Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Momir Bulatović:
PRAVILA ĆUTANJA


Dobri i loši momci

U TOM vremenu, evropska diplomatija preuzima štafetnu palicu rješavanja krize na prostorima eks-Jugoslavije. Vodeća uloga pripada Njemačkoj, iako se za posrednike i pregovarače biraju manje poznati predstavnici drugih zemalja. Sve je rađeno pod firmom "Pružanja dobrih usluga", ali se neumitno realizovao scenario američkih vestern filmova. Medijski i diplomatski stvara se nepopravljiva slika o "dobrim" i "lošim" momcima. Dobrima će se sve oprostiti. Neće se videti ni kada ubijaju golobrade pripadnike JNA po slovenačkim vrletima, niti kada protjeruju članove oficirskih porodica. Oni će biti dobri, ne zato što to stvarno jesu, već zbog toga što treba da posluže nekom cilju.

S druge strane se uvek projektuju "loši" momci kojima nikakva dela, činjenja ili uzdržavanja, neće pomoći da se o njima promeni slika. Ovaj scenario je urađen bez griže savesti, ili bilo kakvih emocija. Neko u ovoj igri je jednostavno morao da bude "indijanac".

ALI, to još ne znači ništa, pobuniće se neko dobronameran, koji se ne slaže sa ovom tezom. To kakve su nam uloge namijenili možda jeste tačno, ali nikako ne oslobađa obaveze da svi, a naročito "loši", ne urade sve da takvi stvarno ne bi bili. "Loši" su dužni da pokažu i dokažu da nisu takvi, ili da nisu svi takvi, kažnjavajući one iz svojih redova koji podržavaju sliku stvorenu o njima.

Naravno, ovo je u osnovi tačno i jedino ispravno. Ipak, ima jedna istorijska okolnost kada ova elementarna istina ne može biti operativna. Ona se vezuje uz građanski rat na teritorijama koje su već iskusile brojne krvave sukobe kroz istoriju. Kada su, u takvim okolnostima, unaprijed podeljene uloge zločinca i žrtve, nezavisno od stvarnih dešavanja, aktivira se spirala unutrašnjeg zla. "Loši" su već optuženi za brojna nedela pa, jedno više ili manje, po njihovoj logici, ništa ne mijenja na suštini. "Dobrima" se, zbog višeg cilja, štošta oprašta, a ekstremni slučajevi se podvode pod osvetu, koju niko ne odobrava, ali mnogi mogu da razumiju.

Rat, inače, kod ljudi razvija i najbolje i najgore osobine, s tim da ove druge često prevladaju i daju osnovna obeležja zbivanjima. Građanski rat među ljudima koji govore istim jezikom i pamte prethodne sudbine, mnogostruko potencira nataloženo i prikrivano zlo. Teško je ovo bilo objasniti uglađenim diplomatama koji su pohodili zemlju na ivici sukoba. Tek su retki bili u stanju da naslute strašne posljedice koje su se nadnosile nad ovim prostorima. NJihov glas je bio zaglušen bukom ostvarenja "tisućugodišnjih" zahtjeva za državom i nesuvislom pričom o nepomirljivosti civilizacijskih, kulturnih i religijskih razlika između naroda koji od postanka žive jedni pored drugih i među kojima može da vlada mir, samo ukoliko su ravnopravni i jednako uvažani građani etnički izmješanih područja.

TADAŠNJA Evropska zajednica imala je sredstvo za spriječavanje sukoba i građanskog rata. Ona je za to sredstvo znala. U više navrata je to od nje i traženo, ali se nije opredelila da ga primeni. Čarobna formula (možda je to najbolji naziv) bila je više nego jednostavna. Evropa je trebalo da kaže svima, predstavnicima jugoslovenskih republika i predstavnicima sukobljenih nacionalnih grupacija unutar pojedinih republika, da svi imaju jednaka prava i jednake izglede da se pridruže Evropskoj zajednici i postanu deo porodice evropskih naroda, što suštinski svi oni odavno već i jesu.

SFR Jugoslavija nije mogla naći rešenje za svoje unutrašnje sukobe i nagomilane federalno-konfederalne suprotnosti iz Ustava iz 1974. godine. S druge strane svi su isticali svoja evropska opredeljenja, što je značilo da su svi spremni da žrtvuju deo sopstvenog suvereniteta, radi dobrobiti koju pruža potpuna evropska integracija, dakle, zajednica mnogo većih razmera od tadašnje jugoslovenske. Računica i poruka se nametala sama po sebi. Ako ne možete zajedno u Evropu - trebalo nam je biti rečeno - onda to uradite svako za sebe, ali po istim pravilima i po usaglašenoj dinamici?!

Evropska zajednica, kasnije unija, imala je sličan primer u izgradnji evropske kuće. Sredinom sedamdesetih godina prošlog vijeka, Portugalija je bila suočena sa velikim unutrašnjim problemima. Evropska zajednica je, svim stranama, ponudila prihvatanje standarda i normi evropskog zajedništva i što skoriji prijem u svoje redove. Portugalija je dobila šansu i, srećom, iskoristila je. Podsjećao sam svakog svog sagovornika iz redova evropske diplomatije na ovaj primjer i tražio sličnu šansu za SFRJ. Svi su se oduševljeno slagali i isticali da djeluju u skladu sa takvom praksom, iako su mnogi radili potpuno suprotno. Efekti njihove diplomatije bili su slični djelovanju upaljača na bombi. Eksplozivni i ubojni djelovi eks-jugoslovenske bombe držali su se u neko inertnoj ravnoteži (straha, nemoći ili nečeg sličnog). Eksplodirali su kada je Evropa uskratila jednaka prava svima. Kada je Evropska diplomatija pokazala da rat daje rezultalte i da je pitanje krivice već vezano uz Srbiju, Crnu Goru i srpski narod u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini.

JER, prljavi rat koji je vodila slovenačka vrhuška protiv jedinica JNA koje su bile poharane unutrašnjom izdajom i uskraćene za bilo kakav borbeni cilj, i te kako se isplatio. Neustavna i kriminalno-zločinačka akcija, nagrađena je međunarodnim priznanjem i uvažavanjem njenog "zalaganja za mir"!?! Kakvu drugu je poruku odatle moglo da izvuče hrvatsko vrhovništvo, osim da započne opšti rat protiv JNA. Što krvaviji, to brže do cilja - međunarodnog priznanja državne samostalnosti? Šta je preostalo bosanskim muslimanima osim da ponove isti scenario, ne obazirući se koliko će krvav biti, shvatajući da je rat sredstvo da budu priznati, pomognuti i sažaljeni? Da ostanu "dobri", ma koliko ih zaista ostalo, dok bi oni drugi i dalje bili dokazano "loši" momci.

Ova "kritika Evrope" najbolju potvrdu dobija u savremenim zbivanjima. Gotovo deceniju nakon prestanka sukoba na prostorima druge Jugoslavije, dešava se ono što je trebalo da se uradi na početku, pa da ne bude sukoba. Region je dobio novo ime (zapadni Balkan), sve države bivaju ohrabrene (diplomatski izraz za - primorane) da međusobno srađuju, kreiraju se uslovi za slobodan protok ljudi, dobara i kapitala. Svi donose moderne, evropske zakone, koji su u osnovi isti, budući da je svima isti cilj - članstvo u Evropskoj uniji.

U okviru ovoga je posebno karakterističan primjer Crne Gore. Krajem devedesetprve godine, Evropska zajednica je ukinula sankcije ovoj republici, u znak priznanja za doprinos tadašnjem mirovnom procesu. Sankcije su ostale samo prema Srbiji. Građani Crne Gore su, na referendumu iz marta 1992. godine, ubjedljivom većinom odlučili da nastave da žive u zajedničkoj državi (Saveznoj republici Jugoslaviji) sa republikom Srbijom. Evropska diplomatija, koja se snažno i aktivno protivila ovakvoj odluci, nagradila ju je ponovnim zavođenjem sankcija.

Otvorena vrata zločina

DESET godina kasnije, zbog promjenjenog odnosa političkih snaga, aktuelni crnogorski državni vrh deklariše težnju za punom državnom nezavisnošću. Značajna politička većina u Srbiji prihvata ovakvo opredjeljenje. Međutim, na scenu stupa evropski komesar za spoljne poslove i bezbjednost. Valjda opet pod pretnjom sankcija, crnogorski državni vrh odustaje od projekta samostalnosti i pravi konglomerat koji samo produžava unutrašnju agoniju, ne rješava ništa, osim što izlazi u susret evropskom diktatu. Čas ovakvom, čas onakvom, ali uvijek diktatu. Za tih deset godina u unutrašnjem državnom biću ni Crne Gore, niti Srbije, nije došlo do suštinskih promjena, koje bi opravdale ovakvu skokovitu evropsku diplomatiju.

Nije se, naravno, ni u samoj Evorpi i konceptu njenog zajedništva, mnogo toga suštinski promijenilo. Ostaje, dakle, kao jedina mogućost da se promijenila uloga koju je Evropa namenila cijelom ovom regionu i svakam njegovom posebnom dijelu. A, raspodjela uloga ne pripada glumcima (bolje reći statistima), ma koliko oni bili sposobni, dobronamerni ili nadareni. To pravo pripada režiserima.

SVA ova razmišljanja nisu pokušaj prebacivanja krivice. Ona ne pretenduju ni da otkriju neku zavjeru, ili način funkcionisanja odnosa unutar Evropske unije. Političari iz malih država, nikad neće biti u stanju da ocijene motive i predvide odluke državnika velikih zemalja, posebno ne one koje se odnose na njihove zemlje i sudbine. Još je davno Vinston Čerčil rekao da je privilegija velikih da ne moraju da se drže datih obećanja. U skladu sa tim je bio stav Velike Britanije da neće priznati odluke koje su posledica jednostranih akata.

U slučaju krize u SFRJ, to je značilo da neće priznati samostalnost Slovenije, sve dok ne bude pronađeno cjelovito političko i diplomatsko rješenje za region. Međutim, ona je to uskoro uradila. Javno je obrazloženo da je tako postupljeno u skladu sa ustupcima koje joj je NJemačka ponudila u pogledu poljoprivrednog budžeta Evropske zajednice. Sa ovih prostora se tome niko ne može ni suprotstaviti, niti je to ko mogao predvidjeti. To su njihovi odnosi u svoj uzajamnoj složenosti. Na ove prostore samo stignu posljedice međusobnog prebijanja dugova i potraživanja velikih i moćnih. Posljedice, naročito kada su nepovoljne, jedino su i isključivo naše.

Male države mogu da opstanu samo ukoliko postoje jasna i opšteprihvaćena pravila međunarodnog ponašanja. Kada postoje pravila, ima i nade da se predvide tokovi i posljedice koje utiču na njih. Kada pravila nema, onda one zavise od kombinacije dobre ili loše konstelacije odnosa moćnih. Mnogo puta sam se na mirovnim konferencijama i međudržavnim susretima sjetio afričke poslovice - "Trava strada i kad se slonovi tuku i kada vode ljubav".

DAKLE, kada su na ovim prostorima najviše trebala pravila međunarodnih odnosa njih je bilo najmanje. Bipolarna struktura sveta već je bila prošlost, a globalizacija, kao novo ime za dominaciju jedine supersile, nije previše žurila da uopšti nove obrasce poželjnog ponašanja.

U takvim opštim prilikama čini se da su jedini došli na svoje nacionalšovinisti, klerofašisti, vjerski fanatici, lokalne kabadahije i najgori kriminalci, ubice i sadisti. Vrata za zločine i zvjerstva bila su otvorena. Rat koji nije bio spriječen, pokazao je svoje užasno lice. Naravno, svaki zločin ima ime svog izvršioca i nalogodavca i njih treba otkriti, a počinioce kazniti.

Pitam se samo, da li to važi i za one glavne majstore ratnih igara? Za one koji stvaraju uslove u kojima se razbuktaju najniže ljudske strasti? Za one koji kao u nekoj šahovskoj igri, zarad dolara, nafte ili nečeg sličnog, žrtvuju čitave države i narode?

Pitam se, iako znam odgovor. Bojim se da svi znaju odgovor i posebno se bojim da su se mnogi sa njim pomirili.

U skladu sa onom američkom poslovicom - "Kad već ne možeš da ga pobijediš, ti mu se pridruži", ostale republike su primjenjivale ista sredstva. Crna Gora je, na ovaj način privremeno riješila dosta svojih gorućih privrednih problema. Ali, u njenom slučaju, bilansno se radilo o malim sredstvima koja nisu proizvodila veće monetarne poremećaje. Kada je to uradila Srbija, posljedice su već bile očigledne.

PRVI su o njima javno progovorili predstavnici Slovenije, optužujući Srbiju da je upala u monetarni sistem zemlje. Afera je bila zaglušujuća. Slovenija se postavila u ulogu branioca Jugoslavije i ponašanje rukovodstva Srbije dopisala u dugačku listu razloga zbog kojih više ne žele da žive u istoj državi. Suština buke se, ipak, svodila na ljutnju što im je ugašen jedan bogat izvor besplatnih sredstava kojima su se pripremali za državnu nezavisnost.

Ekonomski ratovi su preteče, ili bolje rečeno, sastavni deo pravih ratova. Oni su nastavljeni za sve vrijeme jugoslovenske krize, posebno posle formalnog priznanja državne nezavisnosti bivših jugoslovenskih republika. Štampanjem nacionalnih valuta u Sloveniji i Hrvatskoj, jugoslovenski dinar je izbačen iz upotrebe, ali je fizički ostao u njihovim monetarnim institucijama. Raznim (švercerskim) kanalima, on je vraćen na prostor Savezne Republike Jugoslavije, gdje je korišćen za kupovinu deviza koje su, opet, dolazile u njihove devizne rezerve.

Naši vladini eksperti su izračunali da je na ovoj operaciji, samo Republika Hrvatska, iznijela sa ovih prostora 2,4 milijarde američkih dolara. Kasnije, nijedna republika nije pristala da, kroz sporazum o sukcesiji (podjeli prava i obaveze iz prethodne dražve) kompenzuje to što nije postupila u skladu sa međunarodnim standardima i Narodnoj banci Jugoslavije legalno vratila dinare koji više nisu bili u upotrebi.

POD PATRONATOM PREMIJERA

DRŽAVNA kriza se prvo odrazila na ekonomsku sferu. Još uvijek je bila jedinstvena valuta na svim prostorima, ali više nije postojala centralna kontrolna funkcija Narodne banke Jugoslavije i Službe društvenog knjigovodstva. Tako su, najprije Slovenija i Hrvatska, dobro naplatile svoja politička zalaganja za nezavisnost od Beograda. Sistem koji je primenjen bio je krajnje jednostavan, zato što je bio nezamislivo drzak. Bilo je dovoljno da se na svoje račune (bilo budžeta, bilo neke firme) upiše novo stanje. Najčešće su dodavane nule na kraju, što je raspoloživu sumu novca, po pravilu ustostručavalo. Sa takvim stanjem sticalo se pravo da se povlače sredstva od NBJ, koja nije imala fizičke mogućnosti da provjeri kako je došlo do promjene iznosa sredstava na tim računima. Hrvatska se, uz to, tada "specijalizovala" i za kupovinu strane valute iz deviznih rezervi zemlje, po važećem, a nerealnom kursu. U tome im je obilato pomogao ondašnji savezni premijer Ante Marković, koji je istovremeno odbijao slične zahtjeve poslovnih banaka iz drugih jugoslovenskih republika. Pamtim da je samo u jednoj transakciji "Zagrebačka banka" kupila 400 miliona US dolara.

Tuđman ne drži reč

POSLE velikog i teškog oružanog incidenta u Pakracu došlo je do sukoba i u rejonu Plitvičkih jezera. Tim povodom, odražana je hitna sjednica Predsjedništva SFRJ, u poslije podnevnim časovima tog istog dana, 31. marta 1991. god. Predsjedavao je Borislav Jović. Učestvovali su i Ante Marković, predsjednik SIV, i general Kadijević, savezni sekretar za narodnu odbranu.

Bio je pozvan i predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman, ali on se nije usudio doći u Beograd. Šuškalo se da je bio uhapšen.

Gen. Kadijević je opširno i uopšteno informisao o dotadašnjim događajima. Ili tada nije znao, ili nije htio da kaže da je sukob bio veoma oštar i da su hrvatske snage kod Plitvica pretrpjele velike i teške gubitke. On je podsjetio na ranije oduke Predsjedništva i ovlaštenja koja na osnovu njih ima JNA. Svi članovi Predsjedništva, uključujući i Stjepana Mesića, bili su za to da se odluke i naređenja ispoštuju. Svi su znali da se dalji sukobi mogu izbjeći samo ukoliko Tuđman naredi da se povuku njegove policijske snage. Ali, on nije bio tu, a Mesić ga, navodno, nije mogao telefonom ubijediti da donese takvu odluku.

Da bi se napravio još jedan pokušaj dobre volje, na predlog Ante Markovića, određena je delegacija za sastanak sa Tuđmanom, odmah, te iste večeri u Zagrebu. U delegaciju su predloženi Vasil Tupurkovski (Makedonija) i Bogić Bogićević (BiH). Na moje iznenađenje, predloženo je da i ja budem u njenom sastavu. Na početku sam mislio da je u pitanju šala, a onda sam i sam prihvatio argumente koji su govorili u prilog ovom predlogu. Naime, obrazložio je general Kadijević, ozbiljnost poruke koju treba prenijeti, dopunski će pojačati i moje prisustvo, budući da sam nedvosmisleno bio na potpuno suprotnoj strani od Tuđmanove politike. Kada bih sada ponovo odlučivao o istoj stvari, ne bih bio siguran da bih, kao onda, bez razmišljanja otišao u Zagreb.

Predsjedništvo SFRJ je napravilo pauzu, a delegacija je sjela u specijalni avion. Dogovoreno je bilo da posjeta bude tajna. U tada povišenoj temperaturi to je svima odgovaralo. Posebno je na tome insistirao hrvatski predsjednik.

Zagreb je te martovske večeri ličio na zamrznuti grad. Ili je to tek izgledalo iz automobila koji je sumanuto jurio pod snažnom policijskom pratnjom. Megafon iz prvih kola je upozoravao sve vozače da se ne kreću, a oni su zaista bili nijemi i nepokretni. Prošlo mi je kroz glavu da ovakva disciplina jednostavno ne bi bila moguća u Podgorici ili u Beogradu. Ovdje su čak i pješaci stajali dok je "eskort" tutnjao pored njih.

Banski dvori, sjedište predsjednika Republike Hrvatske, predstavljali su raskošno uređenu tvrđavu. Možda je baš zbog tog sjaja, inače uvijek besprekorno obučeni Tuđman, izgledao neuobičajeno blijed. Odavao je utisak umornog i ispijenog čovjeka. Tek kasnije sam shvatio da je, u stvari, bio veoma uplašen.

Na početku se obratio meni, zahvalio se što sam došao, dodavši da zna koliko je to za mene bilo teško. "To ne možete ni da naslutite", pomislio sam, ali nisam izgovorio. Umjesto toga, kurtoazno sam rekao da to nije ni važno, ukoliko bude od koristi i doprinese da se ne gine uludo, bilo sa koje strane.

Razgovor nije trajao više od jednog sata. Sporazum je postignut. Hrvatske snage neće nastaviti svoje aktivnosti u rejonu Plitvičkih jezera. U samom razgovoru nisam mnogo učestvovao. Nije ni bilo potrebe da se posebno ubjeđujemo. Prilikom pozdravljanja, Tuđmanu sam kratko rekao da je odlučio hrabro i pametno.

Ali, jedan drugi detalj zaslužuje pažnju. Odmah po dolasku u Banske dvore i susretu sa Tuđmanom, pojavio se kamerman i počeo da snima. Prvi se pobunio Vasil Tupurkovski i podsjetio Tuđmana na dogovor oko karaktera sastanka. Ovaj je rekao da je to njegov lični snimatelj i da se snimci prave samo zbog njegove dokumentacije i svečano nam dao riječ da snimak neće biti objavljen.

Posle sastanka otišli smo na aerodrom. Ulazeći u avion čuli smo da hrvatski državni mediji emituju vijest da je delegacija Predsjedništva SFRJ posjetila Tuđmana. Intonacija je bila da je do posjete došlo zbog njegove snage, odnosno slabosti federalnog vrha koji ne može da funkcioniše bez njega. Očigledno, riječ predsjednika države nije "držala vodu" ni pun sat vremena. Time je, za mene, bilo riješeno i pitanje kako će Tuđman ispoštovati ostale obaveze koje je na sastanku preuzeo.

Ipak, po dolasku u Beograd, nastavljena je sjednica Predsjednitšva SFRJ. Obavijestili smo o Tuđmanovoj odluci da naredi povlačenje policijskih snaga. Predsjedništvo SFRJ, na osnovu toga, naredilo je prekid vatre jedinicama JNA i utvrdilo plan konkretnih aktivnosti na smirivanju ovog kriznog žarišta.

Nepuna dva dana kasnije (2. april) jugoslovensko Predsjedništvo je konstatovalo da hrvatska strana nije ispoštovala svoju odluku o povlačenju, pa je, još jednom, javno zahtijevalo od rukovodstva Hrvatske da svoju odluku o povlačenju svih snaga koje su na područje Plitivca došle sa strane, sprovede do 15 časova, 2. aprila 1991. godine. Predsjedništvo je naredilo jedinicama JNA da se angažuju na održavanju reda i mira na području Plitvica, sve dok se ne postigne politički dogovor o rješenju nastalog stanja.

Konačno, sukob nije bio spriječen. Nažalost, nalazili smo se tek na početku.

NEUSPEŠAN TIM

SJEDNICE Predsjedništva su, po pravilu, zatvorene za javnost. Na njima se snima svaka izgovorena riječ. Stenogrami imaju zaštitu - "državna tajna", a javno se saopštava samo osnovna poruka sadržana u nemuštim službenim saopštenjima. Javne su, takođe, bile i naknadne interpretacije pojedinih učesnika. One, naravno, najčešće nisu bile istinite, budući da su bile usmjerene prema jačanju govornikove pozicije pred svojim biračima. Mnoge od tih stenograma čuvam u ličnoj dokumentaciji. Tek ponekad smognem snage da ih uzmem u ruke i ovlaš prelistam. Nijednom se nisam zastidio u susretu sa mojim riječima koje su tamo zabilježene. I danas mi se čini da nije moglo da se kaže ništa bitnije bolje, ili drugačije. Ali, svaki put se postidim zbog ukupnog utiska koji ovi, već zaboravljeni papiri, rađaju u meni. Bio sam dio jednog neuspješnog tima, skupine ljudi po svemu nedoraslih poslovima koji su im zapali u udio. Jedni nisu htjeli da sporazum bude postignut. Drugima je bilo rečeno da nikako ne dozvole da do njega dođe. Treći nisu znali kako da se sporazumiju čak i na onim pitanjima koja su mogla biti nesporna...

Miris rata u Bosni

SASTANAK u Vili "Stojčevac" kraj Sarajeva je održan 6. juna 1991. godine. Rasprava je trebalo da bude vođena o zajedničkom predlogu predsjednika Izetbegovića i Gligorova. Pod naslovom "Platforma o budućoj jugoslovenskoj zajednici", oni su napravili kompromisni predlog. NJegovu osnovu je predstavljao stav da suverene jugoslovenske republike formiraju državnu zajednicu koja bi imala međunarodno-pravni subjektivitet, iako bi izvorni subjektivitet pripadao republikama(!?) Materijal je ambiciozno (na osam strana) razradio ovaj pokušaj kompromisa. Sve je to zvučalo primamljivo, iako se osjećalo da se radi o spajanju nespojivih elemenata, odnosno da je primjena ovakvih rješenja suštinski nemoguća.

Budući da je ovaj dokument publikovan, novinari i ukupna javnost dali su mu tretman posljednje šanse. U mnogim glavama je bilo ubjeđenje da ko ne prihvati ovaj kompromis, snosi odgovornost za sasvim izvjesnu eskalaciju međunacionalnog nasilja. Očekivalo se, takođe, da dokument glatko odbijemo predsjednik Milošević i ja, jer su to već uradili srpski članovi Predsjedništva BiH, glasajući protiv na sjednici na kojoj je predlog utvrđivan. Iz ovoga su se rodile i polujavne prijetnje prema nama dvojici. Čak su i neke lokalne novine licitirale sa mogućnošću atentata.

Naše službe bezbjednosti su ovo shvatile ozbiljno. Predložen je poseban režim putovanja, i mi smo pristali na njega. Ja sam u Sarajevo stigao sa dva obična automobila, a avion crnogorske vlade je letio bez putnika i korišćen je samo za povratak. Slobodan Milošević nije došao kolima, kako je bilo očekivano, već avionom savezne vlade. Kao i prije, tako i mnogo puta poslije toga, radilo se o rutinskoj predostrožnosti, na koju se čovjek navikne i više ga posebno ne opterećuje.

Obezbjeđenje bosanskog MUP-a je, međutim, bilo neuobičajeno jako. Čak zastrašujuće. Policijski psi, dugo naoružanje i blještavi sjaj mesinga iz rezervnih okvira automatskih pušaka svuda prisutnih čuvara, kao da su širili miris predstojećeg rata. Na to nismo mogli biti imuni ni mi koji je trebalo formalno da ga spriječimo.

Neposredno prije sastanka, razmijenio sam nekoliko riječi sa Slobodanom Miloševićem. Povodom ovog predloga nismo ranije razgovarali. Saopštio mi je da je Platforma, po njemu, zbrkan i konfuzan dokument, da je on neće prihvatiti i izrazio očekivanje da i ja to isto uradim.

Odgovorio sam da slično mislim o dokumentu, ali da sam odlučio da ga podržim i založim se za njegovu primjenu. Savjetovao sam da i on uradi isto. Moji razlozi su bili: Predlog je predstavljao mehanički kompromis federalnih i konfederalnih rješenja. Sem toga, zagovarao je legalizam, usljed čega su federalni elementi (koji nama odgovaraju) mogli biti primenjivi, a konfederalni su bili u zoni koju je tek trebalo dogovarati. Predlog je, nadalje, sadržavao rokove za realizaciju (jedna do pet godina), što je nama posebno odgovaralo, jer se, na taj način, odlagala realizacija već donesenih odluka o proglašenju nezavisnosti nekih republika i sukobi koji su visili u vazduhu. Posebno je bilo važno da se predlog prihvati zbog lociranja krivice. U ovako užarenoj političkoj atmosferi, ko odbije kompromis, biće označen krivcem za sve i svašta. Bio sam potpuno siguran da, ako mi prihvatimo i podržimo dokument Izetbegovića i Gligorova, Tuđman i Kučan to neće moći da urade. Pa, ako je neka stvar već osuđena na neuspjeh, završio sam logiciranje, zašto da to bude formalno zbog nas, a ne nekog drugog?

Imao sam utisak da je Milošević ideju uhvatio u letu. Na sastanku, poslije uvodnih obrazloženja, prvi se izjasnio Tuđman. Rekao je da ovaj dokument polazi od suverenosti republika, čemu Hrvatska teži, te je stoga za njega prihvatljiv. Tražio je da se odmah izjasne Milošević i Bulatović, jer ako su oni (vidjelo se da to očekuje) protiv, onda je bolje da se ne gubi vrijeme.

