Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Novak Kilibarda:
JA I AMFILOHIJE



Nedavno je Novak Kilibarda, revoltiran ponašanjem mitropolita SPC u Crnoj Gori, podnio ostavku na članstvo u Savjetu za zaštitu prava manjinskih naroda i etničkih grupa. Profesor Kilibarda piše o svojim susretima, saradnji i nesporazumima sa Amfilohijem Radovićem. Kako su, u proteklih petnaestak godina, Kilibarda i Radović prešli put od saradnje i uvažavanja do sukoba i oštrog javnog distanciranja

Neke činjenice o anticrnogorskoj djelatnosti mitropolita Amfilohija

Zbog aktivnosti mitropolita Amfilohija, koja je sračunata na razbijanje multietničke stabilnosti Crne Gore, podnio sam ostavku na članstvo u Savjetu za zaštitu prava manjinskih naroda i etničkih grupa, kojim je predsjedava predsjednik Crne Gore, g. Filip Vujanović. Pošto je Amfilohije član tog Savjeta, smatram da imam i moralnu i političku obavezu da svojom ostavkom upozorim Savjet, čiji sam član od dana njegova osnivanja, na obavezu da adekvatno reaguje na poteze svojih članova koji su suprotni zadacima i obavezama Savjeta. Uostalom, evo integralnog teksta ostavke koju sam javno podnio 2. VIII 2005. godine:
“Uz izraze osobitog poštovanja, javno Vam saopštavam svoju neopozivu odluku da podnosim ostavku na članstvo u državnom Savjetu za zaštitu prava nacionalnih manjina i etničkih grupa u Crnoj Gori, kojom Vi predsjedavate kao predsjednik države. Evo zašto sam se odlučio da napustim značajno državno tijelo čiji sam član od dana njegova osnivanja.
Član našeg Savjeta, g. Amfilohije Radović, mitropolit crnogorsko-primorski, zetsko-brdski, skenderijski i svetoga pećkoga trona egzarh, instaliranjem željezne crkve na Rumiji, planini koja tokom mnogih vjekova, jednom godišnje, na svome vrhu okuplja sve vjere sa svojih padina, zadao je razorni udarac multietničkom i viševjerskom organizmu Crne Gore. Ćutanje našeg Savjeta o tom političko-klerikalskom ekscesu, jednoga od svojih članova, upravo znači poništavanje funkcije Savjeta koja je sadržana u njegovom imenu.
Podnoseći svoju ostavku, pozivam i ostale uvažene članove Savjeta da i oni podnesu ostavke, jer smatram da bi takav naš zajednički postupak pomogao Crnoj Gori da stabilizuje svoju demokratsku fizionomiju i ustavnu poziciju, koje su nagrižene isplaniranim udarcem Srpske pravoslavne crkve, srbijanske unitarističke politike i vojske Srbije i Crne Gore, koje oličava mitropolit Amfilohije. Naša zajednička ostavka mogla bi da opomene izvršnu vlast Crne Gore da se doslovno drži ustavnih ovlašćenja u svim prilikama kad se udara na Crnu Goru. Bez obzira s koje strane udari dolaze. Drage kolege, ako ne prihvatite moj predlog, neka Vam je sa srećom nastavak druženja s g. Amfilohijem u Savjetu koji brine o ljudskim i građanskim pravima manjinskih naroda i etničkih grupa u Crnoj Gori.”
Pošto Savjet i dalje ćuti o deliktu mitropolita Amfilohija, i pošto ostali članovi Savjeta nijesu prihvatili moj predlog da podnesu ostavke, hoću da upoznam javnost Crne Gore s činjenicama o anticrnogorskoj djelatosti g. Amfilohija na koju sam ukazao još početkom 2001. godine.
Prvo ću pomenuti kako je došlo do našeg poznanstva, kako smo sarađivali i kako smo se razišli.
Kad se razbolio patrijarh srpski German, čuše se glasovi da će ga zamijeniti episkop Amfilohije Radović, ali ne bi tako, no patrijarh postade g. Pavle.
O vladici Amfilohiju sam i do tada slušao kao o monahu vrhunskog obrazovanja, kaluđerskoj legendi koju sastavljaju istorija Morače, učenost i đakovanje kod slavnog Justina Popovića. Kad legenda i voda krenu, nema im zaustavljanja, ako praviš brane da ih zaustaviš, one će ih preplaviti.
G. Amfilohije i ja sreli smo se nekoliko puta na nekim simpozijumima. Bilo je to vrijeme naglog učešća crkvenih lica na laičkim simpozijumima. Na skupovima s nacionalnom tematikom osobito je bio čest gost vladika Atanasije Jevtić. To je bio period eksplozije velikosrpskog nacionalizma čije su istaknute kote Memoranduma SANU, uspon Slobodana Miloševića i putovanje moštiju kneza Lazara. Poseban značaj pridavan je besjedama sveštenih lica, posebno učenih episkopa kakvi su Atanasije, Amfilohije, Irinej Bulović i dr.
Prvo poznanstvo formirali smo g. Amfilohije i ja u Srpskoj patrijaršiji u Beogradu, na okruglom stolu o odnosu srpske crkve i srpskog naroda. Treći sagovornik bio je dr Jovan Rašković. Bijaše vruće ljeto, sala je jedva primila brojnu znojnu publiku. Bio je u publici i arhitekta Peđa Ristić, neimar hrama Svetoga Save na Vračaru. Pričalo se o skorom postavljanju kupole na najvećem srpskom hramu kao o graditeljskom čudu. Poslije završenog razgovora, pozove arhitekta Ristić nas trojicu okruglostolaša da sjutridan posjetimo sveto vračarsko gradilište. Prihvatili smo poziv.
Prvo smo ušli u arhitektonski biro koji se nalazio kod male crkve na Vračru, neposredno u blizini hrama u izgradnji. Tu nam je priređen srdačan doček. Došla bijahu nekolicina starobeogradskih uglednika, muzejski obučenih. Poslije smo zajednički posjetili građevinu. Rašković ode, a ja predložim g. Amfilohiju da prošetamo kroz park između Narodne biblioteke, Karađorđeva spomenika i hrama u izgradnji. Pristade. Dok smo šetali direktno sam ga upitao da li je glas o njegovu dolasku na mitropolitsku stolicu Crne Gore tačan. Interesovalo me da li dolazak zavisi samo od njegove volje, ili to pak Sinod određuje. Veli mi on da bi eventualna njegova volja da dođe na Cetinje naišla na podršku u Svetom sinodu.

