Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



Jevrem Brković:
PJESNIK S POTJERNICE

 

BJEKSTVO I ONO STO JE PRETHODILO

1. X 1991.

Desilo se ono sto nitko normalan nije zelio: Crna Gora je od jutros u ratu s Hrvatskom! Jugo armija i crnogorski rezervisti napali Hrvatsku duz citave granice sa Crnom Gorom. Isto se desava i u Hercegovini. Crnogorski rezervisti su povuceni s mostarskog aerodroma, vraceni u Trebinje i na Zubacke Uble da odatle budu upotrebljeni, kao prethodnica, za napad na Dubrovnik. Ovo sto se ovih dana i danas desava spada u najvecu sramotu crnogorskog covjeka: dozvolio je da bude zloupotrijebljen od strane zadriglih srpskih generala i srpske armije sto se jos prikriva pod imenom jugoslovenska i narodna. Da crnogorsko drzavno rukovodstvo ima crnogorske casti i dostojanstva, da nije pucisticko i slugansko, ono ne bi dozvolilo ovakvu zloupotrebu Crne Gore i crnogorskih rezervista, i to u ratu koji Srbija vodi za uspostavljanje Velike Srbije i definitivno posvajanje i utapanje Crne Gore.
U avgustu i septembru dosta sam boravio u Konavlima, na Grudi, u kuci porodice Pava Pusica. Tu mi je bilo kao u svojoj kuci. Dobro sam upoznao Konavle, pogotovo Grudu i Grudjane. Svakog dana sam, oko deset sati, izlazio u Grudu da se nadjem s prijateljima i popijem pice, najcesce konaovsku lozu ili sibensku travaricu. Svi su me znali i prema meni se ponasali kao da sam njihov Grudjanin po rodjenju. Znali su da sam se tu kod njih sklonio da me ne bi likvidirali Milosevicevi i Bulatovicevi policajci, i to oni sto ih specijalcima zovu. U mene bi rado pucali i Kilibardini ljudi. Dolazile su policijske uhode iz Trebinja i Herceg Novog, raspitivale se o meni: otkuda ja bas tu na Grudi, sto radim, o cemu s njima pricam i s kime se najcesce druzim. Grudjani su odgovarali da sam ja pisac i da hocu nesto o Konavlima da pisem, da sam im drag i da sam pravi Crnogorac.
Kod Pusica me je doveo Luka Korda, s kojim sam se toliko sprijateljio da smo se, po starom crnogorskom i konaovskom obicaju, i pobratimili. I sa Djurom Kordom, Lukinim bratom sam se sprijateljio. Ljetos sam u Konavlima stekao toliko pravih prijatelja da jutros brinem za sve njih. Konavli su ona pitoma oaza na Balkanu, rijetka oaza, gdje su ljudi po svemu sasvim nalik klimi i prirodi s kojima vjekovima zive. Ima toliko primjera gdje u divnoj prirodi zive opako surovi ljudi. U Konavlima je to na najljepsi nacin i za ljude i za prirodu prirodno usaglaseno. Nakon mojih Pipera i Duklje to je jedino mjesto na svijetu gdje bih volio da sam se rodio, ja i svi moji prije mene, da nam je odatle i loza krenula. Ko zna, mozda i jeste.
Porodica Pusic je tako svojski brinula o meni da im to nikada necu zaboraviti. Tu je i porodica Baletic, Pavica i Marko, njihova djeca i Markov brat. Divni ljudi, dostojanstveni i srdacni. Do kraja zivota cu pamtiti noci i jutra pod odrinom loze pred kucom Pusica. I nekoliko divnih vecera manestre pod lozom u dzardinu Baletica. Upoznao sam toliko divnih Konavljana, sprijateljio se s njima, govorio im o ovom vec uzasnom ratu, savjetovao ih da se naoruzavaju, da budu spremni, da ce ih jugo soldateska napasti, da ih je neko jos nekad davno ucrtao u mapu Velike Srbije, i njih i Dubrovnik, i sve do Neretve. Imam utisak da su mislili kako pretjerujem, da kod njih rat nece doci, toliko su vjerovali svojim vjekovnim susjedima Crnogorcima i Hercegovcima da ni pomisliti nijesu mogli kako ih od njih moze snaci ista ruzno, a kamoli rat. Pod Pusica odrinom sjedili su do kasno u noci i pazljivo me slusali. Govorio sam im da ce ovaj rat biti mnogo bezdusniji od onog proslog. Osmjehivali su se i kurtoazno odobravali. Bilo ih je, vjerujem, koji su pomislili: Ko o cemu, Crnogorac o ratu. Konavljani su meki, radni, humani, pamtljivi, civilizovani i u sustini veseli ljudi, vole da komedijaju, kako oni kazu “komendijaju”. Tako kazu i moji Dukljani u Piperima. Konavljani nikome ne zele zlo, medju njima kao da nema zlotvornih i zlomislenih. O ratu i zlu govore kao o necemu sto je daleko od njih i u cemu oni nikada nece ucestvovati.
Kako je jutros mojim prijateljima u Konavlima? Mislio sam i govorio im ljetos da ih Crnogorci nikada nece napasti. I oni su meni to isto govorili. Prevarili smo se, dobri moji Konavljani, i to grdno. Vama jutros neki zli, opaki i zavedeni Crnogorci pale kuce, pale i pljackaju a meni zivo srce sazizu onom svojom strasnom sramotom sto su dozvolili da ih Milosevic u takav zlocin uvuce, da ih jednostavno obezljudi i gurne u jedan rat koji ni po cemu nije njihov! Sto jutros o meni misle moji Konavljani, mogu li, imaju li se vremena sjetiti jednog svog zaista pravog prijatelja? Sto jutros rade, govore i o meni misle male djevojcice Pusica, Marija i Nikolina, sto misle i kako se u svom onom grdnom haosu snalaze moje divne domacice Marija i Ljube? Sto sada govori stari partizan Pavo Pusic, vidi li, cuje li, iako mu je sluh oslabio, na kakve je zlocinacke grane spala armija sto je iz njegovih partizana i partizana moga oca iznikla? Gdje su jutros Pavovi sinovi Ladi i Zoran? Ladi je i za mir imao dosta slabe nerve, a kako ce mu biti u ratu s takvim nervima! Kako se jutros osjecaju i sto o meni misle i govore Pavica i Marko Baletic, zvani Cuca? Imaju li vremena da se sjete i pomisle kako u toj istoj Crnoj Gori, iz koje jutros dolazi rat, imaju dosta prijatelja, da im nijesam ja prijatelj vec i njima i svim Konavljanima i Dubrovcanima jutros su prijatelji svi oni pravi Crnogorci, sto su svim svojim crnogorskim i ljudskim bicem protiv rata i protiv onih koji su nas sve skupa uvukli u ovaj rat i grdno osramotili za najmanje vijek ili dva. Sramote sporo zarastaju, uvrede nikako, dok se rane lako vidaju i zaboravljaju, pa bile i one smrtonosne, kojima lijeka nema nigdje osim pod zemljom.
Gdje je jutros i sto misli moj dragi prijatelj, ispod odrine Pusica, Jure Boko, Jure Bosnjak, covjek izuzetno bistrog uma i ogromnog zivotnog iskustva? Jure je kao dijete 1946. godine dosao u Konavle, a dosao je negdje ispod Vran planine, tu se ustavio, postao seosko cobance, da bi danas bio jedan od boljih konaovskih domacina, boljih, bistrijih, vidovitijih i cazbenijih, a u Konavlima su svi cazbeni. Jure je domazet konavoski koji o svakom Konavljaninu i svakoj konavoskoj kuci zna sve, ako ne i vise od mnogih Konavljana. To je razborit i mudar covjek, uz to pomalo i komedijant, na isti nacin kao i moji Piperi: voli da podbada ili pecka, ironican je na onaj lijepi seljacki nacin, lukao kao David Strbac, ima u rezervi za svakog po neku malu zgodu koja nije bas za pricanje osim u veselim situacijama. Mene je odmah zavolio, vjerovao mi je, a i ja sam njega zavolio i rado se pod Pusica odrinom s njim sretao gdje smo do kasno nocu o svemu divanili i po bosanski, i po konavoski, i po crnogorski. Nikada nije progovorio konavoski, a govor mu je bio socniji i rjecitiji od konavoskog, мada ja konavosko govorenje osjecam tako bliskim, pitomim i osobitim. Od Jura sam cuo divnih prica legendi o cuvenom hajduku iz turskih vremena Tomicu Mijatu ili Mihatu, ispod Vran planine.
Uvjeren sam da svi moji prijatelji Grudjani, cijela Gruda i Konavli, pa i grad Dubrovnik, znaju da sam ja i jutros svim srcem i svojom cascu sa njima i uz njih, da se gnusam ovog uzasnog rata, stidim se ovakve (Bulatoviceve) Crne Gore i ovakvih bezumnih Crnogoraca koji nijesu imali snage da se odupru projektantima ovog rata i ovakvog zlocina, da stanu iza svoje crnogorske etike i svoje vjekovne drzave i istorije, da stanu iza svoje crnogorske etike i svoje vjekovne drzave i istorije, da ne idu na svoju bracu i vjekovne susjede kod kojih su vazda nalazili utociste. Ubijedjen sam da moji konavoski prijatelji braca Korde (Luka i Djuro) znaju da sam i u ovakvim tragicnim trenucima uz njih i njihov casni otpor agresorima, a agresori su Srbija i Crna Gora. Braca Korde su toliko vezani za Konavle, to je ta cuvena konavoska pupcana vrpca, da za njih svijet i sve na svijetu tu pocinje i tu se zavrsava. Oca su im, i to banalnom greskom, ubili komunisti. Majka ih je podizala i skolovala, predala im mnoge nauke i amanete, od kojih nijedan nije bio nauk mrznje, osvete i revansizma. Kod brace Korda, i uopste kod Konavljana, nema osjecajnosti za takva osjecanja. I kod nekog ili nesto mrze cine to prilicno meko, pitomo i veoma, veoma kratko. Dondo ili ujak brace Korda bio je ugledan Konavljanin, bogat i preduzimljiv, vidi se to i po staroj kuci koju su naslijedili od majcinog roda. Cini mi se da Luka i Djuro nose u sebi ogromno postovanje, pa i neki sudbonosni pecat njihovog ujaka i majke i uopste roda njihove majke za koju svi u Konavlima imaju samo rijeci izuzetnog postovanja. Tako se govori samo o mucenicima - udovicama koje su u sebi ubile sebe i sva osjecanja osim onih svetih majcinskih ili materinskih.
Zna i Ivan Ivancina Paljetak, samotnjak i zvjezdoznanac, da sam ja i danas i uvijek uz Konavle i Konavljane. Uz njega, Ivancinu, covjeka stamenih rijeci i karaktera. Ivancina je rjetkozbor covjek, ali se iza svake njegove rijeci vidi covjek i prijatelj u svoj ljudskoj jednostavnosti i postojanosti. Na svaku Ivancinu rijec ja bih stavio moju glavu i sve sto imam pod dukljanskim nebom i zvijezdama, a imam mnogo: dva sina i suprugu, staru majku, sestoro brace i dvije sestre i staru kucu - kulu navrh Pipera! Pamtim ono vece na terasi njegove kuce, a kuca Ivancina je negdje gore navrh neke tamne gore, ispod vazda bistro plavog neba, pod vazda krupnim zvijezdama konavoskim. Zvijezde nad Konavlima lice na krupne macje oci, tako svijetle i zmirkaju. Bilo je to vece divnih besjeda, britkih povremenih rafala iz kalasnjikova i slicnih brzometnih pusaka, dobrog crnog vina, Ivancinog, kakvo se rijetko gdje nudi i pije. Tu sam upoznao i cudesno vizljastog, koscatog i pamtljivog, na svoj nacin i duhovitog, ili vragolastog, Jozu Paljetka, cini mi se strica pjesnika Luke Paljetka, dragog mi prijatelja odavno, jos od nasih ruskih dana i pijanki u Samarkandu, Taskentu, Moskvi i Piteru. Taj Jozo je te noci, ako sam dobro upamtio, citavo vece na nebu pronalazio i brojio satelite ili nekakva leteca vanzemaljska tijela, koja su u nekom nelogicnom poretku prolazila, po Jozovom vidjenju, iznad nas i citavih Konavala. Ta leteca nebeska cudesa vidio je samo Jozo Paljetak, a mi ostali smo mjesto svjetlecih cuda i cudesa vidjeli samo izrazito krupne zvijezde na konavoskom nebu, a zar su zvijezde mala cuda i cudesa nebeska?
Uvjeren sam da i Bozo Martinovic, Bozo Mali, sto bi moj sin Damjan rekao, covjek ziska, Bozo Paljetak, Ana i Luko Dalmatin, Sporo postar i mnogi drugi vjeruju i ovog tragicnog dana da se svim svojim bicem, i kao covjek i kao pisac, gnusam ovog prljavog rata, da dubok prezirem nove srpsko-crnogorske barbare, odgojene na boljsevicko cetnickom unitarizmu, na srpskom jugoslovenstvu, da cu do sudnjeg dana moga ostati takav, a taj dan moj sudnji neka bude, ako mi Svevisnji molbu uslisi, u Konavlima, medju ljudima za koje sam siguran da ce me neke blage nedjelje ili nekog drugog blagdana spomenuti kao svog pravog prijatelja.
Kako se ikada vise sresti sa Stijepom Mijovicem Kocanom, starim prijateljem, divnim pjesnikom i rodjenim Konavljaninom? Sto mu reci, kako mu puziti ruku? Kako sa Lukom Paljetkom, takodjer rodjenim Konavljaninom, a zna se od kada smo i kakvi prijatelji? Kako ponovo biti normalan, komotan i prijatlejski cist pred njim i njegovom divnom Anusom? Kako pogledati u divne oci Tereze Kesovije, prave Konavoke i po stasu, i po ljepoti, i po glasu. Gospodja Tereza je i u pariskoj Olimpiji bila samo graciozna Konavoka koja bozanstveno pjeva. Prvi put kada je sretnem, ako je ikada vise sretnem, stacu pred nju i zamoliti za oprost meni i casnim Crnogorcima, a ne onim zlikovcima sto jutros zare i pale po njenim Konavlima. Nedavno sam tim nesrecnim crnogorskim rezervistima uputio vapajuci Apel da, ako vec moraju biti barbari ili varvari, svejedno, neka u sebi pronadju makar zrnce covjecnosti i zaobidju Dubrovnik i Konavle!
Vec me razara osjecanje kako cu se sjutra, ako prezivim ove dane mrzje, razaranja, uzasa, pakla i srama, ovo pogano neljudsko vrijeme bezumnih cizmasa, sresti sa mojim Konavljanima, s mojim Dubrovcanima, s dragim pjesnicima Mijovicem i Paljetkom, s malom Marijom Pusic i jos manjom Nikolinom, s djecakom Perom Dalmatinom? Sto da im kazem ako se ikada vise srenemo? Kleknucu

2. X 1991.

Rat se paranoicno rasplamsava na hercegovackom i dubrovackom frontu. Dubrovnik i Konavli su napadnuti s mora, kopna i vazduha. Armija, crnogorski i hercegovacki rezervisti i dobrovoljci obmanjuju javnost, u opticaju je monstruozni кolaz lazi, kako su morali odgovoriti jer su bili napadnuti od “Tudjmanovih ustasa”, Kurda i raznih crnokosuljasa, da su toboze uzvratili na napad i da krecu, kako kaze neki zamjenik komandanta Vojno pomorske oblasti Boka, da “uspostave mir i prinude Hrvate na politicko rjesenje jugoslovenske krize”! Mislim da u istoriji ratova nije bilo rata u kojem su oficiri jedne armije, njena vrhovna komanda i generalstab vise lagali narod u pozadini nego sto je to slucaj u ovom tipicno osvajackom ratu. Svi su obmanuti. I obmanjivaci su obmanuti. I narod i vojska na frontu su obmanuti. U ovom je ratu sve lazno osim uzasno besmislenih pogibija mladih ljudi.
Crnogorci su i ovog puta, i to prvog dana rata, platili srpski ceh. Vijesti su, i pored ociglednog zataskavanja, sve tragicnije. Na hercegovackom frontu velika crnogorska pogibija. Nije prvi put. Izgleda da je negdje u blizini Slanog, kod sela Cepikuca, neka crnogorska jedinica, koja se naziva brigada “Sava Kovacevic”, naisla na dobro postavljenu zasjedu, ili minirani prostor i nastradala. Ima na desetine mrtvih i stotinak ranjenih. Jadni Crnogorci za koga i zbog cega ginu? Da li ce zivima i porodicama mrtvih biti ikada jasno da su grozno izmanipulisani, prevareni, zloupotrijebljeni, zrtvovani?! Da li ce makar zracak takve istine, jedine istine, uci u njih, u njihove grobove i porodice? Ranjenici izjavljuju da ih je srpski general Torbica “gurnuo u smrt, naredio im: Idite pravo pred vama je sve slobodno! “Jos im je rekao, kako preko Radio Crne Gore svjedoci jedan ranjenik, da nigdje u blizini nema neprijatelja i da ga oni moraju pronaci. I nesretni, nikad neotrijeznjeni, Crnogorci su poslusno isli dalje i pravo, a isli su kao da u svatove idu, a ne u osvajacki rat za drugog, za tog glupog cizmaskog generala Torbicu i njegove pretpostavljene, a njegovi pretpostavljeni su Slobodan Milosevic, general Kadijevic i general Adzic. Upali su u zasjedu i nastradali. Ne shvataju nesretnici da Hrvati nijesu okupirali crnogorsku zemlju nego oni hrvatsku, jos se zale da je u njih pucano i s ledja. Zao mi je tolikih pogibalaca, a jos zalije sto ce istorija, vec sjutra, rat u kojem su poginuli nazvati i ocijeniti sramnim ratom. Kako ce to pasti njihovim porodicama, njihovoj djeci i cijeloj Crnoj Gori? Crnogorski rezervisti, i oni rijetki, ali zato prebucni dobrovoljci jos ne shvataju da su samo topovsko meso za srpske interese i nista drugo. Oni se junace i ginu, a Srbi alal im vjera, bjeze, i to masovno, iz takve armije i vracaju se cista obraza u Srbiju, u njihovo Valjevo, Kraljevo, Veliku Planu i Staru Pazovu. I Vojvodjani masovno bjeze iz agresorske armije. samo Crnogorci i dalje slijepo robuju vec olinjalom jugoslovenstvu, a neki uz to jos i zivotima placaju svoje zablude mitomanske o takozvanom crnogorskom de lux srpstvu i uopste srpstvu.
Zao mi je tih mladih ljudi, koji su postali zrtve sopstvenih zabluda i informativne propagande, uzasnog medijskog bescasca ciji su protagonisti u sramnom crnogorskom, sadasnjem, novinarstvu: Vidoje Konatar, Momcilo Popovic, Vaska Zdralevic, Marina Jocic Kukuruzovic, Gordana Vujovic, Slavisa Djordjevic, odiozni Jovan Plamenac, uzasno lazljivi Milenko Vico i njemu slicni, dva radio Miljanica, Vaso Radusinovic, Milutin Labovic, Cedo Radusinovic, Miso Draskovic, Vojin Bozovic, Dragan Grozdanovic, Dragan Boskovic, Jovan Stamatovic, Gojko Knezevic, Veselin Rakocevic, Jelena Samardzic, Mira Popovic, Velizar Srdanovic, Stradimir Fatic, i onaj od svih (izuzev Konatara, Jocicke i Vujovicke) novinarski najprljaviji Milorad Mrda Boskovic, lazni pisac, lazni novinar, lazni komunist, lazni cetnik, lazni ljubavnik, zapravo Lazov bez pedigrea odavno vonja na intelektualnu mrcinu i nistavilo. U trenutno najnecasnijem novinarstvu na Balkanu, a to je, zna se, crnogorsko novinanrstvo, Milorad Boskovic Mrda ima dosta bracne i vanbracne brace, a ima i onih rodjenih iz izvanmatericne cetnicko-komunisticke trudnoce, kakvi su vazda opljuvani Ratko Deletic, Novica Djuric, Acim Visnjic, Iso Kalac, brat njihov po svemu, Boro Besovic i onaj mali cabric zvani Cabarkapa. A onaj Becirovic? Bog zlo zaboravio, u ovom slucaju nije rijec o Komnenu, nego o njegovom rodjaku iz “Politikinog” crnogorskog dopisnicarstva. Taj Becirovic je do grla umijesan u sve prljavo, pucisticko i anticrnogorsko. Tesko takvim prodanim dusama novinarskim, posebno onima kao sto su Konatar, Djuric, Deletic, Becirovic, Cabarkapa, Jocicka i Momcilo Popovic. Takvima ce psi na grobovima povracati pasju mecu od njihovih lazi i njihovog necovjecnog novinarstva. Ovakvi ce novinari kad-tad odgovarati za besprimjerno huskanje narod i vojske na pljacku i cinjenje uzasnih zlocina prema drugim narodima, u ovom slucaju prema hrvatskom, muslimanskom i crnogorskom narodu.
Ratnozlikovacka “Pobjeda”, list koji, ako ikada vise bude Crne Gore treba obavezno ukinuti, svakodnevno uvjerava Crnogorce da ce im Hrvati oduzeti Boku, da se u Hrvatskoj vrsi necuveni genocid nad spskim narodom, da Crnoj Gori nema spasa ni opstanka ako ne bude uz Srbiju i sa Srbijom. Takvim jezikom, na zalost, danas u Crnoj Gori govore i radio i televizija. Visi oficiri jos nazvane jugo armije svakodnevno drze govore i sire u narodu notorne lazi i izmisljotine beogradske stampe. Tako neki pukovnik u Trebinju iznosi, i to javno, kao istinit podatak da pripadnici Zbora narodne garde i mupovci prave ogrlice i nizu niske od otkinutih prstiju srpske djece. Crnogorci su i u takve blasfemicnosti povjerovali i krenuli da svete sprstvo i da “oslobadjaju” Konavle i Dubrovnik od ustasa i Kurda. Krenuli su poletno i bezumno, dosli na polozaje i odmah poceli da ginu! Glavom su platili onu svoju bezrezervnu vjeru u beogradsku stampu i njihovu cetnicku “Pobjedu”. Dokle, pobogu, Crnogorci?! Svoji ste i na svome, a kada cete vec jednom biti svoji i u samima sebi?

