Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Đuro Batrićević
Dr ANTO GVOZDENOVIĆ - GENERAL U TRI VOJSKE


Čovjek koji je zanimljiva ličnost u istoriji crnogorskog naroda. Poznati vojni hirurg, proslavljeni general u ruskoj vojsci, zamjenik načelnika saniteta francuske vojske, đeneral-ađutant kralja Nikole, prvi i posljednji crnogorski ambasador u Vašingtonu, poslije smrti kralja Nikole mandatar i posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade. Bio je i zapaženi pisac i prevodilac.
Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija.


Dr Anto Gvozdenović


Posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade

 

Poznati vojni hirurg, proslavljeni general u ruskoj vojsci, zamjenik načelnika saniteta francuske vojske, đeneral-ađutant kralja Nikole, prvi i posljednji crnogorski ambasador u Vašingtonu, poslije smrti kralja Nikole mandatar i posljednji predsjednik crnogorske emigrantske vlade, čovjek koji je zanimljiva ličnost u istoriji crnogorskog naroda.

Put od rodnih Ćeklića vodio ga je preko Kotora i Cetinja, do Moskve, Petrovgrada, Pariza, Varšave, Balkana, Bliskog i Dalekog istoka, Srednje Azije, Rima i Vašingtona, da bi se, u dubokoj starosti, ponovo vratio na Cetinje.
Posljednje dane proveo je u rodnom Vučem Dolu, u kome ga je stigla smrt, 2. septembra 1935. godine.
Sahranjen je na seoskom groblju, bez vojnih počasti, iako sa tri generalske kape, i sa tri zvijezde na epoleti, u skromnoj grobnici, među precima.
Ovaj zaslužni ratnik bio je i zapaženi pisac i prevodilac. Napisao je i objavio više zanimljivih knjiga, putopisa i studija.
Govorio je je ruski, francuski, njemački, engleski i italijanski.

PRVI POMENI ANTOVOG ZAVIČAJA

Pleme Ćeklići obuhvataju jedan od najkrševitijih krajeva u krševitom dijelu Crne Gore. Oni se na jugu graniče sa Cetinjskim plemenom, a na jugozapadu sa Njegušima. Na zapadu, prema Boki, granica im ide od Ivanova osoja, pa preko visokih brda Gomilica, Radaljeva vrha i Visoke glavice, do Gnjilova ždrijela. Odatle se nastavlja sjeverna granica Ćeklića prema Cucima. Ona prelazi preko visoke, prostrane zaravni Puhalovih krša i izlazi na vijenac planine Kurjanika, koja je na tromeđi Ćeklića, Cuca i Bjelica. Od Kurjanika nastaje, velikom dužinom, sjeveroistočna granica Ćeklića, prema Bjelicama. Ona ide preko visokih brda i planina: preko Debelog brijega i iznad Šijaca, pa visokom i prostranom presjedlinom Simunjom, iznad koje se diže na planinu Crni vrh i dalje ide sve vijencima visokih planina Čelinca i Oporca do na Radojev brijeg, a odatle granica skreće na jug, na planinu Sinsić, koja je na tromeđi Ćeklića, Bjelica i Kosijera i završava se dalje na jug na Latkovu ždrijelu prema Kosijerima.
Ovaj negostoljubivi prostor poslužio je njegovim žiteljima, kroz surovu borbu za slobodu, kao posljednji bastion za odbranu, pred nadirućom turskom najezdom.
Najstariji podaci o Ćeklićima datiraju, prema tvrđenju Konstantina Jiričeka, od 1381. godine. Ćeklići se u početku pominju kao katuni, a u listini Ivana Crnojevića, iz 1489. godine, kao naselje. Marijan Bolica je 1614. godine o Ćeklićima pisao kao o jednom od većih katunskih naselja. U "Grlici" za 1835. godinu, pominju se u Crnoj Gori četiri nahije i u svakoj od njih se nabrajaju plemena. U Katunskoj nahiji se, među devet plemena, nabrajaju i Ćeklići, za koje se kaže da su nekad bili obrasli u gustoj cerovoj šumi, pa se, prije 100 godina, moglo s drveta na drvo prelaziti s kraja na kraj.
Međutim, uništenjem šume u ovom kraju, po pričanju starih Ćeklića, nestalo je jezera i podzemno oticanje rijeke Ljute, kod Orahovca u Boki.
Vuči Do, Antovo rodno mjesto, prvi put se pominje u knjizi Rista Kovijanića: "Pomeni crnogorskih plemena u kotorskim spomenicima (XIV-XVI)", u kojoj piše:
"Milovan iz Ćeklića, iz Crne Gore, otac pok. Jovana iz Ćeklića, koji je služio i umro na ratnoj galiji kojom je zapovijedao Đovani Kontarino, opunomoćio je 26. februara 1575., Rada iz Njeguša, bojadisara, da naplati novac za službu pok. Jovana, jer je on, prema Kotorskom statutu, zakoniti nasljednik zaostavštine svoga sina".
Dalje se kaže:
"Kojemu je rodu pripadao ovaj Milovan ne može se znati. U Ćeklićima je sačuvana uspomena na one plemenike koji su služili na mletačkoj ratnoj galiji kao najamnici za Bokelje koji su bili obavezni da odsluže vojni rok".

Povelja Ivana Crnojevića

Erdeljanović je zabilježio pričanje jednog starog Vučedolca: "kako je neko jednom Vučedoljaninu donio iz Kotora glas, da mu je sin, za kojeg je mislio da se utopio - živ".
U pomenutoj knjizi se pominju Ostojići, za koje se kaže: "Po njima se nazvalo selo Ostojići, u kojemu je bila džamija, koju Njegoš pominje u "Gorskom vijencu". To su: Ostojini doci, Ostojića krši, Ostojićska kamenica, Ostojićska jama i Ostojići (do i strana) u istom selu. Sve su to uspomene na negdašnje veliko i razgranato muhamedansko bratstvo Ostojiće". U istom dokumentu se dalje navodi: "U povelji Ivana Crnojevića iz 1489. godine pominje se Ljepoje Ostojić iz Ćeklića, jedan od prvaka plemena. To je, nesumnjivo, mlađi brat Branka Ostojića, koji se pominje u kotorskim spomenicima. Ostojini doci u Krajnjem Dolu vjerovatno su nazvani tako po rodonačelniku bratstva Ostojića, možda upravo po Ostoji, ocu Brajka i Ljepoja. Kako su se Ostojići bili raširili u više sela, nije isključeno da su Brajin do i Brajin vrh u Vojkovićima dobili ime po ovome Brajku Ostojinu".

 

Ilija Plamenac je pokrenuo podizanje džebeane

 

Na osnovu pisanja Rista Kovijanića moglo bi se zaključiti da su predstavnici današnjih Ćeklića bili Ikovići i Ostojići. Međutim, o tim prezimenima ni do današnjih dana nije doprla nikakva pouzdana tradicija. Postoje jedino navedeni topomini i ostaci nekih manjih kućišta, koja su skoro sravnjena sa zemljom, kao svjedoci da je tu nekad neko živio.
Kasnije su, od Njegoša na ovomo, taj lokalitet šapatom, a možda i zlonamjerno, pojedinci "identifikovali" kao naselje poturica. Na jedan kilometar udaljenosti od tog lokaliteta nalazila se "džebeana", za koju se pouzdano zna da je podignuta poslije oslobodilačkih ratova, 1875-1878. godine, koju su pojedinci poistovjetili sa džamijom, valja da bi se potvrdili navodi u "Gorskom vijencu" o postojanju ćeklićkih Turaka.
U vezi sa pomenutom džebeanom u Ćeklićima, kao i ostalim, koje su podignute u Crnoj Gori onoga vremna, na jednom mjestu piše. "Neposredno po uspješnom završetku oslobodilačkih ratova, poučen dotadašnjim iskustvom, Ilija Plamenac je samoinicijativno pokrenuo podizanje pojedinih skladišta municije i naoružanja-džebeane. Tako je u Crnoj Gori za veoma kratko vrijeme podignuto nekoliko novih zgrada, a izvršena je i rekonstrukcija nekoliko postojećih objekata koji su adaptirani za skladište i čuvanje ratnog materijala". Dalje se navodi: "Sem toga, otvorena su skladišta naoružanja u Bajicama, Ćeklićima i na Čevu". Prema tome, ne radi se ni o kakvoj navodnoj "džamiji", već o džebeani, koju je ministar vojni, vojvoda Ilija Plamenac, kao i druge, podigao neposredno poslije 1878. godine.

Ljetnja pozornica na Cetinju

Vrlo je zanimljiva sudbina ove ćeklićke džebeane. Nju su, prema provjerenim podacima, neposredno pred drugi svjetski rat, mještani ćeklićkog sela Krajnji Do razrušili i od njenog fino tesanog kamena ozidali i svoltali divnu seosku bistijernu.
Sličnu sudbinu doživjela je, poslije drugog svjetskog rata, i džebeana u Bajicama, od čijeg je kamena dovršena Ljetnja pozornica na Cetinju.
Prema jednoj legendi u Ćeklićima su se poturčenjaci "bili veoma ugnjezdili i razgranali". Oni su kasnije odlučili da prodaju svoje posjede, a neke parcele lošijeg kvaliteta nijesu mogli ni prodati. Kako Krše Ostojića niko nije htio kupiti, oni su ostali komun tri sela: Krajnjeg Dola, Kućišta i Vučjeg Dola. Navodi se i ovaj primjer: "Jedan je poturčenjak zaostao u Ćeklićima do smrti i dao je jednom Vučedoljaninu Brajkov Do da bi ga sahranio". Legenda dalje kaže da u Ćeklićima nije bilo "neke krvave istrage muhamedanaca, nego da su oni pošto su izbjegli iz plemena (izuzevši one koji su se pokrstili) u toku 18. vijeka osjećajući da im nema više opstanka među njihovim hrišćanskim saplemenicima potpuno rasprodali svoja imanja i svoje porodice iz plemena iselili".
Prema jednoj legendi, rodonačelnik četiri ćeklićka bratstva: Džakovići i Sinanovići, iz Vojkovića, te Muhadinovića i Ramadanovića, iz Krajnjeg Dola, koja nose muslimanska prezimena, otišao je u Carigrad, kao član pratnje Stanka Crnojevića, i tamo primio islam. Kasnije se vratio u Ćekliće i od svoja četiri sina, kojima su data muslimanska imena: Džako i Sinan, u Vojkovićima i Muhamed i Romadan, u krajnjem Dolu, dobila su ime četiri navedena bratstva.

Različite legende

Postoje i druge legende. Jedna od njih je da su prvi ćeklići poturčenjaci bili zanatlije, koji su u Ćekliće došli da rade i tu ostali da žive. Po drugoj legendi ostalo je vjerovanje u narodu kad nekome djeca umiru, da im se daju muslimanska imena, pored pravoslavnih, koja se kriju od naroda, kako bi se "zlim duhovima" zavarao trag.
Po raspoloživim podacima, kao i po narodnom predanju, jasno je da izgnanje, ili "istraga" poturica iz Crne Gore, nije bio događaj koji se odigrao samo jednog, ili više dana. To je bio u stvari niz događaja, mjesnih i plemenskih sukoba s potučernjacima, koji su imali za posljedicu njihovo iseljavanje, a djelimično i pokrštenje, a dešavali su se u toku dosta dugog vremenskog perioda: "od crnogorskog ustanka (1684-1685), pa do u drugu polovinu 18. vijeka". Svakako je najžešći i najopsežniji od tih sukoba bio onaj, koji se obično naziva imenom "istraga poturica", ili - "Badnje veče", "a dogodilo se pod uticajem vladike Danila u Cetinjskom Plemenu, u Ćeklićima, u Crmnici i u Ceklinu na početku 18. vijeka, najvjerovatnije 1709".
Vrlo je značajno napomenuti da su se poturčenjaci i u tim istim krajevima Crne Gore, kao i u svim drugim, neko vrijeme poslije istrage vraćali na svoja ognjišta i ostajali u svojim sjedištima neki duže, neki kraće vrijeme i šta više prodavali svoja imanja Crnogorcima, o čemu postoje i pisani dokumenti. To se donekle tumači kao posljedica uspješnog Ćuprilićeva pohoda na Crnu Goru 1714. godine i, s druge strane, slabosti Crne Gore usljed razdora i nesloge među plemenima, koja je trajala za sve vrijeme vladavine vladike Save Petrovića, a negdje još i dosta dugo poslije toga. Posebno treba istaći da su mnogi potučernjaci imali po plemenima svojih rođaka i prijatelja, koji su iz ma kojih razloga nalazili za korisnije da sa njima stoje u dobrim odnosima. Takve prilike su jedino mogle biti uzrok da se istraga poturica iz Crne Gore protegla sve do 1742. godine.

 

Od Njegoša do kralja Nikole oživio kult kosovskog junaka

 

Zanimljiva je i burna istorijska prošlost bratstva Gvozdenovića. Međutim, ni o porijeklu ovog ćeklićkog bratstva nema pouzdanih podataka. Porodične tradicije o njihovom porijeklu jako su izmijenjene u prošlom vijeku, u doba romantizma, a naročito u razdoblju od Njegoša do kralja Nikole, kada je posebno oživio kult kosovskog junaka. Tako je nastala i legenda, koju na jednom mjestu navodi Tomo Orahovac, po kojoj su Čengići iz Gacka, Krivokapići i Perovići iz Cuca, Gvozdenovići iz Ćeklića, Martinovići iz Bajica, Milići iz Bjelica i Osmanagići iz Podgorice, porijeklom od Pavla, ili mu brata Nikole, Orlovića, "barjaktara čestitoga kneza".
Što se tiče bratstva Gvozdenovića i njegovog porijekla, o tome ima više verzija. Po porodičnom predanju, preci Gvozdenovića su, prije dolaska u ćeklićko selo Vuči Do, živjeli u Čarađe, ispod brda Orline, u Gackom. Tu su, prema legendi, živjela tri pasa ljudi: Andrija, Filip i Vučko. Oni su se tada, možda, prezivali Orlovići, ali, najvjerovatnije, ne po Pavlu Orloviću, već po tom brdu Orlina.
Priča se da je Vučkov sin Mihajlo, prilikom napada na tursko utvrđenje Klobuk, uspio da u njem uskoči i da ga zapali. Kako je utvrđenje bilo uglavnom od drveta, ubrzo je planulo, pa Mihajlo nije uspio da iskoči iz zapaljenog utvrđenja, već je, na očigled svojih drugova, našao smrt u plamenu. Zbog tog podviga, njegovi drugovi ga nazvaše "gvozdenim junakom", a njegovi potomci se od tada nazvaše Gvozdenovići.
Postoji i drugo, ne manje ubjedljivo predanje, pa je moguće da su se i po njemu prozvali Gvozdenovići. Riječ je o dvoboju između jednog dalekog pretka današnjih Gvozdenovića, po imenu Mitra, i nekog hercegovačkog bega na Grahovu. Legenda, o kojoj su sačuvani i pisani tragovi, opširno govori o tom događaju. Po ondašnjim riterskim običajima, prije dvoboja, sekundanti ili đeveri, kako su se nekada zvali, imali su zadatak da opipaju protivnika i da utvrde da na njemu nema pancirne košulje. O pregledu protivnika sekundanti su, kao najvjerniji drugovi megdandžija, bili dužni da obavijeste svog pobratima. Priča se da je tom prilikom Mitar sekundant, za novac izdao svog pobratima, kome nije rekao da se na njegovom protivniku nalazi pancirna košulja. Kada su Mitar i Turčin jedan drugome izašli na megdan i kada su se počeli sjeći "u rane", ispod Mitrovog handžara počeše sijevati varnice. Mitar odmah shvati da je u pitanju izdaja. Više ga razbijesni izdaja svog pobratima, nego očigledna smrt, sa kojom se suočio. Onako ranjen i iskrvavljen u jednom trenutku pokuša nemoguće, u namjeri da iznenadi protivnika, koji je samouvjereno nalijetao na Mitra. Mitar se odjednom izvi kao da će da padne, što Turčina za trenutak zbuni, a zatim hitrim pokretom tijela i snažnim zamahom ruke Turčina udari po obije noge, koje mu salomi. Kad Turčin pade, Mitar dodade i bez muke mu odsiječe glavu. Zatim se dade u potjeru za svojim nevjernim pobratimom, koji mu nije daleko umakao. Mitar je morao surovo kazniti pobratimovo izdajstvo, pa, ga sustiže, koliko mu je bio kivan, bez milosti ga skrati za glavu. Tako mu, umjesto Turčina, isplati dug. Crnogorci su se radovali Mitrovom trijumfu, dok su Turci, u velikom bolu za poginulim drugom, počeli poluglasno izgovarati: "Valahi, bilahi, ovaj Vlah je gvozden". Moguće je da su i po ovoj legendi Mitrovi potomci dobili prezime Gvozdenovići.
Po jednoj drugoj verziji Gvozdenovići su, sa još nekoliko drugih porodica, prebjegli iz Čarađa, ispred Turaka, u Crnu Goru i naselili se u Vuči Do. Po toj legendi se pretpostavlja da je to bilo prije skoro 400 godina. Po jednoj sačuvanoj čitulji od najstarijeg pretka, do današnjeg potomka Gvozdenovića, ima 14 pasova. Otprilike u isto vrijeme iz Čarađa, ili njegove bliže okoline, doselili su se Erakovići i Rajićevići u Njeguše. To, pored ostalog, potvrđuju njihova imanja, sa kojima se Vučedoljani graniče u Vršanju. Gvozdenovići su, kao i Erakovići i Rajićevići, krsnu slavu svetog Đorđa, donijeli iz starog zavičaja. Kasnije su Gvozdenovići svoju slavu, koja je ostala kao prislužbnica, promijenili i uzeli za krsnu slavu Ilindan, kao i ostali Ćeklići.
Antov predak Rade bio je knez i poznati junak svojega vremena, čije se ime nalazi u spisku glavara koje je vladika Danilo pozvao da se odupru Turcima u boju na Carevom lazu. Rade je tom prilikom pogubio jednog od zapovjednika turske vojske, po imenu Tahir-pašu.
Ime Rada Gvozdenovića nalazi se i u spisku crnogorskih glavara, u "Istoriji o Černoj Gori", vladike Vasilija Petrovića Njegoša.
Radov sin Martin pominje se kao predstavnik Ćeklića u narodnoj pjesmi "Dioba Selimovića na Rijeci Ivanbegovića", od Vuka Karadžića, kao i u još dvije pjesme. On je četovao po Hercegovini, pa je poginuo u jednom okršaju protiv Turaka, kao četovođa svoje družine iz Vučeg Dola i bjeličkog sela Prediš, u Banjanima, u mjestu Dubočke, braneći plijen iz Hercegovine.
Martinovi sinovi bili su: Paviša, Pejo i Pavić. Od Paviše su Pavišići na Riječkom gradu. Bili su to glasiti crnogorski junaci. Martinov sin Pejo u nekoj svađi ubije jednog Cucu. Plašeći se osvete, sva tri brata se presele na Ljubotinj i nasele se na Čistom polju, na Začiru. Mjesto na koje su se Martinovi sinovi naselili se zove Pavišića prodo.

 

U Crnoj Gori su se u prošlosti manja bratstva priključivala većim

 

U to vrijeme su na Riječkom Gradu živjela tri brata Selimovića. Mustafa, Jelez i Omer, potučernjaci i obodski zabiti. Godine 1749. zavade se braća Mustafa i Jelez, preko neke Saratove odive, Mare, koja je kod njih služila. Pozovu viđenije Crnogorce da ih pomire. Među pomiriteljima bio je i Radule Perović, iz cuckog sela Zaljut, rođeni brat Batrića Perovića. Jelez, koji je bio silan i obijesan, nije pristajao ni na kakvu nagodbu sa bratom. To izazva Radula Perovića te Jeleza izgrdi. Jelez se maši za džeferdar i ubije Radula Perovića, o čemu govori i narodna pjesma. Zaprepašćen ovakvim Jelezovim postupkom, Mustafa riješi da ga ubije. No, da ne bi krvario ruke bratskom krvlju, tražio je ko će to mjesto njega da obavi. Čuje za to Paviša sa braćom, od nekog Sorata, pa riješe da prvo ubiju Jeleza, a onda i Mustafu. Paviša pođe na Obod, izazove Jeleza i kad se ovaj pomoli na prozor, Paviša ga ubije iz puške. Plašeći se za svoj život, Mustafa, sa poturicama iz Salaca, pobjegne na Žabljak Crnojevića. Trećeg brata Omera su još ranije ubili Stijepovići na Klobučniku, kad je išao da naplaćuje harač od potučernjaka i pravoslavnih. Tri brata Gvozdenovića se tada nasele na imanje Selimovića na Obodu.
Kad Cuci doznadoše da su Gvozdenovići osvetili Radula Perovića, riješe da im oproste krv. Predstavnici Cuca dođu na Obod i na hljeb i so se izmire sa Gvozdenovićima. Pejo se potom vrati u Vuči Do, a Paviša i Pavić ostanu na Obod. Kasnije se Pavić iselio u Boku Kotorsku i njegovom potomstvu se gubi svaki trag. Od Pavišića je bio najznamenitiji Periša Radov, koji je, zajedno sa istaknutim ceklinskim junacima, učestvovao u pohari u Žabljaku.
Martinov unuk Gavrile bio je serdar. Njegovo ime nalazi se na spisku među 15 crnogorskih glavara, koji su dobili medalje ruskog cara Pavla I. Gavrile se, kao i mnogi Crnogorci, istakao u borabama protiv Turaka na Martinićima i Krusima 1796. godine.
I dr Jovan Erdeljović ima svoju verziju kazivanja, koje je najvećim dijelom nepouzdano, jer se on uglavnom oslanjao na neprovjerene i nepouzdane priče pojedinaca. Jedna od njih je i ova, koju je zabilježio po pričanju učitelja Špira Kaluđerovića iz Ćeklića. On navodi da je opšte ime Vučedoljani "ime za tri bratstva istog porijekla, koja su jedino stanovništvo ćeklićkog sela Vučeg Dola. To su tri bratstva: Gvozdenovići, Proročići i Vickovići". Ova teza o zajedničkom porijeklu tri vučedolska bratstva je neumoljiva. Prije bi se moglo reći da je muka natjerala ove porodice, koje nijesu imale nikakve krvne veze, da žive zajedno, da se pomažu, kako bi se održale u borbi za goli život. To ih je, najvjerovatnije, zbližilo, jer su zajedno bili jači. Tako se, dugim življenjem u komšiluku, iskovala legenda o njihovom navodnom zajedničkom porijeklu.
Nije bio rijedak slučaj u Crnoj Gori da su se u prošlosti manja bratstva priključivala većim, radi zaštite i sopstvene sigurnosti, pa su uzimala njihovo prezime. To je manjim bratstvima obezbjeđivalo veću sigurnost, a jačim bratstvima je to takođe bilo u interesu, jer su na taj način postajali brojniji, a samim tim i jači.
Prema starom predanju, predak svih Vučedoljana, Periša, dobjegao je u ove krajeve sa svoja dva sina "od krvi". Po dolasku u Ćekliće, Periša se, kao daleki predak i rodonačelnik svih Vučedoljana, pa samim tim i Gvozdenovića, sa sinovima naselio na imanju nekih muslimana "pod Ikoviće u Krajnjem Dolu, na mjestu koje se danas po njima zove Miševića rupe". Prema tome, kako legenda kaže, oni su se tada prezivali Miševići i, zna se, da su im najbliži rođaci Desančići iz Čarađa. Dalje se ispreda priča da su na tom mjestu živjeli Perišini potomci sve do druge polovine 18. vijeka, kad su od pokrštenih Sinanovića kupili "svu tursku zemlju od Simunje do njeguške granice". Tako dobiše u posjed zemljište starog sela Vučeg Dola, "u kome se sad nastane Perišini potomci i po selu dobiju naziv "Vučedoljani". Vučedoljani, najvjerovatnije preko crkvene čitulje, nabrajaju po 7 ili 8 pasova, na osnovu čega se da zaključiti da se Periša doselio u Ćekliće pred kraj 17. vijeka. Evo tog reda pasova, koji se odnosi na bratstvo Gvozdenovića: Petar-Risto-Dumelja-Petar-Pejo-Martin-Mitar -Božo-Periša.
Za dvojicu Perišinih sinova, koji su se zvali Božo i Vicko, kaže se da od obojice ima danas potomaka. Za Boža Perišina kaže se da je imao sina Mitra, od koga su Gvozdenovići i Radoja od koga su Proročići. Bilo bi normalno očekivati da su od Radoja Radojevići, ili Radovići, a ne Proročići. ali, i za to se pobrinula legenda, po kojoj je Radoje dobio nadimak "prorok", a njegovo potomstvo Proročići.
Priča se da je Radoje bio poznati junak. Uz to, bio je izuzetno hitar, spreman i okretan, zbog čega je još kao mladić dobio nadimak "Skako". Kad je Radoje jednom prilikom uskočio u turski Spuž, bude primijećen od turske straže, koja alarmira da se u gradu nalazi poznati crnogorski junak, a turski veliki krvnik. Turci navališe sa svih strana i uhvatiše Radoja. Ovom "lovu" se obradovao spuški kapetan. On u zarobljeniku prepozna hajdučkog harambašu Radoja. Malo zastade i u mislima se vrati na neki raniji susret sa Radojem. I dok su Turci sa nestrpljenjem očekivali odluku spuškog kapetana, kako će Radoja biti i mučiti, spuškom kapetanu je, po svemu sudeći, bilo žao pogubiti ovakvog junaka, sa kojim je, prema nekoj verziji, bio i pobratim.

 

Antov đed Dumelja bio je glavar ćeklićki

 

Plašeći se gnjeva razjarenih Turaka, koji su tražili Radojevu glavu, spuški kapetan naredi da Radoja odvedu u tamnicu. On u međuvremenu prošeta spuškom ravnicom, razmišljajući što da uradi sa Radojem. Odjednom dođe na ideju da uhvati skakavca. Pošto mu taj plijen nije bilo teško uloviti, vrati se s polja sa skakavcem u ruci. Okupljenim Turcima saopšti odluku. Reče im da Radoja izvedu iz zatvora i kad ga dovedu pred njim, on će ga upitati šta drži u ruci. Ako pogodi, predloži spuški kapetan, ima da mu se oprosti život. U protivnom, biće na licu mjesta pogubljen. Sa ovim predlogom se složiše Turci, čvrsto vjerujući da Radoje neće pogoditi što kapetan drži u ruci.
Kad Radoja izvedoše iz zatvora i dovedoše ga pred okupljene Turke, spuški kapetan ga upita: "Jesi li živ, Vlaše?" Radoje mu dostojanstveno odgovori: "Jesam, čestiti pašo, živ sam!" Spuškog kapetana iznenadi ovako odvažan odgovor neustrašivog hajdučkog harambaše, koji mu i kao rob prkosi. S druge strane, bi mu milo što ga udostoji onako visokim zvanjem, pa mu reče: "Slušaj, Vlaše! Ako pogodiš šta držim u ruci, turske mi vjere, oprostiću ti život". Tada, vjerovatno, ni Turčin, a još manje Radoje nijesu mogli ni pomisliti da će Radoje odgonetnuti što Turčin drži u zaтvorenoj šaci. Radoje shvati da mu je došao kraj. Ali, pri pomisli da je i on mnoge u crno zavio, prežalio je svoj život.

Teže od smrti

Teže od smrti bilo mu je javno zbijanje šale sa njim, i to u časovima predsmrtnim. Zato, ne obazirući se ni na Turke, ni na spuškog kapetana, više za sebe, izusti: "E, Skako, Skako, skakao si, skakao i doskočio si ga". Ove Radojeve riječi spuškog kapetana ne samo što iznenadiše, već i zbuniše. Znajući da je skako u stvari skakavac, a ne Radojev nadimak, kapetan otvori šaku i, na veliko iznenađenje prisutnih, pusti skakavca u polje, a zatim prisutnima reče: Jes, turske mi vjere, ovaj Vlah je pravi prorok, kad pogodi da u šaci držim skakavca".
Prisutni Turci zanijemiše od čuda, a spuški kapetan održa datu riječ i Radoju pokloni život, i ako su prisutni Turci u tom trenutku jedva čekali da ga skrate za glavu. Radoje se pozdravi sa spuškim kapetanom, kao junak sa junakom, a zatim se oprezno udalji, dok se nije uhvatio gore i planine. Kad stiže u rodni Vuči Do, ispriča što je doživio i preživio, zahvaljujući jednom skakavcu, koji mu je, igrom slučaja, spasio glavu. Od tada se Radojevi potomci prozvaše Proročići.
Gavrilov sinovac, a Antov djed, Dumelja Gvozdenović bio je glavar ćeklićki. To je bila po mnogo čemu interesantna ličnost. Isticao se u borbama protiv Turaka, a kad nije bilo rata s Turcima, Dumelja ga je sam izmišljao. Bio je po prirodi nemiran duh, ali oštrouman i druželjubiv. Sav svoj imetak trošio je i potrošio sa društvom. Često je silazio u Boku Kotorsku i tamo sklapao mnoga prijateljstva i pobratimstva. I to ne samo sa civilima, već i sa mornaričkim oficirima. Jednostavno rečeno, tražio je sebi ravno društvo.

Sudbonosno pobratimstvo

Jedno od tih pobratimstava sa nekim mornaričkim oficirima biće kasnije za Dumelju i njegovo društvo sudbonosno. Evo, o čemu je riječ. Francuska buržoaska revolucija, uperena protiv unutrašnjih kontrarevolucionarnih snaga, feudalnih eksploatatora i strane intervencije, započeta 1789. godine, završila se 1793. izdajom krupne buržoazije. Na taj se način pravedni, oslobodilački rat francuskog naroda izrodio u osvajački, nepravedni rat francuske krupne buržoazije, protiv slobode i nezavisnosti drugih naroda, koje je Napoleon, kao njen eksponent, htio pokoriti i potčiniti vlasti francuske osvajačke buržoazije.
Kada je Napoleonova vojska prešla u Italiju, bilo je jasno da će, poslije vojničkog osvajanja Mletačke republike i oduzimanja njene nezavisnosti, 1797. godine, zakoračiti i na Balkansko poluostrvo. Među prvim mletačkih oblastima na udaru se našla Boka Kotorska, koja je, po Tilzitskom miru 1807. godine, pripadala napoleonovskoj Francuskoj.
Budući da je Boka Kotorska bila pod mletačkom upravom od 1420. godine, Bokelji su se odjednom našli u teškoj situaciji, pa se nijesu mogli tako lako snaći u novim uslovima. Zbog toga su se obratili za savjet i eventualnu pomoć crnogorskom vladici Petru I. Bokelji su isticali pravo da sami odlučuju o svojoj sudbini na osnovu ugovora, koji su još davne 1420. godine sklopili sa Mletačkom republikom. Zbog toga su se grčevito odupirali da ne padnu pod novu upravu, kao što je to bio slučaj sa drugim posjedima Mletačke republike, već su tražili "da se vodi računa o njihovom samoupravnom položaju, koji su vjekovima uživali u okviru Mletačke Republike".
Pošto Napoleon Bonaparta nije htio da čuje za bilo kakav povlašćeni položaj Bokelja u prošlosti, to su mnogi mornarički oficiri bivše Mletačke republike, u znak protesta, napustili Boku Kotorsku, odmećući se u nepristupačne planinske predjele.

 

Gusarstvo i piratstvo je staro koliko i istorija pomorstva

 

Jedan od mnogih nezadovoljnika novom Napoleonovom vladavinom bio je i jedan bivši mletački pomorski oficir, koji je pobjegao u ćeklićko selo Vuči Do. Tu je našao sigurno utočište kod svoga pobratima Dumelje Gvozdenovića, koji ga je, u svom časnom siromaštvu, toplo i srdačno primio, ukazujući mu poslovično katunsko gostoprimstvo. Prema ovom nenadnom, ali vrlo dragom i simpatičnom gostu, čitava Dumeljina porodica se vrlo korektno odnosila, što ovaj nikad nije mogao zaboraviti. Ali, po onoj narodnoj: "Svakog gosta, tri dana dosta", ni Dumeljinovom pobratimu se više nije ostajalo. Posle tri mjeseca boravka u Dumeljinoj kući, odluči da napusti pobratimov dom. Dumelja mu spremi "brašnjenik", onako i onoliko koliko su to ondašnje prilike dozvoljavale. Pri polasku se srdačno pozdravi sa ukućanima, a Dumelja ga otprati do turske granice, na pogled Skadra. Na rastanku se srdačno pozdraviše, ali se obojica tužno rastadoše. Neizvesnost, u koju je otpratio pobratima, Dumelju je strašno mučila. Plašio se za pobratimov život, jer su to bila teška vremena, puna opasnosti i neizvjesnosti, a ovaj inače vispreni mletački oficir, odlučno je pošao, tako reći, glavom u torbu.

Lutanje ulicama Skadra

Poslije izvjesnog vremena izmijenila se vojnopolitička situacija na štetu napoleonovske Francuske. To je išlo na ruku Dumeljinom pobratimu, koji je do tada lutao ulicama Skadra, tražeći za sebe bili kakav posao, samo toliko da bi održao goli život. Odjednom mu se, iznenada, osmjehnula sreća. Ukazala mu se prilika da stupi u englesku ratnu flotu. Zahvaljujući svojim izuzetnim vojničkim kvalitetima, ovaj Dumeljin pobratim je ubrzo avanzovao u engleskoj ratnoj mornarici. Poslije provjere, on postade kapetan bojnog broda.
Vrijeme je činilo svoje, pa su pobratimi izgubili svaki međusobni kontakt. Dumelja se ni kasnije nije mogao skrasiti na jednom mjestu, već se, po staroj navici, ponovo uputi u Boku Kotorsku. Tamo se ubrzo nađe sa svojim starim znancima, sa kojima je, prije pada Mletačke republike, gusario po Jadranskom moru. Odmah stvoriše nove avanturističke planove, kako, bez mnogo muke, da dođu do što bolje zarade. Donesoše odluku da organizuju novu gusarsku ekspediciju, kako bi, putem plijena i otimačine s mukom stečene zarade nezaštićenih trgovaca na otvorenom moru, došli do materijalnog bogatstva.
Kad je riječ o gusarenju i piratstvu, treba objasniti oba pojma. Dok je gusarenje, ili gusarstvo, nasilje na moru koje se vrši sa zvaničnim, ili prećutnim odobrenjem, ili uz pomoć države, ili neke organizacije, dotle je priratstvo uobičajeni naziv za svako nasilje na moru, vezano za pljačku brodova ili morskih obala. To je drugim riječima obično razbojništvo na moru, pojedinaca i njihovih družina, bez obzira prema kome se vrši. Gusarstvo i piratstvo je staro koliko i istorija pomorstva. Pošto je ono predstavljalo stalnu opasnost po pomorsku trgovinu, to su, krajem 18. vijeka, pet velikih sila: Engleska, Francuska, Rusija, Austrija i Pruska, donijele poznatu Parisku pomorsku deklaraciju o zabrani gusarenja, svi ratni i trgovački brodovi bili su dužni i obavezni da potope svaki gusarski brod na koji bi naišli, bez predhodnog upozorenja, njihovu posadu da likvidiraju bez ikakvog predhodnog isleđenja.
Otrantska vrata
Ne osvrćući se na Deklaraciju o zabrani gusarenja i smrtnu opasnost, koja ih na svakom koraku vreba, Dumelja se, sa nekoliko svojih najpouzdanijih drugova ukrca u mali gusarski brod, uzjaha na morske talase i otisnu se na pučinu. Znajući da su pošli na riskantan i krajnje opasan put, vrlo oprezno su vrebali plijen, na koji bi eventualno naišli, izbjegavajući neželjene susrete. Međutim, lutajući tako po moru i vrebajući žrtvu, stigoše do Otrantskih vrata. Kad se nađoše u taj tjesnac, kroz koji se iz Jadranskog mora ulazi u Sredozemno more, primijetiše bijele galebove, kojima se obradovaše, ne sluteći da im je to, možda kobni predznak. U tom trenutku se pred njima, iznenada, pojavi jedan engleski ratni brod, koji ih, bez ikakvog upozorenja, zasu artiljerijskom vatrom, nakon čega gusarski brod poče da tone.
Gusarski brodovi su se na otvorenom moru lako prepoznavali. Nijesu imali potrebnih signalnih uređaja, niti zastave pod kojom su plovili, a uz to bili su slabo naoružani, pa nijesu mogli pružiti neki ozbiljniji otpor, daleko spremnijim i neuporedivo bolje naoružanim ratnim brodovima. Te njihove slabe strane, znali su svi kapetani ratnih brodova, pa, naravno, i ovaj koji je napao Dumelju sa družinom.

 

Kako se Dumelja oženio

 

Dok je Dumelja, sa svojom posadom, odbrojavao posljednje trenutke, dotle se posada engleskog broda pripremala da obavi i tu posljednju formalnost. Teško oštećeni gusarski brod poče da tone. U tom trenutku engleski marinci priskočiše, te Dumelju i njegovu posadu bez muke zarobiše, a zatim ih, onako pokisle i preplašene, privedoše svome kapetanu broda, koji im je po kratkom postupku trebao presuditi. Jer, bilo je poznato da su gusari stavljeni van zakona, a gusarenje, kao opšte društveno zlo, zakonom zabranjeno.
I, dok se očekivalo ono najgore, ovog puta se desi nešto što se najmanje očekivalo. Prije izvršenja smrtne kazne nad Dumeljom i njegovom družinom, bilo je neophodno obaviti određeni ceremonijal. Prije njihovog pogubljenja, kapetan broda je bio dužan obići postrojene zarobljenike.
Čitav ovaj ritual bio je priprema za oproštaj zarobljenih gusara sa ovim svijetom. Kad naiđe kapetan broda, sa svojom pratnjom, u obilazak otpisane družine nastade grobna tišina. U tom trenutku, na veliko zaprepašćenje prisutnih, kapetan broda, koji je do tada rutinski obavljao svoju dužnost, odjednom zastade pred ovim neobičnim strojem. Zatim se zagleda u jednu markantnu ljudsku figuru, čije je lice pokrivala gusta brada i time ga činila još strašnijim.
Bio je to Dumelja Gvozdenović, koji je nepomično stajao, netremice gledajući kapetana, kao da je to bila kamena gromada, a ne još uvijek, makar za kratko, živo biće. Pošto ga kapetan dobro osmotri, očigledno uzbuđen, jedva izusti: "Da li je to moguće, ili me sopstvene oči varaju, da se predamnom nalazi Dumelja Gvozdenović?"

Iznenadno pitanje

Na ovo iznenadno pitanje odjednom zanijemiše i mornari, i gusari, jedino Dumelja lijepo podiže glavu, na koju više nije ni računao, a zatim baci pogled na uglađenog, uniformisanog engleskog oficira. Uzalud je pokušavao da odgonetne ko bi ovaj oficir mogao biti, jer mu se činilo da ga nikada u životu nije sreo. I, dok se naprezao, i krajnjim naporom pokušavao da odgonetne ovog neočekivanog egzekutora, od čijeg će raspoloženja zavisiti sudbina njegova i njegovih drugova, kapetan broda je još uvijek začuđeno posmatrao.
Kada se uvjeri da ga Dumelja nije prepoznao, kapetan broda odjednom poletje Dumelji u zagrljaj. Čvrsto ga stegnu, a zatim, van sebe od sreće, uskliknu: "Ja sam, Dumelja Gvozdenoviću, pobratime moj! Ja sam onaj tvoj stari prijatelj iz Kotora, koji sam neko vrijeme uživao gostoprimstvo u tvojoj kući u Vučem Dolu. Pažnje koju ste mi ti i tvoja porodica ukazivali doživotno ću se sjećati. Slučaj je htio da se ponovo, i to u ovoj delikatnoj situaciji, sretnemo. Ovoga puta si imao sreće što si na mene naišao. Inače, u protivnom, odnio bi vrag i tebe i tvoju družinu".
Kapetan broda još jednom čvrsto steže svoga pobratima, sa kojim se po ko zna koji put poljubi. Nakon toga nasta neopisivo veselje. Pomiješaše se kapetanovi mornari i Dumeljini gusari, koji su već počeli zaboravljati na raniju bezizlaznu situaciju. Kapetana broda Dumelju i njegovu, prije neki čas, otpisanu družinu ugosti na svom brodu, podijeli im nešto obuće i odjeće, a zatim naredi da im se pripremi izvjesna količina hrane za put. Potom ih odvezoše do luke San Đovani di Medua, gdje ih iskrcaše i poželješe im srećan put i što skoriji povratak u domovinu.
Tu se Dumelja još jednom srdačno pozdravi sa pobratimom, zahvaljujući mu na svemu što je za njega i njegovo društvo ovom prilikom uradio. Tako se Dumelja i njegovi gusari, čudnom igrom slučaja, spasiše sigurne smrti.

Markantna ljudska figura

Dumelju je put za Boku Kotorsku vodio preko Njeguša, u kojima je imao takođe pobratima, kod koga je redovno navraćao. Kako je Dumelja bio markantna ljudska figura, a uz to izuzetno hrabar, dosjetljiv i snalažljiv, društvo ga je mnogo voljelo i cijenilo, pa ga je kao takvog rado primalo u društvo. On je prisutne tako lijepo umio zabavljati svojim dogodovštinama i mnogim avanturama, u koje je redovno ulijetao. Međutim, vrijeme je prolazilo, a godine se nizale, pa su Dumeljini prijatelji počeli glasno razmišljati o njegovoj ženidbi. Trebalo je naći zgodnu priliku, a istovremeno i odgovarajuću žensku priliku, da bi se sa Dumeljom mogao povesti otvoren razgovor.
Jedan Dumeljin pobratim, koji ga je volio kao rođenog brata, odluči da sa njim povede razgovor o ženidbi. Bez okolišavanja mu predloži da se upozna sa jednom mladom njeguškom udovicom, za koju reče da joj nema ravne u ovim našim krajevima. Na to Dumelja dade pristanak, pod uslovom da mu objasni ko je i od koga je ta njegova buduća izabranica, od kojeg je roda i plemena, i kako je ostala udovica.

 

Crnogorci se i sa vješala svete

 

Dumelja zatim upita pobratima da li je on siguran da će se on njoj dopasti, ako ona njemu "ispuni oko". Dumeljin pobratim je sve to unaprijed do detalja ispitao, o čemu ga je potanko informisao. Čak mu reče da je od nje već iznudio pristanak na brak sa Dumeljom.
Ova mlada njeguška udovica bila je sestra istaknutog hajdučkog harambaše Mija Godijelja. Kad su Turci vršili progon na Drobnjake, uspjeli su da zarobe Mija Godijelja, koji im je zadavao mnogo muka sa svojim hajducima. Zato Turci odlučiše da ga na licu mjesta objese. U trenutku kad su mu stavljali omču o vrat, Mijo Godijelj je, posljednjim trzajem, tako snažno udario nogom dželata u sljepoočnicu, da je ovaj ostao na mjestu mrtav. Od tada je ostalo da se priča među Turcima kako se Crnogorci i sa vješala svete.

Pogrom na Drobnjake

Turci su redovno vršili pogrom na Drobnjake, kojima su se surovo svetili zbog njihove neposlušnosti i nepokorenosti. Tako su, neposredno prije hvatanja Mija Godijelja, Turci zarobili popa Cerovića, kojega su odveli u Mostar, paši na dar, koji je, bez imalo milosti, naredio da ga posijeku. Ali, nije prošlo mnogo vrmena dok je Mijo Godijelj, sa svojom četom, osvetio popa Cerovića. Zato je pogubljenje Mija Godijelja došlo kao lijek na ranu, zloglasnim zulumćarima, koji su žarili i palili po Drobnjaku.
Prilikom hvatanja Mija Godijelja, Turcima je pošlo za rukom da zarobe i njegovu maloljetnu sestru Krstinju. Ovu lijepu robinjicu Turci su poklonili nikšićkom zabitu, kapetanu Mušoviću.
Očaran njenom ljepotom, kapetan Mušović je zadržao kod sebe, u tvrdom nikšićkom bedemu. I, dok se Mušović topio od radosti što će jednog dana, kad Krstinja poodraste, imati lijepu robinjicu za ženu, Krstinji se na novi život toliko gadilo da je često pomišljala na samoubistvo. Najzad je počela kovati plan kako da se oslobodi ovoga pakla i tako pokvari planove kapetanu Mušoviću. U tom smislu je iz dana u dan vršila potrebne pripreme za bjekstvo. Prvo je isplela duge konopce, pomoću kojih je planirala da se neopaženo spusti niz strmi nikšićki bedem. Najzad je došla ta dugo očekivana mračna noć praćena jakom olujom. Krstinja se neopaženo spustila niz bedem, a zatim se dala u bjekstvo, preko tamnog i kišovitog Nikšićkog polja. Bježeći tako, kao da je krila nose, naiđe na prvu ozbiljniju prepreku. Bila je to plahovita rijeka Zeta. Ali se Krstinja ni pred njenim pomahnitalim valovima nije dala zbuniti, već odlučno zakorači u nabujalu rijeku, koja je bila nadošla od silnih jesenjih kiša, predade se njenim valovima, koji su je primili na svoja nemirna leđa i odnijeli je munjevitom brzinom.
No, i pored toga što nije znala da pliva, Krstinja se nabujale rijeke nije uplašila, već je, nošena njenim valovima, uspjela da se domogne druge strane obale, pomoću povijene grane jedne vrbe, koja se iznad rijeke neprestano klatila, baš kao da je nju čekala da joj se u nevolji nađe. Tako se Krstinja, jednim naglim trzajem tijela, odbaci na drugu obalu rijeke Zete.

Podvig mlade gorštakinje

Iako potpuno pokisla i promrzla, Krstinja dobi novu snagu i nezadrživo pojuri Nikšićkim poljem. Kad je već bila daleko odmakla od nikšićkog bedema u kome je robovala, nikšićki Turci tek tada primijetiše da im je lijepa robinjica nestala. Uzalud je bila njihova potjera, jer tada se već Krstinja bezbjedno i bezbrižno odmarala u kući vojvode Ilije Bojovića, pobratima njenog brata Mija Godijelja.
Krstinja je neko vrijeme ostala u kući Ilije Bojovića, u kojoj je uživala takvo i toliko gostoprimstvo, kao da se nalazila u roditeljskom domu. Pričala im je o danima teškog robovanja, a posebno o njenom prvom susretu sa kapetanom Mušovićem, koji se topio od radosti kad je ugledao. "Mušović je tom prilikom izjavio da mu je posebno drago što potičem od soja gospodskoga, na što je on, kako reče, mnogo polagao. Zatim me nježno pomilova i pored toga što je po mom izrazu lica osjetio prezrenje prema njemu. U nadi da će me svojom pažnjom odobrovoljiti, svojim slugama je naredio da budu krajnje pažljivi prema meni. Odredio mi je jedino zanimanje - da mu održavam i hranim njegove kerove, koji su mi bili jedino društvo, jer me niko od Turaka, za kratko vrijeme robovanja, nije uznemiravao".
O podvigu ove mlade gorštakinje čulo se nadaleko. Priče o njenoj hrabrosti i odlučnosti stigle su i do Njeguša. Jedan od mnogih interesanata, za Krstinju kao buduću zaručnicu, bio je i jedan mladić iz uglednog njeguškog bratstva Popovića, u kome se vijorio crnogorski alaj barjak. Ovaj divni mladić odluči da Krstinji ponudi brak.

 

Za Anta je đed Dumelja bio pojam i uzor

 

Krstinja je, po nagovoru uglednih ljudi, pristala na ponuđeni brak. Bio je to divan bračni par. Međutim, sreća im nije bila naklonjena. Mladoženja se uskoro teško razboli, te vrlo mlad umre, ne dočekavši da zajedno sa svojom životnom saputnicom proslavi ni prvu godišnjicu braka. Tako Krstinja u 22. godini života ostade udovica, ali ne zadugo.
Kako sa svojim suprugom nije imala poroda, ova, po dobru glasu na daleko čuvena mlada udovica, postade predmet pažnje i poštovanja mnogih neženja, te se moglo zaključiti da Krstinja neće za dugo nositi ni malo popularno ime udovice.
Krstinju počeše salijetati momci sa svih strana. Krstinja je, međutim, naročito prve dvije godine, sve te prosce i udvarače posmatrala potpuno nezainteresovano. Ona ih je jednostavno odbijala, navodeći neki vrlo ubjedljiv razlog zbog kojeg ne želi stupiti u novi brak.
Bilo je to tako sve do onog dana kad joj ozbiljni ljudi, a njeni veliki prijatelji, predočiše da je Dumelja Gvozdenović vrlo ugledan i izuzetno cijenjen Crnogorac, a uz to i kandidat sa najozbiljnijim namjerama za sklapanje braka sa Krstinjom.

Krstinjina odluka

Krstinja je ovog puta donijela odluku da lično upozna svog budućeg životnog saputnika. Pošto je došla do zaključka da je Dumelja zaista onaj pravi, kojeg je uistinu priželjkivala, Krstinja dade pristanak, pa se ovo poznanstvo uskoro okruni brakom.
Krstinja se u novom domu potvrdila kao kompletna supruga i uzorna domaćica. Uz poslovičnu privrženost novom suprugu i nježnost prema djeci, koju je uskoro donijela na svijet, Krstinja je ispoljila izuzetnu umješnost u vođenju domaćinstva. Zbog svega toga za nju se uskoro počelo pričati da joj nema para na daleko. Uza sve kućne poslove, Krstinja se posvetila i poljoprivrednim radovima. Krstinja je bila poznata i kao veoma darovita pletilja, vezilja i tkalja. I, dok je ona, pretežno noću, neumornao plela i tkala, dotle je njen Dumelja i dalje krstario Bokom, stvarajući nova poznanstva i prijateljstva. Međutim, odjednom se našao bez novca, do kojeg je ranije uglavnom na lak način dolazio. Zato jednoga dana dođe na ideju da Krstinjine rukotvorine unovči. Kad stiže kući, pokupi Krstinjine novoistkane struke, preturi ih preko ramena i sa njima se uputi u Boku. Kao dobar poznavalac prilika u Boki, Dumelja je znao da će njegova roba naći dobru prođu na kotorskoj pijaci, kao vrijedan suvenir, za koji su od ranije bili zainteresovsni engleski, francuski i drugi strani turisti, koji su u svako doba godine krstarili Bokom Kotorskom. Čim bi svoju robu unovčio, Dumelja je oko sebe ponovo okupljao svoje stare prijatelje i pobratime, sa kojima je ovu skromnu zaradu redovno ostavljao po kotorskim kafanama. Krstinja bi i dalje Dumelji plela struke, koje bi on, kada bi ostao bez novca, prodavao.

Dumeljino rasipništvo

Bez obzira na ovakvu Dumeljinu rasipničku prirodu, Krstinja je prema njemu bila krajnje tolerantna. Nikada nije ni zlu volju pokazala, a kamo li da je javno negodovala. Njena popustljivost i staloženost bila je prividna. Teška srca je podnosila Dumeljine avanture, njegov rasipnički život i zapostavljanje svoje porodice. Sve je to stoički podnosila, bez i najmanjeg znaka nezadovoljstva. Očigledno, i pored svih njegovih mana, Krstinja je Dumelju neograničeno voljela, pa ga nije željela za života uvrijediti. Tek u dubokoj starosti, nakon Dumeljine smrti, ponekad bi o njemu sa neskrivenim ogorčenjem pričala. Te priče babe Krstinje, Anta su, kao dječaka, teško pogađale. Za njega je đed Dumelja bio pojam i uzor, pa se nije mogao čudu načuditi kako može baba Krstinja takvog čovjeka i junaka kuditi.
Dumelja je kao hrabar ratnik, učestvovao u mnogim bitkama i bojevima. Istakao se u borbi protiv Turaka na Krusima i Martinićima, 1796. godine. Svoju hrabrost je ispoljio i u borbama koje su Crnogorci vodili protiv Francuza u Boki Kotorskoj i na prilazima Dubrovniku. Učestvovao je i u borbama za oslobođenje Budve od Francuza.
Prilikom napada na jaka utvrđenja Vrmac i Trojicu, 1812, Dumelja je teško ranjen u grlo. Tom prilikom su mu teško oštećene glasne žice, pa se je do kraja života sa njima bilo teško sporazumjeti. Umro je 1852. godine u Ćeklićima. Sahranjen je u crkvi u Vučem Dolu. Na njegovom grobu je do današnjeg dana sačuvan natpis na crkvenoslovenskom, koji glasi: "DUMELjA PETROV GVOZDENOVIĆ".
Krstinja je sa Dumeljom imala tri sina: Rista, Joša i Mićuna. Risto Dumeljin je bio vrlo hrabar ratnik, a uz to plemenit i razborit čovjek. Bio je jedan od prvih crnogorskih stotinaša, koje je zvanje ustanovio knjaz Danilo Petrović.

 

Antov otac, Mićun, imao je zvanje kabadahije kod Njegoša i knjaza Danila

 

Risto se, kao stotinaš, istakao u boju na Grahovcu, 1. maja 1858. godine, kojom prilikom je zadobio teške rane. Od zadobijenih rana na Grahovcu ostao je doživotno teški invalid, sa jednom kraćom nogom. No, bez obzira na teške posljedice ranjavanja, Risto je neko vrijeme obavljao dužnost plemenskog kapetana. Međutim, za Rista je stotinaško zvanje bilo mnogo privlačnije, pa se odrekao kapetanskog zvanja.

Prepiska sa Senatom

Risto je uživao veliki ugled kod crnogorskog Senata, sa kojim je vodio redovnu prepisku, o čemu svjedoče mnoga sačuvana pisma, koja je Senat redovno slao Ristu, a koja se i do danas nalaze u porodičnoj dokumentaciji Ristovih potomaka.
Risto je u svakoj prilici znao naći pravu mjeru i izgovoriti odmjerenu riječ, pa je kao takav dugo godina bio savjetodavac u mnogim sporovima i nezamjenljivi presuditelj u međuplemenskim zađevicama, koje nijesu bile tako rijetke u njegovo vrijeme.
Risto je bio istinoljubiv, pravedan i privlačan do te mjere da knjaz Nikola nije poništio ni jednu njegovu presudu. Ostalo je i do današnjih dana da se priča o Ristovoj pravednosti. No, i pred toga, bilo je onih koji su bili nezadovoljni Ristovom presudom, pa su se žalili lično knjazu Nikoli. Knjaz Nikola bi jednostavno upitao: "Je li tako Risto Dumeljin presudio? E, ako je on tako rekao, neka tako i bude!" Ovim je bio kraj svim eventualnim žalbama na Ristovu presudu.
Risto je bio principijelan. Zbog toga što je odbio da primi zvanje plemenskog kapetana, koje mu je ponudio knjaz Nikola, došao je u otvoreni sukob sa bratom Jošom. Jošo je živio u ubeđenju da je veće zvanje plemenskog kapetana nego titula stotinaša, pa je pokušao u tom smislu da Rista nagovori. Ali, kad u tome nije uspio, između njih je došlo do otvorenog sukoba. Taj sukob se između njih zaoštrio do te mjere, da Jošo sa Ristom nikada, do kraja života, nije progovorio.