Nagovarao sam ga da sjedne na cetinjsku mitropolitsku stolicu

Tada je on bio banatski episkop.
Govoreći iz ugla politike kojoj sam tada pripadao, prizvao sam sve svoje vještine da uvjerim Amfilohija kako bi njegov dolazak na mitropolitsku stolicu Crne Gore bio izuzetno značajan. Stari mitropolit Dajković, koji zaslužuje svako poštovanje - rekao sam, odlazi s trona silom prirode, a elitno obrazovani vladika, još od prestižne moračke porodice, bio bi veoma značajan za obnavljanje religiozne svijesti u Crnoj Gori. Nije on mnogo zborio. Više je slušao, postavljajući mi poneko bezmalo nebitno pitanje. Osjetio sam da želi da što više čuje, da mu još pričam, više je kupovao no prodavao. A Bog je dao da mene nije teško navesti da više prodajem no što kupujem. Dugo smo šetali, već je padalo sunce na goru kad smo se rastali. Neću da kažem da sam ja opredijelio vladiku Amfilohija da dođe u Crnu Goru, ali biće ipak da sam tome putu pripomogao, jer je bilo normalno da moje argumente uzme u obzir. Bio sam čovjek ozbiljnih godina, književnik i profesor univerziteta i, posebno, političar koji se opredijelio za srpsko jedinstvo. Tako sam učestvovao u pripemi dolaska u Crnu Goru čovjeka koji će joj mnogo štete nanijeti. Držim se narodne izreke, ko priznaje - pola mu se prašta.
Amfilohije je uskoro ustoličen na Cetinju. Došao je srpski patrijarh Pavle, grupa episkopa koji su činodejstvovali i drugih koji su odstojali činodejstvije. U lijevom kraku Cetinjskog manastira stajali smo sabijeni Radovan Karadžić sa suprugom Ljiljanom, Matija Bećković i ja. Poslije mitropolitskog ustoličenja, otišli smo na ručak u cetinjski hotel. Za glavnim stolom sjedio je patrijarh s novim mitropolitom crnogorskim i četom vladika. Bili smo tu Matija Bećković i ja. Krenule su i zdravice. Prišao mi je svještenik Momčilo Krivokapić iz Kotora, koji je bio moderator toga svečanog ručka, i sugerisao mi da dignem zdravicu. Ustao sam i riječima povezao Morački manastir i ličnosti koje se rađaju u njegovoj svetoj sjeni. Pomenuo sam arhimandrita Dimitrija, Gavrila Dožića, Matiju Bećkovića i Amfilohija Radovića. Pričao sam samo adorantski, kako se to čini na promocijama i pogrebima.
Uprkos apologetskim riječima, koje nijesam štedio u javnom govoru o njemu, nekako me od prvog trenutka, u parku na Vračaru, nije varalo čulo da Amfilohije nije presrećan u mom društvu. Primjećivao sam to po načinu kako opušteno razgovara s nekim drugim, a zategnuto sa mnom. G. Amfilohije želi sagovornika koji sve njegove izjave prihvata bez polemike. Ja sam čovjek koji ne može samo da sluša. I u društvu sjajnih pričalaca, kakvi su bili, recimo, Borislav Mihailović Mihaz i Ćamil Sijarić, ja nijesam bio ćutolog. Išao sam toliko puta u Cetinjski manastir kod g. Amfilohija i nikad tamo ne nađoh čovjeka koji s njim polemiše. Nalazio sam samo skrušene bogomoljce i lica koja se smatraju srećnim što tu sjede. Bivao sam s Amfilohijem i na književnim večerima. Volio je da čita pjesme na Pivskim susretima. Jednom sam mu čak pridržao skiptar dok on za pultom čita pjesmu. Nijesu me njegovi stihovi impresionirali. Njegovi stihovi su više vjerska didaktika no pjesnička metaforika. Ne znam koliko to on uviđa. Nijesam s njim razgovarao o poeziji, ni njegovoj ni drugoj.
Nije ni Amfilohije kazao šta misli o mom književnom radu. Napisao sam roman Crnogorska hronika koji prikazuje crnogorsku crkvu kao idejnog vođu borbe za slobodu. Obuhvaćeni su svi krupni događaji Crne Gore i dati književni likovi svih vladika Petrovića. Kad je izašla knjiga, napišem posvetu i pošaljem knjigu g. Amfilohiju. To je bilo 1995. g. Međutim, ni na jednom našem susretu Vladika ne pomenu moj roman. Doduše, trčali su do njega neki šovenski lelekači da me tuže zbog bogohuljenja u romanu Crnogorska hronika. Jedan iz Bara molio je Amfilohija da me ekskomunicira iz crkve. A bogohuljenje se sastojalo u tome što sam opisao jednoga popa koji vara popadiju i mladoga Rada Tomova kako vodi ljubav u jednoj vodenici.
Kao političaru, Amfilohije mi je u početku bio pri ruci. Kada je u Nikšiću organizovana vanredna Skupština Narodne stranke, da se uklone dva potpredsjednika, došao je g. Amfilohije i pozdravio skup. Dolazak na jednu političku skupštinu prvog crnogorskog kaluđera značio je početak političkog djelovanja Amfilohija Radovića koji će stalno narastati od tada do limene crkve na Rumiji. Ispred jednih izbora zovnem mitropolita Amfilohija i zamolim ga da mi udesi prijem kod patrijarha Pavla, računajući da će to Narodnoj stranci valjati kod birača. Kao da je jedva dočekao, odmah me preporučio patrijarhu i ja sam se ubrzo obreo u Patrijaršiji. Poslije će u svim kancelarijama Narodne stranke biti na zidu slika predsjednika Narodne stranke i njegove svetosti srpskog patrijarha! Ni Narodna stranka nije ostajala dužna Amfilohiju. Nije morao da brine o masovnosti svojih skupova kad smo mi tu.