* * *

Danima se pripremam da se negdje sklonim. Prijete mi sa svih strana. Pogotovo mi prijete od objavljivanja Pisma izvinjenja hercegovackim Hrvatima i Muslimanima. Mislio sam da znam sve o surovosti jednog soja Crnogoraca, narocito onog priprostog i ideologiziranog komunizmom ili cetnistvom, svejedno. Za takve je svaka ideologija razbijanja glava i punjenje jama svojim bliznjim, pa i najblizim, sjetimo se samo proslog rata. Konacno sam shvatio da, ipak, nijesam sve do onih dana znao pravo lice tog dijela moga naroda, iako me vec godinama pljuju, blate, klevecu i pogane podizuci na mene nezamislivo prljave hajke, dva puta su mi i stan kamenovali. Mislio sam da nema toga sto mi nijesu ucinili. Jos im je ostalo da pucaju u mene, vec su i pucali, ali, na srecu, i promasili. Prevario sam se. Takav soj ili tip ljudi u necovjestvu ne zna za granice. Od objavljivanja Pisma u hajku su se ukljucile i zene, navodno majke i sestre onih vojnika - rezervista i dobrovoljaca koji su se ponasali gore od ijednog okupatora u onim dijelovima Hercegovine gdje pretezno zive Muslimani i Hrvati. Takvih psovki, takvih skarednosti, toliko prijesnog prostakluka i divljastva nijesam nasao ni u onoj najnizoj vrsti literature. Te masne psovacice su vecinom iz Niksica ili okoline, zapravo sa tog govornog podrucja. Boze, sto sam dozivio, i sto cu tek dozivjeti samo zbog toga sto sam osudjen kao pisac i covjek da govorim istinu, sto nijesam genocidni svetosavac, sto Hrvate, Muslimane i Albance osjecam bliskim, sto ih javno podrzavam u naporima da se definisu izvan ovakve Jugoslavije, koja nije nista drugo do samo privremeno ime za Veliku Srbiju, sto sam Crnogorac - Dukljanin, a ne Srbocrnogorac, a ne srpska sluga, Milosevicev telal i trubac.

* * *

Maloprije Kaca i ja, prateci treci dnevnik Televizije Crne Gore kao posljednju vijest cusmo, i ne iznenadismo se, da je danas Vise javno tuzilastvo u Titogradu podnijelo Visem sudu zahtjev za sprovodjenje istrage protiv mene. Podnijet je i zahtjev za odredjivanje pritvora. Kad je Kaca iz televizijske vijesti razabrala da je zatrazeno i odredjivanje pritvora jednostavno se sokirala, potpuno se paralisala, uz to i bukvalno zanijemila. Potrajalo je to najmanje minut ili dva. Bili smo sami, nevjerojatno ali je zaista tako bilo. Poceli su oni teski dani, mozda najtezi, kada se kod nas malo dolazi, prijatelji nas izbjegavaju, izuzev onih najhrabrijih, jer znaju da se na nas stan motri, a da je u stanu, izgleda, sve ozvuceno, cak i kupatilo i spajz, jedan nas prijatelj tvrdi da su i balkoni ozvuceni. To mu je, naravno, kazao nas covjek iz crnogorskog MUP-a. Bili smo sami. Balsa je rano juce otisao na Cetinje da nakon jednomjesecnog boravka u Firenci vidi brata, koji se negdje tamo, ili u primorju, krije od vojne policije. Nece da ide u Adzicevu vojsku i ne zeli biti “crnogorska” prethodnica srpskom osvajanju i razaranju Dubrovnika. Uzgred, ili ne bas uzgred, Balsa treba s knjizevnikom Miloradom Popovicem izvidjeti postoji li na Cetinju ili okolini mogucnost za moje duze sklanjanje. To je planirano i prije pokretanja krivicnog postupka protiv mene. I Mladen Lompar i Milorad Popovic su u ovim teskim trenucima ostali prijatelji. Ima dosta prijatelja koji me od straha trenutno zaobilaze, da ne kazem izbjegavaju. Medju takvim prijateljima i dr Vukic Pelevic, knjizevnici Zuvdija Hodzic, Rajko Cerovic i jos nekoliko dragih prijatelja i kolega. Sreten Asanovic, Momir M. Markovic, Sreten Perovic, dr Sefket Krcic i Fehim Kajevic dolaze redovno. Kada je objavljena vijest o pokretanju krivicnog postupka prvi se telefonom javio Mladen Lompar. Bio je zaprepasten. I rodbina se svakog trenutka javljala, javile su se sestra Jevrosima i Slobodanka, naravno vec uplakane. Javio se i Caslav iz Budve. Rekao sam Kaci da svima izuzev mojoj majci odgovori: Gdje ste bili do sada, postovana rodbino?! Ona je to tesko prihvatila, ucinilo joj se dosta grubo sa moje strane. Nijesam imao vremena da rodbini objasnjavam sto se desava, a malo sam bio i povrijedjen njihovom nepaznjom prema meni i mojima svakodnevnim nevoljama. Oni jos nijesu shvatali da je Crna Gora zaista ugrozena, a meni da prijeti ozbiljna opasnost, pa i mogucnosti da budem likvidiran. Te noci su uglavnom svi shvatili i konacno razumjeli sto se desava i kakvu ja to borbu vodim. Lale i Branislav se ni ove noci nijesu javili, strah, sto li?! Od kada je izbila afera s Pismom hercegovackim Hrvatima i Muslimanima, niko od rodbine, ama bas niko, izuzev brata Slobodana i stare majke, nije nazvao da me upita o cemu se to radi i kuda sve to vodi. Takva je gotovo sva moja rodbina, izuzev najuze porodice: oni se tek kad dodje do najgoreg zainteresuju, upanice i rasplacu, a tada mi takva njihova pateticna stanja i reagovanja samo smetaju. Sva moja rodbina, kad je rijec o Crnoj Gori, i misli i osjeca isto kao i ja. Razlika je samo u tome sto oni jos ne shvataju dokle je posrbljavanje Crne Gore doslo i kakvi su sve poslovi vec posvrsavani.

* * *

Kaca i ja smo odmah donijeli odluku da se negdje jos u toku noci sklonim. Nikako im ne pasti u ruke. I Kaca me je u tome svesrdno podr‘ala. Naravno da mi nije bilo svejedno kada sam cuo sto mi se priprema i na sto se sve vlast, to jest pucisticki re‘im, odlucila. Zabrinulo me je ono “da se odredi pritvor”. Ne ide mi se u njihov pritvor i zatvor, tamo se najlakse inscenira “samoubistvo” ili “ubistvo” u “nervnom rastrojstvu”, kako se to uobicajeno formulise u totalitarnim re‘imima, a ima toga i u onim drugim re‘imima s visepartijskim sistemom i zavidnom demokratijom. Proces me ne bi uzmenirio, naprotiv, u normalnim uslovima takav bi proces dobrodosao da ih javno raskrinkam, da ih prislonim na sramni stub nacionalne izdaje, da se od optu‘enog pretvorim u tu‘ioca!!! Formulacije u saopstenju su zaista smijesne, s pravne strane i s pravne tacke gledista cak imbecilne: “Izazivanje nacionalne, rasne i vjerske mr‘nje”! Za tako sto treba optu‘iti komandni kadar one crnogorske jedinice rezervista i dobrovoljaca, koja se u Hercegovini ponasala kao kaznena ekspedicija. Ta je jedinica na svakom koraku svojim nevojnickim ponasanjem i sovinistickim postupcima izazivala nacionalnu mr‘nju. Takve je trebalo optu‘iti, a prije svega generale Ereniju i Strugara, a ne mene, koji sam se i kao pisac i kao covjek izvinjavao za sve njihove gadosti sto su ih tamo pocinili. “Povreda ugleda SFRJ”! Zar visem tu‘iocu i njegovim naredbodavcima nije jasno da se jednoj dr‘avi bez ikakvog ugleda, dr‘avi koja vise prakticno ne funkcionise kao dr‘ava, ne mo‘e povrijediti ugled, a u mom se “Pismu” Jugoslavija kao dr‘ava i ne pominje. “Povreda ugleda Republike Crne Gore”!!! Prilicno komicna optu‘ba i konstatacija, uz to i tragicno besmislena i neodr‘iva, s pravne tacke gledista veoma smijesna i ‘alosna, jer se bavi politickim a ne pravnim premisama. Ja sam tim Pismom hercegovackim Hrvatima i Muslimanima branio ugled Crne Gore i Crnogoraca, spasavao ga od onih koji su taj ugled, a i dr‘avu Crnu Goru, bacili pod noge i na sve crnogorsko pljunuli. Zbog stvarnog rusenja ugleda Republike Crne Gore treba optu‘iti crnogorske puciste, a prije svih Momira Bulatovica, Mila Djukanovica, Branka Kostica, Svetozara Marovica, Milicu Pejanovic, todora Bakovica, Pavla Bulatovica, Radoja Kontica, Blagoja Lucica, Zorana Zi‘ica...
Naravno, na tu optu‘enicku klupu ce jednom morati sjesti i onaj dosta isprazni komunisticki i radnicki demagog Drago Sofranac, onaj sto se citavog ‘ivota smucao po partijskim komitetima, opstinskom i centralnom, sto nikad nista nije znao osim da prima i daje direktive. Republiku Crnu Goru nijesam ja sveo i doveo na status Trece Srpske Pokrajine, nego oni, a to je tek povreda ugleda Crne Gore i crnogorskog naroda, crnogorske istorije i svega crnogorskog. Cetvrta generacija crnogorskih komunistickih mediokriteta morala se prikloniti takodje cetvrtoj generaciji srpskih komunistickih mediokriteta i poslati njihove sluge, jer su srpski komunisticki mediokriteti, iako komunisticki, iako mediokriteti, u odnosu na neke crnogorske kvaziepske pokvarenjake, la‘ove i defraudante - kud i kamo sposobniji i vitalniji. Uostalom, srpski komunisticki mediokriteti su stvorili ove crnogorske, doveli ih na vlast da im budu u svim neprilicnim prilikama prislu‘ni i pri ruci.

***

Iskreno govoreci - proces mi i te kako odgovara, ali bez pritvora do konacne presude, a tada bi mi i zatvor odgovarao. Red je vise, a i vrijeme je, da Crnogorci, ili bar neko od Crnogoraca, robuje malo i zbog Crne Gore i crnogorstva. Dosta smo robijali zbog majke Rusije i macehe Srbije...
Cim je dosla sebi Kaca je pronasla ovaj moj vec poodavno spakovani veliki i vazda za bjekstvo pripremljeni kofer. U njemu je uglavnom bila moja ljetna garderoba i dva klasicna odijela. Tek sam kasnije vidio da Kaca, valjda od soka, nije stigla da u mom koferu promijeni godisnja doba. Sjetili smo se nasih dragih, i sigurnih, prijatelja u gradu kojeg cu u ovom zapisivanju zvati Starograd. Kaca je vec danima s nasim prijateljima u Starogradu u sifrantskim telefonskim dogovorima da se negdje u gradu ili okolini nadje pristojno i sigurno skloniste za mene. Dok me Kaca opremala, a ja joj, dosta nervozno, davao razna uputstva dosao je moj brat Slobodan, jos ne znajuci sto je u televizijskom dnevniku objavljeno. Cim je cuo o cemu se radi i sto mi se priprema i on je bio za to da se negdje sklonim, i to u toku noci, zapravo odmah, da nas bulatovicevi policajci ne preduhitre. Krenuli smo Slobodanovim kolima u namjeri da u toku noci stignemo kod Ozane i Djurdja, uglednih gradjana Starograda i nasih odanih prijatelja.
U Starograd smo dosli odmah iza ponoci. Imali smo srece: ustavila nas je samo jedna policijska patrola. Prepoznali su Slobodana, namene se nijesu ni okrenuli, pitali ga kako je, kuda ide i nista drugo. Mora da nijesu gledali treci tv dnevnik. Ozana i Djurdje su me vec ocekivali. Docekali su nas kako se samo u velikoj nu‘di prijatelji docekuju: tiho, obazrivo, vise nego srdacno i, naravno, veoma zabrinuto. Slusali su treci tv dnevnik, pritvor je i njih jako iznanadio. I Ozana i Djuradj su misljenja da im ni po koju cijenu ne smijem u ruke pasti. Cim smo popili kafu krenuli smo Slobodanovim kolima, s nama je posao i Djurdje, tamo gdje cu biti sklonjen, a sklonjen sam evo, u kuci M.B. na samoj periferiji Starograda. Kaca je dvokatnica sa supermarketom u prizemlju i velikim fudbalskim igralistem iza kuce. Djuradj nam je usput kazao da je M.B. posteni prvak svoga naroda, ugledni domacin i pripadnik reformisticke partije. M.B. nije bio u kuci. Djuradja, a ni mene i Slobodana to nije iznenadilo, vjerovali smo covjeku, po imenu Arslanu, koji nas je prihvatio kao svoje najrodjenije. Znao je sve o meni. Arslan nas je primio u ime M.B., i u njegovo je ime obavezu preuzeo. Arslan je najodaniji i najva‘niji M.B. covjek, on je i poslovodja svih njegovih znacajnih poslova, pa i ovog. Srdacno nas je docekao. Sve mu je bilo jasno, a nista nije pitao ni Djurdja ni mene. Odveo nas je na drugi sprat gdje smo Slobodan i ja od nekoliko soba izabrali pristojnu sobu za moj boravak. Djurdje i Slobodan su odmah otisli. Arslan mi je u medjuvremenu pripremio divnu kafu. Taj momak nocu spava, gleda televizor, cita Tolstojevog Had‘i Murata, cuva kucu, a od nocas i mene. Danju malo prilegne. Koscat je, sna‘an i hrabar. To sam odmah zakljucio. Voli rizicne poslove, uloge i radnje.

* * *

Prva noc u skrovistu. Kuca je izvan grada, sa istocne strane. Samo smo Arslan i ja u kuci: on na prvom, a ja na drugom spratu, prva soba s lijeve strane. U sobi imam veliki sto, krevet, nahtkasnu i ormar. Tu je i moj mali baterijski radio, sjetio sam se da ga ponesem. On mi je sada ovdje, uz Arslana, jedini nocni prijatelj, danju ce mo‘da neko i navratiti. Prva moja noc u ‘ivotu kada se moram kriti i biti u skrovistu, sakriven od svih osim od Ozane, Djurdja i mojih najbli‘ih. Za sada samo Slobodan zna gdje sam. Kaca ce, vjerojatno, sjutra ili prekosjutra doci, morace, znam ja nju. Javice se Ozani i Djurdju, oni ce je dovesti. Mora biti izuzetno oprezna, svaki ce joj korak uhoditi, pratice je kuda god krene.
Nijesam uspio da ponesem nista za citanje, a ja bez citanja ne mogu zaspati, to bi bilo u‘asno mucenje, uzimanje lexilijuma... Silazim na prvi sprat da potra‘im Arslana ne bi li mi on nesto za citanje dao, kakvu novinu ili knjigu. Nocas bi, u takvoj sam situaciji, i “Pobjedu” citao. Arslana zaticem gdje gleda talijanski televizijski program. Cim je osjetio da silazim skocio je, docekao me na nogama. Pita me hocu li da mi skuva kafu. Odbijam, ka‘em mu da ne mogu zaspati ako nesto ne procitam. Ka‘e mi da tu nema ama bas nista za citanje osim ove knji‘ice i pokaza mi rukom na sredinu stola gdje uocih Ilijadu zelenih kartonskih korica, izdanje za skolsku lektiru. Uzecu knji‘icu da me nocas zabavi, ne spava mi se, ka‘em Arslanu, misleci da on ne zna o kakvoj se knji‘ici radi. - Uzmi - rece Arslan - ja je citam kad televizor zasnije‘i. Ta je knji‘ica mnogo slicna Gorskom vijencu, samo je mnogo dosadnija i nema Turaka. Nikako ne shvatam, gospodine Jevreme - rasprica se Arslan - ko je ko i sto je ko kome, ko je cija svojta u toj Ilijadi. Nekome je otac Div, a nekomo neki Bog. Utuvio sam samo da je onaj Ahilej sin nekog Peleja, a taj Pelej je sin Eakov, a rodjeni brat onog strasnog kralja Telamona, a Ahileja je dobio u braku s boginjom Tetidom. Tu se, gospodine Jevreme, pravo reci ne zna koje je Bog a ko obican covjek, izmijesani su ljudi i Bogovi i medju njima je mala razlika. A oko cesa se biju to ni oni ne znaju. Izgleda zbog ‘ene, i to neke prelijepe robinje Brisejide, koji je Ahileju oteo onaj vrhovni vojskovodja Agam ili tako nekako. Meni se cini da je Ahilej najbolji covjek u toj Ilijadi, jedini kojemu su na‘ao ucinili i Bogovi i ljudi - preprica mi Arslan po svome Ilijadu. Jedva sam se uzdr‘ao da se slatko ne nasmijem, a trebao sam. Ne znam kako bi to Arslan shvatio.
Pokusavam citati Ilijadu, hocu da se vratim u desetu, to jest posljednju godinu trojanskog rata, u onih burnih tojanskih pedeset dana. Nikako ne ide, odla‘em knjigu, gasim svjetlo, tra‘im po radio skali Radio-Zagreb, ne bi li cuo sto se na bojistima desava, jesu li pali Vitaljina i Konavli, da li se moja Gruda jos dr‘i? Na radio skali samo muzika, i to ona divna, klasicna. Nadam se da cu uz takvu muziku zaspati, da ce me san prevariti i odvesti u svoje nicim omedjene prostore. Stalno sam mislju i osjecanjima u porodici, medju svojima. Mislim na Balsu. Da li se vratio s Cetinja. Nije trebao ni ici, ne mo‘e se ni na Cetinju, ni oko Cetinja, niti igdje u tom dijelu Crne Gore pronaci sigurno skloniste, tamo se svim nasim ljudima prati svaki korak, tamo hiljada policijskih i dostavljackih ociju motri na jedne nase oci. Tamo oni poput nekog Radojice Radovica i slicnih narodnjaka, Amfilohijevih slugu i rukoljubaca, dostavljaju sve sumnjivo direktno ministru unutrasnjih poslova, vazda pijanom Pavlu Bulatovicu, i njegovom pomocniku Maksimu Koracu, zvanom Ziletic. Maksim taj Korac je jedan od rijetkih Crnogoraca koji je u bivsem re‘imu pokrao partijsku clanarinu. Crnogorci se, pa ni crnogorski lupe‘i, nijesu usudjivali krasti partijsku clanarinu. Njima je to licilo kao kad bi pokrali manastirske pare i to sa svetog cifota. Da se zna, u Crnoj Gori se samo Maksim Korac usudio zavuci ruku u partijsku blagajnu. Za Pavlove i Maksimove dostavljace, kao i za Pavla i Maksima, sve je nase i nasko sumnjivo, sve od, recimo, crnogorske kape bez ona srpska cetiri ocila pa do one crnogorske rakijske case sa stopom!

