Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Veseljko Koprivica:
VELIKA TAJNA DUBROVAČKE OPERACIJE: Kako je poginuo Krsto Đurović




Da nije bilo dokumentarnog televizijskog serijala Branka Baletića Veliki rat, četrnaesta godišnjica napada crnogorskih rezervista na Dubrovnik vjerovatno bi u Crnoj Gori prošla nezapaženo. Isti tretman imao bi i jedan od najzagonetnijih događaja iz tog vremena - smrt bivšeg komandanta garnizona JNA Kumbor Krsta Đurovića. Ništa protiv toga ne bi imali ni aktuelna crnogorska vlast i državni mediji, koji su u ratnom vremenu odigrali neslavnu ulogu, ali pomenuti serijal i rasprava povodom njega osvježili su crnogorskim građanima sjećanje na te dane, pa i na pogibiju kapetana bojnog broda Krsta Đurovića.
Sticajem raznih okolnosti, u oktobru prve ratne godine, ali i kasnijih godina takođe u oktobru, desilo se više događaja vezanih za još nerazjašnjenu smrt kapetana Đurovića. To je i povod da na kraju ovogodišnjeg oktobra podsjetimo na taj tragični događaj, njegova kontroverzna tumačenja i neke detalje koje do sada nije objavio nijedan crnogorski medij.
Potpisnik ovih redova bio je jedan od brojnih očevidaca pada helikoptera JNA u kojem se nalazio Krsto Đurović i taj događaj je, nekoliko mjeseci kasnije, opisao u reportaži objavljenoj u Monitoru. Dok su crnogorski rezervisti odmarali u blizini konavaoskog sela Popovići, iznenada se pojavio helikopter za koji se u prvi mah posumnjalo da pripada hrvatskoj vojsci. Međutim, kroz nekoliko trenutaka uslijedilo je novo iznenađenje: letjelica se zateturala i pala u obližnji vinograd. Odmah je tamo potrčao jedan mladić iz Podgorice i nestao u vinogradu, a ubrzo je u tom pravcu zapucala poveća grupa rezervista...
Nešto kasnije do nas su stigle dvije tužne vijesti: poginuli kapetan bojnog broda Krsto Đurović i onaj mladi rezervista iz Podgorice, a pilot i još nekoliko putnika povrijeđeni.
Sjutradan smo o tom događaju saznali više detalja iz vojnog saopštenja. Vojna komanda javila je da je "5. oktobra 1991. u 15,15 sati u širem rejonu aerodroma Čilipi, u visini sela Popovići... pogođen i oboren helikopter 'Gazela' u kojem su se... nalazili general-potpukovnik Jevrem Cokić i kapetan bojnog broda Krsto Đurović. Tom prilikom teško je ozlijeđen kapetan bojnog broda Krsto Đurović koji je od zadobijenih rana preminuo... General-potpukovnik Jevrem Cokić i članovi posade kapetan Nervin Tobunčić, pilot i vodnik prve klase, i Ilija Radulović, kopilot, ozlijeđeni su i izvan su životne opasnosti".
Pobjeda je objavila čitulju u kojoj se navodi da je onaj mladi rezervista "junački poginuo od ustaške ruke". Zbog tog detalja i činjenice da je helikopter pao a da prije toga niko nije čuo pucanj, niti je u tom području, koje su danima prije toga kontrolisali crnogorski rezervisti i pripadnici JNA, moglo biti hrvatske vojske, odmah se posumnjalo u istinitost zvaničnog saopštenja Saveznog sekretarijata narodne odbrane o udesu helikoptera. Ta sumnja traje i danas.
Iako je SSNO saopštio da je kapetan Đurović poginuo od posljedica obaranja helikoptera, hrvatska strana javila je da Đurović nije ni bio u helikopteru već je - ubijen ranije.
"Hrvatska strana tvrdi da nije oborila ovu letjelicu. Helikopter se srušio u subotu 5. 10. 91, oko 12,45 sati u području Pridvorja. Pao je kod Draganjske Pale (baština). Letio je iz smjera Cavtata prema Boki Kotorskoj. Letjelicu su oborili crnogorski rezervisti PA topom iz mjesta Livjera, jer naših snaga tamo (nažalost) nije bilo. JNA je optužila gardiste iz Popovića da su oborili helikopter, pa su cijeli dan nakon toga gađali minobacačima sela iz kojih se tobože pucalo na helikopter", navodi se u biltenu Avijacije bez granica.