Bez čula straha

Jošo Dumeljin je pripadao onoj plejadi istaknutih crnogorskih junaka, koji nijesu poznavali čulo straha. Za pokazano junaštvo u mnogim bitkama i bojevima, Jošove grudi su krasile mnoga domaća i strana odlikovanja. Pored ostalih odlikovanja, Jošo je odlikovan i visokim ruskim znamenjem za pokazano junaštvo prilikom zauzimanja Bara, 1878. godine. Bio je to Đorđevski krst IV reda.
Najstariji Dumeljin sin, a Antov otac, zvao se Mihailo, koji je više bio poznat po nadimku Mućun. Mićun je bio jedan od najmarkantnijih ljudskih figura svoga vremena. Imao je zvanje kabadahije, prvo kod Njegoša, a zatim kod knjaza Danila. Mićun se svojom hrabrošću i dosjetljivošću posebno istakao u vrijeme prve Omer-pašine vojne na Crnu Goru, 1852. i 1853. godine. Tada su se na Crnu Goru pokrenule silne turske ordije, koje su zaprijetile njenoj definitivnoj pacifikaciji. Poslije duže borbe, jedan odred crnogorske vojske, pod komandom vojvode Mirka Petrovića, povlačio se pred mnogobrojnim turskim snagama i zatvorio se u manastiru Ostrogu. Turski komandanti su vjerovali da će lako osvojiti Ostrog i pohvatati njegove branioce. Takav optimizam turskih oružanih snaga nije bio bez osnova, kad se zna da su njihove snage bile neuporedivo brojnije i bolje naoružane. Ali, pri tom su zanemarili činjenicu da Crnogorci brane svoju krvlju stečenu slobodu i da se do posljednjeg vojnika neće predati turskim agresorima. U tim najkritičnijim trenucima Mićun se, sa ostalim braniocima, zatvorio u manastirske ćelije Ostroga. Našavši se tako pred očiglednom smrtnom opasnošću, branioci Ostroga su donijeli jednoglasnu i i neopozivu odluku - ili da Manastir odbrane, ili da svi izginu.
Pored velikog vojvode Mirka Petrovića, koji je komandovao odbranom manastira Ostroga, bili su: senator Krco Petrović, Mašo Vrbica, kapetan Pero Petrović, Đuro Matanović i Mićun Gvozdenović.
Đuro Matanović je kasnije pričao o Mićunovoj hrabrosti i posebno o njegovoj snalažljivosti u onim na izgled bezizlaznim situacijama. Mićun je u jednom trenutku, kada se posumnjalo u dalju uspješnu odbranu Manastira, predložio da se iznese ogromna količina kamenja, kojom će se, u slučaju nestanka municije, čije su zalihe već bile pri kraju, braniti od daljih turskih napada.
Ovaj odred neustrašivih crnogorskih divjunaka hrabro je odolijevao turskim naletima, koji su se nezadrživo smjenjivali u snažnim valovima, čvrsto riješeni da što prije zauzmu Manastir i pohvataju ili poubijaju njegove hrabre branioce.

 

Neustrašivi branioci Ostroga

 

Napadom na Manastir Ostrog komandovao je zakleti neprijatelj crnogorskog naroda, Omer-paša Latas, potučernjak iz Like, Srbin, po imenu Mihailo Latas, koji je zadao mnogo muka i onako napaćenoj Crnoj Gori, koju je po svaku cijenu želio pokoriti i tako postati najveći slavodobitnik u borbi protiv svoje krštene braće, a pod skutom i za račun Otomanskog carstva.
To je bio najbolji primjer koliko može biti gori poturica od Turčina. Taj bezumni otpadnik svoga roda i plemena, predhodno se poslužio do tada nepoznatim lukavstvom. Prerušivši se u vođu čergašaprokrstario je Crnom Gorom, u želji da je što bolje upozna. Ali, ni to lukavstvo mu nije moglo pomoći.

Napad iz pet pravaca

Omer-paša je skovao pakleni plan kako da pokori i do temelja razori Crnu Goru. Za taj poduhvat je angažovao 68.000 vojnika. Ovako brojnu i dobro naoružanu vojsku Omer-paša je podijelio na pet odreda, koji su Crnu Goru napadali iz pet pravaca. Jedan odred turske vojske nadirao je od Hercegovine i operisao u pravcu Grahova. Dva odreda napadala su Crnu Goru u pravcu Župe Nikšićke i Stubice. Ovim dvama odredima Crnogorci su pohitali u susret i dočekali ih kod Župskog manastira, na Bršnu i Stubici. Međutim, i pored toga što su im u početku nanijeli jači poraz, Crnogorci, kao malobrojni, morali su se, poslije trodnevne borbe, povlačiti, jer više nijesu bili u stanju da spriječe dalje nadiranje turskih snaga.
Vojvoda Mirko je, sa svojim snagama, teška srca ustuknuo i napustio dalju odbranu Župskog manastira, pa se povlačio i utvrdio u Ostrogu, gdje se 11. januara 1853. godine zatvorio u Gornjem manastiru, sa grupom odabranih boraca, riješenih da poginu ili da odbrane Manastir. Zahvaljujući takvoj odlučnosti ova odbrana je data sa takvim požrtvovanjem kakvo se rijetko srijeće u istoriji ratovanja. Što su Turci, u talasima, jače navaljivali, u toliko je kod branilaca stepen otpora i hrabrosti sve više rastao. Jedino tako mogli su se neustrašivi branioci Ostroga održati za onih "devet krvavih ostroških dana", dok im, najzad, 21. januara iste godine nije stigla toliko željena pomoć, pod komandom Petra Toma Petrovića, brata Njegoševog.
Pored Katunjana i Riječana, braniocima Ostroga priteklo je u pomoć i nekoliko Bjelopavlića, pod komandom popa Stevana Radovića. Pod udarom svježih crnogorskih snaga potisnuti su Turci. Na taj način je Manastir deblokiran, pa je vojvoda Mirko, sa svojim drugovima, izašao iz opsade i munjevitom brzinom se prebacio na desnu obalu rijeke Zete.
Prilikom deblokade manastira Ostroga dignute su mošti svetog Vasilija, kako ih Turci, nakon zauzimanja Manastira, ne bi oskrnavili i pobacali niz ostroške grede. Kaluđeri su se za tu priliku angažovali. Oni su, u pratnji nekoliko crnogorskih ratnika, sa moštima sv. Vasilija krenuli uz Pješivce, u pravcu Markovine i Čeva, na putu za Cetinje. Kasno u noć, 26. januara 1853. godine, kaluđeri su, sa moštima sv. Vasilija, stigli u ćeklićko selo Vuči Do, gdje su prekonačili u kući Mićuna Gvozdenovića i njegove braće. U osvit dana kaluđeri su, u pratnji nekoliko naoružanih Crnogoraca, nastavili put za Cetinje, gdje su istoga dana, na zalazak sunca, stigli i mošti sv. Vasilija pohranili u Cetinjskom manastiru.
U međuvremenu, Turci su, poslije nekoliko uzastopnih juriša, zauzeli manastir Ostrog, koji su tom prilikom oskrnavili više nego ikada ranije.

Jedinstven podvig

Poslije napuštanja Manastira i Crne Gore od strane Turaka, Crnogorci su na svečan način mošti sv. Vasilija ponovo vratili u manastirsku kriptu. Bilo je to na Đurđevdan iste godine. No, i pored toga, postojala je stalna opasnost od strane čuvara Manastira, jer su Turci i dalje motrili na ove krajeve, kao na stalnu metu, koju su željeli definitivno pokoriti.
O ovom jedinstvenom podvigu Crnogoraca, ruskog konzula u Dubrovniku, Jeremija Gagića, izvještava sa Cetinja knjažev ađutant Vuk Vrčević, pismom od 30. januara 1853. godine, u kome se navodi: "Kad su Turci bili opkolili manastir ostroški i kad su u opasnosti toliko poglaviti Crnogoraca koji su se u nj bili zatvorili, priteče g. Pero Tomov Petrović, prezident senata, i s njegovom vojskom s Turcima se hrabro pobije i oslobodi manastir s pogibnućem okolo 150 Turaka, a crnogorskije desetak, no Turci ponesu sve iz manastira kromje svetitelja, kojega su kaluđeri kradom prenijeli ovamo i ostavili manastir. G. Pero Tomov se sa svojom vojskom ispod Ostroga odmah morao vratiti i prijeći preko vode (rijeke Zete), inače bi ga Turci sa sviju strana opkolili i živa uhvatili, zato što je mnogo malo vojske imao spramo sile turske".

 

Krco Petrović i ostroška granata

 

Arhimandrit ostroški, Nikodin Raičević, za svo vrijeme opsade nalazio se u Gornjem manastiru sa ostalim zatočenicima, hrabro se držeći i hrabreći ove junake. U vezi s tim izuzetnim istorijskim događajem najimpresivnije djeluje takozvana "ostroška granata". Evo, o čemu se radi. Kad su Turci, za vrijeme duže opsade, tukli topovima Gornji manastir, jedna granata uletjela je kroz prozor u malu vavedensku crkvicu, u kojoj su se, prije prijenosa, nalazile mošti sv. Vasilija. Ovu granatu, koja srećom nije odmah eksplodirala, golim rukama zgrabio je Krco Petrović i kroz isti otvor "vratio" je Turcima. Tako je ona, kotrljajući se niz ostroške strane, eksplodirala na opšte zaprepašćenje Turaka. Drugim dvijema granatama, koje su takođe doletjele i kroz onaj isti prozor pale među Crnogorce u Gornjem manastiru, vojvoda Mirko je uspio ugasiti fitilje prije nego što su eksplodirale.

Pakao Gornjeg manastira

O junačkim podvizima učesnika ostroškog zatvora, kao i onih koji su im u najkritičnijim trenucima pritekli u pomoć, na više mjesta je napisano, rečeno i u pjesmi opjevano. Međutim, sve to bilo je teško opisati i dočarati. To bi samo i jedino mogli dočarati, kad bi mogli govoriti, oni junaci koji su se u to vrijeme zatekli u paklu Gornjeg manastira. No, pošto je druga svrha ovoga rada, to ćemo se ovom prilikom još malo pozabaviti pitanjem broja i imena branilaca Ostroga, koji ostaju kao svijetli primjeri požrtvovanja i žrtvovanja za domovinu.
Odbrana manastira Ostrog u toku Omer-pašine vojne na Crnu Goru spada u red najslavnijih ratničkih podviga u istoriji Crne Gore. Što se tiče broja i imena učesnika Ostroškog zatvora, teško ga je bilo utvrditi. Najstariji spisak njegovih učesnika pruža narodna pjesma: "Udarac Omer-paše na Crnu Goru 1852/53". Međutim, ne možemo se sa sigunošću osloniti ni na podatke koje pruža ova pjesma, jer ni od jedne pjesme ne možemo očekivati da vjerno prikaže događaj o kome pjeva. Ali, u nedostatku drugih pouzdanih izvora, ova pjesma je, kao dokument, još uvijek od prvorazrednog značaja kada su u pitanju učesnici Ostroškog zatvora i njihov broj. Prema njoj, spisak učesnika Ostroškog zatvora sastavio je Dušan Vuksan. Taj broj je u početku iznosio 29 učesnika, ne računajući "i ostale manastirske ćake".

Junak Mićun Gvozdenović

Nama su danas poznati i još pet drugih, među kojima i spisak komandira stare crnogorske vojske Luke Popovića, iz Vražegrmaca (Bjelopavlići), koji se uzima kao najvjerodostojniji, koji glasi:
Mirko Petrović, Krco Jokov Petrović, Pero Jokov Petrović, Mašo Vrbica, Ivan Vrbica, Savo Perićev Popović, Šćepan Lokač (Pejović), Pero Kulinović (Milošević), Lazar Božović, Rade Vukov Kustudić iz Njeguša; Savo Mitrov Martinović, Filip Matov Martinović, Pero Jokov Martinović iz Bajica; Đura Matanović, Pero Matanović i Mićun Gvozdenović iz Ćeklića; Ramo Petrov iz Markovine; Savo Đurašković iz Ceklina; Vidak Raičević, Marko B. Marušić, Drago Andrijin Milatović, Mujo Radov Milatović, Petar R. Milatović, Mirko Bogetin Milatović, Jovica Krkotin Milatović, Boško Krkotin Milatović, Golub Đorđijev Milatović, Risto Živkov Damjanović, Minja Markov Bošković, Mitar Sekulin Bošković iz Bjelopavlića; Peko Mićov Mijušković, Grujica Lazarev Mijušković, Nikola Pekov Mijušković, Mijajlo Avramov Backović i Stanoje Zelenov Mijušković iz Pješivaca; Šogo Nikolić i Ivo Đokov Vojvodić iz Župe Nikšićke; Novica Cerović, Živko Krstajić i Drago Nikitović iz Drobnjaka i Antun Mandić iz Gacka ili iz Morače.
U spisku onih koji su se našli u Ostroškom zatvoru, sa Mirkom Petrovićem na čelu, a koji je nađen kod komandira Luke Popovića iz Vražegrmaca, nalaze se sljedeći sveštenici: arhimandrit Nikodin Raičević i Pero Raičević iz Bjelopavlića, Jovan Radović vojvoda iz Martinića, Antonije Odavić monah iz Hercegovine, Lazar Mijušković i Đoka Mijušković iz Povije, Krsto Martinović i Stevan Martinović iz Bajica, Filip Ivanišević, Joko Špadijer, Lazar Jabučanin i Vidak Jabučanin iz Donjeg Kraja, Stevo Kapa, Luka Kapa i Mišo Kapa sa Uganja, Andrija Glendža i Miloš Marinković iz Očinića.
U pjesmi "Udarac Omer-paše na Crnu Goru 1852/53", u 1.292. stihu, pominje se istaknuti junak Mićun Gvozdenović, koji glasi:
"I junaka Gvozdenović Mića".

 

BRATSTVENIČKO KRVOPROLIĆE

 

Neposredno poslije deblokade manastira Ostroga, u bratstvu Gvozdenovića dogodila se teška tragedija. Povod su bile spletke i intrige, koje su zavadile bratstvenike do te mjere, da su prerasle u krvoproliće, sa teškim i nesagledivim posljedicama. A, evo, kako je do toga došlo prema kazivanju profesora Dušana Gvozdenovića.
Plašeći se prestiža u plemenu i popularnosti na crnogorskom dvoru, zli i pakosni ljudi skovali su pakleni plan protiv sinova Dumelje Gvozdenovića. Osjetili su izvjesno rivalstvo između Dumeljinih sinova: Rista, Joša i Mićuna, s jedne strane i Filipa Lazareva Gvozdenovića, s druge strane, pa su to ti zlobnici pokušali iskoristiti.

Suluda ideja

Plemenicima je bilo dobro poznato da su i jedni i drugi, iako bratstvenici, u određenoj situaciji nepopustljivi, pa čak i tvrdoglavi. Zato intriganti dođoše na suludu ideju da rođake zavade. U tom cilju ti zlobnici podmitiše jednog plemenika, koji je, za dobru nagradu, bio izvršilac i realizator tragičnog scenarija.
Filip Lazarev Gvozdenović imao je, pored druge stoke, i nekoliko volova. Njih je neko, po unaprijed utvrđenom scenariju, puštao noću iz Filipovog tora i utjerivao u usjeve Dumeljinih sinova, s namjerom da im prave štetu.
Poslije prve pričinjene štete, Risto i Jošo zaključiše da su im usjeve poharali Filipovi volovi. Zato pozvaše Filipa na bratski razgovor i skrenuše mu pažnju da u buduće povede malo više računa, kako među njima ne bi dolazilo do neželjenih sukoba.
Filip Lazarev bio je znameniti crnogorski junak, kojeg je knjaz Danilo izuzetno cijenio. Filip je, međutim, u izvjesnim slučajevima bio prijek, na što su intriganti računali. Ali, u konkretnom slučaju, on je sa rođacima staloženo razgovarao, pravdajući se da nije mogao ni predpostaviti da bi volovi mogli sami, bez nečije ruke, izaći iz obora. I, zaista, bio je u pravu. Tako se prvi razgovor između rođaka završio bez i najmanje svađe, ili prepirke.
Nezadovoljni ovakvim razvojem događaja, zli ljudi nastaviše sa započetim paklenim planom. Kad učestaše nove pohare Mićunova, Ristova i Jošova imanja, i to opet od Filipovih volova, odnosi se među njima do te mjere zaoštriše, da je svakog časa moglo doći do najgoreg.
Da bi spriječili prolivanje bratske krvi, mještani predložiše da se sazove seoski zbor. Na tom seoskom skupu je, angažovanjem dobrih ljudi, trebalo doći do izmirenja između Dumeljinih sinova i Filipa Lazareva. Predloženo je da starješina sela, sa još dva druga, izvrši procjenu štete, koju je trebalo da Filip plati. Na zboru, međutim, Filip nije htio ništa priznati, niti se više htio sa rođacima miriti, za koje je tvrdio da su ga, ni kriva, ni dužna, napali. Kako niko, na žalost, nije mogao ni naslutiti o kakvoj se podvali Filipu radi, seoski zbor, na kraju, jednoglasno odluči da se kuća Filipa Lazareva kamenuje. Po ondašnjem nepisanom zakonu, koji je počivao na običajnom pravu, kuća na koju se baci kamen bila je automatski anatemisana. To drugim riječima znači da je takva kuća, zajedno sa njenim žiteljima, žigosana i izolovana od naroda.

Ritual kamenovanja

Kad se pristupilo ritualu kamenovanja Filipove kuće, svi seljani na nju baciše kamen. Među prvima koji su se bacili kamenom na Filipovu kuću, našao se i Risto Dumeljin, dočim njegov brat Jošo to nije htio uraditi.
Pošto su ljudi smatrali da je Risto mnogo razumniji i priznatiji od svog brata Joša, nešto se slično od njega moglo najmanje očekivati. Ali, eto, Risto se sasvim nepomišljeno odluči na takav korak, što je Filipa Lazareva posebno uvrijedilo, a još više ogorčilo. Teže mu je pao Ristov kamen na kuću, nego da mu ga je bacio na glavu. Zato, u očajanju, poče razmišljati šta mu je dalje činiti. I dok se Filip borio sa samim sobom, dotle su zlobnici zadovoljno trljali ruke. A kako i ne bi, kad su živjeli u uvjerenju da su postigli ono što su željeli, a zna se koja im je želja bila.
Poslije nekoliko neprespavanih noći, Filip Lazarev dođe do zaključka da po svaku cijenu mora sa sebe i svoje porodice oprati ničim ne zasluženu ljagu. A kad čovjek dođe do zaključka da mu nije stalo do svoje glave, onda ni o drugima ne misli.

Mićun predosjećao veliku porodičnu tragediju

 

Tako je bilo i sa Filipom, koji najzad skova pakleni plan. Čvrsto odluči da svojim rođacima u toku najjačeg tvrdosna zapali kuću. Tako se jedne noći Mićunova, Ristova i Jošova, slamom pokrivena kuća, pretvori u plamenu buktinju, koja obasja čitavo selo. Bunovna čeljad, iznenađena i preplašena, iz ovog ognja jedva živu glavu iznesoše.
Dok su seljaci hitali da pokušaju ugasiti požar i spasiti što se spasit može, Risto i Jošo su nijemo posmatrali kako njihova kuća lagano dogorijeva. Nije im bilo teško odgonetnuti ko im je zapalio krov nad glavom, pa su i oni počeli kovati planove kako da se Filipu Lazarevu što prije osvete. I, dok su oni razmišljali što će i kako će, Risto i Jošov treći brat, Mićun, nalazio se na dvoru knjaza Danila na Cetinju.

Može i od zla gore biti

Filipu je bilo jasno da će Risto i Jošo za njim organizovati potjeru, pa je blagovremeno napustio selo. Samo se nije znalo na koju je stranu pošao i šta dalje smišlja. U međuvremenu Risto i Jošo saznaše, preko čobana, gdje se Filip trenutno nalazi. Na brzinu se spremiše i pripasaše oružje. Njima se pridružiše neki bliski rođaci i neke komšije. I, tako, dok su goniči kretali u potjeru za Filipom Lazarevim, Mićun stiže sa Cetinja. Iznenadi se kad vidje od dojučerašnje kuće zgarište, pa ukućane upita što se to desilo? Ukućani mu sve potanko ispričaše, dodajući da se Filip Lazarev odmetnuo od kuće, te da su za njim u potjeru pošli Risto i Jošo, sa još nekoliko komšija. I, dok je Mićun pažljivo slušao što se sve dogodilo za vrijeme njegovog kratkog odsustva, obuzimale su ga crne slutnje. Svrati u kuću jednog bliskog rođaka. Ukućani ga počeše smirivati. Mićun se, međutim, nije mogao smiriti. Duboko zamišljen, odjednom se trže, pa će domaćinu: "Slušaj, brate, može i od zla gore biti. Što će Ristu i Jošu da idu u potjeru za Filipom. Kuća se može pokriti, ali se životi ne mogu namiriti". Iz ovih razboritih riječi moglo se naslutiti da je Mićun predosjećao veliku porodičnu tragediju. Ali, ni na kraj pameti mu nije moglo doći da će upravo on, ni sjetan, ni savjetan, biti prva žrtva tih dobro režiranih spletki i intriga.
Mićun se hitro diže iz stolovača, uze oružje i uputi se u pravcu Ristovog i Jošovog kretanja. Vrlo razborit i pomirljiv, pa da je i ko dalji u pitanju, a ne njegova braća, Mićun odluči da na samom početku stiša strasti i prekori braću zbog toga nepromišljenog postupka. Kada stiže u neposrednu blizinu svoje braće, poče ih, prekornim glasom, dozivati: "O, Risto! O, Jošo! Idite doma, kumim vas bogom velikijem. Ostavite na miru Filipa Lazareva, a kuću ćemo ponovo pokriti i obnoviti!" Na Mićunove riječi Risto i Jošo se nijesu obazirali, već su i dalje nastavili sa upornim pretraživanjem uvale i pećina, u kojima su bili obaviješteni da se Filip Lazarev skriva.

Riječi upozorenja

Noć je bila mjesečna, ali su se gusta runa oblaka povremeno poigravala ispred mjeseca, čas zaklanjajući, čas oslobađajući prodorne mjesečeve zrake, koji su, iza tamnih oblaka, još upornije izranjali i čitavi prostor još jače osvjetljavali. Mićunu je bilo žao kuće, koja se već bila pretvorila u zlosluto zgarište, ali mnogo žalije braće, ako bi im se, ne daj bože što slabo desilo. Pođe malo naprijed i pope se na jednu stijenu, i ne sluteći da će on, ni kriv ni dužan, biti prva žrtva ove podle intrige. Ponovo poče zapomagati, to što ga grlo daje, i dozivati braću. U tom trenutku mjesec izroni iza oblaka i osvjetli Mićuna kao u sred dana. Zloslutni mjesečevi zraci kao da su željeli da ga otkriju kao nišansku metu. Kad ga ugleda jedan Vučedoljanin iz Ristove i Jošove družine, više naivno nego zlonamjerno povika: "Vidite Mićuna gdje se zaperio. Ako ga opazi Filip Lazarev, može ga ubiti". U tom kobnom trenutku, ispod stijene na kojoj se Mićun nalazio, našao se, zamaskiran i Filip Lazarev, koji je pažljivo pratio i posmatrao svaki korak svojih goniča. Na ove riječi upozorenja, Filip se malo izvi i ugleda Mićuna iznad sebe, koji je i dalje uporno dozivao braću i upozoravao ih da se vrate kući, koja je već tada bila pretvorena u kućište. I, umjesto da bude zahvalan Mićunu, Filip riješi da ga ubije. Ali, to nije usamljen slučaj da, kad se braća i bližnji rođaci zavade, postaju najljući neprijatelji, što potvrđuje i ovaj slučaj.
Bez obzira na to što Mićun Filipu nikad nikakvu pakost nije napravio, ovaj odluči da baš njega liši života i tako Ristu i Jošu nanese najtežu ranu.

 

Filip nasrnu na Mićuna i odsječe mu glavu

 

Filip iskoristi trenutak mjesečeve svjetlosti, čiji snopovi obasjaše stijenu i Mićuna, koji se na njoj nalazi. Zgrabi džeferdar, pažljivo ga priljubi uz obraz, sastavi nišan i mušicu, a zatim odlučno povuče za obarač. Pošto je između njih dvojice bilo malo rastojanje, Filipu nije bilo teško da Mićuna pogodi.
Smrtno ranjeni Mićun stropošta se niz stijenu, a Filip, onako bijesan i razjaren, poput divlje zvjeri, nasrnu na njega i odsječe mu glavu. Zatim handžar povrati u korice, a Mićunovu krvavu glavu ubaci u torbicu i pobježe glavom bez obzira.

Najljući krvnik

Dok je Filip bježao koliko su ga noge nosile, dotle su Risto i Jošo, sa svojim bliskim rođacima i komšijama, u pravcu onog mjesta odakle se začuo pucanj, tako reći poletjeli. Kada su stigli ispod one iste stijene na kojoj se prije neki čas Mićun nalazio, zanijemiše od zaprepašćenja. Ugledaše Mićunov trup, bez glave, i odmah shvatiše što se desilo. Tiho i nečujno sahraniše Mićunov trup, a zatim se dadoše u potjeru za dotadašnjim rođakom, aod tada najljućim krvnikom. Danima su za Filipom tragali, pretražujući svaki grmen i žbun.
U toj velikoj porodičnoj i bratstveničkoj tragediji bilo je i onih kojima mašta počinje raditi. Tako se počeše prenositi vijesti da je Filip Lazarev viđen na više mjesta. Ristu i Jošu bilo je stalo do tačne informacije, do koje je bilo teško doći. Njih dvojica, skrhani od bola za izgubljenim bratom, obećaše Mićunovo raskošno ruho i oružje onome ko uhvati, ili pokaže Filipa Lazareva. Očigledno, bilo im je stalo da Filipu što prije dođu glave. Takva ponuda, posebno za one prilike, bila je primamljiva, pa je bilo očekivati da će uroditi plodom.
Po pričanju Stanka Proročića, komšije braće Gvozdenovića, dvojica Cuca iz Ržišta, ispod Bukovice, koje put bješe nanio kroz goru kojom je Filip Lazarev lutao, onako umorni i žedni, svrate na izvor Grkovicu, da se napiju. Kad tamo, na izvoru čovjek navijen nad vodom, puni volujskim rogom mijeh od jareta. Priđu bliže, a ono Filip Lazarev, sav u ritama, priprema obrok vode za dug put. Dalje se priča kako su oni obavijestili Rista i Joša da se Filip Lazarev krije u jednoj planinskoj staji, suvomeđi, nedaleko od vode Grkovice, u užem rejonu Trešnjeva.
U želji da provjere istinitost ove vijesti, upitaše ih kako je Filip izgledao. Priča dvojice Cuca bila je toliko uvjerljiva da Risto i Jošo, sa rođacima i komšijama, koji su im se bili pridružili, nijesu imali razloga da sumnjaju o mjestu privremenog Filipovog boravka. Plašeći se da im ne umakne, Risto i Jošo su više trčali, nego što su se normalno kretali. Kad se približiše planinskoj kućici, Risto, onako zadihan i obliven znojem, prvi priđe zamandaljenim vratima. Malo zastade i oslušnu da li se zaista neko nalazai u toj planinskoj suvomeći. Kad se uvjeri da se u kući zaista nalazi živi stvor, otegnutim, a više uzbuđenim, glasom zovnu Filipa Lazareva. Kad mu se ovaj odazva, u Ristu i Jošu, koji je već bio pristigao sa družinom, zaigra srce, što od silnog gnjeva, što od radosti da nijesu daleko od željenog cilja. No, znajući Filipa kao jednog od najhrabrijih Crnogoraca onoga vremena, a uz to naoružana čovjeka, Risto nije dozvolio da njegov brat, niti bilo ko od njihove družine, učini bilo kakav nepromišljeni akt.

Razgovor prije pogubljenja

Kako je bio običaj da se sa krvnikom povede razgovor prije njegovog pogubljenja, to je Risto upitao Filipa: "Filipe, zašto ubi Mićuna, kad si znao da ti on nije bio ništa kriv?" Poslije kraće pauze Filip se oglasi: "Računao sam ako ubijem kojega od vas, tebe ili Joša, da se od Mićuna ne bih mogao skriti nigdje pod ovom kapom nebekom, a ako kojim slučajem uspijem da ubijem Mićuna, od vas dvojice se nijesam mnogo plašio".
Rista ova Filipova izjava teško uvrijedi, i pored toga što je i on znao da je Mićun bio mnogo poznatiji od svoje braće, ali, makar prividno, pokuša da sačuva hladnokrvnost, pa ga upita: "Zašto ne pobježe u turski Nikšić, kad si već bratsku krv prolio?" Filip se malo zamisli, videći i sam što je uradio i da je nevinu bratsku krv prolio, pa će Ristu: "Ja sam uzalud, evo mjesec dana poslije Mićunove smrti pokušavao da negdje pobjegnem, izbjegavajući svaki susret. Zato sam stalno hvatao stranputicu, ali sam se stalno vrtio u krug. Nije mi se dalo pobjeći, jer me smela bratska krv."

 

Nerazuman gest Mićunove žene Mare

 

Poslije ovog tužnog bratskog dijaloga, bilo je jasno da se Filip već pokajao, ali je za kajanje bilo i suviše kasno. Risto i Jošo više nijesu imali strpljenja, već pohitaše da se što prije dočepaju Filipove glave. Jedan iz Ristove i Jošove družine ponudi Ristu svoj handžar, za koji reče da je bolji od Ristova sječiva. Ne obaziirući se na ove riječi svoga komšije, Jošo prvi uleće u Filipov privremeni i poslednji dom. Još malo zastade i osmotri Filipa, koji je bio sjenka od čovjeka, sav u ritama. Odmah zaključi da od onog nekadašnjeg hitrog momka i hrabrog junaka nema ništa. To je sad samo jedan živi kostur, obrastao u gustu bradu i dugu kosu, koji kao da je jedva čekao da mu Jošo prekrati muke.

Izmasakrirano lice

Takav kakav je izgledao, kod Joša je, makar za trenutak, izazvao sažaljenje. Ali, pri pomisli da mu je Filip prije mjesec dana sasjekao bratsko krilo, sentimentalnost je kod Joša izgubila svaki smisao. Zato Jošo jurnu na Filipa, koji nije ni pokušao da pruži bilo kakav otpor, te jednim snažnim zamahom ruke odsječe Filipovu glavu. U toliko i ostala potjera bukvalno uleće u ovu planinsku suvomeđu. Risto se lagano savi, uze Filipovu glavu i postavi je na jedan izdignuti kamen, koji je svojevremeno služio mjesto stolice, kako bi se iz nje krv što prije iscijedila. Zatim uze Filipovu torbu, jedini imetak kojim je raspolagao, u kojoj se nalazila Mićunova glava. Kad iz torbe izvadi Mićunovu glavu, Risto se prestravi od izgleda Mićunovog lica, koje je bilo tako izmasakrirano da su ga jedva prepoznali.
Mićun je, inače, bio fizički izuzetno lijep, pa je ovako unakaženo njegovo lice ostavilo mučan utisak na sve prisutne, a posebno na njegovu braću. I, dok su prisutni nepomično sjedjeli na priručnom kamenju, nijemi od bola za izgubljenim bratom i komšijom, koji je bio ljudski kolos, dotle je Risto pažljivo pregledao Filipov handžar i džeferdar. Kad na Filipovom handžaru pronađe nekoliko posjekotina od Mićunovog noža, Risto zaključi da Mićun nije tako lako, bez snažnog i krvavog otpora, dao svoju glavu. Obraćajući se prisutnima, Risto reče: "Pogledajte, braćo moja, izranavljeni Filipov handžar, pa će vam biti jasno zašto je tako unakažena Mićunova lijepa glava. Mićun se, kao što vidite, ni smrtno ranjen nije tako lako predavao".
Pošto malo odmoriše, ako se sve to što se toga dana na domaku Trešnjeva događalo može nazvati odmorom, Risto se lagano podiže sa jednog kamena stanca, uze Filipovu torbicu, u koju pažljivo smjesti Mićunovu i Filipovu glavu, koje se ni mrtve nijesu mogle pomiriti. Odatle se uputiše u rodne Ćekliće. U međuvremnu se doznalo za pogibiju Filipa Lazareva, pa se narod sa svih strana počeo okupljati ispred seoske crkve u Vučem Dolu.

Tužna povorka

Kad Risto i Jošo, sa svojim rođacima i komšijama, stigoše u Ćekliće, ne svratiše u selo, već se uputiše u pravcu crkve, gdje ih je čekala masa ožalošćenog naroda. Pred ovom tužnom povorkom je, usporenom koracima, koračao Risto Dumelja. Kad stiže ispred crkvenih vrata, lagano počinu torbicu, a zatim pažljivo, kao da je želio da ih ne povrijedi, iz nje izvadi Mićunovu i Filipovu glavu. Tek tada nastade neopisiva žalost, lelek i kuknjava, od koje su se ćeklićka brda prolamala, za svoja dva hrabra i ugledna plemenika. I, dok su, naročito stariji ljudi, nijemi od bola, posmatrali ovaj nesvakidašnji prizor, dotle je Mićunova žena Mare, poput razjarene divlje zvijeri, bez imalo razuma u tom mučnom trenutku, jurnula prema Filipovoj glavi, koju je nemilosrdno gurnula nogom i tako udaljila od Mićunove glave. Taj krajnje nerazuman i nepristojan gest ove u tom trenutku pomahnitale žene ogorči prisutne, na koje ostavi mučan utisak. Ovo u prvom redu zbog toga što se radilo o dva glasita crnogorska junaka, a uz to i dva bliska rođaka.
Ovaj nedoličan i nepromišljen postupak Mićunove žene Mare naišao je na osudu ne samo prisutnih, već i svih onih koji su za to čuli. O tome je bio obaviješten čak i knjaz Danilo, koji je Filipa Lazareva Gvozdenovića izuzetno cijenio kao hrabra i ugledna Crnogorca. Zbog toga postupka pomrzio je ne samo Mićunovu ženu Maru, već i čitavu Mićunovu užu rodbinu, pa se ohladio prema Gvozdenovićima, koje je, da je ostao živ, kaže Dušan, htio istrijebiti.

 

Osvetničke strasti utrnule tek nakon 17 mrtvih glava

 

Postupak Mićunove žene Marije, koja je u tom trenutku željela da udalji Filipovu od Mićunove glave, koje su se do tada dodirivale, zaista je bio za osudu. Međutim, Marija u tom trenutku možda nije bila svjesna svoga postupka, kada je Filipovu glavu grubo gurnula nogom, da se otkotrljala nekoliko koraka. Inače, Marija je bila razborita, pametna i cijenjena žena, a druga je stvar što se ničim ne može opravdati ovakav njen postupak, kaže Dušan.
Kad je čula za pogibiju svoje braće, stigla je raspletene kose i nagrđena lica Filipova rođena sestra, koja je bila udata u jednoj glasitoj porodici na Jasenovu polju, u Lukovu. Njenog sina Radojicu opjevao je knjaz Nikola u "Novim kolima", kao glasitog junaka. Ti stihovi glase:

"A Kunu bi Hasan-agu,
Lukovačka ljuta zlica,
S Jasenovog polja malog
Savladao Radojica".

Odvažna odiva

Sestrić Filipa Lazareva bio je Radojica Đokov, stotinaš sa Jasenova Polja, poznati junak i rijetko plemenit čovjek.
Ova odmjerena i odvažna odiva podjednako je žalila brata Filipa i rođaka Mićuna, koje je istovremerno tužela, ne osvrćući se na ružan postupak snahe Marije. Međutim, Mićunova žena Marija ponovo se oglasila. Ona je Filipovoj sestri podviknula: "Slušaj, nevjesta, tuži ti Filipa, a ostavi Mićuna na miru. Ima ko Mićuna žaliti".
Na te opore i grube riječi Mićunove žene Marije, ova plemenita i razborita odiva mirno je reagovala. Ona je Mariji mudro odgovorila: "Neka, nevjesta, od prije je meni Mićun bio brat nego tebi muž", pa nastavi da tuži, kao da se ništa nije desilo. Sahrana Mićunove i Filipove glave obavljena je pred vučedolskom crkvom.
Mićunova žena Marija bila je divna žena. Svi su je odmila zvali "mama". Ona je kasnije pričala da joj je do smrti bilo krivo na samu sebe, što je ovu divnu odivu onako teško uvrijedila. Posebno je Marija isticala kako je, u tim teškim trenucima za sve njih, Filipova sestra, na Marijino nepromišljeno reagovanje, onako mudro i staloženo odgovorila.
Ovaj bratstvenički krvavi obračun je eklatantan primjer do čega sve može doći kada pojedinim zlobnim i pakosnim ljudima pomrače um i pamet. I, što je još gore, u konkretnom slučaju su stradali isključivo nevini ljudi.
Ova bratstvenička tragedija se, na žalost, nije završila Mićunovom i Filipovom pogibijom. Za dugi niz godina poslije ove tragedije, tražio se i najmanji povod, pa da neko iz plemena izgubi glavu. Jer, znalo se da su i druga bratstva, posredno ili neposredno, bila umiješana u ovu krvavu igru. Tako je bilo i u vezi one, već pominjane, ponude da se Ristu pozajmi oštriji handžar.
Kad je jedan od Filipovih sinova doznao za ponuđenu "pozajmicu" oštrijeg handžara, došlo je do nove tragedije. Jedne mračne noći, Filipov sin je sačekao nedužnog mladića iz drugog bratstva i ubio ga. Osvete su i dalje nastavljene, tako da su osvetničke strasti utrnule tek nakon 17 mrtvih glava.

Božja kazna

Profesor Dušan Gvozdenović je, tužna srca, završio ovu priču, riječima: "Ne želim da pominjem vinovnike ove teške tragedije, u kojoj su ceh platili moji nedužni stričevi, i pored toga što znam njihova imena. Želim da se sve tužno i ružno, vezano za ovaj nemili događaj, što prije zaboravi. Jer, ako su naši preci, u određenim prilikama, bili nepromišljeni i glupi, njihovi potomci treba da žive u slozi i ljubavi. A, sve one koji su bili vinovnici ove teške tragedije našeg bratstva, sami Bog je tako surovo kaznio, da im se nije danas potrebno svetiti".
One iste noći kad su mošti svetog Vasilija prekonačile u kući Mićuna Gvozdenovića, porodila se Mićunova žena Marija. U osvit zore, na Savin dan, 27. januara 1853. godine, umorne kaluđere probudio je dječji plač. Svi se obradovaše kada čuše da je svijet ugledalo muško čedo proslavljenog junaka Mićuna Gvozdenovića, za čiji su podvig kaluđeri znali dok su još bili u Gornjem ostroškom manastiru.

 

Izraziti i čisti tip Crnogorca

 

Obred krštenja novorođenčeta obavi jedan kaluđer, koji se kući zatekao. Uz "božji blagoslov" i molitvu za dug i srećan život novorođenčeta, priča se da je kaluđer Antu prorekao srećnu budućnost, dobro zdravlje, dug život i blistavu karijeru. Koliko je ovo "vizionarsko proročanstvo" tačno, drugo je pitanje. No, u svakom slučaju, Anto je zaista imao srećan život i blistavu budućnost. Bio je izuzetno talentovan, darovit, plemenit, odvažan i neustrašiv Crnogorac, kome su se divili ljudi svuda tamo dokle je njegova noga dopirala, a stizao je svuda, što bi se reklo "od Jadrana do Japana".
Povodom datuma Antovog rođenja bilo je i drugih mišljenja. Tako na jednom mjestu piše: "Tačnu godinu od rođenja pokojnog generala dr Anta Gvozdenovića nije lako utvrditi. Nema sumnje da ta godina spada u prvu polovinu prošlog vijeka, iako je pok. Gvozdenović, naročito pred kraj života, vrlo duhovito izbjegavao da je precizira.

Humor kralja Nikole

Jednom prilikom, za vrijeme rata i izbjeglištva, u svojoj vili u Antibu, kralj Nikola, kojemu krupne brige iz tih godina nijesu ni najmanje smetale da voli humor, htio je da razjasni ko je stariji, on ili general Gvozdenović. - Pa, zna se, Veličanstvo, ko je stariji. Vi ste, razumije se, najstariji", reče Anto.
Negdje se navodi da je Anto rođen 1854. godine. Po jednima je rođen 14. januara 1853., a po drugima 27. januara iste godine. Oni koji navode da je Anto rođen 14. januara, u pravu su, samo pod uslovom da računaju vrijeme po starom kalendaru. Prema tome, tačno je utvrđen datum Antovog rođenja, a to je 27. januara 1853. godine.
Anto je rođen u Vučem dolu, u Ćeklićima, od oca Mićuna i majke Marije, rođene Kaluđerović, iz ćeklićkog sela Kućišta. Kršteno ime Antove majke bilo je Marija, a svi su je od milošte zvali Mama. Ona je imala samo jednu sestru. Braće nije imala. Sestra joj je u djetinjstvu doživjela nervni šok, što je za sobom ostavilo teške posljedice. No, i takva se udala i u braku dobila dva sina: Andriju i Jovana. Jednom prilikom je ostavila jednog sina pored vatre. Iz kotla na ognju prolila se vrela voda, koja je Andriji oprlila oba oka, ali je ostao živ. Kasnije je tu stasao silan momak, kome se na račun izgubljenog vida, razvilo čulo dodira, ili taktilnost, do te mjere da je noću, po najgušćem mraku, sa nevjerovatnom preciznošću, prevodio putnike preko jedne rječice, koristeći, umjesto mosta, jednu običnu gredu. Taj Antov rođak po majci, kasnije je postao čuveni narodni guslar, za koga se govorilo da mu ni Filip Višnjić nije bio ravan.

Domaće ognjište

Anto je odrastao kod svoja dva strica. Prema jednoj verziji, on je imao tri godine kada je ostao bez oca. Prema tome otpadaju sve one priče i nagađanja da je Anto posmrče, jer se pouzdano zna da je Mićun učestvovao u odbrani manastira Ostroga u vrijeme kada se Anto rodio. Vaspitavan na domaćem ognjištu, u ondašnjem vojničkom duhu, Anto je izrastao u izrazitog i čistog tipa Crnogorca iz tog vremena. On je do smrti mnogo držao do takvog crnogorstva i do svoje uže domovine, kojoj je činio čast svuda gdje se nalazio. Bio je hrabar vojnički duh, inteligentan i lucidan, a nikada nije bio hvalisavac.
Pošto je rano ostao bez oca, Anto je odrastao kod svoja dva strica. U vezi Antovog opismenjavanja priča se da se njegov stric Risto postarao da nabavi pismena čovjeka, koji bi opismenio najdarovitije ćeklićke dječake, jer ćeklići u to vrijeme nijesu imali osnovnu školu, kao uostalom, ni mnoga crnogorska sela onoga vremena. Risto je stupio u kontakt sa jednim svojim plemenikom, koji je živio u Kotoru, a koji je za one prilike bio veoma obrazovan. Taj prvi privatni ćeklićki učitelj bio je jedan Vicković, koji se bio podavno odselio u Kotor. Tako Ćeklići, dobiše prvog privatnog učitelja, koji je u Ćeklićima ostao dvije do tri godine. Za to vrijeme je, pored ostalih, opismenio i Mićunova sina Anta. Anto je od samog početka pokazao veliki interes za knjigu, a uz to i izuzetnu prirodnu nadarenost i inteligenciju. Njegov privatni učitelj je to na vrijeme uočio, pa je predložio da se Antu omogući dalje školovanje. Antova majka je posebno insistirala na tome dajoj Anta pošalju u Bogoslovsko-učiteljsku školu na Cetinju.

 

Knjaz Nikola posebno preporučio talentovanog Anta profesorima

 

Anto je, za vrijeme ljeta, nakratko, boravio u Kotoru, kod Ristovih i Jošovih prijatelja i poznanika. Taj Antov kratkotrajni boravak u jednoj kulturnoj sredini, kakav je bio Kotor, bio je od ogromnog značaja za njegovo kasnije izučavanje stranih jezika.
U onovremenoj Cetinjskoj bogosloviji nastavni plan i program bili su tako usklađeni da su svršeni učenici ove vaspitno - obrazovne institucije mogli istovremeno obavljati svešteničku i učiteljsku dužnost, u tada rijetkim osnovnim školama po Crnoj Gori.
Cetinjska bogoslovija u početku nije imala puno učenika, pa su njihovi profesori znali, što bi se reklo, kako koji diše. Tako je prvi rektor Cetinjske bogoslovije, Milan Kostić, u svom izvještaju zapisao: "Jedan od učenika drugog razreda- Anto Gvozdenović-naučio je od svoje volje i svojim trudom njemački i nešto francuski. Pomenuti Gvozdenović iz drugog razreda, određen je da pođe u Rusiju, da uči medicinske nauke".
Budući daje Anto ispoljio izuzetan talenat za strane jezike, to je jedan njegov profesor bio zadužen da ga u tom pravcu podučava. Bio je to profesor Ilija Beara, rodom Dalmatinac, koji mu je pružio osnovna znanja iz italijanskog i engleskog jezika.

Odlična memorija

Beara je bio filozof po struci, pa je sa Antom često izlazio u šetnju i pričao mu o filozofiji, uglavnom na italijanskom jeziku. Anto ga je pažljivo slušao, ne samo radi što boljeg usvajanja znanja iz filozofije, već u prvom redu zbog toga da bi što bolje savladao italijanski jezik. Ruski jezik je vrlo brzo savladao, jer se on u ono vremenoj Cetinjskoj bogosloviji učio ravnomjerno kao i srpski jezik.
Anto je imao odličnu mermoriju, pa je znanje iz njemačkog jezika dopunjavao i preko Njemaca, koji su ono vremenu Crnu Goru i Cetinje često posjećivali. Anto je u ono vremenom Cetinju bio jedini njegov žitelj koji se služio engleskim jezikom. On će tek u Rusiji upotpuniti znanje iz engleskog jezika. Francuski jezik je savladao zahvaljujući, u prvom redu, prijateljstvu sa profesorom Bearom.
Po starom ruskom sistemu vaspitanja i obrazovanja, koji su prihvatile i primjenjivale ondašnje škole u Crnoj Gori, učeniku koji se posebno isticao znanjem, obavezno su dodjeljivani instruktori.
Postoji jedan dokumenat iz koga se vidi da je knjaz Nikola posebno preporučio Anta Gvozdenovića, kao izuzetno talentovanog učenika, njegovim profesorima. Knjaz Nikola je, u želji da što prije dođe do najneophodnijeg stručnog kadra u Crnoj Gori, slao perspektivne mladiće na dalje školovanje u prijateljske države.
Na preporuku ondašnjih profesora Cetinjske bogoslovije, knjaz Nikola donosi odluku o slanju na dalje školovanje četvorice najdarovitijih učenika ove vaspitno-obrazovne institucije, među kojima se našao i Anto Gvozdenović. U tom smislu su dodjeljivane četiri stipendije i putni troškovi do Rusije. Tako je Anto, školske 1871/72 godine, kao devetnaestogodišnjak, "koliko su bili stari svi učenici drugog razreda Bogoslovije", započeo studije medicinskih nauka u Rusiji. Od prvih dana studija, Anto je na sebe skrenuo pažnju, ne samo svojih kolega, već i profesora, svojom izuzetnom darovitošću i komunikativnošću.

Botkinovo oduševljenje

Poznati profesor Medicinskog fakulteta Moskovskog univerziteta dr Sergej Petrovič Botkin bio je posebno oduševljen Antom "njegovim izgledom, darovitošću i ljepotom, ali još više njegovom inteligencijom, obrazovanjem i poznavanjem jezika".
O Sergeju Petroviću Botkinu, kao istaknutom humanisti i velikom stručnjaku mnogo je pisano u ruskoj i stranoj štampi. O Botkinu je, pored ostalih, pisao i dr Petar Miljanić, koji kaže: "U Montoni, u Francuskoj, umro je 12. decembra pr. g. (1889. - primjedba autora) od paralize srca jedan od najznatnijih ruskih ljekara, cijelom medicinskom svijetu poznati profesor S. P. Botkin, u 57. godini svog radnog života.
Pokojnik se rodio 1832. godine u bogatoj trgovačkoj porodici u Moskvi, gdje je svršio medicinski fakultet. Pored svog brata Vasilija bio je priman u krugove Stankeviča, Granovskog i drugih znamenitih liberala četrdesetih godina, koji su imali ne mali upliv na izradu karaktera Sergija Botkina.

 

Anto na Cetinju pažljivo slušao njemačke turiste

 

Svršivši moskovski univerzitet 1855, mladi ljekar otide na bojno polje u vrijeme Krimskog rata, da pod rukovodstvom Pirogova posluži svojoj otadžbini. Zatim je otišao u inostranstvo radi usavršavanja, i provevši pet godina kod najglasovitijih tad. naučnika, Klod Bernava, Virhova, Traube i dr. vrati se 1860. god. u Rusiju. Odmah po povratku ponude mu profesorsku katedru u mediko-hirurškoj akademiji. Pored drugih čuvenih ruskih učenih snaga, Botkin je svojim neumornim radom, neobičnim talentom kao dijagnost, učitelj, pisac i sretni ljekar, podigao ugled ruskih medicinskih šкola, davši im silni impuls, pravac i samostalnost, tako da se ruski ljekari i ruski naučni radovi u Evropi s poštovanjem spominju.

Veliki humanista

Koliko Rusija oplakuje rano preminulog Botkina vidi se po tome, što su, na glas smrti njegove, bezbrojni ruski medicinski listovi i časopisi svi u crnom okviru izašli, sva ljekarska društva po prostranoj ruskoj carevini činili u crkvama parastos i u skupovima davali dirljivog izraza tugi za nenaknadnim gubitkom. Mnogi njime izliječeni bolesnici i njegovi đaci - ljekari šalju zamašne priloge da se osnuje kapital Botkinovog imena na kakve dobrotovorne svrhe. Petrogradsko ljek. društvo riješilo je: da se uvjekovječi uspomena Botkina osnivanjem u Petrovgradu udovičkog doma za sirotne porodice ruskih ljekara. Radi toga umoliće se ministar unutr. djela za dozvolu da se može otvoriti upis po svoj Rusiji; tražiti od petrogr. opštine nužno zemljište za zgradu; moliti sva ljekarska društva po carevini i sve poštovaoce pokojnika da se zauzmu za prikupljanje priloga..."
Ističući Botkina kao velikog humanistu, Miljanić dalje kaže: "Jednom se razboljeo jedan novinar i sluteći da mu je blizu kraj, riješi se da pozove najposlije i Botkina. Drugog dana dođe profesor, pomnjivo pregleda bolesnika, davši mu savjete i utjehu, primijeti veliku siromaštinu i oskudicu u kući. Kad je Botkin izlazio, žena novinara ponudi doktoru, što je mogla - 15 rubalja. Botkin ne htjede primiti, no se kao po poslu k bolesniku vrati s riječima: ne bojte se, vi ćete brzo ozdraviti. Po odlasku Botkina nađu 100 rubalja pod jastukom, što je on boniku neprimijetno podmetnuo...
Doktor Miljanić nije zaboravio da navede i jedan Botkinov veliki porok. Evo i za to primjera: "Radeći i dnevi i noći pok. Botkin bio je strastven pušač, što je bez sumnje doprinijelo rastrojstvu njegovog zdravlja. Četiri mjeseca pred smrt bacio je sasvim duvan i to s velikom mukom. Od nemalog je interesa da se navede što je pokojnik tada o duvanu govorio".
- Prije 15 godina počeše ozbiljno govoriti o tome, kako duvan rđavo na srce djeluje. Ali mi ljekari, i ako smo to bonicima govorili, nijesmo baš navaljivali. Sumnjali smo sami: pušimo po 20-25 godina, pa ipak štete ne vidimo. No, stvar je u tome, što naš organizam privikava k nikotinu samo do izvjesne mjere, dok je još priroda snažna. Zatim nastupi vrijeme, ranije ili docnije, i otrov stane brzo raditi i organizam za koju godinu sasvim razruši", zaključuje Botkin.

Da li ste Vi porijeklom Njemac?

Na kraju prve godine studija, Anto je bio obavezan da polaže jedan strani jezik, kako bi se mogao služiti stručnom literaturom. Prijavio je njemački jezik. Kada ga je profesor počeo ispitivati gramatiku, Anto se našao u čudu, kad za nju nikada prije nije čuo. Profesor se, očigledno uvrijeđen, Antu obrati riječima: "Molim Vas, kako ste se mogli usuditi da prijavite jezik o kome nemate pojma?" Anto mu na to, sasvim smireno, odgovori: "Gospodine, profesore, prijavio sam ispit iz njemačkog jezika zbog toga što govorim njemački". Profesor se malo odobrovolji, iako prema Antu još uvijek rezervisan, pa poče sa njim konverzaciju. Pošto se uvjeri daje Ante bio u prvu, profesor mu postavi pitanje: "Da li ste Vi porijeklom Njemac?". Anto se iznenadi, ali se ne zbuni, pa mu, na postavljeno pitanje, odgovori: "Gospodine, profesore, ja sam rođeni Crnogorac". Na to će profesor Antu: "Onda ste, vjerovatno, proveli duže vremena u Njemačkoj". Anto Gvozdenović mu i na to pitanje smireno odgovori: "Tek toliko koliko sam proputovao kroz Austriju i Njemačku". Anto pri tom dodade: "Moram Vam reći da sam na Cetinju pažljivo slušao njemačke turiste, kad među sobom vode razgovor".

 

Anto je neposrednošću osvajao studente Moskovskog univerziteta

 

Tada profesor, očigledno uzbuđen, pozva svoje kolege da ih upozna sa svojevrsnim fenomenom - kako jedan samouki student suvereno vlada njemačkim jezikom, a da nije živio u Njemačkoj, a još manje da je redovno učio njemački jezik i gramatiku. Naravno, Anto je dobio najveću ocjenu iz njemačkog jezika i tako najavio svoju blistavu karijeru u Rusiji.
On je svojom bliskošću i neposrednošću osvajao studente Moskovskog univerziteta, koji su ga birali za svojega predstavnika na međunarodnim studetskim kongresima u Berlinu i Londonu, u sastavu ruske delegacije, između tolike mase ruskih studenata.