* * *

Kaca je prosle noci, negdje oko ponoci, posjetila, u njegovom titogradskom stanu, naseg sigurnog prijatelja Djerdja Daku Decaja, Albanca. Pitala ga da li bi me mogao negdje u Malesiji kod njegovih prijatelja na sigurno skloniti. Djerdj Daku Decaj je Kaci rekao da u Malesiji nema kuce koja me ne bi rado primila i sakrila, ali da on, ipak, takvu odgovornost ne smije preuzeti, jer je i Malesija, kao i ostala Crna Gora , naceta ili dobro prosarana strasnom dostavljackom bolescu, re‘imskim dousnistvom iz onog proslog komunistickog perioda, a ovaj je komunisticki period u Crnoj Gori jos gori i opasniji. Djerdj Daku Decaj je Kaci ponudio svaku drugu pomoc, ali odgovornost za moje skrivanje nije smio preuzeti ni zbog sebe, ni zbog Malesije. Sasvim sam razumio mog dragog prijatelja Djerdju Daku Decaja i mislim da je Kaci rekao pravu istinu.

* * *

Kako je nocas Kaci? Navikla je ona da me nema kuci, ali je prvi put da bje‘im iz kuce od zatvora, odnosno pritvora koji je vec odredjen. Da li su vec Bulatovicevi policajci u nasem stanu? Pretresaju li sve sumnivo, a u nasem je stanu, za njih, sve sumnjivo i opasno. Sve ono do sada, pa i oni pucnji, kamenovanje stana i lomljenje prozora, bilo je samo upozorenje, njihova nada da ce me zaplasiti, da cu se umiriti i odustati od javnog suprotstavljanja njihovom pucistickom re‘imu i posrbljavanju Crne Gore. Kad su vidjeli da im to kod mene nije proslo, rijesili su da me hapse i sudski gone, ako je samo to u pitanju!
Nigdje sna, ni Ilijada me ne mo‘e uspavati, Ahilejev gnjev me cini jos budnijim. Pokusavam primijeniti sve sto znam o nesanici.

 

3. X 1991.

 

Radio Crne Gore javlja o brzom napredovanju jugo vojske i rezervista. Neki Slavisa Djordjevic i Milenko Vico, novinari sa genocidnom psihologijom, taj agresorski pohod na Hrvatsku nazivaju oslobodilackim cinom, progonjenjem ustasa, Kurda i stranih placenika, kojih su, kakve lazi! - puni Konavli i Dubrovnik. Po radiju ispada da je Vitaljina juce pala, a u toku noci i dva gornja konaovska sela. Moguce je. Znam ja da se ni Konavljani, ni Dubrovcani nijesu valjano pripremili za rat. Doduse, njima se gotovo nemoguce pripremiti za uspjesnu odbranu Konavala i Dubrovnika. Kako braniti Dubrovnik kada ga jedna savrseno tehnicki i bojevno opremljena armija tuce s mora, kopna i vazduha?! Konavli se, meni se bar tako cini, mogu braniti, ali ne u Konavlima vec gore prema Hercegovini, ako bi se na vrijeme zaposjela sva ona brda, zaposjela i minirala. Ipak, ja ne vjerujem da ce Konavli tako brzo pasti. I ako padnu, to nece biti samo njihova greska, greska nepripremljenih Konavljana. Neki su visoki zvanicnici, jos prije neki dan, uvjeravali Konavljane da ce oni biti postedjeni rata. Konavljani su u to iskreno vjerovali. Kakva zabluda, odnosno losa procjena, i zvanicnika i Konavljana!
Nakon teske i nesane noci i najsuncanije jutro, pa i na ovako kao dusa mekom jugu, ucini vam se tmurnim i depresivnim. Ja sam i tmuran, i taman, i depresivan, a ne ovo blago jutro koje je, kroz sirom otvoren prozor za juzne strane, мada mi je moj cuvar Arslan takav luksuz strogo zabranio, uslo u moju sobu i napunilo je ozonom. Prvo sto sam vidio, kada sam iz nesna ustao bilo je plavo-bijelo nebo tamo iznad onog dukljanskog grada koji je imao crkava koliko i godina dana. Tu je i Bodinova Jakvinta imala svoju pricesnu crkvu. Na pricest je dolazila u pratnji onih njenih sedam Normana, sina Arkirisija, kcerke Makrine i druzbenice Sandine Ermije. U Jakvintinoj pricesnoj crkvi ispovjednica je bila monahinja Bela, sto je rijetkost za to vrijeme. U kasnijim periodima zetsko-crnogorske crkve ne zna se za slican slucaj zenske ispovjednice. Da li je nasa kraljica Jakvinta svojoj ispovjednici Beli ikada priznala onu navodnu epizodu zbog koje ju je jedan mnogo luzgavi Vizantinac opricavao na nekoliko dvorova? Nasa kraljica je, toboze, poslije jedne burne noci s mladicem iz Gornje Duklje, u svoj zlatnokoricini kvaderno zapisala: “Kceri moja, Makrina, nocas sam u loznici imala takvog mladog Dukljanina, kakvog bih samo tebi pozeljena kada odrastes“. Lijepo od nase Jakvinte, iako je, a vjerovatno jeste, izmisljeno. Mozda sam ja gospodju Jakvintu zbog takvih biografskih detalja i zavolio. Jos kad bi taj mladi Dukljanin bio iz moga roda, odnosno ja iz njegovog!
Kako su Kaca, Balsa i Damjan jutros osvanuli? Majka Gorka bi rekla “osamnuli”. Kako je njoj jutros kad sve zna? Znaju gdje sam, ali ne znaju kako mi je i da ce me nesanica dotuci. Ne pomazu ni moj lexilium ni Zogovoceve crne ovce. Vjerujem da ni oni nijesu, kako se ono kaze, oka sklopili. Prvi put su i oni i ja u ovakvoj situaciji. Mi smo, na neki nacin, i pored moje dosta teske prirode ili naravi, sve do Balsine bolesti bili prilicno srecna porodica, a od Balsine operacije najsrecnija - nas Backo je, a i mi s njim, pobijedio u najstrasnijem duelu - Bolesnika bez bolesnicke psihologije protiv Bolesti koja brzo razara i one najotpornije psihe! Najgroznija su ona pitanja susjeda i ostalih poznanika na koja Kaca jutros mora odgovarati: Sto ce to Jevremu kad ima nacionalnu penziju? Itd...
Sanija, radnica u kuci koju Arslan cuva, donijela mi obilat dorucak: bokal toplog mlijeka, pola grude mladog sira, dobro parce salame i crnu kafu. Sanije je mlada i bistra djevojka, lijepa je i razgovorljiva. Odmah mi je kazala da zna ko sam i da nikome, cak ni njenim ukucanima, nece reci gdje se krijem. “Ovdje ne bi niko prokazao onoga koga ova vlast godi” - kaze Sanija. Milo mi je ako je tako - kazem Saniji. Smijulji se i konstatuje da sam “na televizoru” mnogo stariji. Oko deset sati Sanija mi je donijela i drugu crnu kafu. Zatekla me je gdje pisem. Postajala je uz mene i prosaputala: “Moj babo veli da od velikog pisanja boli glava, a moze se i fiksirati”. Moze, moze - kazem Saniji i lijepo je pogledam neka vidi da jos nijesam fiksirao, a njoj se moze uciniti i da jesam. “Cuvaj se, Jevreme” - zamoli me Sanija kao da sam joj iz roda. Za rucak mi je donijela gulas s pastom, naravno iz konzertve, uz to i hladnu bocu piva. “Svako te pice sljeduje dok budes ovdje, a sa hranom smo potpuno konzervirani, tako je rekao Arslan” - obavjestava me Sanija. Zahvaljujem Saniji mnogo vise na razgovoru nego na posluzivanju. “Nista, nista” - kaze Sanija - “samo da te oni iz Titograda ne nanjuse i trsluce”.
Odmah iza rucka Arslan mi je donio danasnju “Pobjedu”. Na trecoj strani stoji istaknuto velikim blok slovima:
ISTRAGA PROTIV JEVREMA BRKOVICA
- Vijest glasi: “Titograd 2. oktobra - Vise javno tuzilastvo u Titogradu podnijelo je Visem sudu u Titogradu zahtjev za sprovodjenje istrage protiv Jevrema Brkovica iz Titograda zbog osnovane sumnje da je izvrsio krivicno djelo izazivanja nacionalne, rasne i vjerske mrznje, razdora ili netrpeljivosti iz clana 134. KZ SFRJ, u sticaju sa krivicnim djelom povrede ugleda drzave SFRJ iz clana 157. KZ SFRJ, sa krivicnim djelom povrede Republike Crne Gore iz clana 89 KZ RCG. Na osnovu rezultata predkrivicnog postupka, kako se navodi, proizilazi osnovna sumnja da su ova krivicna djela izvrsena pisanjem pisma pod naslovom “Nijesu to Crnogorci”, objavljenog u Slobodna Dalmacija od 24. septembra 1991. godine”.
Dakle, postaje sasvim jasno da su pucisti rijesili da idu na definitivan obracun sa mnom kako bi zaplasili sve one, a njiih nije malo koji drugacije misle. Oni su toliko zaslijepljeni Akademijinom (SANU-u) i Milosevicevom doktrinom ratnih ciljeva Velike Srbije da vec sebe vide kao ratne pobjednike i heroje, dakako. Oni su stvarno uvjereni da vec sa svojim protivnicima mogu ici i na ovakvu vrstu obracuna. Ovo je samo dokaz vise da se zaista radi o malim poslusnicima bez ikakvog politickog i intelektualnog personaliteta, o ljudima koji ne razmisljaju svojom glavom ni kada nekoga mrze ili progone. Njihovi mozgovi su u ovako dramaticnim i sudbonosnim trenucima za Crnu Goru izvan svake upotrebe, za njih misli njihov svemocni vozd: situacija posve identicna onim staljinistickim likvidatorskim situacijama.
Dobio sam prvu Balsinu poruku.
Popodne su me posjetili Ozana i Djuradj. I oni su mi donijeli dosta hrane, i to “nekonzervirane”. Ozana se sjetila da mi donese i dvije bijele platnene salvete. Djuradj mi kaze da se rat na dubrovackom frontu razbuktava, da se Konavljani dosta dobro brane (mada je Konavle gotovo nemoguce braniti), da vojna policija po Starogradu (Baru) i okolini mobilise sve sto moze pusku nositi, poziva u sveti rat protiv Hrvata i katolicanstva. Sa Kacom su se culi i u siframa razgovarali. Oni su shvatili da ce ona nocas ili sjutra doci kod njih, a onda s njima kod mene. I Ozana i Djuradj su veoma oprezni. Starograd je zahvatila takva antihrvatska histerija, antihrvatska i anticrnogorska, da se svako ko drugacije misli i osjeca mora ozbiljno cuvati. Po Starogradu idu cetnicke trojke i troprsto krste i pokrstavaju svakog ko im se sumnjivim ucini. Glavne kolovodje su onaj tankogrli pop Femic, novinari Radio Starograda i Starogradskih novina - cetnickih od prve do zadnje strane. Najgrlatiji je u mrznji, pakostima, ratnom huskastvu, pokvarenosti, srbovanju i anticrnogorstvu novi nacelnik starogradske policije, inace poznat kao covjek bez i trunka karaktera, ponosa i casti, uz to i lako padmitljiv u profesiji koju je do nedavno obavljao: bio je dousnik svih starogradskih policijskih garnitura jos od kada je napunio petnaest godina. Takav je bio svako njegov od kad se za njih zna, a zna se od kad je u Starogradu i Crnoj Gori dousnistvo uzelo maha. Danas je ta beskrupulozna spodoba oslonac pucistickog rezima u Starogradu i okolini.

(prva Balsina poruka)

1. Sa Cetinja sam dosao dva minuta nakon tvog i Slobodanovog odlaska iz naseg doma. U pitanju je bio nesporazum: nijesam ni pretpostaviti mogao da ce se dogadjaji ovako brzo odvijati.
2. Cim sam dosao i saznao sto se dogadja poduzeo sam - uz nesto kamenica u prozore sa ulice - slijedece: Kaca je vec bila obavijestila Tunja, Biseru Vranic i akademika Pavla Mijovica. Ja sam od 11 do 2 sata poslije ponoci obavijestio nekoliko licnosti koje sam mogao telefonom dobiti (Beogradu, Sarajevo, Skoplje i Pristina): Bogdana Bogdanovica, Ivan Djurica, Miodraga Vukmanovica, Fahrudina Radoncica, Kruna Malenicu, Dragana Nikolica iz Skoplja, Kola Casula, Skeljzena Malicija - koji je preuzeo da obavijesti sve nase prijatelje na Kosovu - Dragana Veselinova, Biljanu Jovanovic... Svi su, bas svi, izrazili potpunu solidarnost i zgrazavanje nad ovim potezom vlasti u Crnoj Gori i svoju spremnost da pomognu koliko mogu... Biljana Jovanovic ce na jednom alternativnom mitingu, gdje ce se traziti Miloseviceva ostavka, kao glavnog krivca za rat, govoriti i o tvom slucaju. Prenosim srdacne pozdrave svih, posebno Bogdana i Dragana Veselinova.
3. Danas u podne akademik Muhamed Filipovic Tunjo ima konferenciju za stampu sa koje ce biti upucen apel javnosti i rukovodstvu Crne Gore da se garantuje bezbjednost Jevremu Brkovicu i njegovoj porodici.
4. Obavijesten je i gospodin Stjepan Kljujic, zna i da je izdat nalog za hapsenje. Vijest ga je potresla i ogorcila
Volimo te K(aca) i B(alsa)

P.S.
Prenosim ti Damjanovu poruku sa Cetinja:
Stari moj, ne mogu doci, do Titograda nije bezbjedno. Balsa ce ti prenijeti poruku. Ne brini, ovamo je bezbjedno. Sve sto namjeravas uraditi prvo stani i sjeti se mene (tvoje kucne opozicije) pa jos jednom skontaj, a onda ozezi! Razbice nam Dubrovnik, ali Dubrovnik je vjecan. Ici cemo mi jos tamo kod nasih dragih prijatelja. A sada te, dragi oce preklinjem da se negdje sklonis i ostanes neko vrijeme. Svi tvoji prijatelji na Cetinju misle da si u zivotnoj opasnosti. I oni te mole da se sklonis, da nestanes iz Titograda. Djiko, Tomo Pocek, Boro i mnogi drugi su ozbiljno zabrinuti. Za mene ne brini!
Tvoj D”.

Balsa i Kaca dobro rade. Vuku sve prave poteze. Damjan ne zna da sam se vec sklonio. Samo da njega ne dignu. Mora uciniti sve da ne ode na dubrovacki front. To bi bio moj definitivni kraj: moj sin u vojsci koja napada Konalve i Dubrovnik! Ne, sine, ne, ni po cijenu zivota!

 

Samo da mi se na Damjanu i Balsi ne osvete! Nasa crnogorska surovost i mrznja, bezobzirnost i krvozednost mogu ici do najneljudskijih oblika osvete i unistenja, do varvarstva. Tako sto je moguce narocito u vremenu kada sve nenormalno izgleda normalno, sve nemoguce mogucim, kada se casne i necasne radnje ne razlikuju, kada je sve nedozvoljeno dozvoljeno, kada su policija i kriminalci u dosluhu, a partija na vlasti njihov zastitnik i naredbodavac. Ko je mogao pomisliti da ce Crna Gora, pri samom kraju dvadesetog vijeka, dozivjeti ovakvo moralno posrnuce? Doslo je do takvih izoblicenja zakonitosti i pravne drzave, doduse Crna Gora nije nikad bila pravna drzava, da stampa igra ulogu najgore policije, a policija je u direktnoj sprezi i funkciji omogucavanja kriminalnih radnji najokorjelijih kriminalaca, poduzimaca najsumljivijih poslova, radnji i svercersko-krijumcarskih poduhvata, a sve to u ime vladajuce stranke i njenog odrzavanja na vlasti. Svjedoci smo uzasnih politickih amoralnosti, nezakonitosti i neustavnosti. Sve je to moguce u drustvu gdje aktivni kriminalci, ljudi iz kriminalistickih kartoteka, zauzimaju visoke drzavne polozaje, postaju sefovi policijskih uprava, pa i ministri. Crna Gora je ponovo besudna zemlja, mozda besudnija nego sto je ikada bila. Sudjeno nam je da zivimo u besudnoj zemlji, najdrazi moji!