Gdje se god okreneš Amfilohije podsjetio me je na strinu Jovanu

Nedavno je Novak Kilibarda, revoltiran ponašanjem mitropolita SPC u Crnoj Gori, podnio ostavku na članstvo u Savjetu za zaštitu prava manjinskih naroda i etničkih grupa. Za “Vijesti” profesor Kilibarda piše o svojim susretima, saradnji i nesporazumima sa Amfilohijem Radovićem. Kako su, u proteklih petnaestak godina, Kilibarda i Radović prešli put od saradnje i uvažavanja do sukoba i oštrog javnog distanciranja
Teško bih mogao nabrojati sva mjesta gdje smo bili s njim: od Podgorice do Komova, do planine Somine, do Kuča i Kosijereva, niz ravno primorje, uz lomne Cuce i Bjelice, uzduž i poprijeko Crne Gore. Današnje plemensko-bratstveničko trčanje za njim mi smo pretpostavili. Opet kažem, ko priznaje pola mu se prašta. I najveći grešnici mogu u pravoslavlju postati svetitelji!
Kad sam se jednom vraćao iz Somine s g. Amfilohijem, pitam ga hoćemo li u Nikšiću ili Podgorici popiti kafu, a on mi odgovara da se ne vraća toga dana na Cetinje, nego da ide u Knin. Pitam ga zašto ide u Knin, a on odgovara: ŃIdem tamo da ohrabrim našu braću.” Vojska Franja Tuđmana bijaše krenula na Knin i zauzela strateške tačke bez kojih se Knin nije mogao braniti. Tada sam pomislio: "Bože jedini, zar nema toliko vladika koji su bliži Kninu, nego on mora da poteže iz Crne Gore!” Pročitam u štampi da je mitropolit Amfilohije otišao u Hag da pričesti braću koja su optužena za ratne zločine, a ta braća bijahu iz BiH i Hrvatske. Opet, toliko vladika, a tamo ide samo Amfilohije. Kada su bile demonstracije u Beogradu 1996. godine, mitropolit crnogorski duva u pištaljku i ide s masom kroz Beograd. A tada, Sava, vladika šumadijski, izuzetno teološko lice i akademik, ne duva u pištaljku po beogradskim ulicama, jer zviždanje u pištaljku nije za vladiku. Amfilohije ide i u Centralni zatvor u Beogradu da ispovijeda Slobodana Miloševića. Ode i u Hag s namjerom da ga pričesti, ali, izgleda, ateista Milošević nije ga dočekao raširenih ruku, no mu dao đilasnicu. Opet Amfilohije, svuda Amfilohije, kud god kreneš - srešćeš Amfilohija. G. Amfilohije izvukao mi je asocijaciju na moju pokojnu strinu Jovanu. Muž joj poginuo na Skadru, imala jednu kćer i udala je, te ostala sama. Čuvala je kravu Zlatulju i prela tuđu kuđelju. Zborilo se za strinu Jovanu da se vazda nađe tamo đe ne treba. Milije je bilo strini Jovani da zaradi dinar na tuđemu imanju no stotinu dinara na svome. Laka joj zemlja, pokojnici.
Kad je uspostavljena činovnička vlada Crne Gore, u njoj su dva ministarska mjesta pripala Narodnoj stranci. Zahlađenje koje je već bilo na relaciji predsjednik Narodne stranke - mitropolit crnogorski prešlo je u studen, zato što Mitropolit nije konsultovan prilikom odabira članova Stranke za ministarske položaje. A kad je izvršen puč u Narodnoj stranci, nazvan Bojovćeva buna, desilo se ovo. Opštinski odbor Narodne strane u Zeti pozove kaluđera Teodosija iz manstira Dajbabe da osvješta stranačke prostorije. Kad je došao kaluđer, pitao je gdje je predsjednik Bojović. Kad su mu rekli da je došao u stranku predsjednika Kilibarde, otac Teodosije nije hito ni da čuje za osvještanje prostorija, okrneuo leđa i otišao. Kad sam čuo za taj kaluđerov potupak, napisao sam Amfilohiju pismo i protestovao zbog nezapamćenog čina u prvoslavlju. Evo u cjelosti pisma koje mi je uputio:

“Poštovani g. Kilibarda,

Mir Vam i zdravlje od Hrista Boga našega.
Poslije povratka sa puta iz Grčke odgovaram Vam na Vaše dopise u vezi osvještanja stranačkih prostorija u Zeti. Naložio sam igumanu Teodosiju, nastojatelju Manastira Dajbabe da obavi i da revnosno obavlja svoju svešteničku dužnost. Od istoga sam obaviješten da gospoda koja su mu se obratila za sveštanje prostorija do sada ga nijesu pozivala u svoje domove radi slave i drugih hrišćanskih dužnosti, a nepoznati su mu i iz crkve. Nikad ih nije vidio na svetom pričešću, nedjeljom, praznikom, kao što to rade hrišćani od pamtivijeka. To ga je, po njegovim riječima, dovelo u nedoumicu da im Crkva samo treba radi stranačkih interesa, a ne Boga radi, spasenja i duše radi. Upravo to mu je i dalo povoda da postupi kao što je postupio. Dakle, nije bio razloga što pripadaju Narodnoj ili nekoj drugoj stranci, već njegov načelni sveštenički stav.
Želeći Vam, g. Predsjedniče, svako dobro ostajem s poštovanjem,
Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije
Cetinje, 19.2.1998.”