Kada je Milošević prihvatio Platformu ("kao dobru osnovu za dalji rad"), Tuđmanu nije ostalo ništa drugo nego da, naknadno, povuče svoj prethodno dati pristanak. Moja pretpostavka se pokazala tačnom. Ovdje se uopšte nije radilo o postizanju sporazuma, već samo o lociranju krivice za njegov izostanak. Uprkos tome što je sve bilo jasno, ulagao sam veliki, a besmislen napor, da svi prihvate ovo kompromisno rješenje. To nije imalo smisla iz jednostavnog razloga što Slovenija i Hrvatska nisu željele ništa drugo osim pune samostalnosti i međunarodnog priznanja.

Riječi upozorenja na posljedice, nisu ostavljale nikakvog traga. Alija Izetbegović je, gotovo vapijući, upozoravao:

"Koliko mogu da procijenim, sve druge alternative osim kompromisa, vode u neizvjesnost koja će trajati nekoliko godina na ovim prostorima, i mislim da niko nije u stanju da procijeni kakav bi bio ishod svega toga. Jer je ogroman broj sila i faktora u igri, i držim da niko od nas ne bi mogao da procijeni šta bi se, na kraju krajeva, dogodilo.

Ali, jedna je stvar sigurna, da bismo ušli u fazu neizvjesnosti u Jugoslaviji, na ovim terenima, i s obzirom na to da je svijet naoružan, nažalost, došli bismo u situaciju oružanih konfrontacija. Što se tiče BiH, imam utisak da čak ni oni koji su naoružali svoje narode ne bi imali više kontrole nad njima. To se i sad pokazuje. U nas se događa da na planinama naoružani ljudi susreću civile i ne ponašaju se više kao policija, nego kao obični razbojnici. Imali smo dva-tri takva upozoravajuća incidenta. I po odnosima masa, stranaka, vođstva, imam utisak da neke stranke gube kontrolu nad ljudima i da će se potpuno oteti kontroli. Bilo kakvoj racionalnoj kontroli. Ja se sjećam slika iz Bejruta u kojima se vidi kako mladići obučeni u one džinsove, jednostavno pucaju nasumice. Zaustave auto i po svojim kriterijumima hapse ljude, tuku, itd, itd.

Krajnje je vrijeme da takav trend zaustavimo. A on će se najvjerovatnije dogoditi. Jer, nisam siguran da ćemo imati kontrolu nad svim tim.

Možemo, još, da uradimo nešto da spriječimo takav razvoj stvari i kada štampa kaže da je to krajnji momenat, najvjerovatnije pogađa dobro stvari. To je krajnje vrijeme da se u tom pravcu nešto uradi."

Dežela svojim putem

ARMIJA je bila i veoma značajan faktor političkog uticaja. U jednopartijskom sistemu imala je posebnu organizaciju Saveza komunista, koja je imala direktan pristup partijskom federalnom vrhu. Svi uticajniji političari nastojali su da imaju što bolje odnose sa Generalštabom, što je ovome davalo realnu političku snagu i uticaj. Između političara i generala formirana je svojevrsna intersna simbioza u kojoj nije bilo lako odrediti ko na koga utiče, ko vodi, a ko biva vođen. Generalima se sviđalo da budu političari. Političari su voljeli da izigravaju generale. Istine radi, treba reći da je ovaj proces prisutan u svim državama i svim vojskama svijeta. Polovi moći se uvijek privlače da bi bili jači. međutim, u SFR Jugoslaviji ovo je bilo posebno izraženo zbog ekonomske snage armije i jednopartijskog sistema. Rječju, stanje je bilo na potpuno suprotnom kraju onoga što se moderno naziva "civilna kontrola vojske".

U takvim okolnostima, JNA je upala u politički kovitlac nastao rušenjem jednopartijskog (komunističkog) sistema i cijepanjem federacije po republičkim (ali, ne i po nacionalnim) granicama. Reakcija je, očekivano, bila prvo politička. Generali su branili Savez komunista Jugoslavije, a kasnije i sami učestvovali u pravljenju političke partije pod nazivom "Savez komunista - Pokret za Jugoslaviju". Budući da ovaj donkihotovski pokušaj nije ostavio bitnijeg traga na političkoj sceni, JNA se morala opredjeljivati između dominantnih političkih opcija. Poput same države čija je ona vojska bila, JNA se počela cijepati, takođe, po nacionalnoj liniji. Ona je, u isto vrijeme, predstavljala kadrovsku bazu za formiranje novih paravojnih i paramilitarnih organizacija koje su sve češće ulazile u sukob sa dijelovima njenih komandi i jedinica.

Političke podjele koje su rezultirale "etničkim čišćenjem" Armije, bilo je najgore što joj se moglo desiti. JNA je, upravo, stvarana i izgrađivana na principima "bratstva i jedinstva jugoslovenskih naroda i narodnosti". Stoga, nije mogla da se izbori sa "virusom" koji je razjedao osnove njenog postojanja. Jer, i tamo gdje nacionalna podjela nije izvedena do kraja (dugo su na komandnim mjestima ostali generali iz Slovenije i Hrvatske, čak i kada su se njihove matične republike sukobile sa JNA), preispitivani su stvarni motivi zbog kojih su ostali u njoj i rastao je crv sumnje u moguću izdaju.

Konačno, jugoslovenska armija je bila obučavana da zemlju brani od spoljnje agresije. Gotovo da nije bilo planova kako da se postupa u pogledu unutrašnjih pobuna širih razmjera, ili samog građanskog rata. A ono što vojska ne planira i ne provježba, ona ne zna da uradi.

Sve je ovo dovelo do toga da se Jugoslovenska narodna armija, u najodsudnijem trenutku postojanja jugoslovenske države, nađe u ulozi džina na koljenima. U njenom posjedu, istina, još je bila moćna toljaga, sa kojom je mogla da par puta zavitla. Ali iz njenih ruku nepovratno je iščilila snaga. NJena moć je sve više bila na riječima, a njene riječi više nisu imale presudnu moć.

KLJUČNI momenat u kojem je JNA pokazala svoju nesposobnost da očuva ustavni poredak zemlje i spriječi sve jednostrane i protivpravne radnje, ma od koga dolazile, bilo je usvajanje amandmana na Ustav Republike Slovenije. Radilo se o čistom secesionizmu. Toga su morali biti svjesni i sami poslanici slovenačkog parlamenta, jer nigdje u svijetu ne bi bilo dopušteno da se jedna složena, višenacionalna zajednica jednostavno razbije bez obzira na posljedice. Ipak, oni su bili odlučni da svoj posao dovedu do kraja.

Posao JNA je bio da ih u tome spriječi. Ne da ih prisili da ostanu u SFRJ (jer, tada, niti su oni željeli da ostanu sa nama, niti mi da ih zadržavamo), već da samostalnost ostvare na pravno valjan način, ostvarujući svoja prava, ali i poštujući obaveze prema drugima. Na političku silu slovenačkog establišmenta, moglo se odgovoriti jedino drugom silom. Od generala Kadijevića i generalštaba JNA traženo je (bio sam među zagovornicima tog stava) da naredi desant 63. padobranske brigade i blokira Skupštinu Slovenije, kako bi je spriječio da donese protivustavne odluke. Ovo, upozoravali smo, nije bilo čija volja, već odluka koju nalaže Ustav i zakoni zemlje koja ima pravo da se brani.

Kadijević se bojao žrtava koje bi ovakva akcija proizvela. Ne sporeći rizik, kontraargument je bio da bi žrtve bile neuporedivo manje od onih do kojih će neminovno doći, ukoliko se zemlja raspadne zbog niza protivpravnih radnji koje izvjesno vode u građanski rat. Kadijević je ostao uporan i nije uradio ništa.

KASNIJE je JNA, opet suprotno izričitoj volji političkog rukovodstva Crne Gore i Srbije, po naređenju Ante Markovića, predsjednika SIV, ušla u vojni obračun sa slovenačkom Teritorijalnom odbranom. U tom blickrigu se propisno obrukala, pretrpjela teške gubitke u ljudsvu i, što je valjda bio poseban cilj, pokazala svu svoju nesposobnost. Otada se riječ izdaja uvukla u glave mnogih ljudi koji su sa užasom gledali golobrade momčiće, regrute JNA, koji su bez prave komande i jasnog cilja, bez municije i sa neispravnim naoružanjem, bili statisti predstave u kojoj je "pobjedu odnijelo slovenačko oružje". I sada mi je muka kad se prisjetim tog poniženja. Posebno kada je trebalo da, kao predsjednici republika, molimo svog slovenačkog kolegu Milana Kučana da pokaže milost prema zarobljenim pripadnicima JNA iz naših republika.

Ovo je bio javno postavljen uslov da bi se uopšte saznalo za njihovu sudbinu, a kasnije i da bi bili pušteni na slobodu. U Crnoj Gori nismo čak ni znali koliko je naših momaka u Sloveniji. Oni su, po nama, bili u JNA i na teritoriji Jugoslavije. Bila su nam potrebna puna dva dana da iz opština dobijemo podatke da se više stotina naših građana nalazi u slovenačkom zarobljeništvu. U isto vrijeme, na crnogorskom primorju je boravilo više grupa turista iz Slovenije, koji nisu imali ni najmanju neprijatnost zbog ovog prljavog rata. Progutao sam knedlu, pisao Kučanu i javno ga molio da oslobodi pripadnike JNA iz Crne gore.

Ovim povodom smo ušli u žestoki sukob sa armijskim vrhom. On je bio iza scene i dobro skrivan od javnosti. Razlog je jednostavan. Koliko god smo bili nezadovoljni sa JNA, ona je bila oružana sila koja se suprotstavljala novoformiranim nacionalnim paravojskama. Uz to, težili smo istom cilju - očuvanju Jugoslavije, i taj je cilj opravdao kompromise na koje smo pristajali.

VOJNA ELITA

JNA je razvijala namjensku industriju (proizvodnja oružja i transfer vojne opreme) prema nesvrstanim zemljama, odnosno zemljama trećeg svijeta. Vremenom, ova je djelatnost postala izrazito profitabilna, naročito za armijsku elitu koja je vodila ove poslove zakopane pod pečatima državnih i vojnih tajni. Unutar zemlje, JNA je imala niz privilegija (pogodnosti u radnom stažu, poseban sistem zdravstvene zaštite...) koje su zapošljavanje u njoj činile dodatno atraktivnim.

Prva žrtva istina

STARA je istina da u ratu, uvijek, prva strada istina.
Tako su i zbivanja oko Dubrovnika imala svoje dvije dimenzije. Jedna je bila u realnoj ravni, određena stvarnim događajima i vojnim operacijama. Druga je bila virtuelna, stvorena zbog ogromne gladi svjetskih medija povodom ratnih aktivnosti na obodu grada koji spada u bisere svjetske baštine i kulture.

Hrvatskoj vladi, koja se borila za simpatije svjetske javnosti, ništa nije moglo bolje odgovarati od dramatizacije opsade ovog grada, koja je nazvana "napadom na Dubrovnik". Međutim, sve se dešavalo pred uključenim kamerama svjetskih mreža i stalno prisutnim nenaoružanim posmatračima Evropske zajednice. Bio je to pravi mali, moderni televizijski rat.

Tako je, odmah po početku opsade grada, gradonačelnik Dubrovnika Petar Poljanić (12. oktobra 1991. god.) izjavio pred TV kamerama da je na Dubrovnik sručeno 15.000 granata. Ta vijest je obišla i uznemirila svijet.

SUTRADAN, održan je sastanak predstavnika JNA, čelnika dubrovačke opštine i predstavnika Posmatračke misije EZ, u mjestu Močići iznad Cavtata. Član posmatračke misije Adrijan Stinger se poslije sastanka obratio novinarima i pozitivno ocijenio sastanak. Novinari su ga pitali da prokomentariše izjavu gradonačelnika Dubrovnika o projektilima koji su ispaljeni na ovaj grad. On je odgovorio da mu "nije poznato" da je na grad palo 15.000 granata, iako živi u Dubrovniku. Hotel "Argentina" u kojem je bila smještena posmatračka misija EU je praktično sastavni dio starog grada.

Druga krupna neistina krila se u broju branilaca Dubrovnika. Tvrdilo se da je Dubrovnik i područje oko njega branio veoma mali broj ljudi. Međutim, u proglasu ministra odbrane Republike Hrvatske Gojka Sušaka, koji je objavio hrvatski radio 10. novembra 1991. godine se doslovno kaže: "Svi građani dubrovačke opštine, koji nisu mobilisani u hrvatsku vojsku, civilnu zaštitu i nemaju radnu obavezu, dužni su odmah javiti se u Sekretarijat za odbranu općine, odnosno tijelima i pravnim osobama kod kojih imaju ratni raspored". U Proglasu ministra Sušaka, takođe, stoji da su svi vojni obveznici u evidenciji Sekretarijata za odbranu u Dubrovniku koji trenutno borave u drugim opštinama, dužni da se prijave tijelima za poslove odbrane opštine u kojoj se nalaze "radi evidencije i uključivanja u odbrambeni sustav Hrvatske".

Po izvještajima Rojtersa (od 25. oktobra), UNESKO je apelovao na "zaraćene strane u Jugoslaviji da se povuku iz istorijskog grada Dubrovnika" i da poštuju kulturno naslijeđe zemlje. UNESKO je namjeravao da uputi svoju delegaciju u Dubrovnik. Jugoslavija je prihvatila ovu misiju u želji da, još jednom, potvrdi iskrenost njenih stavova.

ZA vrijeme ratnih operacija (28. oktobra 1991. godine) Dubrovnik je obišlo više od stotinu domaćih i inostranih novinara. U Dubrovnik su došli brodom "Argus" pod zastavom međunarodnog Crvenog krsta. Dolazak novinara je organizovala Komanda JNA sa sjedištem u Herceg Novom. Svi izvještači su konstatovali da Dubrovnik nije pretrpio veća oštećenja, naročito ne Stari grad i zidine, objekti pod zaštitom UNESKO.

Istoga dana, "Bi-Bi-Si" i "Skaj televižn" iz Londona objavile su spremnost dubrovačkih vlasti da prihvate uslove koje je JNA postavila na pregovorima sa predstavnicima Dubrovnika. Oni navode da u gradu ima dvije hiljade gardista i popriličan broj stranih plaćenika. Britanske stanice, međutim, javile su da hrvatska vlada odbija svaku pomisao na napuštanje Dubrovnika, te da je zbog toga situacija krajnje napeta i neizvjesna. Prema informacijama Bi-Bi-Si, jedinice JNA pomjerile su se u toku dana i nalaze se kod hotela "Belvedere", na kome se vijori jugoslovenska zastava. Ova stanica je ocijenila da Hrvatska sada pokušava da vojni poraz pretvori u političku pobijedu apelima da se Dubrovnik spasi od razaranja.

U javnosti je posebno upotrebljavan podatak da je Dubrovnik izuzetno teško bombardovan 6. decembra 1991, kao i da je to bio posljednji dan u kojem su Starom gradu nanesena velika oštećenja. JNA je odmah sutradan demantovala istinitost ovih tvrdnji.

JNA je nakon toga, ponovo, organizovala obilazak novinara koji su mogli u samom Starom gradu da vide efekte tog tzv. "užasnog bombardovanja". Crnogorski dnevni list "Pobjeda" u broju od 16. decembra donosi fotoreportažu svojih novinara koji su, među ostalima, obišli Dubrovnik. Izvještači su ponovo konstatovali da ima pojedinačnih oštećenja, ali da su ona u potpunoj nesrazmjeri sa propagandnom bukom hrvatskih vlasti.

Primjer Cavtata najbolje pokazuje pravi smisao vojne intervencije JNA, s jedne strane, i propagande hrvatskih vlasti, s druge. Naime, jedinice JNA su ušle u Cavtat (15. oktobra 1991. godine u 11 sati) i to bez ijednog ispaljenog metka. Lokalne vlasti su prihvatile saradnju sa komandom JNA i ovo mjesto (drugo po veličini od svih mjesta na dubrovačkoj rivijeri) nije pretrpjelo ni najmanje razaranje. Upravo iz razloga što iz mjesta niko nije djelovao vatrenim oružjem na jedinice JNA. JNA nije "okupirala" Cavtat, već su se jedinice odmah povukle, omogućavajući da civilni život teče gotovo normalno. Najveći broj sastanaka JNA, dubrovačkih vlasti i posmatračke misije EZ održan je upravo u Cavtatu.

Ponuda da JNA postupi kao u Cavtatu data je dubrovačkim vlastima. Ona je suštinski štitila Dubrovnik. U njoj se kaže da JNA ne namjerava da uđe u Dubrovnik, već samo da razoruža (uz prisustvo posmatrača EU) nelegalne formacije. Kada se, dakle, obezbijedi da na JNA ne bude pucano iz Dubrovnika, prestaje svaki razlog da JNA puca prema Dubrovniku. Vlada u Zagrebu nije dozvolila da lokalne vlasti prihvate ovaj predlog. Oni su željeli da Dubrovnik ostane njihov adut za dalju međunarodnu podršku i propagandni rat.

Sloba menja stav

PETA vanredna sjednica Skupštine Crne Gore održana je 17. oktobra 1991. godine sa početkom u 16 sati i uz direktan televizijski prenos. Predmet razmatranja je bio tokom dana prispjeli sveobuhvatni sporazum koji je, u ime Konferencije u Hagu, uputio Lord Karington. Da bi sve stranke imale priliku da prouče prispjeli dokument, zasjedanje je počelo u poslijepodnevnim satima, iako je plenarna sjednica Konferencije u Hagu bila zakazana za sutra ujutro.

U uvodnom izlaganju (trinaest kucanih strana) parlamentarnu i ukupnu javnost sam upoznao sa stavovima koje je Predsjedništvo Crne Gore, kao kolektivni šef države, zauzelo u odnosu na ponuđeni dokument. Predložili smo šest zaključaka i ocjena.

Prvi i presudni je bio da predloženi tekst treba podržati. U ostalim su izražene ocjene:

o ponuđeni tekst utvrđuje minimalne pretpostavke za buduću jugoslovensku zajednicu, ostavljajući mogućnost da pojedine republike (prije svega, Srbija i Crna Gora) ostvare povećani stepen međusobne integracije;

o ovo rješenje treba da prihvate sve republike SFRJ čime bi se prevazišle postojeće napetosti i obezbijedila stvarna ravnopravnost svih jugoslovenskih naroda, posebno imajući u vidu položaj Bosne i Hercegovine, kao republike koju konstituišu tri u svemu ravnopravna naroda;

o poseban kvalitet predstavlja ponuda da srpski narod u Hrvatskoj dobije tzv. specijalni status;

o sporno pitanje razgraničenja Crne Gore i Hrvatske (područje Prevlake), ovim predlogom dobija poseban impuls da bude razriješeno diplomatskim putem, odnosno pregovorima koji će uvažiti nesporne istorijske, geografske i ostale činjenice koje potvrđuju pripadnost Prevlake Boki Kotorskoj i Crnoj Gori;

o ovaj dokument predstavlja tek osnovu za rješenje niza konkretnih pitanja kroz dalji rad Konferencije.

DISKUSIJA je bila polemična i burna. Ipak, u sali i oko nje se osjećalo olakšanje. Koliko god neko lošim doživljavao prihvatanje mirovnog plana, to je bilo neuporedivo lakše nego da je trebalo raspravljati o njegovom odbijanju i suočavanju sa posljedicama koje bi odatle proistekle.

Pauze za konsultacije poslaničkih grupa, ipak, su bile učestale. U jednom od takvih trenutaka, dok sam bio sa poslanicima svoje, vladajuće partije, primio sam obavještenje da Slobodan Milošević hitno treba da se čuje sa mnom. Iako je bilo kasno, nisam se iznenadio, budući da smo imali običaj da se čujemo van ustaljenih šablona komunikacije.

Ipak, sadržaj našeg razgovora te večeri je bio potpuno neočekivan. Nakon nekoliko neobaveznih rečenica, saopštio mi je da je on promijenio stav u odnosu na predlog Lorda Karingtona i da će on sutra, na plenarnoj sjednici u Hagu, odbiti ponuđeni predlog. Savjetovao mi je da i ja uradim isto.

Kada sam se pribrao i shvatio šta mi govori, zatražio sam više detalja. Interesovalo me je šta se tako presudno, u međuvremenu, moglo dogoditi da se promijeni odluka za koju sam, još koliko prekjuče, bio ubjeđen da je promišljena, hrabra i jedino moguća. Bio sam uskraćen za odgovor. Pozivajući se na nesigurnost linije kojom smo komunicirali, Slobodan mi je rekao da ne treba da znam detalje, već samo odluku i da se prema tome ravnam.

ODGOVORIO sam da sve dok ne saznam razloge koji su njega naveli da promijeni stav koji je važio do sada, ne vidim nijednog razloga da ja mijenjam svoju odluku koja je nastala uvažavanjem realnih prilika, uključujući i one u kojima se on nalazi. Obavijestio sam ga da nije u pitanju moja pojedinačna odluka. Razgovor nije napredovao. On mi nije dao željeno objašnjenje, a ja sam ga uskratio za obećanje da ću, na neviđeno, prihvatiti njegove razloge. Obećao je da će mi sve reći kada budemo neposredno razgovarali, ali to nije moglo biti dovoljno.

Ipak, prihvatio sam jednu stvar. Rekao sam da ću o toku našeg razgovora upoznati poslanike moje partije. Reći ću im šta je od mene traženo, ali i da ja to ne mogu da prihvatim. Slobodan je ocijenio da je to fer pogodba, vjerovatno misleći da je među poslanicima moje partije njegova riječ sa većom težinom od moje. Djelimično je bio u pravu. Ali, samo djelimično. I to manjim dijelom.

Odmah poslije razgovora, obratio sam se poslaničkom klubu partije. Pauza skupštinskog zasjedanja, u kojoj smo raspravljali, protegla se u duboku noć. Tek manji broj poslanika je bio zbunjen do tačke da su htjeli da slijede nesporni autoritet Slobodana Miloševića. Ubjedljiva većina (još dovoljna za donošenje odluke) prihvatila je moje argumente. Ostao nam je drag Slobodan Milošević, ali su nam draži bili argumenti i činjenice.

Pukotina u klubu poslanika vladajuće partije nije mogla ostati sakrivena. Na nastavku sjednice Skupštine, pred očima neobavještene javnosti, desila se nagla promjena. Kritičari odluke vladajuće stranke izvršili su pregrupisavanje. Sada su se oni podijelili na one koji su oštro protiv i one koji su, ipak, za. To političko manevrisanje unijelo je dodatnu konfuziju. Zbrka je narastala kako smo ulazili u noć i sve više pričali o lokalnim temama. Sve su češći bili zahtjevi da se glasa o predlogu Predsjedništva Crne Gore. Bilo je nesumnjivo da će taj predlog proći. Ali, trebalo je pokazati već očitu razliku u vladajućoj partiji, kako bi se stekao politički kapital za neke druge prilike.

RUČAK KOD LORDA

LORD Karington je, negdje na samom početku Konferencije, priredio ručak za svoje visoke goste. Zvao se radni, ali je po svemu želio biti svečani. Odštampani meni - srebro i kristal - ešalon konobara koji kao nekom magijom, iz besprekorno bijelih rukavica, serviraju čuda. Čak su i mikrofoni i slušalice za simultani prevod bili sakriveni iza cvjetnih aranžmana.

Domaćin je kurtoazno ćaskao sa neposrednim susjedima, budući da je bilo rano za formalno obraćanje i razgovore. Odjednom, sa kraja stola se začula buka. Stjepan Mesić je uprao u neku vrstu verbalnog afekta. Odgovarao mu je, sličnim tonom Branko Kostić, potpredsjednik iz Crne Gore. Ali Mesića je to još više podsticalo. Bilo je tu svega. Priče sa punim ustima hrane, psovki i, konačno, prijetnja kako će upravo on (Mesić), vješati predsjednika Srbije na Terazijama u Beogradu.

Lord Karington nije mogao razumjeti o čemu se govori. Prevodioci su bili toliko konsternirani da su ćutali. Tada se, sa ljubaznijim osmjehom, okrenuo put mene i polušapatom me upitao:

- Da li se to oni svađaju?

- Bojim se da da - bio je moj odgovor.

- Nemoguće, tako lijepa gospoda... - rekao je sa perfektno odglumljenom nevjericom.

Ustao je, ležerno odložio salvetu i bez riječi izašao iz sale. Ručak je bio završen i prije stvarnog početka, uz diplomatski šamar koji je dugo bridio. Posebno zbog toga što on ovaj incident više nikada nije spomenuo.