 

5. X 1991.

 

Gornji Konavli su, po Radiju Crne Gore, vec pali u ruke agresorske vojske. Rezervisti i cetnicke grupe iz Hercegovine i Crne Gore pale i zare po selima Dubravki, Banima, Vodovodjama i Picetama. Pale, razaraju i pljackaju. Radio Crne Gore i njegovi novinari ovaj sramni pljackaski pohod na Konavle i Dubrovnik nazivaju “oslobodilackim pohodom”. Od koga to oni “oslobadjaju” Konavle i dubrovacku okolinu? Od Konavljana, zapravo oslobadjaju Hrvatsku od Hrvata! I agresorske brigade im se zovu po licnostima i brigadama iz proslog oslobodilackog rata: “Sava Kovacevic”, “Veljko Vlahovic”, “Peta Crnogorska”... Kakvo ponizenje i zloupotreba i licnosti i brigada. Bilo bi mnogo adekvatnije nacinu ratovanja i ponasanja da se te pljackaske jedinice zovu: “Gvozdeni puk”, “Pavle Djurisic”, “Bajo Stanisic”, “Blazo Djukanovic”, “Jakov Jovovic” i “Djordje Lasic”. Sve su ovo imena najzloglasnijih crnogorskih cetnickih komandanata iz drugog svjetskog rata, a “Gvozdeni puk” je bila najelitnija cetnicka jedinica kojom je komandovao Pavle Djurisic, jedini jugoslovenski kvisling, uz vladiku Nikolaja Velimirovica, kojeg je Hitler odlikovao Gvozdenim krstom!
U Starograd, kaze mi maloprije Arslan, vec stizu kamioni iz Konavala puni popljackane robe. Ima tu svega: namjestaja, razne tehnicke robe, kafanskih stolova i kompletnih sankova, staklenog, porculanskog i metalnog posudja, ima zavjesa, carsava i posteljina, ima frizidera, sporeta i mnostvo alata iz stolarskih radionica i autoservisa. Neki Starogradjanin, iz vladajuce stranke i bliski rodjak sefa policije, dotjerao je 150 dobro osusenih lanjskih prsuta. Taj se zali da je on i lose prosao u odnosu na neke Niksicane, koji su opljackali i posakrivali, da kucama ekspeduju, hiljadu prsuta, i to kakvih, iz kuce jednog bogatog Konavljanina cija je kuca blizu Konaovskih dvora. Zna se, taj Starogradjanin je ispricao, a Arslan cuo, da su dva Budvanina, trojica Titogradjanina i neki Rajovic iz Niksica, razmontirali i svojim kucama otpremili 27 klozetskih solja! Cudno! Sto se to desilo s jednom etikom i jednim mentalitetom, koji se, nekada drugacije ponasao. Ako je bilo onih, a bilo ih je, nije da nije, sto su pljackali svoje susjede, pljackali su, odnosno plijenili, najcesce ovce, konje i volove, nikada pokucstvo, mobilje i takve grozno kompromitujuce sitnice.
Sanija se razboljela, dobila je blagu upalu pluca. Poslao sam joj kutiju antibiotika - palitrex, koji je veoma slican pentraxilu. U mojoj prirucnoj apoteci ima svega, nigdje i nikada se od nje ne odvajam. Neki moji zagrebacki prijatelji su me ljetos uvjeravali da je samo genijalni slikar Dimitrije Popovic veci hipohondar od mene. To mi je s par izuzetnih detalja potvrdila i njegova divna supruga Jagoda i to u avionu kada smo iz Zagreba letjeli u Dubrovnik.
Arslanov dorucak je jos obilatiji od Sanijinog: salamu je zamijenila dobro przena jagnjeca dzigerica. Arslan me tjera da bolje jedem. Kaze mi da je njegov djed Abid zivio 127 godina, a da je za rucak mogao peceno jagnje pojesti. “Zdravlje na usta ulazi” - prisjeti se Arslan vjerovatno najdraze poslovice svoga djeda i servira mi je za dorucak.
Evo i danas “Pobjeda” trazi moju glavu, poziva nesrecni i izmanipulisani narod da me lincuje sto je moguce prije. Nije bas sasvim shvatljivo otkuda toliko zla u tim ljudima koji sebe nazivaju novinarima. Kakva je to mrznja koja iz broja u broj narasta i postaje sve drasticnija i neljudskija. Sada su zloupotrijebili (o, srama!) zenu poginulog rezerviste Srdanovica - prisilili je da me ona blati i osudjuje zbog mojih javno kazanih stavova o nedolicnom vojnickom ponasanju crnogorskih rezervista prema hrvatskom i muslimanskom zivlju u Istocnoj Hercegovini. Zaista ti “Pobjedini” stakori maroderskog novinarstva ni od cega ne prezaju. Kada su u stanju zloupotrijebiti zenu ciji je muz i hranitelj djece prije dva dana poginuo, nagovoriti je da u takvoj njenoj nesreci pise “Pobjedi” pismo protiv mene, to vec prevazilazi sve one nacisticke i staljinisticke metode poziva na linc i likvidaciju. Evo kako su “Pobjedini” maroderi zloupotrijebili bol i nesrecu udovice Savete Srdanovic i njeno cetvoro djece:
“Koliko sam danas bila srecna zbog toga sto su moja djeca napisala, toliko sam bila ozlojedjena kada sam u tom istom broju vaseg cijenjenog lista procitala one stravicne i bezumne rijeci Jevrema Brkovica, koji Hrvate naziva bracom, te najvece ustase koji onako kolju vojnike, vade im oci, legalnu vojsku Jugoslovenske narodne armije, pa medju njima i Radisava, naziva cetnicima, potomcima zloglasnog cetnickog vojvode Pavla Djurisica. Zar tako da blati i klevece vojnike koji su ostavili svoju djecu bez hljeba i mlijeka i otisli da brane slobodnu Crnu Goru i Jugoslaviju. Sram ga bilo...”

Nesrecna zeno Saveta Srdanovic,
uvjeravam Vas da se ja na ovakvo vase pismo, ako ste ga vi uopste pisali, stvarno ne ljutim. Vidim da ste i vi postali zrtva “Pobjedine” propagande, koju vi nazivate “cijenjenim listom”, koja vas je ubijedila da su Hrvati ustase, a ja ih, eto, jos i bracom nazivam. Zao mi je, vjerujete, sto ste ostali bez muza, a vase cetvoro djece bez oca i tako postala sirocad na koju se, na zalost vidjecete, cim se ovaj prljavi rat okonca, nece niko okrenuti. Iskreno zalim i vaseg Radisava, dao je svoj mladi zivot za tudje interese i tudje ratne ciljeve, i to kao pripadnik jedne agresorske armije, a da toga nije bio svjestan. I on, i vi, i vasa divna djeca, kao i toliko drugih, ovim izmisljenim ratom grdno unesrecenih, Crnogoraca - zrtve ste “Pobjedinih” notornih lazi i jedne anticrnogorske politike Momira Bulatovica.
Normalno je da vam, Saveta Srdanovic, jos ne moze biti jasno da je diktator Milosevic, uzor i naredbodavac Vaseg Momira, uvukao sirotu Crnu Goru u jedan besmisleni rat u kojem ona sada gine i krvavi bez ikakve potrebe! Shvatite, zaista unesrecena Saveta Srdanovic, da vas muz nije poginuo ni za Slobodu, ni za Crnu Goru, ni za Jugoslaviju, a on je iskreno vjerovao, mozda i u casu pogibije, da gine za sve to. Vas Radisav je poginuo, shvaticete ubrzo, za Veliku Srbiju, koja ima za cilj da proguta malu Crnu Goru. Jednom cete shvatiti Saveta, da Crna Gora nije bila nicim ugrozena od Republike Hrvatske, da nije bila napadnuta, da su Hrvati, zaista, nasa braca, kao i Srbi, Slovenci, Makedonci, Albanci, Muslimani i ostali s kojima na ovoj balkanskoj vjetrometini vjekovima zivimo. Shvaticete da Hrvati kao narod nijesu ustase, da nijesu klali vojnike Jugoslovenske armije, koja to vise nije.

Postovana Saveta Srdanovic,
neka onog koji je vaseg Radisava i Crnu Goru gurnuo u ovako prljav i osvajacki rat, vas ucinio udovicom, a vase cetvoro djece sirocadima - bude Sram i Stid i pred vama i pred istorijom, a ne MENE, koji sam na vrijeme ukazao da je na pomolu velika crnogorska tragedija. Podizite djecu i vaspitavajte ih da ne mrze ljude, a “Pobjeda” ih samo tome uci! Ovo pismo pisem u jednom skrovistu gdje sam ubjegao od Bulatoviceve policije, njihovog sudstva i tuzilastva. Optuzili su me, i pritvor odredili, samo zbog toga sto sam o svemu ovome javno kazao sto mislim. I vi ste me, Saveta, zbog toga onako nisko i Crnogorki nesvojstveno napali. Prastam vam - zloupotrijebili su vas, i vas bol, i vasu djecu, i smrt vaseg Radisava, samo da sto rigoroznije izloze javnom lincu jednog pisca, i oca dvoje djece, koji je pozvao Crnogorce, pa i vaseg supruga, da ne idu u rat koji nije njihov, da ne ginu za ratne ciljeve Velike Srbije.
Postovana Saveta Srdanovic,
Ne dozvolite da ikada neko zloupotrijebi vasu nesreci ni protiv koga, pa ni protiv mene! Sve vam je oprosteno.

***

Negdje ispred podne Ozana i Djuradj mi doveli Kacu. Kao da se nijesmo mjesecima vidjeli, ocekujem da mi kaze mnogo novosti. Izgleda prilicno izmuceno, mora da ovih noci nije spavala, nesanica je i inace njen veliki problem, jos poodavno. Ne moze da shvati da se tajno sastajemo. Tesko to i ja shvatam, ali je tako. Arslan je tjesi da ne brine: dobro ce me i hraniti i paziti. Kaze mi da je Balsa one noci s Cetinja dosao cim smo Slobodan i ja otisli. Tesko mu je sto me nije zatekao, isao bi sa mnom. Ni govora - kazem joj. Prica nam da nastaje opsti muk gdje god se ona pojavi: u skoli, na ulici u susjedstvu, svuda. Niko je nista ne pita, a svi znaju da sam optuzen i da mi je “odredjen pritvor”. Rijetko je ko od prijatelja i nazove, samo Mladen Lompar s Cetinja, Djiko i Olga Djikanovic, Tomo Pocek, Jelisaveta Djele Vujovic i niko vise. Opsti je strah odavno pritisnuo Crnu Goru. Iz Titograda su, pored nase porodice, nazvali samo Savo Brkovic i Sreten Asanovic, Sreten i Radmila su je i posjetili. Lale i Branislav i dalje ne zovu, kao da nijesmo braca! Opsti je haos, rat postaje sve zesci i krvaviji, a ljudi sve zatvoreniji i povuceniji u sebe. Raspojasani rezervisti orgijaju, urlicu ulicama, plase i prijete, piju i senluce iz automatskog oruzja po titogradskim kaficima i kafanama. Nas telefon se usijao od prijetnji i psovki, svakonocno i svakodnevno zovu, urlicu. Dosta je srecnih sto mi je odredjen pritvor. “Otuda ti nece ziv izici”. - juce je u nekoliko navrata telefonski prijetio nekakav Kilibardin narodnjak. Najglasnije su, cujem od Kace, neke zene sa prepoznatljivim niksickim govorom. One su u telefonskim blasfemicnostima mnogo skaradnije od muskaraca, nista im nije sveto, histericno su lajave i grozno primitivne, to je prava najezda najnizih vulgarnosti i verbalne pornografije. Kako ce Kaca i Balsa sve to izdrzati? Damjan restauriura neku oronulu crkvicu negdje u primorju. Cudno, policija jos nije dolazila kuci da me privede, a pritvor je odredjen. Kaca misli da nece ni dolaziti, nece se usuditi, da je sve to sto sada cine samo zaplasivanje mene i onih mojih aktivnih prijatelja. Varas se - kazem Kaci - doci ce oni nocas ili sjutra po mene. Ozana i Djuradj znaju, doznali su od pouzdana prijatelja iz vrha crnogorske policije, da je nalog za privodjenje napisan jos prije nekoliko dana, napisan i potpisan.
Kaca je na ivici nervnog kraha, ona to ne kaze, ali ja znam, vidim kako joj je. Nju je sve ovo sto se s nama desava posljednjih mjeseci, pogotovo od kada je rat i na Dubrovnik krenuo, potpuno dotuklo. Njoj je, u stvari, najteze, ona o svemu u nasoj porodici brine, ona zna sto je sto i gdje je sto i kad je ono najteze, kad ona o nama trijici brine, o svim nasim stanjima, mora ih i ublazavati i podnostiti bez rijeci. Tako me cudno gleda kao da se nikada necemo vidjeti. Da smo sami morala bi mi objasniti ovakvo gledanje, sve je u njenim ocima izgubljeno i nekako beznadezno. Ne volim taj zenski sediment oko usana i te ogromne njeznosti u ocima i rukama. Plase me i nerviraju me, sve mi se cini da slute najgoremu. Nijesu tek tako crnogorski ratnici, u proslim vremenima, bez rijeci i pozdrava s djecom i zenom odlazili u rat. Bilo je nepisano pravilo da se noc prije odlaska u rat sa zenom ne spava.

Htio bih Kaci reci mnogo toga, a ne mogu: em nijesmo sami, em ne zelim da vidim sebe, a ni nju, kako se pateticno ponasamo i oprastamo. I da smo sasvim sami isto bih se ovako ponasao, mozda bih je poljubio i pokusao da kazem kao nesto mnogo vazno, samo ne znam sto bi to moglo biti toliko vazno. Najvaznije se vec dogodilo: pokrenut je proces, odredjen pritvor, a ja sam u bjekstvu! Posljednji autobus iz Starograda za Titograd krece za jedan sat. Djuradj i Ozana ce je ispratiti. Izbjeci cu pozdravljanje. Ponasacu se kao da cemo se ponovo sjutra vidjeti. Sjutra necemo, ali za koji dan valjda hocemo. Kazem joj, mjesto pozdrava, da mora biti izuzetno obazriva, svaki njen korak ce se budno pratiti, pogotovo kada otkriju da me nema u kuci, da sam im izmakao.
Kaca je otisla, mozda malo i ljuta: nista joj lijepo, njezno i vazno nijesam rekao. Cini mi se da je nijesam ni poljubio. Zna ona da ja ne volim, oprostajne njeznosti i prigodne izlive ljubavi i odanosti. Bilo je i njenih krupnih suza zbog takvih mojih postupaka. Nikada nijesam mogao preko usana prevaliti onu otrcanu crnogorsku pateticnu klasiku oprastanja muza i zene, ono kao: Drzi se, zeno, cuvaj mi sinove i kucu! Nas je ta nasa izandjala patetika u svemu i dovela dovde.

 

6. X 1991.

 

Arslan mi je donio dorucak. Njegov i Sanijin dorucak je vise za dobra kosca nego za jednog pisca u ilegalnom sklonistu. Odmah sam vidio da je zabrinut, da ga nesto ozbiljno muci. Sinoc je bio sasvim drugaciji: imao je dosta smjelih ideja kako da “raskrinka” onog kninskog kapetana Dragana, njegove mutne radnje, barske prevare i kriminalne “podvige” po Evropi i Australiji. Prvi put Arslana vidim bezvoljnog, umornog i, cini mi se, depresivnog. Sjedi u celo velikog stola dok doruckujem mladi sir i przenu dzigaricu. Nesto se u njemu kuva, nesto neprijatno sto mi mora reci. Zar, vezano za mene, moze postojati i nesto prijatno ovih dana? Tesko mu da pocne. Jedem i sutim, hocu da Arslan progovori bez moje pomoci. Poceo je kao da mi saopstava najvecu tajnu ovog svijeta. Oslovio me je sa “gospodine Jevreme”, a dogovorilo smo se da se ne gospodujemo. Saopstio mi je da se oko kuce M.B. motaju i snucu neki njemu mnogo sumnjivi ljudi, motaju i raspitaju se uokolo za visokog covjeka sijede brade i duge kose. “Znaju da sam negdje u Starogradu” - izustih. “Znaju i pripremaju se za pretragu Starograda i okoline” - kaze moj cuvar. Sto cemo, Arslane? - obratih mu se direktno. “I gazda se malo pokolebao, uplasio se, ima djecu” - obavijesti me dosta razignirano. I ti imas djecu, prijatelju - podsjetih ga. “Ja sam drugo” - kaza mi. Sto predlazes, prijatelju? “Sjutra cu te prebaciti gore u selo, kod Mehmeda i Razije. To su muz i zena, stari su kao Grcka, ako ne i stariji, a sigurni su. Tamo te niko nece traziti” - objasni mi Arslan svoj plan. Kazah mu da pristajem i da se njemu i Bogu prepustam. “Samo da prezivimo danasnji dan i noc” - uzdahnu Arslan.
Oko podne dosao je moj brat Slobodan. Sa njim je bio Duka Peroc iz Starograda, inace provjereni prijatelj nase porodice. Oba dosta zbunjeni i primijetno zabrinuti i uzbudjeni. Moj brat je odmah prijesao na bitno - ispricao je sto se sve prosle noci u Titogradu dogadjalo: dvadesetak policajaca - specijalaca, pod punim naoruzanjem, izvrsilo je pretres njegove kuce i moga stana. Predao mi je Balsin opis dogadjaja koji je telefaxom poslao na razne strane: nekim P.E.N. centrima, nasim prijateljima i poznatim intelektualcima u Bosni, Hrvatskoj i Sloveniji. U Srbiji je poslao Bogdanu Bogdanovicu, dr. Vesni Pesic, Biljani Jovanovic, dr. Ivanu Djuricu, dr. Draganu Veselinovu i knjizevniku Milanu Nikolicu iz Kragujevca. U ovaj moj Dnevnik unosim kompletan Balsin izvjestaj:
“U noci izmedju petog i sestog oktobra, oko dva sata i cetrdeset minuta na vrata stana Jevrema Brkovica dosla je prilicno brojna grupa policajaca u pratnji nekoliko osoba u maskirnim uniformama. Dugo su zvonili i lupali na nasa vrata. Uvlacili su i nekakav njihov kljuc u nasu bravu. Kako smo se u stanu nalazili smo moja majka i ja, nijesmo se usudili otvoriti vrata i suociti se s dvadeset policajaca u pratnji ljudi u maskirnim uniformama. Kako niko nije otvarao vrata, policija je od naseg stana otisla u titogradsko naselje Masline, gdje se nalazi kuca Jevremovog brata Slobodana. Usli su u njegovo dvoriste, prethodno su specijalnim kljucem otkljucali veliku metalnu kapiju. Moj stric Slobodan ih je docekao na stepenistu svoje kuce. Zaprepastio se kad je vidio toliko policajaca i ljudi u vojnim maskirnim uniformama, sa spremnim automatima, uperenim u njega i svakog ko bi se iz kuce pojavio. Uz Slobodana je bio, tek probudjen i zaplasen, njegov jedanaestogodisnji sin Andrej. Jedan policajac je malom Andreju prinio cijev automata na lice govoreci mu da ce ga ubiti ako mu ne kaze gdje se krije njegov stric Jevrem. Kada su izvrsili detaljan pretres Slobodanove kuce, vodja policijeske patrole se, prijetecim glasom, obratio mom stricu i zatrazio da mu kaze gdje krije Jevrema. On mu je odgovorio da se, koliko on zna, Jevrem trenutno nalazi u Rimu, na nekom simpozijumu. Dan prije smo se u porodici dogovorili da, kada pocne pretraga i potraga za mojim ocem, kazemo da je na simpozijumu u Rimu. Moj otac je zaistra sredinom mjeseca trebao biti u Rimu, na nekom simpozijumu o sudbini balkanskih naroda. Od Slobodana su takodjer zahtijevali da im preda kljuc od naseg stana, nasta im je moj stric odgovorio da on nema kljuc, ali pouzdano zna da su Jevremova supruga i stariji sin sada u stanu. Vodja patrole mu je i nakon toga rekao da oni sada idu da razbiju vrata na nasem stanu. Moj stric ih je upozorio da to ne cine, a ako se na to odluce, u tom slucaju i on mora biti prisutan. Slobodan nas je telefonom nazvao i upozorio da obavezno otvorimo vrata, kazao nam da je policija tog trenutka otisla od njega da provali u nas stan. Stric je rekao da ce i on odmah doci da bude uz nas i da nas zastiti. Samo sto sam zavrsio razgovor sa stricem vec se ispred nase zgrade parkiralo nekoliko sluzbenih policijskih automobila. Utoliko je stigao i moj stric Slobodan. Prisao im je i upitao da li imaju nalog za sve ovo sto rade. Vodja policijske patrole se tek tada sjetio da dvojicu policajaca posalje za nalog na osnovu kojeg, po zakonu, imaju pravo uci u stan i izvrsiti pretres. Dok su cekali nalog za pretres, vodja patrole je odredio trojicu svojih ljudi koji ce uci u stan i izvrsiti pretres. Sve se to dogadjalo u prisustvu moga strica Slobodana. Ubrzo su se ona dvojica policajaca za nalog poslatih vratila, nesto vodji patrole prisapnuli i udaljili se. Trojica odredjenih za pretres su usla u stan i ponasala se sasvim korektno. Nije bilo prijetnji, potezanja automata i drskog ponasanja. Rekao sam im da je moj otac na putu i da sam u petak i sudu takvu izjavu dao. Na pitanje da li imaju nalog za pretres stana, jedan od njih je odgovorio da imaju, odnosno da ga “nemaju pri sebi” ali da su njihove kolege, malo prije u policijskoj stanici vidjeli napisan i potpisan nalog za pretres i privodjenje. Nalog za pretres nijesu imali ni prilikom drskog ponocnog upada u kucu Jevremovog brata Slobodana. Trojica policajaca su pogledala sve prostorije u stanu, nista detaljno nije pretreseno, trazili su mog oca, a ne oruzje ili drogu. I policajci su sami uvidjeli koliko su u postupcima prema porodici Brkovic prekrsene zve zakonske norme. To je jedan od njih mojoj majci Kaci i meni, tiho kazao, dosapnuo nam: “Da sam na mjesto vase porodice upoznao bih cijelu jugoslovensku javnost. Sve ovo naredjuje neko izvan policije”. Policajci su bili iznenadjeni prizorom iznutra zabarikadiranih prozora u nasem stanu, kao da nijesu znali da gotovo svake noci prema tim prozorima lete kamenice, a nekoliko puta su i meci ispaljivani. U takvim slucajevima, po pravilu, policije nigdje nije bilo, a zna se i za slucajeve kad apolicija preko toki-vokija blagosilja napadace, kao sto se desilo 8. avgusta kada je, po ko zna koji put, kamenovan nas stan. U toku noci smo moj stric i ja saznali, a saznali smo od covjeka iz policije, Crnogoraca i prijatelja nase porodice, da nikakav nalog za pretres nije postojao! Radi se, po svemu sudeci, o scenariju likvidacije moga oca pod izgovorom da je pokusao bjekstvo. Ima indicija da se sve radi po nalogu srpske policije i dvije licnosti iz crnogorskog MUP-a: Pavla Bulatovica, ministra i Maksima Koraca, njegovog pomocnika. Hajka na mog oca, knjizevnika Jevrema Brkovica, postaje sve drasticnija i treba ocekivati da ce policija poduzeti sve da ga bilo gdje likvidira!”