Bezmalo da čovjek ne povjeruje! Mitropolit podržava odluku svještenika da nevjernike ne preobraća u vjernike. A zna se od pamtivijeka da je crkva zadovoljna kad grešnike pretvara u pokajnike, nevjernike u vjernike, kad svakodnevno opslužuje pastvu crkvenim obredima. Može čovjek danas zvati popa da mu osvješta kuću, sjutra dolinu, prekosjutra brdo, i tako svaki dan ponešto. Em će svještenik zaraditi pare, em će crkva imati ugodnost od tolike vjerničke revnosti. Sjetih se prvih stihova pjesme Kaluđeri od Đura Jakšića: “Slušao sam vam litanije / kad varate Boga živa...”

Kako je mitropolit podsticao prevrat u Narodnoj stranci

Kad sam primio pismo koje navodim, pošao sam na Cetinje kod vladike Amfilohija. Razgovaramo u četiri oka. Kažem mu:
- Vladiko, Vi se direktno sukobljavate sa petom crkvenom zapovijesti!
- Kakvom zapovijesti?
- Ja pripadam vlasti. Imam dva ministra u Vladi Crne Gore. Vi se flagrantno miješate u politiku boreći se protiv Narodne stranke kojom ja rukovodim, a crkvena zapovijest jasno kaže da se treba moliti za onoga ko je na vlasti.
- Novače, ne znam ja za tu zapovijest.
- Molim Vas, dajte kalendar.
Dade mi Vladika kalendar, koji se može kupiti u svakoj porti, na svakom crkvenom kiosku. Otvorim kalendar i nađem, razumije se, prvo božje zapovijesti, a onda i deset crkvenih zapovijesti. Peta je crkvena zapovijest - moliti se za onoga ko je na vlasti.
Nije g. Mitropolit ništa više komentarisao, očigledno nezadovoljan što me nije zbunio. Znam da je ovo što pričam bezmalo nevjerovatno, ali ovo što sada tvrdim objavljeno je još 2001. i g. Amfilohije nije reagovao.
Ne samo što se g. Amfilohije miješao u rad Narodne stranke i podsticao u njoj prevrat, nego se nametao i kao presuditelj. Zovu me jednom dvojica članova Narodne stranke iz Tivta, oba članovi glavnog odbora. Kažu da se više ne može tolerisati moj indolentan stav prema srpskom narodu koga dokrajčuju Turci i ustaše u Hercegovini i Hrvatskoj. Kažu ta dva rodoljuba da će ići na Cetinje da s Amfilohijem razgovaraju o mom neodgovornom odnosu prema srpskom pitanju. Ja onda ugovorim s njim da se utroje nađemo kod njegovog visokog preosveštenstva mitropolita Amfilohija.
Već je bila pala noć kad stigoh na Cetinje. S Vladikom bijahu ona dvojica srpskih rodoljuba iz Tivta. Sjetih se, jedan od njih bio je popovski sin, a čuo sam da mu je tata popo bio u intimnoj saradnji s komunističkim vlastima. Kao i uvijek kod dobrog domaćina, razgovor smo počeli uz dobru lozovaču. Ja kažem:
- Izvolite, eto i Vladike. Šta imate da kažete?
Onda popovski sin zaplijeni kako su naša srpska braća u BiH i Hrvatskoj u takvom položaju da ih Turci i Hrvati nemilice ubijaju. Tako nam, posebno u dubrovačkoj regiji, pravoslavni vjernici i srpska braća stradaju, a Narodna stranka, srpska i pravoslavna, nema snage da bar jednu četu boraca spremi jadnoj našoj braći u pomoć!
Na jednom nedavnom sastanku Glavnog odbora Narodne stranke popov sin iz Tivta takođe je bio zapljenio kako velika opasnost prijeti Srbima od katoličanstva u Kotoru i da se mora nešto preduzeti. Pitam ja zabrinutog Srbina iz Tivta koliko ima katolika na Crnogorskom primorju od kojih prijeti tolika opasnost Srbima, koliko je vatikanskih prozelita u odnosu na naše svetosavske ortodokse. Popov sin veli da ih ima nešto oko 2,5 odsto. E, kažem, pozdravi ih i čestitaj im kad mogu njih dva-tri odsto da raspravoslave naših devedeset i sedam procenata. Bilo je malo smijeha, neki su se podgurkivali, kako sam zabrinutog svetosavca ućutkao. No, da se vratim cetinjskom razgovoru. Nastavlja zabrinuti Srbin s nesmanjenom pljenom. Kaže da se mora nešto preduzeti. Navodi kao uzorni primjer dobrovoljačke odrede iz Srbije koji ne žale snage i krvi da pomognu ugroženoj srpskoj braći na ugroženim prostorima. Da prekinem njegovo prenemaganje, klimoglave onoga drugog Tivćanina i Vladičin pravo u mene usvrdljeni pogled, kažem da imam konkretno rješenje:
- Vi dvojica, ti P.T. i ti N.M. mladi ste i zdravi ljudi. Formirajte po jednu četu srpskih sažetih rodoljuba i odmah krenite na ratište da štitite ugrožene Srbe od Turaka i Hrvata.
Đavo odnese šalu. Počeše dvojica srpskih rodoljuba da kolutaju očima. Zagledaju se, a zaednički molećivo pogledaju Amfilohija koji ne skreće očne farove s mene. Onda počne jedan od rodoljuba da se žali kako mu je bolesna majka, drugi kaže da svoj direktorski položaj ne može napustiti, onaj prvi pominje i svoje zdravstvene probleme, drugome nešto ne bijaše sređeno u porodici. Jezik im se suši, lomataju se i šklamiću. Kad nastupi tajac, Amfilohije samo uopšteno reče da smo svi dužni da pomažemo našu jadnu srpsku braću koja su pod udarima tuđih vjera. Ja sam onda ustao i bez pozdrava ih napustio, a oni su ostali da napremase žale svoju ugroženu srpsku braću.
Čestim isticanjem da sjedi na mitropolitskoj stolici Svetoga Petra Cetinjskoga, vladika Amfilohije upravo naglašava svoje uvjerenje kako je obavezan da brine o državnim poslovima Crne Gore. On se politički ponaša, a crnogorska zvanična vlast nema zamaha da ga upozori na činjenice koje znaju i polumaturanti. Niko da mu kaže da je dolaskom knjaza Danila Petrovića na vlasti prestala teološka vladavina u Crnoj Gori. Tada je crnogorski mitropolit prepustio knjazu politiku, a on se cjelovito posvetio liturgiji.