Odluka crnogorske vlade

Anto je bio jedan od četvorice državnih stipendista Knjaževine Crne Gore, koji se školovao u Rusiji. Sa njim je bio i Mitar Bakić iz Vasojevića, koji se, kao i Anto, istakao svojim znanjem i sposobnostima, pa je, poslije završenih studija, imenovan za konzula u Carigradu. Ta odluka crnogorske vlade Anta je jako uvrijedila, jer se on potajno nadao da će ta čast njemu pripasti, pa je mnogo ranije na tom planu počeo pripremati teren. Već se uveliko sprijateljio sa bratom grofa Nikolaja Pavloviča Ignjatijeva, ruskog državnog političara i generala, koji je u to vrijeme bio ambasador carske Rusije u Carigradu, a istovremeno je zastupao interese Crne Gore kod Porte. Anto je još tada pokrenuo pitanje isušenja Skadarskog jezera i izgradnje transbalkanske željezničke pruge: Odesa - Bukurešt - Sofija - Niš - Kuršumlija - Skadar. Na osnovu tih razgovora i raspoloženja ambasadora Ignjatijeva prema njemu, Anto je smatrao da će on, po završetku studija, biti postavljen za crnogorskog otpravnika poslova u Carigradu.
Predpostavlja se da je postavljenje Bakića, kao savršenog pravnika, za otpravnika poslova u Carigradu, bio jedan od glavnih razloga što se Anto nije vratio u Crnu Goru, po završetku studija. Poslije završetka studija, Anto stupa u rusku vojsku. Od njih pet, koji su o trošku Knjaževine Crne Gore poslati na studije u Rusiji, vratio se samo jedan, i to ne neposredno po završetku studija. Svi su oni imali i rusku stipendiju, pa je sasvim razumljivo što su htjeli da se bar malo oduže zemlji koja ih je školovala. Prema tome, za Anta, koji je bio jedan intelegentan vojnički duh, a poslije učešća u ratu sa Turskom, bila je vrlo primamljiva Ahal - tekinska operacija, pod komandom već tada proslavljenog Skobeljeva. Osim toga, svakako, bila mu je potrebna i medicinska praksa, poslije završenih studija. To je pravilo svuda, koje se i danas primjenjuje. Poslije toga, za Anta su se ređali događaji, koji mu nijesu dozvoljavali ni da pomisli o nekom brzom povratku u Crnu Goru. A, i gdje bi mogao naći prostora jedan onakav duh, kao što je bio Ante, u maloj i siromašnoj Crnoj Gori. Ipak, patriotizam za rodni kraj bio je uvijek prisutan kod njega, čak i onda kad su ga isticali kao "kulturnog Evropljanina". Prema tome, Anto se u Crnu Goru vraćao kad god je mogao i kad se za to ukazala potreba.

Turska najezda

Anto Gvozdenović je pomno pratio razvoj događaja u Crnoj Gori, a kad joj je zaprijetila opasnost od turske najezde, u vrijeme oslobodilačkih ratova 1875-1878. godine, kao nesvršeni student Medicinskog fakulteta u Moskvi, uputio se u Crnu Goru, s ciljem da, kao dobrovoljac, učestvuje u odbrani slobode i nezavisnosti crnogorskog naroda. Tako Anto donese odluku da mirni i bezbrižni studentski život zamijeni puškom, jer "njegovo srce i plamena krv nije mogla da odoli, da iz daljine sluša i čita o mukama i nevoljama, o viteškim podvizima, slavi i borbi svoje braće". Zato najkraćim putem stiže u svoju Crnu Goru. Na brzinu se pozdravi sa majkom Marijom i najbližim rođacima u Ćeklićima, a zatim se kao vihor spušti u pravcu Cetinja.
Knjaz Nikola Anta na Dvoru srdačno primi i bi mu milo što pred sobom ugleda još jednog mladog dobrovoljca na Cetinju. Poslije kraćeg razgovora, Anto od Gospodara zatraži da mu odredi mjesto sa kojeg bi mogao najviše pomoći svojoj braći. Anto se u početku našao na ratištu u Hercegovini. Međutim, na tom frontu se nije duže zadržao kao borac, već je dobio novu, mnogo delikatniju i odgovorniju dužnost, koja je istovremeno bila skopčana sa životnom opasnošću.

 

Tenisonova najljepša pjesma o Crnoj Gori

 

U međuvremenu, dok se Anto nalazio na frontu prema Hercegovini, preko Trsta, Dubrovnika i Kotora, u Crnu Goru je doputovao "čuveni engleski publicista, slikar i novinar, dopisnik londonskog "Tajmsa", koji je na vijest o pobuni potlačenog pravoslavnog življa u Hercegovini i njihovom nastojanju da se oslobodi ispod viševjekovnog mučiteljskog jarma, krenuo u taj "necivilizovani divlji predio Evrope, da bi svjetsku javnost podrobno obavještavao o životu ljudskih stvorova koji su živjeli često gore nego Spartakovi robovi".

Promjena engleske politike

Stilmanovi izvještaji o teškom stanju srpskog naroda pod turskom okupacijom doprinijeli su da se javno mnjenje u Engleskoj okrenulo za stvar potlačenog naroda i u prilog borbe Crnogoraca za oslobođenje njihove braće ispod turskog jarma. Do tada, Englezi, a naročito zvanična Engleska, bili su na strani Turske. To je bila engleska Bosforska politika. U Engleskoj se do tada govorilo da osim Turske i Turčina na Balkanu nema ništa što je vrijedno pažnje. A tada se vrlo brzo izmijenilo njihovo javno mnjenje, pa čak i zvaničnih krugova. I sam Gledston, predsjednik vlade, govori u prilog Crnoj Gori i hrišćanskom življu na Balkanu. A pjesnik Alfred Tenison objavljuje najljepšu pjesmu koja je igda napisana o Crnoj Gori, koja glasi:
"Oj najmanji među narodima.
Hrapavi, kameni preostale slobode.
Ratnici koji ste pet vjekova
Razbijali silne rublje turske,
Velika Crna Goro.
Nikad od kad tvoji suri vrhovi
Paraju oblake i lome oluje,
Nikada nije disalo pleme
Moćnijih gorštaka od tvojih".
Iz Stilmanove knjige svuda provejava uticaj oduševljenih obavještenja u prilog oslobođenju podjarmljenog naroda, koji dobija od studenata Anta Gvozdenovića. Naravno, Englezi su u ono vrijeme imali i drugih izvještača, kao Evansa, čuvenog arheologa, koji je bio dopisnik Mančester Gardiana. Ali, Stilman, dopisnik poluzvaničnog Tajmsa, bio je ipak jedan među prvima. Značajna je bila, dakle, njegova uloga, pa prema tome i njegovog mladog i oduševljenog prevodioca.

Na poprištu sa Stilmanom

Znajući za Anta Gvozdenovića, kao poznavaoca više stranih jezika, knjaz Nikola ga je odredio da, zajedno sa Stilmanom, obilazi ratište. Na pitanje knjaza Nikole: "Ti zboriš ingleški?", Anto mu potvrdno odgovori. Na to će Gospodar: "A, kad znaš, vodićeš ovoga ingleškog novinara i s njim putovati, kud on hoće po Crnoj Gori, a ti mu sve lijepo, i kako dolikuje, prevedi. Vodi ga, ako mogneš s tim tvojim ruskim pusulama (ispravama), i u turske gradove. Dako te ne poznadu e si naš".
Tako su se Viliam Stilman i Anto Gvozdenović vrlo brzo sprijateljili. Njih dvojica su, kao strani državljani, imali pravo slobodnog kretanja, ne samo po ustaničkoj, već i po turskoj teritoriji. Stilman je posjedovao engleski, a Anto ruski pasoš. No, i pored toga, Anto i Stilman su na turskoj teritoriji više puta bili izloženi maltretiranjima, neprijatnim polemikama, pa čak i hapšenjima. Kad su jednom prilikom bili lišeni slobode, oštro su protestovali kod turskih vlasti, dokazujući da su strani državljani, koji imaju zadatak da prate razvoj događaja i da o istima obavještavaju svjetsku javnost.
Stilmanu nije bilo teško da dokaže svoj pedigre, jer ga je, pored čistog engleskog naglaska, odavala i uglađenost čistokrvnog Engleza. Međutim, sa Antom je išlo teže. I pored toga što je imao ruski pasoš, kao novinar i reporтer, i što je ništa manje ubjedljivo djelovao, turske vlasti su prema njemu ispoljavale neku posebnu rezervisanost. To je Anto blagovremeno osjetio, pa je tako ubjedljivo djelovao da su uskoro zatim i njega oslobodili posebnog nadzora. Tako su Anto i Stilman nastavili svoje zajedničko putovanje kroz tursku teritoriju, i pored toga što su na njih turske vlasti i dalje gledale sa podozrenjem i sumnjičenjem. Što se tiče ustaničkih krajeva, tu nije bilo nikakvog problema.

 

Stilmanove veličanstvene stranice o Crnoj Gori

 

Stilman i Anto su prvo prošli kroz Dalmaciju i Boku Kotorsku, odakle je ovaj zapadni novinar uputio prvi izvještaj Londonu o tom mučnom stanju, da bi iz Londona o stanju na Balkanu bio obaviješten čitavi svijet.
O svim tim zgodama i nezgodama, Stilman je ostavio dragocjenu knjigu putopisa: "Hercegovina i posljednji ustanak", koji je Anto Gvozdenović, davne 1932. godine, preveo i za istu napisao predgovor, u kome, između ostalog kaže: "Pisac ove knjige o jednom od najznačajnijih perioda naše istorije, V.J. Stilman, rasvijetlio je pobude i razloge, iznio ličnost, opis ovoga značajnog odjeljka naše istorije, nepristrasno, bez predrasuda i sa dubokim uživljavanjem u suštinu stvari i događaja. Opisi njegovi naše zemlje i krajeva, nemaju svoga premca, po ljepoti, dolaze na prvo mjesto, i niko ni od domaćih pisaca, ni od stranaca, koji su pisali o našoj zemlji, nije dao veličanstvenije ni snažnije stranice o našoj zemlji".

Jesen života

Anto se ovog posla prihvatio u dubokoj jeseni svoga života, pa, sa primjetnom sjetom, nastavlja: "Uspomena na veliku figuru Stilmana, kao literata i čovjeka, veže me iz ranijih godina moje mladosti, kada sam ga pratio kroz Crnu Goru, i onda još susjedne krajeve, pod Turcima. Ovo sjećanje i uspomena je u danima, pred zalazak života, tužna i svijetla".
Evo kako je Stilman doživio prvi kontakt sa našim krajevima: "Stigavši u Trst krajem avgusta 1875. primijetio sam da se tu slabo zna i malo intresuje za hercegovački pokret. Znalo se da čete krstare oko Kleka, Trebinja i Zubaca, ali se ništa nije znalo o gornjoj Hercegovini. Dvije, tri čete skupile su se u Pivi, Banjanima ili drugim oblastima neposredno na crnogorskoj granici, u kojima bješe nešto pravih Crnogoraca i mnogo Krivošija, najviše pod upravom Hercegovaca, izuzev Peka Pavlovića, starog crnogorskog borca protiv Turaka, koji je dokazao hrabrost u više od šezdeset bojeva, i čija prisutnost bješe neophodna u svakom ratu ili pobuni protiv Otomanske carevine, ili blizu granica Crne Gore".
Stilman je, na putu za Crnu Goru i Hercegovinu, zapazio jedan karakterističan detalj: "U Trstu bješe odbor za pomoć pokreta, snadbijevajući ga oružjem i šaljući mu dobrovoljce. Najveći nedostatak bješe u oružju i municiji, a tršćanski odbor mogao je u to doba slati samo stare krntije svih modela, češće poklonjene nego kupljene". No, bez obzira na kvalitet oružja, ovdje treba posebno istaći solidarnost sa oslobodilačkim pokretom porobljene slovenske braće.
O obespravljenosti pod turskom vlašću, Stilman kaže: "Hrišćanin nije imao ni pravde, ni sigurnosti, ni opštih prava čovječanskih. Nijedan sud nije zasijedao za njega, nego svi protiv njega, nijedno pravo na držanje zemlje nije da to, ako se neki musliman izjasnio protiv toga, pa čak i porodična svetinja bješe stalno napadana odvođenjem mladih djevojaka za hareme gospodara. Na sve strane iz usta najnepristrasnijih ljudi slušao sam iste potvrde".

Nepravde i zločini

Koliko je Stilman bio zainteresovan za nepravde i zločine, koje su Turci sprovodili prema raji, najbolje govori sljedeći primjer: "Jedan slučaj sudske nepravde, čiju sam žrtvu vidio i ispitao, i za koju sam dobio opširnu potvrdu u Mostaru, može se navesti kao primjer za status kvo, o kome su nam često govorili da ne daje nikakva razloga za pobunu. Neki mladić iz okoline Trebinja ubio je u jednoj svađi agu, i pobjegao u Crnu Goru. Njegova muška rodbina bila je zbog toga uhapšena (njih šestorica na broju), bačeni u tamnicu i mučeni na razne načine, ne bi li priznali učešće. Dvojica su stavljeni u drvene sanduke kao mrtvački i valjani nizbrdice; dok su drugi metnuti glavačke u jednu rupu tamničkog poda, tako da su se mogli naslanjati na ramena, dok su im drvca podvlačena pod nokte. Otac ubice umro je u tamnici, a jedan od bratanaca izveden je iz tamnice, baš pet dana pred dolazak konzulske komisije, i obješen pred džamijom, da se umire bašibozuci koji su na početku rata, da bi pokazali svoj smisao za vanrednu raskoš, namjeravali da izvrše pokolj mostarskih Hrišćana, samo ih je od te namjere odvratio jedan mudriji aga, razloživši im da bi takav pokolj imao za posljedicu to što bi austrijska vojska zauzela pokrajinu".

 

Snažna težina cijelog naroda bješe da zarati

 

Da je Stilman bio dobro obaviješten o stanju i ropskom položaju hercegovačkog roblja pod turskom vlašću, potvrđuje sljedeći navod: "Uopšte, ako su nekoga Hercegovca omrzle vlasti, ili što je skoro isto, age i begovi, ako bi uspio da se spase, bježao je u Crnu Goru".
Jasno je od koga je Stilman mogao dobiti ovako detaljne podatke. Međutim, Anto Gvozdenović je nerado pisao i govorio o sebi. Ali je zato njegova pomoć, u upoznavanju Crne Gore i Hercegovine, Stilmanu bila dragocjena. Na taj način je Anto Gvozdenović, sticajem čudnih okolnosti, u neku ruku postao i koautor Stilmanovih putopisa. Evo i za to dokaza: "Ne može se poreći da je knjaz dopuštao svojim podanicama da idu u pomoć Hercegovcima, i da su kasnije mnogi otišli za Pekom, da nijedan od ovih nije bio kažnjen, nego šta više nagrađen za hrabrost".

Simpatija prema ustanku

Na putu od Dubrovnika za Cetinje, Stilman daje sljedeći opis: "Kada sam početkom septembra stigao u Dubrovnik, uvodni dio rata je već završen. Čete koje su bile pritisnule ravnicu oko Trebinja, i formalno opsjednule varoš, samo su na izvjestan način demonstrovale... U Boki Kotorskoj vladaše veliko uzbuđenje i simpatija prema ustanku. Iz Krivošija svi zdravi ljudi odoše u rat, a Župa se spremaše takođe. Bokelji su se uvijek družili sa svojim crnogorskim rođacima, kao i sa brdskim Hercegovcima, pošto su svi istoga porijekla, istih borbenih navika, i iste vjere. U Kotoru se vjerovalo da je Crna Gora pred oglašenjem rata, a samo u Crnoj Gori se moglo doznati šta je učinjeno".
Da je Anto Gvozdenović bio u pravu kada je za Stilmana rekao da njegovi opisi naše zemlje i krajeva njenih, nemaju premca po ljepoti i dolaze na prvo mjesto, potvrđuju sljedeće riječi: "Dolina Njeguša, mjesto rođenja crnogorskog Knjaza, bješe prvo odmorište. Desetak, dvadesetak kamenih kućica, najviše prizemnih, sa dva odjeljenja, dvije, tri na sprat, među njima i rezidencija knjaževe porodice, eto cijelih Njeguša, sela, a zemlja unaokolo jedva izgleda dovoljna da održi ono malo naroda na njoj. Ljudi se malo moglo vidjeti; žene nošahu teška bremena, i djeca koja su izvirivala iza uglova i vrata, posmatrajući neželjene strance. Reći da je narod siromašno obučen nije dovoljno, odijelo nekih bješe već u ritama, i u svakoj civilizovanoj zemlji većina njih bi bolje prolazila kao prosjaci. Ali niko se za to ne smatra gorim, svi su nas pozdravljali sa ozbiljnošću i sa poštovanjem, ali ni sa kakvim tragom poniznosti".

Rđavi putevi

Stilman dalje opisuje put od Njeguša do Cetinja, za koji kaže da je još teži, ali zato "s gledišta odbrane mnogo bolji", pa zatim nastavlja: "Skoro se nijesam moga o oteti ubeđenju da su rđavi putevi jedan dio vjere kod Crnogoraca; teško će oni smatrati političkim, da sa modernim poboljšicama otvore svoju zemlju artiljeriji, dok im nezavisnost ne bude obezbijeđena evropskom garantijom". Stilman zatim daje opis Cetinja, pa kaže: "Prestonica crnogorskog vladara je dostojna svoga špartanskog prototipa". Zatim ističe prisnost između Knjaza i naroda, pa kaže: "Ako se sretne Knez pri šetnji, sa gardistom pored sebe, ili za leđima, stranac ne bi lako razlikovao vladara od gardiste... Ima kod Crnogoraca nekog jednostavnog dostojanstva, te skoro svima koji poznaju Škotsku pada u oči vanredna sličnost sa Hajlenderima - ozbiljni, ćutljivi, ali ako prilika zahtijeva prijateljski, oštroumni, po vojnički, a naročito uzdržljivi u izražavanju osjećanja nekih spoljašnim znakom".
O predustaničkom raspoloženju Crnogoraca, Stilman kaže: "Posmatrajući stvar naknadno, poslije mnogo potpunijeg upoznavanja Crne Gore, vjerujem da bi za knjaza bilo nesugurno i uzaludno da je pokušao da sasvim odreče pomoć ustanicima. Hiljadama njih borila se za Crnu Goru, a snažna težina cijelog naroda bješe da zarati. Položaj Knjažev bješe vrlo težak. Morao je da se identifikuje sa osjećanjima svoga naroda, sem lične odanosti, drugu kontrolu nije imao nad njima, morao je paziti do koje mjere izlaže".
Za Stilmana se može reći da je do detalja upoznao odnos velikih sila i Srbije prema Hercegovačkom ustanku, pa je u tom smislu i stupio u kontakt sa knjazom Nikolom, ubijeđen u odlučnost Crnogoraca da što prije stupe u rat s Turcima.

 

Dužnost dobroga vladara je da izbjegne nekorisno prolivanje narodne krvi

 

Zato Stilman posebno ističe: "Pod takvim okolnostima bilo je dabogme još teže uzdržati Crnogorce, i bez sumnje dosljedno dopuštena je znatno pojačana lična sloboda. Prije nego što sam ostavio Cetinje, bio sam kod Knjaza u audijenciji, i on je tada otvoreno izrazio svoje razočarenje. On je odlučno odbijao svaku rusku upravu, ili nagovor, ili namjeru da ga Rusija gurne dalje, preko njegovih sopstvenih interesa... Njegova zaliha u municiji bješe velika i on se nije bojao poraza od cjelokupne turske vojske, koja se nalazila na bojištu u brdima, ali dužnost dobroga vladara je da izbjegne nekorisno prolivanje narodne krvi".
I dok se knjaz Nikola još uvijek kolebao da li da stupi u otvoreni rat protiv Turske, Stilman se spremao da napusti Cetinje i obiđe hercegovačko ratište. Prije nego što se pozdravio sa knjazom Nikolom, ovaj mu, na rastanku, reče: "Naposljetku me zamoli, ako izbije rat, što je još uvijek smatrao mogućim, da dođem ponovo i da ga pratim za vrijeme bojeva. Bilo je nemoguće ne saosjećati sa vladaocima u takvom položaju, potpuno svjesnim svih opasnosti, a odanom svome narodu pravom očinskom ljubavlju. Ostavio sam Cetinje sa osjećanjem da sam proširio svoj vidokrug otkrovenjem naroda herojskog tipa - preostatak iz Omirova doba - nesumnjivo i sa herojskim manama koje su takođe ponegdje zaostale, ali i sa izvjesnim vrlinama, koje teško da bi preživjele veću civilizaciju. Mislim da bi malo Engleza moglo odoljeti ovom utisku, a najviše njih, poželjelo bi, da Crna Gora ostane netaknuta i nepromijenjena od civilizacije, kao studija onoga što je čovječanstvo jednom bilo".

Razlog za žalost

Stilman se sa Cetinja uputio u pravcu Grahova, u namjeri da upozna prilike pod kojima žive izbjeglice iz Hercegovine.
Vrlo je interesantno Stilamanovo zapažanje da vrijednost boraca zavisi od njegovog geografskog položaja - "u koliko bliže crnogorskoj granici, u toliko bolji, u nižim krajevima, gdje je nadmoćnost muslimanskog stanovništva pretežnija, karakter naroda je zbog ovoga oslabljena. Dok je kod Crnogoraca, Krivošijana i po krvi njima srodnih brđana, hrabrost glavna osobina, a najveća želja da se umre u boju, tako da kažu za čovjeka koji je umro prirodnom smrću samo tada, ako je umro, za onoga koji je poginuo kažu nema ga, nestalo ga je, a njegova porodica smatra da bi prirodna smrt bila pravi razlog za žalost, a ne smrt u borbi".
Kad je stigao među izbjeglice, Stilman se zgražavao nad nemilom sudbinom ove mase beskućnika, koji su dogonili svoje stado, "a neki sem prnja nijesu donijeli ništa". Stalno su pristizale nove izbjeglice, kojima se nije imalo šta dati za jelo, "do neobrana kukuruza po njivama". O bijedi ovog zbjega Stilman i ovo kaže: "Odosmo da vidimo neke od izbjeglica, većinom žene, u takvim dronjcima i bijedi, da im ne bi bilo dopušteno prositi po londonskim ulicama u društvu dva - tri starca, koji su već i za ovu zemlju prošli boračko doba".

Mladi ratnik

Neumorni Stilman nastoji da dobije što vjerniju sliku događaja na bojištu, kako bi što objektivnije obavijestio svjetsku javnost o ovim događajima. On se zgražava na uslove pod kojima teški ranjenici žive i umiru. Saosjeća sa ranjenicima, "koji su ležali po podu u čađavim odajicama, sa neispranim ranama i prljavim zavojima, pa ni hirurga ne bješe, a sve teške rane". Posebno ga je oduševio jedan mladi ratnik svojom hrabrošću i odvažnošću, za koga kaže: "Napolju mladić kome je kugla prošla kroz nogu, pogađao se za pušku, da se vrati u rat. Smijući se pokazivao mi je parčad kostiju koje je bio izvadio iz svoje noge i koje je brižljivo umotane čuvao u papir, kao da je u njima neki talisman".
Poslije kraćeg boravka u Grahovu, Stilman se spustio u Risan, a odatle brodom za Herceg-Novi, u kome se nalazila "uprava ustanka i depo, arsenali, skladište odbora za podjelu".
Stilman je u Herceg-Novom doznao za "žestok boj kod Zubaca", pa je odlučio da posjeti ustanički tabor u Trebinju. I tek što je namjeravao da krene, rečeno mu je da "tim putem nikakav saobraćaj ne bješe mogućan". Zatim nastavlja: "Nijesam dobio ni pratnju, a uvjeravali su me da taj kraj ni sa najboljom pratnjom nije siguran. Pored toga, ustanici su bili u pokretu, niko nije znao kuda, te sam morao učiniti bolje, ići postranice da ih pronađem. Ipak sam imao prilike da ispitam tvrđavu, i karaulu, kod Sutorine, koju su ustanici razorili, a čije je razorenje izložilo učesnike teškoj denuncijaciji.

 

Husein pašina ljubaznost i učtivost pravog Turčina

 

U želji da upotpuni sliku ustanka, i sa turskog stanovišta, Stilman je odlučio da se ponovo vrati u Dubrovnik. Ti kontakti sa turskim predstavnicima u Dubrovniku nijesu urodili plodom, jer je njihovo prisustvo kod Turaka izazvalo izvjesno podozrenje.
U međuvremenu, od kada je napustio Cetinje, Stilman je bio obaviješten da su čete iz Gornje Hercegovine zauzele put ka Trebinju, zarobile jednu komoru i prenjele svoj logor u Glavanskom Dolu. Tom prilikom je vojvoda Peko Pavlović jedan bataljon, "sa ruljom Muslimana iz Trebinja", natjerao u panično bjekstvo i strahovito ih potukao. Na bojnom polju je ostalo "osamdeset mrtvih, među njima mnogi ugledni begovi iz Trebinja, a glavna vojska pobježe sa neopisivom panikom, da se spase u tvrđavi".
Stilman ni dalje nije mirovao. Njegova pretjerana radoznalost ga je primorala da, sa američkim, francuskim i italijanskim dopisnikom, krene na ratište, ne obazirući se na eventualne opasnosti na koje su mogli naići. Na putu ih je povezao jedan neustrašivi kočijaš, nakon što se prethodno snadbjeli turskim pasošima, a ustanike su prethodno obavijestili da im nijesu neprijatelji. Kad su stigli u Trebinje, srio ih je pašin ljekar, koji ih je odveo u konak, gdje ih je "njegova ekselencija primila sa ljubaznošću i učtivošću pravog Turčina", koji im je dao zvanični pregled "svih skorašnjih događaja".

Položaj raje

Na osnovu Husein pašinog kazivanja mogao se steći utisak da su Turci u prednosti. Stilman je, međutim, blagovremeno bio upoznat sa stvarnim stanjem stvari, što je pred pašom odćutao. Da li je to Husein paša prozro, nije poznato, ali ni on nije mogao izdržati da ne napomene da su ustaničke čete, "podsticane tuđim izlascima, naduvale pokret i uvlačile u njega miran svijet, krstareći kroz zemlju i paleći sela koja nijesu htjela da im se pridruže, tako da je za trupe bilo nemoguće da idu sa jednog mjesta na drugo". Priznajući vlastitu nemoć, Husein paša je htio, indirektno, da optuži velike sile, što su Stilman i njegove kolege dopisnici, namjerno izbjegli da komentarišu. Uskoro, zatim, Stilman i njegove kolege vrlo ljubazno je primio austrijski konzularni agent Vrčević, koji ih je tom prilikom počastio kafom. Zatim ih je upoznao sa njegovim boravkom u Trebinju punih 14 godina, navodeći pri tome da ga je srce "boljelo više nad tim što je vidio, da se događa sa nesrećnim Hrišćanima, i kako zemlja trpi, nego zbog svoje usamljenosti. Ono što nam je pričao, potvrđuje sve što sam bio rekao o položaju raje", zaključuje Stilman.
U želji da se upozna sa stanjem u turskom glavnom stanu, Stilman je u društvu sa dopisnikom "Le Temps-a" i jednog Belgijanca inžinjera, koji se vraćao da gradi put između Mostara i Sarajeva, otputovao u Mostar. Na putu od Metkovića do Mostara, Stilman sa drugovima vidio je grozne prizore turskog nasilja i bezakonja. Primjera radi, navodi slučaj jednog Muslimana, koji je držao kafanu, "koji je prije nekoliko dana slobodno iskasapio i odsjekao glavu Hrišćaninu, dok je ovaj radio u polju kukuruz. A prije napadaja nije nijedna riječ izmijenjena između ubice i njegove žrtve". Znači, ubistvo bez ikakvog razloga, ili i najmanjeg povoda.

Nada gospodina Vasića

Po dolasku u Mostar, Stilman je upoznat sa izvještajem generala Šefket paše, o porazu ustaničkih snaga u Zubcima. Stilman je znao da su to izmišljotine, jer bitke nije ni bilo - sem što je "mala straža, ostavljena ondje, ispalila u vazduh nekoliko metaka".
Na osnovu uvida u opštu situaciju "članovi konzulske komisije bjehu jednodušni u mišljenju da je vlada potpuno nesposobna da predusrete ovaj slučaj i da je jedino moguće rješenje, strana vojna okupacija pokrajine, dok se mir ne ustanovi, i dok se cijelo domorodno stanovništvo ne razoruža". Međutim, "gospodin Vasić se nadao da se može izbjeći nužnost tuđinskog zauzimanja Bosne i Hercegovine i za ovaj cilj predlagao saziv jedne skupštine koja će se sastojati iz predstavništva stanovništva ovih pokrajina, Hrišćana i Muslimana, koja će se između sebe savjetovati i riješiti svoje buduće prilike, kao i o reformama koje bi trebale da zahvate državu"

Pokretno utvrđenje Lazara Sočice

Ovakav predlog bi, kaže Stilman, doveo Turke u neravnopravan položaj, pa nastavlja: "Prije svega, predlog bi lišio Portu inicijative u reformama, koje je trebalo da učini, a za tim bi lišio muslimansko stanovništvo njegove prevlasti, pa čak i od njihove prednosti nad Hrišćanima; nagonili bi Turke da ostave jatagan i da prime najnovije štitove civilizacije i napretka, da bi održali jednakost sa nevjernicima - psima, o koje su oni obično otirali noge, da spasu sebe time, što bi se odrekli svake privilegije na tradicije, socijalnu i političku nadmoćnost, koje su im jedino omogućavale opstanak u ovoj zemlji". Zato Stilman zaključuje: "Izgleda mi ipak da je ovo vrijedno spomenuti za dokaz, da su iscrpena sva sredstva izmirenja, po mišljenju onih koji su bili bolje upoznati sa ovom pokrajinom, već i tada u ranom periodu ove borbe, i kao opravdanja za radikalnu politiku reformisanja otomanske administracije spolja".
Turske vlasti pokušale su da obmanu velike sile, donošenjem pašinih reformi i obrazovanjem jednog odbora Hrišćana i Muslimana, koji će garantovati njihovu ravnopravnost i jednakost pred zakonom.

Starješina Pive

Stilmanu je bio simpatičan Lazar Sočica, kao jedan od poznatijih ustaničkih vođa, za kojega kaže: "Starješina Pive, Lazar Sočica, od početka ustanka se isticao između ostalih drugova, kapetana, energijom i smjelošću svojih vojnih podviga, napadajima na usamljena utvrđenja rasuta po planinskome kraju i vanrednom disciplinom, do doline Tare, sve je razorio, izuzev Goransko, koje je branila artiljerija". O Lazarevoj hrabrosti, snalažljivosti i dovitljivosti, Stilman dalje kaže: "U ovoj borbi on se služio raznim izumima, od kojih najuspjelije bješe pokretno utvrđenje, koje su ljudi nosili i koje je bilo dosta debelo da ga ne mogu kuršumi probiti, prinošeno je zidovima gdje bi obično mina stavljena pod temelj primorala vojsku na predaju. Sočica se odlikovao humanošću, isto kao i hrabrošću, sve trupe, koje bi pobijedio, sprovedene su u sigurnosti na najbliže tvrđave, a varvrski način odsijecanja glava potpuno je odstranjen u njegovoj komandi za dugo vrijeme, i tek na kraju je dopušten, zbog ogorčenja njegovih pobunjenih ljudi, što su Turci neke Hrišćane pobijene u jednoj čarci i sahranjene od svojih drugova, otkopali i posjekli glave mrtvacima".
Stilman, u vezi siječenje glava, kaže da mu je Sočica kasnije pričao da mnogo docnije nije mogao spriječiti svoje ljude da ne posijeku glave Turcima.
Poslije uspjeha ustaničke vojske kod Muratovice, "turski generali otvoreno su okrivljavali Crnu Goru za povredu neutralnosti, a iz Carigrada slata su naređenja da se pređe granica i napadne kneževina, ako se podržava pomoć ustanika, kako je ustanak, po vjerovanju mnogih, čisto crnogorsko djelo". Stilman je zbog toga i odlučio da ponovo posjeti Crnu Goru i ispita "najpribližniju istinu, i ako je moguće", dopre do bojnog polja.

Ponovo na Cetinju

Oduševljen prijemom od strane crnogorske vlasti, Stilman posebno ističe: "Odnos između mene i crnogorskih vlasti bješe u to doba takav, da sam moralno bio siguran, da neće učiniti pokušaj da me obmanu o pravom stanju stvari. Obavještenje, koje sam primio u glavnom od samog kneza, bješe da u Hercegovini nema više od 500 Crnogoraca, uračunavši i mrtve i ranjene, i da u stvari, znatniji broj nije ni potreban". Dobijene podatke, od knjaza Nikole, Stilman je bezrezerno primio, jer nije imao nikakvog razloga da mu u njih posumnja. To ne znači da i Stilmanu nije bilo više nego jasno da knjaz Nikola priprema Crnogorce za odlučujući boj s Turcima, kada za to budu sazreli uslovi.
Stilmanov ponovni dolazak na Cetinje predstavlja posebno poglavlje. On je tom prilikom, kao i ranije, od strane knjaza Nikole srdačno primljen. Knjaz Nikola mu je dodijelio za pratioca i vodiča, kroz turske i naše krajeve, mladog studenta Medicinskog fakulteta u Moskvi, Anta Gvozdenovića. Tom prilikom mu je knjaz Nikola, po svoj prilici, skrenuo pažnju da ne pominje Antovo ime, budući da je on Crnogorac, bez obzira na to što je posjedovao ruski pasoš.

 

Riskantna misija po uputstvima knjaza Nikole

 

Stilman je shvatio mjere predostrožnosti, pa je bio dosljedan u poštovanju pravila konspiracije. Zato Stilman, kada je bio prinuđen da pomene Antovo ime, to je vrlo oprezno radio. Tako ga pominje u svojim zapisima, ne kao svog tumača i prevodioca, već kao "ovog Crnogorca".
Po uputstvima knjaza Nikole, Stilman je, u društvu sa Antom Gvozdenovićem, krenuo u jednu vrlo riskantnu misiju, o kojoj Stilman piše: "Put od Cetinja do Rijeke, i ako prilično iskrivudan i nekako kaldrmisan, na nekim svojim djelovima je tako strm, da vas vođa poziva, da siđete s konja u svom rođenom interesu, pošto bi jedan pogrešan korak vašeg brdskog konjića, svakako vas prebacio njemu preko glave. Nizbrdica je tako nagla, da za jedan sat od Cetinja, ulazimo u Dobrsko selo, gdje ima smokava u izobilju, raskošnog vina, povrće još uvijek zeleno, divlje cvijeće u cvijetanju, dok je sve na Cetinjskom polju, golo i mrtvo".
Evo, kako je Stilman doživio Rijeku Crnojevića: "Izgledi su jedinstveni, a i sama rijeka, izvor iz srca brijega, i njegov nagli tok, dolje prema dolini, koja savija u pozadini, sa vanrednim jakim zelenilom vode, čini da je mjesto dostojno pomena". Stilman se i dalje oduševljava neviđenim pejzažima, a zatim posebno ističe Knjaževo gostoprimstvo, koji mu je "ljubezno ponudio svoju malu kuću", da u njoj prenoći.

"Cucka ura"

Stilman je narednog dana, "oko 9 časova", napustio Rijeku Crnojevića i nastavio put u pravcu Danilovgrada, za koji kaže: "Moja pratnja sastajala se od jednog crnogorskog medicinara, koji je bio vođa i prevodilac, jednog sluge koji je razumio nešto italijanski, jedan iz knjaževe tjelesne garde, sa dovoljno autoriteta za moje potrebe, i običnih konjušara".
Ovom prilikom je vrlo karakteristično navesti Stilmanovu opasku u vezi takozvane "cucke ure", gdje kaže: "Ovom prilikom, želim da upozorim sve putnike ove zemlje, da ne računaju mnogo sa crnogorskim određivanjem vremena, jer će stranac redovno naći svaki put za polovinu duži, nego što oni kažu". Tako se i ovaj put od Rijeke Crnojevića do Danilovgrada Stilmanu otegao u nedogled. Za utjehu, njihova pratnja se povećala "jednim gluvonijem nosačem, sa velikom kotaricom, u kojoj su se nalazile namirnice i raskoš, koji nijesu mogli očekivati sa izvora ove zemlje - čaj i samovar, bijeli hljeb i konzerve, prijateljska briga knjaževa".
Praćen velikim nevremenom, Stilman, sa svojom pratnjom, stiže u Danilovgrad. Prvi njegovi utisci, valjda zbog teškog i napornog puta, nijesu bili tako ružičasti, pa kaže: "Jedan službenik koga su uspjeli probuditi, uputio ih je na gostoprimstvo jednog bogatijeg susjeda, koji ih je srdačno primio i dao im za večeru ribe iz Zete i postelju na podu".

Kao zapadna Amerika

Više oduševljen pejzažom Danilovgrada i njegove okolice, nego dočekom, Stilman je izjavio da ga to mjesto podsjeća "na nove varoši zapadne Amerike sa prostranim zemljištem, a sa vrlo slabim podizanjem, i biće bez sumnje poslije izvjesnog vremena središte i najvažniji grad Crne Gore". Na takav zaključak upućivala ga je, pored ostalog, poljoprivredna šкola, "prva ove vrste u Slovenstvu". Stilman se isto tako oduševio i sa ostroškim "svetilištem", Gornjim manastirom, kako se obično zove. Stilman je bio obaviješten i o herojskoj odbrani manastira Ostroga, 1853. godine, pa je prihvatio vjerovanje da je bitka protiv Turaka dobijena pomoći "svetoga Vasilija i njegovoj naklonosti. Zato njegove mošti i danas uživaju vanredan glas čudotvorca, a o Gospođinu dne i danas hiljadama vjernika dolazi sa svih strana Balkana".
Kad je Stilman izrazio želju da produži do Nikšića, skrenuta mu je pažnja da je put do Nikšića nesiguran, "jer je ravnica oko grada puna muslimanskih četa, kojima treba sve ono što bi stranac vjerovatno imao sa sobom, i koji ne poštuje nikakav autoritet, nikakvu odluku, sem jače vojne snage", pa je od namjeravanog puta odustao.
Da je bezbjednost kroz turske krajeve u to vrijeme bila svedena na minimum, vidi se i iz sljedećih Stilmanovih riječi: "Serdar, koji je upravljao u Danilovom gradu, uvjeravao me je, da me nijedan Crnogorac neće moći pratiti kroz Albaniju, pošto je knez trebao baš tada da napusti Cetinje, i pošto bi se ovaj put vjerovatno završio gubljenjem glava".

 

Ubio bi tojagom dvadesetoricu takvih da smije

 

Stilman, sa žaljenjem, ističe da nije mogao naći nijednog Crnogorca, koji bi pristao da ga prati čak ni do Podgorice, pa nastavlja: "Jer i ako ga je moja prisutnost štitila, dok je tamo išao, imao je vrlo malo mogućnosti da se vrati natrag sam". Zatim se žalio da mu ni konje nijesu htjeli staviti na raspolaganje. Ali zato Stilmanu ne fale riječi poštovanja prema mladom Antu Gvozdenoviću, za koga navodi: "Moj prevodilac, hrabar mladić, odlučio je da ide na sreću, i ako je moguće, da vidi Skadar prije smrti". Ali, da se ne bi izlagali smrtnoj opasnsosti, ni on, ni Anto, Stilman je, u želji da skrati put, "telegrafisao na Cetinje" i zamolio Knjaza da mu pošalje svoj mali brod, na obali jezera. Potom je našao jednoga "raju iz Podgorice, koji je došao na pijacu u Danilov Grad, spremivši samare, mjesto sedla, sa rajom koji nam je bio vođa i zamijenivši Gvozdenoviću crnogorsku kapu, filcanim šeširom, i naredivši mu da smanji svoje znanje srpskog, na minimun naših potreba, da ništa ne zapaža, i da odgovara samo kada je prava potreba", krenuo za Spuž, pogranični turski grad, na jugu.

Susret sa turskom stražom

Žaleći se na loš put, koji je i konjima teže pao nego najgori kamenjar, Stilman ovako opisuje prvi dodir sa turskim stražama na ulaz u Spuž: "Pri ulazu u grad straža nas zaustavi, radoznala, da sazna, šta nam je posao, odakle smo došli itd. Nije bilo kapije, samo stražara, kod puta, poveća stražarska kabina, pod čijim krovom, stojaše stražar i uveseljavaše se našim smiješnim položajem, kako sjedimo na blatnjavim konjima, isprskani, a s nas kaplje voda, jer je kiša cijelo vrijeme kao iz kabla lila. Morali smo čekati, dok stari glasonoša ne ode na drugi kraj grada, gdje je bio starješina zaptija, da ga zapita, šta da se radi s nama. Jedan od stražara počastvovao me je pitanjem za pasoše, i pogledao je moj, otprilike, kao što bi svraka pogledala komad sjajnog metala, okretao ga je i vratio mi, bez razumijevanja, a zatim smo ćuteći čekali. U taj mah se vratio onaj s porukom, rekavši da treba da idemo zaptiji. Tu smo našli običnog Turčina bimbašu, ali ozbiljnog i učtivog kao paša, usalužnog i ravnodušnog, kao što je Turčin uvijek, kad nije razdražen, simpatičan i zanimljiv. Sasvim suprotni bijahu dva sekretara, Muslimani iz okoline, čija smjela i otvorena zluradost nije čekala ni riječi, nego je izbijala iz njihovih očiju, na sasvim familijaran način. Sio sam na divan, učinio selam i odgovarao nijemim znacima, na pitanja, kojima sam iz okolnosti pogađao značaj, i održavajući zabranu na jeziku svoga saputnika, stavio sam bimbaši do znanja, da sam iz Engleske, da putujem u Podgoricu i odatle u Skadar. Uzalud smo pokušavali engleski, francuski, italijanski,tada seon sjetio da pošalje po doktora Italijana, kada se jedn dobro raspoložen lajtnant sjetio, da zna novogrčki, što bijaše velika olakšica, i ako ga je on slabo znao, to mi je dalo mogućnosti da kažem, da sam iz Londona, dopisnik jednog engleskog lista, i da je moj drug moj graimatikos; da dolazim iz Dubrovnika, kao što turska viza stavljena na pasošu pokazuje, samo što je ova na francuskom, a niko od njih nije mogao ništa pročitati, sem pečata, ako su u to mogli; ali novogrk nije dopuštao da idemo tako daleko u filozofiju putovanja, da neko od njih shvati, zašto sam došao u ovo mjesto, van puta, u ovo vrijeme, i po takvoj nepogodi, a naročito iz Crne Gore. Naprotiv, pružila mi se prilika, da se raspričam o starome prijateljstvu između Engleske i Porte, i da približno ublažim stvari.

Neprijatna priča

Zatim je došao doktor, te smo mogli umiriti sumnje o mojoj vjerodostojnosti, tumačeći značaj novinarskog dopisivanja i interesovanja, koje je Engleska pokazala o prilikama ovih krajeva, i zadovoljio sam svakoga svojim činjenjem, da će diplomacija ubrzo posredovati i zaustaviti borbu; jer ovdje kao i na drugom mjestu, našao sam Muslimane umorne od rata, pa bio to vojnički stalež, ili obično stanovništvo".
Očigledno pripovjedački nadaren, Stilman je nastavio jednu ni malo prijatnu priču: "Za to vrijeme, dok je novogrk pričao, moj Crnogorac je ćutao i nije učestvovao u glavnoj predstavi, nego je slušao nezgodnu igru Srba Muslimana. "Šta", rekao je jedan sekretar drugome, ja bih mogao ubiti tojagom dvadesetoricu ovakvih i učinio bih da smijem; takve trice! Sve bih ih poslavo do đavola.

 

Inkvizicija u sobi šefa podgoričke policije

 

Drugi je odgovorio, da ni on ne bi ništa više volio od takve šale, a za tim je dodao, da sam je svakako stranac, ali za mog druga je bio siguran da ga je negdje vidio, i imao je vrlo ozbiljne sumnje, da je Crnogorac, kada sam ja protumačio da dolazim via Cetinje. "Ne", reče drugi, to je nevjerovatno, nijedan Crnogorac se ne bi usudio da dođe ovamo. Pravi razlog moga zatvora i neprijatnosti, u koju sam upao, bio je prosto moj dolazak iz Crne Gore. Ipak u junu 1876., Veliki Vezir je porekao da je ikakva smetnja postojala.
Kad je doktor došao, mi upadosmo u razgovor, o politici, u opšte, popili smo još po jednu šolju kafe, popušili još po jednu cigaretu, i molili da nam dozvoli da se udaljimo, sa bimbašinom vizom, a pošto nam je ovo milostivo dozvoljeno, ponovo uzjahasmo i prođosmo ulicama, do mosta i preko njega, svojim putem u Podgoricu, pokraj Zete. Rijeka ovdje teče kroz jedan dubok kanal, udubljen u masivni konglomerat, a malo niže spaja se sa Moračom, čuvenoj po svojoj pastrmci najboljoj u zemlji".

Stilmanova nesmotrenost

Tako Stilman i Anto Gvozdenović izbjegoše ono najgore, što im se u Spužu moglo lako dogoditi. Samo jedna Stilmanova nesmotrenost, mogla je upropastiti čitavu stvar. Umjesto da kaže da su doputovali iz Dubrovnika, on kaza istinu, da je doputovao iz Crne Gore, što je Turcima već bilo sumnjivo. No, nije ovo bila i jedina zamka na njihovom putu kroz tursku teritoriju, već su ih opasnosti vrebale na svakom koraku, koje nijesu mogli uvijek izbjeći.
Evo kako je Stilman doživio prvi susret sa Podgoricom: "Podgorica je rasut, trošan grad, podložan rušenju, približuje joj se čudnim, zaobilaznim putevima, ima izvrstan bedem, protiv staroga načina napadanja, ali sa zidovima trošnim i razorenim. Morao sam da pokažem svoj pasoš ponovo, prelazeći most kod Morače, i ušavši u grad, otišli smo sasvim prirodno u najbolji i jedini čist han, koji je držao neki pravoslavni Hirišćanin. Morali smo prenoćiti u Podgorici, i idućeg jutra krenusmo za Plavnicu, na obali jezera, gdje je crnogorski knez, ispunjavajući moj zahtjev, naredio da nas mali brodić sa Rijeke dočeka i otprati u Skadar. Bili smo mokri, zamorni, ogladnjeli, a bila je sredina poslije podne i čekali smo uzalud, na vatru ili hranu, pola sata, kada se naš podgorički vođ vratio, izjavivši, da ne možemo ostati u tome hanu, jer u njemu nema mjesta, ali je Miralaj odredio mjesto za nas. Gvozdenović je, putujući pod ruskim pasošom, prolazio za Moskovita, i Podgoričanin je izjavio da je to, a to je dopuštalo izvjesno znanje srpskog jezika, koje sada postade neophodnim.
Prošli smo veliki dio grada, do jednog malog razrušenog i prljavog hana, glavnog stana šefa policije, koji nas je sa mnogo komplimenata uvjeravao, da on želi da nam bude udobno, da je odredio naš stan pored svoga, u policijskom zdanju i pozvavši nas da sjednemo, kraj njegova mangala i da se osušio nad vatrom drvenog uglja, zapovijedo je da se očisti soba do njega, slična nekoj ostavi, 14 stopa sa 10, na čijem podu prašina ležaše već mjesecima neuznemirena. Dok se pomoćnik pokoravao njegovim naredbama, mi smo stavljeni na drugu inkviziciju, u njegovoj sobi, jer dok je čuvar hana izdavao naređenja na srpskom, za naš ručak i ophođenje s nama, tako, kao da nam čini komplimente, u stvari nas je osuđivao na zatvor.

Naređenja poslata u Skadar

U svojoj pratnji on je imao dvije, tri ličnosti, koje su govorile italijanski, te sam tako mogao sasvim dobro da mu objasnim ono što sam htio objašnjavati o svome poslu i namjerama. On je uzeo moj pasoš, i poslao ga je komandantu mjesta, koji ga je vratio kao potpuno ispravan; ali oni nijesu bili sasvim sigurni za moje namjere odlaska u Skadar. Gvozdenović, koji je ovda, onda, rekao po koju riječ rđavo srpski, mogao je da čuje opet cio razgovor po strani, i naređenja telegrafski poslata u Skadar, kako da se postupi sa nama i da se postavi jedan stražar pored vrata od hana, da spriječi, ma koga da dođe, da nas vidi. Moje su čizme izdale, te sam zhtijevao da pošalju nešto da probam. Naređenje je dato sa velikom razmetljivošću, ali i one bjehu jedva široke za dječaka od 14 godina, uvjeravali su me da drugih nema. Ja sam uzeo sve dobronamjerno i smijao sam se prevari, kao da ništa ne vidim".

 

Glave dva ćaura rađe bi posjekli nego da ih štite

 

Podozrenje je bilo stalni njihov pratilac, pa Stilman, sa ogorčenjem, nastavlja: "Morali smo odgovarati za svaki korak našega putovanja u vezi našega kretanja sa Cetinja, koji oni nijesu mogli nikako razumjeti. Nijesu vjerovali da crnogorski brod dolazi po nas, te je naposljetku odlučeno, da moramo ići u Plavnicu sa vođom, kao što nam rekoše, ali kako smo razumjeli iz razgovora postrance, pod nazorom jednog stražara, koji je trebalo da nas ima na oku, i da pribjegne krajnjim sredstvima, ako bismo mi pokušali da pobjegnemo, a ako brod nije tamo, da nas odmah odvede natrag, u isti stan. Zato sam ja učtivo pozvan da se vratim u Podgoricu, ako ne bih našao brod, jer bi bilo nesigurno prevoziti se preko jezera u čamac, i uvjeravali su me, da mogu s povjerenjem računati na pažnju i zaštitu zaptija. Zatim nas uvedoše u našu sobu, na čijem podu bješe prostrto parče starog ćilima, sa prljavim čaršavom, a još jednim za pokrivanje, unesen je mangal pun zapaljenog uglja, i sljedovala je večera, kuvano pile i voda sa kuvanim rezancima, vino i crni hljeb - i ostaviše nas same. Kada smo završili večeru, sluga je ušao ponovo i spremio.

Tajna posjeta

Tamnička rutina ogledaše se u svemu, samo, što nas nijesu zaključavali, ipak nijesmo bili ni deset minuta sami, kada je jedan od Hrišćana iz grada ušao i u potajnoj posjeti uspio, da mi kaže na italijanskom, kako je hrišćansko stanovništvo u bijedi, da je zaslijepljeno i bez nade. Kako nijesmo imali ništa da čitamo, legosmo u naše čaršave i prije nego što sam imao mogućnost da zaspem, čuo sam, kako se spolja zatvaraju mandali na našim spoljašnim vratima, i primijetio sam, da smo zaista zarobljeni preko noći; ali kako su konji naređeni za ranu zoru, nijesam se predavao brizi. Naravno sam ipak malo spavao, i cijele mi je noći izgledalo, da je Podgorica nastanjena pijetlovima, koji su nastojali da me uvjere, da je zora tu. Ujutru smo otišli bez ikakvih daljnih teškoća, naporno smo jahali četiri sata po kiši, koja je još uvijek lila bez sažaljenja, te se može lako predstaviti moja zabrinutost, da brod nije došao, ili da je došao, pa se ponovo vratio, a mi da ćemo morati da prelazimo dosadne milje, po blatu i kiši, opet natrag u Danilov Grad i Rijeku, ili da čekamo nekoliko dana, pod stražom u Podgorici. Ovo strahovanje nije umanjeno, kada je Gvozdenović razumijo, iz razgovora dva Srbina Muslimana, zaptije, koji su smatrali poniženjem, što moraju da pređu takav put, po najvećem pljusku, za jedan par ćaura, čije bi glave oni rađe posjekli, nego da ih štite. Odsijecanje naših glava bješe u stvari glavni predmet njihova razgovora".
Tako su Stilman i Anto Gvozdenović preživljavali teške trenutke neizvjesnosti što zbog kaljavog i nesigurnog puta, što zbog ugroženosti sopstvenih života. Za sve to trebalo je imati čelične živce, pored izuzetne hrtabrosti, a posebno Gvozdenoviću, koji je razumio turske planove o njihovom eventualnom pogubljenju.

Brod privezan za granu

Iz crnih misli trže ih posada broda, koja ih je na za to zakazano mjesto željno očekivala. o tom trenutku neopisive sreće, Stilman Kaže: "Našli smo inžinjera broda đe nas očekuje u selu,i pošto smo se jedan sat vozili čamcem, prema otvorenoj vodi, otkrili smo brod zavezan za granu jednog drveta, čiji se vrh samo vidio, iznad vode. Ipak umjesto da nas odnese u Skadar, brod je morao da se vrati po gorivo u Rijeku, gdje smo proveli noć i ponovo se krenuli, ovog puta u društvu francuskog konzula u Skadru, čijem prisustvu dugujem, što sam se mogao iskrcati još te noći, pošto nas je pristigla ratna lađa iz grada, koja našavši konzula na palubi, iskrcala nas je bez daljega ispitivanja, a ako je pravilo zabranjivala, da našbrod smije prići pristaništvu poslije sunčeva zalaska. Iskrcavanje je bilo u stvari daleko na ulici, jer je cio donji dio grada bio pod vodom. Kasnije u veče, našli smo sobu u najprljavijem hanu, u kom sam ikada bio, ali čiji vlasnik, neki Albanac, nadoknađivao je siromaštvo naše večere i sasvim jednostavne krevete, srdačnošću i željom, da učinim što bolje".

 

Prijatan susret sa upravnikom Skadra Ešref pašom

 

Stilman zapaža i najsitnije detalje, koje vrlo slikovito prenosi na papir. On, ne samo što je izvanredan pripovjedač, već i dobar psiholog. Evo i za to primjera: "Eto opisa puta, na koji bi me jedva naveli, da ga ponovim, pod istim teškoćama i uslovima, o čijem sam posljednjem dijelu zadržavao samo opšti utisak, o stanju vremena i sumnjičenju vlasti, koje mi je smetalo, da upoznam kraj, ili ma šta od narodnoga raspoloženja. Prvi je većim dijelom pod vodom, a ono drugo, koliko sam ja mogao suditi, po izgledu i spoljašnosti, rađe bi bilo pod zemljom. Crna Gora odavaše veliko siromaštvo, ali prelaz na tursku teritoriju izazivaše bolan utisak bijede i nevolje - svijet tih i poslušan, bez onoga samopouzdanja, koje se toliko ističe kod Crnogoraca. Stalno mi se vraćala misao, da kod ovoga svijeta mora biti vrlo jaka ljubav prema životu, kad se zadovoljavaju takvim životom. Vidio sam polja prekrasnog duvana, istruljelim lišćem i oborenim stabljikama, marvu kako pase po njivi, plodna polja oko Skadarskog jezera, za jednu do deset stopa pod vodom, sve puteve sasvim iskvarene, pa čak i tvrđave i utvrđenja, kako se ruše, sve je u tonu propadanja".