Balsa Brkovic
Svitanje,
6. oktobra 1991. godine

Uzasno mi je tesko pao Balsin opis iz prosle noci i Slobodanovo prepricavanje detalja. Arslan je pozelenio od muke. Jos jednom se pred Slobodanom i Dukom zakleo da samo preko njega mrtvog do mene mogu doci. I Slobodan i Duka me uvjeravaju da se zaista radi na mojoj likvidaciji. Slobodanu je to otvoreno rekao jedan nas porodicni prijatelj, koji to moze znati, ali ne i sprijeciti. Dosli su da me vide Ozana i Djurdje. I oni su veoma zabrinuti, znaju sto se prosle noci u Titogradu desavalo. Arslan ih je upoznao sa zeljom M. B. da me negdje drugo smjeste. Svi su prisutni prihvatili Arslanov prijedlog da me rano sjutra prebace u selo kod Mehmeda i Razije.
Slobodan je ostao da noci kod Duke u Starogradu, kako bi sjutra vidio gdje cu to biti smjesten. U velikoj M. B. kuci ostali smo Arslan i ja sami. Moj cuvar me je zamolio da ne otvaram prozor na mojoj sobi, da ne izlazim na terasu i da radio prigusim sto je moguce vise. Naravno da sam ga poslusao. Kada sam ostao sam u sobi, legao sam i poceo pomno preslisavati sebe da li se bas sve ovako moralo dogoditi. Na kraju je, ipak ispalo da jeste. Kakav bih to ja bio pisac i covjek, Crnogorac - Dukljanin, da nijesam napisao Pismo izvinjenja hercegovackim Hrvatima i Muslimanima?! Kakva bi jedna sjutrasnja Crna Gora izgledala bez tog i licnih glasova otpora?! Ni bez mog Apela za spas Dubrovnika se nije moglo. Ja nijesam mogao. Sve sto sam napisao i potpisao ovih godina i dana, svi moji postupci, sva moja javna istupanja i angazmani u apsolutnom su skladu sa mojom etikom, prirodom i mojim ljudskim i knjizevnickim opredjeljenjem. Da nije tako i da moji progonitelji ne znaju da je tako, zasto bi se islo i na moju fizicku likvidaciju? Samo su se u jednom prevaili: Uspije li im da me likvidiaju, a vjerojatno ce im uspjeti - mrtav cu im biti mnogo tezi i opasniji!

 

7. X 1991.

 

Ovo zapisujem u selu Rumoru, u praznoj polovini kuce (gdje sam od jutros smjesten) divnog starca Mehmeda Vuse i njegove Razije, starice koja me je primila rasirenih ruku, cista srca i lica i velikog bijelog osmjeha na licu. Prezivio sam noc kada sam bio najblize smrti: gledali smo licem u lice. Prvi put smo se smrt i ja tako blizu nasli, bili jedno uz drugo; ona spremna da me primi i uzme pod svoje, da me ogrne onom njenom crnom pelerinom, a i ja spreman, spremniji nego ikada, da joj se pokorim i uplovim u njene vjecne tmine, u crne vode i zabrane. Sto se to prosle noci dogodilo u velikoj kuci M. B. - za dugo mi nece biti jasno! Kako sam prezivio - to, mozda, nikada necu saznati! Moj cuvar kaze da je dobar dio noci preplakao od srece sto sam ostao ziv, sto me nijesu pronasli. “Plakao sam i pusio” - pohvalio mi se jutros Arslan.
U san sam otisao poslije ponocnih vijesti o strasnim zlocinima u Konavlima. Agresori su vec stigli do Grude, do centra Konavala! Ubijaju, pljackaju, pale, terorisu, ponizavaju i konavosku zemlju i ljude. Boze moj, je li moguce da su neki moji nesretni sunarodnici toliko pozvijerili: okupiraju, zlostavljaju, muce i progone svoju dukljansku bracu Konavljane?! Jedan se bezumnik, pred radio reporterom Radija Crne Gore, hvalise da je ubio i nekoliko konavoskih magaradi, sto su pored puta mirno i magareci bezazleno pasla sasusenu travu. Talijanski fasizam je poceo marsem na Rim i uzgrednim ubijanjem macaka, a crnogorski, izgleda, marsem na Konavle i ubijanjem konavoskih magaradi! O, srama! O, stida! O, zastidja! O, pomame! Nikada Crna Gora nije padala i propadala u ovakvu moralnu provaliju, u katastrofu i ambis iz kojeg ce izaci crna obraza i s dosta crnih barjaka na crnogorskim kucama. Da znaju nesrecnici za koga sve to cine, zbog koga gube obraz i sveto ime crnogorsko, razmislili bi dobro, prekorili same sebe i ispod konavoskih zvijezda jauknuli i muski zaplakali, udarili se, po obicaju naskom, sakama u glavu i vratili svojim domovima da pricaju i pripovijedaju sto su jednom u Konavlima razbraca braci uradila! Cine sto znaju, a ne znaju sto cine - kazao bi Sveti Petar Cetinjski i prokleo ih.
Probudio me je preglasan rad automobilskih motora i zagor muskih glasova oko velike kuce M. B. Oslusnuo sam i dobro cuo da dolje u dvoristu ima dosta ljudi i automobila. Razabrao sam i Arslanov glas i rijeci: “Nikad takav covjek nije bio ovdje!” Dosli su i traze me. Ima ih najmanje desetak, ako ne i vise. Jedan se izrazito grub glas istice: “Arslane, znamo da je Brkovic tu negdje!” “Ja ne znam, nijesam ga vidio, a ako znate vi cete ga i pronaci!” - odgovara moj Arslan. Ulaze u prizemlje. Sada sam siguran da ih ima vise od deset. Po koracima zakljucujem da nekoliko njih krece uz stepeniste prvog sprata. Doci ce i ovdje - pomislih. Ispod jastuka uzmem pistolj, cehoslovacku zbrojevku, petnaesticu, repetiram i cekam da dodju do drugog sprata i udju u moju sobu, a ona je prva do ulaza, s lijeve strane. Primjecujem da sam prilicno pomiren sa situacijom da je, po svemu sudeci, dosao kraj, da je smrt tu negdje, vec joj cujem i glasove i korake. Ne ustajem, lezim prislonjenog poprsja uz veliki jastuk, zapravo dva jastuka, vazda sam volio veliko uzglavlje. Pistolj mi je u ruci, a ruku drzim na prsima. Cujao sam da u predsmrtnim trenucima covjeku citav zivot, kao na filmskoj traci, ubrzano prodje kroz glavu. Meni se jos tako sto ne desava. Cio sam pretvoren u sluh: po koracima i glasovima razaznajem gdje su i krecu li gore ka meni. Jedino sto mi je doslo pred oci je nasa stara kuca u Piperima. Mora da su me i tamo i trazili. Lijepo je vidim bas onakvu kakva je, kakvu sam je ostavio prije nekoliko dana. Bio sam sa sinom Damjanom i potkresivao orahe u zgradi ispred kuce.
Sve je utihnulo, pretrazuju prvi sprat, zato ih ne cujem. Neko u dvoristu pali кola i odlazi. “Kad ga ufatimo prvo cemo mu bradu osmuditi!” - cujem jasnu prijetnju iz dvorista. Ovaj bi da mi pali bradu... Moze ali samo mrtvom. I bradu i cijelog mene... Na prvom spratu gusti zamor muskih glasova. Malo potom koraci krecu uz stepeniste drugog sprata. Vadim iz kozne torbe napunjen rezervni sarzer za moj pistolj. Stavljam ga na stolic pored krevetskog uzglavlja. Neka ga tu, мada ga vjerovatno necu stici upotrijebiti. Dosta je i onih petnaest u pistolju. Cim se pomole na vratima pucacu. Ako su naoruzani automatima, a vjerovatno i jesu, male su mi sanse da se zamijenim. Otvaraju se vrata na hodniku drugog sprata. Pali se svjetlo. “Izvolite” - cujem Arslanov glas - ovdje cete ga naci kao i dolje!” Otvaraju vrata sa desne strane hodnika, ima ih nekoliko, mislim cetvoro. Brzo ce i na moja. Dodje mi pomisao, ne znam kako i otkuda: da li da se prekrstim? Posljednji put sam se prekrstio noc uoci Balsine operacije! Pomisao o krstu kako dodje tako i ode. Cuje se samo otvaranje i zatvaranje vrata. Sad su kod kupatila, a ono je u dnu hodnika. Prelaze na lijevu stranu. Arslan otvara vrata i vice: “Dobro pogledajte!” I na lijevoj strani hodnika su cetvoro vrata. Otvaraju treca vrata od mojih. “Izvolite sve redom!” - vice Arslan. “Da njega ne ubijem” - pomislih. On ce im vrata otvoriti. Ni u jednim vratima nema kljuca. Ni u mojim. Evo ih, dosli su do mojih vrata. Sada ce za kvaku. Ne ustajem. Pouspravio sam se uz uzglavlje i uperio pistolj u vrata. Srce mi bije kao nikada. Pucacu cim upale svijetlo. “U ovoj su nam sobi raci i posteljina!” - odbija ih Arslan od moje sobe, bori se za mene. “Sve je u redu, idemo dolje” - razabrah mladji muski glas. Cujem, otvaraju se vrata na hodniku. Arslan ih zakljucava. Cujem im korake niz stepeniste. “Ni gore nema nikoga!” - raportira jedan od policajaca. Cini mi se da su drugi sprat pretresala dvojica. “Sve ste pregledali?” - cujem pitanje vjerovatno njihovog starjesine. “Sve druze komandire!” - odgovara jedan od policajaca koji je bio na drugom spratu. “I kupatilo?” “I kupatilo, druze komandire!” “Premjestili su ga negdje, oca mu ustaskog jebem!” - krivo komandiru sto ga nije posluzila sreca da me bas on uhvati i, vjerovatno, likvidira pri “pokusaju bjekstva”.
Policajci ulaze u кola, vrata zatvaraju srdzbom i bijesom, kao da im vise nece trebati. Odlaze nesretni sto se vracaju praznih ruku. Mozda je nekoliko njih ostalo da motre na veliku kucu M. B. Odjednom nastaje takav muk, prava nocna muklina, kao da se noc zgusnjava. Kao da nicega nije bilo. Ne cujem Arslana. Ovu je bitku on dobio! Kako? To samo on i Bog, koji mi je ocigledno bio naklonjen, znaju. Vracam zbrojevku pod jastuk. Cudno sam miran, ravnodusan cak, nijesam ni tabletu lexiliuma uzeo. Valjda je to ta rijesenost da se pogine. Mislim da je hrabrost pitanje nerava i nesto malo srca. Cujem lagano koracanje stepenistem. To Arslan ide da mi kaze sto je sve prezivio. Koraca kao da mu je olovo u nogama. Otkljucava vrata od mog hodnika. Ulazi kod mene bez kucanja i rijeci: sijeda u celo velikog stola, gleda me kao da me prvi put vidi. Gledam i ja njega: ova je noc ostavila duboke ureze na njegovom kamenom licu. “Sedamnaest ih je bilo” - progovori. Kako su nastupili? - hocu da znam i neki detalj koji nijesam mogao cuti. Kao gestapovci u filmovima: upali su iz tri pravca, uperenih i otkocenih automata. Samo su dvojica iz Starograda, a svi ostali specijalci iz republickog MUP-a. U kojoj sobi krijes Jevrema Brkovica? - razderao se njihov komandir. U kojoj ga pronadjete, odgovorio sam im. Otkljucavaj sve! - naredio je komandir i rasporedio strazu oko kuce. Imas li oruzje pri sebi? - pitao je jedan sto je stalno bio uz komandira. Pretresite me pa cete ga naci. Nijesu me pretresali - Arslan mi tiho isprica kako je pocelo. Kad su dosli? - htio bih da znam tacno vrijeme. “U jedan sat i dvadeset minuta” - kaza mi. Odavde sam sve mogao da cujem i da pratim, kretanje pogotovo - kazem Arslanu, koji tek pocinje da dolazi sebi. “Moj ’argentinac’ je bio u cizmi, samo da su usli u tvoju sobu, oba bi ih s ledja isprobijao” - otkriva mi Arslan sto bi uradio da su me otkrili i vadi svog poniklovanog “argentinca” iz desne cizme. Zasto nijesu usli u moju sobu? - pokusavam da dodjem do najvece tajne te strasne noci. “Jedan je policajac bio Musliman iz Plava ili Bijelog Polja, a onaj drugi Crnogorac iz okoline Titograda. U sve su sobe samo s vrata navirili, u nekima nijesu ni svijetlo palili. Kad smo dosli do tvoje sobe, oba su se istovremeno u mene zagledala i prosto me ocima pitali je li u? Mozda su iz moga pogleda, s lica i iz cijelog mog drzanja zakljucili da si tu. Ja sam posao rukom na kvaku i rekao...” Cuo sam sto si rekao - prekidoh Arslana. “A onaj je Musliman rekao...” Cuo sam i sto je on rekao. “Idemo - rekao je onaj Crnogorac” - nastavlja Arslan. “Komandiru je Crnogorac raportirao da gore nema nista sumnjivo” - hoce moj spasitelj da mi sve kaze.
Kada smo tiho i razlozno pretresli sve sto se do malo prije desavalo, konstatovali smo da je jos u pocetku napravljeno nekoliko kardinalnih gresaka, od kojih su dvije mogle biti kobne, a to je dolazak moje supruge Kace u Starograd, a dan kasnije i moga brata Slobodana. Morali su znati da ce im, narocito poslije otkrica da me nema i policijskog pretresa naseg stana svaki korak biti revnosno pracen. Arslan mi je rekao da se za najvise pola sata moram spakovati. Objasnio mi je da oni ponovo mogu doci i ponovo izvrsiti rozan pretres. U svitanje smo krenuli u selo Rumor kod divnih i prilicno starih ljudi Meha i Razije. Arslan mi je u kolima saopstio da sada u mom spasavanju ucestvuje nekoliko ljudi iz Starograda i okoline. Zajedno smo zakljucili da pretrage za mnom tek predstoje. Jedini izlaz je ilegalno prebacivanje u Albaniju. To je njihova obaveza, a moje je, kada se u Albaniji nadjem, da se snalazim kako znam i umijem. Sve smo precizno dogovorili: predanicu i prenociti ovdje u praznoj, ali namjestenoj, polovini Mehove kuce, gdje odavno niko ne zivi, a sjutra u toku dana slijedi prebacivanje u Albaniju. Raza ce mi danas donijeti nesto da pojedem, a stari Meho ce cijele noci biti uz mene da ne budem sam. Raza i Meho zive u drugoj polovini kuce. Na drugom stepenistu.
Rumor je, recimo da se tako zove, selo gdje oktobar djeluje kao tipicno ljetnji mjesec. Kuce su uglavnom od kamena, dugacke i rijetko imaju sprat. Dosta su razbacane i svaka je kamenom obzidom opasana. U mojim Piperima se takve obzide zovu “suvomedjne ograde”. Svuda po selu i oko sela jarko zelena sipkovina, ima smokava, zanovijeti i pelina. Sve su to prirodni detalji i ukrasi koji hoce dosta sunca i cistih nebesa. Oktobarsko se sunce po selu razliva tako blago i meko da pod njim sve djeluje pitomo i nekako arhetipski: i kuce, i ograde, puteljci i postopice, drvece, pa i ono staro po hiljadu i vise godina. Ovdje vas sve zove, prosto zacikava, da izidjete iz kuce i uputite se gore ka sivim brdima i bistro plavim nebesima. Znam da ne smijem izici. Ostaje mi, kada se zamorim od zapisivanja svega sto mi se desava, da pridjem malom prozoru i nagledam se sunca, kamenja i zelenila. Povremeno me trgne lajanje seoskih pasa, jos ih ima, ostro vecanje, ili meket koza i rijetko dozivanje starih zena. U Rumoru, izgleda, zive samo stari i prestarjeli ljudi i zene. Svuda je u Crnoj Gori tako. I u mojim Piperima.
Raza mi je donijela divan rucak: tri “prigana” jaja, komad mladog kozjeg sira, dva poveca parceta pite usukace i casu kozjeg, kiselog mlijeka. Kada je saznala da mi je majka ziva i koliko ima godina, prisla je i rukom me po kosi pogladila, blagosiljala i divno zasuzila, isto kao i moja majka kad ne zeli da joj iko uteklu suzu vidi. Raza je negdje istih godina kao moja majka, ako ne i starija. Odmah su mi iza rucka dosli Duka Peroc i Arslan. Policija je jutros pretrazivala stanove brace Peroca-Dukin i Markov. Traze me svuda od juga do istoka. U Titogradu je prava uzbuna: neprijatelji su nesrecni sto sam im izmakao, a prijatelji srecni! Arslan mi je ispricao da je, samo sto se on vratio iz sela, policija ponovo opkolila i detaljno pretresla veliku kucu M. B. Na drugom su spratu bila ista ona dva policajca. Na mojoj su sobi samo ovlas oskrinuli vrata i prosli. I Slobodan i Duka su za moje prebacivanje u Albaniju. I oni znaju da je sve spremno i da greske ne smije biti.