Vlast je nesposobna da Crnu Goru štiti od klerikalskih nasrtaja

Niko nema skoposti da kaže Amfilohiju Radoviću da su posljednji potpis na izbor crnogorskog mitropolita davali knjaževi Danilo i Nikola. Treba pogledati njihove zakonike pa to vidjeti. Niko se ne usuđuje da kaže vladici Amfilohiju da su Crnogorci u prošlosti umjeli da svrgnu s mitropolitskog trona vladiku koji ne odgovara narodnim interesima. Pravo reći, nabujavanje Amfilohija kao političara adekvatno je nesposobnosti zvanične vlasti da Crnu Goru zaštićuje Ustavom od klerikalskih nasrtaja.
Zapadni svijet je potrošio vjekove dok je crkvi, kao duhovnoj ustanovi, dao odgovarajuće mjesto u društvu. Danas je nezamislivo da se prvosvještenik, recimio jedne Francuske, umiješa u politiku. Mi danas svi znamo za imena Širaka, Šredera i Blera, ali malo ko zna za imena prvosvještenika Francuske, Njemačke i Velike Britanije. Nijesmo u prilici da znamo, jer se oni ne miješaju u politiku. Međutim, danas je ime mitropolita Amfilohija ekskluzivno poznato na međunarodnim prostorima. Ne treba zbog toga kritikovati Amfilohija, nego civilnu vlast u Crnoj Gori koja mirno posmatra klerikalizaciju crnogorskog društva i razbijanje multietničkog i viševjerskog korupusa države Crne Gore.
Na Veliku subotu 1997. godine u Podgorici je održana vanredna skupština Narodne stranke. To je bilo poslije tzv. Bojovićeva puča, kada je savezni ministar pravde Zoran Knežević izbrisao “Kilibardinu stranku” iz državnog registra političkih partija. Sve smo preduzeli da se kao gost na Skupštini pojavi bar Amfilohijev mjesni paroh, ali uzalud smo se mučili. Doduše, nijesu Amfilohiju odgovarali gosti naše Skupštine: Slavkovi liberali, američki delegat Bob Norman, Vesna Pešić i Ferhat Dinoša. Poslije održane Skupštine, već po običaju, a slovom Statuta, Glavni odbor Narodne stranke krenuo je pod Ostrog da položimo zakletvu. Dođemo pod Ostrog. Nas tridesetak zastanemo kod Donjeg manastira i tražimo od kaluđera da pred njim položimo zakletvu. On zamuca da je vrlo zauzet i upućuje nas u Gornji manastir. S uobičajenom smjernošću za te prilike obratimo se u Gornjem manastiru drugom kaluđeru, imenom Joilu, a on poče da viče:
- Bježite od mene i ovog svetog manastira! Vi ste se udružili sa satanom Slavkom Perovićem. Nije za antihriste zakletva, bježite!
Nas tako sikterisa Amfilohijev čuvar moštiju Svetoga Vasilija Ostroškoga, a jedan kaluđer istoga mitropolita blagoslovio je u Tivtu raskolnu skupštinu Narodne stranke na koju su dolećeli Vojislav Koštunica, Matija Bećković, Veselin Đuretić, i drugi crnogorski elitnici s Terazija. Genocidni spiskovi srbijanskih Crnogoraca s kojima se Koštunica u ove dane slikava po Briselu nijesu juče sačinjeni. Od Amfilohijevog dolaska u Crnu Goru, čemu sam i ja djelimično kumovao, počela je srbo-klerikalna ofanziva na Crnu Goru, koja sada s Rumije kezi zube na viševjersku Crnu Goru. Nema dosljednijeg privrženika klerikalska doktrina Cuius regio, eius religio (Čija je zemlja, onoga je i vjera) od Amfilohija Radovića. Može on po mojim Banjanima posađivati krstova koliko mu drago, ali instaliranje krstova na vjerski mješovitim prostorima, kao što je Beranska regija na primjer, podrazumijeva potcjenjivanje državljana Crne Gore koji se ne krste s tri prsta. Dobro je neko rekao da vjersko omeđavanje prostora u Crnoj Gori nalikuje na zoološko obilježavanje pasišta i zvjerišta.
Jednom je moja supruga Milka, Srbijanka, građanka koja se ne miješa u politiku, otišla pod Ostrog s nekim svojim prijateljicama iz Srbije i vratila se vidno uznemirena i uvrijeđena. Dok je stajala u redu da pristupi Svecu, prišao joj je jedan kaluđer i počeo da viče kako joj tu nije mjesto:
- Vi ste žena Novaka Kilibarde koji piše tekstove protiv crkve i Mitropolita. Bolje je idite kući!
Drugom jednom prilikom, bijaše 12. maj, dan Svetoga Vasilija, stajao sam u redu da pristupim moštima. Ispred mene bijaše jedan sredovječni bračni par, rekao bih da su Beograđani. Žena se smjerno krstila, išla je Svecu s nekom velikom molbom. Kad je muž pokušao da se prekrsti, bijesno se preda njim obrio jedan mantijaš. Djelovao je kao kaluđer iz >>Života i priključenija<< Dositeja Obradovića. To higijenski zapušteno kaluđersko stvorenje gurnulo je ovoga gospodina i povikalo:
- Ne krsti se tako! Ne umiješ da se prekrstiš, sram te bilo!
Onda je to mantijaško samaštenije palo na zemlju, ljubilo je tlo i krstilo se u zanosu! Onaj gospodin sa ženom, koja je drhteći plakala, žurno je izašao iz ćelije manastirske. Pomislio sam da taj čovjek nikada neće više doći pod Ostrog. Žao mi je bilo žene koja je bila potegla na toliki put s iskrenom vjerom i velikom nadom. Kad sam se ubrzo srio s g. Amfilohijem, ispričao sam mu šta sam vidio u Ostrogu i zapitao kako to može da dozvoljava. Ovako mi je odgovorio:
- Zaboga g. Kilibarda, nemojte biti preko koljena. To je iskušenik Žarković, znate, on je rođak Vidoja Žarkovića!