"Ovo je jedna od rijetkih prilika", piše dalje u biltenu, "da se za neku srušenu letjelicu tvrdi obrnuto od uobičajenog. Jer, u ratu je normalno da branitelji tvrde da su oborili neki zrakoplov, a da napadači to demantiraju".
Iz te nelogičnosti, hrvatska strana je zaključila "da se tu vodila neka zakulisna igra". Ostala su, stoji dalje u biltenu, nerazjašnjena i pitanja ko je pogodio helikopter, gdje i kada je poginuo Đurović, ko je bila posada i kakva je njena sudbina, kojoj je jedinici pripadao helikopter...
Jedanaest godina kasnije, Nikola Samardžić, kapetan duge plovidbe, na svjedočenju pred Haškim tribunalom protiv Slobodana Miloševića, rekao je i ovo: "Kapetan bojnog broda Krsto Đurović jedno 10 dana prije početka napada na Dubrovnik posjetio me u Jugooceaniji u Kotoru. Vrlo ogorčen žalio mi se da se priprema napad na Hrvatsku i da on nikada neće ni po cijenu života učestvovati u takvom ratu. Drugog dana poslije početka neprijateljstava sa Hrvatskom stigla je vijest da je pukovnik Đurović poginuo u borbi. Ne vjerujem da je poginuo u borbi".
Petar Poljanić, gradonačelnik Dubrovnika u ratnom periodu, iznio je, takođe na suđenju Slobodanu Miloševiću u Hagu, niz zanimljivih detalja o pogibiji Krsta Đurovića. Poljanić je tom prilikom tvrdio da "nitko od naše vojske admirala Đurovića nije ubio, to tvrdim i sad i sasvim sigurno to je točno". Poljanić se pri tom pozvao na podatke hrvatskih obavještajnih službi.
Prije početka rata Poljanić je nekoliko puta kontaktirao sa predstavnicima JNA, pa i sa Krstom Đurovićem, komandantom Vojno-pomorske oblasti Boka.
"Jedanput smo razgovarali u Kuparima, a drugi put u Herceg Novom, sredinom septembra, ali to je bilo očito previše kasno za bilo što", svjedočio je Poljanić.
Razgovoru u Herceg Novom prisustvovao je i jedan čovjek koji je čitavo vrijeme slušao i vjerovatno sve snimao , kazao je Poljanić.
"Ja sam vidio da mi gospodin Đurović ne može reći ono što misli", izjavio je Poljanić tužiocu Uerc-Recklaf.
Na pitanje tužioca da li mu je Đurović na kraju razgovora što obećao, Poljanić je odgovorio: "Admiral Đurović je očito čitavo to vrijeme čekao prigodu da mi kaže samo jednu rečenicu i na kraju, kad je ocijenio da to nitko ne čuje osim mene, tiho mi je rekao: 'Dok sam ja zapovjednik VP Boka, možeš biti siguran ni jedna granata na Dubrovnik pasti neće".
Poljanić je potom rekao da je Đurović nakon tog susreta nekoliko dana bio u nekoj vrsti pritvora, a onda je oslobođen. "Bio je ponovno na dužnosti dva-tri dana i tad je poginuo. I odmah mi je bilo jasno da se radi o nekakvim njihovim kombinacijama da bi na kraju nedvosmisleno saznao da su ga ubili oni. Puno kasnije sam to saznao".
"Oni" su bili pripadnici JNA.
"Pričao mi je čovjek koji je bio na njihovoj strani, koji ga je iz helikoptera nosio do automobila u umirućem stanju, još je bio živ ali u umirućem stanju bez svijesti, detalje o tom slučaju", rekao je Poljanić.
Sudija Kvon želio je da čuje još neke pojedinosti o tome kako je Đurović ubijen i ko ga je ubio.