Noc uoci bjekstva u Albaniju! Nije li to, mozda, i potonja moja noc u Crnoj Gori? Boze, samo to da se ne dogodi. Nije mi do zivota, Svevisnji, ali do Crne Gore jeste. Valjda sam, za sada, Crnoj Gori potrebniji ziv nego mrtav! Da li sam joj uopste potreban, ili je to samo moja montenegrinska fikcija o nekoj mojoj dukljanskoj Crnoj Gori? Ali mene gone citavi odredi policajaca i specijalaca u maskirnim uniformama i pod punom ratnom spremom i naoruzanjem. Gone me zbog Crne Gore i crnogorstva. Zbog istine koju sam im morao sasuti u lice. I onima proslim i ovim zaista nedobrodosllim. Cuo sam kako mi je starjesina jutrosnje policijske potjere oca opsovao, jos ga je i ustasom nazvao! I takvom primitivcu, krvozedniku, bezumniku, policijskom kerberu i rezimskom batinasu u ruke da padnem? Ni mrtav!
Nijesam ni pretpostaviti mogao da ce doci i takvo zlo doba kada cu ja morati da bjezim iz Crne Gore. Kad pjesnik bezi iz zemlje ciji je svaki kamen zlatna podloga njegove poezije, onda ta zemlja zasluzuje ili sazaljenje ili grdan prijekor. Sto Crna Gora ovog vremenskog trenutka zasluzuje? I sazaljenje i prijekor! Sazaljenje - sto po drugi put u istom stoljecu dozivljava istovjetno ponizenje, a prijekor, sto je ostala bez memorije i tudju memoriju prihvatilaa kao svoju!

***

Treci sam Brkovic koji je prinudjen da bjezi u Albaniju: Prvi je Jovan Novicin Brkovic, rodjeni brat moga pradjeda Lala Brkovica (poginuo na Vucjem dolu 1876. godine). Jovan je ucio oficirsku skolu u Sankt Petersburgu, neko vrijeme bio porucnik u petnaestom (carskom) Petropavlovskom puku. Vratio se iz Rusije sa ruskim navikama, bio perjanicki oficir na Cetinju. Ostavio zenu Maku i cetvoro djece, zbog, valjda, mnogo lijepe i zavodljive Vidne Mijajlove: od muza i djece je uzeo i sa njom pobjegao u Vraku blizu Skadra. Jedno vrijeme bio komandir Vrake. Tu je i umro od kolere. Vidna se vratila djeci i muzu. Sprijateljila se s Jovanovom zenom Makom: zajedno su pod starost spominjale, kazu, nekad izrazito lijepog Jovana i za njegovu gresnu dusu ispijale drenju, a drenja je rakija od drenjina. Prosle sam godine sa bratom Slobodanom, na povratku iz Tirane sa simpozijuma o Nailu Fraseriju, svratio u Vraku da mu grob potrazim. Nista - ni groba, niti bilo kakvog traga od naseg Jovana - Socijalizam je groblje u ziratnu zemlju pretvorio, a crkvu u zadruznu stalu!
Drugi Brkovic koji je morao da bjezi iz Crne Gore u Albaniju, bio je moj rodjak Savo Krstov Brkovic, pravnik i progonjeni podgoricki komunista. Jos je ziv, narodni je heroj, u dobokoj starosti je; pucisti Bulatovicu vratio partijsku knjizicu u kojoj je bilo upisano 65 godina partijskog staza. Savo je u Albaniju pobjegao 1937. godine. Prije bjekstva je bio sekretar Pokrajinskog komiteta KPJ za Crnu Goru, Kosovo i Metohiju. Iako je u dubokoj starosti javno se bori, tekstovima i izjavama, protiv posrbljavanja Crne Gore. Objavio je dvije znacajne knjige o razvitku crnogorske nacije. Savovi i moji motivi bjekstva u Albaniju su istovjetni - i on je, a evo i ja, bjezao od terora velikosrpskog rezima u Crnoj Gori. Jovan i Savo su samo do Skadra dopirali, ja cu morati i do Tirane, a iz Tirane...

 

8. X 1991.

 

I jednu i drugu sam granicu prosao kao da sam u setnju krenuo. Za sada moraju izostati svi bitni detalji zbog kojih bi moj vodic i njegova rodbina mogli imati neprijatnosti. Granicu sam prijesao kod sela S. Popodne suncano, gotovo ljetnje, vrijeme - oko 17 sati. Preveo me je R. M. - mladic odvazan i preduzimljiv, nevelikog rasta, temeljno gradjen, bistrih zelenih ociju i sirokog cistog lica. Slobodan nije dosao da me isprati. Cudno! Niko od mojih uz mene kad napustam Crnu Goru. Zasto ga nema? Do granice su uz mene bilo Jakob i Duka. Plasim se da se mojoj porodici vec dogadja ono najgore. Pucisti su na sve spremni.
Kako sam prijesao granicu: R. M. je na ramenu nosio onaj moj prilicno teski kofer, isao je na desetak metara ispred mene i osmatrao. Mogu reci da sam gotovo bezbrizno isao za njim, sa mojim stapom u ruci i mislju da li je sve to sto mi se dogadja ruzan san ili surova java? R. M. mi nije pokazao, i dobro je sto nije, onu granicnu liniju gdje bih se morao zamisliti i prisjetiti svega sto mi za ledjima ostaje. Eto, nijesam imao prilike ni da se uplasim. R. M. mi to nije omogucio, valjda svjesno. Mora da on u ovom poslu ima poprilicno iskustvo. Dok smo prolazili kroz opasnu zonu R. M. se dva ili tri puta okrenuo i rekao mi: “Posagnite se, cika Jevreme, mnogo ste visoki!”. Za nekoliko koraka sam ga poslusao, a onda se ponovo uspravio kao na podgorickom korzu.
Naisli smo na veliku njivu zrelog kukuruza: na zene, djecu i ljude sto kukuruz beru. Stao sam i pitao ih: Je li ovo Albanija? R. M. se sa koferom na ramenu osmjehivao i nesto im na albanskom kazao. Beraci kukuruza su mi na dosta dobrom crnogorskom jeziku rekli da se nalazim u Albaniji. Zazeljeli su mi dobrodoslicu i prisli da se srdacno pozdrave. Jedan srednjovjecni seljak mi je u ime svih rekao da i oni znaju ko sam - gledaju nasu televiziju i slusaju nas radio. Znaju da sam pisac i da me rezim goni. Odatle smo konjskom zapregom - vec sasvim dotrajalim “kalesinom” - krenuli u selo gdje cemo moj vodic i ja prenociti. R. M. je cvrsto odlucio da me do Tirane ne ostavlja. Dok smo se ja i moj vodic vozili uzasno izlokanim i prasnjavim drumom, beraci kukuruza su isli uz nas pjeske i svi me, redom, gore na kolima dodirivali i ponesto zapitkivali. U susret su nam naisla dva albanska vojnika u sasvim dotrajaloj uniformi. Zastali su i mome vodicu rekli da se zele pozdraviti sa mnom. Zanocili smo kod rodjaka mog vodica, u selu M.... Kod divne porodice Dj.... Majka sa pet sinova.

 

9. X 1991.

 

Minula je i prva emigranstka noc. Prenocio sam u cistoj sobici na spratu, i u cistoj postelji. Cesto sam se budio. Nikako da shvatim da sam vec emigrant, da Crnu Goru i porodicu necu uskoro vidjeti. I prosle sam noci u snu vidio nasu staru kucu u Piperima i potkresane orahe pred njom. Ostao nam je nepotkresan onaj stari orah sto se bio razrastao uz listru prema livadi Jabuci. Ima tom orahu sto i nesto godina. Nikada necu prezaliti onaj takodje stari orah sto se bio razrastao uz listru nase kuce sa istocne strane. Razbolio se odmah nakon onog rata. Otac je rekao da se posijece, da se ne muci i raspada, da ne lici na pocrnjelo sablasno strasilo. Otac se prema orahu kao prema svom ostarjelom pretku odnosio. To je i na mene prenio.
Nekim prastarim i raspalim autobusom, nekom ruskom krntijom, najvjerovatnije iz doba kolektivizacije, bez stakla i krova, po uzasnoj kisi i grmljavini, stigli smo u Skadar. Pratili su me moj R. M. i njegovi rodjaci sa albanske strane, Raman i Revkija. U Skadru se, iz hotela “Turist” javio Fadilju Kraji, poznatom albanskom piscu koji zivi u Skadru. Obradovao se, pozvao me kuci na kafu. Pristojna kuca, odmah do hotela u centru, naspram skadarskog pozorista. Kada je Kraja vidio trojicu mojih pratilaca, prilicno izvornog izgleda i postupaka, zacudio se, mozda malo i ohladio, ili se to meni ucinilo. Poceo je nekako cudno, ispod oka, da osmatra i mene i moje pratioce. Pratioci su, doduse, malo preradoznalo zavirivali u umjetnicke slike i druge ukrasne predmete sto su ispunjavali njegovu radnu sobu. Na moje pitanje kako da dodjemo do Tirane, Kraja mi je preporucio autobus, najvjerovatnije slican onome kojim sam dosao u Skadar. Ni pokusao nije da se angazuje i pronadje neka кola kako bi i brze i udobnije stigli u Tiranu. Mora da je Fadilj Kraja bio poslusan rezimski pisac, Enverov i Nedzmijin miljenik. Otkud albanskom piscu, ako nije bio u rezimskoj milosti, ovakva kuca i sve ovo u kuci? Pomislio sam: Fadilj Kraja je prvi covjek, od kada sam dosao u Albaniju, koji, evo, na neki nacin zazire od mene, zeli da me se sto prije rijesi. U onom groznom autobusu - spomeniku albanskog socijalizma, i svih socijalizama, nije bilo putnika, od djece do staraca, koji nije zelio da progovori sa mnom, ponudi mi svoje mjesto i kisobran, zastiti od nevremena.
Ima trenutaka kada su pisci najkukavickiji dio svoga naroda. U Albaniji je sada jedno opste i veliko previranje, tragovi decenijske diktature su svuda vidljivi, na ljudima najvidljiviji.
Kada su dva moja pratioca, Raman i Revkija, kod kojih sam s mojim R.M. nocio, shvatili da nam Kraja navodno ne moze pomoci da se kolima prebacimo u Tiranu, dosta prkosno su ustala sa jednog starinskog otomana u Fadiljovoj sobi i otisli po taxi. Ni deset minuta nije proslo a oni su pronasli i doveli sasvim pristojan taxi. “O nasem prijatelju cemo se mi brinuti” - kazali su Fadilju Kraji i prilicno drsko napustili njegovu kucu. Fadilj se zbunio, pogledao me i slegao ramenima, kako bi mi, valjda, stavio na znanje da on vise nije u moci u kakvoj je bio jos prosle godine u vrijeme onog simpozijuma o braci Fraseri. Vozac taxija se zove Sokolj, mlad je i dobro izgleda. Do Tirane smo sasvim ugodno putovali. Negdje na pola puta zamalo da pregazimo neko dijete sa djackom torbom na ledjima. Ovdje ljudi idu sredinom ceste, na zvuk automobilske sirene niko se ne sklanja, kao da su svi gluvi. U Albaniji je zaista tesko biti vozac automobila: em se niko ne sklanja, em vas svi psuju i pljuju po kolima, sto su luksuznija to je i ogorcenje prolaznika vece i pljuvacka bogatija.
U Tirani smo stigli oko 14 sati. Prvo smo otisli u Savez pisaca da se javim Dritore Agoliju, predsjedniku ili Nasi Leriju, sekretaru Saveza. Agolija sam upoznao prosle godine, i Nasi Lerija takodje, na mene su ostavili divan utisak, zblizili smo se. Kada sam odlazio iz Tirane, sa simpozija o Fraseriju, on i Leri su mi, u jednom ekskluzivnom restoranu, priredili oprostajni dorucak. Sa mnom su u Savez pisaca usli i moji pratioci, nije moglo drugacije: nece da me ostave dok me ne predaju nekom od zvanicnika. U Savezu smo naisli samo na sekretaricu Dusu i pisca Adema Istrefija, koji je jos kao dijete, djecak od 14 godina, 1949. godine pobjegao iz Peci u Albaniju. Adem je danas poznati albanski pisac, sa velikom nostalgijom za rodnom Metohijom. I njega znam od prosle godine. Imao sam srece da bas na njega naidjem, dobro govori naski i hoce da se angazuje za sve sto mi treba. Odmah je nazvao Dritore Agolija, objasnio mu da sam tu i kako sam dospio u Albaniju. Agoli mi je pozelio dobrodoslicu i zaduzio sekretaricu i Adema da me odmah smjeste u hotel “Tiranu”. Moj vodic R.M. je uporno insistirao da i on razgovara sa Dritore Agolijem. Odvracao sam ga, govorio da nije potrebno, da sam sada zaista u sigurnim rukama. Nijesam uspio. Adem i sekretarica Dusa su popustili i ponovo nazvali Agolija: Adam mu je objasnio da je moj vodic i pratilac, Albanac iz Crne Gore, nece da ode iz Saveza ako mu licno on - Agoli ne da besu da ce sa mnom biti sve u redu. “Ja i Crnogorcima i Albancima odgovaram za njega!” - govorio je dosta glasno moj M.R. Razgovor izmedju Dritore Agolija i mog vodica trajao je najmanje pet minuta. Po Ademu i sekretarici Dusi sam osjetio da moj vodic sa Agolijem vodi neuobicajen razgovor. Kada je zavrsio rekao nam je svima “da mu je taj Agoli dao besu da mi se u Albaniji ne moze nista ruzno dogoditi!” Ja sam se osmjehivao, a ostali su moga R.M. gledali prilicno zacudjeno, ali sa simpatijama. Adem mi je dosapnuo da je moj vodic spustio slusalicu tek kad mu je Agoli zaista dao besu.
I u Savezu se sve dobro zavrsilo. Moji prijatelji su bili sa mnom sve dok me nijesu smjestili u hotel “Tirani”, na devetom spratu, soba 903. Tek u hotelu saznajem da je taxi od Skadra do Tirane stajao 5000 hiljada leka i da su ga oni platili. Jedva sam uspio da jednom od mojih pratilaca utrapim u ruke onih mojih 50$ sto mi ih je Arslan dao onog jutra kada sam morao otici iz velike kuce M.B. Rastali smo se nesto iza 15 sati. Agoli mu, preko sekretarice Duse i Adema Istrefija, zakazuje sastanak za sjutra u 10 sati u Savezu pisaca. Bice i Nasi Leri. Nesto sam malo rucao i otisao u sobu. Pokusao sam da citam Arslanovu Ilijadu. Ne ide, nikako san na oci. Stalno su mi pred budnim ocima moji u Podgorici. Da li ih i dalje maltretiraju? Ili tek pocinje pravo maltretiranje i sve vrste represije? Vec osjecam da je najneprijatnije, pa i najponizavajuce biti emigrant, makar samo jednu noc ili jedan dan.

Odlucio sam da do sjutra ne izlazim iz sobe. Slusacu moj mali radio i pokusavati da zaspim. Sreca sto mi je radio bio u koferu ili mi ga je Kaca donijela kad je dosla da me posjeti, ne znam. Zahvaljujuci njemu u toku sam svih zbivanja, a to je najvaznije. Preko dana slusam Radio Crnu Goru, a uvece Radio Zagreb, odnosno Hrvatski Radio. Na dubrovackom frontu zatisje! Daj Boze da potraje, da se agresori vrate na polazne pozicije. Tek tad bi nesretni ili nesrecni moji Crnogorci shvatili, ili poceli da shvataju, kako su izigrani i prevareni, da su postali samo srpski pioni i nista drugo. Tada bi bilo ozbiljnih problema. I bice ih, nadam se, uskoro. Morace neko, a ko drugi nego Bulatovic i general Pavle Strugar polagati racune za smrt toliko mladih Crnogoraca. Nema kraja u Crnoj Gori gdje se danas ne kuka i lelece za mladim glavama, koje je neko, zna se i ko, poslao da ginu u ratu koji ni po cemu nije njihov! Za koga to Crnogorci osvajaju, pale i pljackaju pitome Konavle? Za Milosevica i Veliku Srbiju, koja ce prvo njih progutati i ostaviti bez vojnickog obraza i narodne casti!

 

10. X 1991.

 

Tacno u 10 sati sam se u Savezu pisaca Albanije sastao sa Dritoli Agotijem i Nasi Lerijem, predsjednikom i sekretarom Saveza. Bio je tu i Adem Istrefi, pjesnik i moj prevodilac, inace zaposlen u Savezu. Susret u pravom smislu prijateljski, da ne kazem bratski, jer je ta kategorija bliskosti dosta kompromitovana u svim vec izdisucim socijalizmima. Moji su domacini vec bili prilicno upoznati s mojom teskom situacijom, znali su da me gone i sudski i policijski, da su pucali i kamenovali mi stan nekoliko puta. Sve su znali. Ponudili su mi da u Tirani ostanem koliko god hocu. Kada sam im saopstio da se, sto je prije moguce, moram prebaciti u Ljubaljanu, a odatle u Zagreb, koji je i krajnji cilj moga bjekstva, odmah su nasli rjesenje da vec sjutra avionom letim u Budimpestu, odatle u Bec iz Beca u Ljubljanu. Kada sam shvatio da postoji mogucnost da vec sjutra mogu letjete za Budimpestu, laknulo mi je, odahnuo sam i osjetio se mnogo bolje, shvatio sam da vise nijesam sam, da evo i o meni neko brine, i to veoma odgovorno. Agoli je odmah, telefonom, stupio u vezu s ministrom finansija u Vladi Albanije i dobio cvrsto obecanje da ce novci - dolari - za moju avionsku kartu biti do 14 sati obezbjedjeni, naravno i avionska karta. Ministar me je jos po Agoliju pozdravio i zazelio dobrodoslicu. Dogovoreno je da me u Pesti, na aerodromu ceka atase za kulturu albanske ambasade, da me on kolima brebaci u Bec i obezbijedi kako da dodjem u Ljubljanu: avionom, vozom, kolima! Znao sam da u Ljubljani nece biti problema. Tamo imam i nekoliko dobrih prijatelja: jedan od njih je Ciril Ciro Zlobec, potpredsjednik Predsjednistva drzave Slovenije.

