savezu. Svaka od savezničkih zemalja zbog nedostatka zajedničkog plana, djejstvuje po sopstvenim planovima na vojištima bez čvrste operativne veze. Crna Gora - osnovna ideja je bila da glavnim snagama (Zetski i Primorski odred) djestvuje zapadno i istočno od Skadarskog jezera, i brzim naletom zauzmu Skadar, a da pomoćne snage (Istočni odred) djestvuje u pravcu Sandžaka i Metohije. Srbija - koncentričnim djejstvom glavnih snaga (1, 2 i 3. armija) kosovskim, južnomoravskim i krivorečkim pravcem obuhvatiti i tući turske snage, za koje se pretpostavljalo da će biti na Ovčjem polju. Pomoćnim snagama (Ibarska i Javorska brigada) obezbijediti bok glavnim snagama. Bugarska - sa glavnim snagama (1, 2 i 3. armija) preduzeti ofanzivu na maričkom vojištu, s tim da 2. armija blokira Jedrene, a 1. i 3. armija da napadnu desni bok u pozadini turskih snaga, prije nego se prikupe između Jedrena i Kirklarelija. Grčka - ofanziva glavnim snagama (7 divizija) iz sjeverne Tesalije, razbiti turske snage na graničnom frontu i produžiti nadiranje ka Solunu. Turska-predviđena ofanziva na vardarskom vojištu protiv Srbije i trakijskom protiv Bugarske. Crnogorska vojska veličine 35.600 vojnika bila je podijeljena u tri operativna odreda: Zetski, Primorski i Istočni. Zadatak prva dva je bio da zauzmu Skadar, dok je Istočni odred upucen prema Sandžaku i Metohiji. Za razliku od pohoda prema Skadru, pohod cmogorske vojske prema Sandžaku i Metohiji bio je munjevit i uspješan. Odmah po prelasku crnogorsko-turske granice oslobođen je Mojkovac (9. oktobra) i do kraja mjeseca crnogorska vojska je ovladala područjem Bijelog Polja (11. oktobra), Berana (16. oktobra), Plava (19. oktobra), Gusinja (20. oktobra), Rožaja (26. oktobra), Pljevalja (28. oktobra), Peći (30. oktobra), da bi 4. novembra ušla u Đakovicu istovremeno sa srpskom vojskom.


Predaja turske zastave sa Skadra
kralju Nikoli 1913. godine

Početkom decembra 1912. godine potpisan je protokol o primirju, koji je otkazala Grčka poslije turskog odbijanja da preda Janjinu. Primirje je potpisano između Bugarske, koja je zastupala Srbiju i Crnu Goru s jedne, i Turske s druge strane, i desetak dana kasnije, saglasno potpisanom protokolu, otpočeli su pregovori o miru u Londonu. Potpisivanje primirja Crnu Goru je zateklo u opsadi Skadra i uvjeravanju da će joj biti dodijeljen na mirovnoj konferenciji. Već na prvoj konferenciji ambasadora velikih sila, u Londonu 17. decembra 1912. godine, odlučeno je da se obrazuje autonomna Albanija, što je učinilo besmislenim napore Srbije da preko Albanije izađe na more, i Crne Gore, da joj pripadne Skadar sa okolinom. Takvu mogućnost je energično odbijala Austrougarska, dok je Rusija bila za to, da to pitanje dogovorom riješe Crna Gora i Turska. Kada je Srbija, 20. decembra, najavila spremnost da se povinuje odlukama velikih sila i povuče vojsku iz Albanije, ostalo je da konferencija ambasadora odredi granice nove države, a diplomatskim predstavnicima balkanskih država da pokušaju uvjeriti velike sile u opravdanost svojih zahtjeva. Predstavnici Antante nijesu bili spremni da izazovu evropski rat zbog jednog grada na Balkanu, pa su Britanci brzo ubijedili svoje saveznike, Ruse i Francuze, posebno ove prve, da ne ohrabruju Crnu Goru u njenim teritorijalnim zahtjevima prema Skadru. Ostavši sama, crnogorska vojska je nastavila sa blokadom Skadra. Odbrana grada je konačno popustila i 23. aprila 1913. je potpisan