Drug po peru

Poslije ovakvog lijepog datog opisa ljudi i prirode, Stilman je dao kratak osvrt na boravak u Skadru: "Sjutradan po dolasku posjetio sam upravnika Skadra Ešref pašu, vrlo ljubaznog i znimljivog čovjeka i rara avis među turskim pašama, čovek obrazovan i pjesnik, drugi po redu u Turskoj, kako mi rekoše. On me je sa smijehom pitao, poslije pozdrava, da li sam ja to bio u Podgorici, šta mi je dalo priliku, da kažem, da nijesam došao da se tužim za to, nego da izrazim poštovanje svome drugu literateur-u. Njegovo široko raspoloženo lice, i njegove mudre crne oči obasjaša se prirodnom radošću i on me upita, otkuda sam čuo da je i on od istoga zanata, a to je otvorilo put za još prijatniji razgovor, i izuzetno mojim zvaničnim posjetama, nijesmo govorili o politici i vojnim stvarima. Sekretari i glasnici neposredno su ulazili i izlazili, sa papirima na potpis i naređenjima, koja treba izdati".
Poslije kratkog i prijatnog boravka u Skadru, Stilman i Anto su se vratili na Cetinje, gdje ih je knjaz Nikola, sa svojim saradnicima, srdačno dočekao i zahvalio im se na uspješnoj misiji. Uskoro zatim, Stilman je napustio Cetinje i uputio se u Hercegovinu, da prati dalji tok događaja, a Anto Gvozdenović je neko vrijeme boravio na Cetinju, u iščekivanju stupanja Crne Gore u rat s Turcima, koji je bio na pomolu.

Opoziv Reuf paše

Zbog pasivnog držanja prema ustanicima, Rauf paša je opozvan i zamijenjen mnogo energičnijim i krvoločnijim, Ahmet Muktarom, koji je izjavio da je došao "sa željom, da pali i ubija, prijeteći stanovništvu svim onim strahovima, koje je Bugarska od to doba iskusila". On je čak zaprijetio "da će zauzeti Knjaževinu, kada dovrše ustanak", što je bio direktni izazov i otvorena provokacija prema Crnoj Gori.
Kada se Crna Gora našla pred neposrednom opasnošću, napadom turske vojske na Kuče, 1. jula 1876. godine, odgovorila je objavom rata. Tako je i Crna Gora stupila u rat s Turskom.
Anto Gvozdenović je, nakon rastanka sa Stilmanom, pošao u svoj bataljon. To je bio Cucko-ćeklićki bataljon, koji je tada učestvovao u opsadi Nikšića. U Vučedolskoj četi, kojoj je pripadao, i u kojoj je bio njegov stric Jošo, on je ostao izvjesno vrijeme, i tu mu je , kako je Anto kasnije pričao, njegov stric govorio o praktičnim vojnim vježbama i proveo ga kroz više jedinica crnogorske vojske, koje su vršile opsadu Nikšića. Naravno, njegov stric je to činio i zbog toga što se ponosio svojim sinovcem, koji je bio došao kao dobrovoljac u pomoć iz Moskve. Jošo ga je proveo kroz šančeve i tu ga upoznao sa vojnicima, šančevima i njihovom namjenom. Zatim ga je upoznao kako vojnici te zadatke izvršavaju, pa ga je istovremeno upoznao i sa komandirima četa i komandantima bataljona.

 

Odlikovanja za junaštvo na frontu u Bugarskoj

 

Za vrijeme boravka u četi, Anto je učestvovao i u nekim manjim okršajima protiv Turaka, uvijek uz svog strica, koji ga je čuvao više nego sebe. Od strica je Anto dobijao, osim pouka, i oštre opomene, kako prilikom tih okršaja, tako i prilikom obilaska šančeva. Tu je Anto dobio prvo "rtno krštenje", pod rukovodstvom svoga strica, iskusnog i oprobanog ratnika sa Grahovca i iz četovanja po Hercegovini.
Pola godine prije oslobođenja Nikšića, Anto je, po naređenju knjaza Nikole, krenuo na put za Moskvu, s ciljem da nadoknadi izgubljeno vrijeme od gotovo godinu dana, koliko je boravio, kao dobrovoljac, u Crnoj Gori i Hercegovini. Anto, međutim, ni ovog puta nije imao sreće da nastavi dalje školovanje. Umjesto da se posveti polaganju posljednih ispita na "Carskom moskovskom sveučilištu", on stupa, opet kao dobrovoljac, u rusku vojsku.
Carska Rusija je živjela u ubjeđenju da je kucnuo pravi čas za konačni obrčun sa Turskom, pa joj je, u rano proljeće 1877. godine, objavila rat, u koji je već bila ušla Crna Gora. Anto se našao na frontu prema Bugrskoj, gdje se istakao svojim junaštvom, o čemu svjedoče odličja, koja je tom prilikom dobio ruske vlade.

Predaja "Lava od Plijevne"

Ruska vojska, pod komandom proslavljenog ruskog generala Gurka, nezadrživo je napredovala. Gurko je, sa svojom vojskom, krajem 1877. godine, duboko prodro u teritoriju Bugarske, koja se u to vrijeme nalazila pod turskom vlašću. Uskoro zatim, zauzeo je Šipka - klanac i kod Plijevne prisilio istaknutog turskog vojskovođu Osman-pašu, poznatog pod imenom "Lav od Plijevne", na predaju.
Anto Gvozdenović je, pored lične hrabrosti, ispoljio sposobnost i snalažljivost u pružanju pomoći ranjenicima. On je, kao mladi medicinar, jurio od bojišta do bojišta, ne obazirući se na životnu opasnost, pružajući nesebičnu pomoć teškim ranjenicima. Tom prilikom je, na bugarskom ratištu, srio svog nerazdvojnog druga i kolegu sa Moskovskog univerziteta, Mihaila Gurka, sina glavnokomandujućeg ruskog generala u ovom ratu, Josifa Vladimirovića Gurka.Poslije zauzimanja Plijevne, general Gurko je kao komandant Garde, početkom 1878. godine, sa svojim trupama zauzeo Jedrene, nakon čega je Turska bila primorana na bezuslovnu kapitulaciju. Mir između Rusije i Turske zaključen je u San - Stefanu, malom mjestu, udaljenom osam kilometara od Carigrada, na Mramornom moru, 3. marta 1878. godine. Ovom svečanom činu, u kome je Rusija diktirala uslove mira, prisustvovao je i Anto Gvozdenović, kao ljubimac generala Gurka.

Sjećanje na San-Stefan

Sjećajući se tih dana, Anto je jednom prilikom ispričao zanimljivu priču o tom romantičnom mjestašcu, na obali Mramornog mora, za koje je tada prvi put čuo da se zove San-Stefan, čije je ime sa posebnim pijetetom izgovarao. Tada mu se po prvi put pružila prilika da na okupu vidi toliko umnih glava i diplomatskih predstavnika, koji za zelenim stolom riješavaju ona pitanja koja nijesu mogla riješiti na bojnom polju. Posebno je bio srećan što se na ovom skupu stavilo do znanja Turskoj da je zašlo sunce njene slave i veličine. To je bilo posebno značajno za njegovu Crnu Goru, koja je dobila teritorijalno proširenje, a Turska je, i ako teška srca, bila prisiljena da Crnoj Gori i formalno prizna nezavisnost, što je potvrđeno na Berlinskom kongresu iste godine.
Za ispoljenu hrabrost i izuzetne zasluge koje je u tom ratu, kao mladi medicinar ispljio u ruskoj vojsci, Anto Gvozdenović je odlikovan sa pantljikom sv. Andreje i sv. Đorđa.

 

Ratni pohod na nemirna plemena u Turkmeniji

 

Poslije trijumfa ruske vojske u ratu s Turskom, Anto se ponovo vratio u Moskvu, da nastavi studije. Diplomirao je u ljeto 1879. godine na Medicinskom fakultetu "Carskoga moskovskog univerziteta", nakon čega je izrazio želju da se specijalizuje za vojnog hirurga. Ta mu se prilika, sticajem okolnosti, pružila početkom 1880. godine, pa je već 2. februara iste godine postavljen za mlađeg ljekara u 163. pješadijskom Lekoranskom puku. Zatim je 15. aprila iste godine, premješten u Tiflis, da bi već 23. aprila bio službeno premješten, do odlaska na novu dužnost, za vojnog ljekara Zakavkaskog okruga.
Tek što je, takoreći, stupio u državnu službu, u kojoj je želio da bogato teorijsko znanje primijeni u praksi, iskrslo je novo ratište, koje je iziskivalo nove napore i nove žrtve, u cilju definitivne pacifikacije nemirnog, ali hrabrog i ponosnog plemena Ahal-Tekinaca.
Pored Ahal-Tekinaca, koji su se svojom hrabrošću naročito isticali, na jugu Rusije, u Turkmeniji, nalazila su se i neka samostalna srednjeazijska plemena, koja se nijesu htjela pokoriti režimu carske Rusije, već su i dalje odolijevala stalnim napadima ruske carske vojske.

Ratni savjet

Ruski car Aleksandar II, kojega su posebno mučila ova neriješena pitanja, sazvao je ratni savjet, na kome se na dnevnom redu našlo jedno jedino pitanje. Trebalo je odlučiti kako i u kom roku pokoriti Ahal-Tekince i druga srednjoazijska nepokorena i samostalna planeta? Na to veoma složeno i teško rješivo pitanje davani su različiti odgovori. Neki generali su tražili od dvije do četiri godine, kao krajnji rok. Tada se za riječ javio mladi i ambiciozni general Mihailo Dimitrijevič Skobeljev, koji je dao obećanje da će Ahal-Tekince pokoriti za samo jednu godinu. I pored toga što su mu mnoge kolege zavidjele na ovakvoj samouvjerenosti, pa možda i neodmjerenosti, ruski car je ovako energično Skobeljevo istupanje jedva dočekao, toplo pozdravio i dao mu odriješene ruke.
Ohrabreni moralnom podrškom cara Aleksandra II,Skobeljev je ugled naglo porastao. On je, početkom 1880. godine, izvršio najneophodnije vojne pripreme i krenuo na nepokorna plemena u Turkmeniji, sa 10.000 vojnika, protiv 30.000 hrabrih Ahal-Tekinaca.
Pošto je bio u toku događaja, mladi crnogorski ljekar Anto Gvozdenović je ocijenio da je ovo za njega jedinstvena prilika da se dokaže i kao ratnik, i kao vojni hirurg, pa je zatražio odobrenje da se, kao dobrovoljac, pridruži toj važnoj, ali i opasnoj ekspediciji. Na Antovu molbu, uslijedio je Ukaz cara Aleksandra II, od 21. avgusta iste godine, na osnovu kog je primljen i odmah ušućen u Ahal-tenisku ekspediciju generala Skobeljeva.
To je za Anta bila najradosnija vijest u životu, kako je to kasnije isticao, i pored toga što je put od bojišta bio dug i trnovit, a predjeli kojima su prolazili i suviše opasni.

Skobeljev održao riječ

Ovu vojnu espediciju, pod komandom generala Skobeljeva, Anto Gvozdenović je opisao u svojim "Kratkim putničkim bilješkama", objavljenim početkom 1882. godine u beogradskoj "Otadžbini", koje će konačno srediti i objaviti kao posebno izdanje, 1932. godine. U tim "bilješkama" kaže da je pokušao čitaocima dočarti barem nešto "o toj čudnovatoj zemlji o kojoj su se toliki užasi pričali, i u kojoj su nekolike ruske vojničke espedicije poginule i sasvijem uništene".
Mnogi ruski genrali su do u detalje znali za ranije poraze svojih espedicija, pa su zbog toga i zamjerili generalu Skobljevu na ovakvu samouvjerenost i olako dato obećanje ruskom caru. To njihovo reagovanje bilo je više tajno, nego javno. Međutim, ispostavilo se da je Skobeljev bio u pravu, jer je održavao datu riječ.
Dr Anto Gvozdenović je svoje učešće u Ahal-Tekinskoj operaciji ovjekovječio pomenutim putopismom- memoarskim djelom "Kratke putničke bilješke", koje počinje riječima: "Otpravivši se 1880. godine u Ahal -tekinsku ekspediciju i prolazeći Krim, Kavkaz, južne djelove Kaspinskog mora (Persija), Turkmeniju i Ahal- Teke do blizu rijeke Tendžana, ne daleko od Mevra-imao sam priliku ako i uzgred vidjeti najživopisnija, najljepša i najbogatija svima trima prirodnima carstvima mjesta (Krim, Kavkaz) na cijelom kontinentu; mjesta u kojima se priroda, stvarjući sebe, starala da pokaže najveća svoja iskustva, veličinu i čuda..."

 

Krim - pozornica raznih naroda kroz vjekove

 

Opisijući ljepote Krima, Gvozdenović se ukratko osvrnuo na njegovu istorijsku prošlost, onoliko koliko je o njoj bio obaviješten. Za caricu Katarinu II kaže da je Krim nazvala "najdragocjenijim zrnom bisera u svojoj kruni, i koji je više puta oduševljavao prirodom svojom, neumrle i znamenite ruske i poljske poete: Puškina, Ljermontova i Mickijeviča".
Krim je bio pozornica na kojoj su se odigravale mnoge istorijske drame raznih naroda kroz vjekove. Zato Gvozdenović posebno podvlači da je malo mjesta "na cijelom zemnom šaru, koje bi imalo takvu raznoliku istoriju, takvu sudbinu i bilo pod vlašću raznijeh naroda - kao što je Krim".
Detaljno opisijući istorijsku prošlost Krima, Gvozdenović kaže da je Krim tatarska riječ, koja znači "dar" zbog toga što su ga Tatari svojevremeno bez mnogo muka osvojili. Prvi stanovnici Krima, po jednoj legendi, bili su Tavari, poslije kojih su njime zavladale žene - junakinje, zvane Amazonke. One su sazidale mnoge hramove, kojima su, po ondašnjim običajima, prinosile na žrtvu ljude, koji su dolazili u Tavrid. Najljepši od tih hramova podignut je boginji Dijani.
Prema Antovom kazivanju, koje se uvijek ne poklapa sa istorijskom istinom, Tavare su pokorili Skiti, koji su bili, po riječima nekih istoričara, krvožedan narod, "koji je na svečanim praznicima jeo meso svojih neprijatelja".

Ponovo Amazonke

Poslije Skita, ponovo stupaju na scenu Amazonke, koje su, po mitologiji, pobijedili Tezej i Herkules, i kao plijen odveli u Grčku. Na putu za Grčku, Amazonke stupe u fizički obračun sa Herkulesom i Tezejom, koje savlađuju, "i opet ih bura zanese u Tavridu". Svojim ponovnim dolaskom, Amazonke posiju strah i užas među Skitima, koji su se od njih do besvijesti plašili. Legenda dalje kaže da su se Skiti najzad dosjetili kako i na koji način da uspostave "vječiti mir" s Amazonkama. Organizuju jedan poveći odred mladića protiv Amazonki. Ovaj rat između skitskih mladića i lijepih Amazonki kratko je trajao, i završio se, što je bilo za očekivati, trajnim mirom.
Grcima je, poslije dužeg vremena, uspjelo da kolonizuju istočni dio Krima. Tome se usprotive Skiti, pa dođe do iscrpljujućeg rata između Grka i Skita. Grci su uspjeli da pobijede Skite, uprkos njihovoj poznatoj taktici, koja se u savremenim uslovima ratovanja do skora primjenjivala. Poslije izvjesnog vremena Skiti počnu primati grčku kulturu, da bi, na kraju, zajedno obrazovali takozvano Bosforsko carstvo, čija je prestonica postala Kerč.
Najpoznatiji vladar Bosforskog carstva bio je Mitridat Eupator, koji se proslavio u borbi protiv Rimljana. Ono što nijesu mogli putem oružja, Rimljani su u borbi protiv Mitridata uspjeli lukavstvom. Podmitili su njegovog sina, koji ga je izdao. Duboko razočaran na izdajstvo rođenog sina, Mitridat je naredio robu da ga ubije. Na taj način su Rimljani osvojili Mitridatovo carstvo.
Poslije Rimljana Krimom je zavladao drugi narod. Bilo je to varvarsko pleme Alani, u prvom vijeku prije nove ere, koje je čitavo jedno stoljeće pustošilo poluostrvo Krim. Njih su protjerali Goti, a Gote Huni, koji su pokrili Litve na Krimu i osnovali moćno Hazarsko carstvo.

Procvat pod Rusima

Rusi i Pečenjezi, pod vođstvom velikog kneza Vladimira, zauzeli su Krim i u njemu primili hrišćansku vjeru, 858. godine. Ruse na Krimu pobijedili su, u 15. vijeku, Tatari. Turci su, poslije osvajanja Carigrada, 1453. godine, zauzeli Krim, koji su uporno držali u svojim rukama do 1783. godine, da bi ga, najzad, Rusi, uz velike gubitke poslije niza ratova, ponovo povratili.
Zbog čestih ratnih sukoba između Rusa, Turaka i Tavara, Krim je bio potpuno razoren. Pošto su Rusi definitivno ovladali Krimom, 1783. godine, pozovu sa strane koloniste, među kojima je u početku bilo najviše Njemaca.
Novodošli kolonisti mnogo su koristi pridonijeli Krimu, koji uskoro zatim doživljava potpuni preporod i nagli procvat. Poslije Sevastopoljskog rata, Krim je ponovo doživio tešku sudbinu. Odjednom se zaustavio njegov nagli procvat. Tako je bilo sve dok nije ponovo došao u ruske ruke. Procvat Krima postupno je išao, tako da je, u vrijeme Gvozdenovićevog boravka u njemu bila milina živjeti.

 

U Hersonesu je veliki ruski knez Vladimir primio Hrišćanstvo

 

Nastavljajući svoje putešestvije, kako to Gvozdenović u više slučajeva kaže, naišao je na monotone i gole stene, "koje su već dosadile očima putnikovim". Kada je voz ušao u stanicu grada Bakčisaraja, Gvozdenović nije mogao odoljeti iskušenju, te propusti voz kojim je došao, da bi u gradu proveo bar dva dana. Bakčisaraj, što u prevodu znači "Dvorac sadova", bio je prestonica tatarskih hanova, koji su dugo prkosili ruskoj carevini. Grad se nalazi na rijeci Čujk-Su, što u prevodu znači "Gnjila voda", koju zbog lošeg kvaliteta niko ne upotrebljava za piće. Ali, zato je grad snabdijeven zdravom izvorskom vodom, takozvanim bakčisarajskim fontanama. Grad se nalazi u jednom tjesnacu od "5 vrsta" dužine i oko 200 metara širine. Grad je sa lijeve i desne strane oivičen visokim prirodnim stijenama, na čijim ivicama su nanizane jedna nad drugom, tatarske kuće u dosta simetričnom poretku.

Šator gora

Kad se Anto Gvozdenović našao u podnožju Krimskih gora, bio je do te mjere oduševljen vrhovima najviše planine na čitavom Krimu-Čatirdag, koji na tatarskom jeziku znači "Šator gora" da nije mogao naći riječi. Njena visina je "5.136 stopa nad morskom površinom".
Pored mnogo džamija i tri crkve, Gvozdenovića je posebno oduševljavao bakčisarajski hanski dvorac, "koji je sačuvan onako, kao što je bio u vrijeme hana Mеngeli-Gireja. U dvorcu se nalazi nekoliko niskih soba, sa svodovima istočnog stila. Svojevrsnu atrakciju predstavlja najveća soba, "salon savjeta", a "okolo njega s jedne strane soba u kojoj je bio harem (najljepša), a s druge strane kupališta hanskih žena i najposlije soba u kojoj su se Bogu molili i klanjali". Od svega je najinteresantnija raskošna fotelja, koju je svojevremeno Puškin nazvao "Fontana suza Marije Potocke".
Gvozdenović i dalje opisuje kako je treći dan napustio "živopisni" Bakčisaraj i uputio se željeznicom, ili kako to on u više slučajeva kaže "gvozdenim putom", u pravcu Sevastopolja. Ovaj put mu je bio prijatan, "jer se na njemu srijeću mnoge interesantne stvari, a posebna je atrakcija Inkermanski manastir, koji na sebe ne obraća posebnu pažnju svojom orginalnošću". Čitav je isječen, izdubljen, u kamenu, ispod kojeg teče crna rijeka, poznata po čuvenoj bici od 5. novembra 1854. godine, u vrijeme Krimske kampanje.
Po dolasku u Sevastopolj, Gvozdenovićevu pažnju posebno je privlačila kolona fijakera, jer je geografski položaj Sevastopolja takav da nije bilo moguće provesti željeznicu do samog grada.
Sevastopolj na grčkom jeziku znači "Veličanstveni grad", a u istoriji je ušao na velika vrata. Nedaleko od Sevastopolja, na udaljenosti od tri kilometra, nalazi se istorijsko mjesto Hersones, koje su osnovali Grci i tu osnovali Hersonsku republiku, koja se odupirala sve dok je Rimljani, u prvom vijeku prije nove ere, nijesu pokorili, za vlade Pompeja. U Hersonesu je 988. godine veliki ruski knez Vladimir primio Hrišćanstvo i tom prilikom sklopio brak sa sestrom grčkog cara Konstantina.

Znak blagodarnosti

Evo, što o toj ženidbi legenda kaže: "Želeći Vladimir pokoriti Hersones, on drugo nije mogao dostići svoje cijeli budući da je grad bio vrlo utvrđen. Na jedanput neko od neprijatelja baci iz grada u Vladimirov logor strijelu na kojoj je bilo napisano, ili bolje reći, ukazano to mjesto iz kojeg su Hersonovci vodu u grad proveli i pili. Pročitavši ove riječi Vladimir se obeća krstiti ako ovo bude istina i zaustave neprijateljsku vodu. Tako i bude i blagodareći ovome slučaju osvoji grad. Vraćajući se u Kijevo on ostavi Hersones opet Grcima, kao znak blagodarnosti, što je uzeo za ženu sestru grčkog Imperatora. Od ovoga vremena pa dok su Turci zavladali 1453. godine Carigradom, Hersones je bio u grčkim rukama. A kada ga Turci uzmu razvale ga i sve što je bilo valjano odnesu u Carigrad. I tako mjesto znamenitog Hersonesa vi vidite danas samo mjesto đe je negdje bio veliki grad! Ne gledajući na njegovu znamenitu prošlost u njemu sada nema ništa, sem što se gradi jedna velika crkva na mjestu, đe su nađene razvaline crkve u kojoj se Vladimir krstio. Pored nje nalazi se mali manastir siromašno sazidan, u kojemu živi Arhimandrit, i nadgleda rabotničke koji čine raskope".

 

Dvorac od osam miliona rubalja koji poražava ljepotom

 

Nedaleko od Hersonesa, na najljepšem mjestu oko cijelog Crnog mora, nalazi se Đorđojevski manastir, sazidan na mjestu nekadašnjeg hrama boginji Dijani.
Prema legendi, Tavari su, u čast svoje boginje, koja je bila djevojka, novodošle ljude prinosili na žrtvu, na taj način što su im kidali glave i bacali ih u more.
Po dolasku u Đorđevski manastir, pri zalasku sunca, Gvozdenović ističe da je doživio nezaboravnu sliku, pa kaže: "Ja ne mogu opisati to stanje u kojemu sam se nalazio gledajući ovu čudnu i basnoslovnu sliku. Ovaj položaj doista je čudan i divan, tako da čovjek gledajući pred sobom ovu prekrasnu panoramu osjeća i priznaje nadmoćnost prirodne vještine nad svojom". Gvozdenović je, očaran ovim mjestom, sio na кola i uputio se u Jaltu. Na putu za Jaltu, Gvozdenovića su, svojom živopisnošću i egzotikom, oduševljavala Bajdarska vrata, koja su ga podsjećala na manastir Ostrog, u Crnoj Gori. Dalje od njih nalazi se Alupka, udaljena 16 vrsta od Jalte. To je najljepše i najbogatije mjesto cijele južne obale, na kome se nalazi imanje knjaza Voroncova. Gvozdenović nije mogao naći sličnog mjesta Alupki, kuda je prolazio. Alupka je na daleko poznata"svojim živopisnijem položajem, vinogradima, baštama i parkovima, u kojima su aklimatizovana mnoga drveta iz južne Evrope, i najposlije grandioznim dorcem kneza Voronca, Blor mavritanskim stilom". Knjažev dvor je sazidan "iz granita i zelenog kamena, koji je nađen na ovom mjestu i zbog toga nije bilo teško sagraditi dvorac iz velikijeh komada kamena. Dok je dvorac bio sazidan i park oko njega urađen, istrošeno je, govore, 8 miliona rubalja. Dvorac je tako divan i grandiozan da baš odgovara prirodi koja ga okružuje".

Dolaze i turisti iz Amerike

Oduševljen ljepotama Alupke, Gvozdenović ističe: "Jednom riječi Alupka je toliko čuvena, da i iz Amerike često dolaze turisti koji se čude ljepotama Alupke. U Alupki rastu najnežnija rastinja, koja samo mogu rasti u oranžerijama, đe se temperatura termometrima reguliše. Među ostalijem mogu pomenuti o nekojim rastenjima, koja sam vidio, i rastu na slobodnom vazduhu kao: mangolija, kiparis, lavr, abrikoz, persiki, mandal i maslina; loza ima oko 140.000 korijena. Ove loze su iz raznih mjesta aklimatizovane. Vino iz vinograda knjaza Voroncova poznato je u cijeloj Rusiji. Vas park, a tako i vonogradi, orošavaju se prirodnijem fontanama. Dvorac se nalazi u sredini parka, koji vas poražava svojom ljepotom".

Terasa na krovu dvorca

Gvozdenović je iz Alupke pošao sa jednom neostvarenom željom. Nije mu se uakazala prilika da iznutra vidi dvorac knjaza Voroncova, koji se u to vrijeme nije nalazio u Alupki, "a njegov upravitelj iskaše od mene zlatni ključ da otvori vrata; a budući da u mene ključa ne bi, to ja otidoh i tako".
Gvozdenović je iz Alupka otputovao u Orijandu, jedno od najljepših mjesta na južnoj obali, za koju kažu da je nekada bila u posjedu grofa Kuševljeva-Bezbarotka, od kojega je kupio car Aleksandar I, da bi Orijanda kasnije prešla u nasljedstvo Konstantina Nikolajevića. Gvozdenovića je i Orijanda oduševila, koja malo zaostaje iza Alupke. Posebnu atrakciju Orijande predstavlja terasa na krovu Dvorca, sa koje je fantastičan pogled, "na more i gore". Oko Dvorca nalazi se "zverinjak i botanički vrt", što je u ono vrijeme bila prava atrakcija.
Iz Orijande Gvozdenović je stigao u Livadiju "đe se nalazi ljetnja rezidencija ruskog cara. Livadija je grčka riječ i označava luku". U Livadiji posebnu pažnju privlači jedna fontana, koja predstavlja staru grobnicu, sa ženskom figurom. Tu je donesena, po narudžbi grofa Potockoga, iz Pompeje. U Livadiji posebnu atrakciju čine crkva u vizantijskom stilu i jedan tunel, koji ide "ispod zemlje do mora".
Gvozdenović se iz Livadije uputio u Jaltu. U želji da nam što više približi živopisne pejzaže i da nam što slikovitije dočara ljepote Jalte, Gvozdenović daje sljedeći opis: "Jalta je dosta velika varoš sa velikijem kućama, magacinima i čistim ulicama. Jednom riječju, Jalta se drži vrlo čisto. Nije ni čuda, za 5 vrsta, Livadija đe živi car i često posvećuje Jaltu. Ona zauzima divni komadić južne obale. Nad njom se podižu najviše gore Krima, koje imaju do 5.000 st. nad morem. Sudeći po starim ostacima, misli se da je ovdje bio negda grčki grad Jalta".

 

Pogled na vrh gdje je Zevs prikovao Prometeja

 

Poslije dvadesetpetodnevnog boravka na Krimu, Gvozdenović je parabrodom otplovio za Kavkaz. Opisujući parabrod ruskog društva "Kavkaz i Merkurija", posebno je istakao da je to "jedan od najviših i najljepših parabroda cijelog ruskog trgovačkog društva". Ovaj moderni parabrod Gvozdenović je dobro upamtio, jer je na njemu "iz Odese u S.Stefano putovao i obratno se vraćao, za vrijeme rata 1878. godine". Gvozdenović je bio presrećan što mu se ponovo ukazala prilika da se nađe "na ovome poznatome parabrodu", na kome je zaista bilo prijatno putovati, i pored toga što na njemu nije imao "nikoga poznatoga, a kapetan ovoga parabroda bijaše vrlo simpatična ličnost. On bijaše Malorus i zvaše se Tišenko".
Nastavljajući put ka postojbini "Zlatnog runa", Gvozdenović kaže: "Udaljavajući se od južne obale Krima, ne samo ja, nego i svi putnici sa zadovoljstvom su se obrtali ili bolje kazati mnogo su žalili što se udaljavaju od toga lijepog mjesta. Paraborod naš nije se nigdje zaustavljao do Feodosije". Za područje Feodosije Gvozdenović kaže da je to gola okolina, nalik na Dalmaciju. No, za utjehu, Gvozdenović dalje kaže, da se Feodosija može ponositi svojom prošlošću. U njoj je, na 500 godina prije nove ere, bio istoimeni grčki grad, što u prevodu znači "Dar bogova". Gvozdenović je uspio da u Feodosija vidi galeriju poznatog ruskog umjetnika Ajvazovskog, u kojoj mu se posebno svidjela slika Kolumbove lađe, "u vrijeme silne bure kad je išao u Ameriku". Posebnu pažnju u Feodosiju privlače razvaline nekadašnje "Mitridatove kule".

Ka Kavkazu

Parabrod se od Feodosije nije nigdje zaustavljao do Kerča, koji se nalazi na "sastanku Crnog mora sa Azovskijem". Na mjestu današnjeg Kerča, Grci su na šest vjekova prije nove ere, osnovali koloniju Pontikapiju, kasniju prestonicu Bosforskog carstva, kojim je vladao Mitridat IV Evpator. Poslije Grka, Pontikapeju su naselili Đenovljani, Tatari, Turci i najzad Rusi. Pontikapeja je poznata po arheološkim nalazištima.
Narednog dana brod je krenuo u pravcu Kavkaza. Evo, što o tome Gvozdenović kaže: "Idućeg dana, rano, parobrod "Cesarevina" krene se dalje put Kavkaza u Poti. Do Poti mi smo se dva puta po malo zaustavljali u Suhumkale i Novorosisk, mjesta o kojima se nema što kazati, jer nijesu prestavljala nikakvog interesa; za to malo po malo na morskome horizontu rastijahu Kavkaske planine, između kojijeh se podizaše visoki Eljborus - pokriven vječnim šnjegovima - i suđaše raznim stihijama, koje se prepirahu i ratovahu oko njegove sijede glave". Elburs se s mora lijepo vidi. Ova planina se uzdiže nad morem 18.000 stopa.
Za Elburs je vezana legenda, o kojoj Gvozdenović, sa posebnim oduševljenjem, piše: "Svaki će se samnom saglasiti da je prijatno gledati i nasleđivati se - s širokog morskog horizonta - vrhom Eljborusa, na kojemu je, kao što kaže grčka mitologija Zevs prikovao Prometeja".

Dolazak u luku Batum

Veliki parabrod je pristao u luku Batum, a njegove je putnike, do grada Poti, preuzeo mali parabrod, koji ih je prevezao rijekom Rion, koja se u stara vremena zvala Fazis; "ovo je ona rijeka po kojoj su Grci, pod predvođenjem Jazonovim, na lađi Argo išli u Kolhidu, današnju Mingreliju, da se obavijeste i povrate zlatno runo, koje je bilo na onome ovnu odneseno na kome je utekao iz Grčke sin Tivskoga cara Atamasa, Fiks sa sestrom Helom koja se utopi u more koje se nazove njenim imenom Helespont, a Fiks na zlatnome ovnu uteče u Kolhidu".
Po dolasku u luku Poti, koja ga nije naročito oduševila, Gvozdenović je nastavio put željeznicom, preko Suramskih planina, do Suramskog ždrijela, odakle mu se otvorio divan pogled na Gruziju, za koju se s pravom može reći da je to najljepši dio Kavkaza, kako po svom položaju, tako i po bogatstvu biljnog svijeta. Zato ni poznati ruski pjesnik Ljermontov nije bez razloga Gruziju nazvao "gotovo zemnim rajem".
O napornom putu od Poti do Tiflisa, Gvozdenović kaže: "Od Poti do Tiflisa ide gvozdeni put preko Suramskijih planina. Vlak, koji nas je čekao i s kojim smo pošli, bio je snabdjeven sa dvije lokomotive, jedna ozadi, a druga s prijed; ovako rade svaki put, jer jedna lokomotiva ne može izvući vlak na vrh suramskijih gora, preko kojijeh smo morali preći".

 

Grad Tiflis - lijep spoj Evrope i Azije

 

Oduševljen prirodnim ljepotama, Gvozdenović je nastavio put prema Gruziji, koju je prikazao u najljepšem svjetlu, pri čemu ni lijepe Gruzijke nije zaboravio, pa bilježi: "Pred nama se pokaže divna Gruzija, koja se pravedno može nazvati najljepšim mjestom Kakvkaza, po svojem polažaju i bogastvu biljnog carstva. Bilo je vrijeme odlaska i naš vlak ostvi jednu lokomotivu i pođe s jednom, jer smo morali silaziti s gore na niže. Prolazeći Gruziju, gotovo na svim stanicama vi vidite masu lijepih žena i đevojaka, obučene po gruzijski. Drugijem riječima, na stanici putnik vrlo rado odmara svoj pogled, i zaboravlja svu čudnu prirodu. Gruzinke su vrlo lijepe, visoka rasta, crnijih očiju i kosa, vrlo pravilnijeh crta lica; samo mi se njihov kostim nije dopa, osobito njihove kapice i nekakve bijele marame što na glavi nose. Kose nose niz obraze, tako da im pokrivaju polovinu lica; ja bih još koješta kazao o aljinama, ali mi nomenklatura ženskijeh aljina nijesu dobro poznati.
Na pošljetku, mi dođosmo na stanicu Mchet, koja se nalazi na mjestu, đe se sastajahu dvije rijeke - Aragva uvire u Kuru. Mchet je najstariji grad na Kavkazu. On je bio prestonica gruzijskih careva. O postanku njegovom govori se u gruzijskim analima, da ga je osnovao praunuk Nojeva sina Jafeta - Mihetos i on je do ovome gradu ime Mchet. Ovaj grad ima dosta divan položaj, on se nalazi na dvije rijeke, a odnosno rastinja on je vrlo siromašan. U njemu ima tri crkve koje su građene u 12. vijeku i do dnas sačuvane, na procvjetanje ovih crkava mnogo je pomagala, govori se, gruzijska carica Tamara".

Gruzini i Jermeni

Iz Mcheta Gvozdenovića je vodio "gvozdeni put" do Tiflisa, glavnog grada čitavog Kavkaza. Tiflis se nalazi u kotlini, oivičen sa tri strane planinama, zbog čega je u njemu ljeti velika vrućina. Rijeka Kura teče sredinom varoši. To je lijep spoj Evrope i Azije. Dajući opis stanovnika Tiflisa, Gvozdenović kaže da su to većinom Gruzini i Jermeni, pa nastavlja: "Sva je trgovina u ruke Jermena, koji su vrlo bogati, a Gruzini su vrlo siromašni; jer su oni dobrodušni i gostoprimni, lako se daju vrati oni žive svojom prošlošću, drže se aristokratima, gotovo da je svaki knjaz ili iz knjaževe familije, a u špag (džep-primjedba autora) nemaju ništa; Jermeni naprotiv, narod lukav i nalik na čifute, u odnosu na trgovinu, i žive dobro".
Tiflis je poznato po vrućim prirodnim izvorima i banjama, nad kojima su ograđene kuće tako da gdje se god nalazi izvor, tu je i ljekovita banja. U tim banjama se liječi reumatizam i neke kožne bolesti. One su, kažu, identične sa vodama Kotere u Pirinejima i Ajh u Savoji. Gvozdenović, kao ljekar, ne može da tvrdi koliko ove banje pomažu bolesnicima, ali zato tvrdi da "gazde banja uzimaju grdan novac".

"Toplo mjesto"

Tiflis je gruzijska riječ, koja u prevodu znači "Toplo mjesto" koje je tako prozvano po mnogobrojnim vrućim izvorima. Ima dvije hiljade godina od kada Tiflis nosi ovo ime. Poslije petnaestodnevnog boravka u Tiflisu, Gvozdenović je otputovao u Baku, koji se grad nalazi na Apšeronskom poluostrvu. Iz Tiflisa za Baku vode dva puta, od kojih jedan ide tokom rijeke Kure, a drugi kroz Kavkaske planine, takozvani "vojničko-gruzinski put". Željezničke pruge nema ni na jednom od ova dva puta. Vrlo je atraktivan "vojničko-gruzijski put", pa je Gvozdenović odlučio da se njime uputi. Za izgradnju ovog puta utrošeni su milioni rubalja, zbog čega je ruski car Nikolaj jednom prilikom rekao inžinjerima "da bi već mogli sagraditi od Vladivostoka do Tiflisa srebreni most od tijeh rubalja, koje su bile istrošene na usavršenstvo ovoga puta". No, i pored tolike sile utrošenog novca, svake godine se troši masa novca na njegovu popravku i održavanje, naročito zimi, kada ga ruše kiše i snjegovi.
Iz Tiflisa se Anto ponovo vratio u Mchet, a odatle kolima, u kojima su bili "zapregnuti 8 ili 10 konja". Na svakih 15 do 20 "vrsta" mijenjani su konji, zbog strmog i opasnog puta. Gdje je velika uzbrdica, uprežu se po 6,8 ili 10 konja, jer je, pored ogromene strmine puta, bilo potrebno savladati i snijegom pokriveni put.


Gora na kojoj je Petar Veliki podigao granitni krst

 

Uprkos zamoru i mnogobrojnim prirodnim preprekama, na koje je na ovom zanimljivom putovanju doživio, Gvozdenović se posebno oduševljavao prirodnim ljepotama. Evo i za to primjera: "Dolina rijeke Argave po kojoj sam išao naziva se kašaurskom, a po sredini njenoj teče Aragva. S obje strane Aragve, podižu se gore koje su pokrivene bogatim rastinjem, a po njima se đe đe viđahu razbacana, mala gruzijska seoca. Kašaurska dolina neđe je šira, a neđe uža, tako da rijeka Aragva ide cikcazima i ima zmijast oblik. Udaljavajući se od Tiflisija s obadvije strane kašaurske doline, gore su se podizale. Već bijaše noć, ali mjesečina, tiha i prijatna, jednom riječi sva priroda izgledaše božanstvena. Zelene, mirisave dubrave zadovoljne zvucima slavujskih pjesama, razdavahu aromantične mirise; no i blijedi mjesec - svjedok mnogije tajna - ne bijaše manje zadovoljan - što se ogledaše u srebrenim talasima čudne Aragve, koja opijaše svojim vodama okolo ležeću dolinu i pridavaše svježost atmosferi. I srebrena Aragva i mirisne dubrave i blijedi mjesec i slavujske pjesme - življahu u društvu i jedno drugome činjaše uzajamnu uslugu, tako da ova divna harmonija zadovoljavaše putnika".

Pogled sa Gadaura

Pošto je prenoćio nedaleko od izvora Aragve, Gvozdenović je nastavio put sljedećeg dana "u pet sati u jutru". U ranu zoru je primijetio "pored sebe, bolje reći, nad sobom, visoke planine pokrivene šnjegovima", pa nije vjerovao da moraju prelaziti preko tih planina, i to još na kolima. Sve se to Gvozdenoviću na jednom učinilo nemogućim. Tu su ostavili rijeku Aragvu, koja iz podnožja Gadaura izviraše". Gadaur je u stvari bila planina uz koju su se peli. Tek kada su se popeli na vrh planine, "bješe strašno pogledati za nama dolje!" Ali, ni u takvoj situaciji, Anto nije mogao izbjeći da ne pomene svoje saputnike.
Zato kaže: "Pasažeri koji su sa mnom putovali, bijahu mati sa sinom, učenikom vojničke gimnazije. Ona dama bijaše vrlo obrazovana, a još više nervozna, ona je za sve vrijeme plakala od straha gledajući na duboku dolinu i viske skale, njen sin, budući vojnik bijaše malo bolji; ja sam im posavjetovao da zatvore oči, mati pristade, a sin ne znam što je učinio. Nikada neću zaboraviti koliko mi je dosadila ova gospođa. Malo po malo mi izađosmo na gadaursko ždrijelo, đe se nalazi stanica, ovo je najviše mjesto na kavkskim gorama, kuda prolaze šose, jer ono leži nad morskom površinom 9.300 stopa. Ova cifra je napisana na stanici, koju svaki prolazeći može pročitati. Pogled sa Gadaura bijaše čudan! Za nama ostajaše duboka dolina, kuda teče srebrena rijeka Aragva i razbacuje svoje tokove, a pred nama se viđaše još dublja dolina koju presijecaše poetična rijeka Terek i skakaše kao bjesomučna lavica. Od Gadaurske stanice se na desno podizaše "Gut-gora", a ni lijevo "Krstova gora", koja se tako zove po tome što pričaju, da je na njoj podigao granitni krst Petar Veliki, kad je ovuda prolazio. Nije ni bilo suđeno da se dugo naslađavamo ovim pogledom".

Kontrast pejzaža

Nastavljajući dalje put, Gvozdenović pripovijeda: "Tri konja bijahu zapregnuta (jer je bilo naniže) i mi smo morali produžavati svoj put. Slazeći u dolinu rijeke Tereka lako je bilo viđeti veliki kontrast, koji je bio među obitalištem Tereka i Aragve.
Dolina pošljednje, izobiluje bogatstvom biljnog carstva, divnim i živopisnim pejzažima koji razdaju aromske mirise; ova dolina naseljena je Gruzinima i na pošljetku ona se može nazvati kolijevkom slavuja, koji je zadovoljavaju svojim pjesmama. U dolini Tereka na protiv, rastinje je davno izumrlo, i osim mračnijih skala, koje su po obadve strane Tereka nakvečile, a njihove vršine gube se u oblacima - ne može se ništa viđeti.
Obitaoci ove mjesnosti (60 vrsta distan.) samo su tako zvani - kavkaski turiji (životinja koja se rijetko nalazi osim Kavkaza, penje se bolje nego divlja koza, ima velike rogove veličine bika, strašna je kad je srdit; ko je u stanju njega ubiti računa se junak). Na mjesto slavuja doline Aragve, iznad Tereka prolijeću i vrte se nad golim skalama ponosni orlovi, koji carstvovaku nad ovom divljom prirodom i bjehu radi što su ta mjesta samo njima dostupna; ali Terek svojim srditim valovima i divnim vodopadima dopunjavaše sve prirodne nedostatke.

 

Od gruzijske carice pomoć tražili i crnogorski kaluđeri

 

Gledajući brzinu Tereka i nekakvu osobitu ljepotu njegovu, nije se čuditi, što obitaoci Kakvkaza govore da rijeke ovakve niđe nema. Terek se gubi u Kaspijsko more i mjesto po kojemu on prolazi naziva se tereskom oblašću, koja se na distanciji od 400 vrsta prostire. Kad smo već bili sišli u dolinu Tereka, koja je tako uska da rijeka jedva sebi mjesto nalazaše, moguće je bilo sačuvstvovati dami, koja se bojaše pogledati nad sobom grozno visoko nakvačene grede i pod sobom srditu rijeku, koje se vali lomijahu o divljim stijenama, i koja se kao zmija izvijaše hitaše u Kaspisko more, kao da se bojaše da ne presuši".
Izuzetno sposoban da uoči kontraste, Gvozdenović, sa opisa hučne rijeke Tereka, prelazi na opis planinskih vrhova, za koje daje sljedeći slikoviti opis: "Na pošljetku dođosmo na stanicu Kazbek, s koje se vidi na lijevo najviša tačka poslije Eljborusa, na cijelom Kavkazu; on se nalazi 16.000 stopa nad morskom površinom. Divan je pogled na Kazbek, kojega je glava pokrivena vječitim šnjegovima i prepire se s Eljborusom o prvenstvu, uvjeravajući ga da je na njemu bio prikovan Prometej, o čemu svjedoče potomci onijeh gavranova, koji su ga kljuvali i koji se ovuda vrte".
Opisujući velike ledene sante, Gvozdenović kaže da su "neki put tako velike da zagrađuju sobom veliki prostor tjesnaca doline kuda teče Terek, i neko vrijeme preprečuje put rijeci". Zatim nastavlja: "Padanja ovoga leda, u razna vremena, često su gubila desetke ljudi na vojničko-gruzinskom putu. Uzroci ovoga vrlo su prirodni; vječni šnjegovi, koji se po malo tope rađaju led, on raste sve više i više i kroz izvjesni interval vremena, kad dođe do maksimuma, otrgne se i pada dolje".

Tragični prosci

Gvozdenović je iz Kazbeka prošao kroz Darijaljski tjesnac ili vrata, za koja kaže: "U Darijaljskom tjesnacu doista je tijesno tako da nad sobom vidite, između visokijeh mračnijeh skala, samo vrlo uski prostor nebeskog svoda. Prolazeći malo dalje, ali isto u Darijalu, na jednoj visokoj skali vidi se razvalina ljetnjega dvorca bivše Gruzijske carice Tamare, o kojoj ima toliko legendi među kavkaskijem narodima. Putujući po Kavkazu na mnogim mjestima vi često vidite razvaline i ostatke dvorova, koji su prinadležili ovoj gruzijskoj carici za vrijeme koje je Gruzija samo procvjetala kako u vojničkom odnošaju, tako i u literaturi, jer velikaši koji su Tamaru okruživali svršavali su univerzitet u Atini.
Njen vijek naziva se zlatni vijek Gruzije; a po smrti njenoj, zašlo je, Gruzini govore, njihovo sunce!Tamara je živjela u 12. vijeku. Gruzijski ljetopisi kažu, da je ljepota, dobrota, mudrost, hrabrost i vojnička slava Tamare - mamila tadašnje velikaše Evrope i Azije, koji su se željeli oženiti s Tamarom, koja je bila, kao što govori Ljermonotov: "Kao Angel nebeski prekrasna i kao Demon iz pakla kovarna (ohola - primjedba autora).
Mnogi njeni prosci tragično su završili, kad im je Tamara odrekla ljubav, "a sin Hispaganskoga sultana, koji se bio odrekao svoje vjere, budući da je Tamara bila hrišćanka, on musliman, nadajući se da se oženi Tamarom, i on je za to jako postradao jer je bio zatvoren za promjenu vjere u tamnicu u kojoj je i umro". Tamara je posebno štitila hrišćanstvo i mnogo blaga potrošila na crkve i manastire. Među mnogobrojnim kaluđerima, koji su od Tamare tražili novčnu pomoć za manastire, Gvozdenović pominje i neke kaluđere iz Crne Gore.

Gostionica "Francuska"

Nastvljajući dalje putovanje, Gvozdenović ne zaboravlja svoju saputnicu, za koju kaže da je već "slobodnije disala... Tako stigoše u Vladikavkaz, prkrasnu varoš, ne sa visokim, ali lijepim kućama, opkoljenim vrtovima i simetričnih ulica. Prvu noć Gvozdenović je proveo u gostionici "Francuska", čiji je vlasnik bio Francuz. U vezi sa tim prenoćištem, Gvozdenović je zapisao:
"Ne mogu da ne spomenem jednu malu epizodu s gazdom. Kad sam odlazio iz Tiflisa, gazda gostionice "London", takođe Francuz, znajući da ja idem u Vladikavkaz - posavetuje mi da počinem u njegova zemljaka i da mu kažem da me on preporučio. Došavši u Vladikavkaz, ja se opravim u gostionicu "Francuska" i zapitam vratara, ima li soba slobodnijeh? On mi odgovara da ima, i to cijenom od dvije rublje za noć, i više. Ja rečem da mi odnesu stvari u sobu, a ja pođem u restauraciju da večeram.

 

Dagestanski knez Šamilj učio od odže Muhameda i Prirode

 

Ne znam kako, no večerajući, stupim u razgovor sa gazdom. Ljubazni Francuz Mr. Delaland, tako se zvaše, zapita me jesam li umoran od puta i otkuda sam došao? U razgovoru ja se sjetim usmene rekomandacije Mr. Lecompta iz Tiflisa, i smjejući se, kažem mu je. Moj Francuz upita me zašto mu nijesam ranije kazao o tome? I reče lakejima da prenesu moje stvari u drugu sobu broj 6. Ja ga zapitam zašto gospodine? On mi odgovori, ostavite molim, ja znam šta radim. Poslije večere ja pođem da spavam, i uđem u vrlo lijepu sobu, koja bijaše velika i mnogo ljepša od prve. Pomislim u sebi ljubazan Francuz i ništa više; budući da sam se k tome ravnodušno odnosio. Šljedujućeg dana zapišem račun, jer sam mislio da odlazim dalje. Račun mi donesu i namjesto 2 rublja, za sobu bijaše napisano 8 rubalja. Misleći da je pogreška ja zapitam slugu da li je vjeran račun? Da, odgovori mi, vidite da ga je gazda potpisao. U sebi zahvalim svome Tifliskome protektoru za rekomandaciju, platim račun - ne gledajući na to što nijesam morao toliko platiti - iziđem iz gostionice, sjednem na poštanska кola, koja su me već pred gostionicom čekala i otiđem dalje razmišljajući zašto da mu platim onih šest rubalja."

Odbijao napade Rusije i Persije

Napuštajući Vladikavkaz, Anto je stigao u Dagestan, ili, kako ga zovu tamnošnji stanovnici, Šamiljava zemlja. To ime Dagestan je dobio po nezavisnom knezu u Šamilju i upravitelju Dagestana, za kojeg Gvozdenović kaže: "Blagodareći svojemu prirodnome umu, vojničkim sposobnostima i popularnosti među svojima, Šamilj je u stanju bio odbijati napadaje i ratovati sa Rusijom i Persijom. Šamilj je imao dva učitelja koji su imali na njega veliki upliv. Jedan od ovih učitelja bio je poznat u to vrijeme odža Muhamed, koji je cio Koran znao na izust i predavao ga je Šamilju dok ga je i ovaj znao i razumio ne grđe od svog učitelja. Drugi učitelj Šamilja bila je sama priroda, koja je takođe savjesno postupila u odnosu na Šamilja. On je, govore, silno volio gimnastiku i bio je u stanju priskočiti s mjesta stojećeg čovjeka visoka rasta. On je preskakao bezdane jame kojih je površina 12 lakata bila. Niko ga nije mogao stići ni povaliti na zemlju. On je bio visok, zgodan, hitar, okretan, tako da se mogao u okretnosti prepirati i konkurisati sa ma kojim profesorom ekvilibristike. Sam se izučio fektovati, do toga, da mu nije niko smio izaći na megdan sa sabljom. Učini se knjazom Degestana i sjedini u jedno svjetovnu i duhovnu vlast. On je bio vjerni sluga Korana i pokrovitelj mjuridizma. Blagodareći mjuridizmu on je bio u stanju činiti vojnička čuda. Mjuridizam je sastavljen iz tog mjesta Korana, koji uči o dužnostima čovjeka. Ukratko kazano, on je učio da je svaki čovjek u svaku minutu gotov umrijet kad bi samo mogao jednoga iz nevjernih ubiti. Istorija ne pamti da je tako bukvalno ispunjavao tačke mjuridizma ni jedan od azijatskih naroda kao Degestanci Šamiljovi, zbog čega je on igrao veliku ulogu.

Smrt u Meki

Za vrijeme Šamilja u Dagestanu su bili svi ravni, jer stupivši na vladu, on je zapovijedao da se posijeku svi plemići, tako da mu nije niko smetao upravljati. On je napisao, razumije se iz Korana, zakonik, kojemu su se apsulutno svi stanovnici pokoravali. Šamilj je Rusiji zadao mnoge jade, no napošljetku kad se Rusija riješila, makar kako, da osvoji i pokori Dagestan, Šamilj, jako ranjen u jednom boju, preda se Rusiji i odvedu ga u Petrovgrad, đe je do skoro živio i na neprestane njegove molbe otpuste ga u Meku, đe je, ima nekoliko godina, i umro".
Iz Dagestana Gvozdenović je stigao u Petrovsk, varošicu koja se nalazila na obali Kaspinskog mora, koja je na njega ostavila rđav utisak. O putu od Dagestana do Petrovska, Gvozdenović je zapisao: "Na jedan put nama se pojavi neizmjerni horizont Kaspinskoga mora, koje bijaše jako uznemireno i bijaše neprekidna borba među valima, tako da bješe i veličanstveno i stršno pogledati! Ono izgledaše nezadovoljnim, što je izolirano od drugih mora, i kao da se straše rsprostraniti svoje vode da se sjedini sa Crnijem morem, kojega je davno ostavilo. Ja mislim nema srditijeg mora! Ništa manje ne bijahu interesantni i strašni mrki oblaci, koji se bjehu nisko opustili nad srditijem morem, i neprestano stojahu kao da suđahu bjesnim valovima".

 

Nebo nad Kaspinjskim morem kao kod Dantea

 

Sve to Gvozdenovića je asociralo na jedan detalj iz Miltonovog "Izgubljenog raja", pa nastavlja: "Gledajući ovu dekoraciju ja se sjetim jednog mjesta, koje sam nedavno čitao u Izgubljenom raju Miltonovom. Opisujući u svojoj čudnoj i besmrtnoj poemi izlazak Sotone iz pakla koje je htio - stranstvujući po raznim svjetovima i haosu - da leti na našu planetu da prevari kao Adama i Evu i tijem načinom da se osveti Bogu - Milton govori: Došavši do adskijeh vrsta, Satana je htio izaći iz pakla, koji do ovog puta nije bio nigda otvoren, no čuvar adskijih vrata prepriječi mu put. Zbog čega se Lucifer rasrdi i udare se po jednom mačevima tako silno, da ni jednome ne bješe milo povtoriti udarac; "Stojahu, govori besmrtni Milton, ne mičući se jedan prema drugome, kao dva oblaka nad morem Kaspinskim, dok ih vjetar ne rašćera". Kiša, koja je padala, već je počela prestajati i vjetar razgoniti oblake, a takođe približila se bila noć, i mi pođemo u Petrovs, varoš koja se nalazi na obali Kaspinskoga mora".