***

Hotel “Tirana” je odnedavno postao dolarski hotel. Prosle godine je dolarski hotel bio samo Dajti. I pored akreditiva koji je za mene dosao iz Saveza pisaca, u kojem jasno stoji da uz hranu mogu dobiti kafu i pice, konobari mi daju na potpis i sobu i hranu, i to sto mi oni odrede. Pice i kafu ne mogu dobiti, ako ih dolarima ne platim. Ne mogu dobiti cak ni mineralnu vodu, a jedna vrsta albanske mineralne vode spada medju najbolje takve vode na svijetu: cudotvorno djeluje na gastritis i zgaravicu. Kako ja dolara nemam, da bih dobio bocu mineralne vode, morao sam se s konobarima zestoko svadjati, pozivati se na Savez pisca i Dritore Agolija licno. Cudno: dolarski hotel, a posluga i hrana kao u nasim radnickim menzama odmah iza rata. Prosle je godine bilo nesto malo bolje, sto se ovog hotela, posluge, pica, kafe i mineralne vode tice. Izgleda da je socijalizam po mnogo cemu, a po mentalitetu i navikama narocito, neunistiv, pogotovo u Albaniji, Crnoj Gori, Srbiji, a bogame i drugdje.
Oko 19 sati dosao je pjesnik Adem Istrefi u hotel da mi pravi drustvo i da zajedno veceramo, barem on zna sto znaci biti emigrant i kako proticu oni prvi dani dok se ne dodje do privikavanja na sve. Prikljucio nam se i divni pjesnik Spahiju: veseo, bucan, duhovit i juznjacki temperamentan, prijatelj moga pobratima Ali Podrimje. Zamolio sam ga da u toku noci telefonira Aliju u Pristini, da Ali telefonira Kaci i vidi da li ih Bulatoviceva policija i dalje maltretira? Ali ce javiti Spahiju sve sto mu Kaca kaze, a on odmah meni u hotel. Cesto uhvatim sebe kako razmisljam o crnogorskim emigrantima 1948. godine, onim stotinama fanaticnih komunista sto su prebjegli u Albaniju, misleci da ce ih Enver odmah s cvijecem ispratit za “majku Rusiju”. Samo je Vlado Dapcevic uspio da se dokopa Rusije da bi kasnije i iz nje morao da bjezi na Zapad. Kako su se oni hranili kad je danas u dolarskom hotelu ovako, i to usred Tirane?
Nakon vecere, koja je bila dosta tuzna: nijesmo mogli dobiti bocu mineralne vode, otisli smo da prosetamo onom glavnom avenijom Tirane, glavnom i jedinom. Kada sam prosle godine, za vrijeme Fraserijevih dana, tom avenijom setao sa Dritorem Agolijem i njegovom sarmantnom suprugom, u njoj su jos bili spomenici Lenjinu i Staljinu - jedan naspram drugog! Sada samo postolja, i to divna. Kada sam to vidio, rekao sam Ademu i Spahiju da su to sada gotovi postamenti za spomenike pjesnicima. Kad god se rusi spomenik nekom diktatoru ostaje solidno postolje za buduci spomenik nekom velikom pjesniku! Adem Istrefi i Spahiju se glasno odusevili. Posjetili smo i onaj famozni kvart gdje su decenijama zivjeli Enver Hodza i Mehmed Sehu sa svojim najbliskijim saradnicima. Sada taj citavi kvart, u kojem niko ne zivi, djeluje sablasno, to je mrtvi grad u koliko-toliko zivom gradu. Ima se utisak da se tu jos pojavljuju, i to samo nocu, bivsi stanovnici ovog kvarta, da dodju, priprijete i prosetaju po svojim bivsim parkovima i vilama. Sve je prazno, neosvijetljeno i bez ikakvih znakova zivota: samo vojnici u strazarama i ptice u krosnjama drveca, koje se vec usudjuju i zapjevati. U toj cetvrti nekadasnjih arhitekata albanskog komunizma podrhtava neka ukleta tisina u svemu i na svemu. Sve je tu i dalje opasno. Jos se niko ne usudjuje, ni danasnji vlastodrsci, uci u tu tvrdjavu sablasne tisine da vidi sto je u njoj, prozore otvori i provjetri natalozeni zrak i strah, izvrsi popis inventara gdje jos mozda ima stogodisnjih vina i ljudskih kostura, zlatnih lubanja i punjenih orlova, balsamiranih udarnickih ruku i zlijezda nerodjenih jaganjaca. Ima se utisak da te silne vile i parkovi, kapije i ograde, cekaju svoje nekadasnje gospodare da im se vrate, upale svjetla u njima i sve ponovo ozivi kao nekada.
Do kasno nocu slusao sam Radio Crne Gore. Tuga i grehota. Sve laz do lazi, obmana do obmane. Boze moj, koji je to nivo propagande. Kako masno lazu i neslano dezinformisu nesrecne Crnogorce neki Slavisa Djordjevic, neka dva Miljanica i jedan muklogrli Stankovic. Kako ih nije sramota?! Poslije ponoci prelazim na slusanje Hrvatskog radija koji, cini mi se, dosta objektivno izvjestava o nesmirenim bojistima i trenutnom primirju. Tako i zaspim.

 

11. X 1991.

 

Moj se put u Pestu odlaze za 14. X u isto vrijeme. Razlog odlaganja je dolarska suma koju Ministarstvo kulture treba da obezbijedi za moju avio kartu. Radi se o svega 285 dolara, toliko staji karta do Peste. Savez pisaca vise nema novaca, pogotovo deviza. Ta i dalje tipicno socijalisticka asocijacija se nalazi u teskoj situaciji: radi po starim administrativnim sablonima, a nema onog starog nacina finansiranja, nema drzavnog pokrica za sve sto preduzima, naravno uz debelo aminovanje drzave i Partije. Agoli, Nasi Leri, Adem Istrefi i eksplozivni Spahiju su sve pokusali. Birokratija je svuda ista, a albanska birokratija je sporija i od najsporijih takvih institucija, pa cak i od crnogorskih. Bilo mi je veoma tesko kada sam saznao da sjutra necu otputovati. Oko 14 sati Nasi Leri mi je saopstio da su dolari obezbijedjeni, ali da ih banka njima moze isplatiti tek sjutra. Ljudi u Savezu su se zaista trudili, ali je birokratija mnogo jaca.
Pjesnik Spahiju preko noci telefonirao u Pristinu Ali Podrimji da Ali uspostavi telefonsku vezu s mojima. Ali je vec znao da sam u Tirani. Nije mi jasno otkuda i kako je saznao. Mnogo sto o meni nije jasno i nikada mi nece biti. No, mozda je bolje tako. Kaca je Aliji rekla da su svi zdravo, da je nastupila neka cudna tisina od koje se svi plase - i progonjeni i progonitelji. Samo da mi porodicu ne maltretiraju, sve ostalo lakse podnosi. Najteze mi padaju snovi, a u snovima nasa stara kuca u Piperima. Stara kuca i sve ono oko stare kuce: zapusteni orasi, kruske, jabuke, sljive, livade i zemlja koja se vec godinama ne obradjuje. Odjednom sam se okrenuo nasoj starevini, kao da sam znao da cu morati bjezati iz Crne Gore. Sto se to sa mnom dogadja? Starost, usamljenost ili strah od ljudi koji me okruzuju? Ja i potkresivanje oraha! Ja i popravka stepenista! I cosak sam od listre popravio: doveo majstore Gagu i Ljuba. Los je znak kada se kamen iz kuce izvali, sam otpadne, cikne, napukne i raspoluti se. Ruzno je vidjeti, a i ruznome sluti. Odjednom se u meni probudio neki moj predak sto je mnogo volio orahe i ovu nasu kucu, koju je, mozda, on i podigao: stara je preko trista godina. Jednom su i mosti Svetog Stefana Piperskog u njoj prenocile. Bilo je to kada su Turci Donje Pipere pritisli. Tako je predanje ostalo.
Jos tri cijela dana u hotelu Tirana u Tirani. Izdrzacu i ovakvu osamljenost. Najteze mi pada samoca izgnanika, emigranta, bjegunca, gonjenog covjeka, koji jos ne shvata u sto je ugazio i kako se sve ovo moze zavrsiti. Nije mi prijatno sto vec nekoliko dana zivim na teret jednog zaista siromasnog Saveza pisaca. Ovdje je sada vrijeme totalnog rasula. U Albaniji je sve, ama bas sve, u rasulu, i raskolu. Niko ne zna sto se radi i ko sto radi, ali i dalje sve funkcionise po nekom starom realsocijalistickom zamajcu koji se jos okrece. Sve je rastimovano, a ipak se i dalje sve ponasa kao nekakva drzavna cjenila. Salih Berisa je covjek u koga se ovdje mnogo vjeruje i sve su nade njemu okrenute. Kada sam prosle godine ovdje bio, to je jos bilo vrijeme zvanicnog socijalizma, sve je, ipak djelovalo policijski i totalitarnije. Sada se policija ne osjeca. Ljudi su se u Tirani poceli osmjehivati, pa i smijati glasno i punoustacke, pogotovo zene. I prostitucija je krenula punim jedrima, i to ona devizama, a i ona prljava i ulicna, ona jeftina i s nogu iza prvog ugla. Zene u Tirani izgledaju mnogo ljepse i gracioznije nego prosle godine. Sve drustvene promjene se najbolje i najprije na zenama osjete. Socijalizam je poruznjavao obicnu zenu - radnicu, pravio je od nje prijevremenu staricu, smezuranu, zapustenu i nepodnosljivo debelu. Idal socijalistickog covjeka bioje stomak, debeo vrat i zaobljene miske i butine.

Armija za dva mjeseca napusta Hrvatsku! To je vijest dana i noci. Veliki uspjeh hrvatske odbrambene politike i veliki poraz srpske agresorske doktrine da pomocu armije drzi Hrvatsku u stalnoj potcinjenosti. Crnogorski pucisti nista ne shvataju. Oni su, izgleda, pomireni, uz to jos i srecni, da budu srpski primorski servis za brodovlje, umorno i siromasno radnistvo, prorijedjeno seljastvo i nacionalno frustrirano cinovnistvo. Taj srpski primorski servis nece imati prava da svoje more osjeca i kazuje svojim, niti svoju zemlju svojom. Crnogorska ce bruka tek izaci na vidjelo. Sve to mene, poput kamena u zuzi ili bubregu, boli nocas u Tirani. Crnogorci, plasim se, ne shvataju da je vec, mozda, kasno za otrjeznjenje, ako ne i prekasno!

 

12. X 1991.

 

Izgleda da se moj odlazak iz Tirane sve vise komplikuje. Kada sam u 10 sati dosao u Savez pisaca docekali su me sekretar Nasi Leri i Adem Istrefi. Odveli su me u klub Saveza na kafu, a ne vise u Agolijevu kancelariju kao prethodnih jutara. Sto sve ovo, ova odlaganja mog putovanja, treba da znaci. Ima li tu i neceg politickog? Plasi li se Ramiz Aliju zamijeranja Jugoslaviji i Milosevicu? Je li i nasa ambasada u ovo umijesala svoje prste. Tamo se, naravno, nijesam ni javljao. Sto ce emigrant u ambasadi zemlje iz koje je ilegalno pobjegao? Nasi mi je u klubu kazao da za avion koji u nedjelju ide u Pestu nema karte, ali da postoji avion za sjutra u 10 sati koji slijece u Trst. Prihvatio sam i to kao mozda jos bolju kombinaciju, da se sto je prije domognem Ljubljane i Zagreba. I to smo u jednom trenutku smatrali za definitivno. Kada smo se popeli u Nasijevu kancelariju, sa nama je bio pjesnik Dzevail Spahiju, pocelo je veliko telefoniranje kako bi se obezbijedila avionska karta. Ispalo je da avion iz Tirane u Trst uopste ne leti. Cudno, a kako je malo prije letio, i to sjutra u 10 sati? Zakljucujem samo za sebe, ali ne i glasno, da je ovo neka cudna igra u kojoj smo svi mi: i Agoli, i Nasi, i Adem, i Spahiju, a prije svega ja, neki slijepi igraci koji ne smiju reci da vide ono sto vide, da znaju ono sto znaju! Nesto kasnije se ispostavilo da postoji trajekt Drac-Bari-Trst, koji putuje dva dana i dvije noci. Pristajem i na takvu mogucnost. Nakon uponog telefoniranja i Nasijevog i Ademovog, a pogotovo Spahijinog, doslo se do covjeka koji treba tamo u Dracu da se obavijesti kada taj trajekt krece i gdje se kupuju karte. I to je obecanje propalo, ta se dracka veza vise nije javljala. Tako je to trenutno u Albaniji. Moje putovanje se sve ociglednije komplikuje, a ja postajem sve nervozniji i nesrecniji. Dolazi mi da vrisnem kao nikada u zivotu. Shvatam gdje sam i sto se desava, ali ne shvatam zasto mi se to i ne kaze. Pisci su, pogotovo Agoli i Nasi Leri, obavezni na drugacije ponasanje prema meni. Spolja i formalno je kao sve u najboljem redu, a ovamo nista ne stima, nema karata, nema aviona, nema trajekta, nema nikoga ko zna sto ima i kada se moze i kuda otici iz Tirane. Da ovo mozda nije neka vrsta pritiska na mene da od svega dignem ruke i ostanem u Tirani? Zasto mi to ne bi otvoreno kazali, pitali me, razgovarali sa mnom? Znaju oni da ja na tako sto ne bih nikada pristao. Ne zbog Tirane i Albanije, vec zbog nemogucnosti da odavde komuniciram s Crnom Gorom i doprinosim koliko-toliko njenom budjenju i osvjescenju od srbo-komunistickih zabluda. Na kraju je Nasi Leri telefonirao ministarstvu saobracaja i tamo dobio odgovor da ce, vjerovatno, sjutra trajekt ici za Bari, ali ne i u Trst, takva se mogucnost tek ispituje, nema dovoljno putnika u tom pravcu. Definitivno mi je jasno da se nesto oko mene muti i mucka. Sto je u pitanju, nije mi jasno, a i kako bi bilo. To sam veoma otvoreno rekao Ademu Istrefiju i zamolio ga da moj protest i moje sumnje prenese Dritore Agoliju, koji je tog trenutka bio negdje u zgradi Saveza. Ademu sam kazao da kaze Agoliju kako ovakav odnos nijesma ocekivao, niti ga mojim ponasanjem zasluzio. I Ademu je bilo jako neprijatno. Shvatio je da sam sve shvatio. A sto sam to shvatio - ne znam, znam da nesto jesam, ali sto je to Nesto? Posto je Nasi Leri vec bio negdje izasao, Adem je otisao da pronadje Agolija i Nasija i upozna ih sa mojim sumnjama i negodovanjem. Ubrzo su kod mene dosli Agoli, Nasi i Adem. Agoli se izuzetno ljubazno sa mnom pozdravio, sjeo za sto da telefonira ministru saobracaja da obavezno za oavion, koji u prvu nedjelju leti iz Tirane za Pestu obezbijedi kartu za mene. Agoli ministra nije nasao u ministarstvu, dobio je broj njegovog telefona kuci i cvrsto mi obecao da ce ga popodne zvati i zavrsiti posao. Kako mu je Adem, izgleda, doslovno prenio moje sumnje, ogorcenost pa i prijetnju da cu im napraviti veliki skandal, Agoli se tako prijateljski zainterersovao kako mi je u hotelu: prije toga mi je rekao da me oni smatraju najvecim i najcasnijim njihovim prijateljem. Kada su ga Adem Istrefi i Dzevali Spahiju upoznali da ja u hotelu ne mogu ni kafu s mineralnom vodom popiti, Agoli se ljutito oborio na osoblje hotela i rekao da u dopisu Saveza stoji da moraju uz obroke davati obavezno rakiju i pola litre vine. Zaduzio je nekog od brojnih cinovnika u Savezu da intervenise. Rastali smo se uz obecanje da ce Agoli popodne potraziti ministra kuci i obezbijediti kartu, posto su dolarska sredstva vec pronadjena. Dzevail i ja smo otisli u hotel da zajedno rucamo. Dzevail je licno razgovarao sa direktorom hotela da ja mogu porucivati sto hocu - Savez pisaca sve placa. Direktor je bio neumoljiv, rekao je Dzevailu da nista osim hrane ne mogu dobiti, za sve ostalo trebaju dolari!
Kada smo rucali, Dzevail mi je rekao da ce on i Adem doci kod mene u hotel oko 18 sati da mi saopste sto je Agoli ucinio za kartu, on je uvjeren da ce uspjeti. Otisao sam u sobu, okupao se, legao i zaridao kao nikada u zivotu, prekoravajuci sebe sto sam dospio u ovako tesku ponizavajucu situaciju, mogao sam se ovakvih muka i ponizenja na dostojanstveniji nacin rijesiti, a da pritom ostanem pri svojim stavovima, kao sto ostajem i sada.
Tacno u 18 sati u hotel su dosli Adem Istefi i Dzevali Spahiju. Saopstili su mi da Dritore Agoli jos nije uspio uspostaviti vezu s ministrom saobracaja, navodno da ga nema kuci, ali da ce sve biti u redu. Popili smo kafu i dogovorili se da Dzevail Spahiju ponovo oko 22 sata dodje u hotel i kaze mi sto jeAgoli uradio. Spahiju je dosao tacno u zakazano vrijeme i prenio mi da Agoli ministra jos nije pronasao, da ce ga rano sjutra pronaci i sve zavrsiti. Dzevail se izvinio da ima goste u kuci, te me mora ostaviti. Razumio sam ga i ostao da razgovaram s jednim novinarom iz Pristine, koji radi za list Bjujku, a sjutra sa mnom treba da pravi veliki intervju o svemu i svacemu. Novinar se zove Murici, izuzetno komunikativan momak, radoznao i pravi profesionalac u svom poslu. Uz to je i dramski pisac. Ispostavilo se da ima nesto deviza za koje mozemo dobiti bocu mineralne vode i bocu izvrsnog albanskog vina, starog oko tridesetak godina. To je prvo vino koje sam otkad sam emigrant u Albaniji popio. Ostali smo do kasno. I Murici je bez vize u Albaniju usao. Predocio mi je mogucnost da iduce nedjelje zajedno izadjemo iz Albanije. On ima кola pa bismo isli onim trajektom do Barija, a odatle kolima do Trsta ili Trijesca. On bi me iz Trsta i do Kopra prebacio. Mozda je to pravo rjesenje.
U Albaniji se i dalje sumnja u svakoga, pa i u mene. Tako ce biti sve dok Ramiz Aliju ne ode a Sali Berisa dodje i uspostavi kakvu-takvu demokratiju. Cudni su ti scenariji postepenog hladjenja odnosa ili distanciranja: pijenje kafe prvo u Agolijevoj kancelariji, kafe i zestokog pica po izboru, onda se prelazi na pijenje kafe u Nasijevoj kancelariji, zestoko pice izostaje, potom se silazi u Klub na kafu i eventualni serbet, a moze i ratlokum! Sekretarice su, posebno Dusa, izuzetno ljubazne kad nema nekog s albanske strane. Cim je prisutan neko treci one odmah navlace masku oficijelne ljubaznosti, postaju strogo sluzbene i birokratski uozbiljene. Adem Istrefi i Dzemail Spahiju, izuzetni ljudi i pjesnici, Adem je jos bio i robijas, i to dugogodisnji, sve vide i sve cemerno gutaju, jer su nemocni da bilo sto u samom Savezu promijene. Albanski pisac je i dalje pod nekom nevidljivom prismotrom, ili je u samom njemu ostala prismotra, kao autocenzura za svaki svoj postupak, pa i prema dokaznim prijateljima. Jos me nijedan albanski pisac, pa cak ni Adem Istrefi i Dzevali Spahiju, nije pozvao kuci. Mislim da se ne radi samo o losim stanovima i tjeskobi. Bice da se radi o jednoj drugoj vrsti tjeskobe. Ja sve ovo zapisujem kao provjereni prijatelj tog naroda i albanskih pisaca.
U Albaniji se, cak i medju piscima, o Kadareu malo govori. Ima i neprijatnih izjava na njegov racun. Jedni ga smatraju piscem koji je dugo sjedio na dvije stolice - rezimskoj i disidentskoj - obje dobro meblirane! Drugi misle da je mnogo vise mogao uciniti za progonjene pisce, posebno one sto su stradali po raznim logorima. Dritore Agoli, Kadareov dugogodisnji prijatelj i jedini rival, u istoj su zgradi i na istom spratu stanovali, prijateljima povjerava, i meni je to rekao, da je mnogo ljut na Kadarea sto mu, kao intimnom prijatelju, nije povjerio da odlazi u emigraciju. Niko Ismailu Kadareu ne porice da je veliki pisac, koji je i te kako platio danak socrealizmu, a preskupo kupovao Enverovu i Nedzmijinu naklonost. Bez obzira na sve vrste primjedbi, Ismail Kadare je za mene jedan od najvecih savremenih pisaca Evrope. Svako je u komunistickom paklenom raju, a pogotovo darovit pisac, mogao talentom i svojom savjescu placati i otkupljivati svoju kakvu - takvu slobodu. Zar to nijesu radili i Mihailo Solohov, Leonid Leonov, Mihailo Lalic, Ivo Andric, pa cak i jedan vazda pobunjeni Miroslav Krleza? Gospodo pisci, vrijeme preispitivanja savjesti i polaganja moralnih racuna tek nailazi, i u Albaniji i svugdje gdje je socijalizam pirovao i trijumfovao.