Hag via Prag

PRED samu zoru (valjalo je putovati za Hag tog jutra) i pred javnošću koja je sve pratila bez daha, zatražio sam riječ i predložio Skupštini da odloži izjašnjavanje. Objavio sam da ću ja prihvatiti ponuđeni predlog, a ukoliko Skupština bude smatrala za potrebno, neka glasa o mom postupku nekom drugom prilikom. Kada atmosfera bude pogodnija i informacije izvjesnije. Video sam da su svi sa olakšanjem prihvatili moj istup. Jutro je oduvijek bilo pametnije od večeri. Uz to, svuda, a posebno u politici, bolje je da se kola slome na nekom drugom.
Posebno onom koji nepotrebno preuzima rizik.
Ma kako to danas nekom izgledalo, ipak je bio u pitanju izuzetan rizik. Racionalan političar bi postupio drugačije. On bi samo tražio većinu i bio miran kada bi je dobio. Meni je trebalo nešto više. Trebalo mi je da budem u pravu, ne trenutno, nego za što duže vrijeme. Trebalo mi je to jer sam slutio koliko velike nevolje stoje pred svima i jer nisam imao pravo da štitim sebe u danima kada su mnogi, ne znajući šta se sve dešava, na ratištima gubili glave. Pored političkog, bio je to i neki unutrašnji moralni bilans.
Skupština Crne Gore je, dakle, zaključila rad upoznata sa mojim sutrašnjim nastupom u Hagu, ali privilegovana da kasnije može da ocijeni ispravnost moje odluke.
Mnogi su otišli na počinak, a ja sam tek imao vremena da se spremim za put.
SAM taj put je postao priča za sebe. Iz Podgorice do vojnog aerodroma “Batajnica” doletio sam “lir-džetom 25”, vlasništvo JNA, u pratnji nekoliko članova mog kabineta. Radi se o malom avionu (šest mjesta za putnike), izuzetno brzom, ali veoma neudobnom za duža putovanja. Na “Batajnici” su bili Jović, Kostić i drugi savezni funkcioneri. Očekivali smo Slobodana Miloševića i pili kafu u krajnje zategnutoj atmosferi. Osnovni razlog je bio u fizičkom premoru. Do kasno u noć je zasjedala i Skupština Srbije. Istina, ona je radila iza zatvorenh vrata. Detalje rasprave nisam znao. Samo sam obavješten da je doneta odluka da se plan Karingtona odbije. Borislav Jović prosto nije mogao da vjeruje da ja, uprkos svim tim činjenicama, ne mislim da promjenim stav i da ću tog jutra prihvatiti ponuđen plan.
Sa nestrpljenjem sam očekivao da se sretnem sa Slobodanom i saznam prave razloge za ovaj očigledan politički preokret. Po užurbanosti osoblja, moglo se zaključiti da je i on stigao na aerodrom. Ali, umjesto da dođe u Klub, kako je bilo očekivano, jedan od oficira nas je obavjestio da je on direktno ušao u avion. Svi smo krenuli da mu se pridružimo. U pitanju je bio avion tipa “falkon” sa četrnaest mjesta kojim smo često zajedno putovali. Pomoćno osoblje i ljudi iz bezbednosti, ukoliko ne bi bilo dovoljno mesta, koristili bi “lir-džet” kojim sam ja upravo stigao iz Podgorice.
Međutim, moj šef kabineta je obavješten da za mene (po prvi put) nema mjesta u “falkonu” i da treba da za Hag letim “lir-džetom”. Bilo mi je čudno, ali ne previše. Kratko sam požalio za konforom koji pruža veći avion. Obje letjelice imaju približne brzine i mogu da lete u paru, tako da se, osim na ličnoj udobnosti, ne gubi na vremenu.
U avionu sam počeo da skiciram izlaganje na Konferenciji. Možda su nekim drugim predsjednicima pisali govore za razne prilike. Ja takve sreće nisam bio. Vjerovato nije greška u saradnicima koje sam birao, već u meni. U tadašnjim poslovima jedina osoba koja je mogla da udovolji mojim zahtjevima, bio sam ja, tako da nisam ni pokušavao da savjetnicima dajem nemoguće zadatke i, onda, izgubimo mnogo više vremena na prepravljanje loših tekstova. Dugo sam se borio sa pospanošću, nemirnim letom i potrebom da sa što manje riječi, kažem šta treba. Zbog toga sam i veoma rijetko pogledivao kroz prozor. Moji saputnici, su drijemali, ne obraćajući pažnju na let.
Sa Nikolom Samardžićem, ministrom inostranih poslova, pretresao sam tehničke detalje njegovog susreta sa kolegom iz Hrvatske. Naime, bilo je načelno dogovoreno da se u jednoj od pauza Konferencije susretnemo Franjo Tuđman, predsjednik Hrvatske, i ja. Tema je bila formalizovanje već započetih pregovora o razgraničenju na spornom području poluostrva Prevlaka. Meni je bilo izuzetno stalo da do ovog susreta dođe, iako sam znao da on nije rješenje, već tek prvi korak ka mogućem ostvarenju cilja.
Tek kada je avion počeo da gubi visinu, pripremajući se za sletanje, shvatio sam da mi je pejzaž potpuno nepoznat. Spuštali smo se na neki aerodrom koji, svakako nije bio onaj na koji je trebalo. U ovom tipu aviona piloti nisu posebno odvojeni od putnika, tako da se sa njima lako ostvaruje komunikacija. Uprkos tome, oni nas nisu udostojili ni najmanjeg objašnjenja.
Sleteli smo i odrulali na neku sporednu pistu aerodroma u Pragu, Češka. Dobro, nije baš na drugom kraju Evrope, ali jeste na dobroj polovini drugog kraja kontinenta. Situacija je bila i nevjerovatna i tragikomična. Obratio sam se pilotu pokušavajući da se barem našalim, kad već ništa drugo nijesam mogao.
- Pobrkao si, jadan ne bio. Mi smo ti rekli Hag, a ti si shvatio Prag. Što ti ne rekosmo još koji put, pa da se razumijemo...
Glavni pilot je bio neki mrzovoljni pukovnik, čijoj osionosti bi bolje pristajao čin maršala. Gotovo je vikao na mene objašnjavajući da ja mogu biti predsjednik ko zna čega, ali da je upravljanje ovim avionom njegova isključiva odgovornost. Imali smo, rekao je, izuzetno važan čeoni vejtar, usled čega smo potrošili mnogo goriva, zato smo sleteli na ovaj alternativni aerodrom i nastavićemo za Hag čim dospemo gorivo. I tačka!
Iz svega sam shvatio da je zadatak ovog čovjeka bio da me, ipak, dovede u Hag, ali sa takvim zakašnjenjem da moj dolazak bude bespredmetan. Dobro. Moglo je biti i gore, pobjegla mi je misao. Oko jedne stvari sam mu, svakako, davao za pravo. On jeste bio glavni za pilotiranje, kako dotad, tako i ubuduće. Pošto smo bili tek na pola puta (a, on već tako nervozan) bilo je pametnije ne progovoriti više nijednu riječ sa njim. Tako sam i učinio, praveći se da mi uopšte nije važno što toliko užasno kasnimo.
Kasnije sam sa profesionalnim pilotima testirao priču koju mi je tada servirao moj pilot-pukovnik. Svi su odreda mislili da se to nije moglo dogoditi kako je on tvrdio, jer su takvi letački parametri potpuno nemogući. Zaključak je bio da slijetanjem u Prag može biti jedino plod namere, a nikako slučajnosti vezane za vjetrove i povećanu potrošnju goriva.

Samo Sloba protiv

U HAGU me je dočekalo novo iznenađenje. Usput nisam imao nikakvih sredstava da se informišem o toku Konferencije i očekivao sam, s obzirom na višesatno zakašnjenje, da su oni odavno završili sa radom. Razuvjerili su me, gotovo izbezumljeni činovnici Konferencije koji su, pored osoblja naše ambasade, čekali na pisti. U automobilu koji je letio prema holandskom ministarstvu inostranih poslova, rečeno mi je da svi čekaju moj dolazak. Zbog toga moram odmah u salu, nemajući ni trenutka vremena za sebe.
Iskreno, prijalo mi je što su me čekali. Tako je ono avio-lomatanje do Haga, preko Praga, dobilo značaja tek jedne anegdotice. Još sam imao priliku da odradim ono što mi je bio posao i zbog čega sam krenuo na taj čudni put.
U prvom dijelu, Konferencijom je predsjedavao Hans van den Bruk, predsjedavajući Ministarskog savjeta EZ. Izvinio se zbog velikog zakašnjenja, ali nije ulazio u objašnjavanje zbog čega je do njega došlo. Obavijestio je prisutne da su, u međuvremenu, članovi Predsjedništva SFRJ (konačno u punom sastavu i jednoglasno) uz prisustvo predsjednika Miloševića i Tuđmana donijeli nekoliko važnih odluka. One su se odnosile na prekid vatre (ko zna koji po redu) i deblokadu kasarni u Hrvatskoj, kao i formiranje trilateralne komisije (uz učešće posmatrača EZ) za realizaciju ovih odluka.
DA bi se ove odluke i formalizovale na zasebnoj sjednici Predsjedništva SFRJ, data je kratka pauza.
U drugom dijelu, predsjedavao je lord Karington. Tražio je od predsjednika šest republika da se, kratko i bez obrazloženja, izjasne o ponuđenom tekstu, s tim što bi, tokom rada, imali prilike da objasne svoj stav.
Umjesto toga, riječ je uzeo Slobodan Milošević i u desetak minuta dugom nastupu, iznio niz uopštenih primjedbi na pristup autora teksta, osporavajući mogućnost da se ovim putem dođe do sveobuhvatnog sporazuma.
Lord Karington nije mogao da sakrije iznenađenost koja se graničila sa zaprepašćenjem. Iz stenograma sa te sjednice, izdvajam dijalog koji potvrđuje šta se, u tim trenucima, dešavalo za konferencijskim stolom.
Lord Karington:
- Hvala gospodine Miloševiću. Da li sam vas dobro shvatio - da se ne slažete sa stavom 1.1. - pod a), b), c), d) i e)?
Slobodan Milošević:
- Da. Moje primedbe su bile opšteg karaktera i upravo to sam i izneo. Nadam se da sam i objasnio zašto.
Lord Karington:
- Izvinite, moram da budem siguran - ne prihvatate stav 1.1.?
Slobodan Milošević:
- Ne.
Lord Karington:
- Hteo bih da vas podsjetim da kad smo se vi, gospodin Van den Bruk, gospodin Tuđman i ja sreli 4. oktobra, mi smo se dogovorili o nekim principima koji su osnova za ovo, a pročitaću šta smo prihvatili: “Da će učestvovanje svih strana u sporu biti potrebno za rješenje na osnovu nezavisnosti onim republikama koje to žele, na kraju pregovora koji će se odvijati bona fide. Ta nezavisnost biće data na osnovu opšteg rješenja i imaće sljedeće komponente: labavu asocijaciju ili udruženje nezavisnih i suverenih republika; zatim, odgovarajuću zaštitu ljudskih prava i moguć specijalni status za neke teritorije, nikakvo jednostrano mijenjanje granica”. To je to što smo se dogovorili.
Slobodan Milošević:
MEĐUTIM, imali smo posle toga nastavak razgovora. Na drugom sastanku, sa gospodinom Van den Brukom, ja sam upravo objasnio da je ta ideja o labavoj asocijaciji jedna od opcija, o kojoj možemo razgovarati. Međutim, naš stav je bio drugačiji, naročito u situaciji u kojoj smo sada, ta ideja o ukidanju Jugoslavije mislim da ne može imati nikakvu pravnu osnovu. Mi uvek polazimo od stava da Jugoslavija postoji, da ona ima svoje ustavne institucije i na osnovu njih, imajući u vidu Deklaraciju Evropske zajednice, na tu temu, da samo jugoslovenski narodi mogu da odlučuju o sudbini Jugoslavije. To može da bude jedino rešenje jugoslovenske krize. Mi polazimo od prejudiciranog stava da Jugoslavija više ne postoji, već da postoje samo republike, kao subjekti.
Lord Karington:
- Pitam se da li se baš toliko ne slažemo. Meni se čini da vi polazite od jedne krajnosti te skale, a mi sa druge. Vi polazite od toga da Jugoslavija postoji. Mi polazimo od osnove da su neke republike deklarisale svoju nezavisnost i najviša tačka slaganja, koju smo postigli, jer ovo što je rečeno u ovom dokumentu.
- Moram obratiti pažnju na stav 1.2. koji kaže: “One će sarađivati u onim oblastima u kojima to žele, s tim da neke republike mogu i bliže da sarađuju u onimo blastima, u kojima to žele.” Mi idemo naviše u tom sporazumu, a vi naniže.
Slobodan Milošević:
- To je, naravno, drugačiji prilaz. Međutim, ja sam upravo rekao, na početku svog objašnjenja da, upravo zbog tih opštih primedbi, ovaj dokument nije spreman za detaljnu diskusiju.
Lord Karington:
- Ja samo objašnjavam svoj stav. Ne želim da osporavam vaše argumente. To je samo moje mišljenje. Nećemo nigdje stići ukoliko se ne slažemo, a ja pokušavam da postignem saglasnost da ovi principi, na kojima je zasnovan stav prvi jesu nešto s čime se možete složiti.
Slobodan Milošević:
- Ne, ti principi nisu zasnovani na pravnoj osnovi. Oni su zasnovani na jednoj konkretnoj situaciji. To je zapravo, izraz jugoslovenske krize. Međutim, ja mislim da je zakonitost, legitimitet, veoma bitna osnova za rješavanje jugoslovenske krize. Ako izađete iz okvira zakonitosti, onda možete donositi sudove samo na osnovu nekih činjenica, bez čvrste osnove, na koju se možemo osloniti. To su moje primedbe.
Ovim je njihova diskusija bila završena. Na redu je bilo izjašnjavanje ostalih republičkih predsjednika.
Hrvatski predsjednik Franjo Tuđman govorio je duže od pet minuta. Međutim, bila je bitna samo njegova druga rečenica. Ona je glasila: “Prijedlog koji je pred nama, Hrvatska prihvaća, sa nekim primjedbama koje, međutim, ne zadiru u bit predložene osnove.”
Te primjedbe su, ipak, zadirale u osnovu predloženog rješenja, ali budući da su date kao sekundarne, prešlo se preko njih.

Panić kao mesija

PROGLAŠELJEM Savezne Republike Jugoslavije tek je započet proces njenog konstituisanja. Prvi sljedeći korak bili su izbori za Vijeće građana Savezne skupštine. U Crnoj Gori je iznenađujuće mali procenat birača (56 odsto) učestvovao u njima, što je strane diplomate i medije navelo na niz špekulacija o tome da se ”hladi ovdašnji interes” za državno zajedništvo. Međutim, osnovni razlog je bio što se ovom prilikom nije ni o čemu bitnijem odlučivalo. Znalo se da će već za nekoliko mjeseci biti ponovno izjašnjavanje na istu temu. Nova Savezna skupština je trebalo da izabere predsjednika Republike i vladu. Ali, koga izabrati?
Po svemu bi bilo najlogičnije da smo se za ta visoka mjesta kandidovali Slobodan Milošević i ja, kao prve ličnosti partija koje su imale skupštinsku većinu dovoljnu za izbor i kao političari koji su, što je još važnije, vodili ovaj ”projekat” od samog početka. Lično sam bio spreman da stanem na čelo Savezne vlade i izrazio očekivanje da će Milošević (i formalno) preuzeti državno kormilo. LJegov odgovor je bio negativan. Ne zato, objašnjavao mi je, jer on to ne želi - štaviše, već što ne može. Tada SPS nije imala nijednu drugu politički istaknutu figuru koja bi sigurno mogla da pobijedi na predsjedničkim izborima, koji je trebalo da budu održani u Srbiji za nekoliko mjeseci. Ako (u tome smo se složili), neko drugi zauzme ovu najvažniju državnu poziciju, politički program koji smo usaglasili ne bi mogao biti realizovan. Moja je procjena bila da u Crnoj Gori takav problem ne postoji. Vjerovao sam da bi neko od prvih ljudi DPS, u svakom slučaju, pobijedio na predstojećim predsjedničkim izborima. Nezavisno od toga, s obzirom na Slobodanovu odluku, odustao sam od svoje federalne kandidature.
Crna Gora je, shodno postignutom sporazumu, trebalo da odredi kandidata za predsjednika SRJ. Ta dužnost jeste značajna, ali ima i dosta protokolarnih karakteristika. Zato za nju nije bilo nužno da je obavlja neko sa posebnim sposobnostima i izuzetnim ugledom. DPS je za prvog predsjednika SRJ predložio Svetozara Marovića, tadašnjeg generalnog sekretara Partije, odnosno ”broja tri” u funkcionerskoj nomenklaturi. Slobodan Milošević se dao u potragu za saveznim premijerom i - našao predsjednika države. Doslovno u pet do dvanaest, sav zadovoljan, obavijestio me je da je, posle dugog ubjeđivanja, akademik Dobrica Ćosić dao pristanak da se prihvati ove dužnosti. Iako je to bilo suprotno našem dogovoru, iskreno sam se obradovao. Dobricu Ćosića, do tada, nisam poznavao, al’ i sve što sam znao o njemu, govorilo je u prilog uvjerenju da je to odličan izbor. U to vrijeme gotovo da nije bilo nijednog drugog pojedinca koji je imao takav javni ugled i o kojem su visoko mišljenje imali pripadnici različitih političkih stranaka.
Buduci da smo već bili istakli našeg kandidata (istini za volju treba reći da je i sam Marović smatrao da je Ćosić najbolje moguće rješenje), malo smo se - tek reda radi, bunili u Skupštini, ali i podržali izbor Dobrice Ćosića.
Novi predsjednik je, odmah, započeo konsultacije oko mandatara Savezne vlade. Izričito sam tražio da to (shodno Ustavu) bude ličnost iz Crne Gore i predložio Radoja Kontića čovjeka sa velikim iskustvom i priličnim birokratskim znanjem (u pozitivnom smislu pojma).
Međutim, Slobodan Milošević je smislio ”genijalno rješenje”. Baš te riječi je upotrebio u telefonskom razgovoru kada me je, sav razdragan, obavijestio da ”ima čovjeka za saveznog premijera”, molio me da dođem što prije kod njega, jer ne smije da saopšti njegovo ime, čak ni preko ovih specijalnih telefonskih veza. Razumije se da sam odmah otišao u Beograd i, tada, prvi put čuo ime Milana Panića. Opisan mi je, maltene, kao sami Mesija, odnosno onaj koji može da nas spase najveće nevolje - negativnog odnosa koji SAD imaju prema našoj državi i, posebno, prema našim vlastima. Tražio sam više činjenica koje bi me uvjerile u tako velike nade. LJih, nažalost, nije bilo. Štaviše, ono malo što je o njemu bilo poznato govorilo je da je on daleko od mogućnosti da obavi tako značajan posao.
Nisam se složio. Podsjetio sam da Ustav ne dopušta da obje prve državne funkcije obavljaju predstavnici jedne republike. Dočekalo me ono ”po pravilu”. Norma, tvrdio je Milošević (i tu je bio u pravu), kaže da treba, a ne da uvijek mora tako da bude. Izuzetak koji on traži motivisan je ”izvanrednim” kandidatom kakvog Crna Gora, u ovom trenutku, svakako nema. Takvog, na našu sreću, zaista nismo imali.
Ali, o ovome više nismo odlučivali samo nas dvojica. Obavijestio sam predsjednika Ćosića da mi ne prihvatamo kršenje ustavnih principa, već na prvom koraku. Tražio sam da mandat za sastav vlade ne povjeri Milanu Paniću o kojem, vidjelo se i iz razgovora, ni on sam nije imao više saznanja, osim onoga što mu je rekao Milošević. Odluka je njegova, ali prije nego li je donese, treba da zna da ćemo, predlaganjem drugog kandidata, pojačati politički pritisak na njega i da ćemo, u slučaju kršenja ustavnih pravila, dići ”buku do neba”.
Zaista sam bio razočaran takvim nepoštovanjem dogovorenog. Posebno sam strepio od oduševljenja prema kandidatu o kome, uza sve napore i prikupljene informacije nisam pronašao nijedan razlog za entuzijazam. Zbog njega nije trebalo da budemo tako politički poniženi, jer, u krajnjem, stvar se svodila na to. Tim povodom smo održali sjednicu Glavnog odbora DPS, ponovili zahtjev da mandatar bude iz Crne Gore i javno predložili Mila Đukanovića ili Momira Bulatovića. Iskreno, tada smo već znali da će se Ćosić opredjeliti za Milana Panića, pa smo htjeli da mu otežamo posao predlažući dvojicu prvih crnogorskih političara. Zaključili smo, takođe, da ovo nije razlog za napuštanje zajedničke dražve (još je nismo čestito ni stvorili), ali i odgovorili da naši nastupi budu ”zategnuti do pucanja”, kako se slične situacije više ne bi ponavljale. Interni zaključak je bio da, bez obzira na sve, učestvujemo u Saveznoj vladi i damo joj šansu. Razumije se, to nije bilo napisano u veoma oštro intoniranom saopštenju sa sjednice.
Odigrana je, dakle, još jedna politička igra. Ovaj put na našu štetu, i mi smo morali dostojanstveno da je istrpimo. Referendum, koji je imao niz dobrih strana, pokazao je i jednu nepovoljnu za tadašnju crnogorsku vlast. Mi smo, naime, imali imperativni mandat da stvorimo zajedničku državu sa Srbijom, a ne da je razbijemo zbog bilo kojeg personalnog rješenja. To nismo znali samo mi, nego i naši partneri iz Srbije, usljed čega nisu pokazivali višak obzira prema našoj poziciji. Razmjenjali smo političke signale, i oni koji odlučuju su znali da ćemo, bez obzira na oštrinu javnih nastupa, na kraju biti kooperativni.

Panić ili - apsa!


NEPOSREDNO nakon ove sjednice Glavnog odbora DPS, nenajavljeno, i mimo bilo kakvog običaja, u moj kabinet je banulo šest generala JNA, na čelu sa Neđom Boškovićem, glavnim bezbjednjakom, i Mikom Stefanovićem, uticajnim i perspektivnm komandantom Ratnog vazduhoplovstva. Tu su još bili i generali porijeklom iz Crne Gore (Domazetović, Radinović...) Sekretarica mi je rekla da ih je smjestila, ponudila kafom i rakijom, a oni su, pored izvinjenja što se nisu najavili, poručili da treba kratko da se vide sa mnom i da će čekati sve dok ne budem imao vremena.

Vrijeme sam odmah našao. Sa svakim od njih sam se već bio upoznao, pa je susret u početku imao drugarski ton. Ipak, uskoro sam ih upitao kojim dobrom su se, ovako iznenada, zaputili kod mene. "Došli smo da tražimo da glasate za Milana Panića", rekao je Bošković i dodao, "inače ćemo da Te uhapsimo ako zbog Tebe ne bude izabrana Vlada".

Najgore od svega je bilo što je sasvim ozbiljno mislio to što je rekao, iako, naravno, nije postojala ni najmanja mogućnost da se njegova prijetnja ostvari. "A znate li vi, drugovi generali, ko je uopšte taj Milan Panić?", pitao sam ih umjesto bilo kojeg komentara. "Ne, ali ima ko zna...", uzvratio je general Bošković. "E, srećna li je zemlja u kojoj generali hoće da hapse političare, a posebno je srećna kada to namjeravaju da urade onima koje bi trebalo dobro da poznaju, zbog nekih drugih o kojima nemaju pojma. Nego vi lijepo popijte tu kafu, pa polako na srećni put. Vraćajte se odakle ste došli", rekao sam napuštajući to ljubazno društvo.

Epilog. Dobrica Ćosić je mandat dao Milanu Paniću. Milan Panić je formriao Vladu u kojoj su bili istaknuti članovi DPS Crne Gore. I, naravno, generali me nisu uhapsili.

Kada sam upoznao Milana Panića prestao sam da se ljutim na njega. Da bih se na nekog naljutio, prije svega treba da ga shvatim ozbiljno. Ovaj gospodin je bio šarmantan, energičan i možda još nešto, ali ozbiljan, svakako, nije bio. U uvaženu i pomalo okoštalu instituciju, kakva je bila Vlada u Palati federacije, Panić je unio manire koji se najbolje opisuju terminom "luda kuća".

Nije se znalo kojim se jezikom zvanično govori, on sam nije poznavao svoje ministre, a stvarne ekonomske probleme zemlje nije mogao ni da nabroji, a kamoli rješava. Da bi stvari, makar osnovno funkcionisale, njegov posao je faktički preuzeo potpredsjednik Radoje Kontić. NJemu su ruke bile višestruko vezane, ali je uspjevao da makar spriječava najveće štete. Predsjednik Panić se posvetio diplomatskim aktivnostima ili, kako je on volio da kaže, "skidanju sankcija".

U Palati federacije su često održavani sastanci tijela za koordinaciju državne politike. Predsjedavao je predsjednik Ćosić, a prisustvovali su Milan Panić sa svojim stranim savjetnicima i prvi ljudi republika članica. Dobrica Ćosić je imao ugled i značaj, Milan Panić je bio u bestežinskom stanju, ali prava politička i državna moć bila je u rukama republičkih predsjednika i vlada. Zato su ovi sastanci imali puni smisao.

Često bi, nakon prvih nekoliko minuta, diskusija krenula na engleskom jeziku. Predsjednik Savezne vlade se mnogo lakše koristio njime, a podrazumijevalo se da tako govore njegovi savjetnci. Jedini koji su ovo doživljavali kao nepremostivu prepreku bili su Dobrica Ćosić i Milo Đukanović. Ovaj drugi se, barem zbog toga, nije posebno nervirao. Ali Dobrica Ćosić je izgledao užasnut što mu treba prevodilac i u ovom domaćem razgovoru. Slobodan Milošević je zabezeknuto slušao Panićeve egzibicije, a meni je na pameti bio naslov poznatog TV serijala "Tražili ste - gledajte".

Na samom početku ovakvog načina rada, predložio sam da Milan Panić uradi posao zbog kojeg je došao na čelo Savezne vlade. Tražio sam da ode u SAD, pronađe značajnu agenciju za odnose sa javnošću i kupi projekat podizanja imidža Jugoslavije u najmoćnijoj zemlji svijeta. Milan Panić, očigledno, ne poznaje zemlju kojoj je predsjednik Vlade, ali bi trebalo da bolje od svih nas zna Ameriku, što je u ovom trenutku važnije jer ga je to i preporučilo za dužnost. U deviznim rezervama zemlje ima oko 250 miliona dolara, i ja mislim da nema preče potrebe nego da se sva ta sredstva angažuju za ovu namjenu. Neka boravi u Americi dok ne postigne taj značajan cilj, a u međuvremenu će Vladu, kao i dosada, voditi njen potpredsjednik.

Predlog je odmah i jednoglasno prihvaćen. Milan Panić je otišao u SAD, ali nije uspio da angažuje nijednu značajnu PR agenciju. Razlog, finansijske sankcije prema Jugoslaviji. Zbog njih nije bilo moguće izvršiti legalna bankarska međudržavna plaćanja. A agencije koje mogu da utiču na političke stavove i javno mnijenje SAD suviše su ozbiljne da bi kršile zakone svoje zemlje i primale "novac u torbama".

Tako smo bili onemogućeni da, na način koji je legalan i efikasan, utičemo na povoljniji odnos Amerike prema našoj zemlji. Godinama su kritičari naše politike ukazivali na ovaj propust, ali mnogi nisu htjeli da vide činjenice. One govore da smo to namjeravali. Doveli smo na čelnu državnu funkciju čovjeka koji je više Amerikanac, nego Srbin. Ne žaleći smo odvojili pare, zakucali na prava vrata, ali nismo mogli da ih izvana otključamo. Znali smo šta se mora uraditi. Valjda smo bili pametni, makar koliko i Hrvati, bosanski Muslimani ili kosovski Albanci. Svi oni su imali svoje lobiste u ovoj zemlji. Odluka da to njima bude dopušteno, a nama ne, nije bila naša. A mi je nismo mogli promijeniti.

PISAC I - STVARNOST

JA sam imao istinsko zadovoljstvo da, tokom tih burnih mjeseci, sarađujem sa predsjednikom Ćosićem. Bila je prava privilegija upoznati tako velikog pisca i umnog čovjeka u prilikama koje je najbolje opisati kao niz neprekidnih iskušenja. Bilo je trenutaka kada se u svemu on nije mogao najbolje snaći. Ipak to nije bio njegov svijet. Ovdje su junaci (i dobri i loši) bili stvarni ljudi, a uz to i političari. Priče koje kruže ovim svijetom imaju svoja profesionalna pravila. Najčešće ne znače ono što mislite da bi trebalo. Privrženik odmjerene i višestruko promišljene riječi, kakvim sam ga doživljavao, odskakao je od slike klasičnog političara. Međutim, ovdje se tražilo da se kaže "da" ili "ne". Obrazloženja, zašto - da, a ne - ne, ma kako umna i književno nadahnuta bila, nisu nikoga interesovala. Ovdje se igrao brzopotezni šah u kojem se i pravi velemajstori često izgube.

Slobin adut – Kostić

U OKVIRU jedinstvene izborne kampanje, posebnu pažnju je privlačio izbor prvog predsjednika Republike. Bilo je devet prihvaćenih predsjedničkih kandidata i većina je imala politički ugled i značaj. Među onima koji nisu spadali u tu kategoriju, isticao se samozvani "Kralj Crne Gore" Boro Miranović. On je bio bodibilder i statista u nekim istorijskim filmskim spektaklima. Nasuprot svojoj impozantnoj pojavi, imao je piskav, gotovo ženski glasić i, ne naročiti, nivo inteligencije. NJegova kampanja je izazivala urnebesnu zabavu u podgoričkim kafićima, a neke izborne poruke koje je lansirao, dugo su se prepričavale kao odlični vicevi. Imao je jedan veoma uspješan plakat. Na njemu su bile, jedna pored druge, njegova i moja slika. On istreniran, sa zategnutim svakim mišićem. Pored njega, ja sam izgledao jadnije nego inače, slikan kako izlazim iz mora, sa vidnim naslagama sala na stomaku. Poruka upućena biračima bila je da biraju kako žele da izgledaju.