Sjećanje na posljednji susret sa mitropolitom

Pričao mi je, od početka član Narodne stranke, Č.V. da ga je svještenik u nikšićkoj crkvi upitao pružajući mu pričest:
- Nijesi valjda i dalje za Kilibardinu politiku?
Moj i Amfilohijev posljednji susret odigrao se u pipersko-bratonožićkom manastiru Duga, i to na njegov zahtjev. Tada sam bio potpredsjednik Vlade Crne Gore. Stranka demokratske akcije, koju predstavljaše nekadašnji moj vrli student Rifat Vesković, nije na izborima 1998.g. ostvarila skupštinske mandate. Prije toga, na predsjedničkim izborima bili su za Đukanovića. Kako za njih nije bilo mjesta u Koaliciji “Da živimo bolje”, koju su formirali DPS,SDP i NS, sami izađu na izbore i ne uspiju da ostvare cenzus i uđu u parlament. Smatrao sam da je šteta da Muslimani, alijas, Bošnjaci kao nacija brojčano drugi domicilni narod u Crnoj Gori, nemaju predstavnike u vlasti. U razgovoru s predsjednikom Đukanovićem, predložim, kao dobar politički potez, da se neka pomoćnička mjesta u ministarstvima ustupe Veskovićevoj stranci, i da obavezno u Ministarstvu vjera budu dva pomoćnika: jedan iz muslimanske, drugi iz katoličke vjerske konfesije u Crnoj Gori. Milo Đukanović se odmah s tim složio i rekao da će o mom predlogu popričati s premijerom Filipom Vujanovićem. Nijesam tada Đukanoviću pominjao aktuelnog ministra Vjera u Vladi CG, filozofa i uvaženog njegošologa Slobodana Tomovića, a podrazumijevalo se da mislim na činjenicu da se prof. Tomović više iskazuje kao apologeta Amfilohija Radovića i njegove crkvene politike nego kao ministar svih vjera u Crnoj Gori.
Procurio je u javnost moj predlog da se i nepravoslavne vjere angažuju u Ministarsvu vjera. Preko jednog ministra iz Narodne stranke dobijem poruku od mitropolita Amfilohija da bi htio da se što prije susretnemo u manastiru Dajbabe. Ja odgovorim da prihvatam prijedlog o susretu, ali ne želim u manastiru Dajbabe čiji iguman Teodosije nije htio da osvješta prostorije Narodne stranke u Zeti. (Zaboravih da spomenem časnog svještenika Raičevića koji je hrišćanski smjerno došao na poziv zetskih narodnjaka i osvještao njihove stranačke prostorije. Zbog toga ga je Amfilohije ljuto kritikovao i jedva ga je razminula kazna.) Onda je g. Amfilohije predložio da se sastanemo u manastiru Duga i ja sam pristao. Do tada nijesam ni znao da postoji taj divni ženski manastir. Jedna od kaluđerica bijaše Japanka, ili mi se to učinilo.
Poručeno je glavnoj kaluđerici Duge da će doći Mitropolit, pa bijaše pripremljen smjerni doček s ukusnim jelom i pićem. Sa mnom su išli dvojica saradnika iz Stranke. Razgovor je počeo konvencionalno, sve se otezalo da se ne pređe na predmet zakazanog razgovora. Kad je nategnuti, i kao bajagi prijateljski razgovor dojadio i meni i njemu, g. Amfilohije je rekao da mu ne može biti ni jasan ni prihvatljiv moj predlog da u Ministarstvu vjera Crne Gore sjede i pripadnici islama i katoličanstva. Iz usvrdljenih njegovih očiju čitao se jed i prezir! Osjećajući se neugodno pred smirenim licem kaluđerice koja je, s lijepo ubijeljenim prekrštenim rukama stajala iznad stola za kojim blagujemo, odsječno sam rekao da je učinjeni predlog moj čvrsti stav i kao političara i kao intelektualca, i da od predloga neću odustati. Dodao sam da imam pravo na takav predlog i kao profesor univerziteta koji dugo godina predaje i istražuje kolektivnu misao naroda koja je izražena kroz usmenu književnost iz koje je i Njegoš izronio. Htio sam time upravo da naglasim da mi Amfilohije ne može soliti pamet, bar je značajna moja univerzitetska nastava koliko njegova kanonistika. Ustao sam, hladno se pozdravio s Mitropolitom i otišao sa svojim saradnicima koji su naš razgovor potišteno otćutali. Ta dvojica tadašnjih mojih saradnika danas su ljuti opričnici u Amfilohijevoj unitarno-klerikalnoj legiji koja ubrzano prerasta u osmi vojni bataljon. Ako Crna Gora bude sravnjena svetosavskom kanonadom, ta dvojica Amfilohijevih prvaka biće odlikovani Orednom Viteza od Rumije! Nadam se da će mi tada barem malčice zahvaliti što sam ih upoznao s njegovim visokim preosveštenstvom, vladikom Amfilohijem (laičko mu je ime Risto), mitropolitom crnogorsko-primorskim, zetsko-brdskim, skenderijskim i svetoga pećkoga trona egzarhom! Tempora mutantur, nos et mutamur in illis! Naški bi se reklo: Zeman ziđe kule niz primorie, jedan gradi, drugi razgrađuje.
Ubrzo će meni iz Amfilohijevog štaba pokušati da se revanširaju.
Jedan član Narodne stranke, koga sam uvodio u Vladu Mila Đukanovića, predložio je mitropolitu Amfilohiju da me ekskomunicira iz crkve pravoslavne. Evo kakav je to bio kadar i moj i Milov.