Susret sa "isluženim đeneralom"

Gvozdenović se u Petrovsku zadržao pet dana, nakon čega je brodom otputovao za Turkmeniju - Čikišljar. Za vrijeme petodnevnog boravka u Petrovsku, Anto je srio jednog isluženog ratnog veterana, o čemu je ostavio sljedeći zapis: "Budući da nije imao nikoga poznatog ja sam se večeras, kad je bilo lijepo vrijeme, šetao izvan grada, na obali mora. Jedne večeri, uoči moga odlaska šetajući se izvan grada, sretnem jednog starog đenerala, koji je komandovao divizijom, kao što sam poslije doznao, kojega po običaju pozdravim, jer sam bio u vojničkim aljinama i obavezan ovo učiniti. On odma stupi sa mnom u razgovor i doznavši da sam novodošavši, počne mi pričati, među ostalijem, kako je Kaspinsko more uvijek srdito, kako se ono razlikuje od drugijeh mora, jer po ispitivanju Hulmboltovom ono se nalazi niže od drugijeh mora oko 300 stopa, a također govori da se Kaspinsko more veže, ispod zemlje, s Indijskim okeanom.
Kad je doznao ovaj đeneral da sam ja iz južnijeh zemalja i da sam putovao po Mramornome i Jadranskome moru, kojih je boja prijatno gledati, on produži da se Kaspinsko more od njih odlikuje svojim surovim izgledom i nekakvom glibavo-crnom bojom, a takođe on govori ni ovo nebo nije nalik na južno nebo - na nebo Dantea. I tako zađe riječ o Danteu i on poče citirati na talijanskom jeziku Božanstvenu komendiju Danteovu, koju je on prvi preveo na ruski jezik u stihovima, tako divno - kao što sam poslije doznao - da se publici jako dopada. Budući da mi se đeneral Petrov jako dopadne, žao mi je bilo što mi nije bilo suđeno da se s njime ranije upoznam, budući da se rijetko nalaze ljudi u vojničkim mundirima, tako enciklopedički izobraženi, u koliko sam ja mogao razumjeti".

"Gvozdena vrata"

Na obostranu žalost, njih dvojica su se morali uskoro zatim rastati. Tako Anto, narednog dana, krenu parabrodom "Jermenin" i stiže u luku Derbent. Posebna atrakcija za Anta bio je kavkaski zid, koji su svojevremeno podigli persijski carevi, u cilju onemogućavanja sjevernim narodima da prodru prema jugu i unište muhamedanski svijet. Ovaj veliki bedem se pruža od Derbenta, pa do kavkaskih planina i liči kineskom zidu. Na čitavom ovom zidu bila su samo jedna vrata i to u Derbentu, a Derbent u prevodu znači "Gvozdena vrata".
Zid je bio sazidan od "velikih komada kamena, tako da se čude kako su ih ljudi, bez pomoći mašina, mogli podizati. Govori se da su persijski carevi zapovijedali da se ovaj bedem vjekovima gradi i produžava, tj. da sva pokoljenja moraju raditi dok provedu stijenu od Crnoga do Kaspinskoga mora".
Prema jednoj legendi ovaj zid je počeo graditi Aleksandar Makedonski. Tek je Petar Veliki, u pohodu na sjevernu Persiju, probio Evropi ova vrata 1721. godine i od tada Derbent pripada Rusiji.
Ante Gvozdenović je iz Derbenta otputovao u Baku. Njega ni dalje ne napušta radoznalost, pa nastavlja sa opisima: "Vrijeme se opet izopači i sve je tako trajalo do samoga Apšeronskoga poluostrva na kojem i danas žive ognjenopoklonici, blagodareći tome što na nekim mjestima poluostrva, gore vječni ognji o kojima ću kazati nekoliko riječi kasnije.

 

Vječni ognjevi Apšeronskoga poluostrva

 

Mi smo bili već blizu Baku, koji se nalazi u jednome uglu Apšeronskoga poluostrva i izgleda na prvi pogled, kao da je podijeljen na dva dijela, i predstavlja dva grada. Jedno odjeljenje ili grad sazidan je u to vrijeme od kad Rusi vladaju ovim mjestom, i u njemu vi vidite velike kuće sagrađene po evropskom načinu, na tri i četiri kata, ulice po novome planu, no za to ima po njima mnogo prašine da ispanu oči kad ih ne polijevaju naftom, kojom Bakinske okoline izobiluju.
Drugo odjeljenje, to je stari Baku, bivši persijski grad, u kojemu su hani živjeli; on je sav okružen bedemom. Osobitu pažnju putnika obraća na sebe takozvana "Đevojačka bašta" (kula), koja se podiže visoko nad cijelijem gradom i koja je u cjelosti sačuvana. O postanku ove kule priča se ovako: neki od znamenitijih bakinskijeh hanova imao je vrlo lijepu kćer u koju je bio zaljubljen, i htio je da se njome ženi. Ne znajući kako će se od njega odvezati, na pošljetku kćer mu predloži da će se ona onda saglasiti i ispuniti njegovu želju, ako on u znaku ove bezgranične ljubavi ogradi jednu visoku kulu, da joj nema para u kojoj će ona živjeti. Han - otac, rado pristane na ovaj predlog i nije ništa žalio samo da joj ispuni volju. Kad je bašnja bila gotova (u visini 10 i 11 spratova, ne sjećm se), onda hanska kći sa svitom spremi se, da razgleda kako je kula urađena i iziđe na vrh kule; odatle, pomolivši se Alahu, skoči u more; jer ona, pričaju, nije se htjela saglasiti na ovaj gnusni očin predlog!

Nafta "na mjesto drva"

Osim toga , u Baku se nalazi hanski dvorac koji je sazidan 1650. godine Abazom II, arapskim stilom... Pod dvorcem je još sačuvana podzemana tamnica, u kojoj su umirali ljudi, koji su na vijek bili osuđeni.
Baku je bio čuven po ogromnim nalazištima nafte, koja se dijelom industrijski prerđuje, upotrebljava se u sirovom stanju, a u većini slučajeva je stanovnici upotrebljavaju "na mjesto drva", znači za ogrijev. O tome da se mjesno stanovništvo koristilo naftom od davnina, govori i ovaj podatak: "Koristiti se naftom, znali su još u stara vremena, jer nedavno nađen je blizu jednog naftnog izvora kamen s arapskim natpisom, koji je glasio ovako: "Naftu iz ovog izvora niko ne smije uzimat osim sina Muhamednura".
Gvozdenović je koristio svaki slobodan trenutak da što više vidi i dozna. Evo i za to primjera: "Za vrijeme mojega prebivanja u Baku, ja sam se jedan dan poslije podne opravio na kolima, da vidim, kao što su mi savjetovali, "vječne ognjeve", koji neprestano gore na mnogijem mjestima Apšeronskoga poluostrva. Ovi vječni ognjevi, ili gorući gas, kojim diše Apšeronski poluostrv, bio je uzrokom što su se ovdje naselili ognjepoklonici i sazidali sebi hramove, koji se i danas u cjelosti nalaze, a ognjepoklonika Gvebra sada ima vrlo malo. Najznamenitiji hram ili svetilište ognjepoklonika, nalazi se od Baku 26 vrsta i naziva se Ateš - hag, đe gori vječni oganj. Putujući danju vi ne vidite plamen nego, na svakoju stranu, na različitim distancijama, vi vidite đe iz zemlje izbija dim, tako da je teško disati ovijem zagušljivim vazduhom koji napominje naftu i petroleum. Zbog toga ja nijesam došao do znamenitoga svetilišta, niti vidio Gvebre, ne gledajući na to što sam se nagrijao ognjevima Zoroastra, koje mi je već bilo dosadilo i vrnem se natrag.

Jezik srdite zmije

Već je bila noć, i mi smo bili na nekoliko vrsta od Baku će takođe bijaše gnijezdo vječnijih ognjeva. Noću je sasvijem drukčija slika! Na mjestu dimova koje ste danju viđali, ispred vas na sto mjesta, iz zemljinijih pukotina, izbija plamen, koji se sakrije, pa opet s nova pokaže, kao jezik srdite zmije. Zalud se vjetar stara, te da ugasi ove ognjeve! Gledajući ovu sliku oko sebe nije se čuditi što je u stara vremena, kad su prirodne nauke spavale, bilo mnogo ognjenopoklonika koji su se molili vječnim ognjevima kao simbolu svemogućega bića!".
Narednog dana Anto je nastavio putovanje istim parabrodom "Jermenin", koji je stigao u Lenkoranj. To je ruski grad, koji se nalazi na samoj granici između ruske i persijske imperije. Tu su se malo zadržali, a zatim nastavili putovanje za persijsko pristanište Enzel, koje je znamenito po tome što se "car sunca i careva šah" prvi put u Enzelu ukrcao nam brod, na putu za za Evropu, i zdravo se vratio. Po povratku iz Evrope, "on je ovde sazidao dvorac, koji se naziva "suncem sviju dvorova", i koji je podignut na 7 katova".

 

Turkmenska plemena - čas u Rusiji, čas u Persiji

 

I pored napornog putovanja, Anta radoznalost ni dalje nije napuštala, već je želio da uđe u šahov dvorac, o kome kaže: "Dvorac, ili bolje reći okrugla bašta (kula) imađaše sedam etaža. Spolja bijaše naslikano na zidu, raznijem bojama, mnogo različitijeh životinja, i na nekoliko mjesta bijaše naslikano: lav i sunce. Najposlije, kad ključar otvori vrata, mi uđosmo unutra, i razgledasmo sve sobe; na svakom katu bijaše po jedna soba, i čim se više penjasmo, sobe bijahu ljepše ukrašene. One bijahu namještene u persijskom ukusu, tj. pokrite skupocjenim persijskim kovrima (ćilimima), a zidovi bijahu pokriveni ogledalima što činjaše čudan utisak na Persijance i bijahu uvjereni da samo "car sunca" vlada ovakvijem luksuzom!
Iz dvorca iziđemo u park, u kojemu imaše mnogo drveta, osobito ruža i svakovrsnijeh cvjetova, ali sve to bješe razbacano u desimetričnom poretku. Ubravši po nekoliko ruža i cvetova mi ostavimo park Njegovog Veličanstva i pođemo da razgledamo grad, kojeg u samoj stvari nemaše, osim nekoliko persijanskijeh kuća, koje se naslažahu u raskošnijem prirodnijem sadovima, kojih ja nijesam nigdje ljepšijeh gledao, ne gledajući na to što čovjekova ruka nije popravljala prirodne nedostatke i kada ne bi vidio ljude ovđe, mislio bi, sudeći po prirodi, da nijesu ovdje ljudi nigda ni dolazili.

Na persijskom bazaru

Prolazeći kroz ove ogromene bašte, mi se desimo na persiski bazar, na kojemu se ništa ne prodavaše osim svakovrsnijih plodova; tu sam ja video nekakve osobite limune, veličine čovječije glave i još više, razlika je to što oni nijesu tako kiseli kao limun, a što se tiče oblika, konstrukcije i konsistencije nema nikakve razlike među njima i limunom. Osim toga, prodavahu razne komfortative i opijum".
Poslije pitomog Krima, živopisnog Crnog mora, divnog Kavkaza i "srditog" Kaspinskog mora, Gvozdenović se srio sa najtužnijim mjestima cijelog kontinenta. Tamo će steći slavu neustrašivog junaka i dobiti čin višeg ruskog oficira, za vrijeme čuvene ahal-tekinske ekspedicije. Evo, šta o novoj teritoriji piše: "Prostor koji počinje od istočne obale Kaspinskog mora pa do mervskoga oazisa, naseljen je Turkmenskijem plemenima mongolskoga porijekla i muhamedanske religije. Ova mjesnost nalazi se među Persijom, Hivom, Kaspijskim morem i ruskijem teritorijama sjeverne obale Kaspinskog mora. Kad su se Turkmeni ovđe naselili i otuda, ne zna se. Jer je ovo do sada bila terra inkognita, čija je prošlost vrlo tamna. Njihov jezik malo se razlikuje od tatarskoga i turskoga jezika, literature i šкola nemaju, a koji zna čitati i pisati taj se morao u odža privatno učiti. Jedna plemena žive na izvjesnijem mjestima, druga su nomadi, treća se zanimaju trgovinom.

Nikad pokoreni

Turkmeni nijesu nikome bili ni de jure ni de facto pokoreni, nego su sami sobom upravljali. Oni su vodili između sebe partizanske ratove, a kad im je opća opasnost grozila, vjerovali su zajedno protiv općeg neprijatelja. Najviše su se zanimali četovanjem, otimanjem i napadanjem na persijsku carevinu, hivljansko hanstvo i okolo ležeće ruske provincije. Blagodareći svojijem brzijem, a i neumornijem konjima oni su mogli, kao što se kaže, stići i uteći, i budući da im je išlo za rukom, produžavali su svoja četovanja i bivali su po većoj četi pobjednici i s bogatijem šićarima kući se vraćali. Turkmeni se dijele na nekoliko plemena i po mjestima gdje žive nose različita imena: Turkmeni - Teke, Ahal - Teke itd".
Dajući karakteristike ovih plemena, Gvozdenović kaže: "Turkmeni - Teke nalaze se najbliže Kaspinskoga mora; oni su nomadi i skitaju po raznijem mjestima, Turkmeniskijeh stepa i idu čas u Rusiju, čas u Persiju - oni ne zaslužuju nikakve pažnje da se o njima govori: Merv - Teke ili Mervci najdalje su od Kaspinskoga mora, trguju, nijesu nikom podvlastini, ali nalazeći se neprestano s Persijom i Hivom u trgovačkijem snošajima nijesu osobiti junaci.

 

Ahal - Tekinci izvrgli ruglu Persijance, razbili Ruse

 

Treće Turkmensko pleme, koje zauzima sredinu, među ostalijema i naseljava oazis - naziva se Ahal - Teke ili Ahal - Tekinci. Oni se mogu nazvati centrum i junačko gnijezdo sviju turkmenskijeh plemena i oni su baš uzrok Ahal - tekinske espedicije. Đegod su Turkmeni održali tu pobjedu to je blagodareći Tekincima Ahala." Ističući ovo nepokoreno pleme, Gvozdenović dalje kaže: "Svojim četovanjem, otimanjem, napadanjem i partizanskijem ratovima Ahal - Tekinci su već bili dosadili Hivi, Persiji i Rusiji; Hivljanski han, kojemu ovo malo pleme nije davalo mira, namisli ih pokoriti, skupi vojsku i udari na njih, ali Ahal - Tekinci pod predvođenjem Nur-Verdi-hana 1855. godine potuku Hivljane do nogu i vođi njihovom Hanu- Medemiju posijeku glavu i pošlju je u Teheran tadašnjemu persijskom caru Feht Ali-Šahu, da mu napomenu ovijem kako je s njima ratovati!".

Po sedam rubalja za čeljade

Ahal - Tekinci su za dugo vremena zadavali strah persijskoj imperiji, te "persijski Šah 1861. godine, želeći sasvijem uništiti ovo srdito pleme, pošlje vojsku na Merv - Teke, kako bi odovodu lakše mogao savladati i osvojiti Ahal - tekinski oazis. Persijske vojske bilo je 15.000 konjice 15. 000 pješaka najbolje persijske vojske i 30 topova; ali hrabri Tekinci, pod upravom Nur - Verdi - Hana, dočekaju Persijance pod Mervom, sasvijem ih razbiju, u plijen povedu i uzmu svu artiljeriju. Toliko je u njih bilo plijenjenih Persijanaca da nijesu znali šta će s njima raditi i prodavali su ih na pazare Himljanima, a takođe i Persijancima, po 20 krana (7 rubalja) za čeljade".
Na taj način su Ahal - Tekinci do te mjere potcijenili i izvrgli ruglu Persijance, da ovima za dugo nije padalo na pamet da ih napadnu i da im se za sve uvrede osvete. Evo šta o tome Anto kaže: "Poslije ovog Persija se do toga prepane, da nije smjela nikada, izvan svojih granica izaći, i jedva je bila u stanju čuvati od njih svoje granice, kamo li ići da se osveti!".
Najzad je došao red na Rusiju da okuša sreću sa ovim nezgodnim i vrlo agresivnim susjedom, na kojeg je s prezrenjem gledala. Tada moćna Rusija vrlo malo je znala o Ahalu - tekincima. Bilo joj je poznato da "u nekakvijem pjeskovitijem pustinjama žive Turkmeni, koje je lako osvojiti, pa zato pošlje jedan put espediciju, iz koje se malo njih vrate natrag".
Ovo je Rusiji bilo ozbiljno upozorenje da sa Ahal - Tekincima nema šale, pa je uskoro zatim na njih slala nekoliko ozbiljnijih i bolje opremljenih espedicija, od kojih se takođe mali broj vratio, "nego su poizgibali ili od ruke divljega azijata, ili od prirodnijeh prepona kao: vrućine, žeđi, različnijeh bolesti itd".

Poljuljan ugled

Kad je Rusija uvidjela da neće lako izaći na kraj sa Ahal - Tekincima, odluči da na ovo hrabro pleme pošalje mnogo jače vojne formacije. Evo šta je u vezi stim Anto zapisao: "Kad je Rusija viđela da se nije šaliti s Ahal - Tekincima, ona pošalje nekoliko pukova najbolje konjice i pješaka iz sve kakvaske armije, koja se u Rusiji računa najbolja, pošlje artiljeriju; jednom riječju sve vojničke preparative. Kad je sve bilo gotovo, vojska pređe preko Kaspinskog mora 1879. godine, pod predvođenjem đenerala ađutanta Lazareva, dođe u Turkmeniju. Đeneral Lazarev slučajno umre, a upravu nad vojskom uzme đeneral Lamakin, kojega Ahal - Tekinci kod Geo - tepe i pod upravom onog istog Nur - Verdi - Hana razbiju još grđe nego Persijance i Hivljane, tako da se ovaj morao potučen natrag povratiti. O ovome, razumije se, nije mnogo bilo poznato stranome svijetu, jer Rusija, kao i Ingleška, ratuje u Aziji krijući".
Ova pobjeda nad Rusima, Ahal - Tekincima je ulila vjeru u nepobjedivost, u što su ih još više uvjeravala hodžina predskazivanja. S druge strane, poslije ovog poraza, ugled Rusije u srednjoj Aziji znatno je opao. To se naročito osjetilo kod onih srednjoazijskih naroda, koji su bili pod Rusijom. Oni su počeli otvoreno sumnjati u njenu moć. Zbog toga je carska Rusija morala neodložno riješiti ahal - tekinsko pitanje i poslati novu, mnogo bolju i spremniju ekspediciju. U tom smislu je odlučeno da se u Turkmeniju uputi najhrabrija vojska, pod komandom jednog od najhrabrijih i najsposobnijih ruskih generala. Jer, novi eventualni poraz ruske vojske u ratu sa Ahal - Tekincima, značilo bi definitivno gubljenje svakog uticaja na ovom dijelu Azije.

 

Generalu Skobeljevu povjerena Ahal - tekinska ekspedicija

 

Anto Gvozdenović, koji je bio u toku događaja, ovako je vidio čitavu aktivnost oko izbora novog komandanta espedicije: "Svršiti ovu tešku stvar i uzeti na sebe, predloženo je đeneralu Skobeljevu, jer uspjehu njegovu nije se sumnjala cijela Rusija, nego je uvjerena bila da će on kao i vazda održati pobjedu nad neprijateljem. Mislilo se - kao što je bilo projektovano - da će ova ekspedicija svršiti, ako iziđe za rukom, kroz tri ili četiri godine i mnogi ruski đenerali htjeli su uzeti komandovanje espedicijom i obećavali se kroz 2,3,4 godine svršiti espediciju, jer budući da nema željeznica i nikakvijeh udobnijeh putnih saobraćaja, kroz nepoznate, bezvodne i pjeskovite pustinje, nije bilo moguće ranije obećati. Skobeljev, koji je pokorio kokonsko hanstvo, odnio mnoge pobjede u Aziji i kojemu je Azija vrlo dobro poznata bila - obeća se, kao što pričaju, pokoriti Ahal - tekinski oazis u produženju godine. Ljudi, kojima su od česti poznata bila ova mjesta, nijesu mogli vjerovati da će se to tako brzo moći svršiti. Jednom riječju, Skobeljeva pošalju u Ahal - tekinsku espediciju glavnokomandujućim, koji je, kao što ćemo viđeti, ispunio svoje obećanje".

Cilj - veza sa Indijom

Rusija je Ahal - tekinskom ekspedicijom imala za cilj da izgradi "gvozdeni put" odnosno željezničku prugu, od Kaspijskog jezera, preko turkmenskih teritorija, do Indije, kako bi na taj način parirala engleskim pretenzijama na ovu prirodno bogatu zemlju. S druge strane, novoizgrađena željeznička pruga Rusima bi dobro došla za unapređenje privrednih odnosa i razmjenu materijalnih dobara sa Indijom. To su bile glavne pobude Rusije za slanje ambicioznog i vrlo sposobnog generala Skobeljeva u Ahal - tekinsku espediciju, o kojoj Gvozdenović piše: "Glavni je cilj Rusiji bila provesti gvozdeni put od Kaspinskog mora, prema zemlji turkmenskijeh planina k Indiji; jer kad se provede ovuda željeznica, koja je već početa i gotova na 120 vrsta, to će biti najbliži put u Indiju, ne samo iz Rusije, nego i iz centra Evrope, tako da će sva trgovina iz Indije prelaziti preko Rusije i putevima po kojima se sada prevozi trgovina iz Indije, malo će imati važnosti. Rusiju mnogo kritikuju zašto troši veliki novac za osvajanje novijeh zemalja u Aziji, i ne brinu se o unutrašnjem poretku i uređenju; no, njoj je dobro poznato da su se stari gradovi: Niniva, Vavilon, Bagdad, Egipat i mnogi drugi obogatili blagodareći trgovini sa Indijom, koja danas ima 250 miliona stanovnika.
Jedan ruski oficir, đeneralnoga štaba izračunao je da se može doći iz Pariza do Singapura, kad željeznica bude gotova, za 11 dana, ne računajući prelazak preko Kaspinskog mora. Višespomenuti motivi pobude, ili bolje reći, zastave Rusiju da pošalje đenerala - ađutanta Skobeljeva s vojskom u Ahal - tekinsku ekspediciju. Tako je i bilo. Blagodareći energičnoj radnji Skobeljeva neprestano su parobrodi Kaspinskog mora, prevodili vojsku, proviziju, municiju i mnoge druge vojničke potrebe iz Astrahana, Petrovska i Baku, u Krasnovodsk i Čikišljar. Ova dva mjesta izabrana su bila kao glavne rezerve tačke i depoziti sviju neophodnijih potreba za ekspediciju. Krasnovodsk je ruska varoš na istočnoj obali Kaspinskog mora; on ima vrlo lijepo i zaštićeno od vjetrova pristanište, tako da je vrlo udobno izvoziti na kraju soldate, proviziju itd., ali od Krasnovodska do Ahal-tekinskoga oazisa nalazi se bezvodna pustinja, po kojoj nije bilo moguće voditi vojsku.

Dolazak u pakleno mjesto

U Čikišljar, naprotiv, vrlo je neudobno izvoziti vojsku i druge vojničke potrebe, budući da u njemu nije bilo pristaništa, nego s parabroda morale su se stvari prenositi na turkmenske lađe i na kraj iznosti, ovo je bilo vrlo teško kad je rđavo vrijeme, nego put od Čikišljara Ahal - tekiskoga oaza bio je udobniji tijem, što se je moglo barem na nekojim mjestima (ako i vrlo rđavo) vode nalaziti. Još je Čikišljar imao to preimućstvo, što se nalazi blizu persijske granice, tako da su persijski trgovci mogli dobavljati mnoge neophodne potrebe vojsci".
Poznato je da je svaka vojna espedicija skopčana sa nizom opasnosti, koje vrebaju vojnike na svakom koraku. No, ono što je Anto Gvozdenović doživio u Čikišljaru, teško da se može opisati. Zato on i kaže da čovjek po hiljadu puta proklinje sudbinu, koja ga je dovela u ovo pakleno mjesto.

 

U Čikišljaru čovjek proklinje sudbinu koja ga je ovdje dovela

 

Kakav je bio čitav ovaj predio, a posebno Čikišljar, vidi se najbolje iz sljedećeg opisa: "Kad je sve bilo urađeno, tj. kad je svakoj stvari dat bio svoj pravac i kad je sve išlo kao što treba, onda Skobeljev počne krčiti put dalje. Nalazeći se u srednjoj Aziji, đe nema ni željeznica, ni mora, ni velikijeh rijeka, ni poštanskih puteva - čovjek nalazi lađe, koje vječito brode po pustinjama - to su kamile, koje zamjenjuju čovjeku sve više pomenute pomoćnike civilizovanih zemalja (željez. i t. d.) i one na svojim grbatijem plećima nose teška bremena i bez njih živjeti u ovakvijem mjestima nije moguće. Naći takav broj kamila koji bi mogao nositi svoj vojsci sve nužne stvari bilo je vrlo teško, budući da su te godine kamile bolovale i pocrkale; no blagodareći jednome ruskome trgovcu iz Turkestana Gromovu, koji doznavši da je Skobeljev naznačen šefom ekspedicije, odma skupi nekoliko hiljada kamila i kroz ustjurijske pijeske dovede ih sam u Turkmeniju, i učestvovao je u svima bojevima i bio vrlo hrabar. Razumije se njemu kao trgovcu država je platila, jer je to bilo njegovo zanimanje, no je ovđe bio važan momenat i to što on nije nikakavijeh apriorističkijeh kontrata i uslova činio iz uvaženja prema Skobeljevu".

Spas u kamilama

Zahvaljujući velikom patriotizmu ruskog trgovca Gromova, u bezvodnoj pustinji, kamile su zamijenile željeznicu, velike rijeke i luksuzna poštanska кola, kojima se ranije dopremala vojnička oprema i ratni materijal. U Čikišljaru su razapeti šatori za vojsku, pored kojih se nalazi jedna drvena kućica, u kojoj je smješten glavnokomandujući general Skobeljev.
Prije dolaska Rusa u Čikišljar, Turkmeni su evakuisani, pa Rusi u njemu nijesu našli ništa, osim nekoliko kibitki (pokretnih kućica, koje su turkmenska plemena prenosila iz mjesta u mjesto) i nekoliko drvenih kućica, koje su bili dućani jermenskih trgovaca. Jedino je bolnica bila pristojno uređena.
Na pitanje: Šta predstavlja Čikišljar? Gvozdenović odgovara: "Upravo se ne može opredijeliti na što je nalik? Vi u njemu vidite razvaljene kibitke, koje su razbacane po vrućem pijesku u kojemu tone noga gotovo do koljena, osim toga u njemu ima nekoliko drvenijeh kućica, tako zvani dućani u kojima trguju jermenski trgovci, malo dalje razapeti su čadori u kojima žive soldati i najposlije jedna drvena kućica u kojoj je živio komandujući vojskom đeneral Skobeljev. Može se reći, razumije se odnosno, da je bolnica bila uređena dosta dobro.
Ne gledajući što je Čikišljar pored mora, u njemu je vazduh dosta suh i neprijatan. Vrući pijesak u kojemu greznu noge, silna vrućina, slana voda, nekakve osobite muhe i komarci, prašina u oči - ovo su dostojanstva Čikišljara u kojemu čovjek hiljadu puta proklinje sudbinu koja ga je ovdje dovela".

Govor Skobeljeva

Kad je krenuo prvi ešalon, Anto se našao u njemu kao štabni ljekar. Ispred njih su išli saperi. To su bili pripadnici inžinjerijskih jedinica, koji su imali zadatak da pronađu najpogodniji put, koji su na najkritičnijim mjestima bili dužni popraviti, kako bi omogućili lakši prolazak artiljeriji. Evo, šta je o tome Anto zapisao: "U ovom prvom šalonu ja sam bio naznačen ljekarom i morao sam se s njim otpraviti. Pred odlazak vojska je, po zapovijesti glavnokomandujućeg, bila razrađena u frontove i čekala glavnokomandujućeg koji je htio viđeti je li sve u redu. Kada je sve bilo spremno, onda Skobeljev sa svojom svitom dođe na bijelom konju, pozdravi se s vojskom i u nekoliko riječi rezimira im uzroke zbog kojijeh su Rusi u prvim ekspedicijama postradali, ukaže im načine, kako će se vladati u bojevima s Ahal - Tekincima, napomene im da se sjete mnogih bojeva u kojima su ruski soldati odlikovani. U opće slovo, koje im je on dosta krasnorječivo govorio, bilo je vrlo umjesno i pametno, tako da je ono kao električni tok proteklo kroz žile sve vojske, koja ga je slušala.
Skobeljev se sa pratnjom vrati natrag, a mi na silu prirodnijeh prepreka pođemo dalje naprijed. Monotona, bezvodna i pjeskovita pustinja kroz koju smo išli, lišena bijaše svake biljke i pomena o njenom carstvu; kroz debele slojeve pijeska viđahu se, na nekim mjestima, male morske rakovine, koje svjedočahu da je ovuda nekada more gospodarilo. Ova priroda na svakaga proizvođaše rđav utisak, samo kamile, koje nošahu naša imuća preživajući gledahu ovo mjesto i kao da bjehu zadovoljne svojom otadžbinom".

 

Susret sa fatamorganom u turkmenskim pustinjama

 

Kad je vojska, raspoređena u frontove, bila spremna za napad, Skobeljev ih je pozdravio i dao im posljednja upustva, a zatim se vratio u štab. Vojska je krenula naprijed, kroz bezvodnu i pjeskovitu pustinju. Kamile su im bile jedino transportno sredstvo. Žeđ i neosnovana žega usporavale su nastupanje kolone. No, i pored toga, kolona se uporno kretala naprijed, sve dok nije stigla u Čat, mjesto za koje Gvozdenović kaže: "Žedni i umorni produžimo put naprijed u nadi da već takvoga gadnoga i nesrećnoga mjesta kao Karadžibatir nećemo naći dalje. Priroda bijaše jednaka, sunčani zraci još vrući, a soldati podahu masovno od sunčanice, tako da ih već mnogo bilo pripeto na kamile. Ovakvijem putem mi dođemo u mjesto koje se zvaše Čat i koji ja nikada neću zaboraviti! Ovo je mjesto najcrnje i najjadnije u cijeloj srednjoj Aziji, a mislim i na cijelom zemnom krugu! Njega sami Turkmeni nazaivaju paklom. U njemu bijaše silna vrućina, a iz rijetka duvahu nekakvi vrući vjetrovi kao god iz peći; stearinove svijeće, koje smo htjeli večerom zapalili da se vidimo, bjehu se rastopile... Ja sam mislio da ću se ovde opržiti... Nigđe toliko ponora jama, propasti) nijesam vidio kao u Čatu, koji se sve većma i većma umnožavaju. Pričaju koji su poslije nas prolazili, da je na jednom mjestu u Čatu propala bila zemlja i utonule dvije natovarene kamile, koje se i danas tamo nalaze".

Otrovna voda Atreka

U malaričnom Čatu stacioniran je jedan garnizon vojske, koji je imao zadatak da srijeće i prati vojsku, koja je stizala kao pojačanje. Pored Čata teče rijeka Atrek, uz koju je svojevremeno Aleksandar Makedonski išao u Indiju. Voda ove rijeke je, prema nalazu jednog ljekara, neupotrebljiv za piće. Međutim, "silna žeđ ne vjeruje u hemijske analize i mnogi koji su pili Atrečku vodu životom su platili, jer su umirali od dezinterije".
Umorna vojska se po, teškom terenu jedva kretala. Ali, moralo se naprijed, a što se tiče narednih mjesta, ona se ni po čemu nijesu razlikovale od Čata.
Gvozdenović je primijetio da se u turkmenskim pustinjama javljaju neke čudne prirodne pojave, za koje obični vojnici nijesu znali da je u pitanju fatamorgana. Evo, što Anto o tome kaže: "Ne mogu da ne spomenem o nekijem prirodnijem pojavama, koje se često priviđaju u turkmenskijem pustinjama. Nekoliko puta pred nama se pokazivalo more, rijeka ili jezero tako jasno, da su soldati trčali da se napiju vode, ali na žalost došavši tamo niti je bilo mora, ni rijeke, ni jezera nego samo priviđenje i soldati se opet natrag žedni vraćali pričajući družini o ovome božjem čudu. U samoj stvari neki put se tako jasno predstavljalo kakvo jezero da je to teško bilo vjerovati da je to miraž. Često je bilo smiješno kad neki soldati nijesu htjeli ići da piju đe je baš bila voda, misleći da je to priviđenje i prevara".

Bolnica u Duz-Olumu

Sljedeće mjesto, u koje smo stigli, bio je Duz - Olum. U njemu se nalazio jedan garnizon ruske vojske, još iz prethodne ekspedicije. Tu se nalazila i dobro opremljena bolnica, koja je bila snabdijevena ljekovima. U toj bolnici je Gvozdenović bio raspoređen za ljekara, gdje je ostao gotovo mjesec dana.
Duz-Olum se nalazi među dvijema rječicama, pa je u njemu život bar donekle podnošljiv. Ubrzo je u Duz-Olum stigao i general Skobeljev, koji je, poslije dva dana odmora, pošao dalje.
Anto je ostao u bolnici, u želji da oboljelim od dizenterije i skorbuta pruži što bolju ljekarsku pomoć. Evo, kako je Anto opisao taj mjesec dana liječenja: "Za vrijeme moga mjesečnog bavljenja u Duz - Olmu, u bolnici su bile samo dvije bolesti: dizenterija i skrobut. Uzrok dizenterije po većoj časti bila je rđava voda, koju su soldati pili među Čikišljarem i Duz-Olumom. Od bolesnika dizenterije umirao je veliki procenat, a što se tiče ljudi, koji su skorbutom bolovali može se reći da je umirao vrlo mali procenat, ne gledajući na to što je skorbut silno bio raspstranjen i dolazio do akme.

 

Čuli cvrkut ptica koji su bili zaboravili

 

Pročitavši svu literaturu skorbuta, ja mislim teško je naći takve egzemplare skorbuta kao što se moglo viđati u Ahal - tekinskoj ekspediciji. Skorbut je dolazio do takvog stepena da su sve noge bile u ranama, svi zubi ispadali... Među glavnijim uzrocima, osim nedostatka u biljnoj hrani, ja mislim, glavnu ulogu igrala je nostalgija, jer su ljudi odma prebolijevali kad su se vraćali natrag".
Poslije mjesec dana provedenog u Duz-Olumu, Anto Gvozdenović je dobio naređenje za pokret, pa se priključio prvom ešalonu novodošle vojske. Anto se kretao na konju, kroz guste oblake prašine, od kojih nije mogao vidjeti ni grivu svojega konja. Put do sela Ter-Sakan bio je za Anta najteži u životu. No, i pored toga, Anto sa optimizmom gleda naprijed. Za njega je Ter-Sakan bio neuporedivo bolji od prethodnih mjesta, pa kaže: "Najposlije mi dođemo u Ter-Sakan, koji se nalazi na riječici Sumbaru, koja protiče pokraj Duz-Oluma. Sumbar se može prije nazvati potočićem, nego rijekom, jer ova rijeka na najširem mjestu nema sežanj širine. Ter - Sakan je sa sviju strana opkoljen peskovitijem brdima, koja se podižu od prilike 1.500 stopa nad morskom površinom, tako da se Ter-Sekan nalazi u dolini, koja je na nekoliko mjesta ispresijecana rijekom Sumbarem, blagodareći kojoj u Ter- Sekanu raste masa saksuale. Teško je prestaviti, kako je prijatno poslije mučnoga puta počinuti očima i na saksula, kojim se barem zelenjaše".

Dolazak u Hadži - Kalu

Poslije dugog i napornog puta, na kome je posebni problem bila voda, Anto Gvozdenović je, sa svojim drugovima, stigao u Hadži-Kala. Tu su naišli na vrlo lijepu i zdravu vodu, uz bujnu vegetaciju, za koju Anto kaže. "Već je bilo 4 sata popodne, kad samo došli u Hadži-kalinsku dolinu, koja nam se pokazala kao zemni raj poslije monotonijeh pustinja koje smo prolazili. Ovđe smo našli vodu kakve nijesmo još s Kavkaza pili i mogli smo sjesti u lad pod drveće na zelenoj poljani i čuti cvrkutanje različitijeh tica, koje smo već gotovo bili zaboravili. Hadži-kalinska dolina sklonjena je sa sviju strana gorama, između kojih jedne su bile niske, a druge dovoljno visoke kao n.pr. Kopet-Drag, granica među Turkmenima - Teke, Persijom i Ahal - tekinskim oazisom. On je visok 3.500 stopa nad morskom površinom. Hadži-Kala bilo je pošljednje mjesto koje je prinadležno Turkmenima - Teke. Ono je više vredelo, kao što su se soldati izražavali, nego sva Turkmenija".
Iz Hadži-Kala ekspediciju je put vodio u Bendesen, zdravo mjesto sa čistom izvorskom vodom, koja je pripadala Ahal-Tekincima. Ovdje se ekspedicija po prvi put srela sa nečim nalik na kuće, od kada su napustili obale Kaspijskog jezera. Ekspedicija je za sobom ostavila zemlju Turkmena - Teke, čije se stanovništvo razbježalo po okolnim mjestima. Jedni su prišli Ahal - Tekincima, drugi su primili rusko podaništvo, a treći su prebjegli u Persiju.

Pokret prema ahal - tekinskim teritorijama

Vojska je rado hitala u pravcu Ahal - tekinske oaze, ne obazirući se na svu opasnost koja ih je tamo čekala, jer su im turkmenske stope već bile dojadile. O tome pokretu prema ahal - tekinskim teritorijama, Gvozdenović piše: "Iz Bendesena mi smo krenuli ujutru rano i morali smo se podizati uz Kapet Dag. Put je bio vrlo rđav, negđe u cik-cak, a na nekojim mjestima sa svim navišice. Ovuda su Ahal - tekinske čete, često napadale na prolazeću vojsku i tain: jer je ova mjesnost za napadanje vrlo udobna, blagodareći uskome putu po kojemu ne mogu dvije kamile uporedo ići, i takvijem načinom prolazeća ovuda koliona vrlo je rastegnuta. Na nas nije bilo nikakvog napadanja nego samo izišli mirno na tako zvano Kopet - Dagsko ždrijelo, odakle se našem pogledu odkrije neizmjereni horizonat prostrane, pjeskovite pustinje, Kara-Kuma, koja ide čak od Araljskog mora; u podnožje Kopen - Draga viđaše se Bami - kraj ili boljereći početak Ahal - tekinskoga oazisa, koji leži među Kara - Kumskom pustinjom s jedne strane, a s druge gorom Kopet - Dragom, koja se produžava do merveskoga oazisa i leži kao visoki, dugački i nedostupni bedem među Persijom, Ahal - tekinskijem i mervskijem oazisom.

Pogibe i dr Studicki koji je boravio u Crnoj Gori

 

Odmorivši se na Kopet - Dagskom ždrijelu, mi se krenemo naniže u Bami, mjesto u kojemu se nalazila ruska avan - garda i glavnokomandujući ćeneral Skobeljev".
Kada su Ahal - Tekinci doznali da će ih Rusi ponovo napasti, koncentrisali su se u najvećoj tvrđavi čitave oaze, zvanoj Geok - Tepe, odakle su do tada redovno izlazili kao pobjednici u borbi protiv neprijatelja.
Do prvog okršaja sa Ahal - Tekincima došlo je kada su ovi napali dr Studickoga sa 12 Kozaka. U neravnoj borbi poginuo je dr Studicki i nekoliko Kozaka, a ostatak je spasio jedan bataljon vojske, koji je tuda sliučajno prolazio.

Česti napadi na ruske bataljone

Opisujući ovaj događaj, Anto Gvozdenović je zapisao: "Istina Ahal - Tekinci su često napadali na prolazeće ruske bataljone, po turkmenskijem stepama, a takođe i u oazisu, đe im je ispadalo za rukom. Birali su se najbolji konjici među Ahal - Tekincima, u Geok - Tepe, i formirali su čete od sto, dvjesta i do hiljade druga, i napadali đe su viđali prliku, tako n. pr. napalo je u Bendesenskoj dolini oko 60 Ahal - Tekinaca na d-ra Studickoga, koji je bio poslan iz Bami u Bendesan na eksperti. Stvar je bila ovakva: Poštar kojeg su Turkmeni pratili proginuo je u Bendesen, i bila je sumnja na Džigite (najbolje izvježbani konjanici i najbolji junaci - primjedba autora), koji su ga pratili, i zbog toga su poslali D-ra Studickoga kao eksperta: s njim je bilo 12 Kozaka, koji su ga pratili. Kad je dr Studiciki došao u Bendesen onda na njega napadanu Ahal - Tekinci (do 60 ljudi) i okole ga sa sviju strana tako da on s Kozacima nije uspio sebi šanac ograditi, nego se pribiju na jednome kamenu iza kojega su se dugo branili. Studicki pogine i nekoliko Kozaka, a oni drugi bili su svi teško ranjeni. Oni se nijesu htjeli predavati neprijatelju, koji je bio pet puta silniji od njih, nego su se junački borili i razumije se svi bi poginuli da nije pristupio u pomoć jedan bataljon vojske, koji je slučano ovuda prolazio u Bami. Ovo se može nazvati rijetkim primjerom junaštva u kojemu se je dr. Studicki hrabro podnio.
Dr Studicki bio je u Crnoj Gori u vrijeme rata s Turcima 1877. godine; U Ahal - tekinsku espediciju bio je poslat od strane Crvenog krsta, a takođe bio je u ljekarskom štabu. Poslije smrti d-ra Studickog bio je ličnijem ljekarom Skobeljeva i štaba dr Malaševski, koji nije dugo zauzimao ovo mjesto jer se ranio i na mjesto njega sam je stupio i bio do svršetka ekspedicije":

Staro i hrabro pleme

Zahvaljujući izuzetno povoljnom geografskom položaju ahal - tekinske oaze, koja je nepristupačna, jer je s jedne strane oivičena ogromnim bezvodnim pustinjama, a s druge neprohodnim planinama, Ahal - Tekinci su bili poznati kao izuzetno hrabro pleme, koje nikada nije priznavalo tuđinsku vlast. Zemljište ahal-tekinske oaze je vrlo plodno, zahvaljujući malim rječicama i mnogobrojnim izvorima, koji izviru ispod Kopet - Daga. Vještačko navodnjavanje oaze dovedeno je gotovo do savršenstva, te u njoj uspijevaju: pšenica, ječam, džugura, (nalik, na kukuruz - primjedba autora), pamuk, loza, dud, breskva, dinje i lubenice. U svakom selu je podignuto utvrđenje, u koje se, u slučaju napada, skuplja čitavo selo, iz kojeg se brani. Na tvrđavi se nalazi mnogo prozorčića, koji su podesni za otvaranje vatre na neprijatelja. Utvrđenja su opasana dubokim kanalima, koji su ispunjeni vodom, tako da predstavljaju mala vještačka ostrva. Gvozdenović dalje kaže:
"Ahal - Tekinci su najistaknutije turkmensko pleme, kako po izuzetnoj hrabrosti, tako po materijalnom i duhovnom bogastvu. Društveno uređenje Ahal - Tekinaca je jedinstveno u svijetu. Oni su sami sebi istovremeno i sluge i gospodari, a starješinu svojega sela, hana, samo nominalno priznaju. Kod njih običajno pravo zamjenjuje pisane zakone i ono je neprikosnoveno. Na Narodnim skupštinama se rješavaju sva važna pitanja. Svako selo ima svojega hana, za koga se prije bi moglo reći da je savjetnik, nego upravitelj. Hanovi se biraju po izbornom sistemu, a ne po pravu nasljeđa. Konkretno, iozbor hanova vrši se na najdemokratskiji naćin, bez protekcije, ljudi pametni, junaci i pošteni; ali se oni lišavaju vlasti i upliva nad narodom, ako nije njihova radnja povoljna narodu. Jednoga hana koji bi vladao cijelim oazisom oni nemaju; premda biva i tako da jedan han kad je junak i pametan čovjek, ima upliv nad cijelim narodom i biraju ga glavnokomandujući u vrijeme rata, kao što je bio n. np. Nur - Verdi - Han koji je održao znamenite pobjede nad Hivincima, Persijancima i Rusima i imao je plemenite osjećaje."

 

Kod Ahal - Tekinaca mrtva glava plaća se novcem

 

Gvozdenović posebno ističe: "Vrlo je čudnovato, što u Ahal - Tekinaca nema krvne osvete, nego ubica mora plaćati za mrtvu glavu novcima, i ako nema on, to plaćaju najbliži njegovi rođaci.
Ovo junačko pleme nema ni regularne ni stajaće vojske, nego opet oni se dijele na mirne stanovnike ili tohtamišce i vojničke junačine ili utemišce, no kad je potreba oni su svi vojnici. Svaki od njih još iz malena uči se jahati na konju, gađati iz puške i vladati nožem i sabljom. Baš je teško naći narod, koji bi znao, bez sistematičnog učenja učitelja, ove tri vrste vojničke vještine, kao što ih znaju Ahal - Tekinci koji se neprestano praktikuju četujući okolo svojega oazisa i braneći ga od neprijatelja.
Budući da u njih nema ni telefona, ni pošte, niti kakvijeh saobraćaja, oni se boje iznenadnog i neočekivanog neprijateljskog napadaja, pa za to drže postojano stražu oko oazisa, koji im po osobitijem signalima daje na znanje, da na njih ide neprijatelj, a oni se spremaju da ga dočekaju". Straže daju znak za uzbunu i to: ognjem noću, a danju dimom. Imaju brzonoge konje, a okupljaju se u čete više puta u toku godine. Četovođe im se zovu serdari. Serdari su ličnosti koje čitavi narod uvažava i poštuje. Zadobijeni plijen dijele na jednake djelove, a ako koji iz družine pogine, njegovoj porodici daju najveći dio. U slučaju da ne uzmu nikakvoga šićara, svi su obavezni materijalno pomagati porodicu ubijenog. Zarobljenike ili prodaju, ili ih zadržavaju kod sebe da im služe. Za vrijeme dok Ahal-Tekinci ratuju, njihove žene, osim domaćih poslova, obrađuju zemlju. Kod njih poligamija nije karakteristična, kao kod drugih istočnih naroda, мada ima i kod njih slučajeva da pojedinac drži po nekoliko žena.

Teško do žene

U vezi sa ženidbenim običajima, Gvozdenović piše: "Ženidba je u njih skopčana s nekojim preprekama, tako da se nije lako svakome ženiti, n.pr. mladoženja šalje prijatelja - prosca da mu prosi đevojku; ako su roditelji saglasni, đevojka se ne pita, to onda objavljuju cijenu, t.j. koliko muž ili mladoženja mora da plati za djevojku. Cijena zavisi razumije se od ljepote djevojačke i mnogijeh drugih stvari, ali uopće može se reći da su cijene vrlo visoke. Dugo se pogagađu, a ako se pogode onda odma čine svadbu. U mladoženje se skupljaju svi njegovi rođaci i prijatelji i dovedu mu ženu. Odža pročita molitvu iz Kurana i brak je svršen. Mladoženja vodi ženu k sebi i živi s njom 11 dana. Poslije ovoga roka roditelji uzimlju od muža svoju kćer i drže je, dok muž ne plati sav dug t. j. te novce koje je obećao za đevojku. Plaćanje ovog duga produžava se često po nekoliko godina i nevjesta sve živi u roditelja. Za što ne uzimaju novce naprijed i za što ovako rade ne znam. No mladoženje ne urgiraju ovom, tako reći privilegijom, nego se staraju da otkupe svoju ženu, premda ih nikakav zakon ne veže da ovako produžavaju dalje, i da se žene po nekoliko puta samo na 11 dana. Ja bih želio znati, šta bi se radilo u civilizovanom svijetu, đe civilizacija progresira, i po koliko puta ljudi bi se ženili samo na 11 dana kad bi im bilo ovako slobodno?..."

Značajna uloga u porodici

Ahal - Tekinske žene su, kao i svuda na Istoku, u podređenom položaju. Međutim, one imaju više slobode i igraju veću ulogu u porodici i društvu, nego žene u drugim mjestima srednje Azije. Evo, što je o njima Gvozdenović zapisao: "Ahal - Tekinske žene nalaze se (s jevropskog gledišta) u ropskom stanju, kao i svuđ na Istoku, ali opet imaju više slobode i igraju veću ulogu, nego žene u Persiji i drugijem mjestima u Srednjoj Aziji. U njih žene ne sakrivaju glavu, kao u drugijeh i one govore mnogo slobodnije s muškarcima. Mnoge njihove žene igrale su veliku ulogu i imale upliv nad cijelim selima, blagodareći junačkijem podvizima. Mnoge od njih učestvovale su u četama: jer su dobro znale jahati na konjima i vladati sabljom i nožem. Ahal - Tekinske žene u opće nijesu lijepe (premda sam ja vidio dvije vrlo lijepe žene, crnijeh očiju i kosa raspletenijeh, kad je bio juriš i zauzeće Geok-Tepe). One su fizički vrlo razvijene i visoka rasta, ali budući da se zanimaju težačkijem rabotama,one su grube i nemaju one ženske nježnosti, nego opet one su vrlo sposobne ljubiti; nose šalvare i u opće oblače se kao turske bule, samo ne sakrivaju lice".

Sin Ahala proda konja i kupi prah, olovo i oružje

 

Za razliku od žena, Ahal Tekinci su mnogo ljepši. O njima Gvozdenović piše: "Ljudi su mnogo ljepši od žena; oni su visoki, muskulozni, hitri. U njih ima lijepih tipova, premda velike jagodice napominju mongolsku rasu. Oni briju svoju glavu; nose podkapak i odozgor veliku kapu od crne jagnjetine, tako da je na njih strašno pogledati prvi put. Ove kape su udešene vrlo dobro u ovijem žarkijem mjestima, jer one čuvaju glavu od sunca; obukač je njihov vrlo nepraktičan. Oni oblače nekakvu dugačku crvenu haljinu, koja se zove "halat" i doseže do peta. Ovaj halat je nalik na kaluđersku mantiju, samo što je nekoliko uži. Po halatu se opasuje (kakvom maramom), za pojas nosi dvije male puške (na krem i kapsulu), nož i pripasuje još sablje. O ramenu štuc ili šešanu i najposlije koplje. Ovaj može se reći čitav arsenal nikoliko ne smeta vještome, hitrome i hrabrome sinu Ahala, stići, pobijediti i uteći, blagodareći još svome brzome, visokome i neumornome konju. Njihovi konji slave se u svoj Aziji; kao što pričaju ljudi koji znaju, najljepši i najbolji konji izlaze kad se smiješa krv arapskijeh i ahal - tekinskijeh konja."
Ahal - Tekinci, o kojima je Gvozdenović pisao sa puno simpatija, bez obzira što je bio sa njima u ratnim odnosima, po mnogo čemu su ga podsjećali na njegove Crnogorce. Evo i za to primjera: "Trgovine u njih nema nikakve osim toga što Tekinac proda konja ili kovre, i za to kupuje prah, olovo i oružje."

Riječ je sveta

Jedan od karakteristika Ahal - Tekinaca, koju Gvozdenović posebno ističe, jeste borba protiv krađe, kao najvećeg poroka, za koju kaže: "Između karakternijeh crta Ahal - Tekinaca može se pomenuti o tome što se malo zna n.pr. što je krađa ili lupež, jer se u njih račua krađa za više prestupljenja nego ubistvo. Obećanje ili poštena riječ u njih se drži sveto, kao kod Arbanasa. Ne gledajući na to što su oni gotovi izjesti neprijatelja, oni vrlo uvažavaju i počituju i među neprijateljima junake i hrabre ljude. Ahal - Tekinci nijesu demoralizirani niti polno razvratni kao drugi srednje - azijski narod koji ih opkoljavaju.
Broj sviju žitelja Ahal - tekinskoga oazisa ne previšava 170.000; oni su samo privezani k svojoj otadžbini za koju su svagda gotovi umrijeti ili proliti krv, kao što su i dokazali osobito u pošljednje vrijeme".
Poslije slikovitog opisa ahal - tekinske oaze, Gvozdenović posebnu pažnju poklanja selu Bami, u kome su stacionirale glavne ruske snage, prije posljednjeg juriša na Ahal - Tekince i njihovog pokoravanja. Evo tog vrlo lijepog opisa: "Bami je dosta veliko selo, u sredini se nalazi citadela, a oko nje razbacane tekinske kuće, koje bjehu od gline umiješane i gotovo sve razvaljene; oko ovoga sela ne bijaše nigđe ni jednoga drveta jer su ih Rusi uništili u prvoj ekspediciji. Jednom riječju ovo mjesto nikoliko ne ličavaše na oazis nego prije na pustinju. Kad je ruska avangarda došla (ovaj put) u Bami, ona nije nikoga od žitelja našla osim jednog starca, s kojim nije baš filantropski postupila.
Bami je bilo, gotovo tri mjeseca avangardno ili frontovo mjesto cijele vojske Ahil - tekinske espedicije, mimo kojega vojska nije prolazila za sve ovo vrijeme, ne govoreći o rekognoscirovkama koje su često bivale.

Dva dijela ekspedicije

Glavna misao đenerala ađutanta Skobeljeva bila je centralizirati svu vojsku, tain, džebanu i druge vojničeke potrebe u Bami; jednom riječju on je htio da Bami igra takvu ulogu kakvu je igrao do sada Čikišljar i Krasnovodsk t. j. da se sve vojničke stvari, koje su potrebne za juriš i uzeće Geok - Tepe, prenesu u Bami i da Bami bude basisom i rezervom buduće radnje.
Skobeljev je govorio često puta oficirima da se Ahal - tekinska espedicija dijeli na dva dijela ili ekspedicije; jedna od ovijeh ekspedicija, od kojih će zavisiti naša buduća radnja i sreća, govorio je Skobeljev, onda će biti svršena, kad sva vojska i njene potrebe za buduću operaciju, budu koncentrisane u Bami. Ovaj dio espedicije od Čakišljara i Krasnovodska do Bami, teži je bio, po mnjenju ovoga znamenitoga đenerala, nego drugi dio espedicije iz Bami do ahal-tekinske tvrđave Geok - Tepe (plus juriš i bojevi) u kojoj je bilo zaтvoreno, kao što se čujaše, od 40 do 45.000 neprijatelja, ne računajući pomoć koju su oni očekivali iz mervskoga oazisa.
Budući da je Skobeljev kao glavnokomandujući dao impuls vojsci i zahtijevao da se ostvari njegova ideja, neprestani saobraćaj bio je među Bami i Čikišljarem i prevozile su se vojničke potrebe, ne gledajući na sve prirodne prepreke najvrućega godišnjega sezona; drugim riječima mašina koja je morala rabotati bila je okrenuta, ili bolje reći pustinjske lađe već su plivale".