U prvom krugu glasanja, dobio sam 43 odsto glasova. Drugi je bi Branko Kostić sa 24, treći Slavko Perović sa 18, a četvrti Novak Kilibarda sa devet odsto osvojenih glasova. Po zakonu, dvojica sa najviše glasova idu na ponovljeno glasanje.

Branko Kostić, bivši član Predsjedništva SFRJ i donedavni član Glavnog odbora DPS, bio je veoma neugodan politički konkurent. Da sam ja mogao da biram, on bi bio posljednji kojeg bih izabrao. Mnogi su, uz sve ostalo, smatrali da smo kandidati iste partije.

Poznato je da, u uslovima višepartizma, političke stranke ističu samo jednog kandidata, jer sve drugo znači rasipanje partijskih potencijala i glasova birača. Unutar DPS je vođena debata i predlagani su kandidati za predsjednika Republike. Moje ime je najčešće spominjano i Glavni odbor DPS je utvrdio i istakao moju kandidaturu. Branko Kostić je u tom postupku učestvovao i nije ga osporavao. Ipak, prihvatio je ponudu da bude kandidat za ovu dužnost koju su mu uputili Udruženje boraca 1991/92. god. i Srpska radikalna stranka Crne Gore. To je značilo da svjesno krši pravila partije i da je sam napustio DPS.

NAŠE sučeljavanje je bilo korektno, ali politički veoma teško. Mnogo poslova i dugo vremena smo radili zajedno, a razlike koje smo ispoljavali, nisu bile tako uočljive za najšire biračko tijelo. Uz to, osnova njegove kritike je bila moja odluka da prihvatim predlog lorda Karingtona na Konferenciji u Hagu. Javna diskusija o diplomatskim nijansama, čemu je on težio, nije mogla privući pažnju birača i štetila je obojici. Zato sam se udaljavao od te teme. Ne stoga što nisam bio u pravu (ta stvar je, inače, bila odavno gotova), nego što mi je trebalo neko atraktivnije, životnije područje. Ono koje će više motivisati građane da presude ko je od nas dvojice prihvatljiviji. U tim vodama on je vidno zaostajao.

Zvanična objava moje pobjede (63 naprema 37 odsto glasova) i proglašenje za prvog neposredno izabranog predsjednika Republike Crne Gore, zatekla me u Ženevi, na mirovnoj konferenciji. Vijest mi je saopštio i prvi čestitao lord Dejvid Oven. Naveče me je Slobodan Milošević pozvao u svoj hotelski apartman i natočio nam "blek lejbl", izvanredan viski kojim smo se rado častili. Budući da je i sam nedavno dobio mandat predsjednika Republike, bio je dobro raspoložen i pun zajedničkih planova.

Saslušao sam ga i povrativši ozbiljan izgled, pružio mu ruku i rekao: "Ovo je pružena ruka prave saradnje predsjednika Crne Gore i Srbije. Znam da je Tvoj kandidat bio Branko Kostić. U Tvom kabinetu je bio njegov beogradski izborni štab. Tvoj čovjek od povjerenja Mihalj Kertes, specijalnim avionom je donosio podatke kojim sam trebalo biti kompromitovan u TV duelu. Sve to sam znao odavno, a nisam rekao nijednu javnu riječ. Ja se, čak ne ljutim na Tebe. Razumijem da bi Ti više odgovarao Kostić, jer bi Te slušao i stvarao manje problema od onih koje sam Ti ja dosada napravio i na koje, zasigurno, možeš računati i u budućnosti. Ti si izabrao Kostića, a narod Crne Gore mene. Ja sam crnogorski predsjednik i nemam veće želje, nego da ostvarim najbližu i najiskreniju saradnju sa Srbijom. Ako tako misliš i Ti, rukujmo se, zaboravimo šta je bilo i radimo svoj posao!"

NIJE se dao. Branio se bujicom riječi. Nemoguće je da sam nasjeo takvim dezinformacijama. Pogrešni su mi podaci i zlonamjerni izvori. NJemu nikad ne bi palo na pamet da uradi tako nešto, bilo kome, a posebno meni kojeg cijeni, podržava i voli... Utom je zazvonio telefon. Bila je to njegova supruga, koja je, saznavši da sam tu u gostima, htjela neposredno da mi čestita na izboru. U trećoj rečenici mi je kazala da je stalno govorila Slobodanu da ne treba da podržava Branka Kostića, a on nije htio da je posluša. Slobodan je sve to čuo, ali to nije ni najmanje promijenilo njegovu prethodnu priču. Da bih je zaustavio, podigao sam čašu i rekao: "E, hajde sve da zaboravimo..." I zaboravili smo, za dugi niz godina.

Inače, cijela moja politička karijera je protekla pod sjenkom Slobodana Miloševića. Takav utisak su stvarali mnogi, a ja se nisam posebno trudio da ga opovrgnem. Svaki takav postupak, objektivno bi značio udaljavanje Crne Gore od Srbije. A sve što osjećam, znam i mislim, u političkom i svakom drugom pogledu, govori mi da je to pogrešan put. Crna Gora nema većeg prijatelja i zaštitnika od Srbije. Vjerujem da važi i obrnuto. To držim za istinu, nezavisno od trenutnog stanja političkih odnosa snaga između ove dvije države, ili unutar njih samih. Stoga je prva dužnost predsjednika Crne Gore, da u predsjedniku Srbije ima najbližeg saradnika i, ako je moguće, pravog prijatelja. Lični odnos može biti važan, ali presudno je što to mora biti prvi nalog povjerenog im posla. Ovoga sam se uvijek držao, čak i kada je izgledalo da druga strana trenutno zanemaruje ovu istinu.

Sve u svemu, pred Slobodanom Miloševićem i Momirom Bulatovićem su bile godine pune iskušenja, u kojima je međusobna saradnja bila imperativ ne samo ostanka na vlasti, nego i očuvanja zajedničke države i spriječavanja većih narodnih patnji.

"MOMIR HAŠKI"


JAVNO sam napadnut za nešto što nisam skrivio, posebno ne učešćem na Konferenciji u Hagu. Prozvali su me "Momir haški" uz omalovažavajuću intonaciju. Novine su objavile tekstove kako sam izdao srpstvo i Srbiju i kako sam, na mala vrata, htio da ostvarim nezavisnost Crne Gore. Zaboravljeno je da je Skupština Crne Gore, upravo na predlog Predjsedništva, još 8. oktobra donijela odluku da će konačnu riječ o državnom statusu Crne Gore dati građani, neposrednim odlučivanjem na referendumu.

Užas zvani sankcije


SAVEZNA Republika Jugoslavija, zajednička država republika Crne Gore i Srbije, proglašena je 27. aprila 1992. godine. Nakon mjesec dana, Savjet bezbjednosti Organizacije ujedinjenih nacija (Rezolucijom br. 757 od 30. maja 1992. godine) zaveo je ovoj zemlji sankcije koje, po svojoj oštrini i sveobuhvatnosti, nikad prije nisu bile primjenjene u međunarodnim odnosima.
Sankcije su uvedene zbog građanskog rata u Bosni i Hercegovini. Uslovi za njihovo ukidanje, odnosno pooštravanje, takođe su bili vezani uz razvoj ratnih prilika u ovoj bivšoj jugoslovenskoj republici.
Mi koji smo bili na čelnim mjestima državne politike nismo imali ni najmanje iluzije da su sankcije bezopasne i da će biti kratkotrajne. Daleko od očiju javnosti, uporno i u stalnoj trci sa vremenom, pripremali smo taktiku privrednog i državnog preživljavanja. Prijetila je blokada svih državnih finansijskih sredstava, zaprijećeno je oduzimanjem naših brodova svuda po svijetu, onemogućeno je plaćanje prema inostranstvu čime su spriječeni svaki uvoz i izvoz (osim humanitarnog, koji je dozvoljavan po posebnoj proceduri, što je značilo nikad, ili još kasnije).

PODMUKLA KAZNA

I SADA me prođe užas koji smo osjećali dovedeni do ponora normalnog, svakodnevnog života, sa više nego jasnom namjerom da u njega budemo gurnuti. Pod vidom spriječavanja jedne humanitarne katastrofe - u Bosni i Hercegovini, priređena je nova. Ne mogu reći da je bila teža, jer kod nas, ipak, nije bilo građanskog rata, ali bila je podmuklija, uvijena u brigu za druge i usmjerena ka miru. Spolja je, zaista nekome moglo izgledati tako. Iznutra, sve je bilo potpuno drugačije. Prijetila nam je glad, kolaps javnih službi, galopirajuće osiromašenje i, kao neumitna posljedica svega toga, unutrašnji sukobi.
Sankcije su posebno bile teške budući da je ogromna većina građana Crne Gore i Jugoslavije bila duboko uvjerena da nije kriva za ono za što optužuju njihovu zemlju. Ja sam, naravno, znao da nismo krivi ni za izazivanje, niti za podsticanje rata u Hrvatskoj i BiH, ali sam i vidio iz svih diplomatskih kontakata, da je to pitanje presuđeno i da svi argumenti koji ga osporavaju, odlaze niz vjetar i niko ne želi da ih čuje.
U Crnoj Gori je, uskoro, napravljen precizan plan aktivnosti kao odgovor na očekivane sankcije. Strateške odluke donošene su kod mene, u kabinetu predsjednika Republike. Konkretne mjere ustanovljavala je Vlada, koristeći se pečatom sa oznakom "državna tajna".
Slično je rađeno i u Republici Srbiji. Često smo razmjenjivali ideje i iskustva kako da nadmudrimo one koji žele da prekinu svaki vid normalnog života u našoj zemlji. Srbija je, ipak, imala više mogućnosti da organizuje život pod takvim okolnostima. Ne samo zbog svoje veličine i privredne strukture, već i svog neposrednog okruženja (Bugarska, Rumunija, Makedonija...) i razvijenih kanala saradnje koje nije bilo jednostavno prekinuti iz NJujorka.

BUŠOV NALOG

U SKLOPU spomenutog programa, mi smo u Crnoj Gori prilično spremno dočekali stupanje na snagu ovih kaznenih mjera. Ili, da bude istinitije, uradili smo što smo mogli. Jer, tolikoj nevolji koji nam je prevaljena, niko se nije mogao dobro suprotstaviti.
Najveća najugroženija crnogorska imovina, brodovi kotorske "Jugooceanije" i "Prekookeanske plovidbe" iz Bara, na vrijeme su preregistrovani i postali su privatno vlasništvo tadašnjih direktora društvenih preduzeća. Prvo preduzeće je postalo "Mileva Ship Management", a drugo "Rigel" oba registrovani na Malti. Budući da su vijorili stranu zastavu, nije bilo nijednog razloga da budu "arestovani" shodno rezoluciji UN. Kasnije je i to urađeno, ali na osnovu izvršne naredbe tadašnjeg predsjednika SAD DŽordža Buša, starijeg koji je svojim izvršnim nalogom, samo tri dana prije nego li će napustitu Bijelu kuću, nabrojao imena svih preregistrovanih brodova i naredio njihovo zadržavanje u lukama u kojima budu zatečeni. Lično nisam vjerovao da je to posao kojim će se baviti predsjednik najmoćnije zemlje na svijetu, ali pogriješio sam. Bavio se čak i tim!
Sva ova, nazovi, rješenja koja smo preduzeli, otvarala su nove i nove krugove problema koji su nas zasipali kao lavina. Na primjer, vlasnik "Jugooceanije" je formalno bio Nikola Samardžić, uz to moj najbliži saradnik u svojstvu ministra inostranih poslova Crne Gore. Ali on i njegov zamjenik u kotorskom preduzeću (gospodin po imenu Branko Vujović), nisu bili samo formalni, već su mogli postati stvarni vlasnici ovog malteškog pomorskog preduzeća. Na Malti su mogli da prodaju preduzeće i sa pedesetak miliona dolara u džepu zatraže (i dobiju) politički azil Zapada, kao žrtve režima koji je, po zapadnim standardima, ionako bio kriv za mnoga nedjela. Nijedno domaće pravo ih ne bi u tome moglo spriječiti.

NOVAC I POLITIKA

ZATO smo donijeli odluku da nikada obojica istovremeno ne smiju biti van zemlje. Pasoši su im bili u kotorskoj policiji, pa dok se jedan ne vrati, drugi nije mogao da putuje. To im je, svakako, otežavalo život, ali je meni savjest bila unekoliko mirnija. Negdje na početku primjene ove mjere, u moj kabinet je ušao (impulsivan - kako ga je Bog dao) Nikola Samardžić i zapraskao da je uvrijeđen što mu država ne vjeruje i što mu je oduzet pasoš, pa ne može na neki važan put. Prekinuo sam taj napad moralističkog samoljublja jednostavnom istinom. Rekao sam da mu, kao saradniku, vjerujem i da cijenim njegov ukupan doprinos. Ali, nastavio sam, ne vjerujem mu baš u iznosu od pedeset miliona dolara. Cifra koja je u pitanju predstavlja iskušenje za bilo koga, pa i za njega samoga. Uz to, nije se bunio kad je postao "vlasnik" preduzeća, a protestvuje kad se pravi vlasnik nastoji zaštiti od sasvim izvjesnog rizika.
Isplatu svog novca dočekali su na granici fizičke egzistencije. U to vrijeme sam odavno bio ostavio politiku iza sebe. Ipak, stalno mi je bilo na pameti da je sav novac koji su ovi nevoljnici tražili, bio manji od iznosa koji je oteo njihov bivši direktor Samardžić.
Punu deceniju nakon ovih događaja, agonija ove kotorske firme, je okončana. Svi brodovi su prodati, a ostali su silni dugovi koje stečaj nije mogao ni djelimično namiriti. Dugovalo se i pomorcima i to za višegodišnje zarade. Jedan dio njih se odlučio na štrajk glađu, kao posljednje sredstvo da dođu do svog novca. NJihovo, i mučenje sve dobronamernije javnosti trajalo je predugo.

RAČUNICA BIVŠEG MINISTRA

NAŽALOST, moje su se streplje pokazale opravdanim. Nekoliko mjeseci kasnije, Nikola Samardžić napušta politiku i kompaniju i seli se u Australiju. Vlasništvo nad preduzećem (sada već arestovanih brodova) galantno prepušta svom nasljeniku, ali ne želi da isto postupi sa milionskim dolarskim iznosom na svom privatnom računu na Kipru, iako ne spori da su to sredstva koja su uplaćivana zbog rada "Jugooceanijinih" brodova. Situacija je bila potpuno apsurdna, kao što će biti u svakom narednom slučaju.
Nismo mogli domisliti šta da radimo sa Nikolom Samardžićem. Formalno, novac je bio njegov i samo on je mogao raspolagati sa njim. Morali smo vjerovati i koliki je iznos u pitanju, jer izvod sa nečijeg privatnog bankovnog računa, nije informacija koju može pribaviti iko drugi, osim njegovog vlasnika. U međuvremenu, Nikola Samardžić je ponudio kompromis. Prepisaće novac na račun svog nasljednika, s tim da će zadržati četristo hiljada US dolara. Naime, poručio je sa Kipra, da mu je plata kao ministru i direktoru kompanije bila mala, pa je sebi odredio po dvadeset hiljada dolara mjesečno, puta dvadeset mjeseci. Čist račun duga ljubav, rekao bi bivši ministar!?
Pristali smo. Šta nam je drugo ostalo?

U dvorcu kralja Zogua

NAKON uobičajenih diplomatskih peripetija, utanačena je moja posjeta Albaniji i susret sa predsjednikom Salijem Berišom. Datum te posjete zaslužuje da bude zapamćen. Bio je 15. septembar 1993. godine i bila je to prva posjeta nekog visokog jugoslovenskog zvaničnika Republici Albaniji nakon pola vijeka.
Prije samog susreta sa albanskim predsjednikom, bio je predviđen kraći odmor u prostorijama koje su nam stavljene na raspolaganje. I tom prilikom se potvrdilo pravilo koje glasi: “Što siromašnija i manja zemlja, to raskošniji i veći međudržavni dočeci”. Meni su dali dio dvorca kralja Zogua. U životu nisam vidio (a, vidio sam poprilično) veću spavaću sobu, niti veće kupatilo. Da bih provjerio utisak, ugrubo sam premjerio prostor. Prva računica je pokazala da spavaća soba ima preko dvjesta kvadrata, a kupatilo nevjerovatnih sedamdeset. Za precizniju računicu nije bilo ni potrebe, ni vremena.
Konačno, susret sa Salijem Berišom - centralni motiv ovog putešestvija.

RAZGOVOR SA BERIŠOM

TADAŠNJI albanski predsjednik odavao je utisak pravog gospodina. Po profesiji kardiohirurg, školovan u Parizu za vrijeme potpune izolacije njegove zemlje (predstavljao se kao žrtva prethodnog režima, što njegov životni put nije baš potvrđivao). Bio je naočit, besprekorno obučen i odlično je govorio francuski jezik koji smo odabrali za komunikaciju. U sali je bilo ministara, savjetnika, prevodilaca, ali, u stvari, bili smo samo nas dvojica. Objektivno, radilo se o značajnom susretu. Prvom nakon tolikog niza godina međudržavnog ignorisanja, pa i neprijateljstava. Susretu koji je mogao da ima izuzetne posljedice. Vjerujem da smo obojica toga bili svjesni.
Ipak, imao sam utisak da se, iza njegovog pronicljivog pogleda, krije nestrpljenje da sazna “pravi razlog” moje posjete. Poslije uobičajenih protokolarnih fraza o značaju sastanka on se osjetio pozvanim da spomene Kosovo i izrazi “duboku zabrinutost” prilikama koje su, da budemo iskreni, već tada, trebalo da brinu mene, a njega učine zadovoljnim.
To je bio trenutak da se razgovor okrene u pravcu koji sam želio.
Zamolio sam ga da tu temu preskočimo. Ja sam ovdje, kao visoki predstavnik svoje zemlje. Došao sam nakon pedeset godina i zahvalan sam što mi je on to omogućio. Ovdje sam da pričamo o stvarima, nastavio sam, o kojima vjerujem da se možemo složiti. Među njima, svakako, nije pitanje Kosova i Metohije. Kakva je situacija u toj srpskoj pokrajini, do našeg susreta ne bi došlo ni za nekoliko narednih vjekova.
Ali, ako ne možemo sve, možemo bar nešto. Ispričao sam mu da je moja baba, za vrijeme Drugog svetskog rata, u našoj kući, nekoliko mjeseci, liječila ranjenog albanskog partizana. Kada sam je pitao kako su se sporazumjevali, jer ona ne zna albanski, ona me u čudu pogledala i pitala: “Kako da se ne razumijemo - kad smo ljudi...?” Prepoznao je poentu, tražio sam da se potrudimo i pronađemo ono što nas spaja, pored svih provalija koje nas dijele.

“BOŽE SAČUVAJ...”

UZVRATIO je divnom pričom o svom djedu koji je, negdje u Rugovskoj klisuri, sjedio pred kućom pokraj puta, sa jednakom radošću dočekujući putnike namjernike - i Albance i Srbe... i njegovoj tuzi kad je rat opustošio taj kraj... i njegovom uzaludnom čekanju da se sa nekim, ponovo, ljudski razgovori.
Znači, nismo bili toliko daleko!
Stvorili su se uslovi da pređemo na posao. Meni je trebala nafta, a ne samo lijepe zajedničke uspomene. Zvanično, to je bilo formulisano na sljedeći način.
Predložio sam da se skine “gvozdena zavjesa” koja je sve vrijeme prekrivala našu granicu. Treba razvijati malograničnu saradnju i omogućiti ljudima da se srijeću i posjećuju. Podsjetio sam da ima bliskih srodnika koji se nisu vidjeli preko pola vijeka. Da bi sve išlo jednostavnije, potrebno je da i jedna i druga strana “zažmure” kod stroge primjene propisa i pod malogranični promet svedu i stvari koje to, uobičajeno, nisu. Onda sam spomenuo i naftu, odnosno nama toliko potrebne derivate.
“Da li Vi to, gospodine predsjedniče, tražite da Albanija, prema Vašoj zemlji, krši sankcije Ujedinjenih nacija?”, upitao me je. Budući da je razgovor bio sniman (i sasvim sigurno prisluškivan), ovo se podrazumjevalo i spadalo je u osnovnu diplomatsku pristojnost.
“Bože sačuvaj, spremno sam odgovorio! Predlažem, samo, da ih poštujete na sličan način kako to radi, recimo, bivša jugoslovenska republika Makedonija. Ako bi se prihvatilo ovo što tražim, svaki građanin sjevernog dijela Albanije mogao bi ostvariti lijepu zaradu. NJu nije teško izračunati, ako se pođe od pretpostavke da je minimum jedan fening po litru. Ponavljam, to bi radili građani, a ne države, pa bi sankcije bile formalno poštovane...”.

NAFTNI PUT

NIJE bilo potrebe da nastavljam. Neke argumente je bilo bolje prećutati. Tadašnje ekonomske prilike u Albaniji bile su za naše pojmove - doslovno albanske. Centralni dio države, oslonac vlasti predsjednika Beriše, preživljavao je zhvaljujući humanitarnoj pomoći i oskudnim donacijama. Južni se oslanjao na Grčku u kojoj su mnogi radili legalno, ili na crno. Sjeverni, Skadarski region, nije imao druge perspektive nego da se, na bazi mog predloga, posveti trgovini naftom preko Skadarskog jezera. Ali, bilo bi neukusno da sam ja o tome rekao i jednu jedinu riječ. Tim prije, jer sam znao da on zna da ja to znam.
I to je bilo to! Duboko u sebi sam bio siguran da će on prihvatiti ponuđeno. Znao sam i da mu ni neka strana sila, prije svega Amerika, neće zabraniti da tako postupi. Jer, ma koliko paradoksalno izgledalo, ovakvo kršenje sankcija je upravo bilo u samom njihovom duhu. Cilj njihovih kreatora nije bio da mi, po svaku cijenu, ostanemo bez kapi nafte, nego samo da je papreno platimo i dobro se pomučimo da dođemo do nje. Uz to, ogromna količina novca će se preliti iz Jugoslavije u Albaniju. Poznati američki pragmatizam i ovdje je dolazio do izražaja. Zašto bi oni trošli svoj novac pomažući Albaniji, kad mogu da stvore uslove da to neko drugi učini umjesto njih? Zato Amerika, koja sve vidi i zna šta se dešava svud po svijetu, nije nikada ozbiljnije pokušala da spriječi pravi “naftovod” koji je uskoro krenuo preko Skadarskog jezera.
Albanska strana je prihvatila naš predlog. Da bi trgovina, uopšte, bila moguća, nije bilo dovoljno da njihovi državni organi dopuste sitnu trgovinu preko jezera (da “zažmure”), već je ona morala i da se omogući. To je značilo, prvo, uvoz u Albaniju mnogostruko većih količina derivata od uobičajenih i, tek drugo, njihovu prodaju u sjevernom dijelu zemlje, preko lokalnih sitnih, a vremenom i sve krupnijih dilera.

NAFTNA GROZNICA

PREKO Skadarskog jezera (i okolo, kopnenim putevima) plovila i vozila su prolazila pored graničnih jednica vojske i policije, bez zaustavljanja i kontrole. Istovar je vršen na tačno određenim lokacijama, kojih je trebalo biti što je više moguće. U jednom trenutku ih je bilo više od trideset. Sve te poslove radili su privatnici koji su ostvarili veze sa druge strane granice. Oni su bili faktički uvoznici nafte i državni organi su ih, sa stanovišta internog zakonodavstva, upravo tako i tretirali. Znači, umjesto jednog “Jugopetrola”, imali smo stotine i hiljade malih “petrola”.
Najvažnija odrednica ovakvog načina rada, bilo je odsustvo bilo čijeg monopola. Svako je mogao da uvozi naftne derivate i svako je morao da prođe istu proceduru propisanu od strane države. Ona se sastojala u obaveznoj kontroli na izlaznim tačkama sa ovog područja. Količine su morale biti prijavljene i na njih se morala platiti propisana taksa. Takvi, “uredni” papiri bili su uslov slobodnog kretanja teritorijom Jugoslavije. Ko ih nije posjedovao, ostajao je i bez tereta i bez vozila koji su mu oduzimani pozivom na odredbe carinskog zakona. Zarada za ove preduzimljive ljude bila je velika. Zato je, većina njih poštovala stroga pravila igre koja su se, prema svim saznanjima, primjenjivala beskompromisno, pa niko nije htio da rizikuje veliki gubitak, zbog male ekstra-dobiti.
Pored lokalnog stanovništva uz jezero u poslove su se uključili mnogi sposobni i promućurni ljudi. Nije bilo rijetko da se uortače zadrti albanski nacionalisti i ultraradikalni Srbi. Mogućnost dobre zarade, otupjela je sva njihova predubjeđenja.