Uveo je neke crkvene običaje kojih ranije ovdje nije bilo

Tada bijaše moćan i nepodijeljen DPS. Htjeli su malo da flertuju s demokratizaciom, pa ponudiše Liberalnom savezu i Narodnoj stranci da participiraju u Vladi sa po dva ministra. Tada Slavko Perović i ja još nijesmo otpočeli koalicione razgovore. Slavko se prevari, pa snabdje Đukanovića s dva ugledna ministra, poznatog naučnika Vukića Pulevića i gospodstvenog arhitektu Burzana. Ja na iskrenost poziva DPS da uđemo u Vladu odgovorim adekvatnim kadrom: jedan mi je u Stranci bio zadužen za enterijer stranačkih prostorija, a drugome nijesam mogao naći funkciju koju bi on bio sposoban da obavlja. E pa jedan od te dvojice predlagao je Amfilohije da me protjera iz srpske vjere pravoslavne. Izgleda da je obrazovani vladika procijenio mjeru moga agnosticizma, pa nije preduzeo kanonske mjere protiv političkog vjernika. Kasnije će i jedan pop, prezimenom Mitrović, predlagati moju ekskomunikaciju. Ni tada Amfilohije nije zagrizao udicu.
Na dvije žene, kojima vjerujem, g. Amfilohije nije ostavio pozitivna utisak, a obje su pravoslavne hrišćanke. Kad je prvi put došao novi mitropolit Amfilohije u Nikšić da razgovara s vjernicima, nekolike Srbijanke, sve profesorice Gimnazije ŃStojan Cerović”, koleginice moje supruge, odoše zajedno da čuju mitropolita. Napominjem da ima zapažen broj Srbijanki u Crnoj Gori, kojima smo se poženili mi, najčešće bivši studenti Beogradskog univerziteta. Kad sam čuo da se prijeti protjerivanjem Crnogoraca iz Srbije, ako uspije "Đukanovićev referendum”, našalio sam se da ćemo i mi njima isporučiti zamašiti kontigent baba. Doveli smo ih u Crnu Goru kao lijepe djevojke, a vratićemo ih kao babe, njihove državljanke. Šala maskara, uz smijeh se snošljivije živi. No, pitam suprugu kakav je utisak na nju ostavio novi mitropolit. Ona kaže da ju je jedan poznanik upoznao s vladikom rekavši mu čija je ona supruga. Onda je, kao građanku koja se ne bavi politikom, a poštuje pravoslavne obaveze, pitam je li g. Amfilohije poljubila u ruku. Ona mi prijekorno odgovori:
- Čovjeka onakvog teškog pogleda ti možeš ljubiti u ruku, a ne ja!
Slično mi je rekla i druga dama, mnogo u svemu iskusnija od moje supruge, gimnazijskog profesora matematike koja je maturirala u Kraljevu, završila fakultet u Beogradu, ostvarila penziju u Nikšiću. Ova druga dama bila je Jelisaveta Karađorđević, kćerka princa Pavla i unuka grčkoga kralja. Bijaše došla kao gost Narodne stranke u Crnu Goru. Družio sam se sa njom nekoliko dana, išli smo u Vasojeviće i na Komove. Obišla je dom za nezbrinutu djecu u Bijeloj, koštanu bolnicu u Risnu i mitropolita Amfilohija na Cetinju. Bila je impresionirana Konobama kod Morinja gdje joj je ukazana srdačna pažnja kad smo jedno veče tamo boravili. Moj vozač, poznati sportista g. Budo Razić, bio joj je s kolima na stalnoj usluzi. Razumije se, nijesam s princezom Jelisavetom išao na Cetinje jer sam već bio u raskoraku s g. Amfilohijem. Pitam je za utiske, i tada još bijaše lijepa, odgovara da ju je bila obuzela neka neobjašnjivo prijatna svjetlost na Cetinju. Kaže i da je bio vrlo srdačan doček u Mitropoliji, ali joj je te divne utiske pokvario "izuzetno težak pogled mitropolitov”, koji ne želi da zapamti. Bijaše primijetila i mitropolitove "prevelike šake”, koje takođe nije željela da zapamti. Bože, što ti je suptilna dama. I u solidnim godinama primjećuje na muškarcu ono što je primjećivala u naponu svoje ljepote i mladosti! Rekoh, Jelisaveta Karađorđević je princeza i među princezama.
Tokom svojih ne tako rijetkih dolazaka u Mitropoliju na Cetinje, jednom sam vidio g. Amfilohija s crnogorskom kapom na glavi. Svijetli joj se svilena kao zift crna oblista, a ubijelo joj bljeckaju ocila na purpurno crvenom polju. Pomislio sam da bi je on odmah skinuo s glave da zna kako mu ružno stoji. Crnogorska kapa jednostavno definiše čovjeka kakav je. Nekoga lijepo crnogorska kapa podnese, nekome stoji na glavi izuzetno ružno, a nekome do zla boga - tužno. Ima na ovoj zemlji stvari koje ne može rastumačiti naša mudrost, moj Horacije!
G. Amfilohije uveo je u Crnu Goru neke crkvene običaje kojih ranije nije postojalo. Isticao je na crkve i manastire zastave s ocilima kakvih ranije u Crnoj Gori nije bilo. U njegovoj su režiji novi nazivi nekih grobalja u Crnoj nam Gori. Enterijere naših bogomolja je izmijenio. Samo je Sveti Vasilije Ostroški pomjeren iz Ostroškog manastira kad se bježalo ispred opasnog neprijatelja, a g. Amfilohije prošeta s Njegovim čudotvornim moštima i mimo granica Crne Gore. U Nikšiću instalira kip Svete Bogorodice kakav ne poznaje crnogorsko pravoslavlje. Čuo sam, ali se u to ne bih mogao zakleti, da je na jednoj ikoni u lik Svetoga Petra Cetinjskoga uklopljena Amfilohijeva fizionomija.

Na slici Olje Ivanjicki Njegoš ima Amfilohijev lik!