13. X 1991.

Dritore Agoli uspio da mu u aerokompaniji obecaju kartu za sjutra, to jest mjesto u avionu za Budimpestu, мada su vec dva dana sva mjesta u avionu rasprodata. Idem na cekanje, pa sto bude. Prva sam rezerva. Oko 14 sati jedna od sluzbenica Saveza je podigla i kartu. Nasi, Adem, Dzevail i Spahiju i nekoliko sekretarica Saveza, skupa sa mnom, proslavili dobijanje avio karte, iako je taj moj avionski zec jos u sumi. Odjednom se desilo nemoguce: Oko 14 sati i 30 minuta glavna sekretarica Saveza, gospodja Kristina, uspjela da uspostavi telefonsku vezu sa mojom porodicom u Titogradu, to jest Podgorici. Javio mi se Balsa. Cuo sam i Kacu. Razgovarali smo kao da sam ja u Rimu. Zivi su i normalni. I dalje traju razni vidovi represije: pretresi, saslusanja, razbijanje prozora, telefonske prijetnje i smrtonosne poruke. Na zidu naseg stana, onom koji gleda na ulicu, i to bas ispod prozora na dnevnoj sobi, osvanuo veliki grafit: OVO JE SRBIJA! To je crnoobrazni rukopis pitomaca budalanta M. Vojvodica. Za to se oni bore. Njihov je ideal - nestanak Crne Gore i Crnogoraca! Ne znaju tukci, brukci i dzukci da ovakvim grafitima nama pomazu, otvaraju oci i onim kratkovidim Crnogorcima.
Saopstio mi Balsa da su prije neki dan sahranili Sava Krstova Brkovica. Lijepo je umro: izdahnuo je dok mu je njegov veliki postovalac, knjizevnik Zuvdija Hodzic, citao ona mjesta iz moje knjige Razgovori s nocnom damom gdje njega pominjem i branim od prljavih hajki i hajkaca. Lijepe li smrti, Boze moj, sto bi kazao i knjigu naslovio Sreten Asanovic! Savo je zasluzio tako laku i lijepu smrt. Razni Uljarevici Radomiri, Kralji i Konatari su mislili, plasili se da ce Savo Brkovic zivjeti najmanje stotinu godina, to su javno govorili i pisali. Maroderi i strvoderi se plase zivota, a pogotovo dugog zivota svojih pravih protivnika. Savo je u oporuci ostavio da odbija sve one uobicajene vojne pocasti sto mu kao narodnom heroju pripadaju. Sve pocasti ce mu odati Crna Gora kad konacno bude slobodna. Savo Brkovic je svoje ratno herojstvo u miru potvrdio i dokazao, boreci se za Crnu Goru, a ne kao neki njegovi bivsi partijski drugovi koji su svoje ratno herojstvo oprljali mirnodopskom izdajom Crne Gore.
Balsa mi saopstio da neki nasi prijatelji i dalje kod nas dolaze, a neki su, cim sam nestao, prestali dolaziti, ne smiju se ni telefonom javiti. Neka im sluzi na cast. Strah je u Crnoj Gori odavno normalno i redovno duhovno stanje. Drago mi je kada sam od Balse cuo da su Crnogorski P.E.N. centar, ciji sam potpredsjednik od osnivanja, i Crnogorsko drustvo nezavisnih knjizevnika izdali prilicno ostro saopstenje povodom moga slucaja. Balsa i ja smo dosta i u siframa razgovarali, vec smo navikli na takve razgovore. I Kaca takodjer. Zna se da policija vec godinama, i ona i ova, pomno prisluskuje moj telefon, ima indicija da nam je i kompletan stan ozvucen. I prije je bio. Do mene su doprli dosta pouzdani glasovi da je Veljko Milatovic, kada je dosao za predsjednika Predsjednistva Crne Gore naredio da se odzvucim i da me vise ne prisluskuju. Osjetio sam veliko dusevno olaksanje, zaigralo mi je nesto lijepo oko srca i u prsima: cuo sam Balsu i Kacu! Sifrovano su mi saopstili da je i Damjan dobro, da i dalje zivi kod Djika i Olge. To su nasi pravi prijatelji, nikada im se ne mozemo oduziti. Vise su cetiri kceri popa Kusovca uradile za Crnu Goru (i dalje rade) nego citave oblasti i devedeset posto “onijeh cuvenijeh crnogorskijeh heroja i djenerala biogradskih!”
U Tirani je veoma prijatno, cak spasonosno, imati avionsku kartu u dzepu, makar bila i na cekanje. Dako sjutra u tom jarskom avionu bude mjesta i za mene! Balsa me obradovao vijescu da su se beogradski advokati Tanja Petovar i Danilovic, kao i poznati crnogorski advokat Novica Jovovic, prijavili da me na procesu brane. Gospodin Jovovic je vec preuzeo sve oko istraznog postupka. Znam gospodina Jovovica i drago mi je sto se on angazovao od samog pocetka.
Nasi Leri me pozvao na veceru u svom malom stanu. Sekretar Saveza pisaca Albanije zivi u jednosobnom stancicu negdje na periferiji Tirane! Mislim da nema albanskog pisca, izuzev Fadilja Kraje, koji ima porodicnu kucu. Ni Kadare tako nesto nije imao. Leri je prvi albanski pisac koji se usudio da me pozove u svoj dom i uvede u porodicu. Na veceri su bili jos i Adem Istrefi, Dzevail Spahiju i pristinski novinar Milici, kojemu sam te noci u Nasijevom stanu dao intervju za Bjujku. Nasijeva divna supruga Olimpija zna da kuva i sprema ce, posluzila nam je i jednu vrstu domaceg surupa koji ide uz tradicionalne albanske slatkise. Albanci inace vole slatko. Kod Nasi Lerija sam popio i prvi viski u Albaniji. Ostali smo do iza ponoci. Treba ustati u cetiri sata da bi se stiglo na aerodrom. Pratice me Nasi Leri, Adem Istrefi i Dzemail Spahiju.
Cim sam usao u svoju hotelsku sobu pocelo je pakovanje. Vazda sam imao problema s pakovanjem. To me prati od kad sam prvi kofer uzeo u ruke. Iznenadjenje: oko jedan sat poponoci dosli mi Mimoza Ahmetaj, njen muz i Ibrahim Kelemendi, koji mi je prije neki dan u Savezu utrpao u dzep sto americkih dolara, da mi se nadje. Kelemendi je Albanac iz Vusanja, zivi u Njemackoj i uzgred se bavi izdavastvom. Mimoza je najveca ziva albanska pjesnikinja, znamo se jos od prosle godine, ima novog muza, mladji je od nje, мada je i ona mlada: momak je opsjednut Mimozinom poezijom i Mimozom. Uz to sto je dobra pjesnikinja, Mimoza je i lijepa zena. Ne moze da shvati zasto je iz Saveza nijesu obavijestili da sam u Tirani. I ja takodjer ne shvatam, ali tako je. Kaze mi da se od prosle godine nijesam promijenio, da sam isti.
Komplimentira mi, ne skrtari. To je lijepo cuti, iako nije istina, Mimozin otac je emigrant iz Plava. Zvali su me kuci. Izvinio sam se, kasno je, a vec u cetiri sata moram ustati kako bih na vrijeme stigao na aerodrom, na listi sam cekanja, prva rezerva!

14. X 1991.

Nedjelja. Ustao sam u tri sata i trideset minuta. Sisao u hol hotela, sa koferom. Ibrahim Kelemendi me vec cekao u holu. I on me prati, ide sa mnom na aerodrom. U cetiri i trideset dosla кola Saveza pisaca i Nasi Leri sa Dzevailom Spahijom. Na nekoj raskrsnici nas je cekao i Adem Istrefi. Do aerodroma smo se dosta dugo vozili. U aerodromskoj zgradi nevidjena guzva. Nema me na listi putnika. Uhvatio me je golemi strah da necu otputovati. Moram, makar na krilu aviona. Ibrahim Kelemendi mi najvise pomaze, i uposlovnicu je sa mnom usao, tamo gdje se formira definitivna lista putnika. Upoznao me i preporucio sefu aviokompanije, Madjaru Miklosu. Pokusao sam da mu na nekakvom ruskom objasnim ko sam i kuda idem. Pozivam se na mađarskog pisca Djerdja Konrada i P.E.N. Konrad je predsjednik svjetskog P.E.N.-a. Upalilo. Upisali me na listu putnika. Prosao pasosku kontrolu, nijesu mi ni stambilj u pasos udarili. Ne znam je li to dobro ili nije. Mogu li me na aerodromu u Pesti pitati zasto u mom pasosu nema nikakvog dokaza da sam doputovao iz Tirane? Zasto mi u Tirani nijesu ostambiljali pasos? Mozda im je tako naredjeno: ne treba im nikakav dokaz o mom ilegalnom prolasku kroz Albaniju. Mozda misle da mi time i uslugu prave? Ko zna! Albaniju je tesko shvatiti, osobito kada je sve u njoj u rasulu.
Ne mogu reci da me na ovom putovanju nije i sreca pratila. Sreca mi se jos na tiranskom aerodromu osmijehnula, i to onog trenutka kada su me prepoznali i prisli mi: Albanac Sulejman Sadiku i Slovenac Urban Dermastija, biznismeni iz Ljubljane. Kada sam cuo da i oni u Ljubljanu kao da mi se sami Bog prikazao. Savez pisaca Albanije mi je kupio avionsku kartu, na cemu sam im duboko zahvalan, ali da mi onaj moj Ibrahim Kelemendi iz Vusanja, a Vusanje je odmah iznad Gusinja, a Gusinje je u Crnoj Gori, nije u dzep utrpao onih sto dolara, ja ne bih nikuda dalje od Peste mogao kriciti. No, ni tih sto dolara mi nijesu bila neka cvrsta garancija da mogu doci do krajnjeg cilja moga puta. Cvrsta garancija su mi postali Urban Dermastija i Sulejman Sadiku. Odmah sam im rekao kakve su moje novcane, to jest dolarske mogucnosti. Urban i Suljo su se osmijehnuli i tiho mi kazali: “Gospodine Brkovicu, Vi ste od ovog trenutka nas gost”. Tako je i bilo.
U Pestu smo stigli u osam sati i trideset minuta. Avion je bio prepun mladih Albanaca i Albanki s djecom. Ideal svakog mladog Albanca je otici iz Albanije! Bio je i dosta poslovnih ljudi iz Evrope. Na pestanskom aerodromu takodje guzva. Moji zastitnici, Urban i Sulejman zbog mene su propustili avion za Bec, a imali su i karte u dzepu za taj avion. Kada smo obavili pasoske poslove, uzeli prtljag i poceli da razmisljamo kako dalje, Dermastija i Sadiki su dosli na ideju da do Beca uzmemo taxi. Odusevio sam se i svesrdno prilozio onih mojih sto dolara. Iz Beca smo vozom do Klagenfurta, odnosno Celovca. U vozu pojeli po sendvic i popili po pivo. U Klagenfurt smo stigli u dvadeset i jedan sat i trideset minuta. Tu su nas cekala Sulejmanova кola “pasati”. U dvadeset i cetiri sata usli u Sloveniju. Milicionar nas pretresao do gole koze, posumnjao da smo sverceri oruzjem. Veoma neljubazan milicioner. Vidio u pasosima: Albanac, Slovenac, Crnogorac i pomislio da se ovakva druzina mora baviti nekakvim svercom, a najvjerovatnije je to oruzje! Oko jedan sat stigli u Ljubljanu. Urban i Sadiki me smjestili u hotel “Lev”. Okupao se, cini mi se kao nikada u zivotu. To je ono jedino sto sam bio u stanju da uradim.

15. X 1991.

Konacno spavao kao umoran covjek sto spava. Evo me u vec bivsoj Jugoslaviji, a sadasnjoj drzavi Sloveniji. Kako se makar na tren, ovog prvog ljubljanskog jutra, osloboditi onog crnogorskog haosa gdje svaki dan u limenim sanducima donose mrtve mladice sa dubrovackog i hercegovackog fronta? Kako se privici na dan ili noc, svejedno, kada vam niko nece kamenovati prozore na stanu, pucati na vas, ispaljivati citave sarzere raznih kalibara streljiva kako bi vas sto bolje zastrasili? Mozda su u onom crnogorskom hausu, iz kojeg sam morao pobjeci, i prosle noci pozvijereni ljudi gonili nekog neduznog i normalnog, kao one noci u Starogradu mene, ako tamo vise uopste normalnih ima? Sto se s mojom porodicom zbiva, s prijateljima i svima koji drugacije misle od zavedenog naroda i pucista?
Sto jutros prvo uraditi? Javiti se Drustvu slovenskih pisatelja i Slovenskom P.E.N. centru. Imam brojeve njihovih telefona. Predsjednik Drustva pisatelja je Dane Zajc, a Slovenskog P.E.N.-a Boris Novak. Dana Zajca znam odavno, godinama smo se potucali po bivsoj avnojevskoj geografiji, odrzavali knjizevne veceri i sirili bratstvo i jedinstvo. Gluposti. Sada to mozemo nazvati magarecim godinama. Sekretarica Drustva slovenskih pisatelja je gospodjica Barbara, nekoliko puta smo se telefonom culi. Doruckovati i prvo se Barbari javiti, a onda mojim prijateljima i spisateljima Sulejmanu i Urbanu. Doruckovao sam kao da sam cijelu noc kosio. Barbara se iznenadila kada sam joj se predstavio i rekao da sam tu u Levu. Objasnila mi kako da dodjem do Drustva i P.E.N.-a.
U istoj zgradi. Barbara ce odmah obavijestiti Dana Zajca i Borisa Novaka. U Drustvu slovenskih pisatelja i Slovenskom P.E.N.-u izuzetno srdacno docekan. Tamo su vec bili, cekali me, Dane Zajc i Boris Novak. Nesto kasnije su nam se pridruzili Igor Torkan, Rudi Seligo i Milos Mikeln. Barbara odmah organizovala konferenciju za stampu. Doslo dosta novinara, najvise ih je interesovalo kako sam napustio Crnu Goru, legalno ili ilegalno, kako sam prijesao albansku granicu, kako iz Albanije u Ljubljanu. U podne sam imao veliki intervju preko Glasa Ljubljane.
Rucak u Klubu Drustva slovenskih pisatelja. Na rucku bili Dane Zajc, Boris Novak, Milos Mikeln i ja. Popilo se i nekoliko boca vina. Prvi rucak s vinom od kada sam iz doma pobjegao. Drustvo i P.E.N. mi dali po pet hiljada tolara za prvu pomoc. Slovenci se, barem ovi s kojima sam rucao, ne ponasaju kao pobjednici. Niko ne spominje dane, bitke i pobjedu nad jednom armijom koja je morala napolje iz dezele! Crnogorci bi od toga decenijama zivjeli. Moji prijatelji se ponasaju kao da rata nije ni bilo. Ratna situacija u Hrvatskoj ih mnogo vise interesuje od stranackih duela u Sloveniji. O Crnoj Gori ne znaju gotovo nista, izuzev da je postala srpska sluskinja sa izrazitim antislovenackim mitingasenjem.
Barbara mi udesila da se cujem sa Josipom Ostijem, starim drugom iz Sarajeva. Nijesam znao da je Barbara Ostijeva ljubav. Otuda najbolja knjiga njegove poezije i nosi naslov Barbara i Barbar. Zamolio sam Ostija da telefonira Kaci, da joj u siframa kaze gdje sam i u kojem hotelu. Josip mi ubrzo iz Sarajeva javio da se s Kacom cuo. Svi su na broju. Kacina poruka glasi: Niposto se ne vracati u Crnu Goru! I dalje me traze. Za mnom je i potjernica raspisana! Mogu misliti kakva je situacija kad mi Kaca porucuje da se niposto ne vracam! Eto, za mnom je i potjernica raspisana. Ja sam, znaci, covjek sa potjernice! Lice za kojim se traga. Drzavni neprijatelj numero uno! Mozda cu za koji dan biti i ucijenjen! U Crnoj Gori je sve moguce. Ko kaze da nije neka se javno oglasi i deklarise kao Crnogorac pa ce vidjeti sto ga sve ceka: preko noci ce biti oglasen i proglasen ustasom, tudjmanovcem, izdajnikom, monstrumom, katolikom, ludakom i necastivim! Ja sam sve to, i do odavno, i to u svakom drugom broju te porazne “Pobjede”.
Kad sam se vratio u hotel zaticem poruku da se hitno javim Josipu Ostiju u Sarajevo. Nazovem Ostija iz moje sobe, kad tamo pravo iznenadjenje: Moj Balsa kod Josipa u stanu! Krenuo u potragu za ocem. Spavace kod porodice Muhameda Filipovica Tunja, porodicni smo prijatelji. Dogovorili smo se da u Sarajevu ostane sve dok mu Osti ne obezbijedi avionsku kartu za Klagenfurt, to jest Ljubljanu. Mojoj sreci nije bilo kraja: za koji dan ce ovdje biti moj Balsa! Boze, nista nam ne mogu. Mi smo dukljanski soj, Svevisnji, i treba nam pomoci da povratimo narodu memoriju, pticama cisto nebo, ribama bistru i neotrovanu vodu dukljanskih rijeka, jezera i mora naseg.
Barbari se telefonom javilo nekoliko dobrotvora iz Ljubljane i diljem Slovenije. Svi hoce da mi pomognu: gospodja Breda Matijazic, ljekarka i njen suprug, takodje ljekar, kardiolog, ponudili se da mi ustupe dio kuce za mene i moju porodicu; gospodin Ramadan Marmulaku, Albanac, bivsi jugoslovenski ambasardor u OUN, sada zivi i radi u Ljubljani, nudi mi sobu u svom stanu, Marmulaku ima suprugu i kcerku; javili se Barbari sin i snaha pokojnog Miska Kranjca, velikog slovenskog pisca, bio kandidat na Njegosevu nagradu, i oni zele da mi pomognu! Samo sam noc i dan u Ljubljani, a vec na svakom koraku osjecam paznju gradjana Ljubljane. Prepoznaju me i nude pomoc. Svima najtoplije zahvaljujem, zaista sam dirnut tolikom paznjom, ali ja i ovdje u Ljubljani i sjutra u Zagrebu moram zivjeti od svog knjizevnog i publicistickog rada. Necu sjutra, kada se budu svodili racuni ovog uzasno prljavog rata, da se moje ime nadje na platnom spisku bilo koje partije ili institucije. Kad ne mognem zivjeti od svog rada - necu ni zivjeti!

(Iz knjige Jevrema Brkovica “Pjesnik s potjernice”)