Država kao švercer

UPRKOS svim naporima, privreda Crne Gore je tonula u nezadrživu katastrofu. Mnogima nije poznato da je od svih republika bivše SFRJ, upravo Crna Gora imala najveću zavisnost svog društvenog bruto proizvoda od spoljnotrgovinske razmjene (uvoz i izvoz). Sankcije su, stoga, najteže djelovale upravo na njenu privredu.
U ekonomskom ratu koji je poveden protiv naše zemlje, uzvratili smo svojevrsnom ”ekonomskom gerilom”. Odlučili smo da naš državni buxet punimo na račun sredstava koja pripadaju buxetima onih država koje su donijele odluku da nam uvedu sankcije.
U donošenju ove državne i političke odluke, ne samo da sam učestvovao, već sam na nju presudno uticao. U to doba, moj politički autoritet je bio neprikosnoven, kako u Crnoj Gori, tako i na nivou federacije. Znam da to nije danas popularno (ili razumno) reći, ali ja ne želim da krijem da sam najodgovorniji (po meni, najzaslužniji) što je šverc cigaretama dobio podršku i zaštitu Republike Crne Gore.
Sve ostalo je bila tehnika.
JAVNOSTI je nedovoljno poznato da su prvi koraci u ovom prekomorskom ilegalnom poslu odavno napravljeni. Šverc cigareta brzim gliserima preko Jadrana, odvijao se još u vrijeme Titove Jugoslavije. Pokrovitelj su bile tada moćne savezne službe Državne i Vojne bezbjednosti, a putevi su išli preko Slovenije i Hrvatske. Radilo se, istina, o mnogo manjem obimu ”tranzita”, ali po istim pravilima. Gliseri su propuštani pored naših graničnih službi za fiksan iznos unaprijed plaćen u devizama. Sa italijanskim finansima i karabinjerima, tada nije bilo posebnih problema. Najčešće je dovoljno da se granica čuva samo sa jedne strane. A, bio je stvoren utisak o potpunoj nepropusnosti granica tadašnje SFRJ. Motiv ovih radnji sastojao se u potrebi da Službe raspolažu novcem koji nije podlijegao bilo kakvoj kontroli i kojim su mogli biti plaćeni ljudi za razne ”ugovore o djelu”.
Sve ovo je saopšteno od generala Nedeljka Boškovića i njegovih saradnika iz Vojne bezbjednosti VJ. Preko njega je ostvarena i prva veza sa osobom koja je konkretan posao uvela u Crnu Goru. Radilo se o čovjeku koji je bio u nekoj vrsti rodbinske veze sa Boškovićem, a čije ime je bilo Vanja Bokan. On se predstavljao kao biznismen, da bi kasnije stradao u nekom obračunu u Grčkoj.
Sa naše strane, odredio sam magistra Milutina - Miška Lalića, direktora Agencije za strana ulaganja da koordinira i nadgleda ovaj više nego delikatan posao. Pokojni Miško Lalić je po svemu bio čovjek koji je mogao da to uradi na najbolji mogući način. Taj mi je čovjek bio neobično blizak, iako se nismo pretjerano družili. Prije politike, bili smo kolege sa Univerziteta i ja sam veoma cijenio njegovu odmjerenu riječ i promišljen stav. Uz sve ostalo, poticao je iz relativno imućne porodice i nikada nije ispoljio bilo kakav vid materijalne lakomosti. Konačno, bio je jedan od rijetkih visokih službenika tadašnje administracije koji je govorio strane jezike.
JOŠ je trebalo uspostaviti vezu sa italijanskom stranom, odnosno sa njihovim lokalnim kriminalcima. To je bio najmanji problem. Oni su doslovno opsjedali crnogorsku Vladu. Naravno, predstavljali su se kao već prebogati biznismeni i kao ljudi koji žele da nam pomognu. Pokazivali su saosjećajnost prema patnjama naroda i nudili zajedničke poslove i ulaganja, kako bi se savladale i po njima nepravedne sankcije. Priče su zvučale primamljivo sve dok ne bi bile provjerene. Dugo je trebalo da razvijemo efikasan sistem provjere ozbiljnosti partnera koji su državi nudili vrijedne poslove. A, kada je to urađeno, nije ostala ni jedna jedina ozbiljna ponuda.
Zbog svega toga, odlučeno je da se i na ovaj posao primijeni sistem koji je korišten u poslovima s naftom, tj. njenom švercu. Dakle, tranzitom cigareta mogao je da se bavi svako ko bi ispoštovao propisanu proceduru. Ona se sastojala u obavezi da se preduzeću ”Zetatrans”, kao ovlašćenom državnom dileru, plati taksa koja je iznosila oko dvesta US dolara po master boksu cigareta. Najvžaniji dio modela i ovdje je bilo opredjeljenje da se nikome ne obezbjeđuje monopol i da se, makar fingira, slobodna tržišna utakmica.
Svako sa crnogorske strane imao je svog partnera sa druge strane jadranske obale. Moguće je da su Italijani već tada bili dio neke veće cjeline, ali se kao takvi nisu predstavljali na ovim prostorima. Započeo je veliki posao sastavljen od mnogo učesnika. Vremenom, u Crnoj Gori je bilo preko pedeset autorizovanih dilera cigareta. Ovi su poslovi ušli u domen ”javne tajne”. Brze švercerske glisere, koji za svega dva sata preplove Jadransko more, građani su doživljavali kao one koji donose penzije, plate, socijalna primanja... I tada je to bila velika istina.
Zamolio sam, jednom prilikom, Miška Lalića da mi detaljno ispriča kako ovaj posao stvarno izgleda. Priča je bila šokantna. Da bi platili cigarete i taksu, Italijani su donosili novac u velikim crnim vrećama za smeće. U pitanju su bile italijanske lire i njemačke marke, pretežno u malim apoenima i izgužvane od upotrebe. To je bio novac neposredno ubran na ulicama južne Italije. Vreće bi se praznile na velikim stolovima kako bi se izvršilo prebrojavanje. Po Miškovim riječima, haos je bio potpun. Novac je kipio na sve strane. Dosta ga je završavalo u xepovima državnih činovnika, uključujći i pripadnike Službe državne bezbjednosti, čije je prisustvo to trebalo da spriječi. Svađe između jedne i druge strane bile su stalne i niko nije mogao sa sigurnošću utvrditi koliko ima novca i po kakvim pravilima se on uplaćuje. Na kraju, zamolio me je da ga oslobodim ove dužnosti. Kao ozbiljan i pošten čovjek nije dalje želio da učestvuje u nečemu što se izmiče kontroli. Izašao sam mu u susret.
Otada je sve prešlo pod neposrednu kontrolu Mila Đukanovića, predsjednika Vlade. Bar je postao centar poslovanja, a sve informacije koje sam dobijao u vezi sa ”tranzitom cigareta” dolazile su neposredno od Đukanovića.
UPRKOS svemu, posao je bio visokoprofitabilan. Ne samo za državu, već prije svega za neposredne učesnike. Stoga su zahtjevi da se uključe sve novi i novi partneri ubrzo proizveli usko grlo. Bilo je više cigareta nego li ih je moglo prihvatiti sivo italijansko tržište. Po zakonima ponude i potražnje, država je reagovala povećanjem takse. Postepeno, ona je došla do trideset dolara po boksu, odnosno porasla je za pedeset odsto. Posljedica je bila da se broj dilera smanjio. Vjerovatno zato jer su bili prisiljeni da se više njih udruži radi racionalizacije troškova. Druga posljedica se sastojala u pronalaženju novih ”puteva duvana” prema BiH, Srbiji, Hrvatskoj... Sve je ukazivalo na to da se stvar otima kontroli.
U vrijeme ”cvjetanja tranzita” imao sam više susreta sa italijanskim ambasadorima. Svaki od njih je pokazivao da zna šta smo preduzeli i tražio da prestanemo sa podsticanjem šverca cigaretama. Kako je koji susret prolazio, bili su sve rezolutniji i donosili neposredne dokaze naše umiješanosti. Konačno su se obratili sa konkretnim zahtjevima da im budu izručeni njihovi državljani, članovi raznih ogranaka mafije, koji su boravili u Crnoj Gori i imali visoke privilegije ”uvaženih poslovnih partnera”. Iz njihovih podataka, vidjelo se da je vrag odnio šalu. Sa mafijašima takvog kalibra, ni jača i organizovanija država (poput njihove), nije mogla izaći na kraj.
Za sve vrijeme trajanja sankcija, moj odgovor je ostao nepromjenjen. Tačno je - švercujemo, saopštavao sam im ono što su oni već znali. Šta nam je drugo preostalo? Stavili ste nas u zatvor, ogradili kaznama i zabranama, pa ne očekujete, valjda, da se ponašamo uglađeno i proevropski. Ne dozvoljavate nam ni lijekove da uvezemo prije nego li nas namučite do mjere da nam zatrebaju neki drugi. Šta vas briga što naše fabrike stoje, jer ne mogu da uvezu sirovine, čak ni za proizvodnju dječje hrane?
S druge strane, nećete da našoj zemlji izručite nijednog odbjeglog kriminalca, iako vam dajemo dokaze da su počinili najteža krivična djela. Vi više vjerujete njihovim iskazima i primate ih kao političke azilante. Zašto bismo, onda, mi izašli u susret vašim zahtjevima? Posebno ako se zna da nije naša zemlja samu sebe isključila iz Interpola, već su to uradili drugi pod sumnjivom političkom motivacijom.

OPASNI LJUDI

ODBIJANJE njihovih zahtjeva tumačio sam i izostankom potpune policijsko-bezbjednosne informacije za koju su nas, uvijek, prikraćivali. Naime, i naša policija je znala da se radi o veoma opasnim osobama, ali nije mogla da utvrdi njihove međusobne odnose i jačinu veza. Na primjer, jedna od ličnosti sa liste zahtjeva za izručenje, bila je osumnjičena da je bacila ručnu granatu na policijsku stanicu na jugu Italije. Da li će, pitao sam ambasadore, neko njemu blizak, ukoliko ovaj bude izručen, krenuti da se sveti na nekom dječjem vrtiću?

Glavni partner - mafija

DEJTONSKIM pregovorima, prethodile su četiri godine užasnog građanskog rata u BiH i strašnih posledica po celi region. To je bilo i vrijeme stalnih napora da se pronađe diplomatsko rješenje i učini kraj ratu. Moj posao je bio da u svim tim pregovorima predstavljam Crnu Goru, odnosno Saveznu Republiku Jugoslaviju i zastupam naše državne interese. Posao kojem se, u tadašnjim prilikama, niko ne bi mnogo obradovao, ali koji se nije mogao izbjeći sa mjesta na kojem sam bio. U tom mandatu, mnogo sam boravio u inostranstvu (sumarno, gotovo četiri mjeseca). Konsultacije na federalnom nivou bile su, maltene, svakodnevne. Tako sam, kao predsjednik Crne Gore, sve više gostovao u svojoj republici i imao sve manje vremena da se posvetim rješavanju problema svakodnevice. Politički rečeno, izmicala mi se kontrolna a i naredbodavna uloga koju sam imao sve prethodno vrijeme.

Istina, privid da o svemu odlučujem održavao se sve do otvorenog političkog sukoba sa Milom Đukanovićem, tj. do kraja 1996. godine. On se sastojao u redovnim političkim sastancima ponedeljkom i petkom u mom kabinetu. Na prvim se utrđivalo šta sve i na koji način mora biti obavljeno u nedjelji koja počinje, a na drugima je sumirano šta je od toga ostvareno. Obavezni učesnici sastanaka su bili Milo Đukanović, kao predsjednik vlade i potpredsjednik DPS i Svetozar Marović i Milica Pejanović-Đurišić, takođe u svojstvu potpredsjednika vladajuće partije.

MILOVI ARGUMENTI

JA sam, tako, počeo da potpuno zavisim od informacija koje sam dobijao, prije svega od Mila Đukanovića. Svaki unutrašnji politički, ili ekonomski problem, predstavljen je na način koji je sugerisao i jedino moguće rješenje. Kad bi ono bilo prihvaćeno, dobilo bi oreol ne samo stava vlade, nego podršku ukupne čvrsto organizovane i jake vladajuće partije. To je za Đukanovića bila više nego lagodna pozicija. Ja sam vjerovao u istinitost njegovih navoda. Godinama smo uspješno i dobro sarađivali, mnogo nevolja zajednički pregrmjeli, pa nisam želio da sumnjam u njegove riječi. Uostalom, šta mi je drugo i preostalo? Posvećen mirovnim pregovorima i stalnim boravcima u Beogradu, jednostavno nisam imao ni vremena, ni snage da ulazim u sve lokalne finese. To, razumije se, i nije bio posao za predsjednika Republike, ali je morao da bude posao predsjednika vladajuće partije.

Na jednom od takvih sastanaka, Milo je izložio probleme vezane uz šverc cigaretama. Rekao je da se ovim poslom bavi preširok krug ljudi, da se više ne može obavljati uspješna kontrola, da cigarete sve više ulaze u sive kanale unutar same zemlje, te da državni prihod po ovom osnovu ozbiljno opada. Predložio je da se uvede više reda i smanji broj "licenci za duvan". Ovo je značilo uvođenje monopola, odnosno odabiranje onih kojima će biti omogućeno da švercuju, od onih kojima će to biti zabranjeno. Budući da je u pitanju bio ogroman novac, onda bi i sama dozvola (licenca) postala predmet kupovine, što otvara novi krug korupcije. Ovaj put ne sitne, do par stotina maraka, već krupne, korupcije koja se mjeri milionima.

Zbog toga nisam odobrio taj predlog. Procjenio sam da je manja opasnost za državu zatečeno stanje, od onoga koje bi nastalo primjenom mjera koje on predlaže. Dugo smo raspravljali i zaključili da se broj domaćih partnera, ipak, smanji, ali da ih ne bude manje od dvadeset. Takođe je odlučeno da se Služba državne bezbjednosti, odnosno grupa ljudi u posebnom timu, posveti kontroli posla i obezbjedi plaćanje državnih taksi. U državi nije bilo bolje slubže za ovu namjenu, ali kakvi su bili konkretni ljudi koji će raditi ovaj posao, pokazalo je tek vrijeme.

CRNOGORSKI TAJKUNI

TOM prilikom i nikada poslije, Milo Đukanović, koji je neposredno preuzeo svu kontrolu nad ovim poslom, nije spominjao svoje kontakte sa italijanskim mafijašima. O njima sam saznao tek kasnije i uvijek posredno, mada sam morao pretpostaviti da ukrupnjavanje, koje je tražio sa naše strane, je moralo da ima istu posljedicu i sa strane italijanskih partnera. U igru su, dakle, ušli sami šefovi mafije i stvar se naglo uozbiljavala. Na to je uticao i porast obima prometa. Tolike količine se više nisu mogle plaćati gotovinom, kao na početku posla. Počele su uplate na račune stranih banaka (Kipar, Švajcarska...), a ulaćivano je na desetine i stotine miliona maraka. Zbog sankcija i same prirode posla, sve je vršeno u dubokoj tajnosti. To su bili idealni uslovi da mnogobrojni pojedinci iz Milovog okruženja debelo napune svoje, umjesto računa Crne Gore.

Vremenom, kako se taj lopovski sitem zaokruživao, u meni je sazrela odluka da se od svega distanciram. Bez šverca cigaretama, država nije mogla da preživi i ja sam nastavio da branim ovo opredjeljenje. Ali, taj posao je postao leglo najgoreg i najprimitivnijeg zgrtanja ličnog bogatstva pod plaštom državnih interesa. Kad već nešto mora da se trpi, a ne može da se promijeni, jedino što čovjek slobodno može da odluči jeste da u tome sam ne učestvuje. Zgadili su mi se ti "ljudi od povjerenja", a, ustvari, novopečeni bogataši. Sreo sam, u par navrata, neke od njih osjećajući početak snažne želje da njihova imena i likove što prije zaboravim. Oni su se kretali u najvišim državnim krugovima. To im je omogućavalo ne samo što su bliski sa Đukanovićem, već i što su "koordinirali" tajne poslove od velikog značaja za državu.

Kažu da samo tri stvari čovjek ne može da sakrije od drugih ljudi. To su: kašalj, zaljubljenost i novac. Osobe o kojima je riječ su prosto kašljale o zaljubljenosti u sopstvene milione. Bilo je dovoljno samo baciti pogled na njih pa dodatno učvrstiti uvjerenje da sebi, ni nikome od meni bliskih ljudi, ne dopustim srozavanje na taj nivo duhovne bijede, a materijalne bestidnosti.

PROKLETE PARE

ISTINE radi, moram da kažem da ovo nije bilo lako provesti u djelo. Dvojica meni (i tada i sada) bliskih ljudi, tražili su da im svojim autoritetom obezbjedim da dobiju "licencu" za trgovinu cigaretama. Kao poslovni ljudi, imali su jasnu računicu. Sami ne mogu da uđu u taj krug povlašćenih. Ja mogu to da im ostvarim i oni su spremni da dobit dijelimo. Meni je trebalo da pripadne oko dva miliona dolara. Za samo jedan kratak telefonski razgovor!?

Ideja da dobijem tolike pare, neobično mi se svidjela. Bilo je lijepo zatvoriti oči i zamisliti kao svoju toliku gomilu zelenih novčanica. Ali, užitak je bio kratkotrajan. Mozak prosvrdla niz običnih misli: "Šta pobodu, da radim sa tolikim parama? Kako da ih objasnim svojoj djeci? Kako da ostanem sam sa sobom u godinama koje budu slijedile?!"

Odbio sam svoje prijatelje i "svoje milione". Na početku nisu vjerovali. Onda su se ljutili. Na kraju su zaključili da sam budala. E, onda sam se ja naljutio na njih. LJutio sam se što ne razumiju da bih sve što sam dotada rado i sve u šta vjerujem, zgazio tim jednim telefonskim pozivom. LJutio sam se što ne shvataju da su to proklete pare i da se niko nije izvukao iz mafijaškog zagrljaja u koji su oni htjeli i u koji su pokušali i mene da uvuku. Naljutio sam se do tačke da više nisam htio da ih vidim i trošim svoj život na njih. Rezultat - nismo razgovarali više od dvije i po godine. Poslije toga, došli su da mi se izvine i da mi se zahvale. Priznali su da sam bio u pravu i da bi im najveća životna greška bila da su se uključili u posao šverca cigaretama.

ISTINA IZA LEĐA

U NAJŠIROJ javnosti, a posebno u državnom vrhu, komentarisalo se lako sticanje novca za privilegovane. Kako je glavni za distribuciju privilegija bio Milo Đukanović, on je bio na meti svih kritika i zavisti. U tome je posebno prednjačio Svetozar Marović (sa suprugom Đinom). Tada smo se često porodično družili, pa sam se naslušao svakakvih komentara na račun Mila, a i ljudi koje on protežira. U skladu sa svojim karakterom, Sveto nikad nije otvoreno rekao Milu šta mu zamjera. Umjesto toga (što sam tražio od njega), nastavljale su se otrovne bujice zbog kojih sam, najprije prorijedio, a zatim sasvim prekinuo naša porodična druženja.

Ni Milica Pejanović-Đurišić nije izostajala. Ona je bila mnogo bolje obavještena, jer je njen otac, svojevremeno bio visoki funkcioner SDB, usljed čega je zadržao dosta "pozicija" u Službi i imao informacije koje su bile van oficijelnih izvještaja. Malo je reći da nije podnosila Đukanovića i ljude koji su se oko njega okupljali. Grozila se njihovog bogatstva i primitivizma, posebno jer su ona i njen, tada nezaposleni suprug, jedva sastavljali kraj sa krajem. Međutim, ni ona nije htjela da uđe u otvoreni sukob. To je, malodušna Milica - velikodušno, prepuštala meni.

Milica nije podnosila ni Svetozara Marovića (divna družina najbližih saradnika, reći će neko). Posebno od trenutka otkad je Sveto, po svoj prilici, "obavio svoj telefonski razgovor". Upravo mi je Milica obezbijedila dokumente Službe državne bezbjednosti iz kojih se nepobitno vidjelo da je on omogućio izvjesnom Ćupiću, biznismenu iz Budve, da bez plaćanja bilo kakvih državnih dažbina, četrdeset šlepera natovarenih cigaretama prođe kroz Crnu Goru i uđe u Srbiju. Po tim papirima, nadoknada koja mu je zbog toga isplaćena, bila je četrdeset hiljada DM po šleperu. Papiri su mi uručeni gotovo slavodobitno, ali ni onda Milica nije htjela da se upliće u prljavi posao međusobnog razračunavanja.

Duvan stiže s neba!

POZVAO sam Svetozara Marovića i pokazao mu dokumenta. Pogledao ih je krajnje ležerno i bez imalo zbunjenosti. “Je li ovo istina”, pitao sam. “Jeste”, mirno je uzvratio. “A zašto?” Pa, zato što to ovdje rade svi koji mogu. Ti svome sinu ostavljaš da si bio prvi izabrani predsjednik Crne Gore, pamtim njegovo obrazloženje, a ja mislim o nekim drugim, konkretnijim stvarima!” Više nije imalo šta da se kaže. A nije moglo ništa ni da se dokaže. Ostalo je da se ćuti. I to po pravilima (političkog) ćutanja.
Kopiju ovih dokumenata imao je i Milo Đukanović. Vjerujem da su oni bili najdjelotvornije sredstvo ubijeđivanja da Marović uvijek politički podržava Mila Đukanovića, naročito u sukobu sa mnom koji je ubrzo uslijedio.
Iako, dakle, više nisam bio u stanju da pratim šta se zbivalo sa daljim modifikacijama švercerskih kanala (prema meni je izgrađivana zavjera ćutanja), golim okom se moglo vidjeti da to sve više postaje privatni, umjesto državni biznis. Uskoro su na Podgorički aerodrom počeli da slijeću veliki transportni avioni krcati cigaretama. Dešavalo se da ih bude i po pedeset u jednom danu. Oni uopšte nisu postojali. Barem tako su vođeni sa stanovišta državne administracije. Tehnika je bila bezobrazno jednostavna. Naime, svaki je avion, prilikom prelijetanja Podgorice, prijavljivao kvar i tražio dozvolu za tehničko slijetanje. Po svim propisima, dozvola se izdaje trenutno. Kada avion sleti on mora biti pod stalnim policijskim nadzorom kako iz njega ne bi izašli ni ljudi, ni roba mimo carinske procedure. Policija bi, zaista okružila avion i organizovala istovar i pratnju do obližnjih magacina. Istovareni avion bi, odjednom postao ispravan i sposoban za nastavak leta. Ovlašćeni policijski činovnik bi sastavio zapisnik o tome da ništa iz njega nije izneseno i let je nastavljen sa čistim papirima i praznim trupom. I tako hiljadama puta. Cigarete su, doslovno, padale sa neba, a da ih, u stvari, nikada nije ni bilo, potvrđivali su oni kojima su donesene.

SAMOUVERENI ĐUKANOVIĆ

POČETKOM 1996. godine kada je započeto ukidanje sankcija SR Jugoslaviji, upitao sam Mila Đukanovića da li je svjestan da se sada mora prekinuti posao švercovanja cigaretama. Odgovor je bio potvrdan. Da li je moguće da se to uradi za mjesec dana, bilo je moje sljedeće pitanje? “Ja to mogu da uradim za jedan dan”, uzvratio je odsječno. Čini mi se da taj dan nismo dočekali. Samouvjereni Milo je zaboravio da nije lako izaći iz tog kola. Mafija ne toleriše prekid kolanja novca. Nije važno da li se neko namirio, pa mu lično ne treba više. Novac mora stalno da pritiče, inače... mafija se ne šali ni sa kim.
Naročito ne bi bilo mjesta šali ako jedan, u osnovi ne baš tako “prljav posao” kao što je šverc cigaretama, vremenom postane paravan za druge “visokoprofitabilne” djelatnosti iz mafijaškog inventara.
Konačno, sva ova dešavanja - ma koliko ja (ili bilo ko drugi) politički i pravno osuđivao Mila Đukanovića, do dan danas, nisu previše izmijenila moja osjećanja prema njemu, kao dugogodišnjem saradniku i mlađem prijatelju. Samo sam, vremenom, počeo da razumijevam tugu i očaj što pritiska roditelje kojima su djeca otišla “po zlu putu” kriminala, droge i ostalih modernih zala.
Za kraj ove sumorne priče i jedan posebno važan detalj.
Sve ove lokalne igre ne bi bile moguće da nisu odobrene od glavnih svjetskih centara moći. Naime, nezamislivo je da neko može da dođe u sjedište “Filipa Morisa”, ili “Britiš Ameriken tabaka” i kupi hiljade kontejnera cigareta. Za ovu robu, u svjetskim razmjerama, mora se znati ko je kupac i za koje područje.

SLIKE SA “AVAKSA”

DAKLE, da bi ovako veliki šverc uopšte bio moguć, on najprije treba da bude odobren od svjetskih gospodara ove igre.
Drugo, da je neko htio da sve ovo spriječi, to bi i uradio. Dokaz za to daje naredna zanimljiva dogodovština.
Avgusta 1994. godine, poslije odbijanja Mirovnog plana Kontakt grupe za BiH, od predstavnika Republike Srpske, rukovodstvo SRJ je donijelo odluku o zavođenju blokade i prestanku svake vrste pomoći, osim humanitarne. Prilikom jednog od mnogobrojnih susreta sa Ričardom Holbrukom, američkim mirovnim posrednikom, on je prigovorio Slobodanu Miloševiću i meni, da ne poštujemo tu mjeru i da smo nastavili sa dopremanjem pomoći Vojsci Republike Srpske. Milošević je najodlučnije odbio prigovor, čudeći se kako Holbruk nasjeda na takve neistine. Onda je ovaj, mrtav-hladan, pred nas stavio satelitski snimak mosta na Drini, gdje se vidi cisterna koja ulazi u Republiku Srpsku. “A, to ‘nije se dao zbuniti Slobodan’, to je cisterna sa mlekom...” Nije, nastavio je Holbruk, izvršena je spektroskopska analiza i ustanovljeno je da je unutra dizel gorivo”. To je potvrdio istom slikom samo uz spektralnu analizu i ključ za njeno razumjevanje. Ostali smo bez riječi. Holbruk je nastavio tvrdnjom da nije slučajno što nam je pokazao baš ovu sliku. Oni, naravno, znaju za sve što ide prema Republici Srpskoj. Realisti su i razumiju da bi ona bez naše pomoći upala u agoniju, što nikome ne može biti cilj. Oni, dakle, nisu protiv pomoći, uopšte, već da se ona smanji na mjeru koja će imati efekta kod rukovodstva bosanskih Srba.

PRITISAK NA - VLAST

Sve što sam čuo, ili pročitao o nadmoćnosti američke tehnologije, prikazalo mi se na dlanu. Stoga, sasvim sam siguran da oni imaju sve podatke, snimke i dokaze o švercu cigaretama preko Jadrana, ali da im nije bio (ili još uvijek nije) cilj da ih iskoriste i zaustave glisere koji su parali Jadran. Na velikoj šahovskoj tabli strateških interesa, teško je shvatiti pravi smisao ovog, sa njihovog stanovišta, sitnog međupoteza. Mnogima od nas, a vjerujem i cijeloj državi, on je ipak mijenjao sudbinu.
Ekonomske sankcije, posebno zabrana plaćanja prema inostranstvu legalnim bankarskim kanalima, imale su i dodatne razorne efekte. One su uništavale svaki segment privrede i trgovine. NJihova osnovna posljedica je bilo narastajuće siromaštvo stanovništva i vrtoglavo bogaćenje novih elita. Istovremeno, kada su ove kaznene mjere uvedene i podržane od ogromnog broja država, proklamovano je da one nisu usmjerene prema stanovništvu, već da su sredstvo pritiska na političko i državno rukovodstvo da ispuni zahtjeve “međunarodne zajednice”.
Razlika između ovih riječi i stvarnog stanja, bila je toliko velika da je prosto bola oči. O njoj sam govorio prilikom obraćanja Evropskom parlamentu u Briselu 30. juna 1993. godine. Bili su kasni popodnevni sati. U toj visokoj evropskoj instituciji, moje gostovanje nije izazvalo naročitu pažnju. Došli su samo oni parlamentarci koji su, na neki način bili uključeni u eksju-krizu, što znači ne njih premnogo. Nezavisno od toga, ili upravo zbog toga, u završnom dijelu obraćanja, napustio sam uglađenu diplomatsku retoriku i ocijenio politiku vlada njihovih zemalja, kao čisto farisejstvo.
Sutradan, kod mene u hotel došao je iskusan i ozbiljan gospodin, poslanik iz redova njemačke Socijaldemokratske partije. Susret je bio neformalan (kasnije sam ga ocijenio i kao prijateljski) što mi ne dozvoljava da navedem njegovo ime. Obratio mi se sa očiglednim simpatijama. On, naime, sinoć nije slušao moj nastup, ali su mu kolege prenijele najvažnije elemente. Posebno dio u kojem sam pokušao da ih “bocnem” i pokažem dvoličnost politike njihovih vlada.
“Mislite li Vi, mladi gospodine, da mi to ne znamo”, upitao me sa pokroviteljskim smješkom. Objasnio mi je da se ne radi o odstupanju od sistema, već je to što ja kritikujem, sistem sam po sebi. Oni bi, naravno, mogli da hermetički zatvore sve naše granice, kada bi to htjeli. Ali, to im nije cilj. “Mi ne želimo da vas zadavimo, već samo malo pridavimo”, plastično se izrazio, kako bih ja bolje shvatio.