 

Na Tekince sa petsto vojnika, nekoliko topova i orkestrom

 

Pošto su glavne ruske snage bile koncentrisane u Bami, Skobaljev je, sa jednim većim odredom, pošao naprijed da izvidi kako izgledaju Geok - Tepe. Ovu ahal - tenisku tvrđavu, o kojoj su, zahvaljujući u prvom redu turkmenskim špijunima, kolale razne hiberboličke priče, bilo je teško napasti. Ne vjerujući svemu tome, Skobeljev je lično htio da se uvjeri kakva je ova tvrđava i s koje strane bi joj bilo najzgodnije udariti. Skobeljev je, sa 500 vojnika, nekoliko topova i orkestrom muzike, bez koje nije htio ići u broj, krenuo na Geok - Tepe. Bilo je to 3. jula 1880. godine.
Evo kako je Gvozdenović to nastupanje na ahal - tenisku teritoriju vidio: "Idući po oazisu i prolazeći ahal - tekiska sela, ova vojska nije sretala nikakve važene prepreke od strane neprijatelja, od Bami pa do same Geok - tekinske tvrđave, ne govoreći o malijem sukobima po selima, đe su bila ranjena nekolika čovjeka. U Geok - Tepe su mislili da se je sva ruska vojska, koja se nalazila u Turkmeniji krenula na juriš da zauzme tvrđavu, pa su bili spremni da ih dočekaju. Skobeljev već nije s vojskom bio daleko i bio se je približio k Geok - Tepe, tako da su ga Ahal - Tekinci koji su se u tvrđavi nalazili već bili viđeli. U to vrijeme puknuo je top s Geok - tepinske glavice (koja se nalazi na sred tvrđave), koji je dao na znanje Ahal - Tekincima da ide neprijatelj, i da se spremaju na oružje, da ga dočekaju. Rusi su bili primakli od prilike 4 vrste od tvrđave i topografisti su hitali da nacrtaju i uzmu plan tvrđave i okolo ležeće mjesnosti.

Varka uspjela

Ahal - Tekinci, koji su mislili da se je ova vojska riješila ići na juriš ovaj dan, mnogo su se čudili (kao što su poslije govorili) i bilo im je vrlo smiješno da su se Rusi sa ovakvom malom vojskom riješili na njih udariti; pa zato počnu izlaziti u velikijem gomilama, iz tvrđave u susret neprijatelju. Rusi, dostignuvši svoj cilj (ako i ne sa svijem jer nije bilo vremena) počnu se vraćati i odstupati natrag, a Ahal - Tekinci za njima; no blagodareći noći, koja je brzo nastupila, jedni Ahal - Tekinci vrate se natrag u grad, a drugi se zaustave. Rusi takođe noće u Egenbatir - kala, jedna mala tvrđava, koja se 10 vrsta od Geok - Tepe nalazi. Cijelu noć je bila pucnjava sa obje strane, no nije bilo ništa osobitoga. Znajući Ahal - Tekinci da se Rusi nalaze u Egenbatir - kala, oni se riješe na njih napadnuti ujutro rano idućeg dana.
Bijelom zorom, 6. jula, Ahal - Tekinci iziđu iz Geok - tepe i krenu na Egen - batir - kala. Velika vika i prepreke koje su proizilazile među njima, dale si Rusima na znanje, da oni misle na njih napadati, i kad se je ova gusta masa bila približila na izvjesnu distancu, onde su ih Rusi, iz topova, gađali i ovijem zaustavljali njihovu navalu; no budući da je bilo ahal - tekinske vojske koja je bila noću došla i opkolila ruski logor - vrlo je bilo teško odbiti neprijatelja. Velika masa Ahal - Tekinaca, koji su pokrivali gotovo svu mjesnost od Geok - Tepe do Egen - batir - kala, navodila je na ovo malo odjeljenje ruske vojske veliki strah, i mnogi su mislili da će svi izginuti; jedan dio vojske (jedno krilo) na kojemu je bila najveća navala neprijatelja, već nije znala šta da radi, nego se je bio smeo.

Komanda u kritičnom trenutku

U taj kritički trenutak sam glavnokomandujući đeneral ađutant Skobeljev potrči na svom bijelom konju pod silnijem gradom neprijateljskih kuršuma, postavi u red i ohrabri vojsku, koja se bila smutila, komandova im te učine nekolike plotune na neprijatelja, kojega ovim načinom smetu i zaustave; budući da ova operacija nije na dalekom rastojanju proizilazila; Ahal - Tekinci ovaj put izgube mnogo ljudi i smetu se tijem više što je u njih bila rasprava i prepirke, jedni su htjeli da se vraćaju u Geok - Tepe i govorili su da nije bilo smisla da izlaze iz tvrđave, a drugi su govorili da treba ići naprijed. Neimajući jednog starješinu čije bi zapovijedi slušali, neznajući discipline ovaj put su Ahal - Tekinci izgledali kao stado brava, a ne kao vojska; a Rusi su se ovom njihovom smutnjom koristili i izmicali natrag, zaustavljajući ahal - tekinske gomile koje su na njih nasrtale ognjem iz topova i plotunima iz pušaka. Muzika, bez koje Skobaljev ne može, neprestano je svirla i na Tekince je proizvodila veliki strah, jer je ovo bio može biti prvi put da su oni slušali muzikalne zvuke, kojima su pripadali đavoljski ili svrh prirodni značaj.

 

Treba biti neprijatelja onijem čega on nema

 

Ahal - Tekinci nijesu dugo išli za Rusima, nego su se vratili natrag u Geok - Tepe vrlo radosni što su se vratili i odbili neprijatelja od svoje tvrđave, a Rusi još radosniji što su se spasili te ih nije ova masa progutala, vrate se u Bami i dovedu 16 ranjenika, mrtvijeh bilo je još manje".
Gvozdenović kaže da nije učestvovao u ovoj bici, u kojoj je Skobeljev ispoljio čudo od junaštva. Njemu su se svi oficiri koji su u ovoj bici učestvovali, po povratku ispod Geok - Tepe u Bami, pričali "da su oni bili u takvom kritičnom stanju kad ih je okružila neprijateljska masa, i da bi svi izginuli, da nije Skobeljev uzeo komandu lično i pošao pred tijem dijelom vojske đe je bila najviša muka. Nalazeći se pod afektom ovijeh utisaka oni su bogotvorili Skobeljeva i čudili se njegovoj vojničkoj vještini i hrabrosti".
Po povratku u Bami, Skobeljev je hrabrio svoju vojsku, obavještavajući joj da Ahal - Tekinci nijesu tako strašni, kako se o njima pričalo. Istina, brojni su, ali među njima nema nikakvog reda, ni vojničke discipline, pa će ih zbog toga biti lakše pobijediti. Samo sa njima treba voditi borbu na distanci, ne upuštajući se u borbu prsa u prsa, jer su na sablje mnogo vještiji i bolji ratnici nego Rusi. Završavajući sa uputstvima, Skobeljev je posebno podvalačio: "Tereba biti neprijatelja onijem, čega on nema": Ove riječi je Skobeljev često ponavljao.

Neumorne "lađe pustinja"

Poslije nekoliko dana Skobeljev je iz Bami otputovao u Krasnovodsk, "jer mu je trebalo izučiti ovaj put (200 vrsta) i lično se mogao uvjeriti i viđeti, da li je moguće ovijem putom, pomoću kamila, donositi tain iz Krasnovodska u Bami; osim toga on je hćeo doznati kako ide radnja na gvozdenom putu, koji se počeo biti graditi iz Mihailova zaliva. Iz Krasnovoddska on je pošao u Čikišljar da uskori prenošenje taina i kroz nekoliko dana opet dođe u Bami".
Tih dana je vladala nesnosna vrućina "da su govorili da će svakome biti oprošteni grehovi koji je u stanju preći iz Bami u Krasnovodsk i onuda preko Čikišljara opet u Bami, no ne gledajući na sve to, bili su svakidašnji saobraćaji među Bami, Krasnovodskom i Čikišljarem i neumorne "lađe pustinja" neprekidno su plivale".
U Bami se nalazila glavna bolnica, u kojoj su se liječili ranjenici iz prve Skobeljeve ekspedicije od 6. jula 1880. godine. U bolnici su svakodnevno pristizali i ranjenici, koji su zadobijali rane poslije manjih, ali stalnih, oružanih sukoba sa Ahal - Tekincima, do kojih je najviše dolazilo prilikom prenošenja hrane na putu između Bendesena i Bami. No, u bolnici je bilo i drugih bolesnika, koji su liječeni od raznih infektivnih oboljenja.
Ruske oružane snage zadržale su se u Bami više od tri mjeseca. Za to vrijeme načelnik štaba, general Grodekov, upućen je u Persiju da nabavlja hranu od persijskih trgovaca, jer je bilo izračunato da će hrana mnogo brže dolaziti iz Persije, nego iz Čikišljara i Krasnovodska.

Naredba da se paze bašte

Bami je, tih ljetnjih mjeseci 1880. godine, dobilo izgled varoši, i ako su u njemu, umjesto kuća, bile kibitke i šatori. Bami je imalo poštu i telegraf, koji su Ahal - Tekinci često kvarili, kad su doznali u kakve svrhe ruskoj vojsci služi. Osim toga, u jednome šatoru nalazila se improvizovana čitaonica, u kojoj su čitne novine i služene vijesti. Nju su, više u šali, nazivali "oficirski klub", i ako je raspolagala samo sa nekoliko stolova.
Kad je nastupio novembar mjesec, više nije bilo one nepodnošljive vrućine, pa se moglo lakše disati i kretati. Koristeći ovu povoljnost, glavnokomandujući ruske vojske naredio je pokret u pravcu Geok - Tepe. Jedan dio vojske, koji se nalazio u Duz - Olumu, dobio je naređenje za pokret iza Kapet - Daga, preko persijske teritorije, sa zadatkom da upozna i prouči put. Drugi dio vojske, koji se i dalje nalazio u Bami, krenuo je kroz oazu. Dalja zapovijest je da se obje vojske sastanu i sjedine u Egen - batir - kali, koja se nalazi u neposrednoj blizini Geok - tepinske tvrđave. Tu je bio predviđen odmor od nekoliko dana, dok se prikupi ostala vojska i pristigne komora. Dalji tok operacije tekao je po planu. Poslije četiri dana napornog puta kroz ahal - tekinsku oazu, jedinica u kojoj se nalazio Anto Gvozdenović stigla je u Egin. Zapovijest glavnokomandujućeg bila je stroga. Niko nije smio slomiti ni jednu grančicu u ovim divnim baštama.

 

Plijen od deset hiljada ovaca razdijeljen vojsci

 

O daljem toku događaja i koncentraciji ruske vojske uoči odlučujuće bitke, Gvozdenović piše: "Vojska (kavaljerija) koja se je iz Duz - Oluma otpravila preko persijske teritorije, došla je prije nas u Egin - batir - kale i već uzela u plijen oko 10.000 ahal - tekinskijeh ovaca, koje su se bile ispod Geok - Tepe otrgnule i koje je kavaljerija (Kozaci) zauminula i doćerala u Egen - batir - kale u logor, gotovo bez svakojeg boja. Ove ovce bile su odma razdijeljenje svoj vojsci, koja se je nalazila na različitijem tačkama među Čikišljarem i Egen - batir - kalom.
Približavajući se k Egen - batir - kali, pred nama se viđahu na horizontu, stijene Geok - Tepe, nad kojima se dizaše veliki dim; i mnogi govorahu da su Ahal - Tekinci razredili svoje kibite i imuće, krenuli da bježe; ali na žalost oni o ovom nijesu nikad ni mislili. Naš logor je bio razmješten u Egin - batirskim baštama, na tom mjestu, na kojemu je ruska vojska noćivala kad su Ahal - Tekinci na njih 6. jula mnogobrojnim masama napadali.
U Egen - batir - kali mi smo stojali oko 20 dana (od 31. nov. do 20 decem.) i čekali dok se vojska prikupila, koja je svaki treći ili četvrti dan dolazila i donosila tain i džebanu. Stojeći, u Egen - batir - kale, naslušali smo se raznijeh istinitijeh i lažnijeh glasova, koji su turkmenski i persijski špijuni donosili, odnosno Ahal - Tekinaca. Jedni su govorili da ih ima 40 hiljada u Geok - Tepe, drugi 30 hiljada i t. d. najposlije su govorili, da im ide pomoć iz Mervskoga oazisa i da im je obećana pomoć iz ingleške Indije. Na ove glasove malo je ko obraćao pažnju, ne gledajući na to što su neki od njih bili vjerni, kao što je poslije poznato.

Pripreme za juriš

Prije nego što je logor bio premješten iz Egen - batir - kala, trebalo je razgledati i poznati mjesta okolo Geok - tepske tvrđave, i izabrati mjesto budućeg logora iz kojeg se moralo ići na juriš na Geok - Tepe; jer 6. jula zbog malog broja vojske, nije bilo moguće; kao što je trebalo, razgledati mjesta, premda je rekognoscirovka 6. jula imala veliki značaj za buduću radnju. Zbog ovoga bilo je riješeno da se otpravi nekoliko vijske iz Egen batir - kala i razgleda mesto s jugo- zapadne strane Geok - Tepe; u 5 sati ujutru 4. decembra mi krenemo iz Egen - batir - kala, put Geok - Tepe, držeći se podnožja kopetdagske planine. Sve vojske bilo je 1.200 vojnika (konjanika i pješaka), 10 topova, nekoliko кola za ranjenike (ako ih bude) i tako zvana heliografna komanda.
Tek što smo se udaljili iz logora, nas su Ahal - tekinci primijetili i na Geok - Tepe pukne top, koji je oglasio stanovnicima da ide na njih neprijatelj i da se treba spremiti da ga dočekaju. Mi smo se već bili primicali blizu Jangi - Kala, koja se od Geok - Tepe 2 vrste nalazi, a Tekinci misleći da je ovaj dan bilo riješeno ići na juriš počnu izlaziti mnogobrojnim masma i zauzimati Geok - tepinsko predmešće Jangi - Kalu; pa budući da je bilo naređeno artiljeristima da vas oganj iz topova obrate na izlazeće iz tvrđave mnogobrojne gomile, Ahal - Tekinci se malo zaustave i povrate na se, i ovijem načinom Rusi su dostigli svoj cilj.

Strah od artiljerije

Razgledavši južnu stranu Geok - Tepe i izabravši mjesto za budući logor Jangi - Kalu, naređeno je bilo da se vojska povrati na lijevo s celju razgledati zapadni front (dno) Geok - tepinske tvrđave. Proći na zapadnu stranu bilo je vrlo teško, jer Ahal - tekinska konjica, koja je zauzimala Jangi - Kale, napadala je ostrag i sve vrijeme nas pratila. S Geok - Tepe neprestano pucao je top, koji nije nam učinio nikakvog kvara, ne gledajući na to, što su vrlo dobro gađali, jer zrno iz njihova topa uvek je padalo među našijema; tako da su se artiljeristi čudili kako oni divno nišane. Na Geok - Tepe nije bilo topova nego ovaj jedan, ali su očekivali da će im iz Merva doći 30 topova. Na stijenama Geo - Tepe bilo je mnogo falkoneta, koji su u vrijeme opsade nam prinosili mnogo kvara.
Kad je vojska bila došla prema zapadnoj strani Geok - Tepe, onda je zapovijeđeno bilo da svih 16 topova, koji su sa nama bili, obrate na Geok - Tepe i opale nekoliko puta, jer je trebalo znati, koliko se Ahal - Tekinci boje artiljerijskog ognja. Poslije ove operacije, onda svi Tekinci, koji su se nalazili na bedemima, u jendecima oko tvrđave i na drugim mjestima, počnu se sakrivati uznutra u tvrđavu.

 

Za pomračenje Mjeseca mislili da je gnjev Proroka

 

Već je bilo 4 sata po podne, i vojska, ostavivši poziciju, vrati se natrag da ide u Egin - batir - kale. Čim se mi krenemo s mjesta, Ahal - Tekinci nasrnu ostrag i napadnu s desnoga i lijevoga krila. Braneći se plotunima iz pušaka i topova, izmicali smo se malo po malo natrag, a Tekinci su nas pratili, dokle im nije smetnula mjesečina pomrčina, koja je njih jako začudila i mnogi su mislili da je to gnjev Proroka. Blagodareći mjesečnom pomračenju, na jedan put se smrkne, tako da se ništa nije viđelo, niti se moglo ići naprijed ni natrag, no budući da su se u Egen - batir - kala sjetili u kakvom smo stanju, naložili velike ognjeve, koji su nam služili kao putovodna zvijezda dok smo išli u logor".
U sukobu od 4. decembra nije bilo znatnijih gubitaka na ruskoj strani. Mnogi su sahranjeni, a ranjeni su idućeg dana otpremljeni u Bami jer je Egen - batir - kali bio planiran za buduće ranjenike, čiji se broj očekivao u narednim okršajima. Od 5. do 11. decembra ruska vojska je čitavo vrijeme radila na utvrđivanju logora, jer se svakog časa očekivao iznenadni napad Ahal - Tekinaca. Osim toga, ispitivano je ubojno dejstvo dinamita, kojim je trebalo rušiti tvrđavu Geok - Tepe, uoči samog juriša.

Glasine o bjekstvu Tekinaca

Umjesto očekivanog napada, 11. decembra su stigle vijesti da Ahal - Tekinci namjeravaju tražiti spas u bjekstvu i napuštanju Geok - Tepe. Zato je donijeta odluka da se hitno uputi jedan odred prema Ahal - tekinskoj tvrđavi, kako bi se uvjerili u istinitost dobijene informacije. Međutim, kako je bilo kasno, ovo rekognosciranje nije dalo željene rezultate. Zbog toga je 12. decembra upućen novi kontigent vojske sa sjevero - zapadne strane Geok - Tepe, jer glasine o bjekstvu Ahal - Tekinaca nijesu prestajale. Čak se govorilo da su kamile već natovarene i spremene za pokret.
Sve te glasine povoljno su uticale na borbeni moral ruskih vojnika, koji su "se već bili primakli na 1.000 sežanja, sa sjeverozapadne strane, od stijena Geok - Tepe i prosuli silni artiljerijski oganj na tvrđavu Geok - Tepe, i okolo nje, po jendecima, u kojima su se Ahal - Tekinci nalazili". Gvozdenović nam dočarava te teške trenutke, pa nastavlja: "Na jedan put nagrne na nas sa svake strane tekinska konjica i pješaci; i mi smo bili u vrlo kritičnom položaju, da nije poslan odmah heliogram u Egen - batir - kalu, da nam pošalju pomoć, jer nije bilo moguće vratiti se natrag zbog velikog broja neprijatelja, koji nas je opkoljavao.
Poslije heliografa pomoć je bila odmah poslana, i kad je stigla na mjesto, mi smo se vratili večerom u Egen - Batir - Kalu. Ubijenih je bilo samo dva soldata, ranjenih četiri i peti dr Mališevski."
Zahvaljujući brzoj pomoći, probijen je neprijateljski obruč i ruske snage su se srećno izvukle, bez većih gubitaka. Narednog dana su se u Egen - Batir - Kalu našle na okupu sve snage koje su bile predviđene za juriš na Geok - Tepe. U tom smislu je napisana i dispozicija, po kojoj treba ići u cilju zauzimanja Geok - tepinske tvrđave i njegovog predgrađa, Jangi - Kale. Ovog puta je u juriš pošla samo kavaljerija, u jačini od 700 konjanika, i to takvom brzinom da ih je neprijatelj kasno primijetio, a što se dalo zaključiti po oglašavanju topa habernika, jedinog artiljerijskog oruđa s kojim su raspolagali.

Izučili slabost neprijatelja

Pošto je pročitao dispoziciju, načelinik štaba general Grodekov, u prisustvu glavnokomandujućeg, generala Skobeljeva, i svih načelnika, istu je razdijelio načelnicima. Tom prilikom je načelnicima pokazao mjesto "đe će koji stojati s vojskom i otkuda će udariti - jer su već mnogi Ahal - Tekinci bili izišli iz Geok - Tepe" i spremili se za napad.
Odlučeno je da se Jangi - Kala mora osvojiti 20. decembra, nakon čega bi se tamo premjestio logor. U tom smislu je već u 7 sati zakazanog dana, sva vojska bila postrojena u borbenom pokretu. Uoči polaska u borbu, vojnicima je "služeno molebstvije", a zatim im je govorio Skobeljev, posebno potencirajući korist i pouku, koja je izvučena iz dodatnih rekognosciranja, u kojima je on svaki put lično učestvovao. Tom prilikom je posebno naglasio: "Mi smo izučili sada i silu i slabost našeg neprijatelja, govoraše Skobeljev, " i sada znamo kako se treba s njima vladati jer je glavna stvar poznavati neprijatelja, u koliko je to moguće, a potom ulaziti s njime u boj". Vojske je bilo ukupno 5.000 konjanika i pješaka, a raspolagalo se sa 67 topova.

 

Junačka smrt generala Petrusijevića i nekoliko oficira

 

O samom toku napada Gvozdenović je zapisao: "Kad je sve bilo gotovo i spremno, onda jedno odjeljenje vojske u 9 i po sati krene naprijed pod komandom pukovnika Kuropatkina, kojemu je bilo naređeno da udari s jugo istočne strane Jangi - Kala. U 10 i po sati pođe drugo odjeljenje vojske pod komandom pukovnika Kozelkova, koji je morao udariti s jugo zapadne strane Jangi - Kala. S ovijem odjeljenjem vojske pošao je i glavnokomandujući đeneral Skobeljev i glavne sile vojske. Muzika je svirala neprestano, a Geok - tepinski top već je bio dao aber o našem primicanju i Ahal - Tekinci su zauzeli Jangi - Kalu.
Kad smo se bili već primakli na 700 sežanja od Jangi - Kale bilo je zapovijeđeno da se ovo predmješće koje je bilo punano Ahal - Tekinaca, bombardira iz topova, i poslije bombardiranja, kad se neprijatelj oslabi da se ide na juriš i uzme Jangi - Kala; blagodareći s jedne strane silnom bombardovanju, s druge odjeljenju vojske pukovnika Kuropatkina, Ahal - Tekinci su ostavili Jangi - Kalu i vraćali se u Geok - Tepe, ne dočekavši juriša, budući da im je artiljerijski oganj nanio bio mnogo škode i kvara. Konjanici su brzo umakli u Geok - Tepe, njihovi pješaci nijesu mogli tako brzo ostaviti Jangi - Kalu.

Ulazak u Jangi - Kalu

Poslije drugog bombardovanja, ruska je vojska ušla u Jangi - Kalu s malom mukom i utvrdila logor na 900 sežanja od zidova Geok - Tepe; logor je bio odma utvrđen sa svake strane i u njemu se vojska razmjestila u ovakvom poretku. Najpre je bila postavljena artiljerija i sva obrnuta na Geok - Tepe, za artiljerijom, grupirane su bile glavne silne vojske, okolo logora bila je razmještena kavaljerija s desne i lijeve strane. 20. decembra nije bilo više od 20 ljudi ubijenih i ranjenih.
Jangi - Kala bila je izabrana za logor, budući da je to bilo najudobnije mjesto oko Geok - Tepe, iz kojeg se moglo ići na juriš, prvo zbog toga što je naslabija zidina Geok - tepinske tvrđave bila obrnuta prema Jangi - Kali, drugo što je voda bila u našim rukama i budući blizu Kopt - Daga, lako se je vidio put, po kojemu su Mervici morali doći Tekincima u pomoć. Zauzevši Jangi - Kalu i nalazeći se na 900 sežanja distancije od Geok - Tepe đe se nalazilo 40 - 50 hiljada neprijatelja, razumije se, bilo je vrlo neprijatno i teško živjeti i nalaziti se u maloj vojsci ako je i bila bolje oružana, blizu ovoga susjeda blagodareći kojemu nije bilo vremena ni vode se napiti, a nekmoli mirno večerati i leći spavati, jer najmanja pogreška sa strane Rusa lako je mogla biti uzrokom da ih ova masa proguta i uništi sa svim. I danju i noću zviždali su neprijateljski kuršumi okolo ušiju i svaki dan za vrijeme 22 dana opsade bivalo je 2, 3, 4 ubijena i ranjena vojnika ".
Zbog stalne pripravnosti, ruski vojnici i oficiri se nijesu presvlačili, svlačili i izuvali. S druge strane, Ahal - Tekinci su bili čvrsto odlučili, ili da pobijede, ili da izginu na Geok - tekinskim bedemima, na kojima se je ponosno vijorio zeleni barjak Prorokov.
Videći da pored njih ginu žene i djeca, Ahal - Tekinci su bili još ogorčeniji i žešći na protivnike.

Krvava operacija

Skobeljevu i njegovim saradnicima bilo je jasno da na juriš ne mogu osvojiti Geok - Tepe, pa su naredili da se kopaju tranšeje i paralele, po kojima se vojska morala približavati Geok - Tepi. Međutim, zbog silne neprijateljske vatre sa Geok - tepskih zidina, inžinjercima nije bilo moguće raditi.
O ovoj operaciji Gozdenović piše: "No, budući da silni neprijateljski oganj s Geok - tepskijeh zidina nije dozvoljavao rabotati saperima, bilo je riješeno učiniti demostraciju sa sjeverne strane Geoktepe, i tamo primiti neprijatelja, zbog čega je bilo poslano nekoliko vojske i topova, pod komandom đenerala Petrusijevića. Da ih ne bi Ahal - Tekinci primijetili, ova vojska se otpravila iz logora u 4 sata u jutru, a u 6 sati ona je već bila došla u bašte, koje su se nalazile na sjevernoj strani Geok - tekinske tvrđave. Željeti osvojiti nekolike kule, koje su u svijem baštama bile i u kojima su se Tekinci sakrivali - đeneral Petrusijević s vojskom započne žestok boj s Ahal - Tekincima i zaboravi da je njegov cilj bila demostracija, tako da su ove kule i bašte skupo stajale Ruse i Ahal - Tekince. Ovaj dan bilo je ubijenih i ranjenih Rusa od 80 - 100, među kojima je poginuo i sam đeneral Petrusijević sa nekoliko oficira. Neprijatelj je bio odbijen blagodareći junačkim ponašanjima knjaza Golicina i Eristova, koji su komandovali Kozacima. Tijelo đenerala Petrusijevića i sviju ubijenih bila su donesena i ukopali su ih blizu našeg logora".

 

Paljbom iz posljednje počasti raspalili po neprijatelju

 

U vezi sahrane generala Petrusijevića postoji jedan kuriozitet. Evo, o čemu je riječ. On je sahranjen u zajedničkoj grobnici sa nekoliko vojnika. Kad su neki oficiri predložili Skobeljevu da generala Petrusijevića treba sahraniti u posebnoj grobnici, on im je odgovorio: "Ako mene ubiju, neka me zakopaju zajedno sa soldatima bez privilegija, jer ja držim za čast biti ukopan sa soldatima na polju bitke!" Posljednja počast odata im je tako što je bilo naređeno "da se za njihovu vječnu pamjat, izmetnu svi topovi (67) koji su bili okrenuti na Geok - Tepe i pošalju Ahal - Tekincima od strane ubijenih posljednji pozdrav".
Od 23. do 28. decembra nije bilo većih okršaja, osim obične pucnjave, koja se i danju i noću nastavlja. Tek 28. decembra, kada je sasvim mrklo i bilo vrlo tamno, "jer mjeseca ne bijaše, iznenada, na jedan put nagrne na naše tranšeje, i malo i veliko, koje se u Geok - Tepe nalazilo", kaže Gvozdenović. On dalje nastavlja, pa kaže: "Budući da ih je bio veliki broj , oni nijesu, razumije se, svi mogli imati noževe, sablje i koplja, zbog čega su starci, žene i đeca oružani: sjekirama, kukama, motikama, lopatama i mnogijem drugijem rabotničkijem istrumenitima. I nožići i britve, i polovine nožica, bile su privezane na drugačijem držalima i s njima su išli u boj. Nije šala, kad se jedan narod riješi umrijeti na svoje rođeno ognjište i prolijevati pošljednju kaplju krvi za otadžbinu i vjeru! Narodni rat, meni se čini, grozniji je i strašniji nego ma koja regularna i stajaća izučena vojska, koja je snabdjevena ma kakvim oružjem.

Oštar odgovor Skobeljeva

Najveća navala Ahal - Tekinaca bila je, kao što rekoh, na tranšejama osobito na desnom krilu. U prvijem tranšejama nalazio se je tada jedan batalion od Apšeronskoga puka, koji je mnogo ove večeri postradao; jer komandir ovoga bataljona sa nekoliko oficira na to je mjesto posječen; Ahal - Tekinci uzevši barjak rečenoga bataliona ispresijecali su masu soldata. Osim toga (Ahal - Tekinci) ubivši komandira jedne baterije od topova i mnoge topdžije - uzmu jedan top i odvuku sa sobom u Geok -Tepe, iz ovog topa su nas kasnije gađali".
U najkritičnijim trenucima, prolazeći kroz tranšeje, koje su bile pune tjelesa, bez glava, i gazeći preko njih, general Skobeljev je nezadrživo jurio dok nije stigao do posljednjeg šanca, od kojeg su se na nekoliko koraka nalazili Tekinci, koji su preciznom vatrom gađali neprijatelja. U tom kritičnom trenutku Anto Gvozdenović, kao njegov lični ljekar, opomenu Skobeljeva, zašto tako reskira poginuti. Na te, u svakom slučaju dobronamjerne riječi, Skobeljev vrlo drsko Antu odgovori: "Kad budem ranjen onda sam u vašim rukama, a sad molim ne učite". To je Antu bila dobra pouka da sebe u buduće ne dovodi u slične neprilike, bez obzira na to što je Skobeljeva istinsi volio.

Gubici na obje strane

Opisujući ovu bitku, Gvozdenović je zapisao: "Ja nigda neću zaboraviti ovu strašnu i tragičnu sliku! Nije se vidjelo, kao što se kaže ni prsta pred okom, i uzalud se staraše oganj, koji se neprestano prosipaše iz ruskijeh pušaka, osvijetlili ovu apsolutnu tmušu, blagodareći kojoj je vrlo teško bilo poznati Rusa ili Ahal - Tekinca u ovome haosu.
Junačka, rešitelna i silna navala i korak Ahal - Tekinaca, prinudi Ruse da ostave prve šančeve, u kojima su Apšeronci izginuli, i da se povrate natrag, ali u taj isti trenutak Đ. Skobeljev koji se ovde desi, lično komanduje da se vrate za njim, natrag i odma zauzmu ostavljene šančeve. Čujući glas glavnokomandujućeg nijesu ga mogli viđeti jer je bilo tavno, odma zauzmu šančeve, a u to vrijeme prispje rezerva i odbije neprijatelja, koji se starao prodrijeti i na druga mjesta osim ovijeh šančeva. Od početka boja do kraja, svi topovi grmjeli su i tukli Geok - Tepe. Kad je boj prerastao, opet je poslana bila vojska da produžava rabotu i kopa tranšeje dalje, Ahal - Tekinci iz nova napadnu, ali su bili na sve strane odbijeni.
28. decembra poginulo je (ispresijecano) okolo 100 soldata, pet oficira i šesti dr. Trocki. Ranjeno je bilo 30 soldata i uzet jedan top i barjak. Ahal - Tekinaca poginulo je vrlo mnogo, jer je u našijem šančevima nađeno više od 200 tjelesina, ne govoreći o onijema, koje su oni sa sobom odnijeli.

 

Sa puškama "na gotovs" Rusi stojeći čekali izvan šančeva

 

Idućeg dana 29. decembra, da ne bi neprijatelj pomislio da su Rusi klonuli duhom, naređeno je bilo uzeti jurišom jednu tvrđavicu, koja se je 50 sežanja od Feok - Tepe nalazila i koja se kasnije zvala "Kula velikog knjaza".
U 2 sata po podne pukovnik Kuropatkin, poslije drugog bombardovanja iz topova, uzme Kulu velikog knjaza; jer silni artiljerijski oganj nije dopuštao Tekincima da se izmaljaju na bedeme Geok - Tepe. Uzevši Kulu velikog knjaza na njoj su bila, osim topova, prenesena 3 mitraljeza.
I ovaj dan bilo je ubijenih i ranjenih oko 80 ljudi. Večerom je bila provedena paralela iz tranšeje do Kule velikoga knjaza tako da se je moglo ići bezopasno od neprijateljskih kuršuma".
Ahal - Tekinci se ni dalje nijesu mirili s porazom, pa su 30. decembra, u 23 časa, prije izlaska, prešli u napad, uz zaglušujuću graju, koja je nadjačavala kanonadu topova i pucnje iz pušaka. No, i pored sve vike, Ahal - Tekinci nijesu mogli odoljeti "čestijem plotunima iz pušaka", pa su se morali vratiti natrag i to uz velike gubitke. U toj borbi se nije znalo ko koga bije. To je bila jedna od dotadašnjih najstrašnijih kasapnica, u kojoj su čak i Rusi, zbog gustoga mraka, jedan drugog ubijali.

Napad sa svih strana

Evo što je bilo dalje: "Od 30. decembra do 4. januara nije bilo ništa osobitog. Rabote su se produžavale, i sjedinjavale tranšeje putovima jedna s drugom. Iz tvrđavice, koja se zvala Kula velikog knjaza, provodile su se i kopale nove paralele bliže k Geok - Tepe; jer se odavde kopala podzemna mina, ili bolje reći podzemni put, kuda se nosio prah i s njime rušili geok - tepinski zidovi, u vrijeme juriša. Za ovo dva - tri dana bilo je ubijenih i ranjenih oko 50 ljudi, među kojima je bio silno ranjen jedan od najhrabrijih oficira u cijele vojske poručnik Abadzijev.
Pored Kule velikog knjaza nalazila se tako zvana "opservaciona kula", sa koje su se pazili svi pokreti i radnje neprijatelja. Budući daje ova bila viša nego Geok - Tepe, s vrha nje se mogla viđati sva unutrašnjost ove tvrđave i prebrojiti kibitke u kojima su Ahal - tekinci živjeli, ukoliko je bilo moguće tačno izbrojiti kibitke, izračunalo se je da ih je bilo 9.280, a u njima se je posmješćivalo 45.000 žitelja, računajući po četvoro ili petero čeljadi u kibitki".
Zahvaljujući "opservacionoj kuli", kao izuzetnoj pogodnosti, osmatrači su budno pratili pokrete Ahal - Tekinaca i njihove namjere za napad. Tako je bilo i 4. januara, kad su Ahal - Tekinci, između zalaska sunca i izlaska mjeseca, sa sviju strana krenuli u napad. O tome Gvozdenović piše: "S opservacione kule primjećeno je bilo 4. januara da se Ahal - Tekinci sabiraju (pred večer) u jendek oko tvrđave, i da misle napanuti do mjeseca na naše šančeve. Tako je i bilo, jer među zahodom sunca i izlaskom mjeseca, Ahal - Tekinci nagrnu sa svih strana, a osobito na lijevo krilo našeg logora, ili bolje reći šančeva, đe se nalazila martirna baterija.

Naređenje ruskoj vojsci

Bilo je naređeno vojsci još danju da čim se smrkne izađu svi iz šančeva, i držeći puške "na gotovs" čekaju stojeći neprijatelja, jer pred napadanjem obično malo su Tekinci pucali. Ovaj savjet, koji je bio dat vojsci glavnokomandujućim, prouzrokovao je željeće rezultate, jer blagodareći silnome ognju, koji se redovima prosipaše, Tekinci su bili strašno potučeni i vrnuti natrag, tako da je malo koji uspio doći do šančeva. Ranjenih i ubijenih bilo je oko 8 ljudi; (naše strane). Ahal - Tekinci su 4. januara grdno izginuli i poslije ovog boja nijesu se rješavali činiti više ovakva napadanja, i ako su mislili umrijeti u Geok - Tepe.
Sva mjesnost ispred našijeh šančeva, pa čak do Geok - Tepe, bila je pokrita ahal - tekinskijem tjelesima, jer ovaj put oni ih nijesu htjeli unositi. Kroz dva tri- dana, kad su počela ova tijela trunuti bilo je predloženo Ahal - Tekincima da pošalju nekolicinu da ih ukopaju, ili da ih skupe u gomilu i nabacaju zemljom, i bilo im je obećano da naši neće za to vrijeme pucati, dok ih budu sabirali i kopali; također bilo im je predloženo za vrijeme ovoga pregovaranja da se predaju ili barem otprave kudgod žene i djecu i za ovo nekoliko minuta ni sa njihove strane nije pucalo puške.

 

Kad pukne mina, svi u juriš na tvrđavu Geog-Tepe

 

Ahal - Tekinci odgovore na ove predloge da se oni nikad neće predati i dok i jednog teče, žene svoje i đecu oni će sami znati kako će s njima raditi i ne treba da se o njima Rusi brinu, što se tiče ubijenih oni ih nijesu namjerni kopati ni ticati, budući da im oni nijesu ni za kakvu prešu; ako su poginuli može biti tako im je suđeno. Evo sve što vi mi možemo odnosno vaših predloga kazati, reku Ahal - Tekinci nego, možemo ulaziti u šančeve, jer mi počinjemo pucati. Tekinci počnu pucati i započne se obična pucnjava."
Poslije neuspjelog pregovora sa Ahal - Tekincima, izvršene su temeljite pripreme za juriš i konačno osvajanje Geok - Tepe. Evo što je o toj odsutnoj borbi Anto Gvozdenović zapisao: "Prije nego što se moralo ići na juriš trebalo je izmjeriti dubinu i širinu jendeka, koji je bio iskopan oko geo - tepinske tvrđave. Neki oficir Kunakovski (Kozak) zaželi primiti na sebe ovu riskantnu - što se tiče života - rabotu, i noću se otprati pod sami bedem, izmjeri jendeke i zdravo se natrag vrati. Dubina jendeka bila je dva i po lakta, širina 7 lakata. Vode nije bilo, a rastojanje od našijeh šančeva do neprijateljske tvrđave bilo je 29 sežanja.
Podzemni put kuda se morao unositi barut, da se miniraju zidovi Geok - Tepi učini put kuda će se ulaziti u vrijeme juriša u tvrđavu, rabotalo se je neprestano i trebalo je biti svršen do 11. januara u veče, jer 12. januara moralo se je jurišom uzeti Geok - Tepe.

Podstrekivanje inžinjera

Skobeljev je često išao po tranšejama i razgledao treba li đegod što još obaviti; pred juriš najviše se nalazio u pošljednje vrijeme oko mine galerije i podstrekivao inžinjere da što prije rade, darovao je saperima nekoliko novaca da hitaju i brže kopaju podzemni put, jer je sve već bilo gotovo za juriš osim ovoga. Svakome je bilo dosadno živjeti i nalaziti se u ovakvom stanju i juriš se je čekao s nestrpljenjem, pa ma ko dobio!
Za pošljednja dva dana pred jurišem bombardiranje Geok - Tepe iz topova nije prestajalo po nekoliko sati svaki dan i noć. Martire su po cijelu noć fijukale iznad Geok - Tepe i Tekincima činile mnogo kvara.
Ubijenih i ranjenih od 4. do 12 januara bilo je otprilike 80 ljudi.
Blagodareći debljini geok - tepinskih zidova, topovi nijesu mogli prolomiti i učiniti u koliko je potreba put po kojemu bi se soldati u vrijeme juriša penjali zbog čega je bilo riješeno da se podbaci pod južni zid, Geok - Tepe nekoliko piroksilina koji bi srušio jedan dio zida i učinio put.
11. januara večerom Mičman Majer sa nekoliko volontera izvrši ovu zadaću i djejstviteljno breš koji je artiljerija probila uveliča se blagodareći eksploziji piroksilna.
Mina Kamera bila je već gotova. U njoj se nalazilo 2.880 funata praha.

Napad u zoru

Kada je sve bilo spremno i prigotovljeno k jurišu riješeno je bilo udariti na Geok _ Tepe 12. januara u 11 sati ujutru. Još večerom 11. januara razdane su bile dispozicije načelnicima i pokazana mjesta s koje će strane koja vojska udariti; također bilo je zapovijeđeno da u 6 sati ujutru vojska bude na svoja mjesta, a u 11 sati kad pukne mina i razglasi se njen tresak onda da idu naprijed na juriš.
Sva ruska vojska bila je podijeljena na tri odjeljenja i morala je udariti na Geok - Tepe sa tri strane. S jugo istočne morao je udariti pukovnik Kuropaktin t. j. s te strane đe je morala mina puknuti i učiniti mu put u tvrđavu. S južne strane đe se je nalazio glavno komandujući i rezerva morao je udariti pukovnik Kozelkov, a s južnozapadne strane pukovnik Hajdarov, kojemu je bilo zapovijeđeno da počne boj nekoliko minuta ranije nego oglasi mina i tijem smetne neprijatelja.
Bijelom zorom 12. januara svak je već bio na noge i na svojem mjestu. Svi topovi, što god ih je pod Geok - Tepe bilo, pucali su i bili obrnuti na ovu oblivljenu krvlju tvrđavu, kojoj nije bilo suđeno dugo durati. Bombardovanje produžavalo se je od 6 sati pa do 10 i 20 minuta. Topovi su zidove lomili, a Tekinci pod silnijem ognjem junački nabacivali zemlju i zagrađivali oštećena mjesta.

 

Za djecom u pustinji bolijaše i srce u krvnika

 

Silna grmljavina topova, gusti dim, grozeća smrt, trenutak pred jurišem i ne znanje posljedice proizvođahu osobiti utisak. Pukovnik Hajdarov već je bio započeo boj na zapadnoj strani Geok - Tepe s celju primamiti na sebe neprijatelja i odvući ga od tijeh mjesta zidina kuda su s vojskom morali ići na juriš pukovnik Kuropaktin i Kozelkov.
Bilo je došlo vrijeme da i mina svrši svoju rabotu. U 11 sati i 20 minuta zadrhće zemlja, kao od potresa, i pukne mina, koja podigne nekoliko sežanja u visinu veliki dio južno - istočne zidine Geok - tepinske tvrđave i prebaci je unutra, tako što je mnogo Tekinaca pritisnula, koji se i danas tamo nalaze.
Kad je mina svojim jekom oglasila da je izvršila svoju zadaću, svi topovi na jedanput umuknu, a vojska vičući "ura! ura!" potrči naprijed na juriš. Muzikalni zvuci zaglušavahu neprijateljske kuršume, koji se prosipahu s geok - tepinskih stijena i bijahu uzrokom što mnogi nijesu, do ovijeh stijena, doprli.

Kuropaktin u akciji

Vojska pukovnika Kuropaktina već je zauzimala južno istočne zidine Geok - Tepe, ili bolje reći, to mjesto koje je mina razrušila, a s južne strane - ne gledajući na breše koje su topovi spremali i zidove, koje je piroksilin bio razrušio - nije bilo dosta mjesta pripeti se na bedeme, zbog čega je bilo (još ranije) naređeno prisloniti stube, koje su se radi ove cjeli nosile.
Ahal - Tekinci su se dugo branili, puškama, sabljama, noževima, kopljima i kamenjem, i nijesu puštavali k sebi na bedeme; ali kad smo mi izašli na bedeme oni su bili sa svim slomljeni i počeli su bježati k sjevernijem vratima Geok - Tepe".
Anto Gvozdenović je posebno istakao neopisivu hrabrost generala Skobeljeva, koji je u najodlučnijem trenutku, sa isukanom sabljom, požurio uz bedem, pomoću ranije pripremljenih stuba, u čemu ga je spriječio pukovnik Kozelkov. Inače, Skobeljev je bio spreman da uleti među Ahal - Tekince. Mina, zapremine 2.880 "funata baruta, kod Ahal - Tekinaca je izazvala strahovitu paniku, jer je izazvala strašnu katastrofu, budući da je više od hiljadu ljudi pritisnula i usmrtila. Ahal - Tekinci su očekivali miniranje i ostalih zidova tvrđave, pa su se dali u panično bjekstvo. To su ruski komandanti iskoristili, pa su naredili da ih potjera konjica i siječe sve od reda, osim žena.
Evo kako je Gvozdenović vidio taj posljednji juriš: "Mina i njene pošljedice Ahal - Tekince je jako iznenadila, i proizvela užasnu paniku, jer se oni nijesu nikako tome nadali, i mnogi su mislili da će i sve ostale zidove, takva sudbina postići, kao i onu, pod kojim je pukla mina, i prouzrokovala strašnu katastrofu, budući da je više od hiljade ljudi pritisla. Nalazeći se na geok - tepinskim stijenama radosno je s jedne strane bilo gledati pod svojim nogama ove ponosne zidine, koji se se toliko vremena činile i nepristupne pokazivle, a s druge strane tužno je bilo gledati ove zidine, koje bjehu napojene ljudskom krvlju, slušati đe se razležu i s jedne i s druge strane teški uzdisaji ranjenika! Gledajući ovu sliku na silu dolazaše misao, i pitaše, dokle će ljudi biti glupi i ovakvijem načinom drug druga ugošćavati?

Sjekli sve osim žena

Pošto su Tekinci pobjegli onda je bilo naređeno da ih kavaljerija goni i siječe đe koga stigne, ne štedeći nikoga, osim žene. Pred kavaljerijom išao je s početka đ. Skobeljev, a pošto je dostigao Tekince, onda je propuštio pred sobom Kozake i Dragune koji su od Geok - Tepe, do pijeska Kara - krumske pustinje, ćerali neprijatelja i posjekli i ubili oko 8.000 ljudi, računajući među njima ne mali broj đece i žena; jer su Tekinci bježali u gomile, svi zajedno, tako da su žene i đeca postradali. Konjanici njihovi utekli su na svojijem brzijem konjima i viđahu se na horizontu kao gusti oblaci, a zlosrećni pješaci svi su poginuli; jednom riječju tekinska kavaljerija, i njihovi glavari, nijesu, u odnosu na svoju braću, riterski se ponašali.
Kad je neprijatelj bio sa svijem potučen, onda smo se vratili natrag u Geok - Tepe. Svuđ po putu ležahu mrtve tjelesine i mnogo ranjenih žena. Najviše što padaše u oči i zasluživaše sažaljenja - bijahu mala đeca, od godine i manje, razbacana po pustinji pištahu te bolijaše, što se kaže srce u krvnika.

 

Car Aleksandar Drugi odlikovao generala Skobeljeva

 

Svijem ženama, koje su htjele, bilo je rečeno da se slobodno mogu vratiti u Geok - Tepe i da im ništa neće biti.
Kad smo došli u Geok - Tepe već je bio mrak tako da nije moguće bilo razgledati tvrđavu; jer danju, za vrijeme boja, od silnoga i gustoga dima, ništa se nije viđelo.
Budući da Ahal - Tekinci nijesu mislili bježati, oni nijesu svoje imuće iz Geok - Tepe nikuda iznosili, tako da su Rusi uzeli veliki šićar. Pričahu Rusi, da niko ne pamti, da se kad gođ uzimao takav šićar u srednjoj Aziji, ne gledajući na to što su i čitave gradove uzimali, koji su bili mnogo veći nego Geok - Tepe. Ne govoreći o drugijem stvarima, nego samo o novcima kojijeh su soldati nalazili čitave vreće i sakete.
Još pred uzeća Geok - Tepe bilo je riješeno da sve imuće, koje se nađe u Geok - Tepi soldati dijele među sobom, kako sami znadu, osim oružja, koje je moralo pripasti praviteljstvu. U Tekinaca je uzeto, osim malijeh pušaka kremenjača, kapsulača, mnogo berdanovskijeh pušaka, koje su Ahal - Tekinci u prošlijem ekspedicijama od Rusa otimali.
Topovi, koje su Tekinci 28. i 30. decembra oteli, bili su nađeni zajedno s barjakom Apšeronskoga bataljona. Bio je uzet takođe i njihov top, koji je po svoj prilici, iz Ingliške kroz Indiju, putovao dok je počinuo na Geok - Tepe, jer na njemu bijaše napisano: "- London".

Geok - Tepe u ruševinama

Idućeg dana 13. januara nije bilo teško razgledati Geok - Tepe, premda u produženju tri dana nije čovjek bio siguran ići po Geok - Tepi slobodno, jer mnogi Tekinci koji su htjeli umrijeti u Geok - Tepi , nalazili su se u podzemnim jamama iz kojih su gađali iz pušaka prolazeće ljude, a njih je bilo vrlo teško naći, jer su bili sa svake strane zagrađeni ostavivši male prozorčiće kroz koje su puške promaljali i gledali".
Po zauzimanju Geok _ Tepe naređeno je da se poginuli Ahal - Tekinci što prije sahrane. Sahrana je počela 13. januara i trajala je tri dana. Za to vrijeme sahranjeno je 6.520 leševa. Poginulih i ranjenih Rusa bilo je oko 500, računajući i 32 oficira. Ranjenici su bili razmješeteni po bolnicama, od kojih je jedna bila vojnička, a druga Crvenog krsta.
Neposredno poslije zauzeća Geok - Tepe, Skobeljev je Ahal - Tekincima uputio poziv da se slobodno vrate, a svi oni koji prime rusko državljanstvo uživaće sva građanska prava, kao i ostali ruski podanici. Tekinci su se počeli prikupljati u Geok - Tepe i miješati s Rusima. Tako je bila uspostavljena narodna uprava.
Zauzimanjem Geok - Tepe, Rusija se utvrdila u Srednjoj Aziji.
Gvozdenović, na kraju knjige, daje kratak opis i karakterne crte generala Skobeljeva, kojega je, do smrti, sačuvao u najljepšoj uspomeni. Evo, što o njemu kaže: "Nije proteklo više od dva dana poslije Geok - tepinskoga boja, kad je đeneral Skobeljev dobio iz Petrovgrada depešu - lično od cara Aleksandra II-og u kojoj mu je bilo saopćeno da mu je darovan Krst svetoga Đorđija drugoga reda o grlo, a takođe da je proizveden đeneralom od infanterije; obje nagrade on je dobio za junačku pobjedu pod Geok - Tepe".

Junak među junacima

Gvozdenović zatim nastavlja: "Ja ne mogu propustiti priliku da ne kažem nekoliko riječi i ne upoznam čitajuću publiku s ličnošću ovoga ruskoga, ili bolje reći, slovenskoga đenerala, kojeg je ime osobito, u vrijeme pošljednijeh ratova, mnozini poznato.
Prije nego što je izabrao vojničku karijeru, Skobeljev se učio u Petrovgradskom sveučilištu na Fizikomatematičkom fakultetu. Ne znam po kakvijem uzrocima on ostavi sveučilište, priđe u vojničku školu i vrlo dobro svrši akademiju đeneralskoga štaba. Kao mladić on je učestvovao u španjolskom ratu protiv karlista, a takođe u ratu u vrijeme poljačkog bunta; njegova vojnička slava počinje se, od toga vremena od kako je pokorio kokanstvo hamstvo u srednjoj Aziji. Rat s Turcima 1877 - 78. godine, postavio je Skobeljeva, kao što je poznato, u red među prvijem vojskovođama i junacima današnjega svijeta. U svojim bilješkama "o rusko-turskom ratu" jedan amerikanski oficir (koji je poslat bio kao vojni agent) - naziva Mihaila Skobeljeva vojničkim genijem i proriče mu veliku budućnost. Ne znam je li sve istina, što se je pisalo i govorilo u korist Skobeljeva; ali u Ahal - tekinskoj espediciji, ja sam se lično uvjerio, da sve to što se je govorilo o junaštvu Skobeljeva i što se činilo basno - slovnim i hiperboličnim - sušta je istina i Skobeljev prinadleži bez sumnje, i najhrabrijem i najvještijem junacima svoga vremena.

 

Smrt cara Aleksandra zaustavila približavanje Indiji

 

Nije bilo ni jedne rekognoscirovke, niti boja u Ahal - tekinskoj espediciji u kojemu nije Skobeljev - i ako je bio glavno - komandujući - u najprve lično učestvovao, jer njegova, može se reći mania militaris nije mu davala mira. Imajući sjajnu domaću spremu blagodareći svojoj materi, on je odlično svršio vojničku akademiju i može se nazvati jednim od najizobraženijih ruskijeh oficira. Znajući izvrsno njemački, francuski i ingleški jezik, on neprestano čita sve žurnale što izlaze, na ovim jezicima, odnosno vojničke vještine. U Ahal - tekinskoj ekspediciji, Skobeljeva su oficiri i sva vojska, za njegovo bezuslovno junaštvo, vrlo ljubili. Oni su ga ljubili još više što u njegovom štabu i okolo njega nije bilo nikakvijeh grofova ni knjaževa kao u prvim espedicijama, koji bi igrali kakvu važnu ulogu i zorili se nad drugijem prostijem oficirima kao što to obično biva. Skobeljev na protiv, i pred bojem i u vrijeme boja, vojnički trud je dijelio jednako, na sve oficire, u njega nije bilo ni plemića ni plebeja.

Ulazak u pusti Ashabad

Načelnik štaba u njega beše đeneral Grodekov koji je s njime zajedno svršio akademiju i bio s njim u Aziji u mnogijem ratovima. Ostali suradnici Skobeljeva koji su se u štabu nalazili nijesu bili ljudi iz višega staleža koji su po protekciji k njemu došli nego sve neumorni rabotnici, koji su se i danju i noću trudili, blagodareći čemu je Ahal - tekinska ekspedicija i svršila u produženju godine dana. Oridinarci u Skobeljeva takođe nisu mnogo počivali, jer u vrijeme bojeva on ih je šiljao na najstrašnija mjesta, a kad nije bilo boja, onda su oni izvršavali druge funkcije, kao i drugi oficiri t.j. provodili kamile iz Krasnovodska u Bami i obrnuto, jer Skobeljev nije volio da se oko njega nalazi velika svita, koja sjedi prekršćenijeh ruka budući da je on sam i danju i noću rabotao.
M. Skobeljev je star 38 godina i doslužio je do najvećeg vojničkog ranga koji je u Rusiji. On je istina slovoljubiv i sebičan čovjek, ali blagodareći energiji i sili svoga karaktera on ne dava drugima znati o ovijem manama koje igraju veliku ulogu u njegovoj vojničkoj slavi.
Kroz nekoliko dana poslije uzeća Geok - Tepe, Skobeljev s nekoliko vojske pođe dalje put Ashabada, koji se od Geok - Tepe 70 v rsta nalazi, jer su donosili glasove da u Ashabadu ima mnogo Ahal - Tekinaca koji se nijesu naumili predavati, i zatvorili su se u Ashabadskoj tvrđavi. Budući da Rusi nijesu nigda mimo Geok - Tepe prolazili do ovog puta, niti su znali kakav je Ashabad, teško je bilo vjerovati, a takođe i opovrgnuti ove glasine.
Drugi dan dođemo u Ashabad u kojemu ne samo da se ne bijahu Ahal - Tekinci zatvorili, nego nemaše nigđe žive duše u ovome najljepšem mjestu cijeloga Ahal - tekinskoga oazisa. Ashabad u prijevodu znači "mjesto ljubavi," blagodareći njegovijem raskošnijem baštama i sadima u njemu je ljeti milina živjeti u ladove pod raznim drvećima ne gledajući na veliku vrućinu koja u njemu vlada kao i u drugijem mjestima oazisa...