sporazum po kome je svim turskim jedinicama dozvoljeno da sa lakim naoružanjem izađu iz grada. Konačno je 24. aprila uveče Esad-paša Toptani predao ključeve tvrđave prijestolonasljedniku Danilu. Predstavnici velikih sila su 27. aprila crnogorskoj vladi uručili pisani zahtjev da se Skadar u najkraćem roku evakuiše i preda velikim silama. Konvencija o predaji Skadra velikim silama potpisana je 9. maja 1913. a pet dana kasnije u Skadar je ušao odred međunarodnih snaga, na čelu sa viceadmiralom Berneom. Izlaskom crnogorskih trupa iz Skadra, 14. maja, prekinuta je blokada crnogorske i albanske obale i time je završen Prvi balkanski rat. U vrijeme potpisivanja Londonskog mirovnog ugovora (30.5. 1913) balkanske države su zadržale one teritorije koje su u ratu osvojile: Bugarska Trakiju do linije Enez-Midije i istočnu Makedoniju; Grčka - južnu Makedoniju sa Solunom i dio Epira; Srbija - centralnu i zapadnu Makedoniju, Sandžak, Kosovo i Metohiju, a Crna Gora dio Sandžaka i Metohije. Pošto je Turska bila potisnuta sa Balkana, ubrzo je izbio novi rat (Drugi balkanski) između dojučerašnjih saveznika oko podjele teritorija. Između Srbije i Grčke, s jedne i Bugarske, s druge strane, u junu 1913. godine je izbio rat oko Makedonije i Trakije. U ovaj rat će se kasnije uključiti Rumunija i Turska. Crna Gora je u ovom ratu stala na stranu Srbije i prije izbijanju rata između Srbije i Bugarske, 8. juna, uputila jedan odred od 12.000 ljudi pod komandom serdara Janka Vukotića. Pred napadima srpske i grčke vojske, a ugrožena sa sjevera nadiranjem Rumuna, Bugarska je bila prinuđena da zatraži primirje. Precijenivši svoje snage i ne računajući da će u rat ući Rumunija i Turska, Bugarska je bila primorana na prekid ratnih operacija (31. jula 1913), dok je ugovor o miru potpisan u Bukureštu 10.8.1913. Po tom ugovoru Bugarska se odrekla svih spornih teritorija u korist Srbije i Grčke. Mirovne ugovore sa Turskom zaključile su: Bugarska 24. 9. 1913. u Carigardu, Grčka 14. 11. u Atini i Srbija 14. 3. 1914. u Carigradu. Crna Gora je u Balkanskim ratovima proširila državni prostor za 4958 km2, što je činilo više od 48 % prostora njene teritorije iza Berlinskog kongresa. Dobila je proširenje oko Podgorice, Metohiju do Bijelog Drima i dio Novopazarskog sandžaka, odnosno gradove Pljevlja, Bijelo Polje, Berane, Mojkovac, Rožaje, Plav, Gusinje, Peć i Đakovicu. U Prvom balkanskom ratu Crna Gora je imala 3000 poginulih i oko 6500 ranjenih, dok su gubici u Drugom bili oko 150 poginulih i oko 700 ranjenih (prema nekim podacima gubici Crne Gore su iznosili 1200 ljudi). Pored velikog broja žrtava u operacijama oko Skadra,
konfuzne taktike i manevarske nesposobnosti, dugom opsadom i potom gubitkom ovoga grada, bilo je
načeto ratničko i političko samopouzdanje Crnogoraca. Od velikih carstava na Balkanu ostala je Austrougarska, koja je imala zajedničku granicu sa Crnom Gorom sa juga i zapada. Na sjeveru je Crna Gora dobila zajedničku granicu sa Srbijom, utvrđenu u jesen 1913. i na proljeće 1914. godine. Na istoku se graničila sa Albanijom čije ce granice prema Crnoj Gori biti utvrđene radom Međunarodne komisije za razgraničenje u proljeće 1914, mada će ova granična linija konačno biti utvrđena tek 1926. godine, kada su
potpisani protokoli o razgraničenju između Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca i Albanije. Srbija je u Balkanskim ratovima proširena za 39.000 km2 i oko 1.300.000 stanovnika.