STARI RECEPT BOGAĆENJA

SANKCIJE su naličile na silni vrtlog u teškoj i tamnoj rijeci. Kad se zapadne u njega, ne postoji način da se izvuče, već se tone sve dublje i dublje. Svijest o tome i poznavanje mehanizama i procesa koji ovdje djeluju ne pomaže ni u čemu. Štaviše, oni samo smetaju zbog snažnog osjećaja potpune bespomoćnosti. Ništa od opisanog nije vidljivo i najčešće je veoma teško dokazivo. Jedini način da bude spriječeno, bila bi potpuna zabrana poslovanja sa inostranstvom, što je samo drugo ime za ekonomsko samoubistvo nacionalne privrede. Nezadrživo “topljenje” je, ipak bila manje loša varijanta.
Meni je posebno i dodatno smetalo što su i u ovim poslovima “kajmak skidali” pripadnici onog istog establišmenta koji su našoj zemlji, prvo, neosnovano pripisali krivicu za sve i svašta, da bi je onda kaznili i na kraju od toga izvlačili velike ekonomske koristi. Konačno, nijedan od načina za brzo i enormno zgrtanje novca na ovim prostorima nije trebalo izmišljati. Svi su oni odavno primjenjivani u raznim prilikama i raznim zemljama. Naša država je, po toj logici, jednostavno došla na red.
Kanale šverca, prevare sa osiguranjem, legalizacija keša i pranje novca, izbjegavanje poreza i sve ostale ekonomske vratolomije koje se vezuju uz naše novokomponovane biznismene, prije i iznad svega, treba pripisati pravim svjetskim igračima, koji su toliko veliki i jaki da i ne treba da imaju neko posebno ime. NJihovi lokalni pioni su, za ovdašnje prilike postali moćni, ali ipak nisu promjenili ulogu. Ostali su pioni.

Kafa kod Alije


PARALELNO sa svim ostalim, tekli su pregovori (u Dejtonu) o mapama podjele Bosne i Hercegovine na dva entiteta. Oni su bili suština postizanja cjelokupnog sporazuma, ali i područje na kojem su isprobana gotovo sva moguća rješenja. Na svim prethodnim pregovorima na ovom pitanju je konstatovan neuspjeh, i, usljed toga, nastavljan je rat, pogibije i razaranja.
Osnovu za raspravu predstavljala je mapa Kontakt grupe, sačinjena na ključu 50 naprema 49 odsto teritorije, u korist muslimansko-hrvatske federacije. Prethodno, nju su odbili predstavnici Republike Srpske, a druga strana je prihvatila. Međutim, svi su, bez razlike, smatrali da je ona jako loša i složili se da rade na njenom poboljšanju. To je, drugim riječima, značilo da se ponovo otvara beskrajna diskusija šta kome pripada, ko je gdje bio žrtva i ko je ginuo za neka područja. Toliko smo tih godina gledali u geografske karte i slušali jezive ratne argumente suprotstavljenih strana, da odonda imam averziju čak i kada treba pogledati običnu auto kartu.

MUKE OKO MAPA

SVE strane u sukobu, u odnosu na teritorijalno pitanje imaju istu logiku. Oni moraju da ispostave svoje zahtjeve i iznesu svoje dokaze, ne zato što je to realno, nego što je nužno. Oni su obavezni prema svojim sunarodnicima, svojim građanima, da ne kažem biračima. Jer, u politici se, ipak, sve svodi na moć koja proističe iz podrške glasača. Znači, ispostavljaju se zahtjevi da bi se pred njima moglo reći - eto, mi smo to tražili, a nismo dobili, jer je neko drugi kriv za to.
Ja sam dugo i mnogo radio sa kolegama iz Republike Srpske upravo na mapama. Svaki novi gubitak teritorija koje su, po svemu trebalo da ostanu u okviru srpskih područja, padao je sve teže i stvarao dublji jaz između nas. Slobodan Milošević se rijetko uključivao u detaljnu diskusiju. On je prezentovao samo globalne dogovore, ili označavao naša popuštanja na pojedinim područjima. Milan Milutinović je imao izgovor da se u mape uopšte ne razumije, tako da sam često bio sa ljudima koji su bili formalno sa iste, ali suštinski sa druge strane pregovaračkih interesa. Moji pregovarački ciljevi bili su znatno višeg ranga. Oni su se morali držati svakog mjesta i svakog kvadratnog kilometra teritorije.
Zato su se nesporazumi množili, a pred kraj se pretvarali u otvorene svađe. Oni su, barem imali na koga da se izviču kada saznaju za neki naš novi ustupak koji je značio dalji gubitak značajnih dijelova njihove teritorije. Vjerujem da su i tada znali da mi to ne činimo ni iz kakvog luksuza, već zbog ljute nevolje. Ipak, teško su nas sumnjičili, odbijajući sva racionalna objašnjenja.
Neposredno pred kraj pregovora, konkretni teritorijalni zahtevi muslimanske strane, koje su nam upućivali preko Amerikanaca kao svojih moćnih portparola, prevazišli su svaku granicu. Tada smo odlučili da neke od njih prećutimo pred članovima delegacije iz Republike Srpske. Za nevolju nikad nije kasno, računali smo, pa je bolje da se sa njima suočimo na osnovu konačnog rješenja (ako ga uopšte bude bilo). Tada se rodila druga, ne manja muka. Zašto ćutimo i ne dajemo pravovremene informacije, pitali su nas, jer su informacije curile iz drugog tabora koji je imao ucjenjivačku poziciju? Sve gore, od gorega.

OREOL NEVINE ŽRTVE

FINALE ovog dijela priče sadrži se u trenutku kada (opet ja sam) Krajišniku, Koljeviću i Buhi pokazujem konačnu mapu, kao sastavni dio sporazuma u Dejtonu. Vrijeme je ispred podneva u utorak, 21. novembar 1995. godine. Predsjednik SAD, Vilijem Klinton upravo preko Si-En-Ena objavljuje da je postignut sporazum, a Krajišnik ne može očima da vjeruje kad vidi toliki srpski gubitak na području Sarajeva. Onda počinje bujica riječi protiv Miloševića i mene. Na kraju surova otpužba koja ujeda za srce. "Reci mi, Boga ti, koliko ste para vas dvojica uzeli za ovoliku izdaju oko Sarajeva"? Umjesto odgovora, jer tu nije bilo mjesta ni za kakvu priču, ustajem i napuštam svoju sobu. Poluglasno izgovaram crnogorsku uzrečicu: "E, blago ti u pamet..."
Mjesecima poslije toga, kad je Dejtonski sporazum već osigurao mir i kada su se svi faktički zakleli nad njim, na sastanku u Beogradu pitam Momčila Krajišnika sjeća li se šta mi je sve rekao u Dejtonu, povodom tog istog dokumenta, koji sada hvali i primjenjuje. "Ne", bio je njegov odgovor. "Ja sam sve to odavno zaboravio, a i ti bi, bolan, trebalo ako si pametan". Prišao sam mu, izljubili smo se (obavezna tri puta) i postupio sam kako mi je rekao. Tada su važila neka druga "pravila ćutanja".
Ali, valja objasniti kako je, uopšte, dolazilo do ovako naglih promjena u mapama. Za sve vrijeme pregovora, muslimanska strana, sa Alijom Izetbegovićem na čelu, ponašala se kao razmaženo derište. Čim im se ne da ono što traže, dignu glas do neba i zaprijete napuštanjem pregovora. To im je omogućavao oreol nevine žrtve, kako su bili predstavljeni u Americi i dobrom dijelu svijeta. Uz to, domaćini su se gotovo utrkivali da ispune svaku njihovu želju, predstavljajući je kao svoju i kao svoj zahtjev za uspješnost kompletnih pregovora. U njihovom timu je bio i Haris Silajxić, ministar inostranih poslova i čovjek izuzetno vješt diplomatskim igrama. Isticao se i Muhamed Šaćirbej (ranije Šaćirbegović), predstavnik BiH u Ujedinjenim nacijama i javni miljenik i sad uticajne Medlin Olbrajt, šefa američke misije pri OUN. Za njega nisu važila ograničenja javnih nastupa, tako da se nije skidao sa programa svjetskih mreža, odakle je kuknjavio preko svake mjere.
Sa njima smo najmanje komunicirali, ne zato što je to bio naš izbor, već što to nije davalo nikakve rezultate. U dva navrata (u stilu "ajdemo kod Alije na kafu..."), pokušali smo da otvoreno razgovaramo i stavimo tačku na sve nove i nove zahtjeve. Ali, za razliku od svih ranijih pregovora, Alija Izetbegović je bio formalan i naglašeno uzdržan. Drugi put smo tražili da pričamo pred Kristoferom i Holbrukom, ali je na sastanak došao samo Silajxić. Pred sam kraj pregorova, otvoreno smo ih izbjegavali, jer je svaki susret sa njima rađao nove teritorijalne prohtjeve.

HOLBRUKA ČEKA ŽENA

PITANJE mapa nije bilo samo politički, već i tehnički izuzetno teško. Jedno je politička priča, drugo potez olovkom po geografskoj karti, a sasvim treće precizno ustanovljavanje granica na realnim uslovima. Posebno je bilo važno trenutno ustanoviti veličinu teritorije, kako bi se poštovala dogovorena proporcija (51:49). Našim kartografima, ponekad je za manje promjene, trebala cijela noć da izračunaju tražene procente.
Jedne smo večeri vidjeli kako taj posao izgleda u organizaciji američke armije. Miloševića, Milutinovića i mene, pozvao je Holbruk u dio zgrade gdje je neposredni domaćin bio general Vesli Klark. Prema njegovim riječima, tu je bilo angažovano oko osamdeset oficira sa rangom pukovnika, da pruže traženu logističku podršku pregovaračima.
Doslovno kompletna Bosna i Hercegovina snimljena je trodimenzionalnom tehnikom i pohranjena u memoriju moćnih kompjutera. Demonstrirali su to na primjeru Sarajeva. Ubaci se CD rom i uzme xojstik koji ima ulogu pilotske palice. Tako kružite iznad grada, zapažate najsitnije detalje, spuštate se na ulice i dolazite do ulaznih vrata zgrada. Sve to prate trenutni i beskrajno precizni proračuni. Ali, njihov cilj nije bio samo da nas fasciniraju (što se mene tiče, više su nego uspjeli), već da zatraže našu pomoć pri kreiranju zemaljskog koridora koji bi enklavu Goražde i Srebrenica spojio sa Sarajevom. Put je u cjelini trebalo da ide srpskom teritorijom, pa su im, uprkos silnoj tehnologiji, trebale naše sugestije.
Te je večeri Holbruk bio naglašeno nervozan. Bilo je petnaesto veče pregovora, njemu je u posjetu došla supruga, a on je prebirao po snimcima nekog kamenjara u društvu političara i vojnika. Izgledalo je da se ne šali kad je rekao da se boji da će ga i ova žena ostaviti zato što je više posvećen poslu, nego njoj.
Slobodan Milošević mu je velikodušno ponudio da ode na večeru i da se lijepo provede. Neka ne brine, mi ćemo za to vrijeme, pronaći taj koridor. Zatražio je da nam donesu po viski, za srećan početak posla. Po tome je ovaj put nazvan "njhisky njay" (put viskija). O ovome piše i Holbruk u svojoj knjizi, iako je njegova interpretacija bitno drugačija. Po njoj je viski bio razlog Milioševićeve popustljivosti. Za razliku od njega, ja sam bio tu sve vrijeme i moj utisak je bio sasvim drugačiji.

U ULOZI POSREDNIKA

PALATA Ujedinjenih nacija u Ženevi. Nova runda pregovora. Ovaj put obilježena žestokim sukobima muslimana i Hrvata u sjeverozapadnoj Bosni. Tuđman i Izetbegović neuobičajeno udaljeni. Tek procjede pokoji pogled, kad već ne mogu zaobići činjenicu da su za istim stolom. Sala je velika. U njoj je, pored konferencijskog stola, nekoliko izdvojenih garnitura za sjedenje i u uglu sto sa kafom, kolačićima, voćem...
Naporan dan se primiče kraju. Jedna je od mnogobrojnih pauza i vrijeme je kad čovjek više ne zna ništa bi sa samim sobom. Potpuno neočekivano, prilazi mi predsjednik Tuđman i, gotovo prijateljski(!?) kaže: "Idite, molim vas, pitajte onog vjerskog fanatika (pokazuje glavom put Izetbegovića), koliko još treba da mu izgine ljudi, da bi prekinuo svoje napade na položaje mojih snaga. Vjerujem da vas neće odbiti da razgovara!" Nastavlja, da se prema izvještajima koje dobija na frontu odvija pravi masakr. Pripadnici "zelenih beretki" sa vjerskim usklicima u talasima idu pred cijevi hrvatskih snaga. Stradaju hiljade njih. "Toliko", završava Tuđman, "da jednostavno više ne mogu da ih ubijaju. Shvatio sam, tehnički ne mogu, a ne stoga što je proradila nečija humanost".
Izetbegović je sam pred stolom sa posluženjem. Kao u magnovenju prelazim tih nekoliko metara što nas dijeli i nadam se da će prihvatiti da razmjenimo nekoliko riječi. NJegova ruka počiva na sjajnobijeloj, uštirkanoj salveti. Govorom tijela pokazuje da mogu da počnem razgovor.
"Čujem, gospodine predsjedniče, da vaše snage trpe velike gubitke...", postavljam se u ulogu posrednika, jer je morao vidjeti ko je bio moj izvor informacija.
"Jah...", odgovora duboko pognute glave i odsutnog pogleda.
Pitam da li je tačno da su u pitanju hiljade ljudi? Odgovara istom bosanskom potvrdnom uzrečicom i ne mijenja položaj. Pitam, konačo, da li zna tačan broj i dobijan odgovor koji glasi: "Ne. Jer, to i nije toliko važno. Svaki od njih je pao za pravednu svar, a kod nas pravednici imaju svoju nagradu.

Prvi posao - premijer!

U SKLADU sa našim ranijim dogovorom, nakon izborne pobjede, trebalo je da Milu Đukanoviću povjerim mandat za sastav Vlade. To sam uradio tek kada sam dobio ponovljene (usmene) garancije, u prisustvu drugo dvoje potpredsjednika Partije, da će on svoj dio obaveza u formiranju i djelovanju Vlade ispuniti na obećani način. To je bilo treći put da mu se ukazuje tako veliko političko povjerenje i odgovornost. Prva dva puta sam svoju odluku obrazlagao njegovim ukupnim kvalitetima. Ovaj put sam ih tek spomenuo, ali je u prvom planu bilo očekivanje da će on uspješno realizovati obaveze koje je DPS preuzela tražeći povjerenje crnogorskih birača. Odluka je objavljena 27. novembra, a Vlada je izabrana tek nakon gotovo mjesec dana (24. decembra 1996. god).

U međuvremenu, trajale su naše rasprave o personalnom sastavu Vlade. Većina rješenja nije bila sporna, ali ona druga su se pokazala kao nepremostiva. Milo nije mogao da ima partijsku saglasnost, bez moje prethodne, a ni po koju cijenu nije dozvolio da mu "namećem" svoja kadrovska rješenja. Posebno ne kod ministarstva unutrašnjih poslova. Ministarsku policijsku fotelju je bio namijenio Vukašinu Marašu i to nije moglo da se promijeni ni na koji način. (Svi ostali ministri kako ti hoćeš, ali ovaj je moj!!!) Kako ja na to nisam htio da pristanem, uslijedila je njegova odluka da vrati mandat, jer nije u stanju da sastavi Vladu koja bi bila izabrana u Skupštini. Pismo kojim me zvanično obavještava o tome, zateklo me je u Beogradu. Držao sam taj papir u ruci i - bilo mi je žao. U mislima sam prebirao sve godine zajedničkog rada, velikih iskušenja koje smo savladali i ogromnog puta koji je taj mladi čovjek uspješno prevalio.

NADIMAK "MILO BRITVA"

NAIME, ja sam ga zapazio još iz studentskih dana. Bio sam asistent na važnom predmetu (politička ekonomija) na prvoj godini studija. U Đukanovićevoj generaciji dominirale su dame. Bio je neki eksperiment sa služenjem vojnog roka, usljed kojeg je bilo svega pet-šest muškaraca. Bilo je, zato, lako upoznati ih i pratiti tokom cijelih studija. Milo se nije pretrzao od učenja ali je pokazivao neke druge sposobnosti.

Kada sam mu prvi put ponudio da bude predsjednik Vlade (imao je svega 29 godina) rekao je da bi jako volio da to postane, ali priznao je iskreno, da on to ne zna da radi. Nema veze, odgovorio sam, ne znam ni ja da budem predsjednik države. Učićemo i radićemo zajedno. I tako je bilo svih prethodnih godina.

Milo Đukanović nikada nije pokazao volju da svoje suštinsko obrazovanje podigne na veći nivo. Nije čitao knjige, ni stručnu literaturu. Nije učio strane jezike, niti ikada sjeo za računar. Ali, kao svaki rasni političar, hvatao je stvari u letu. Povezivao je činjenice munjevitom brzinom i bio zadovoljan prvim slojem njihovog tumačenja. Ono što bi tek bio načuo, ili spoznao u osnovnoj formi, odmah bi prisvajao i izgovarao kao istinu sa kojim živi od svog rođenja. Govorio je jednostavno, odlučno i oštro (nadimak "Milo britva"). Volio je da citira sam sebe i da ponavlja svoje riječi i nastupe, ali ne u smislu latinske izreke da je to majka znanja, već instinkta da je "ponavljanje otac političara". Imao je izrazit psihološki "dar za prikrivanje", odnosno bio bi najubjedljiviji onda kada bi sakrivao neki podatak, ili činjenicu. Narodski rečeno, savršeno je lagao i to do mjere u kojoj bi i sam povjerovao u svoje konstrukcije. Zato nikad nije imao problema kada ga oponenti uhvate u dijametralno suprotstavljenim tvrdnjama (za šta im je, ruku na srce, često davao obilje materijala).

Uprkos svemu tome (ili bolje: upravo zbog svega toga) volio sam da radim sa njim. Opisano građevinskim riječnikom, Milo nikada nije bio nadaren za kreiranje trase i određivanje putnih karakteristika. Ali, za probijanje već ucrtanog pravca, u Crnoj Gori odavno nije bilo sposobnijeg.

BOŽOVIĆ ODBIO MANDAT

UZ sve emocije i uspomene koje su se pojavile u susretu sa njegovim pismom - ostavkom, morao sam da dam prioritet racionalnom pristupu. Ranije sam pretpostavio mogućnost da Đukanović odustane i razmišljao kome bi drugom mogao prepustiti ovaj zadatak. Jedino realno rješenje je bio Srđa Božović, visoki funkcioner DPS, stručan i čovjek sa priličnim iskustvom iz rada državnih organa. On je bio pripadnik takozvanog "Podgoričkog lobija", uticajnog i jakog dijela DPS koji je godinama bio kritički nastrojen ka premijeru i njegovom učinku. Pored njega, ovu su grupu predvodili: Predrag Bulatović, Zoran Žižić i Miodrag - Miško Vuković. Božović, koji je bio upućen u sva dešavanja i sukobe na relaciji Momo - Milo, nije htio da prihvati tu dužnost. NJegovo obrazloženje je bilo jednostavno, ko je zemlju uveo u sav taj kriminal i vezu sa italijanskom mafijom neka je odatle i vadi! On je smatrao da postoje veće šanse da bude ubijen od mafijaša kojima bi prekinuo poslove, nego da bude izabran za predsjednika Vlade.
Ostali iz ove grupe su ga potpuno podržali. Među njima je bilo snažno ubjeđenje da je Đukanović već nepovratno u raljama organizovanog kriminala. Tako, kada je kasnije, Đukanović sastavljao Vladu, umjesto Zorana Žižića, predložio sam Miška Vukovića za potpredsjednika za pravna pitanja. U istom društvu (bilo nas je desetak) Vuković me upitao: "Predsjedniče, da li ti to mene žrtvuješ, šaljući me u tu lopovsku Vladu?" "Ne, Miško, ne žrtvujem te, već te šaljem u Vladu da ona više ne bi bila lopovska", bio je moj odgovor.

Znači, drugog rješenja za mandatara osim Mila nije bilo, ukoliko nisam želio da izazovem politički raskol unutar svoje Partije. Moguće da je to imao u vidu i sam Milo Đukanović, pišući mi pismo, a ne objavljujući ga. Postojao je samo jedan način da to provjerim. Nazvao sam ga i rekao da sam dobio nekakvo njegovo pismo, ali da ga neću pročitati do sutra. Onda ćemo se sresti i zajedno vidjeti da li pismo, uopšte postoji. Ponovio sam da mu ja jesam protivnik, ali nisam neprijatelj. Ima ih on isuviše i bez mene. Zaista, nakon svih sukoba i čuda koja su se dešavala, mirno pogledavši u sebe, vidim da tom čovjeku nikada nisam poželio išta loše.

PISMA "NIJE" BILO

SUTRADAN "pisma nije bilo" (iako ga ja do danas čuvam u svojoj dokumentaciji). Nastavili smo teško usaglašavanje o Vladi. I jedan i drugi bogatiji za novo međusobno iskustvo.

Vrijeme je obojici isticalo. Naime, trebalo je formirati Vladu u Ustavom propisanom roku, inače se morao ponoviti kompletan izborni postupak. Napravljeno je nekoliko završnih ustupaka. Milo je odustao od svoje uporišne tačke (Maraš - ministar policije) ali je tražio da se stanje u tom resoru ne mijenja, što je značilo da ovaj ostaje šef Službe državne bezbjednosti. Naše partijske kolege iz Izvršnog odbora, to su ocijenile kao krunski ustupak, iako je ostalo isto, ono što je moralo biti promijenjeno. Na neka druga važna mjesta u Vladi, predloženi su ljudi koji nisu imali veze sa DPS, partijom čijim glasovima je terbalo da bude izabrana Vlada. Milo se branio da je to tačno, ali da sa tim ljudima može i zna da radi, a Partiju poštuje i slijediće njene političke odluke.
Sve se to odvijalo daleko od očiju javnosti. Bilo je nekih glasina o razmiricama na vrhu vladajuće partije, ali ni jedan medij, uključujući one "nezavisne", nisu istraživali tu temu. Izborom Vlade, nije stavljena tačka na političke sukobe. Budući da je Milo Đukanović, nedvosmisleno pokazao da ne namjerava da ispuni svoj dio "pogodbe", ovim je bila okončana tek politička predigra. Slijedila je rasprava u organima Demokratske partije socijalista, kao prvo poluvrijeme, i predsjednički izbori krajem 1997. godine, kao drugi dio nadmetanja koje nije bilo ni sportsko, ni viteško, već tužno i opasno.

U oba poluvremena sam izgubio. Oba "gola su bila iz nedozvoljene pozicije", ali sudije su ih priznale. Istina je da se, na kraju, pamti samo rezultat, ali neke utakmice valja zapamtiti i zbog samog toka igre. Mislim da ova spada među njih. Jer, nakon svega i poslije svih godina, ja sam veoma srećan što sam OVAKO izgubio, nego li da sam ONAKO pobijedio.

RUGANJE JUGOSLAVIJI

PRIČA o sukobima unutar vladajuće Demokratske partije socijalista Crne Gore, tokom prve polovine 1997. godine, u osnovi je tragikomični vodvilj. Kada se iskaže sa dovoljne vremenske distance i bez nepotrebnih emocija (koje su potrošile sve ove godine i kasnija dešavanja), vidi se da su njeni zapleti bili komični, a njeno razrješenje je dovelo do pravih malih i velikih tragedija. Neki su ih doživjeli odmah, a druge su njihove "lične drame" čekale i dočekale u narednim godinama.
Vjerovatno nema primjera u parlamentarnoj praksi da neka partija pobijedi na jasnom državnom programu, formira Vladu i odmah, bez ikakvog jačeg povoda, ospori samu suštinu države zbog koje je i dobila povjerenje građana. Upravo to je uradila DPS Crne Gore. Milo Đukanović se, tokom kampanje zaklinjao u SR Jugoslaviju, izrugivao se opoziciji koja je prijetila da će sruštii tu "umjetnu tvorevinu" i zdušno branio Srbiju i njenog predsjednika od lokalnih optužbi.