Demarkaciona linija

Bilo je naređeno da štab i sva vojska ostavivši garnizon prelazi iz Geok - Tepe u Ashabad, jer se je bio pojavio tifus kroz nekoliko dana poslije geok - tepinskog boja. Ovaj tifus nije nikoga začudio, jerbo su ovu bolest očekivali ne samo ljekari, nego i cijela vojska poslije geok - tepinske katastrofe, đe je bilo ubijeno i ispresijecano nekoliko hiljada ljudi".
Poslije detaljnog pregleda Geok - tepske oaze i definitivne pacifikacije ovog do skora nepokretnog plemena, Skobeljev je iz Petrovgrada porimio depešu "da je car Aleksandar ubijen, zbog čega se mi vratimo natrag u Ashabad, i svi projekti i planovi, koji su bili sastavljeni, odnosno buduće radnje i putovanja na Merv - bili su ostavljeni, jer s jedne strane ingleška politika, koja nije željela da Rusi uzimlju Merv i primiču se k Indiji, a sdruge strane unutrašnje smutnje u Rusiji - nijesu dopustile ići naprijed.
Vrativši se u Ashabad, Skobaljev zaželi vratiti se u Rusiju, budući da se nije mislio više vojevati, i na mjesto njegovo naznačen je bio đeneral Rerberg, kojemu je bilo naređeno da uredi Ahal - tekinski oazis u smislu administracije, i da uvede u ovu, novoosvojenu zemlju, ruske zakone; a Skobeljevu je bilo naređeno iz Petrovgrada takođe da pred odlazak u Rusiju, pođe u Persiju i provede demarkacionu liniju, između Ahal - tekinskog oazisa i Persije.

"Molođec Černogorec" uveden u visoko moskovsko društvo

 

Pretstavnika od Persije nije bilo, jer se je Persija u ovome malo pitala, koja je blagodarila Rusiji što je pokorila Tekince, ne znajući da je ona ovijem mnogo izgubila i da se ona nalazi sada sa svijem u ruskijem rukama; jer uzevši Kopet - Dag - ključ Persije, Rusi mogu diktirati Persiji kako hoće".
Poslije nekoliko dana zasluženog odmora u Bami, "Skobeljev se oprosti s vojskom, koja je mnogo žalila (mnogi su plakali) što on odlazi". Pošto je predao dužnost novom generalu Rerbergu, general Skobeljev se vratio u otadžbinu. Na putu od Krasnovodska, preko Astrahana, Caricina i Moskve, do Petrovgrada, svuda su ga dočekivale ogromne mase naroda, pozdravljajući ga i čestitajući mu na pobjedi. Tako je, pod komandom proslavljenog generala Skobeljeva, završena jedna od najtežih bitaka, koje su Rusi vodili u drugoj polovini devetnaestog vijeka. Potpuni trijumf nad Ahal - Tekincima donio je slavu i priznanje genealu Skobeljevu, tim više što je ekspedicija na Ahal - Teke završena za godinu i mjesec dana, upravo za onoliko koliko je general Skobeljev obećao pred ruskim carem i njegovim najbližim saradnicima, pri polasku iz Petrovgrada.
Smrt Skobeljeva
Uz Skobeljeva, pored šefa Štaba, generala Kuropatkina, bio je i Anto Gvozdenović, kao štabni ljekar, "molođec Černogorec". Po dolasku u Moskvu, Skobeljev je Anta uveo u visoko moskovsko društvo, koje se takmičilo ko će ljepši i svečiniji prijem prirediti "proslavljenijem junacima". Na tim prijemima Anto je često bio uz Skobeljeva, koji ga je mnogo cijenio i isticao u tom društvu. Anto je tada došao u kontakt sa političkim rukovodećim ličnostima Moskve i Petrovgrada. Skobaljev je iznenada, naprasno, umro, poslije njegovog čuvenog govora u Parizu, pa se pronijela vijest da su ga otrovali njemački agenti. Smrt Skobeljeva Anta je teško pogodila.
Poslije uspješno okončane Ahal - tekinske ekspedicije, Anto Gvozdenović se ponovo vratio u Moskvu, 1881. godine. Iako je povratak ekspedicije generala Dimitrija Mihailoviča Skobeljeva detaljno opisao, o svojoj ulozi u toj ekspediciji, tako reći, nije ništa rekao. Skromnost je tokom drugog i burnog života bila njegova glavna osobina, koja ga je do smrti krasila. O njemu su drugi mnogo više rekli i napisali.
Skobeljev je u Ahal - tekinskoj operaciji, naročito u njenom početku, trpio poraz za porazom, ali od svoje odluke nije odustajao. Kada je vojska generala Skobeljeva pošla u juriš na čuveno neprijateljsko utvrđenje Geok - Tepe, tu strašnu ahal - tekinsku odbrambrenu tačku, na čijim prilazima su masovno ginuli čitavi odredi neprijateljske i ruske vojske, ginuli su mu u tim nezadrživim jurišima i njegovi najbliži saradnici. Pošto su mu izginuli svi njegovi štabski ljekari, Skobeljev je u štab pozvao Anta Gvozdenovića, od kojega je zatražio pomoć. Svojom otresitošću, snalažljivošću, oštroumnošću i hrabrošću, mladi ljekar Gvozdenović ostavio je snažan utisak na svog slavnog komandanta Skobeljeva.
Na brisanom prostoru
Pošto mu je prethodno objasnio da su u toku krvavih bojeva Ahal - Tekinci odbijali juriš za jurišom njegovih snaga, Skobeljev mu saopšti da je odlučio da izvrši korjenitu izmjenu ranijeg plana napada na tvrđavu, ubijeđen da će novim planom razbiti neprijatelja i zauzeti tu prokletu tvrđavu, koja mu je toliko muke zadala.
Kada je počeo unaprijed pripremljeni odlučujući napad na Geok - Tepe, general Skobeljev se nalazio na jednom uzvišenju, sa štabnim oficirima i muzikom. Prateći razvoj operacija, on je u jednom momentu naredio da se heliografski, ili drugim sredstvima komunikacija, tj. signalizacija, prenese neko važno naređenje jednom bataljonu, koji se nalazio ispod zidina Geok - Tepe, odsječen od pozadine. Pošto se tim putem, zbog lošeg vremena, naređenje nije uspjelo prenijeti, to je ordonansu oficiru naređeno da odnese pismeno naređenje zapečaćeno u kovertu. Prostor koji je dijelio Skobeljeva i njegov štab od odsječnog bataljona, dobro su mogli kontrolisati Ahal - Tekinci, jer je to bio brisani prostor, bez i najmanjeg zaklona.

 

Pobjednička zastava na bedemu najjačeg tekinskog utvrđenja

 

Tek što je ordonans izašao na brisani prostor, pao je pogođen tanetom neprijatelja. Ni nekolika naredna pokušaja nijesu urodila plodom. Ista sudbina zadesila je i druga dva - tri ordonansa. To su bili teški trenuci za Skobeljeva, koji se već bio primjetno uznemirio. Uzalud se osvrtao oko sebe, da naredi narednom ordonansu da odnese naređenje. Pošto u njegovj blizini nije bilo ni jednog ordonansa, Skobeljev se u očajanju, osvrnuo oko sebe. Jedino se u njegovoj neposrednoj blizini nalazio mladi ljekar Anto Gvozdenović, na koga se Skobeljevu odjednom zaustavi prodorni pogled. U tom trenutku dođe na ideju da se Antu obrati za pomoć, i ako pored sebe više nije imao ni jednog štabskog ljekara. Odsječno mu reče: "Baćuška Černogorac, hoće te li vi odnijeti naredbu bataljonu, koji se nalazi pod tvrđavom?" Anto je salutirao, primio zapečaćeno pismo i bez riječi sa naredbom otišao na zadatak. Svjestan je bio životne opasnosti, ali Antov ponos mu nije dozvoljavao da se pokoleba, niti da u tom trenutku pomisli na smrt. Samo je imao na umu jedno, a to je da je Crnogorac, te da kao takav ni pred smrtnom opasnošću ne smije ustuknuti. Kao vihor je pojurio brisanim prostorom, probijajući se kroz čitav roj kuršuma, da bi stigao na određeno mjesto i blagovremeno izvršio postavljeni mu zadatak. I ako je Anto, poput priviđenja, u cik - caku, jurio brisanim prostorom, za veliko čudo ni jedno ga tane nije okrznulo.
Onako zadihan i premoren predao je poruku komandantu bataljona. I, dok je komandant bataljona proučavao narebu glavnokomandujućeg, dotle je Anto razmišljao kako i kojim pravcem da se vrati generalu Skobeljevu i članovima štaba. Iz tih misli ga trže komandant bataljona, koji naredi juriš na Geok - Tepe. Njemu se i Anto pridruži, iako svjestan odgovornosti što na taj način ostavlja svoga komandanta, sa čitavim štabom, bez ljekarske pomoći.

Preuzeo komandu nad bataljonom

Borba je bila strašna. U njoj su, jedan za drugim, ginuli oficiri. Najzad je u tom nezadrživom jurišu poginuo i komandant bataljona. Anto se odjednom našao, kao najstariji oficir u toj jedinici u teškoj situaciji. Međutim, za duže razmišljanje nije bilo vremena. I ako ljekar, a ne vojni strateg, odlučno je preuzeo komandu nad bataljonom. Ponešen poletom vojnika, iza kojih nije zaostajao, Anto je i ovog puta, kao i mnogo puta ranije, poslužila ratna sreća. Odjednom se našao na bedemu najačeg utvrđenja, zajedno sa prvim vojnicima, razvijajući pobjedničku bataljonsku zastavu. Tako je, igrom slučaja, došlo do njegovog podviga prilikom zauzeća Geok - Tepe. Ta slučajnost je odredila dalji put u Antovom životu.
Za pokazanu hrabrost i nesvakidašnji podvig, pri zauzeću Geok - Tepe, general Skobeljev je Anta Gvozdenovića, dnevnom naredbom, koja je sopštena čitavom korpusu, unaprijedio u čin majora, kao čovjeka za kojeg se govorilo da je "rođen pod srećnom zvijezdom". Tom prilikom je Skobeljev pred cijelim korpusom pohvalio Antovu hrabrost, odvažnost i vojničku vještinu, nakon čega ga je predložio i za visoko vojno odlikovanje - Orden sv. Vladimira sa mačevima, a potom mu je poklonio skupocjeni persijski pancirni oklop. Taj oklop predstavlja orginalni primjerak, koji je pravljen prije pronalaska vatrenog oružja, a sastoji se od šljema, štita, pancirne košulje, pancirnih pantalona, koje su ojačane pancirnim pločama, pancirnog zaštitnika za desnu šaku i drugih sitnijih djelova. Oklop je izrađen od čelika i gvožđa, bogato optočem zlatom i ornamentima.

Zavrzlama oko unapređenja

Zbog navedenih osobina, oklop je jedan od najređih primjeraka u svijetu. Dr Anto Gvozdenović je taj poklon ljubomorno čuvao, da bi ga, po dolasku u Beograd 1923. godine, predao na privremeno čuvanje u Vojnom muzeju u Beogradu. Kasnije ga je predao Narodnom muzeju na Cetinju, gdje se i danas nalazi.
Naredba o unapređenju se tada, po pravilu, dostavlja nadležnom ministarstvu vojnom. Ministarstvo, međutim, nije prihvatilo predlog Skobeljeva, već je Gvozdenoviću poništilo i čin majora, i naredbu o odlikovanju, a zatim je izdalo naređenje da se povede istraga zašto je Gvozdenović u najkritičnijoj situaciji napustio svoju dužnost. Na osnovu istrage odmjerena mu je i kazna. Ali, po povratku u Moskvu, general Skobeljev Gvozdenovićev slučaj iznosi pred Dumom, ruskom Narodnom skupštinom koja, nakon detaljnog obrazloženja Skobeljeva, preinačuje prvu odluku i odlučuje da se Antu Gvozdenoviću prizna čin majora i ratno odlikovanje.

 

Blistavi petrogradski prijemi za junaka iz Geok - Tepe

 

Ranije odmjerena kazna mu je zamijenjena najmanjom kaznom za takav slučaj: pismena opomena, koje se upisuje u službeni dosije. Ta opomena je uticala na Antovu kasniju odluku da plati specijalni voz od Francuske do Varšave, kako bi izbjegao ponovno kažnjavanje. Skobeljev se nije mirio na sa ovako simboličnom kaznom, već je bio uporan u nastojanju da se Gvozdenoviću i ta simbolična kazna briše.
Skobeljev je Anta iskreno volio, pa se može sa sigurnošću tvrditi da bi uspio da njegovu kaznu definitivno anulira. Međutim, Antova želja se nije ispunila, jer je Skobeljev iznenada umro. Njegova smrt je Anta teško pogodila, jer se on, u prvom redu zahvaljujući Skobeljevu, upoznao sa najužim krugovima političkih vrhova ondašnje Rusije. Anta je očekivala divana perspektiva među tim krugovima. Međutim, poslije smrti generala Skobeljeva, Anto je postepeno počeo padati u zaborav. Tako je njegov konjički puk, u kome je Anto služio, uskoro premješten iz Moskve u Mlavu, kod Varšave, poslije čega nastaju Antovi ređi kontakti sa vladajućim krugovima Moskve i Petrovgrada. Anto je, uskoro zatim, uspio da se upozna sa aristokratskim krugovima višeg poljskog plemstva. Tada se upoznao i sa plemićkom porodicom Radzovil.
Anto Gvozdenović nije mogao tako lako preboljeti smrt svoga komandanta Skobeljeva, koji je umro u 43. godini života, baš onda kada ga je očekivala blistavija vojnička i politička karijera.
Izrečena kazna dr Antu Gvozdenoviću, " zbog nediscipline" nije imala nikakvog uticaja na njegov ugled u ruskom društvu toga vremena. Naprotiv, njegov ugled sve više je rastao. Gvozdenović je u mirnodopskim uslovima nastavio sa obavljanjem odgovornog posla - vojnog hirurga u Poljskoj.

Fatalni događaj u Monte Karlu

Pri napuštanju službe u puku, u Mlavi, Antu je priređen sjajan ispraćaj. Puk mu je tom prilikom poklonio mač, na kome je velikim zlatnim inkrustiranim slovima ispisao njegovo ime i ime puka, koji mu ga je poklonio. Taj mač su opljačkali Austrijanci za vrijeme okupacije Crne Gore, 1916. godine, sa ostalim trofejnim oružjem, koje se nalazilo u njegovoj kući u Vučem Dolu.
Vrijeme od 1881., pa do početka rusko - japanskog rata, 1904. godine predstavlja zvjezdane trenutke u Gvozdenovićevom inače burnom i nemirnom životu. Uživao je velike privilegije, kao uostalom i čitavo više rusko plemstvo, kojemu je Anto pripadao. Zahvaljujući toj privilegiji, Anto je mnogo proputovao po svijetu, provodeći vrijeme po raznim barovima i svjetskim kockarnicama, u društvu biranih dvorskih dama i plemićkih ljepotica onoga vremena. To vrijeme njegovih ljubavnih avantura i igara na sreću, na žalost, nije sačuvano u dovoljnoj mjeri od zaborava. Tu i tamo su ostala blijeda sjećanja i fragmentarni zapisi, dopunjavani bujnom maštom njegovih savremenika. U vrijeme godišnjih odmora Anto Gvozdenović se redovno nalazio "za granicom". To nije bila obaveza, a naročito ne za sve, ali je bilo poželjno da se ljudi putovanjima obrazuju, i ta preporuka je važila za sve, a ne samo za plemiće. Anto je u tome bio dosljedan. Tako je, za vrijeme jednog godišnjeg odmora, uslijedio onaj, za njega fatalni događaj u Monte Karlu. Taj događaj ga je skrenuo, upravo odgurnuo i grubo bacio sa njegovog već dosta utrtog i vrlo perspektivnog puta.

Gubitak na kocki

Poslije događaja u Monte Karlu, Anto se u Petrovgradu ubrzo našao u društvu velikih ruskih kneževa, koji su priređivali pompezne prijeme, na koje je Anto obavezno pozivan. Ti prijemi su uglavnom za njega i pripremani, kao junaka iz Geok - Tepe, a sada još i "junaka" iz Monte Karla. Poslije i za vrijeme tih prijama, obično je organizovano i kockanje, koje se smatralo za bonton i bilo je uveliko u modi u to vrijeme. Na toj kocki Anto je obično gubio, jer on, kako su tvrdili njegovi savremenici, uopšte nije znao da igra na karte. Doduše, on je poznavao samo pravila nekih igara, ali njega nije interesovalo da li na tim hazadnim igrama gubi novac on, ili neko drugi. Glavno je bilo društvo i zabava u tome društvu. To se događalo uglavnom u Petrovgradu. Njegovi prijatelji, naročito Saša Morozov, kao i drugi iz vremena poslije Ahal - tekinske ekspedicije, nijesu uspijevali da ga potpuno izvuku iz toga društva. Skobeljev, koji je na Anta imao jak uticaj, više nije bio živ, pa mu je to društvo velikih knjaževa, carevih rođaka, sav novac diglo.

 

U crno zavio čuvenu kockarnicu u Monte Karlu

 

Kad je taj novac nestao iz njegovih ruku, Anto se tek tada osjetio "prijatno rasterećen", i od novca iz Monte Karla, i od toga društva. Time je bilo završeno ono kratko vrijeme, kad je za Anta bio prekinut izgled jedne sjajne karijere u velikoj i moćnoj državi. Ali, nikad se on više nije oporavio od toga prekida.
U nedostatku vjerodostojnih dokumenata, istraživanjem smo došli do jedne verzije o Antovom boravku u Monte Karlu, koja je najbliža istini. No, ima i drugih verzija, koje ćemo takođe dati.
Ante Gvozdenović je pošao na godišnji odmor iz Mlave, preko Odese i Carigrada, za Pariz, kao član jedne ruske vojne misije. Po obavljenom službenom zadatku, Anto je produžio boravak u Francuskoj, kojom prilikom je navratio do Monte Karla, poslije kraćeg boravka u Nici. Anta je zabavljao hazard koje bilo vrste, pa se uključio u igru na rulet. Sreća ga je tada poslužila. Anto, koji se više iz zabave upustio u kocku, ni sam nije vjerovao da je dobio toliku sumu novca na ruletu. Odmah se pokupio i nečujno otišao za Pariz, na zakazani sastanak sa Sašom Morozovom. Po savjetu svoga prijatelja Saše, Anto mu je predao novac, koji je Saša deponovao u banku, a ostavio mu neku manju svotu. S tom manjom sumom Anto se ponovo vratio u Monte Karlo, bez da se prethodno javio Saši, i ponovo nastavio da igra na ruletu. Toga puta on je igrao i dobijao, sve dotle dok kockarnica nije sav novac izgubila. U znak žalosti za izgubljenim novcem, vlasnik kockarnice je istakao crnu zastavu na zgradi kasine, a stolove ruleta prekrio crnim prekrivačem.

Veliki odjek velikog dobitka

Taj Antov dobitak imao je velikog odjeka u njegovoj okolini i štampi. Stotine ljudi, očajnika, koji su sav svoj imetak na tom istom ruletu izgubili, i koji tu čitave dane provode gledajući raširenih očiju kretanje kuglice na ruletu, u nadi da pronađu način igranja kojim bi povratili izgubljeni imetak, najednom su nagrnuli na Anta, da bi ga se dotakli, da bi uzeli od njega parče maramice, parče odijela, da bi sjeli na mjesto gdje on sjedi, da bi se dotakli ma čega što je on dodirnuo, u nadi da će im to donijeti sreću. Tako je Anto uspio da spase goli život jedino zahvaljujući brzoj intervenciji specijalnih čuvara u kockarnici. U hotelu je morao biti obezbijeđen naročitim čuvarima, a kada je izlazio iz hotela, sobarica je prodavala na parčad posteljinu u kojoj je Anto proveo noć. Da bi se spasao od toga haosa, Anto je brzo otputovao za Pariz, gdje se odmah našao sa Sašom Morozovom, koji je već bio saznao iz novina što se dogodilo sa Tonijem, kako je Anta iz milošte zvao. Saša je odmah preuzeo stvar u svoje ruke. Sredio je finansijsko pitanje, tako što je sa bankom u Monte Karlu dogovorio da Antov novac deponuje u banku "Credit Lyonais".
Dok se čitavi ovaj posao oko novca sređivao, Anto je po drugi put morao da traži produženje godišnjeg odmora. Produženje odmora mu je Saša Morozov izdejstvovao preko ruskog ambasadora u Parizu. Saša Morozov je poticao iz velike industrijske porodice iz Moskve, pa je, po svemu sudeći, imao takav i toliki uticaj da je za Anta mogao napraviti protekciju. Za čitavo to vrijeme Anto je čuvan u Parizu od strane specijalne privatne policije, koja ga je sakrivala od očiju fetišista (obožavalaca idola).

Iznajmio specijalni voz

Anto se sa Sašom rastao i otputovao, sa pratiocem, iz Pariza posljednjeg dana, kada je mogao još stići na vrijeme na dužnost u svoj garnizon u Mlavi, kod Varšave. Iz Pariza je otputovaona na jednu malu željezničku stanicu, na francusko-njemačkoj granici, sa ciljem da izbjegne proganjanje od strane fetišista. To mu se mjesto učinilo toliko interesantnim, da je Anto obišao muzej, neke znamenite crkve i tako zakasnio na voz, koji je samo jedanput dnevno prolazio sa te stanice. Da ne bi zakasnio na dužnost, nije mu preostajalo ništa drugo nego da uzme specijalni voz. Taj je voz brzo i inkognito spremljen, ali je izazvao poremećaj u redu vožnje preko čitave Njemačke. Novinari su to, naravno, doznali, pa su upadali u željezničke stanice da traže intervjue. Anto nije nikoga primio, pa su novinari, razočarani, samo s vozovođom razgovarali, a možda u pojedinim slučajevima i sa pratiocem. Ovi nijesu raspolagali ni sa kakvim podacima, jer je voz bio organizovan da putuje inkognito, sem to da je Anto Gvozdenović ljekar i da putuje za Rusiju. Novinari su od toga kasnije ispredali čitave fantastične priče. Pisali su, između ostalog, kako se u jednom kupeu vozio Antov šešir, u drugom mantili, a u trećem štap, a u četvrtom on, sa svojom ljubavnicom.

 

U svjetskim metropolama još se priča o "misterioznom Crnogorcu"

 

Po pričanju jednog Antovog komšije iz Vučeg Dola, Anto je doživio "trenutke slave i blagostanja, kakve nije doživio nijedan Crnogorac njegovog vremena. Važio je za velikog, pravičnog, odvažnog i hrabrog čovjeka, a iznad svega rijetkog srećnika, koji je imao i mogao sve".
Do koje mjere može da se razvije ljudska mašta govori i naredni primjer. Miodrag Tripković je, u "Pobjedi" od 22. januara 1989. godine, objavio prilog pod naslovom: "Privjesak sa četiri zlatna asa", u kome se kaže: "Kako je prolazna ljudsa slava. Biće da su to bile posljednje riječi kojih se na izmaku ljeta 1935. godine sjetio dr Anto Gvozdenović, "misteriozni Crnogorac", slavni ruski liječnik i general, čovjek koji je zavio u crno kockarnicu u Monte Karlu. Već danima je osjećao kako su njegovih osam decenija olovnom težinom naslonjena na njegovo rame i kako Vuči Do ponovo poprima onu davnošnju, odavno već zaboravljenu sliku iz djetinjstva. Sliku koja je netragom iščezla i kojoj se, eto, sad vratio kao konačnom smiraju. Gledao je kako sunce lagano tone u oskudni pejzaž, u toj slici prepoznavao nešto iz vlastitog života. Bogastvo je bilo davno prohujalo i sve što je ostalo bilo je samo daleko sjećnje na dane koji se više nikada vratiti neće. Posjećivale su ga drage uspomene za koje je mislio da su odavno nestale pod pepelom sagorjelih godina. Ponovo je u nozdrvama osjećao miris salonskih dama, koji su se potom miješali sa jakim zadahom baruta, koga se kao ratnik nadisao od Amura do Hudsona".

Četiri zlatna asa

Reporteru ovog zapisa pošlo je za rukom da dokuči posljednje riječi Anta Gvozdenovića, koje je izgovorio prije nego što je "sklopio oči i 2. septembra 1935. zauvijek otišao u legendu". Te riječi glasile su: "Dakle, ja se pakujem! Putujem! - govorio je kao za sebe, vrteći rukama zlatni privjesk sa četiri zlatna asa. Eto, sinko moj! Ovo mi je jedina uspomena na Monte Karlo, gdje sam kao kavalir Cara ruskoga igrao. Sve je prošlo i sve prolazi".
Oduševljen ovom izuzetnom ličnošću, reporter ovog "čudnovatog Crnogorca" upoređuje sa poznatim misterioznim ličnostima iz dalje i bliže crnogorske istorije pa nastavlja: "Ruski student, čovjek koga je put odveo iz Crne Gore u Moskvu, ratnik čija se slava nekada munjevito širila prostranstvima Bugarske, Turkmenije, Mandžurije, kroz balkanske i Prvi svjetski rat, čovjek od diplomatskog duha, poznati liječnik ... Sudeći po oskudnim sačuvanim zapisima, reklo bi se da je bio sve to, ali i nešto više. Nadasve, bio je to čovjek avanturističkog duha o čijem se životu i dan - danas u mnogim svjetskim metropolama mogu čuti čudenske anegdote. No, ipak, ono po čemu će najviše ostati zapamćen jesu osam besanih noći provedenih u kockarnici, u Monte Karlu, kada je pokupio sav novac čuvenig Kasina i vozom koji je imao samo jedan vagon otputovao za Varšavu, gdje se tada nalazio njegov konjički puk. Kažu da je u toj furioznoj igri, "kakva se ne pamti", olakšao Monte Karlo za ciglo osam miliona ondašnjih francuskih zlatnih franaka i vlasnika Kasina primorao da na kockarnici istakne crnu zastavu i zelenu čoju na kockarskim stolovima pokrije ovom korotnom bojom. Tako je, zahvaljujući predusretljivosti francuske željeznice, željeznička kompozicija, sa samo jednim putnikom, koji se žurio da ne zakasni na javljanje svome puku, krenula u legendu, prenoseći sa sobom priču o "misterioznom Crnogorcu", koji je bolje od "ikoga na svijetu znao koliko je ljudska slava prolazna".

Oduševljenje ruskog cara

Taj događaj se ubrzo pročuo širom Evrope. Glas je dopro i do ruskog cara. Kad mu je objašnjeno zbog čega je to Gvozdenović uradio, "kažu da je i sam car bio oduševljen ovakvim gestom liječnika Anta Gvozdenovića, koji nije dopustio da se u njegov vojni dosije još jednom ubilježi kako je bio "neposlušan". Car ga je zatim pozvao na razgovor. Poslije uobičajnog pozdrava, ruski car je Gvozdenovića upitao: "Zašto ste se, gospodine generale, izložili tako velikom trošku? Carska će vlada sve to platiti". Na te riječi ruskog cara, Gvozdenović je ustao, duboko se caru, u znak zahvalnosti, poklonio, a zatim odsječno i odlučno rekao: "O to nipošto, Vaše Visočanstvo!" Zatim je Gvozdenović, poslije kraće pauze, nastavio: "To će biti jedina stvar koju će svijet upamtiti o meni. Sve drugo pokriće veo zaborava".

 

Za zaljubljenog ljekara i generala nema prepreka do srca drage

 

Reporter Tripković, na kraju, zaključuje: "I eto, doista, veo zaborava je odavno pao na mnoge stvari. Ali ono čega se ljudi još sjećaju jeste slika mladog avanturiste, koji je samo za nekoliko noći dobio neviđeno bogastvo, koje je docnije prešlo u ruke srećnijih, ili manje ljudskom prolaznom slavom zanesenih vlasnika".
Priča o Monte Karlu se ovim ne završava, jer ima više verzija koje nagađaju sve ono što se u stvari za tih osam dana zbilo.
Vrlo je zanimljiva priča Antovog savremnika i prvog komšije, Stanka Proročića, iz Vučeg Dola. Odmah treba reći da Proročić svoju priču "obogaćuje" svojom maštom. Ma koliko da je priča začinjena fantazijom, mora se priznati da je zanimljiva, pa je dajemo u skraćenom obliku.
Proročić kaže da je dr Anto Gvozdenović dobar dio svoga života proveo u Parizu - "prijestonici svijeta". Po dolasku u Pariz, Anto je, u društvu pariskih kurtizana i viđenih dama, u mondeskim salonima, pozorištima i najotmenijim klubovima, proveo najveći dio vremena. Međutim, tih dana je, po svemu sudeći, njega mnogo manje zanimao Pariz, od jedne otmene mlade dame iz visokog ruskog aristrokratskog društva, koja je u to vrijeme otputovala na jug Francuske, u Nicu ili Kan, takođe na odmor i rekreaciju. Rastojanje od Pariza do juga Francuske bilo je tih dana više nego simbolično, za zaljubljenog ljekara i generala.

Verzija Proročića

Proročić dalje priča kako je Anto uspio da pronađe svoju prijateljicu u Monte Karlu: "Na Antovo insistiranje da mu se dozvoli ulazak u Dvorac, koji je čuvala dvorska straža, straža nije htjela ni da čuje. Uzaludno je bilo Antovo tvrđenje da mu je mlada princeza poručila da je posjeti. Videći da nije baš tako jednostavno ući u Dvorac, Anto izvadi iz džepa jedan zlatni ključić, neku vrstu aristokratskog znaka i lozinke u isto vrijeme, koji su imali samo slobodni ruski kavaliri".
Po pričanju Antovog savremenika Proročića, Anto je s tim ključićem mogao da uđe gdje je god želio. Tako je i ušao kod princeze, za koju su ga vezivale najlješe ljubavne niti. Anto je tada bio u dvoru. Zajedno sa voljenom princezom, priča se, svratio je do kockarnice u Monte Karlu. Poslije osam dana i osam noći dobio je orgoman novac.
O tome koliko je Anto Gvozdenović dobio na kocki, njegov komšija, Stanko Proročić, dalje priča: "Ja sam dobro zapamtio đenerala Anta. Dobro pamtim i ono što nam je nekad pričao. To je, do duše, bilo u rijetkim prilikama, obično kada je bio u dobrom raspoloženju. Tada je Đeneral igrao sve dotle dok nije ispraznio kasu Monte Karla. Dobio je sedam miliona franaka. Ogromno, nepojamno bogatstvo. Međutim, onako izmoren, bio je zaboravio na vrijeme, na dan kada treba da bude u službi u svom puku, koji se tada nalazio u Varšavi. I kad je zavirio u objavu, imao je što da vidi: ostao mu je još samo jedan dan do roka. A do Varšave se tada nije moglo stići za jedan dan. Daleko je to. Ali, Anto je bio u svemu poslovično tačan, i nikako nije želio da zakasni na dužnost. Pokupio je ono blago što je dobio, uzeo prvi fijaker i odjurio na prvu željezničku stanicu u Nici.

Razgovor na željezničkoj stanici

Na pitanje: "Molim Vas, kada polazi sljedeći voz za Poljsku?", šef željezničke stanice mu je odgovorio: "Vaše gospodstvo, voz u tom pravcu prošao je prije jedan sat, a sljedeći prolazi tek ujutru". "O, to je kasno! Meni se žuri", Anto je izgovorio više za sebe, jer mu ponos nije dozvoljavao da se ispovijeda jednom najobičnijem željezničaru. "A kažete da sljedeći kreće tek sjutra?" "Tek sjutra, gospodine generale", odgovorio je, s izvinjenjem, željezničar. "Recite šefu stanice, gospodine, da bih želio s njim da razgovaram", reče mu Anto. Malo kasnije, priđe mu onaj isti željezničar i reče: "Gospodine generale, gospodin šef Vam je na raspolaganju. Izvolite uđite kod njega".
Taj susret ruskog generala, kome se žurilo da na vrijeme stigne u svoj puk, sa šefom željezničke stanice u Nici, mogao je izgledati otprilike ovako: "Izvolite gospodine. Čim Vam mogu biti na usluzi?" - Saznao sam, gospodine, da prije sjutra ujutru nema voza kojim bih otputovao u Varšavu. Na žalost, gospodine, to je tačno.

 

Bože, bože, kakvi su ljudi ti Crnogorci!

 

- Imam jednu molbu za Vas, gospodine. Mislim da mi je to jedino rješenje: važni poslovi su u pitanju, pa Vas zato molim da mi pomognete ukoliko možete. - Sve što bude u mojoj moći i nadležnosti. - Da li možete da oformite jedan voz kojim bih mogao da odmah krenem?" Šef stanice se morao naći u čudu. Ne tjera li šegu sa njim taj čovjek? Pa ipak, to je visoki carski oficir. I izgled mu kaže da je ozbiljan. - Ali, kako to mislite, gospodine? - Tako kako ste čuli, gospodine. Ja molim, ali plaćam sav trošak. Drugog izbora nemam".
Kao olujom nošen, šef stanice pojuri od odjeljenja do odjeljenja. Jer sam, na svoju ruku, nije smio ništa da preduzme, pošto ta vanredna kompozicija, ako već krene, mora preći cijelu Francusku, pa Austriju i jedan dio Njemačke, da bi stigla do Varšave. On o tome mora obavijestiti sve stanice na tom pravcu. A prije toga, od Ministarstva francuskih željeznica treba dobiti dozvolu da se iziđe u susret generalovom zahtjevu.
Na njegovu veliku radost i iznenađenje, Ministarstvo željeznice je odobrilo formiranje vanredne kompozicije za neobičnog putnika. Kad je kompozicija bila spremna da krene, šef stanice, je, sav srećan, prišao dr Gvozdenoviću i kratko mu raportirao: "Izvolite, Vaše gospodstvo, Francuske željeznice Vam stavljaju na raspolaganje voz koji ste tražili". Šef stanice je prosto plivao u zadovoljstvu, smatrajući sebe jedinim željezničarom svijeta kome se pružila prilika da formira kompoziciju za jednog jedinog putnika.

Vanredni voz za 400 zlatnih franaka

Taj neobični voz, u kome je, ne računajući željezničku posadu, u luksuznom vagonu sjedio samo jedan jedini putnik, krenuo je u blagi mediteranski suton.
Koliko je dr Anto Gvozdenović platio za tu vanrednu pokmpoziciju, to vlastito zadovoljstvo, nije poznato. Nagađa se da je platio 400 zlatnih franaka taj voz.
Ne krijući svoju inferiornost u odnosu na dr Anta Gvozdenovića, Proročić je jednom prilikom rekao: "Anto je bio vatra od čovjeka. Njega bi i najmanja sitnica nervirala. On se ponekad znao tako na nas naljutiti samo zbog toga što mu nijesmo umjeli razabrati njegove misli. On je ponekad tako pričao kao kad se nalazio u sebi ravnom društvu. Kad bi se u tom zanosu prisjetio kakvi smo mu mi sagovornici, više za sebe, bi rekao: "Zlo vrijeme naćeralo orla, da zimuje među kokoškama".
Po jednoj verziji Anto je tom prilikom na kocku u Monte Karlu dobio sumu od šest i po miliona francuskih zlatnih franaka. Upoređenja radi, napominjemo da je izgradnja Ajfelove kule koštala sedam miliona i devet stotina hiljada zlatnih franaka. Prema tome, može se samo zamisliti kolika je ta suma bila koju je Anto tom prilikom na kocki dobio.

Izgubio, a nije se ubio

Pričalo se da je Anto često posjećivao Azurnu obalu i Monte Karlo. Jedna takva posjeta ga je skupo koštala. Anto je tom prilikom izgubio ogromno bogatstvo na kocki. Pored novca, izgubio je čitavu kesu brilijanata i drugih dragocjenosti sa kojima je raspolagao. Zatim je mirno izašao iz kockarnice i uputio se u pravcu obližnjeg parka. Sio je na prvu slobodnu klupu i počeo razmišljati o svemu i svačemu, pa i o prolaznosti života. I, dok se on tako relaksirao u debeloj hladovini, pored njega naiđe jedna grupa grofova sa svojim ljubavnicama, koji su se vraćali iz kockarnice. I ne pomišljajući da se dr Anto Gvozdenović nalazi u njihovoj neposrednoj blizini, jedna dama reče: "Bože, bože, kakvi su ljudi ti Crnogorci. Eto, vidjeli ste onog generala Gvozdenovića, koji izgubi onoliko blago i još ne izvrši samoubistvo". Kad Anto razumje riječi ove grofice, samo se nasmija i, više za sebe, reče: "Vala, sve i da sam to do sad pomišljao, sada se neću ubiti".
Antov sinovac, Dušan Gvozdenović, je tvrdio da njegov stric Anto nije bio nikakav poseban talenat za hazardne igre. On je više volio da se nađe u otmenom društvu, koje se zabavljalo kockom, a da li će dobiti ili izgubiti novac u toj igri, za njega je bilo sasvim sporedno. Međutim, po Dušanovim riječima, Anto je obožavao igru na sreću, u kojoj je, kažu ljudi, uvijek po nešto dobijao.

 

U rodnim Ćeklićima kafu skuvao na novčanicama?

 

Kad je riječ o igrama na sreću, Dušan Gvozdenović, bivši univerzitetski profesor matematike u zemlji i inostranstvu, svojevremeno je izjavio: "U tim igrama uvijek neko dobija, a neko stalno gubi. Tim problemom se bavilo više matematičara, u želji da otkriju uzroke te nepravde. Tako je francuski matematičar Pol Levi, negdje uoči drugog svjetskog rata, do detalja razradio jednu teoriju o teoriji vjerovatnoće. Tu teoriju su, nešto kasnije, dopunili i dali druge dokaze za nju još neki matematičari. Ta teorema je poznata pod imenom "TEOREMA ARKUS SINUSA", ili popularno "Teorija o fundamentalnoj nepravdi prirode". Ta teorema kaže da u igri dva partnera, sa jednakim umijećem i pod istim uslovima, neće imati istu sreću u kocki. Od jednog momenta jedan će početi stalno da gubi, dok će drugi početi da dobija.

Majci kofer pun novca

Anto nije poznavao "Teoremu arkus sinusa", ali ga je sreća pratila u igri na sreću. Međutim, za razliku od drugih, on novcu nije pridavao nikakav značaj, već ga je nemilice trošio. Tako je nastala i ona zanimljiva priča o kuvanju kafe na novčanicama". Evo te, po nekima izmišljene, a po nekima stvarne, priče: "Anto je, po povratku iz Francuske, došao u rodne Ćekliće, da posjeti majku kojoj je bio jako privržen. Tom prilikom joj je ostavio pun kofer para, uz napomenu da od njih udijeli svojim siromašnim komšijama. Međutim, Antova majka nije bila široke ruke, kad je u pitanju bio novac. Vrlo malo je novca udijelila onima kojima je taj novac bio prijeko potreban. Kad je Anto ponovo došao kod majke, u razgovoru je upitao što je uradila sa novcem. On je samo slegla ramenima. To je Antu bilo dovoljno da zaključi o čemu se radi. Za svaki slučaj, Anto pođe da provjeri koliko još ima novca u koferu, pa kad zaključi da je isti tako reći netaknut, strašno se naljuti, ali majci koju je obožavao, ne reče ništa. Izađe ispred kuće i kad ugleda starinu Pera Grujičina Proročića, pozva ga da do njega dođe. Kad ovaj dođe, Anto ga upita da li umije skuvati kafu. Kad mu Pero odrečno odgovori, Anto mu reče da će ga on naučiti. Na to će Pero: "Đenerale, moram sakupiti malo drva da podložim". Anto mu reče: "Pero, ti nastavi taj ibrik, a ja sam se za drva postarao". Tada Anto iz onog istog kofera, koji je ranije majci ostavio, uze čitav mac papirnih novčanica i pruži ih Peru, dodajući: "Evo ti, Pero ovo su ti drva pa nalaži". Pero se iznenadi, ali, znajući Anta kao nagla i prijeka čovjeka, nije se smio usuditi, da ga upita zašto to radi, već poče jednu po jednu novčanicu paliti, dok voda ne proključa. Tako Pero posluša Anta, koji, u inat majci, na novčanicama skuva kafu.

Priča sinovca Dušana

Bilo je i onih koji su osporavali tvrdnju da je Anto novčanicima skuvao kafu. Evo i za to primjera, koji nam je saopštio Antov sinovac Dušan: "Kad mu je majka jednom prilikom prigovorila da bi ga radije vidjela oženjenog, nego išta na svijetu i da bi mu bilo pametnije da na porodicu troši novca, nego da ga rasipa u ništa, Anto je tada, u ljutnji, bacio u vatru nekoliko papirnih novčanica, koje su mu se zatekle u džepu, obraćajući se majci riječima: "Evo da vidiš, majko, koliko ja cijenim pare". Antov sinovac dalje kaže: "Istina je da je Antova majka bila štedljiva, što je Antu teško padalo. Ona je jednom prilikom, od svoje ušteđevine, kupila ralo zemlje kod komšija Matanovića. Ta parcela se nalazila u jednoj lijepoj ogradi, pa su je Matanovići svojevremeno uzeli od jednog komšije, na ime duga. Govorilo se u narodu da se kod Matanovića niko nije uspio razdužiti, ko se jednom zadužio, jer je kod njih dobit na pozajmljene pare bila i suviše visoka. Anto, koji je bio izuzetno plemenit i spreman da nevoljnom čovjeku u svako doba pritekne u pomoć, zamoli majku da tu zemlju pokloni jednom svom rođaku, koji je imao pet sinova, a koji je bio puki siromah. Striko Anto je znao da će mu majka, i protiv svoje volje, povoljiti, pa joj reče da će joj on dati istu sumu novca koju je ona za to imanje platila. Međutim, i pored toga što je Anta poslušala majka, on joj obećani novac nikada nije dao. Ne zbog toga što novac nije imao, već zato što on takvim sitnicama nije pridavao nikakav značaj".
Antovu majku su komšije, zbog njenog tvrdičluka, mrzele, pa pa su joj upisivale u grijeh i ono sa čime nije imala nikakve veze. Tako je nastala i jedna verzija o Antovoj namjeri da se ženi, koju je osujetila njegova majka.

 

Došla iz Litvanije da posjeti grob voljenog u Vučem Dolu

 

Evo i te verzije: "Anto je odlučio da se ženi sa jednom ruskom princezom. O ovoj namjeri je prvo obavijestio majku. Po dolasku u Vuči Do, zakazao je predbračno veselje, na koje je pozvao svoje komšije i prijatelje. Kad se okupio narod, počela je pjesma i začelo se crnogorsko kolo. Okupila se i masa radoznale djece, kojoj je Anto galantno dijelio novac. Kad to vidje njegova majka, Anta oštro prekori riječima: "Anto, sine, što to radiš?". Na te majčine riječi Anto se strašno uvrijedi, pa joj odgovori: "Mama, to nije tvoja stvar i, molim te, nemoj se u moje stvari miješati. Novac sam ja zaradio i njime ću raspolagati onako kako ja nađem za shodno". Pošto se kolo razmetnulo i gosti otišli, Anto, iz ljutnje prema majci, odustane od namjeravane ženidbe i ponovo pođe u Rusiju, iz koje se mnogo kasnije vratio".
Anto je u cvijetu svoje mladosti provodio vrijeme u društvu lijepih žena. Ali, od svih je najviše volio jednu princezu iz vladajuće litvanske dinastije Radzivil. Kako mu je bilo mnogo stalo do nje, redovno je obasipao pažnjom i bogatim poklonima. Bila je to Ekaterina Radzivil, koja je uz neopisivu fizičku ljepotu, bila veoma obrazovana i odmjerena djevojka.

Prevara na Cetinju

Zbog čega ta velika ljubav nije okrunjena brakom, Anto nikada nikome nije povjerio tu tajnu. Zna se samo to da je majka jednom prilikom Anta teško prekorila što se ne ženi, kad joj je donio na poklon persijski ćilim. Tom prilikom mu je majka rekla: "Sine, više bih ti ja voljela da sam doživjela da mi taj tepih oprlja tvoje dijete, nego da si mi donio blago čitavog svijeta": Na to joj Anto, u šali odgovori: "Znaš li ti, majko, da sam ja bio ovoliko godina po svijetu i na mnogim svjetskim dvorovima. Mnoge su moje prijateljice mislile da je moja Crna Gora mali raj. A sad zamisli što bi bilo kad bi ta moja buduća izabranica, sjutri dan, u ovoj našoj divljini, iskočila iz svijesti".
Koliko se bila razbuktala ljubav između Anta Gvozdenovića i princeze Ekaterine Radzivil, ona se nije ugasila ni poslije Antove smrti. Na vijest o Antovoj smrti, princeza Radzival se zaputila iz daleke Litvanije i došla na Cetinje. Pošto je prenoćila u ondašnjem hotelu "Grand", sjutradan se obratila šefu sale s molbom da je odvede na grob Anta Gvozdenovića, za koju će uslugu biti pristojno nagrađen. Ovaj ugostiteljski radnik dade pristanak. Kad krenuše iz hotela, umjesto da je odvede do groblja u Vučem Dolu, gdje je Anto sahranjen, konobar je odvede pred Cetinjski manastir i pokaza joj grob vojvode Steva Vukotića. Ova visokoobrazovana žena vidje da je obmanuta, prezrivo pogleda ovog prevaranta, pruži mu novčanicu od sto dinara i, duboko razočarana, istoga dana napusti Cetinje. Tako se Ekatarini Radzival ne ispuni ni ta posljednja želja, da vidi vječnu kuću svog nesuđenog životnog saputnika Anta Gvozdenovića, kome je do smrti ostala vjerna.

Nesmotrenost grofice iz Moskve

Jedna od mnogih Antovih ljubavnica bila je i mlada grofica iz Moskve. Poslije dužeg poznatstva i prijateljstva, Anto odluči da joj ponudi brak.
Ona to jedva dočeka. Prije stupanja u brak, njih dvoje povedoše dug razgovor. Pošto je Anto poznavao porodicu svoje buduće zaručnice, nije imao potrebe da je podrobnije zapitkuje. Međutim, ona se interesovala koga Anto ima od uže porodice. Kad joj reče da ima jedino majku, ona Antu reče: "Bolje da nemate ni nju". Te riječi Anta duboko uvrijediše, pa joj, krajnje drsko odgovori: "Nju ću imati, a tebe neću!" Ova mlada ljepotica vidje što je uradila, pa pokuša da se ispravi. Ali, za Antovu prijeku narav nije moglo biti izvinjenja. Kad vidje šta je uradila, duboko razočarana, uze svoju guvernantu i sa njom otputova za Švajcarsku, a zatim u Ameriku. Tako i od ovog braka ostade samo pusta želja.
Ema Mak Svinej, porijeklom Poljakinja, a nastanjena u Francuskoj, bila je grofica. Poslije izvjesnog vremena Ema je ostala udovica. Ova naočita grofica nije mogla ostati nezapamćena od Anta Gvozdenovića, sa kojim se poče viđati. To njihovo poznastvo brzo je preraslo u intimno prijateljstvo. Ema je ujedno bila i posljednja Antova ljubav. I pored toga što je Anto zašao u 67. godinu života, izgledao je veoma dobro, u čemu mu je kozmetika znatno pomogla.

 

U šestoj deceniji pravo u rusko-japanski rat

 

Ema ga je strastveno voljela, a što se vidi iz posvete na fotografiji, koju je Antu poklonila, sa sljedećom sadržinom: "Rečeno je mnogo puta da vrijeme ne poštuje ono što je već urađeno u nevrijeme. Neka bi naše prijateljstvo opovrglo tu staru poslovicu". Ema je, poslije izvjesnog vremena, otputovala u Ameriku. No, i pored velike teritorijalne udaljenosti, Ema i Anto su i dalje održavali vezu. Međutim, ova bogata grofica je, po svoj prilici, voljela "slatki život", pa se ubrzo u drugog zaljubila. Ona u tom smislu Antu jednom prilikom piše: "Dragi moj Anto, ja sam ovamo upoznala jednog vrlo lijepog i otmenog prijatelja, kojega volim isto koliko i Tebe. Zato Te molim da mi odgovoriš da li da Te i dalje čekam, ili da se udam, za ovog novostečenog prijatelja".
Na njeno pismo Anto, bez i malo uzbuđenja, u njegovom stilu, otpiše: "Draga Ema, kad si tako odlučila, uzmi toga drugog, a za mene se nemoj sjekirati". Tako je Anto i sa ovom, posljednjom ljubavnicom prekinuo svaku vezu. To je ujedno bio i kraj Antovih ljubavnih avantura i neuspjelih pokušaja da već jednom savije porodično gnijezdo.
Blagoslov carice
Poslije dvadesetogodišnjeg burnog života, Anto Gvozdenović je otišao u zasluženu penziju, 1891. godine. Time je nagovještavan njegov konačni ulazak u mirnu životnu luku. I kad je i sam Gvozdenović povjerovao da je za njega vojnička karijera za sva vremena završena, desilo se ono čemu se Anto najmanje nadao - rat između Rusije i Japana.
Stari i neustrašivi ratnik, dr Anto Gvozdenović, koji je bio zašao u šestu deceniju života, ni ovoga puta nije želio ostati po strani. Iz poluvojničke službe u Petrogradu, Anto je 1904. godine stupio u aktivnu vojnu službu, u činu general - lajtanta, koga je pozvao general Kuropaktin u Mandžuriju.
Carica majka, Marija Fjodorovna, koja je Anta primila prije polaska u Mandžuriju, dala mu je blagoslov, koji je ispisan na jednom finom medaljonu, koji je doživotno nosio o vratu, na jednom lančiću. Taj medaljon je i do današnjih dana sačuvan u porodici Gvozdenović. Tako je Anto odlučno krenuo u još jedan strašan boj, možda najteži u njegovom inače burnom životu. Nije mu bilo suđeno da za dugo koristi zasluženu penziju, već je ponovo obukao generalsku uniformu i spakovao kompletnu ratnu opremu. Ruska vrhovna komanda ga je rado primila u svoje redove.
Po dolasku u Mandžuriju, dok se rusko - japanski rat sve više razbuktavao, dr Anto Gvozdenović je postavljen za načelnika saniteta korpusa generala Renenkampfa. Antova pojava ulivala je vjeru u pobjedu, a njegov prisan i neposredan odnos sa ljudima činio ga je veoma popularnim. Antovom dolasku obradovali su se njegovi ratni drugovi, a posebno general Renenkampf. Međutim, drugovanje i saradnja ova dva generala na frontu u Mandžuriji bila su kratkog vijeka.

Rasulo u ruskoj vojsci

Uskoro zatim dr Anto Gvozdenović premješten je u Glavni štab vrhovnog komandanta generala Kuropaktina, Antovog ratnog druga iz Ahal - tekinske ekspedicije. Susret dva ratna druga, Gvozdenovića i Kuropaktina, bio je srdačan. Odmah su počeli kovati zajedničke planove za napad na neprijatelja.
Što je vrijeme više odmicalo, to su ruske jedinice trpjele sve teže poraze, pa je uskoro došlo i do rasula u redovima ruske vojske, napuštanja položaja i masovnog dezerterstva. Kad je rasulo u ruskoj vojsci poprimilo kritične razmjere, i kad je panika bila na vrhuncu, u akciju su stupili vrhovni komandant Kuropaktin i general Gvozdenović. Kuropaktin je uložio krajnje napore da razbijenu vojsku, koja je bježala glavom bez obzira, zaustavi, sredi i ponovo baci u vatru. Međutim, ruska vojska, koja se i dalje nalazila u paničnom bjekstvu, otkazala je poslušnost svome komandantu. U tim najkritičnijim trenucima, Kuropaktina nije napuštao njegov ratni drug i lični prijatelj Anto Gvozdenović. Kao da je zaboravio na ranije izrečenu kaznu "zbog neposlušnosti", što je, kao štabni ljekar, u najkritičnijem trenutku napustio generala Skobeljeva i pošao u sigurnu smrt, za vrijeme Ahal - tekinske ekspedicije.

 

Odbio carevo obeštećenje za veliki gubitak na kocki

 

"General Gvozdenović je kao orao jurio naprijed, kličući i hrabreći borce. Sve više su i sve češće rovale granate, sve veće je ljudsko snoplje toplom krvlju zalivalo hladnu mandžurisku zemlju. Jedna od tih granata gotovo do pola je raznijela doktorova konja, a njega teško ranila. Opet je imao sreće, možda one što su mu je prorekli kad se je rodio. Ostao je živ, premda će tu ranu osjećati do kraja života", pisalo je povodom ovog Antovog podviga.
Dr Anto Gvozdenović je, kao zaslužni ratnik i čovjek koji je svoje znanje, odvažnost i čitavo svoje biće stavio na raspolaganje carskoj Rusiji, sad već kao teški invalid, u pedeset i drugoj godini života, po drugi put pošao u zaslužnu penziju.

Nedostojni plemići

Poslije rusko-japanskog rata, dr Anto Gvozdenović se ponovo vratio u Rusiju. U Moskvi se neko vrijeme oporavljao od zadobijenih rana na frontu u Mandžuriji. Poslije oporavka i poboljšanja teško narušenog zdravlja, Anto je ponovo nastavio sa novim, lagodnim životom, u društvu starih prijatelja i poznanika. Anto se više nije pojavljivao u društvu nekadašnjih brojnih prijateljica, ali je zato najveći dio slobodnog vremena provodio u društvu ruskih plemića, jednog dijela carevih rođaka i svojih najintimnijih drugova. Kocka ga već nije, kao nekada, zanimala.
Istina, u carskoj prijestonici desila mu se neprilika, za drugog čovjeka dosta krupna, ali za njega, izgleda sićušna, da je u društvu sa kneževima i generalima na pokeru i bakari, izgubio bezmalo sve što je dobio u Monte Karlu. I vele, da je do samog cara došao glas kako je u igri generalu Gvozdenoviću podvaljeno, kako su njegovi partneri kaišarili i ponavljali se, kako ne dolikuje plemićima.
Ljudima kojima se može pokloniti vjera pripovijedaju takođe da je car pitao Gvozdenovića da li je zaista moguće da je neko iz njegovog društva nepošteno igrao, na što mu je general - doktor uzvratio doslovice: "Ja igram samo sa džentlmenima. Moji partneri bili su kneževi i generali, a kneževi i generali mogu biti samo džentlmeni..."
A kad je car izrazio želju da svoga generala obešteti za njegove gubitke na kocki, koji nijesu bili mali, dr Gvozdenović je odbio. Tim odbijanjem odrekao se sume koja je i tada i danas predstavljala čitavo bogatstvo.
Po jednoj verziji, Anto je, u igri sa generalima i carskim rođacima u Petrovgradu, dobio ogroman novac, pa čak i neka sela. U želji da povrate izgubljeni novac i imanje, carevi rođaci i generali su se dogovorili da Antu namjeste zamku pomoću nekih svernih ogledala. Tako su oni, poslije nekog vremena, ne samo povratili izgubljeni novac i imanje, već Antu digli i posljednju paru. Međutim, taj gubitak silnog bogatstva Anta uopšte nije uzbuđivao, već je prezrivo pogledao na svoje partnere i dostojanstveno napustio ovo nedostojno društvo.