"Ja to uistinu ne mogu reći, jer ja to nisam vidio. Ja samo prenosim riječi čovjeka koji je bio u trenutku kad se helikopter spustio a ne pao, on nije poginuo u helikopteru zbog toga što je helikopter pao. Helikopter se, istina, na jedan čudan način spustio, po priči tog čovjeka. To se nije dogodilo u selu Popovići u Konavlima, kao što je objavljeno, nego se dogodilo jedno 150 metara jugoistočno od Vukobratovih staklenika, u Konavlima takođe", ispričao je Poljanić.
Poljanić je potom kazao da mu je svjedok rekao da je helikopter letio na čudan način, ali da nije čuo da je na njega bilo ko pucao.
Na insistiranje sudije Meja da ukratko opiše kako je Đurović preminuo, Poljanić je odgovorio: "Ne znam na koji je način ubijen, ali znam po svemu da je umro, a na koji način, ko ga je ubio ja ne znam."
Prije dvije godine, razgovarao sam sa Poljanićem, uoči njegovog odlaska iz Crne Gore sa mjesta konzula Republike Hrvatske i o događajima na dubrovačkom ratištu. Tom prilikom ispričao mi je i detalje vezane za Đurovićevu pogibiju, koje je iznio i pred haškim sudijama.
Pred Opštinskim sudom u Splitu, u oktobru 2002. godine, završeno je šestogodišnje suđenje protiv Irme Đurović, supruge Krsta Đurovića, radi otkaza stanarskog prava na stan u Splitu. Tom prilikom u korist porodice Đurović svjedočili su Petar Poljanić i Nojko Marinović, u vrijeme rata zapovjednik odbrane Dubrovnika.
Nojko Marinović, kao penzionisani general Hrvatske vojske, izjavio je da mu je poznato da je pokojni Đurović koncem 1989. godine premješten iz Splita u Boku. Marinović je objasnio da je "usljed događanja 1991. godine, koji su rezultirali agresijom na Hrvatsku, Đurović zatražio smjenu i otpust iz JNA". Tada je Đurović pozvao Marinovića na razgovor tokom kojeg mu je kazao da je u Hrvatskoj proveo radni vijek, oženio Hrvaticu, te da njegova dva sina sa porodicama žive u Hrvatskoj i da dok on bude komandant Hrvatska neće biti napadnuta.
Prema presudi Općinskog suda iz Splita, Nojko Marinović je kazao i ovo: "Hrvatske postrojebe ne samo da nisu paljbeno djelovale prema nekom helikopteru, nego helikopter u područje Konavala nije ni zamijećen tog dana. Prema informacijama koje su došle do Hrvatske vojske Krsto Đurović je umro od posljedica teških tjelesnih ozljeda koje su mu bile nanesene brutalnim batinanjem od strane pripadnika službe bezbjednosti iz razloga što je odbio zapovijedati napad na Hrvatsku".
I Petar Poljanić je takođe svjedočio pred Opštinskim sudom u Dubrovniku povodom iste tužbe. O Đuroviću je kazao: "Lično sam poznavao Đurovića i on mi je doslovno kazao dok je on u Dubrovniku mogu biti svi sigurni da Dubrovnik sigurno neće biti napadnut".
Poljanić je dalje ispričao da je od jedne osobe, tada pripadnika JNA, saznao da se helikopter u kojem se nalazio Đurović uspio spustiti nakon vrludanja, a kada je došao na mjesto gdje se helikopter spustio zatekao je Đurovića kako leži na zemlji u umirućem stanju i da je imao "samo jednu ogrebotnu na čelu".
Općinski sud u Splitu donio je presudu u korist Đurovićeve supruge 9. oktobra 2002. godine i time je na spor oko stana pokojnog komandanta Vojno-pomorske oblasti Boka stavljena tačka. O tome kako je komandant stradao i dalje se nagađa. A da je kojim slučajem kao što nije, državni tužilac o tome pokrenuo istragu, pošto je Đurović bio građanin Crne Gore, do sada bi vjerovatno ta enigma bila odgonetnuta.
Uostalom, Momir Bulatović u knjizi >Pravila ćutanja<, prilično jasno amnestira hrvatsku stranu za pogibiju Krsta Đurovića: "Nikad nisam dobio zvanične rezultate istrage, ali se po svoj prilici radilo o tzv. prijateljskoj vatri. Neko je, izgleda, tragičnom greškom pucao misleći da se radilo o neprijateljskom helikopteru".
A da li je bila greška ili namjera - drugo je pitanje.