Tajna služba - Kadrovik

ZA vrijeme sve te ujdurme, ja sam sjedio u nekom sporednom kabinetu i čekao da me obavijeste da su spremni da glasaju. Sjedio sam sam punih šest sati. Nisam ni čitao, ni gledao televiziju, ni razmišljao o bilo čemu posebnom. Samo sam čekao. Sve moje iskustvo je nalagalo da tako treba da postupim, a vrijeme koje se moralo na to utrošiti, uopšte nije bilo važno. Poslije Dejtona, u svojoj zemlji i sa svojim ljudima (ma koliko između sebe različiti), imao sam sve vrijeme ovog svijeta.
Druga strana je pokazala nestrpljenje. Morali su da me mole da popustim u nekim elementima predloga. Kako smo sve riječi međusobnog ubjeđivanja odavno potrošili, potražili su posrednike koji bi me odobrovoljili. Birali su ljude za koje su znali da su mi naročito dragi, a koje su prethodno ubijedili da obje strane treba pomalo da popuste, kako ne bismo ovdje ostali cijelu noć. Prvih nekoliko emisara sam, na njihovo (priznajem, i samo moje) iznenađenje, najodlučnije vratio prije nego li su ušli u sobu. Ali, tako nisam postupio kad se na vratima pojavio Milivoje Jauković.
Riječ je o mom kolegi sa studija, sa kojim sam se ponovo sreo tek u svijetu politike. Bio mi je iskreno drag, protežirao sam ga gdje god je bilo prilike, pomogao sam mu da riješi osnovne životne probleme i... beskrajno me interesovalo kakvu mi poruku nosi. Ne od onih koji su ga poslali, nego od sebe samoga u prilikama koje su ga zadesile.
IZGLEDAO je umorno (ušli smo u duboku noć), ali i krajnje zabrinuto. Počeo je izokola, zahvaljujući mi još jednom na svemu što sam učinio za njega, a on to pamti i cijeni. Ali, baš kao moj prijatelj, dužan je da me upozori da ne idem do kraja i po svaku cijenu, jer su ljudi slabi, slomiće se i prikloniti jačem, tako da ću na kraju ostati u manjini. To se, naravno, ne odnosi na njega. On bi prije umro nego li me napustio. Ako samo jedan ostane sa mnom, on će biti taj. Ako treba da ginemo - da ginemo. Ali, nemoj da se gine uzalud.
“Kasno je, dragi moj Mikice. Nema više nazad. Ali, da znaš, ja neću biti manjina, a ti ćeš, već na narednoj sjednici glasati protiv mene. Razlog je u onim parama koje si ukrao od preduzeća ‘Jugooceanija’ Kotor, dok si bio direktor. Sjećaš se, bilo je dvadesetak hiljada dolara koje si potrošio na opremanje svog stana u Beogradu. Kada te je uhvatila policija, ja sam intervenisao da te ne hapse. Tražio sam da ti se da prilika da vratiš taj novac, a ti si mi se plačući zahvaljivao na dobročinstvu. Ali, bio si alav, moj Milivoje. Umjesto da vratiš novac i postaneš, koliko toliko pošteniji prema sebi, poslušao si Vukašina Maraša koji te je ‘zaštitio’, rekao da zadržiš pare i sada će da te ucjenjuje. Zato, stari moj prijatelju, izađi napolje i rješavaj svoje probleme. Moji su mnogo manji”.
Slično sam doživio i od Predraga Goranovića, ministra finansija u Vladi Crne Gore. I taj čovjek mi je bio drag, istina bez nekog posebnog razloga. Godinama sam ga unapređivao, a na mjestu na kojem ga ova priča zatiče, imali smo stalne susrete. Uostalom, javne finansije su krvotok svake države. Družili smo se, bavili sportom, a on me obasipao sitnim poklonima (kravate, flaše luksuznog pića, šteke dobrih cigareta...) na koje niko ne može biti imun. Prilikom jednog susreta “uz čašicu konjaka”, rekao sam mu da će uskoro izbiti javni sukob između mene i njegovog neposrednog šefa. Red je, kažem, da on to među prvima sazna, kako bi se opredijelio na koju će stranu. Nisam ni završio rečenicu, kad se čovjek razgoropadi. Skoči na noge i zavapi da li je, uopšte, moguće da ga ja to pitam. On nije imao brata, ali je saznao kako to izgleda otkad je mene upoznao. Meni treba da zahvali za sve što je postigao. Na to dobro je uzvraćao najbolje što je znao, ali ako ja i dalje sumnjam, zaklinje se u život sina jedinca, da me nikad neće izdati.
SJEDI, jadan ne bio i ostavi svoje dijete na miru. Kakve ono ima veze sa ovim o čemu pričamo. Nisam sumnjao, govorio sam polako i smireno nego sam te pitao. Ali, uskoro ćemo saznati na kojoj ćeš biti strani. Ako si čist, ako nemaš nekih finansijskih repova, onda ćeš ostati moj prijatelj. U suprotnom, bićeš uz Mila, ne što hoćeš, nego što moraš. Uz mene će ostati samo oni koji su pošteni i koje nemaju zbog čega ucijeniti”. Epilog, Predrag Goranović je bio Milova udarna pesnica u političkoj kampanji koju je vodio protiv mene. On je bio zadužen za javno osporavanje mojih tvrdnji, a njegova riječ, kao mog dugogodišnjeg prijatelja, imala je posebnu težinu.
Slika treća. Sjednica Izvršnog odbora Glavnog odbora. To je svojevrsna “partijska vlada”. Ovdje Milo ima ubjedljivu manjinu. Priča se o švercu i kriminalu. Ja precizno, navodeći imena ljudi, lokacije, količine, novac... govorim o zlu u koje je ogrezla Crna Gora. Usred mojih riječi, Radivoje Nikčević nervozno ustaje, stolica škripi po podu, on baca olovku i psuje: “Ti ovjde pričaš o milionima koje neki od nas uzimaju, a ja se svađam sa ženom jer nemam da dijetetu kupim nove patike!” Nikčević je, nedugo nakon toga, “prešao na stranu” Mila Đukanovića. Nadam se, barem, da je ono dijete dobilo puno novih patika.
Ali, ovih nekoliko posebnih a tako istih događaja, bili su tek uvertira.
Prije toga, valja se vratiti na maratonsku sjednicu Glavnog odbora. Moje čekanje i strpljenje se isplatilo. Milo je pristao na smjenu ministara i svog čuvenog Maraša. Tražio je samo, s obzirom na težinu zaduženja, da mu se rok ne utvrdi u danima, već opisno. Prihvatio sam, budući da je opis bio precizan. Za zaključke su glasali svi. Milo sebi nije smio dopustiti još jedan poraz u partiji. Ipak, u rundama je bilo dva nula za mene. Ova druga pobjeda je bila još upečatljivija.
NO, dvije dobijene bitke su direktno vodile u gubitak rata. Na sceni je bila nova taktika. Sve odluke Glavnog odbora su prihvatane, ali nijedna nije izvršavana. Presudnu pomoć Milu Đukanoviću je pružao Svetozar Marović. On je zakazao sjednicu Skupštine na kojoj je trebalo da bude izvršena rekonstrukcija Vlade, ali je tempom rada, omogućio da ta tačka ne dođe na dnevni red ni nakon dva mjeseca. U tom vremenu, oni kojima se spremala smjena, nisu sjedili skrštenih ruku. Posebno je bila aktivna tajna policija. Privodili su i saslušavali sve značajnije funkcionere DPS. Posebno su se posvetili opštinskim strukturama. Slali su službene informacije o tome kako će se pojedini članovi opštinskih odbora izjasniti po pitanju “Momo ili Milo”. Neki od tih dokumenata su došli u moje ruke i ja sam postupio kako zakon nalaže.
Obavijestio sam državnog tužioca, podnio krivične prijave i zatražio parlamentarnu raspravu (Policajac koji mi je uručio pismene dokaze o ovom djelovanju tajne policije, izbačen je sa posla, uz obrazloženje da je službena akta dao “neovlaštenom licu”. Predsjednik Republike, inače, ima zakonsko pravo da koristi informacije SDB, pa teško može biti u toj kategoriji. U dugogodišnjem radnom sporu koji je ovaj vodio, zaključno sa Vrhovnim sudom, sudovi su potvrdili ovo rješenje, što je nesporno dokazalo tezu o “nezavisnom” sudstvu).
Zapostavio sam rad unutar DPS (misli se na partijsko lobiranje) i bio na javnoj sceni, uključujući i rasprave u Skupštini, govoreći o djelovnju tajne policije i načinima kontrole njenog rada, skrivenim finansijskim centrima moći i zastrašivanju i potplaćivnju ljudi. Klub poslanika DPS je već bio pocijepan, a mene je podržavao manji dio. Uz to, taj se broj stalno smanjivao. Usljed toga, nijedan moj predlog nije dobio potrebnu poslaničku podršku. Ali, mene to uopšte nije brinulo.
Međutim, veoma je brinulo Milicu Pejanović-Đurišić. U vrijeme tih teških političkih sukoba, ustalio se običaj da desetak najbližih saradnika navrati kod mene u stan na piće i dogovor šta da se radi sutra. Među njima je uvijek bila i Milica. Štaviše, moglo bi s reći da ona nije spadala u goste, jer su nam stanovi u istoj zgradi, dijeli ih tek jedan zid. I ostali drugari, među kojima je posebno mjesto imao Pavle Bulatović, bili su kao članovi porodice. Svima je stoga, bilo normalno da je Milica bila u kućnoj haljini, umorna od dana punog politike i obaveza koje nameće status supruge i majke. “Šta radiš, pobogu čovječe, upitala me je nervozno? Zar ne vidiš da gubimo na svim poljima? Zašto si, uopšte, išao prema Skupštini, kad znaš da smo tamo u manjini? Imaš li ti neki plan, ili treba da idemo iz poraza u poraz?!”

Mata Hari u šlafroku

BILO je veče, bio sam umoran, oko mene su bili sve provjereni prijatelji, smatrao sam da se moj plan dobro odvija i - odlučio sam da ga pred njima prvi put saopštim. Da li sam pogriješio? Mislim da nisam. Samo sam saznao ono što se krilo od mene. A, nevolje ovakve vrste je bolje otkriti što je prije moguće.
“Milice, to je samo koristan međupotez. Bolje rečeno varka. Prebacujem težište na druge institucije. Širim priču i uključujem sve veći broj ljudi. Milo i njegova tajna policija moraju da ‘obrade’ svakoga kome se obratim i, dodatno, dužni su da provjere da li negdje ima pukotine u tim lopovskim sistemima. S druge strane, pokazujem javnu distancu od svih zloupotreba i kriminala. Kada oni brane te institucije i pojedince, građani će znati da mi sa njima, takvima kakvi su, nemamo neposredne veze. Namjerno ulazim u okršaj koji ću izgubiti. Tu vezujem sve njihove snage, pa neće imati ni ljudi, ni novca, ni vremena da nastave da vršljaju po kadrovima DPS. Mi imamo većinu u Glavnom odboru, a ko ima partiju, ima i vrhovnu državnu vlast.”
Svi su se saglasili da je to dobra strategija. Milica je rekla da sad konačno shvata šta ja to radim. A, ja sam, na svoje neizmjerno zgražanje, prvi put vidio da preda mnom stoji “Mata Hari u šlafroku”. Nikada više, poslije te večeri, nije nazvala ni dobar dan, a kamoli ponovo navratila u staro društvo. Priključila se Milu i Svetozaru i počeli su da “obrađuju” članove Glavnog odbora. Svi važniji funkcioneri DPS stavljeni su na rasprodaju.

TRANSFER 100.000 DEM


GODINAMA poslije ovog događaja, u Beogradu i u vremenu kada se više nisam bavio politikom, sreo sam čovjeka koji je želio da se upoznamo, kako bi mi se duboko izvinio. Uvjerio me je (do najsitnijih detalja) da je nekada radio poslove koji su podrazumijevali i isplatu “preletača”, to jest onih koji su promijenili svoja politička uvjerenja i podržali Mila Đukanovića. Precizno je naveo šta je sve dobila Milica Pejanović-Đurišić, a to je bilo toliko mizerno, da cifru moram (iz poštovanja prema sebi) prećutati čak i u ovim “Pravilima ćutanja”.
Inače, prosječno obećanje “po glavi” je bilo oko sto hiljada DEM. To je bila javna tajna, jer je takvo nešto bilo nemoguće sakriti. U jeku ove “kupovine”, nazvao me Slobodan Milošević, potvrdio mi da i on zna detalje ovih transfera i, dosta uznemireno - sluteći sve posljedice, predložio mi da postupim na isti način. Ponudi duplo više, snaći ćemo se za pare, bila je njegova poruka. “Hvala ti na brizi i ponudi za pomoć, odgovorio sam osjećajući stid zbog teme na koju trošimo riječi. Ali, ja ne kupujem ljude. U to ne vjerujem i, sve da imam tolike pare, nikad ne bih podmićivao svoje dojučerašnje drugove.”
Razumije se da ni Milovi emisari nisu isplaćivali obećani iznos. U prosjeku, radilo se o deset puta manjoj cifri. Pored toga, neko je dobio stan, a drugi unapređenje u službi. Došlo je do naglog pada cijene izdaje. Ponuda je nadmašivala tražnju. Vremenom, većina “kupljenih ljudi” je povučena sa prvih političkih linija DPS. Da li je u pitanju bio naknadni prigovor savjesti, uklanjanje nezgodnih svjedoka, ili nešto treće, to više nikome nije bilo važno.

AUT IZ - PARTIJE

U FORMALNOM smislu, sve je riješeno 11. jula 1997. god. na 17. sjednici Glavnog odbora. Na tom skupu, ubjedljiva većina članova ovog organa DPS, donijela je odluku da se iz Partije isključi njen predsjednik - Momir Bulatović. Nisu imali pravne moći da me smijene, pa su me izbacili iz Partije. Kao grijeh je navedeno da nisam uspio da ostvarim jedinstvo unutar DPS (kriv sam bio zbog ponašanja Đukanovića i Marovića) i što imam blisku vezu sa Slobodanom Miloševićem (za njegov izbor za predsjednika SRJ glasali su poslanici DPS, u skladu sa partijskom direktivom “nove” DPS).
Za vršioca dužnosti predsjednika DPS, određena je Milica Pejanović-Đurišić, a kao kandidat za predsjednika države Milo Đukanović. Istina, u postupku predlaganja kandidata unutar Demokratske partije socijalista, on je imao duplo manje predloga od Momira Bulatovića. (Bio sam predložen više puta od svih drugih kandidat zajedno.) Ali, gospodin Bulatović, već nije bio član te partije, pa to više nije bilo značajno.
Comedia non e stata finita. (Komedija nije bila završena.) Ako svi stanu na jednu stranu, čamac se opasno zaljulja. Posebno, kada se radi o četvrtini biračkog tijela. Da bi se ovo dopunski utvrdilo, pobrinula se Maraševa tajna policija. Smišljen je, doslovno zločinački plan, koji se sastojao u proturanju glasina da će, u slučaju pobjede Momira Bulatovića, u Crnu Goru doći “Miloševićevi četnici” da ubijaju i kolju. Da bi se svemu dala potrebna uvjerljivost, formirali su nekoliko grupa sa naoružanim i bradatim članovima, koje su se pojavljivale po obodima muslimanskih i albanskih sela na sjeveru Crne Gore. Ti statisti su se, zatim, “u paničnom strahu” povlačili pred “Milovom policijom” čime je stavljan pečat na ovu sramnu predstavu. Glasovi su bili osigurani, ali je cijena bila duboko remećenje postojećih (relativno skladnih) međunacionalnih odnosa.

KAO VREME REZOLUCIJE

TAKO je Milo Đukanović, sa muslimanima i Albancima u prvim redovima, počeo da brani Crnu Goru od Momira Bulatovića. Pridružili su im se i “stopostotni” Crnogorci, stvarajući atmosferu neposredne invazije iz Srbije. Sinhronizovanom akcijom nepoznatih lica iz Službe državne bezbjednosti, sva Crna Gora - putevi, gradske fasade... - ispisana je pogrdnim porukama na moj račun. Mnoge od tih vulgarnosti i danas krase “evropsko lice” Crne Gore. Moj najveći problem, u odnosu na te poruke, bio je kako da objasnim svojoj djeci čime sam zaslužio toliku količinu gadosti.
Na taj način se pokazala izborna strategija Đukanovićevog tima. Izmisli se opasnost po državu Crnu Goru i pripadnike njenih nacionalnih manjina. Na toj osnovi, u borbi sa nepostojećim protivnikom, traži se mobilizacija ukupnih nacionalnih snaga. Kada su tako krupne stvari dovedene u pitanje, u drugi plan dolazi priča o kriminalu, nezakonito stečenim bogatstvima, korupciji i privilegijama. Gotovo identično kao i nepunu godinu ranije, na republičkim parlamentarnim izborima. Samo onda je predmet odbrane bila Jugoslavija, a sada “Milo brani Montenegro”.
Ono što se pokazalo djelotvornim u “obrađivanju” kadrova vladajuće partije, nastavljeno je prema svim uglednim, uticajnim i značajnijim pojedincima. Izgledalo je da je policija (javna i tajna) zavirila u svaki dom, pretresala svačiju karijeru i pročačkala i najmanju pukotinu. LJudi su, doslovno, zaspivali sa jednim uvjerenjem, a budili se kao “reformisti” i “borci za uspravnu i dostojanstvenu Crnu Goru”. Tako nagle i velike promjene predstavljale su povod za mnogobrojne svađe, sumnjičenja i uvrede. U mnogim porodicama su prestali da govore jedni sa drugima, oštro se i ljuto podijelili na pristalice i protivnike i svu pažnju usredsredili ka potezima “druge strane”. Situacija je, po mnogo čemu, podsjećala na opise koje sam čuo u vezi Rezolucije informbiroa iz 1948. godine i njenog odraza u Crnoj Gori. Gledajući ovaj haos, mogao sam naslutiti koliki je bio ondašnji pakao.

KOLIKO KOŠTA SLIKANJE

JAVIO se Milan Panić, bivši jugoslovenski premijer i kalifornijski biznismen. Mi smo sa njim zadržali korektne odnose i on je želeo da to traje. Obavijestio nas je da se, za nekoliko dana, održava neki humanitarni prijem kojem će prisustvovati i predsjednik SAD Vilijem Klinton. Za mene je obezbijedio ulaznicu i priliku da se slikam sa njim. Jedna slika u takvim prilikama naplaćuje se oko pet stotina US dolara. Sugerisao je da odmah sjednem u avion, da se ne obazirem na protokolarna pitanja (jer je sve nezvanično), ali da svakako dođem. Slika sa Klintonom, bila je njegova završna poruka, jako će mi dobro doći u daljoj političkoj karijeri.
Odlučio sam da, umjesto mene, otputuje Milo Đukanović. Ja nisam ni mogao (zbog posjete Velikoj Britaniji), niti htio da se, nakon dvodnevnog lomatanja avionima do Kalifornije, domognem slike koja bi služila za “lažno predstavljanje”. Milu to nije bio nikakav problem. Vratio se sa dvije fotografije (cirka hiljadu dolara koje nije častio Milan Panić) i političkim objašnjenjem da je u pitanju bila “kratka radna konsultacija sa predsjednikom Klintonom”. U stvari, bio je u dugačkom špaliru pored kojeg je Klinton prošao rukujući se sa svima koji su platili za tu uslugu. Opozicija i dio javnosti su naslutili da je u pitanju neka prevara i podigla se velika prašina. Onda sam i ja ustao u odbranu svog premijera. Učestvovao sam u širenju laži, potvrđujući priču Mila Đukanovića. Međutim, ova slika je imala posebno važno mjesto u izbornoj kampanji jedinstvenog DPS, krajem te iste godine. Prikazivana je u sklopu dužeg propagandnog filma i svuda je, ali baš na svakom mjestu, bila tačka koja je izazivala gromke aplauze.

Premijerov moćni brat

STALNO sam od Đukanovića tražio da prekine sa švercom cigaretama, a on me uvjeravao da vrši pripreme, da još nije vrijeme, jer će sankcije zvanično biti ukinute tek nakon izbora u BiH, da će to završiti "za dvadeset četiri sata" i slično. Naravno da nisam vjerovao, ali šta mi je drago ostalo osim nade da ću imati dovoljno snage da ga pritisnem da to uradi prije izbora. NJegov uticaj u organima Partije nije bio posebno jak. Postojalo je i nekoliko jezgara unutar DPS koja su bila izrazito nenaklonjena prema njegovom djelovanju (naročito, uticajni podgorički lobi) i koja sam ja zaustavljao da ne uđu u otvoreni sukob sa premijerom. Ni njegova tadašnja slika u javnosti nije bila pozitivna. Sve glasnije mu se zamjerala veza sa biznismenima kojima je jedina kvalifikacija bila prijateljstvo sa predsjednikom Vlade. Mnogo se prigovaralo i zbog ponašanja njegovog mlađeg brata Aleksandra, poznatijeg kao ekskluzivnog snabdijevača gorivom italijanskih švercerskih glisera. Sve ga je to činilo politički ranjivim. Da nije, kasnije, obezbedio zaštitu iz inostranstva, ne bi se mogao nositi ni u jednom ozbiljnijem domaćem političkom obračunu. Ali, to se desilo kasnije i drugim povodom.
Aco je bio toliko moćan da su zbog njega smijenjeni ministar policije i šef državne bezbjednosti. Ovo tada ne bi bilo moguće uraditi bez moje saglasnosti, iako je ova odluka, formalno, isključivo pravo premijera. Saglasio sam se iz sasvim različitih razloga od onih koji su naveli Mila da zatraži njihovu smjenu.

NIŠTA NAPISMENO

PRVI grijeh koji sam uknjižio na račun ministra Pejakovića i pomoćnika Bojovića vezan je uz incident koji se desio na jesen 1994. godine. Rani snijeg je zarobio osam cisterni sa gorivom koje je, sporednim seoskim putevima, trebalo da budu prošvercovane u Hercegovinu. U to vrijeme je bila na snazi odluka da se prekidaju kontakti i saradnja sa rukovodstvom Republike Srpske. Usljed toga, došlo je do velikog rasta cijena na crnom tržištu, a time se ukazala mogućnost ekstra zarade. Granične jedinice Vojske Jugoslavije su zaplijenile napuštene cisterne i o tome sam pismeno obaviješten. Crnogorska policija se pravila da o svemu ništa ne zna. Pozvao sam ovu dvojicu funkcionera i tražio da mi kažu šta znaju o ovom slučaju. Inače, za obojicu je važilo uvjerenje da su "moji" ljudi, što oni sami nisu skrivali. Rekli su mi da iza cijelog tog posla stoji Aco Đukanović, premijerov mlađi brat. Tražio sam da mi to napišu u zvaničnoj informaciji. Taj dokaz mi je bio potreban i koristan. Rekli su da ne mogu to da urade. U sukobu između predsjednika i premijera, kojeg su se pribojavali i za koji su htjeli da bude izbjegnut, njih dvojica bi bili žrtveni jarci. Kleli su mi se na vjernost, ali nije bilo načina da ih ubijedim da informaciju koju su mi saopštili napišu i potpišu.
Drugi krunski grijeh, nakon kojeg su smijenjeni, vezan je uz drogu. Tražio sam da naprave plan najodlučnije borbe protiv sve veće količine droga i sve brojnijih rasturača koji truju naše mlade ljude. U Crnoj Gori se zna ko šta ima za ručak, pa ne prihvatam neuspjeh na ovom planu. Dao sam im mjesec dana da kažu šta im treba da bi uspjeli u ovom poslu. Koliko treba ljudi, novca i opreme i, posebno sam naglasio, koja zakonska ovlaštenja treba dati novoformiranim specijalnim timovima. Inače, i dan-danas mislim da bi svega desetak poštenih i odlučnih policajaca, uz potrebna zakonska prilagođavanja, veoma brzo prekinuli glavne kanale rasturanja droge i pohapsili lokalne "kraljeve kokaina".
Ali, ni od ovoga nije bilo ništa. Vrijeme je prolazilo, a oni nisu imali spreman plan. Opet sam ih prizvao sebi i pitao šta sad ne valja. Rekli su mi da su im ruke vezane. Svi tragovi koje imaju vode prema Acu Đukanoviću, a oni ne mogu da se umiješaju, a da ne naljute predsjednika Vlade. Nije bilo druge nego da budu smijenjeni. Preciznije rečeno, oni su već sami sebe smijenili kada su odlučili da ne rade svoj posao.

UVERLJIVE LAŽI

ODLUČIO sam da o ovome raspravim direktno sa Milom Đukanovićem. Povod je bio obračun u kojem je učestvovao Aco sa svojim ljudima i ekipa na čelu sa jednim beogradskim žestokim momkom. U hotelu "Plaža" u Herceg Novom su povađeni pištolji, pucalo se, ali nije bilo žrtava. Policija je napravila detaljan izvještaj i ništa dalje nije preduzela. Pitao sam Mila šta to radi njegov brat i šta on misli da preduzme? Potpuno neočekivano, rekao mi je da ja ne znam ni dio onoga što radi njegov brat. Nije bilo potrebno da ja potegnem nijednu optužbu. Sve ih je izgovorio sam Milo. U jednom trenutku su mu zacaklile oči, dok je opisivao koliko on i njegovi roditelji pate zbog cjelokupnog Acovog ponašanja. On me, ipak, moli da ga razumijem. Brat je brat, i njemu treba malo više vremena da stvari vezane uz njega dovede u neki red.
Sve sam mu povjerovao i prihvatio što je tražio od mene. Obavezao sam se na nečinjenje u jednom vremenu, kako bismo dali šansu čovjeku da se vrati u normalu. Zakleo bih se da je, tada, Milo govorio punu istinu i samo istinu. Tek kasnije sam vidio da on ima upravo natprirodnu sposobnost da najuverljivije govori onda kada ne priča istinu. Ni kod koga nisam pronašao (a, upoznao sam veliki broj ljudi) ni djelić takve sposobnosti. Ova njegova odlika je, po svoj prilici, bila presudna za njegovu dugu i, u osnovi, uspješnu političku karijeru. Zaista, teško da se može zamisliti neka druga profesija (pored politike) u kojoj ovakva sposobnost obmanjivanja može da bude korisnije upotrebljena.

GARANT NEVINOSTI

NA mjesta smijenjenih prvih ljudi policije došla su, opet, dvojica "mojih" ljudi. Ministar je postao Filip Vujanović, čovjek kojeg sam ja izabrao. NJega sam, inače, i uveo u politiku, jer sam se uvjerio da je dobar advokat, a povezivale su nas i neke porodične preporuke. Vjerovao sam da je privržen zakonu i da će imati snage da se izbori za njegovu primjenu u ovoj važnoj državnoj službi. Da sam se prevario postalo mi je jasno, tek kada je bilo prekasno. Milo je za šefa SDB predložio Vukašina Maraša, tada sekretara Auto-moto saveza Jugoslavije. Inače, njih dvojicu sam ja upoznao, a nisam ni primijetio kao su se naglo zbližili.
Marašu je prijetilo hapšenje zbog privrednog kriminala. Policija je u njegovoj firmi u Beogradu, u kutijama za cipele, pronašla šest i po miliona njemačkih maraka koje nije pratila nikakva dokumentacija. Milo je garantovao njegovu nevinost i tvrdio da će ga ovo imenovanje spasti nepravednog lišavanja slobode. Pristao sam iz naivnog uvjerenja da, kad već ima tolike pare, neće pokazati lakomost ka skromnim državnim fondovima namjenjenim ovoj službi. Naravno da moje razmišljanje nije imalo nikakve veze sa stvarnošću. Pokajnički priznajem grešku i izjavljujem da nikad nisam uspio da razumijem mentalitet takvih osoba, iako sam to bio dužan da uradim.
Ova policijsko-kadrovska ekskurzija imala je za cilj da opiše odnose koji su vladali u susret izborima. U pitanju šverca i, posebno, uključenosti policijskih funckonera u njega, nisam uspio da uradim ništa. Nije prekinuta nijedna pojava zbog koje smo zasluživali da izgubimo vlast. Nemajući drugih mogućnosti, donio sam odluku da na ovim izborima ne učestvujem. Imao sam svako opravdanje za nju, od suštinskog (zaista nisam želio da stojim među onima kojima skandiraju da su lopovi), do formalnog. Kao predsjednik Republike mogao sam da pozvati na stranačku neangažovanost. Uistinu, ovo nisu bili moji izbori. Predsjednički je trebalo da budu održani naredne godine i na njima sam morao položiti račune za svoj rad. Na ovim bih morao da odgovaram za tuđe djelovanje, čak i ono sa kojim se nisam slagao.

KRAJ KARIJERE

...KRAJ moje političke karijere se vrtoglavo primicao. To nije bilo teško dokučiti. Ipak, nisam se ni dvoumio, ni kajao. Konačno, ništa ne traje vječno. Amerikanci patriotizam svrstavaju među svoje osnovne životne vrijednosti. Protiv tuđeg se često bore, ali ne mogu, a da ne cijene ovakve protivnike. Imao sam utisak da se, uz takve misli, rastajem sa svojim sagovornicima. Uostalom, sami su Amerikanci smislili izreku: "Ima samo jedna gora stvar od toga da se bude američki neprijatelj. To je da se bude američki prijatelj". Ili, u prevodu, neprijatelja treba na razne načine navoditi da postupi u skladu sa njihovim interesima. Prijatelji to moraju da rade uvijek i svakim povodom.

DALJE OD SLOBE

... U CRNOJ Gori, moji drugari - potpredsjednici DPS, shvatili su da je "Milošević pušten niz vodu". U skladu sa sojim moralnim i političkim uvjerenjima, odmah su odlučili da se udalje do njega. Zašto bismo i mi stradali, pitali su me bez imalo griže savjesti, kad smo tek nedavno dobili nove četvorogodišnje mandate? Istina, vlast smo osvojili na jedvite jade i nakon mnogo peripetija, ali upravo na jednom tvrdom jugoslovenskom programu, na odbrani državnog zajedništva sa Srbijom i preuzetoj obavezi da jačamo federaciju. To su i sami uočavali kao problem, ali ne u smislu da promijene svoju odluku, već da je oprezno, korak po korak, ostvare. Tako su ljuti crnogorski miloševićevci postali još ljući antimiloševićevci.