Poklonio 250 hiljada franaka

Bivši crnogorski ministar dr Pero Šoć, u svojim sjećanjima, piše: "To je bilo negdje poslije rata, u San Remu. Opet za zelenim stolom. U jednom trenutku, rukovalac igrom, krupije, obratio se dr Šoću, i izvinjavajući se upitao ga da li je zaista njegov prijatelj ruski general. S dozvolom generala Gvozdenovića, dr Šoć je odgovorio da jeste, na što je krupije ostavio svoju drvenu lopatu s kojom zgrće cijele trezore i rekao: "Taj gospodin je usrećio i mene i moju porodicu. Jednoga dana u Monte Karlu dobio je milione. I meni je, kao bakšiš, poklonio 250.000 franaka. Ja sam s tijem novcem djecu školovao, izveo ih na put i mogu mirno da čekam starost".
Dr Šoć se, znajući da ga niko ne razumije, obratio svom prijatelju srpski: "Čuješ li, Anto, što priča ovaj čovjek: Je li tako ?" Bezbrižno, kroza smijeh starac je odgovorio: "Jest, jest. Ma sada, eto, igramo sa žetonom od 10 franaka".
Iako udaljen od svoje domovine, dr Anto Gvozdenović sa njom nije gubio vezu, već je budno pratio šta se u njoj dešava. Kad je obaviješten da se na Balkanu vrše posljednje pripreme za oslobođenje neoslobođenog dijela balkanskih zemalja od petovjekovnog turskog ropstva, odmah se spakovao i pohitao, kako bi što prije stigao do njemu drage Crne Gore.

 

Ratovanje u balkanskim i Prvom svjetskom ratu

 

U međuvremenu, dok se Anto nalazio na putu za domovinu, četiri balkanske države: Srbija, Crna Gora, Bugarska i Grčka, sklopile su savez protiv Turske. Taj dokumenat su potpisali vladari četiri balkanske države, s ciljem da protjeraju Turke sa Balkana i da oslobode potlačene narode.
Srbija i Bugarska su htjele da izbiju na more, preko ondašnje turske teritorije, i to Srbija na Jadransko, a Bugarska na Egejsko.
Po dolasku na Cetinje, Gvozdenović se javio lično kralju Nikoli, koji ga je srdačno primio. Kad mu je Gvozdenović saopštio da je i ovom prilikom došao iz Rusije, kao dobrovoljac, da se, zajedno sa svojom braćom, bori protiv Turaka, kralj Nikola ga je postavio za svog savjetnika.
Kada je izbio Prvi svjetski rat, 1941. godine, tada se Anto Gvozdenović nalazio u Parizu. Znajući za Gvozdenovićev boravak u Parizu, francuski Generalštab ga je pozvao na razgovor. Tom prilikom mu je predložio da se aktivira u francuskoj vojsci, što je Anto sa osobitim zadovoljstvom prihvatio. Tako je njegovo civilno odijelo zamijenila uniforma, sa generalskim oznakama na ramenima, u svojstvu zamjenika načelnika saniteta francuske vojske.

Neprekidna dužnost

Za čitavo vrijeme, dok su se vodile borbe na Zapadnom frontu, stari, prekaljeni, general Anto Gvozdenović se nalazio u prvim borbenim redovima, vršeći neprekidno inspekcijsku dužnost.
Dok su bogataški sinovi francuske armije u toku Prvog svjetskog rata isključivo pratili komoru, ili ladovali u pozadini, mladi Rotšild nije čuvao svoju glavu, već se nalazio u prvim borbenim linijama. Otuda i ona poznata priča, koja ilustruje njegovu hrabrost i ulogu, koju je u to vrijeme igrao u francuskoj vojsci, kao i Antovu poslovičnu skromnost.
Dok se nalazio na položaju pomoćnika sanitetskog načelnika francuske vojske, Gvozdenoviću je stavljen na raspolaganje jedan pariski vozač, sa svojim kolima, koja su u ono vrijeme bila prava rjetkost. I ne pomišljajući da ga vozi sin jednog od najbogatijih ljudi svijeta, dr Gvozdenović se prema svom vozaču veoma korektno odnosio.
Jednom prilikom na frontu, kada je došlo vrijeme ručku, umoran od napornog rada, prije nego što se uputio u oficirsku menzu, Anto izvadi iz džepa pola zlatnog napoleona i ponudi ga svom službenom šoferu, dodajući: "Izvolite, gospodine. Uzmite ovo i pođite da negdje ručate". Zašto?", začuđeno upita šofer. "Pa da ručate. I ja idem na ručak". Na to će šofer: "Hvala Vam, gospodine generale, ali ja to ne mogu da primim od Vas". A kada je došao do zaključka da se general čudi njegovom postupku, reče: "Znate, gospodine generale, ja sam Rotšild". Tada ga general Gvozdenović odmjeri pogledom i tek onda shvati da ga ne vozi običan šofer, malo se namršti i brzim koracima pođe prema oficirskoj menzi.

Porodica Rotšild

Anto je za vrijeme ručka razmišljao o neprijatnom dijalogu sa svojim šoferom. Bio je ljut na samog sebe zašto svog šofera, za toliko zajednički provedenog vremena, nije našao za shodno da upita ko je i odakle je. Jer, i Antu je bilo dobro poznato ko je i kakva je porodica Rotšild.
Mladi generalov vozač Rotšild poticao je iz ugledne porodice finansijskih magnata, koja je vodila porijeklo iz Frankfurta na Majni. Utemeljivač ove ugledne porodice, Madžer Amsšel Rotšild, koji je živio i radio od 1743. do 1812. godine, imao je pet sinova. Oni su, početkom devetnaestog vijeka, osnovali bankarske kuće u Frankfurtu na Majni, Beču, Londonu, Parizu i Napulju, sa filijalama u mnogim evropskim gradovima. Oni su se obogatili krupnim spekulacijama i finansiranjem vlada nekih evropskih država, u vrijeme Napoleonovih ratova, Restauracije, odnosno uspostavljanja ranijeg sistema državne uprave u Francuskoj i td. Ova bogataška porodica neprekidno je igrala značajnu ulogu u razvoju društveno - političkih zbivanja. Njeni najmoćniji ogranci nalazili su se u Francuskoj i Engleskoj. Oni su čak i u XX vijeku sačuvali svoje snažne pozicije, pa su predstavljali jednu od vodećih grupa svjetske finansijske oligarhije. Pod njihovom kontrolom i uticajem nalazili su se rudnici zlata u Translavu, zatim rudnici olova, cinka i bakra u Španiji, nikla u Novoj Kaledoniji, bakra u Sjevernoj Rodeziji, kao i niz monopola, trustova i banaka.

 

Odlazak sa kraljem Nikolom iz Crne Gore u Italiju

 

Rodšild je u francusku vojsku stupio dobrovoljno, i što je posebno važno istaći iz patriotskih razloga, a ne nikako iz materijalnih pobuda. Sasvim slučajno je određen da bude lični šofer generala Gvozdenovića. Njegova skromnost nije dozvoljavala da se generalu Gvozdenoviću predstavi kao član ugledne porodice finansijskih mangata, jer on u rat nije pošao da stiče slavu na bojnom polju po toj osnovi, već da se, kao iskreni patriota, bori za čast i slavu francuskog naroda. Rotšild nije htio potcijeniti plemenitost svoga pretpostavljenog, generala Anta Gvozdenovića, ali je isto tako želio sačuvati ugled svoje porodice. Zbog toga od Anta nije htio uzeti ponuđeni zlatnik.
I pored toga što se odazvao pozivu francuskog Generalštaba, stupajući u njihovu vojsku general Gvozdenović je, kao ruski vojni obaveznik, pozvan da se odmah javi na dužnost u Moskvi.

Poziv iz Rusije

Nikada se neće saznati zbog čega je ondašnjoj carskoj Rusiji baš u to vrijeme bio potreban stari i islužni ratni veteran, a osim toga i teški ratni vojni invalid. Međutim, staro je nepisano pravilo da pravi vojnik, kalibra generala i doktora Anta Gvozdenovića, ne pita za razloge. Zato se sa francuskim Generalštabom korektno pozdravio, a potom je prvim brodom, koji se otisnuo iz Marselja prema Istoku, krenuo prema Grčkoj, s namjerom da nastavi put prema Crnom moru i Moskvi. Ali, kako je rat već svuda uveliko buktao, to je general Gvozdenović iz Soluna nastavio put, u pravcu Rusije, željeznicom prema Nišu. Po dolasku u Niš, Anto je doznao da je i Bugarska stupila u rat, i to na strani centralnih sila, te mu je samim tim put preko bugarske teritorije za Moskvu bio onemogućen. Zbog svega toga Anto je bio duboko razočaran, te donosi odluku da promijeni maršrutu, pa, umjesto U Moskvu, stiže na Cetinje, gotovo u posljednji čas, jer su napadi austrougarske vojske na Crnu Goru bili siloviti i nezadrživi. Anto se odmah uključio u ratnu situaciju.
Kralju Nikoli je bilo posebno drago što dr Anta Gvozdenovića po treći put, kao dobrovoljca, vidi na Cetinju, pa ga je uzeo kao svoga ađutanta i ličnog savjetnika. Međutim, kako su se događaji smjenjivali filmskom brzinom, na štetu Crne Gore, uprkos neodoljivoj želji njenih sinova da brane svoju rodnu grudu do posljednjeg vojnika, Crna Gora je kapitulirala u januaru 1916. godine. Odmah je uslijedila odluka o napuštanju Crne Gore. Tako je dr Anto Gvozdenović, kao kraljev savjetnik, sa njim i njegovom porodicom, napustio Crnu Goru.

Izjava Janka Vukotića

Za kapitulaciju Crne Gore svojevremeno je okrivljen general serdar Janko Vukotić. Tim povodom Vukotić je, kasnije, u svojim memoarima zapisao: " - Izjavljujem, da tek onda kada se budu publikovale moje naredbe komandantu Skadra, jasno će se vidjeti da li sam ja radio da Crna Gora kapitulira ili ne, a nikad prije toga.
Šestog januara, po podne, Kralj je otputovao iz Podgorice, a pošto je meni, pred svjedocima, dao svečano obećanje, da će se sjutradan vratiti u Podgoricu, što sam ja morao povjerovati, u toliko prije, što se on ni Vladi pri odlasku nije javio. No, kralj je, mjesto da se vrati u Podgoricu, ili da ostane u Skadru, što bi, prema nastaloj situaciji najbolje bilo, pa da uredi što se još moglo urediti da se neprijatelju spriječi napredovanje primorjem, u pravcu na Bojanu - Skadar, on 7. januara uveče, napušta Skadar i odlazi preko SV. Jovana Medovskog za Italiju.
Tek sada sam ja vidio koliko je sati, i što se je sve i zašto odigravalo odavno, a naročito potonjih deset dana, tj. od traženja primirja Austrijancima 29. decembra, a to će reći dan pošto je protivnik napao Lovćen i, мada je probio front, bilo je još mnogo Lovćena do Skadra i Podgorice, koje je daleko lakše bilo braniti nego i sam Lovćen, budući da ovi "Lovćenci"o kojima govorim, nijesu bili izloženi paljbi sa neprijateljske flote i stalnijeh utvrđenja, i koje sam ja, uzgred budi rečeno, telegrafirao Vrhovnoj komandi još ispred Berana, da ih treba uporno braniti i kako ih braniti".

Gorštački izgled sa uglađenošću jednog Parižanina

 

Na drugo pitanje: "Zašto crnogorska vojska nije odustala 1916. godine?", Vukotić je u memoarima zapisao: "Ipak, i po saznanjima da je Kralj zemlju i vojsku napustio, nijesam do kraja pao u očajanje, a to može posvjedočiti i fakat, da sam komandantu Sandžačke vojske, brigadiru Petru Martinoviću, koji je stigao u Podgoricu, ne samo dozvolio da sa Štabom produži za Skadar, nego i preporučio da hita, dako bi i on svojim zauzimanjem doprinio da nam se odstupnica spasi.
Noću uoči 7. i 8 januara, brigadir Božović iz Skadra telegrafira, da su se dvorske sluge sa dvorskom pratnjom, koje su upućene na Bojanu iskraj "Škodre" vratile u Skadar, jer da je protivnik, dolazeći od Ulcinja, i niotkoga sprečavan, već stigao na Bojanu.
Sada je nastupio užasan trenutak, jer je situacija ovakva: - Kralj je napustio zemlju, a vojska, koja je u odstupanju, još nije niko, osim izvjesnih štabova, stigao u Podgoricu, ne samo, nego je i pitanje da li će i u toku toga dana stići; protivnik je već na Bojani, koju može u nekoliko sati preći i s time prekinuti svaku moguću odstupnicu.
O odstupanju nije moglo biti ni govora!

"Generalisimus" četiri dana

Vlada koja je bila ostala u Podgorici, riješi se da na osnovu odredaba Zemaljskog ustava, uzme kraljevsku vlast u svoje ruke, da vojsci naredi da ostavi oružje u državnim magacinima i da se kući raziđe, a mene da riješi dužnosti ( koje na taj način već nijesam ni imao).
Meni je ovo Vlada 8. januara prije podne sve saopštila, ali sam ja tražio pismeni akt, koji sam i dobio".
Đeneral serdar Janko Vukotić, sa ogorčenjem, zaključuje: "Tako sam ja, eto, kao što veli crnogorska Vlada u Francuskoj, bio, "generalisimus" Crnogorske vojske puna četiri dana, kada je već "sve bilo propalo".
Mnogo bi bolje učinile i više koristile svome kraju, napaćenom našem narodu, razne vlade kralja Nikole, da su imale toliko smjelosti, pa da su odmah rekle pravu istinu o kapitulaciji Crne Gore, nego ovim izmišljanjem i konstruisanjem raznih dokumenata, koji nijesu nikad ni postajali".
Bez obzira na okolnosti pod kojima je crnogorski suveren napustio Crnu Goru, francuska vlada mu je, po dolasku u Pariz, ukazala sve počasti.
Povlačeći se preko Skadra, Jadranskog mora i Italije, general Anto Gvozdenović je stigao u njemu od ranije dobro poznati Pariz, zajedno sa kraljem Nikolom, njegovom užom porodicom i članovima vlade. Po dolasku u Pariz, dr Anto, koji je već bio dobro poznat francuskoj javnosti, posjetio je predsjednika francuske vlade Poenkarea, koji je izjavio da je general Gvozdenović na njega ostavio izvanredan utisak, "sa svojim gorštačkim izgledom, ali i uglađenošću jednog Parižanina".

Uzdanica u teškim situacijama

Dr Anto Gvozdenović će u emigraciji igrati značajnu ulogu. On će biti jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Njega je za kralja Nikolu vezalo nešto što nije bilo prosto shvatanje vjernosti, a još manje podaništva. Gvozdenović je prema kralju Nikoli osjećao duboko poštovanje i iskreno prijateljstvo, kojeg se nije odrekao do svog posljednjeg daha. Zato je kralj Nikola na Anta ozbiljno računao i u najdelikatnijim situacijama, a takvih je u crnogorskoj emigraciji i njenoj vladi bilo napretek.
Sve te dužnosti Gvozdenović je dostojanstveno i na najbolji način obavljao, uprkos mnogim smetnjama, spletkama i intrigama na koje je u toku svog veoma složenog i krajnje odgovornog posla redovno nailazio. Pored prirodne nadarenosti i oštroumnosti, dr Anto Gvozdenović je bio i izuzetno hrabar, što je u više prilika svojim političkim protivnicima i dokazao.

 

Propali planovi kralja Nikole i vlade u emigraciji da pomognu Crnoj Gori

 

Crnogorska izbjeglička vlada, sa sjedištem u Neju kod Pariza, koja je kasnije prešla u Rim, radila je od samog početka na privrednoj obnovi i podizanju porušene i zaostale Crne Gore. Njeni planovi su se temeljili na obezbjeđivanju stranih kredita i angažovanju privredno razvijenih zemalja. Nejska vlada, na čelu sa karaljem Nikolom, se pod onako teškim uslovima bavila pitanjem finansija, kao jednim od najznačajnijih pitanja za opstanak i egzistenciju jedne države. Što svoje planove nije realizovala treba tražiti uzrok u miješanju velikih sila u njihove interne stvari, čija je riječ u mnogim pitanjima, a posebno u vezi ujedinjenja Crne Gore i Srbije bila presudna.

Pomoć pa optužbe saveznika

Što je vrijeme više odmicalo, to su saveznici svoje subvencije sve više smanjivali, da bi, na kraju, potpuno prestali sa pružanjem novčane pomoći crnogorskoj izbjegličkoj vladi, optužujući pri tom kralja Nikolu za kapitulaciju Crne Gore i nestajanje njene vojske u januaru 1916. godine. Zbog toga je nejska vlada, kao zvanični predstavnik crnogorske državnosti, bila prnuđena da najviše pažnje posveti pitanjima političke egzistencije crnogorske države i njenog povratka u zemlju nakon završetka Prvog svjetskog rata. Međutim, kako su nejska vlada i njen suveren, postepeno lišavani finansijske podrške, ostajući na taj način bez potrebnih sredstava za život, prestali su da igraju bilo kakvu ulogu, "a još manje da vrše uticaj na donošenje bilo kakvih političkih odluka", pa su na taj način izgubili i ono malo ugleda koji su imali.
Nejska vlada, u konkretnim uslovima, nije bila u mogućnosti da nešto više uradi u vezi sa osiguranjem najosnovnijih sredstava za život i dalji rad. Bilo je jasno da je stvar svršena onoga momenta kada su kralj Nikola i njegova vlada napustili zemlju i odstupili bez vojske. No, pitanje je da li bi uspjeli čak i da su izveli vojsku. Ovo pitanje se nameće u prvom redu zbog toga što je Pašić u onovremenim političkim evropskim krugovima imao mnogo jače veze. Pašić je čak i ruskog cara Nikolaja II, vještim manevrima, preko carskih ministara, naklonjenih Srbiji, okrenuo protiv Crne Gore.
Krajnje kritično stanje nejske vlade i kralja Nikole uočio je Aleksandar Devin, profesor iz Vinčestera, (Engleska), koji se stavio na stranu onovremene Crne Gore i njene izbjegličke vlade. Zbog izuzetne naklonosti Aleksandra Devina prema Kraljevini Crnoj Gori, poznati istoričar i priznati stručnjak za Balkan i Balkanski istok Seton Vatson je Devina nazvao "agentom kralja Nikole u Engleskoj". No, bez obzira na ove i slične kvalifikacije, Devin je i dalje u raznim prilikama nastavio da napada Krfsku deklaraciju i njene tvorce, kao i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, s Andrijom Radovićem na čelu, kao i sve one koji su podržavali ujedinjenje Crne Gore i Srbije. Posebno je žustro i nervozno raspravljao sa ljudima oko prosrpskog lista "Nova Evropa".

Nepopustljivost Forin ofisa

Devin je dobio saglasnost kralja Nikole i njegove vlade da može obavljati poslove diplomatskog agenta Crne Gore u Velikoj Britaniji, što Forin ofis nije prihvatio pod izgovorom da nema potrebe za imenovanjem nove ličnosti, jer će Grahat nastaviti da radi kao i do sada, što je značilo da ne prihvataju Devina, kao neslužbenog predstavnika i savjetnika. Crnogorska vlada je, međutim, i dalje bila uporna u svom zahtjevu, pa je, preko Grahama, tražila odobrenje za agreman poslanika Crne Gore u Londonu. Kako su funkcioneri Forin ofisa i dalje bili uporni da Devina ne treba prihvatiti, kralj Nikola je bio razočaran ovakvim njihovim stavom, jer je priželjkivao poslanika koji bi znao da se bori protiv svih neprijatelja Crne Gore i njene vlade, a takav je bio Devin. Kad je kralj Nikola zaključio da je Forin ofis nepopustljiv, on je, umjesto Devina, predložio ser Roberta Kenedija, Irca, takođe jednog od istaknutih prijatelja Crne Gore, ali ni to nije usvojeno, jer je Graham bio dobio instrukcije da obeshrabruje svaki pokušaj vlade iz Neja da Crna Gora imenuje svog poslanika na engleskom dvoru.

 

Vašington prihvatio crnogorskog poslanika, London nije dao agreman

 

Ulaskom Sjedinjenih Američkih Država u rat na strani saveznika, decembra 1917. godine, za Devina se otvorilo široko polje djelatnosti. On je svim silama nastojao da u Vašingtonu osigura podršku za Crnu Goru. Devin je radio na stvaranju "posebne jedinice pod zastavom Crne Gore". On je, polovinom decembra 1917. godine, na zahtjev vlade, uputio memorandum Forin ofisu u kome je iznio probleme oko formiranja crnogorske jedinice. U vezi s tim "ukazao je da se 600 crnogorskih podanika nalazi u srpskoj vojsci, da oko 800 njih radi u francuskim fabrikama municije, da je 2.000 ljudi iz Crne Gore spremno da služi u crnogorskoj jedinici, da 3.000 ljudi iz SAD želi da se bori pod crnogorskom zastavom i da je američka vlada spremna da plati troškove njihovog prevoza u Evropu".
Zadovoljna aktivnošću Aleksandra Devina, crnogorska vlada je odlučila da u januaru 1918. godine uputi u London ministra vojske Nika Hajdukovića, koji je sa britanskom vladom imao da "riješi nekolika važna pitanja koja su sprečavala normalan razvoj odnosa dvije države". U nastojanju da što bolje pripremi sastanak Hajdukovića, Devin je sastavio opširan memorandum. Ali, od čitave ove akcije jedino je prihvaćen Devinov zahtjev u vezi subvencija Crnoj Gori.

Reagovanje na pisanje protiv Crne Gore

Hajduković je, prilikom posjete Londonu, donio jednu mapu Crne Gore, "kakva bi trebala da izgleda poslije rata: od Drima, do Neretve i Drine". Međutim, sve je to ostalo bez odjeka kod britanske vlade.
Devin je i preko sredstava javnog informisanja oštro reagovao na pisanje protiv Crne Gore, pa je "Crnogorskom biltenu", organu Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, suprostavio svoj list "Affairs du Montenegro", čiji je prvi broj dostavio Ministarstvu inostranih poslova Velike Britanije i predsjedniku SAD, "ističući u propratnom pismu da je njegov interes u ovom pitanju isključivo prijateljski i da se on nada da će uskoro biti imenovani poslanici Crne Gore u Londonu i Vašingtonu, pa da njegove usluge više neće biti potrebne". U drugom broju pomenutog lista Devin je oštro napao britansku vladu zbog odbijanja da da saglasnost za poslanika Crne Gore u Londonu, a Vašingtonu je uputio riječi hvale "što je dao agreman za crnogorskog poslanika dr Anta Gvozdenovića".
Kako se bližio kraj rata, to je i kralj Nikola bio doveden u situaciju da mijenja mišljenje o načinu ujedinjenja. On je u proglasu Jugoslovenima od 21. oktobra 1918. godine, objavljenom u "Glasu Crnogoraca", službenom organu Kraljevine Crne Gore, koji je izlazio u Neju kod Pariza, insistirao na stvaranju jugoslovenske konfederacije, "u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje i u kojoj niko neće smjeti nametati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki". Ovu ideju o konfederaciji kralj Nikola je istakao krajem 1918. godine, kada je već bilo sve gotovo.

Protiv ujedinjenja kakvo hoće Srbija

Devin je i dalje bio uporan u nastojanju da ubijedi velike sile o ekonomskoj obnovi Crne Gore poslije završetka rata. U tom smislu je, 20. okotobra 1918. godine, uputio američkom predsjedniku Vudru Vilsonu opširan memorandum, naglašavajući da vlada Crne Gore nije u stanju da sama obnavlja zemlju. Nejska vlada je istovremeno uputila sličan memorandum Vilsonu preko svog poslanika u Vašingtonu Anta Gvozdenovića.
Na traženje poražene Austro - Ugarske, primirje je zaključeno 3. novembra, a 11. novembra je kapitulirala njemačka vojska. U to vrijeme su se u Crnu Goru probile srpske i francuske trupe, pa je, na zahtjev srpske vlade, kao i na zahtjev vrhovnog komandanta savezničke vojske, francuska vlada zabranila kralju Nikoli povratak u domovinu.
Osporavajući regularnost Podgoričke skupštine, kralj Nikola je, u "Glasu Crnogorca", istakao da je Podgorička skupština "falsifikovanje narodne volje". Zatim je naglasio da je i on za ujedinjenje, "ali ne onakvo kakvo hoće Srbija".

 

Crna Gora ne bi imala gori tretman i da se borila na strani Centralnih sila

 

Zbog ignorisanja nota crnogorske vlade, planula je "božićna pobuna", čije je moto bilo "borba Crnogoraca protiv odluka Podgoričke skupštine, borba za nacionalnu ravnopravnost, borba za očuvanje nacionalnog ponosa, da Crnogorci u jugoslovensku zajednicu stupe kao ravnopravan činilac sa ostalim jugoslovenskim narodima".
Božićna pobuna je skrenula pažnju saveznika na crnogorsko pitanje više od dotadašnjih crnogorskih proklamacija, pa je kralj Nikola, zadovoljan što je do pobune došlo, izjavio: "Uviđam da Crna Gora neće otići kao đevojka bez prćije".
U to vrijeme se angažovala i italijanska kraljica Jelena, kćerka kralja Nikole, koja je početkom januara 1919. godine stupila u kontakt sa Vilsonom, kojega je upoznala sa teškoćama kralja Nikole. Tada Vilson, najuticajnija ličnost saveznika, konačno uzima u zaštitu kralja Nikolu i pokazuje interesovanje za njegov položaj. Vilson je tom prilikom izjavio da je Crna Gora starija od Srbije, te da "stoga treba da bude odvojena od nje i da treba da bude zastupljena na Konferenciji mira".

Bez predstavnika na Mirovnoj konferenciji

Mirovna konferencija je počela sa radom 18. januara 1919. godine u Parizu, u prisustvu 60 učesnika, ali bez predstavnika Crne Gore, uprkos Vilsonovom i Soninovom angažovanju. Na opširni memorandum crnogorske vlade niko se nije osvrtao. Čak ni usmeno izložen memorandum od strane crnogorske delegacije, koju su sačinjavali: Jovan Plamenac, dr Anto Gvozdenović i dr Pero Šoć, pred Vrhovnim savjetom Konferencije, nije pomogao.
Devin je bio ozlojeđen onim što se dešavalo crnogorskoj vladi tih dana u Parizu. Bilo mu je neshvatljivo "zašto se sa Crnom Gorom tako postupa, iako se i ona lojalno borila na strani saveznika. Zašto velike sile ne obnove Crnu Goru, kao Srbiju i Belgiju, zašto one dopuštaju jednom savezniku da vojnički osvoji drugu savezničku državu pod izgovorom odbrane zajedničkih interesa, poslije čega je došlo do pobune, krvoprolića i bijede". Devin, na kraju, zaključuje da se velike sile željele da nagrade srpsku dinastiju Karađorđevića, pa postavlja pitanje da li je pravedno da Crna Gora nestane kao nezavisna država da bi se zadovoljili Hrvati i Slovenci, koji su za vrijeme rata vjerno branili Habzburgovce?".
Devin je i dalje nastavio sa optužbama na račun velikih sila i posebno Srbije. U jednoj od svojih knjiga osuđivao je one koji su Crnu Goru uklonili kao suverenu državu. Za moto knjižice, koju je uputio američkom državnom sekretaru Kolbiju, uzeo je riječi Gledstona, koje je 1920. godine izgovorio u Parlamentu: "Crna Gora ne bi imala gori tretman i da se borila na strani Centralnih sila".

Veliki primjer Aleksandra Devina

Na kraju, može se postaviti pitanje: "Koji su bili motivi Aleksandra Devina kada je tako uporno i energično zastupao interese Kraljevine Crne Gore. Da li su u pitanju bili politički razlozi, ekonomski interesi ili filantropske pobude? Sigurno je jedno, da nije dobio novac za svoje usluge". I, kao zaključak: "Njegove namjere su bile poštene i humane, i jedva da su poznati takvi primjeri da se jedan stranac svim srcem i svim svojim snagama toliko angažuje za stvar jedne male zemlje",
Pošto je kralj Nikola bio diskreditovan u očima Saveznika, posebno evropskih država, bio je prinuđen da se obrati za pomoć Sjedinjenim Američkim Državama, jer su mu bila prijeko potrebna finansijaka sredstva za normalno funkcionisanje administracije, slanje pomoći zarobljenicima i internircima, stanovništvu u zemlji, pomaganje studenata i izbjeglica, stvaranje crnogorskih odreda, propagandni rad i drugo. Za sve ove potrebe do tada su glavni izvor prihoda činile subvencije, koje su Crnoj Gori dodjeljivale Rusija, Italija, Francuska i Engleska.

 

Nejska vlada ostavljena na milost i nemilost Engleskoj i Francuskoj

 

Zahtjev nejske vlade, vladi SAD, o dodjeli kredita bili su nerealni. Ali, pošto su nejska vlada i kralj Nikola bili izolovani od strane evropskih država, bili su prinuđeni da se okrenu Americi. Oni su živjeli u ubjeđenju da Amerika nije bila u toku sa evropskim događajima, pa su očekivali da će dobiti traženu pomoć, ma koliko da je bila velika, i tako vladu i kralja Nikolu učiniti nezavisnim od evropskih država. Nejska vlada je računala da će eventualni američki krediti Crnoj Gori, biti ujedno i glavni razlog da se Amerika maksimalno angažuje za njenu sudbinu po završetku rata. Na taj način bi čisto finansijsko pitanje poprimilo izrazito politički karakter i značaj. Pri tom treba imati u vidu činjenicu da je Diks, crnogorski konzul u Njujorku, bio Vilsonov lični prijatelj. Međutim, američka vlada je u početku izrazila nespremnost da odobri tražena sredstva.

Veze sa Amerikom

Nejska vlada je preduzela dalje korake u cilju uspostavljanja čvršćih diplomatskih veza sa vladom SAD. U vezi s tim piše: "Poslije izbijanja Prvog svjetskog rata u prvi plan izbilo je pitanje sakupljanja crnogorskih rezervista u Americi i njihov povratak u zemlju. Ovo pitanje provlačilo se punih godinu dana. Konačno, u proljeće 1916. godine za crnogorskog konzula u Njujorku bio je imenovan brodovlasnik, kapetan Seferović, dotadašnji konzul Crne Gore u Kanadi. Crnogorska vlada se već tada nalazila u Neju i započela svoju borbu za punu afirmaciju, uključivanje u savezničku politiku i samostalno djelovanje". Dalje se kaže da je prvu akciju u pravcu pripremanja američkih službenih krugova "za blagonaklon stav prema Crnoj Gori učinio Seferović, po nalogu vlade, kod američkog predsjednika Crvenog krsta i Stejt departmenta u vezi slanja hrane u Crnu Goru". No, i pored hitne urgencije američkog pukovnika Herberta Maršala, predsjednika kanadskog Crvenog krsta, kod Vilijama Tafta, bivšeg predsjednika SAD, da Seferoviću izađe u susret, nije poznato da li je ta akcija urodila plodom.
Godinu dana kasnije, odnosi između nejske vlade i Vašingtona održavani su posredstvom američke ambasade u Parizu. Tako se, već u maju 1917. godine, počelo govoriti u krugovima savezničkih prestonica da Crna Gora namjerava da traži zajam u Americi.

Odbijen zajam

Zajam je, po jednoj računici kralja Nikole i nejske vlade, za podmirivanje naraslih potreba, trebalo da iznosi 100.000.000 franaka, ili približno 20.000.000 dolara. Nejska vlada je dala obavezu da će početi sa otplatom godišnje sume od milion franaka, "što će trajati 105 godina". Na to su reagovale engleska i francuska vlada notom Vašingtonu, jer su se plašile da Amerika, davanjem kredita Crnoj Gori, ne ugrozi njihove pozicije u ovom dijelu svijeta. Tako je odgovor Mak Adua, američkog sekretara za finansije, na zahtjev nejske vlade bio negativan. U obrazloženju se kaže da razlozi koji su iznešeni u noti "nijesu bili obuhvaćeni odredbama zakona donesenog od Kongresa 24. aprila 1917. godine". Drugim riječima, nejskoj vladi je stavljeno do znanja da su zajmovi davani saveznicima SAD u ratu protiv Njemačke samo u cilju vođenja rata, a ne za poslijeratnu obnovu. Pošto crnogorske vojne formacije nijesu učestvovale u ratu protiv Njemačke, nejska vlada po tom osnovu nije ni mogla tražiti zajam. Isto tako odsustvo redovno akreditovanog poslanika Crne Gore u Vašingtonu sprečavalo je obavljenje izvjesnih zakonskih formalnosti.
Odbijanjem zajma Crnoj Gori od strane SAD, nejska vlada je ostavljena na milost i nemilost Engleskoj i Francuskoj, koje su već bile izolovale Crnu Goru. Ni sa Italijom nije bila bolja situacija. Ona je prva povela kampanju protiv Crne Gore još u toku rata 1915. godine. Kasnije su se za Italijom poveli i ostali saveznici. To je i razlog što se kralj Nikola i nejska vlada nijesu zadržali u Italiji. Voz kojim su stigli u Rim, na veče, nije se duže zadržao. Kralja je posjetila kćer Jelena i ujutro je voz nastavio put, a da kralj Nikola nije izlazio iz svoga vagona.

 

Kralj Nikola računao na Vilsonovu podršku politici samoopredjeljenja

 

Nejska vlada ni dalje nije odustajala od uspostavljanja diplomatskih odnosa s Amerikom. Njoj je bilo jasno da je, stvaranjem Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje, rastao sve veći broj pristalica ujedinjenja Crne Gore i Srbije. S druge strane, srpska vlada je preduzimala sve što je bilo u njenoj moći da onemogući djelatnost nejske vlade. Pristalice ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom razvijali su snažnu kampanju protiv kralja Nikole, uključujući čak i pripremanje atentata na njegov život. No, uprkos svemu tome, kralj Nikola i vlada u Neju učinili su krajnje napore da privole Ameriku za slanje crnogorskog poslanika u Vašington. Na zauzimanje nekih ličnosti bliskih vladi u Vašingtonu i predsjedniku Vudri Vilsonu, dat je agreman za otvaranje crnogorskog poslanstva u Vašingtonu.
Srbija je 1917. godine dobila agreman za svog poslanika u Vašingtonu. Bio je to upravo Mihailović, bivši srpski poslanik na Cetinju. To je pobudilo crnogorsku vladu da i ona zatraži agreman za svog poslanika. Za poslanika u toj zemlji određen je general Anto Gvozdenović.

Borba za diplomatsko snaženje

Kralj Nikola i vlada Crne Gore u emigraciji borili su se za političko i diplomatsko snaženje, pa su svim silama nastojali da osiguraju svoje učešće u ratnim i poratnim savjetovanjima i konferencijama savezničke koalicije kao i da Crnoj Gori osiguraju položaj savezničke države. Međutim, što se rat približavao svom završetku, to su položaj Crne Gore i kralja Nikole postajali sve teži i nezavidniji.
Gubeći oslonac na Francusku i Veliku Britaniju, nejska vlada je tražila blagonaklonost Sjedinjenih Američkih Država i predsjednika Vudro Vilsona, kao protagoniste politike samoopredeljenja i oslobođenja malih naroda od dominacije velikih sila i njihove obnove poslije rata. U tom smislu su kralj Nikola i nejska vlada zatražili agreman za poslanika Crne Gore u Vašingtonu, kako bi na taj način američka politika, finansijska i diplomatska podrška bile od izuzetnog značaja za učešće Crne Gore u savremenim zbivanjima, za njeno učvršćenje i jačanje njenog položaja u očima Velikih sila.
Crnogorski kralj i nejska vlada računali su, prije svega, na moralnu snagu američkog predsjednika i njegova obećanja da će se SAD zalagati za obnovu malih, pokorenih država, poslije završetka rata, pri čemu je Crnu Goru izričito spomenuo. Nejska vlada i njen suveren računali su da će, uspostavljenjem diplomatskih odnosa sa Vašingtonom, onemogućiti političke protivnike, kojih je bio nemali broj u Sjedinjenim Američkim Državama.
Nejska vlada je uporno nastojala da formira crnogorsku legiju i uputi vojnu misiju u Sjedinjene Američke Države, ali su to Francuska i Engleska stalno onemogućavale.

Politički razlozi

Razlozi za otvaranje poslanstva Crne Gore u Vašingtonu bili su u prvom redu političkog, a potom ekonomskog karaktera.
Ranije veze između Sjedinjenih Američkih Država i Crne Gore, koje su se odnosile na iseljavanje Crnogoraca u SAD, održavane su, do 1916. godine, posredstvom počasnog generalnog konzula u Njujorku, profesora Mihaila Pupina, poznatog fizičara i elektro-tehničara. Pupin je rođen u banatskom selu Idvoru 1858. godine. Došao je u SAD 1874. godine. Bio je profesor teorijske fizike na Kolumbija univerzitetu u Njujorku i predsjednik Instituta radio-inžinjera.
Početkom 1916. godine za crnogorskog konzula u Njujorku bio je postavljen brodovlasnik, kapetan Seferović, dotadašnji konzul Crne Gore u Kanadi. Kako je, od proljeća 1916. godine, crnogorska vlada prenijela svoje sjedište u Neji, kod Pariza, veze sa Amerikom održavane su posredstvom američke ambasade u francuskoj prestonici.

 

Amerika zbog saveznika odbila da prihvati Jovana Plamenca kao poslanika

 

Zbog novonastale situacije, koja u to vrijeme nije išla na ruku nejskoj vladi, odlučeno je da Evgenije Popović, tadašnji predsjednik crnogorske vlade, posjeti američkog ambasadora u Francuskoj Grejvsa Šarpa.
Popović je tom prilikom,u ime Crne Gore, izrazio zadovoljstvo zbog ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, a zatim je zahtijevao od Šarpa da se američka vlada založi za Crnu Goru da ona bude zastupljena na savezničkoj konferenciji o Balkanu, koja je tih dana trebalo da se održi.Uskoro zatim uslijedio je zahtjev crnogorske vlade kod vlade SAD, da izda agreman za prvog poslanika Crne Gore u Vašingtonu, koji je dostavljen 22. VIII. 1917. godine, u noti Popovića upućenoj Šarpu. Kralj Nikola i Popović su zatim primili u audijenciju barona Romana Avecanu, italijanskog poslanika na crnogorskom dvoru, i molili ga da se italijanska vlada, preko svog ambasadora u Vašingtonu, angažuje kod američke vlade u smislu podrške crnogorskog zahtjeva. Italijanski premijer Sonino je postupio po želji kralja Nikole i od svog ambasadora u Vašingtonu, Di Čelerea, zahtijevao da se u tom smislu do makismuma angažuje. Ovu inicijativu kralja Nikole podržavao je i njegov zet, kralj Viktor Emanuale III, koga je prvi savjetovao da "traži podršku u Sjedinjenim Državama".

Podrška Italije

Poslije više uzastopnih intervencija italijanskog ambasadora u Vašingtonu, preko Stejt Departmenta, 8. oktobra 1917. godine Lansing je obavijestio Šarpa da je vlada Sjedinjenih Država razmotrila zahtjev crnogorske vlade i "biće sretna da primi akreditovanog poslanika Crne Gore".
Izbjeglička vlada je u početku računala na Jovana Plamenca, kao crnogorskog poslanika akreditovanog u Vašingtonu. I kad je računala da je postigla izuzetan politički i diplomatski uspjeh, nejska vlada je naišla na strahovito reagovanje od strane savezničkih država, koje su izvršile snažan pritisak na američku vladu da promijeni odluku. Srpskoj, britanskoj i francuskoj vladi pridružio se i Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje, pod predsjedništvom Andrije Radovića, bivšeg predsjednika Crnogorske vlade. Jedino je Italija intervenisala u Vašingtonu da se ranija odluka ne mijenja.
Argumenti koje su iznosili protivnici imenovanja Plamenca za poslanika Crne Gore, bili su toliko ubjedljivi, da je Stejt Department, polovinom decembra 1917. godine, preko ambasadora Šarpa, obavijestio vladu u Neju "da američka vlada u načelu prihvata zahtjev da se otvori crnogorsko poslanstvo u Vašingtonu. Što se tiče, pak, ličnosti poslanika, vlada u Vašingtonu je odlučno zahtijevala da to ne bude Plamenac već neka druga ličnost prihvatljiva za savezničke i Sjedinjene Države".

Dobrečić kao alternativa

Nejska vlada je sa velikim ogorčenjem primila ovu odluku, a posebno kralj Nikola, koji je smatrao Plamenca "jednim od najsposobnijih i najodanijih ljudi još vezanih za njega", po riječima Avecana.
Odluka američke vlade da Plamenca ne primi za poslanika Crne Gore postavila je pred Sonina političku i suštinsku dilemu, koji je morao da odluči da li će italijanska vlada i dalje podržavati kralja Nikolu, ili će ostati po strani. Na kraju, uz sav rizik da Italiji stvori nove nevolje, italijanska diplomatija se odlučno stavila na stranu kralja Nikole u njegovim nastojanjima da se nađe povoljno rješenje. Za Plamenca je rečeno da je bio prikazan kao čovjek koji "od početka rata nije podržavao savezničku stvar. Tako je, poslije niza peripetija, uslijedila konačna odluka nejske vlade, u slučaju da Plamenac bude definitivno odbijen, da novi poslanik bude Filip Dobrečić, generalni konzul Crne Gore u Rimu.

 

Telegram kralja Nikole i odgovor predsjednika Vilsona

 

Kralj Nikola je, početkom aprila 1918. godine, uputio američkom predsjedniku telegram povodom godišnjice ulaska Sjedinjenih Američkih Država u rat, na koji mu je Vilson 13. aprila ljubazno odgovorio. Međutim, uprkos razmjeni prijateljskih telegrama, Plamenac je konačno otpao kao mogući crnogorski poslanik u Sjedinjenim Državama. Crnogorska vlada je najzad odlučila da traži agreman za ličnost prhvatljivu za američku vladu. Poslije dužih konsultacija otpao je i ranije predloženi Dobrečić, a mjesto njega predložen je general dr Anto Gvozdenović, dotadašnji kraljev ađutant.
Srpska vlada na Krfu je i protiv ovog predloga javno protestovala, jer joj nije išlo u račun da se Crna Gora afirmiše na međunarodnom planu. Kao argument navela je da dr Gvozdenović nije bio crnogorski podanik, da je avanturista i čovjek sumnjivih kvaliteta, što nije bilo tačno. U kampanji protiv dr Gvozdenovića, a ustvari protiv Crne Gore, angažovala se i prosrpska štampa. Sve ovo izazivalo je nervozu u vladinim krugovima u Neju i na Dvoru. Najzad se, krajem juna 1918. godine, počelo ozbiljnije raspravljati u Vašigtonu o zahtjevu nejske vlade. Povod za to bio je predlog crnogorske vlade da u Njujorku imenuje za generalnog konzula Vilijama Diksa, ličnog Vilsonovog prijatelja. Diks je ovaj predlog sa osobitim zadovoljstvom prihvatio, izražavajući na taj način neskrivene simpatije prema Crnoj Gori, o čemu je pismeno obavijstio Vilsona. Tako je pitanje imenovanja dr Gvozdenovića za poslanika i opunomoćenog ministra Crne Gore pokrenuto sa mrtve tačke.

Najzad uspjeh

Američka administracija je smatrala da je, pored Diksa, kao generalnog konzula u Njujorku, nepotrebno da dr Gvozdenović bude akreditovan u Vašigtonu. U tom smislu je tražena saglasnost od nejske vlade, koja je odgovorila da crnogorska vlada želi da ima i poslanika i generalnog konzula. Tada je Lansing Vilsonu napisao: "S obzirom da je crnogorska vlada izrazila nadu da će se ova (američka) vlada saglasiti da primi dr Gvozdenovića u svojstvu poslanika, smatram da nemam druge alternative nego da izdam agreman za dr Gvozdenovića i o tome ću obavijestiti crnogorsku vladu". Poslije ovog pisma, Vilson je obavijestio Lansinga, 12. jula 1918. godine, da je američka vlada odlučila da izda agreman za dr Gvozdenovića, dodajući da je sretan što će Diks zastupati interese "neustrašive, male kraljevine u Njujorku". Time je, konačno, zahtje crnogorske vlade bio krunisan uspjehom. Kralj Nikola i nejska vlada bili su više nego zadovoljni imenovanjem dr Gvozdenovića za poslanika u Vašingtonu, jer su bili ubijeđeni da će se time politički i diplomatski položaj Crne Gore vidno popraviti.

Montirana afera

U međuvremenu je iskrsla montirana afera u vezi navodnog atentata na kralja Nikolu, koji je pripremala grupa u Sjedinjenim Državama, po nagovoru Crnogorskog odbora za narodno ujedinjenje.
Na osnovu uhvaćenog pisma jedne neuračunljive ličnosti uslijedila je itraga, koja nije imala nikakvog značaja, niti je dala bilo kakav rezultat.
Politički protivnici dr Anta Gvozdenovića i njegovog imenovanja, klevetali su ga kao kraljevog čovjeka i ličnost koja nije imala mnogo znanja i dodira sa Crnom Gorom. U tim klevetama se išlo čak dotle da se tvrdilo da dr Gvozdenović nije bio crnogorski podanik i da nije raspolagao bilo kakvim političkim i diplomatskim znanjem. Zna se daje dr Anto Gvozdenović, poslije kapitulacije Crne Gore, 1916. godine, postao član kraljeve svite, ali tada nije unaprijeđen "u čin generala", kako tvrdi Živojinović, koji, bez ikakvog pouzdanog dokumenta, dodaje da je dr Gvozdenović, po dolasku u Bordo, gdje se neko vrijeme nalazilo sjedište crnogorske vlade, došao u sukob sa njenim predsjednikom Lazarom Mijuškovićem.

Đ. Mirković
RATNIK I DIPLOMATA DR ANTE GVOZDENOVIĆ

Smjenjuju se epohe, nestaju i rađaju se nove države. Sudionici naroda odlaze u istoriju ili jednostavno, u zaborav. Pokoljenja djela sude, zapisao je naš Njegoš. Sada, kada smo povratili samostalnost, valja se sjetiti prošlih vremena i ličnosti koje su zaslužile da ih i sada pomenemo. Nesumnjivo, to je i general dr Ante Gvozdenović.

Evropski dvorovi za crnogorskog generala

U osvit, 27. januara 1853. godine, u kući Mićuna i Marije Gvozdenović u Vučjem Dolu, u Ćeklićima, Opština Cetinje, rodio se sin Anto. Vaspitavan na domaćem ognjištu, Ante je odrastao uz dva svoja strica. Od djetinjstva je volio knjigu i bio je darovit. Učio je cetinjsku bogosloviju. Prvi rektor bogoslovije Milan Kostić je u jednom svom izvještaju zapisao: "Jedan od učenika drugog razreda Ante Gvozdenović naučio je od svoje volje i svojim trudom njemački i nešto francuski. Pomenuti Gvozdenović, iz drugog razreda određen je da pođe u Rusiju da uči medicinske nauke". On je bio jedan od četvorice državnih stipendista Knjaževine Crne Gore, koji su se školovali u Rusiji. Poslije studiranja, stupio je u rusku vojsku. Božji putevi su ga vodili po tadašnjim ratištima, ali je uvijek u srcu ovog "kulturnog Evropljanina" Crna Gora bila na prvom mjestu. Ante Gvozdenović kao student Medicinskog fakulteta u Moskvi se uputio u domovinu 1876. godine, da "balkanskoj siromašici" pomogne u vrijeme oslobodilačkih ratova 1875-1878, godine. Kao dobrovoljac dao je doprinos u odbrani slobode i nezavisnosti crnogorskog naroda i crnogorske države. U to vrijeme sa engleskim novinarom Filemanom je putovao Crnom Gorom, kako bi ovaj stranac upoznao "narod herojskog tipa", kako je i on sam zapisao. Nakon toga se vratio u Cucko-ćeklićki bataljon koji je tada učestvovao u opsadi Nikšića, kao pripadnik vučedolske čete. Životni put ga je vodio na bugarsko ratište, čuvenu Ahaltekinsku operaciju, u rusko-japanski rat... Dr. Ante Gvozdenović je bio hrabar ratnik, iskusan vojskovođa i dobar diplomata. Čovjek sa širokom kulturom i manirima obrazovanog Evropejca. Pravi izdanak svog naroda, Crnogorac, kome su se divili sunarodnici i svi oni koji su znali za njega. Bio je vjerni pratilac kralja Nikole na njegovo posljednje putovanje iz Crne Gore i jedna od najpovjerljivijih ličnosti izbjegličke vlade. Sve svoje dužnosti je obavljao dostojanstveno, uprkos spletkama i intrigama na koje je u toku svog odgovornog posla nailazio. Bio je kraljev prvi ađutant, a 1918. godine, kada je otvoreno Crnogorsko poslanstvo u Varšavi on je naimenovan za opunomoćenog ministra Crne Gore. Na Konferenciji za mir u Parizu, dr Anto Gvozdenović je bio određen za člana delegacije Crne Gore. Bio je predsjednik crnogorske Vlade, general ruske i francuske armije. Buran je bio njegov život od kamenitih Ćeklića do Petrovgrada i dalje na sve četiri strane svijeta. Kretao se u najotmenijim društvima, bio poznat svim evropskim dvorovima i državnicima. Bio je džentlmen. Volio je istinu i po crnogorski "svakome kresao u oči". To je bio čovjek visoke kulture. Nosio je svoju Crnu Goru i Katunsku nahiju u srcu i kad je vojevao i kad je u crno zavijao evropske kockarnice. U Rusiji je došao do generalskog čina ne mijenjajući državljanstvo. Hodao je po tepisima i kuršumima. Pod Lovćenom u Ćeklićima proveo je skromno svoje posljednje dane, zaboravljen. Umro je na rodnom ognjištu 2. septembra 1935. godine. Sahranjen je na seoskom groblju među svojim precima bez ikakvih vojnih počasti. Na njegovom kovčegu bile su poređane tri generalske kape, tri vojske ruske, francuske i crnogorske. Sve osobine čojstva i viteštva isticale su crnogorskog generala dr Anta Gvozdenovića koji zaslužuje neko obilježje i u naše doba. Iz rodnih Ćeklića pokrenuta je inicijativa da se na Cetinju jednoj ulici da Antovo ime ili da se u znak sjećanja postavi jedna spomen ploča sa njegovim imenom. Toliko je ovaj odvažni ratnik i diplomata, vjerovatno zaslužio. Postoje i ideje da se o njegovom bogatom životnom putu snimi i film. Knjiga dr Đura Batrićevića, koju je izdao IP "Obod" i mnoštvo sačuvanih dokumenata su dobra gradnja za kvalitetan scenario.

Prijem

Prijem dr Anta Gvozdenovića u Vašingtonu je protekao uz predaju akreditiva, pisama, pozdravnih govora novog poslanika i Vilsonovog odgovora. General Gvozdenović je tom prilikom pored ostalog kazao:
- Gospodine predsjedniče: Kralj, moj uzvišeni suveren, povjerio mi je visoku dužnost da predstavljam njegovu vladu kod federalne vlade, kod Sjedinjenih Američkih Država. Ja imam čast da Vam uručim akredibilna pisma opunomoćenog ministra i izvanrednog poslanika. Kod nas, kao i kod Vas, ideje o pravdi i slobodi nisu uvezene ili vještački usađene u naše mozgove. One su prirodni izdanci rase.
Tokom pet vjekova borili smo se bez odmora protiv neprijatelja koji je uspio da skrši dostojanstvo najjačih država. Mi se nijesmo borili jedino za našu zemlju već takođe za potlačene narode naše krvi, našu jugoslovensku braću, tako da i njima može svanuti dan slobode. Zahvaljujući našoj upornosti, uvijek u toku onih pet vjekova, uprkos svim naletima i kataklizmama, naša borba je bila svjetlost na kojoj su narodi Balkana okretali svoju sudbinu i nade...
Postepeno i posredstvom Crnogoraca koji su prešli okean, Amerika je postala poznata i voljena u našim brdima. Ovo je dovelo do toga da su je smatrali nježnim srdačnim prijateljem. U ovom trenutku, doseljenici iz Crne Gore, rastureni širom ogromnih prostranstava, najveće Republike posmatraju s velikim oduševljenjem Vaše veličanstvene pripreme za pobjedu. Dok oni pozdravljaju vaše vojnike koji odlaze u Evropu, znam da je njihovo oduševljenje pomiješano s tugom, što oni ne mogu da se pridruže borbi pod zastavom svoga kralja i otadžbine. Njihovo oduševljenje biće duboko kad saznaju da ja danas govorim u njegovo ime. To će biti njihova zahvalnost za veliko gostoprimstvo koje im je ukazano u SAD, u danima njihove nesreće..."
Na tom mu je Vudron Vilson, pored ostalog, kazao: "Što se tiče Crnogoraca koje spominjete, a koji su došli da žive među nama i preko kojih su SAD postale poznatije njihovim zemljacima u Crnoj Gori, njima dugujemo zahvalnost. Oni su ne malo doprinijeli prijateljskim odnosima i obostranim osjećanjima koja uzajamno preovlađuju i koja će, što je moja iskrena nada, Gospodine Poslaniče, nastaviti da preovlađuje uticajem..."

Jezici

Anto je znanje iz njemačkog jezika dopunjavao i preko Njemca koji je u to doba često posjećivao Crnu Goru.
Izgleda da je tada Anto na Cetinju bio možda i jedini žitelj koji se služio engleskim jezikom, a to znanje je upotpunio u Rusiji. Dobro je govorio i francuski jezik, što je zasluga i njegovog profesora Deare. Knjaz Nikola je Anta posebno preporučio kao talentovanog učenika. Zna se i to da je crnogorski gospodar u želji da što prije dođe do najneophodnijeg stručnog kadra u Crnoj Gori slao perspektivne mladiće na dalje školovanje u prijateljske zemlje. Na prvoj godini studija, kako je u svojoj knjizi zabilježio dr Đuro Batrićević, Anto je bio obavezan da polaže jedan strani jezik, kako bi se mogao služiti stručnom literaturom. Prijavio je njemački, a kada ga je profesor počeo ispitivati gramatiku, zanijemio je. Profesor se uvrijedio, ali kad se uvjerio da tečno govori njemački, odobrovoljio se.
- Da li ste vi porijeklom Njemac, upita ga profesor malo kasnije.
Ante iznenađen mu odgovori:
- Gospodine profesore, ja sam rođeni Crnogorac.
- Onda ste vjerovatno proveli duže vrijeme u Njemačkoj, opet će profesor.
- Tek toliko koliko sam proputovao kroz Austriju i Njemačku. Moram Vam reći da sam na Cetinju pažljivo slušao njemačke turiste kad razgovaraju. Na kraju je profesor Antu dao najveću ocjenu. Na Moskovskom univerzitetu biran je za studentskog predstavnika na međunarodnim kongresima u Berlinu i Londonu, u sastavu ruske delegacije, pored tolikog broja odličnih ruskih studenata.