Mediji iza Mila

CRNOGORSKA opoziciona scena je doživela bitnu novinu. U koaliciji "Narodna sloga" udružile su se dvije značajne, a dugo rivalske partije. Narodna stranka i Liberalni savez, stavili su na stranu svoje razlike i tražili povjerenje birača optužujući vlast za bogaćenje preko noći, iznošenje para "u džakovima" iz zemlje, rječju za lopovluk sa jedne i narastujuću bijedu, s druge strane. Na njihovom prvom skupu u Nikšiću bilo je skoro deset hiljada ljudi, a skandiranje "Lopovi, lopovi..." bilo je zastrašujuće. Da su nastavili sa kampanjom zasnovanom na socijalnim pitanjima i optužbama za kriminal, vjerovatno da DPS-u ne bi bilo spasa. Međutim, napravili su presudnu grešku.
Pod uticajem Liberalnog saveza, ušli su u raspravu o državnom pitanju. Narodnjaci su SR Jugoslaviju proglasili "straćarom koju treba srušiti", a liberali se ponovo založili za samostalnu Crnu Goru. Time su zbunili birače koji su ih slijedili zbog socijalno-ekonomskih pitanja. Podrška im je opadala kako su se udaljavali od ove teme i sve više polemisali sa vladajućom strankom kao čvrstim braniocem Jugoslavija.

VREME PROMENA

NJIHOVE šanse na uspeh su bile bitno smanjene i odlukom muslimana i Albanaca iz Crne Gore da im ne daju svoje glasove. U prethodnim analizama koje su rađene u DPS, takva mogućnost se predstavljala kao realna. Budući da se radilo o velikom procentu takvih glasova (preko 24 odsto) napravljen je zakonski manevar kojim se to destimuliše. Crna Gora je podijeljena na četrnaest izbornih jedinica (Prije i poslije ovih izbora, bila je samo jedna izborna jedinica). Ovo je proklamovano kao demokratko sredstvo kojim se manjinama garantuje ulazak u Skupštinu. U stvari je objezbjeđivalo značajnu startnu prednost vladajućoj partiji. "Narodna sloga" je, vjerovatno računajući na njihove glasove, pokrenula pitanje kraja Jugoslavije, ali time nisu ništa dobili, a mnogo su izgubili. Isto tako, nisu uspjeli da promjene odluke o broju izbornih jedinica, protiv koje su se žestoko bunili, najavljivali mitinge i demonstracije.
No, bez obzira na sve, opozicija je bila izuzetno jaka, narod nezadovoljan i željan promjena, a mi u DPS već dobro udaljeni jedni od drugih. Posebno na samom vrhu stranke.
Kada su čuli za moju odluku da neposredno ne učestvujem u izbornoj kampanji, troje potpredsednika DPS je obuzela panika. Posebno Mila Đukanovića. Vidno nervozan, predstavljao mi je svoje viđenje kako će se stvari razvijati ako ne promijenim odluku. Javno će se vidjeti naše neslaganje i znaće se zbog čega ono postoji. Opozicija će nas rastrgnuti u kampanji i pobijediće na izborima. Vlada i on lično, zbog poslova u vremenu sankcija, biće uhapšeni i osuđeni. Na predsjedničkim izborima ja neću imati nikakvu šansu, jer je sva vlast u rukama vlade, a vlada će biti u rukama naših protivnika. Zato, zaključio je, na ovim izborima moramo da pobijedimo, ne da bismo ostali na vlasti, nego na slobodi. Dao je svečano obećanje da će poslije izbora, kada zajednički pobijedimo, ispraviti sve na čemu, s pravom, insistiram. Drugo dvoje potpredsjednika ga je odlučno podržalo. S tim što je Milica Pejanović-Đurišić insistirala da ispuni dato obećanje o promjenama u sastavu i ponašanju njegove vlade.

ZVIŽDUCI ĐUKANOVIĆU

BILI su me ubijedili samo jednim dijelom. Promijenio sam odluku tek kada je opoziciona "Narodna sloga" objavila svoj antijugoslovenski program. Za Jugoslaviju sam se uvijek zalagao i njena odbrana mi je stalno izazivala puni politički angažman. S druge strane, kada je ovo pitanje u prvom planu, manje su šanse da me tekuća politika navede da pravdam ono što se, ni na koji način, pravdati nije moglo.
Kampanju smo odradili u prividnom jedinstvu i skladu. NJega je narušavalo sve veće isticanje unutrašnjih liderskih ambicija. Naime, na samom početku promocija partije, na spominjanje imena Mila Đukanovića, odjekivali su silni zvižduci. Dakle, među našim simpatizerima i biračima. Da bi se to prekrilo, Vukašin Maraš je od ljudi iz SDB formirao grupu (na početku ih je bilo tridesetak, da bi kasnije bila mnogo brojnija) za zadatkom da nose Milove slike i skandiraju njegovo ime kako bi prekrili moguće zvižduke. Kasnije je i Svetozar Marović organizovao neke svoje Budvane da mu nose sliku i izvikuju ime. Valjda je mislio da se time mjeri popularnost, a ako je tako, nek košta šta košta. Tim je povodom, među nama, bljesnulo par varnica. Ja sam to smatrao idiotizmom i nisam dozvoljavao da se neka grupa organizuje i sa mojim slikama. Ipak, nije bilo ozbiljnih nesporazuma. Postojeći su, nije u to bilo nikakve sumnje, bilo dovoljno teški, da za nove više nije bilo mjesta.
Izborna lista pod nazivom "Demokratska partija socijalista Crne Gore - Momir Bulatović" osvojila je 45 mandata, a opoziciona "Narodna sloga" svega 19. Budući da je biran 71 poslanik, stekli smo pravo da formiramo vladu.
Prvi dio našeg dovogora bio je ispunjen. Na redu je bio Milo Đukanović i njegovo "tvrdo" obećanje.

NERAVNOPRAVNI USLOVI

KAMPANJA je bila izuzetno oštra. Kolone pristalica jednog i drugog kandidata bile su velike, bučne i emotivne. Nakon nekoliko incidenata, stvoren je naboj koji je prijetio da se pretvori u pravu eksploziju. Državni mediji su (kasnije je precizno izračunato) pet puta više prostora posvetili Đukanoviću, nego Bulatoviću. Nezavisni, koi nisu morali da budu (ni ovako pravedni), okivali su ga u zvijezde i zato dobijali visoke novčane nadoknade. Svi državni organi, na čelu sa policijom, stavljeni su u izbornu podršku Đukanoviću. Svako za koga se znalo da podržava mene i moj politički program, bio je udaljen sa posla.
Bili su veoma rijetki poslovni ljudi koji su smjeli da pomognu mojoj kampanji. Ako bi se neko, ipak, usudio da to uradi, odmah su na vrata njegove firme stizali inspektori iz privrednog kriminala i blokirali mu firmu. Novac koji je bio neophodan, dobili smo jednim dijelom od Socijalističke partije Srbije, a većim od nekoliko moćnih firmi iz Srbije. No, radilo se o skromnim sredstvima. Najveći dio poslova ljudi su obavljali na dobrovoljnoj bazi, a vrlo se štedilo na plaćanju oglasa u medijima. Osim novca, iz Srbije nisam dobio nikakvu drugu konkretnu podršku. Mislim na pomoć državnih organa, koji su mogli potvrditi neke moje izjave, ili koji bi mi sami dali dokaze i materijale za političko djelovanje. U zvaničnom Beogradu je prevladao stav da se čuvaju odnosi sa Crnom Gorom, jer su oni važniji od simpatija prema jednom kandidatu. Srbija će morati sarađivati sa pobjednikom, a ko će to biti, odlučuju građani Crne Gore. Za takav stav sam znao i mislio sam da je ispravan. Ko ne može da pomogne sebi, sjetio sam se stare istine, uzalud traži da drugi to učine.
Rječju, uslovi za izbore su bili krajnje neravnopravni. To je, makar jednim dijelom, morala priznati i Posmatračka misija OEBS-a, posebno pozvana da nadgleda izborni proces. Moja strana ih je uredno snabdijevala podacima, dokazima i činjenicama. Neki propusti su se mogli vidjeti i iz aviona, ali su oni ocijenili da sve uočene nepravilnosti nisu takvog značaja da bi mogle uticati na slobodno izražavanje volje birača i demokratski karakter izbora. To je bio jasan znak da im objektivnost i nepristrasnost, kao zadaci, nisu bili na prvom mjestu.

POSLE DEJTONA

POSLIJE Dejtonskog mirovnog sporazuma, odnosi Savezne Republike Jugoslavije i SAD su ušli u novu, pozitivnu fazu. To se posebno odnosilo na američki tretman Slobodana Miloševića, kome su se pripisivale ključne zasluge za postizanje mira. Interesi naše dvije države, u pogledu Bosne i Hercegovine definisani sporazumom koji je prekinuo rat, bili su veoma bliski. Bilo je posebno važno da se ostvari puna saradnja, budući da se američka strana, koja se spremala da pošalje svoje značajne vojne snage u cilju očuvanja mira, izrazito bojala brojnih mudžahedina koji su se utopili u armiju bosanskih muslimana.
U tom cilju je CIA ustanovila blisku vezu sa Službom državne bezbjednosti Srbije koja je raspolagala obimnom i preciznom dokumentacijom o ovim ekstremistima i fanaticima koji posebno uživaju da ubijaju američke vojnike. Priznanje da je, zaslugom srpskih bezbjednjaka, spaseno mnogo američkih života, izrekao je sam šef CIA, gospodin DŽon Dojč za vrijeme svoje (supertajne) posjete Beogradu. Kao posljedica toga, došlo je do naglog rasta uticaja i moći, ionako moćnog Jovice Stanišića, tada prvog čovjeka srbijanske Službe bezbjednosti. Kasniji događaji su pokazali da je nekome to izrazito smetalo.

Olbrajtova šalje čestitku

KONAČNO, izbori su održani i nastao je potpuni šok, iznenađenje i nevjerica. Desilo se čudo. Malo nije pobijedio. On je osvojio 46,7 odsto glasova. Za mene je glasalo 47,4 odsto. U apsolutnom izrazu, imao sam 147.615 glasova, odnosno za dvije i po hiljade više od njega. Pobjeda je bila prilično izvjesna, jer sam drugom krugu mogao da računam na još desetak hiljada glasova koje su dobili kandidati prosrpskih stranaka, a koji su ispali iz dalje trke. Za Mila nije preostalo više suverenističkih glasova. Ali, ako ih nije bilo, mogli su biti izmišljeni.
Milica Pejanović-Đurišić je, u ime svog kandidata, izjavila da su oni sigurni pobjednici u drugom krugu, jer će ostvariti "projektovani" rezultat. Ne, nije bila omaška. Nije trebalo da kaže - prognozirani, već upravo "projektovani". Uskoro se pokazalo šta to stvarno znači.

BRISANJE - PISANJE

PRVO su nadigli galamu da veliki broj mladih ljudi, koji su napunili 18 godina i stekli biračko pravo, između dva kruga glasanja, treba naknadno upisati u birački spisak. To je, naravno, kao argument bilo više smiješno, kada se zna broj stanovnika Crne Gore. Međutim, misija OEBS-a se saglasila da treba omogućiti upis novih birača. Ta ista organizacija je, u susjednoj BiH "zaključala" birački spisak dva mjeseca prije održavanja izbora, nije dozvoljavala nijedan novi upis, jer se pravila ne smiju mijenjati kad proces počne. Ali, ovdje je moglo, što drugdje ne može.
Onda je Vrhovni sud Crne Gore postigao svjetski rekord u ažurnosti i, za samo nekoliko dana donio 13.139 presuda kojima se nalaže upis tolikog broja birača u birački spisak. Da bi se ispisala tolika količina papira, korišteni su kompjuteri Fonda penzijsko-invalidskog osiguranja. Istovremeno, organi lokalne uprave su, razumije se bez ikakvog zakonskog osnova, izbrisali sa tog spiska 5.334 građana koji su glasali u prvom krugu. Treba li sumnjati da su, hirurški precizno, odstranjeni upravo aktivisti i birački moje partije? Zbog toga se promijenio i ukupan broj birača. Na dan pred drugi krug, on je utvrđen na 469.543 birača. Poslije glasanja je ustanovljeno da iznosi 470.491. Na svim izborima, kada se pojavi samo jedan glas više (ovdje je bilo gotovo hiljadu) u odnosu na biračko tijelo, rezultati se ne priznaju, a postupak se mora ponoviti. Na svim izborima, naravno, osim na ovim na kojima mora da pobijedi "reformisani" Milo Đukanović.
Objektivni posmatrači OEBS-a smatrali su da je sve to u redu. Nije im smetalo ni to što policija izdaje lična dokumenta u sjedištu Milove stranke i što se za glasanje daju nekakve potvrde sa slikom i ličnim podacima koje upisuje MUP, koje služe za identifikaciju birača, a koje nijedan domaći zakon nije poznavao.

IPAK, DRUGI KRUG

KADA sam vidio svo to čudo, donio sam odluku da se povučem. Po zakonu, imao sam vremena za takav postupak. On bi značio da nema drugog kruga glasanja i da se proglašava pobjeda preostalog kandidata. Bio sam siguran da ne mogu da pobijedim ni na koji način. Čak, ukoliko bi se neko zabrojio, pa objavio da imam koji glas više, taj rezutlat ne bi bio priznat od međunarodne zajednice, u čije ime su posmatarči OEBS-a već pokazali pravo lice. (Kasnije, neke diplomate sa kojima sam se godinama poznavao, u diskretnom razgovoru su mi to i potvrdile. Čudili su se kako ja, kao pametan i iskusan političar, nisam to osjetio i izbjegao ovu unaprijed izgubljenu bitku.) Budući da je Milo, svakako, morao da pobijedi, riješio sam da mu ja to omogućim i tako prekinem sve te sramne poslove kojima "o jadu zabaviše cijelu Crnu Goru". Mene naročito.

Okupio sam svoje najbliže saradnike i obavijestio ih o odluci. Oni nisu htjeli ni da čuju. Smatrali su da je pobjeda nadohvat ruke, da smo organizovani, jači i bolji nego ikad. Računali su na dodatnih dvadest hiljada glasova i vjerovali da Milo ne može da ukrade dovoljno za pobjedu. Nikako nisam uspjevao da ih uvjerim da griješe, odnosno da je Milova ekipa beskrupuloznija nego što zamišljaju, a da iza sebe, sada je bilo definitivno jasno, imaju direktnu američku podršku. Ne, ne i ne, ponavljali su, podsećajući da ovo nije samo moja, već i njihova bitka, da oni mjesecima naporno rade i da ne dozvoljavaju da njihov trud bacim u vjetar. Bez obzira na sve rečeno, odluka je bila moja i ja je nisam htio promijeniti.

Da sam bio pametan, ostao bih pri njoj. Ali, nisam zbog molbe jednog čovjeka. Kada me je Pavle Bulatović, moj prijatelj i čovjek u čiju sam misao i osjećaje verovao više nego u sopstvene, kada me, dakle, on zamolio da ne odustajem i da idem u drugi krug - poslušao sam ga. Znao sam da pravim grešku, ali sam se bojao da bi bila još veća, ne udovoljiti tako odlučnoj molbi svog najboljeg prijatelja.

PREDSEDNIK PO - MORANJU!

NO, valja se vratiti izborima. U njima se, dakle, nije znalo koliko građana ima pravo glasa, koliko ih je izašlo na birališta, do kada se glasalo i kakvi su rezultati. Moja partija je, reagujući na taj haos, podnijela primjedbe na ukupno 116 biračkih mjesta, a Milova na 103. Nijedan prigovor nije razmatran. Nije ni bilo potrebe. U tom opštem i posvemašnjem neznanju, znala se najvažnija stvar. Znao se pobjednik. Razumije se, bio je to Milo Đukanović. Zvanična objava Republičke izborne komisije bila je: Milo Đukanović 50,8 odsto - Momir Bulatović 49,2 odsto glasova birača. Milo je imao 5.884 glasa više i postao predsjednik Crne Gore.

Samo proglašenje rezultata je teklo ovako. Punih šest sati prije objave Republičke izborne komisije, gospođa Medlin Olbrajt, američki državni sekretar, pozdravila je pobjedu demokrate i reformiste Mila Đukanovića. Ona je ocijenila da su izbori bili korektni i slobodni i izrazila čuđenje zašto izborna komisija još nije zvanično proglasila rezultate koje je ona znala (bolje reći presudila).

Predsjednik Republičke izborne komisije (bio je to sudija Marko Dakić, po mojoj ocjeni, korektan čovjek i vrstan pravnik) tražio je da ga primim na razgovor. Bio je na samoj ivici i fizičke i psihičke izdržljivosti, očigledno neispavan i pod velikom presijom. Prilično nepovezano mi je objašnjavao šta mu se dešava, ali sam razumio da još nisu utvrđeni rezultati, a da moraju biti proglašeni. Govorio je o prijetnjama koje mu se upućuju, strahu za porodicu i za samog sebe i... sve u svemu, vidjelo se da mora da objavi Milovu pobjedu, a da mu savjest govori da za to nema sve potrebne elemente i dokaze i da traži da ga ohrabrim da postupi onako kako mora.

RADOVANOVA KOREKTURA

SA hrvatskom stranom (delegacija bosanskih Hrvata i Republike Hrvatske) postignut je sporazum (krstili smo ga "istorijski") da oni podrže srpski predlog mape međuentitetskog razgraničenja. Bilo je to u Ženevi, u noći na 19. januar 1994. godine. Uslov za to je saopštio Franjo Tuđman. Mapa je za njih bila prihvatljiva, a podržaće je kada Hrvati u Bosni dobiju tačno "sedamnaest i pol posto" teritorije. Bilo je već blizu ponoći. Dogovoreno je da kartografi rade cijele noći i da ujuturo bude dostavljena precizna mapa sa ispunjenim hrvatskim uslovom. Radovan Karadžić je rekao da nema potrebe za zajedničkim radom, već će sav posao obaviti eksperti Republike Srpske. Čini mi se da Tuđman nije ni zatvorio vrata za sobom, kad se čuo glas Radovana Karadžića: "Ima li neko gumicu?". Milošević i ja nismo mogli da vjerujemo da će da izbriše liniju koju je tek dogovorio. Ipak je to uradio, uz saglasnost svojih saradnika da Hrvatima nipošto ne treba dati takve i tolike teritorije. Ujutro, hrvatska strana je imala manje od šesnaest odsto teritorije po srpskoj mapi. "Istorijski sporazum" je postao istorija.

SUDARI DVOJICE

MOJ poseban utisak je bio da je formirano gotovo nepremostivo nepovjerenje Karadžića prema Miloševiću. Izgleda da nije bilo načina da na to utičem. Posebno, što je skoro isti takav odnos imao i Milošević prema njemu. Dolazilo je vrijeme konačnog raspleta. NJih su dvojica morala da nastupaju zajedno, ili barem usaglašeno, a sve je bilo manje šansi da se to ostvari. Nisu u pitanju bili samo politički interesi. Bilo je tu i emocija, naraslih sujeta i državnih ambicija. Sudar dva autoriteta bio je čeon. Nijedan od njih nije hteo da popusti i povinuje se onom drugome. Trebalo je, dakle, pronaći treće - nesporni autoritet, pred kojim bi obojica mogli da se povinuju, a da ne ispadnu poraženi.
Jedini koji je to mogao da bude - bio je NJegova svetost, gospodin Pavle, patrijarh srpski.


Šiptari slave Milovu pobedu


MEĐU prvima koji su pucali u čast “pobjede demokratije u Crnoj Gori” bili su ekstremni Albanci sa Kosova i Metohije. Pukotina između Beograda i Podgorice, koju su rodili ovi izbori, bila je prvi dobar znak za njihove separatističke i terorističke poduhvate. Nizale su se karike istog lanca, iz neumornih ruku glavnih kovača savremenog točka istorije. Istina, u ovom slavlju su pucali u vazduh. Tek kasnije će njihovi ciljevi biti okrenute prema srpskoj policiji, jugoslovenskoj vojsci i svim nealbanskim civilima, žiteljima južne srpske Pokrajine. Iako ne mnogo kasnije.
Slavilo se i pucalo i po cijeloj Crnoj Gori. Milove pristalice su razvile zastave, napravile dugačke automobilske kolone i neštedimice šenlučile.
Pucalo se i na drugoj strani, ali u znak protesta i duboke povrijeđenosti svim dešavanjima tokom predsjedničkih izbora i proglašenja njihovih rezultata. Prvi demonstranti protiv Mila Đukanovića, okupili su se spontano, ali su bili puni opasnog naboja. Da bi se izbjegla nesreća međusobnih sukoba, na najvišem partijskom tijelu je donijeta odluka da stanemo na čelo protesta, da ih vodimo odlučno, ali bez ikakvog nasilja. U tome nam se pridružila i Srpska narodna stranka Crne Gore. Postupljeno je u skladu sa zakonom i demonstracije protiv izborne krađe su održavane redovno, bez incidenata i sa kulturnim sadržajem koji se mogao smisliti na licu mjesta. Tako smo i dočekali i proslavili srpsku novu 1998. godinu.
Ali, ovi protesti, ma koliko bili masovni i mirni, nisu mogli zaslužiti epitet - demokratski, poput onih u Srbiji, prilikom utvrđivanja rezultata lokalnih izbora. Kamere Si-En-Ena i čuveni ratni izvještač gospođica Kristijan Amanpur, poslali su u svijet slike “bradatih i krezubih” ekstremista, koji se protive “reformama i demokratiji”. Presuda je bila i medijski potvrđena. Ostale mreže i stanice su je poslušno izvršavale. Amerika je oštro upozorila Srbiju i Miloševića da “odustanu od pokušaja svrgavanja” demokratskog lidera Crne Gore. Učestale su posjete Podgorici svih značajnijih ambasadora u Beogradu. S jedne strane, cilj im je bio svojevrsno poklonjenje čovjeku koga su, praktično do juče, kritikovali i bojkotovali, a sada im je naređeno da ga podrže svim snagama. S druge, u razgovorima koje su vodili sa odlazećim predsjednikom, jasno su stavljali do znanja koga njihove vlade podržavaju i apelovali na mene da zaustavim proteste i doprinesem što bržoj normalizaciji prilika u državi.
Na moje argumente i dokaze da je izvršena izborna prevara protiv koje se nisam pobunio ja (jer znam pravila po kojima se cijela igra vodi), već obični ljudi, koji imaju pravo da, još uvijek, vjeruju u istinu, pravdu i slobodu... samo su slijegali ramenima. O tome se u njihovim zemljama već odavno razmišljalo na drugačiji način. Došao je red da se i ovdje to prihvati. Jedino mi je Rikardo Sesa, italijanski ambasador, polušapatom kao znak poštovanja naših dotadašnjih odnosa, procijedio da tačno zna šta se ovdje dešava. NJegov posao je, međutim, da čim pređe moja vrata, održi hvalospjev Milu Đukanoviću.
To je stav njegove vlade i to je profesionalna obaveza. Odlazeći, stisnuo mi je ruku i zamolio me da ne posustajem. Mafija je toliko zlo, rekao je ozbiljnim glasom, da sa njime ni Italija ne može da izađe na kraj. Mala Crna Gora, koju je upoznao i zavolio, neće imati nikakve šanse da pobijedi u borbi protiv nje, ako se odustane već nakon prvog poraza. Rekao je to i otišao da hvali Đukanovića. Umirio je svoju savjest, malo je olakšao moju muku, ali ništa nije bilo promijenjeno.
KAKO su se protesti širili, a dokazi o izbornoj krađi gomilali i javno iznosili, došlo je vrijeme da se američki pulen Milo uzme u neposrednu zaštitu. U Crnu Goru je stigao Robert Gelbard, specijalni američki izaslanik za Balkan. Od mene je javno i ponovljeno zatražio da “mirno predam vlast svom nasljedniku”. Bilo je to smiješno. Kakvu vlast? Ako misli na sudove, policiju, državnu upravu, lokalne zajednice... sva ta vlast je odavno, a posebno tokom izbora, bila u rukama Đukanovića. Ona ga je i dovela - bez obzira na svu američku i drugu podršku - do predsjedničke fotelje.
Gelbard je, naravno, znao u čijim su rukama te poluge moći. U razgovoru koji smo vodili u vili “Gorica” 8. januara 1998. godine, nije tražio da predam vlast, nego da prihvatim Đukanovićevu pobjedu, da budem prisutan njegovoj inauguraciji i odmah “raspustim” demonstacije. NJima je, dakle, trebala moja saglasnost i potčinjavanje, a ne primopredaja nepostojećeg. Znao je da traži veliku uslugu od mene i koliko mi to može teško pasti. Zato, iznio je svoj predlog, on nudi pravednu kompenzaciju. SAD daju Crnoj Gori pomoć od dva miliona dolara. Ja samo treba da kažem koliki dio tog novca treba da bude moj i, kada isplata bude izvršena, ispunim svoj dio pogodbe.
Odbio sam bez razmišljanja. On nije mogao da vjeruje. Cifra je bila značajna i za njihove, a ne tamo neke crnogorske prilike. Rekao sam mu da bih ja bio sretniji da oni prištede te pare, a Crnoj Gori vrate njene, koje godinama posle sankcija drže zamrznute u svojim bankama i koje su desetak puta veće od pomoći što se nudi. Što se tiče ponude meni lično, moje je bogatstvo što mogu da stanem pred narod okupljen na mitingu. Ako bih uzeo jedan jedini dolar, oni bi to osjetili i imali bi pravo da me prezru na način koji ne bi iskupile sve pare ovog svijeta. Dakle, hvala lijepa, ali ne.
TO, razumije se, nije promijenilo ništa. Krupni poredak stvari je ostao isti. Ali, u onoj mikroskopskoj tačci, tamo gdje se lične bitke dobijaju i gube, to se računalo kao jedinstvena pobjeda. Moja pobjeda! U porazu koji mi je određen, ja sam se primicao pobjedi. Ako ni protiv koga drugog, ono protiv samoga sebe. Nisam prihvatio novac, a osjećao sam se kao najveći bogataš na svijetu. Bio je to, po svemu, izrazito lijep osjećaj.
Nisam otišao na ceremoniju proglašenja svog nasljednika. Demonstracije su bile nastavljene. Danom isteka predjsedničke dužnosti, simbolično sam vratio mandat okupljenom narodu i izrekao zvanični stav svoje partije da Crna Gora nema predsjednika. Starom je isteklo vrijeme, a novi nije izabran na način koji propisuju Ustav i zakon. Projektovana pobjeda stvorila je reakciju u vidu nepriznate pobjede. Milo Đukanović koji je postao predsjednik zahvaljujući virtuelnoj većini, dobio je nerješiv problem u “manjini” birača. Jer, ovi su bili stvarni ljudi, oni koji žive ovdje i sve znaju i koji su bili gnjevni i nisu se mirili sa prevarom.
Demonstracije su, na kraju razbijene grubom, nezakonitom i poluvojničkom intervencijom policije, što je Zapad pozdravio kao demokratsko sredstvo i način prevazilaženja unutrašnjih razmirica. Crna Gora je zapala u duboku krizu. NJeni putevi su vodili ka prijevremenim parlamentarnim izborima i daljim godinama bitisanja u oštroj raspolućenosti.
Eto, zbog svega što se tad desilo i što će uslijediti, bilo mi je draže da sam ovako izgubio, nego li da sam onako pobijedio.
Mudri ljudi znaju da se u svakoj pobjedi kriju začeci budućeg poraza. Ali, i da ne važi obrnuto. Posebno ne u politici. U njoj se iz poraza skoro nikada ne nazire neka nova pobjeda, iako za većinu političara postoji ovakva iluzija i zanosno ih mami.