Kao predsjednik Narodne stranke, dobijem za jednu Novu godinu uz čestitku i poklon, sliku iz umjetničke radionice Olje Ivanicki. Poznata slikarka inspirisala se najerotskijom pjesmom u crnogorskoj književnosti, Noć skuplja vijeka Rada Tomova. Na slici koju sam dobio slikarka je dva lika ostvarila svojom paletom - svoj i lik Njegošev. Međutim, taj muškarac više nalikuje na Amfilohija no na mitropolita Petra II Petrovića. Umjetnica je uhvatila pogled koji je sablaznio moju ženu i princezu Jelisavetu. I to jedna od stvari koje je rizično tumačiti. Otkud baš mene zapade ta slika kao poklon? Ne znam, moj Horacije!
Pričali su mi o jednoj Amfilohijevoj seansi u Grblju, poslije neke crkvene svečanosti na kojoj je on činodejstvovao. Priređen mu je doček po običaju i gusle mu date da zapjeva kao Iguman Stefan u Gorskom Vijencu. I ja sam ga na raznim skupovima slušao kako pjeva uz gusle iako mu pristaju jednako kako mu pristaje i crnogorska kapa. I tu stvar ne bih umio da rastumačim, moj Horacije! Kad je u Grblju završio guslanje, javio se jedan od njegovih obožavalaca i rekao:
- Vaše visoko preosvještenstvo, hoće li svemogući Bog dati da se uvede vjeronauka u naše škole da nam đeca ne uče, kako smo mi učili, kako su ljudi postali od majmuna!
- Vala svak zna da čovjek ne može postati od majmuna, ali bojim se da poneko može postati od lisice - uzvratio je g. mitropolit i egzarh svetoga pećkoga trona.
- A ko je taj lisičin sin? - upita neko od prisutnih vjernika.
- Novak Kilibarda - odgovorio je Visokopreosvješteni.
Ja sam bio dva-tri dana s g. Amfilohijem u Švajcarskoj. Išli smo da držimo predavanja srpskim iseljenicima. Čuo sam da nije bio srećan što sam mu sadrug na tom putu, htio je da bude neko drugi, ali naši ljudi na privremenom radu u inostranstvu bili su uporni da budem ja. Stignemo avionom u Cirih. Usput mi bijaše rekao da će nas na aerodromu sačekati i jedan svještenik, tamošnji sprski paroh. Dođemo, ljudi nas zamašito čekaju, ali toga popa na dočeku ne bijaše. Sjutri dan upitah jednoga simpatičnoga Srbina, zovu ga Savo Bosanac, kakav je to pop što mi ga je spominjao Amfilohije. Savo mi reče da je to protuva i svaštočinja najgore vrste. Veli da se to ženilo i raženjavalo nekoliko puta, a ima mantiju i katoličku i protestantsku i unijatsku, pa služi svakome ko mu plati. Kasnije kažem g. Amfilohiju da je svještenik, koga mi je pominjao, ništačeljade u mantiji, a on mi odgovori:
- Ako ne valja pop, valja mu molitva!
Rekoh da nikad ne sretoh čovjeka koji polemiše s Amfilohijem. On voli da ga slušaš, a ne pak da s njime diskutuju. Zar nije bilo normalno da sa mnom porazgovara o odnosu građanskog profila svještenika i njegove duhovne dužnosti. Možete misliti kako bi razgovarao s običnim parohijanom, kad neće da proturi bar neku riječ sa svojim saputnikom s kojim barabar drži predavanja srpskom iseljeništvu u inostranstvu. Siroti komunisti rekli su istinu da klerikalci zaglupljuju narod, ne pretpostavljajući da će oni isti na klerikalski način zaglupljivati masu koju su predvodili. Nije slučajno što popovi nazivaju vjernike stadom, a patrijarha božjim jagnjetom. Amfilohije te može smatrati ovnom u stadu božjem, ali će s tobom diskutovati malo morgen, što bi rekao S. Milošević.
Nikad prije stupanja g. Amfilohija na mitropolitski tron crnogorski vjernici nijesu ljubili zemlju kad uđu u bogomolju i posrtali na koljena kad im svještenik zapovijedi. Scenarista Ratko Đurović, poznavalac Crne Gore, i inventivni režiser Stojanović, u filmu o Šćepanu Malom, realno su prikazali tipičnog crnogorskog svještenika iz klasične Crne Gore. Sjećam se ovog detalja iz njihovog filma. Dok svještenik služi liturgiju u crkvi, džeferdar mu je u crkvenom ćošku. Između pjevno-govornih sekvenci, pop malo oslušne šta se događa napolju i pogleda na džeferdar da mu ga ko ne zdipi iz ćoška. To je istina o crnogorskom vertikalnom i životom nadojenom pravoslavlju. To je njegoševsko borbeno pravoslavlje. Znao se ustaljeni red kroz vjekove. Prekrstivši se uđe vjernik u crkvu. Ide na sveti sto na kome počiva ikona sveca kome je hram posvećen. Prekrsti se, poljubi ikonu, opet se prekrsti, priloži koju paru i stane da odstoji liturgiju. Sad je Amfilohije uveo običaj da se pada na koljena, ili u najmanju ruku da vjernik dohvati tri puta rukom crnu zemlju. Kad smo jednom bili u Somini na osvještavanju temelja crkve, tokom liturgije zapovijedio je Amfilohije pastvi da klekne na koljena. Jedan starac sa štapom začuđeno me pogledao i zapitao:
- Šta da klečimo, provesore, živijem te kumim Bogom? To nikad u vijeku nijesmo činjeli. Bože mi ti pomozi i Sveti Vasilije Ostroški!

Sada i Crnogorci imaju svoje pravoslavne vehabije

Njegoš je Crnogorce uzdizao “uz sunčane zrake na nebesa”, a mitropolit Amfilohije upućuje ih na htonične sile. Čapa se uz planine da postavlja limene crkvice, do kojih mogu dospjeti samo planinari, i to ljeti, a vjernike, stare i bolesne, koji iskreno domile u crkvu, seosku ili gradsku, uči da ljube crnu zemlju i kleče na koljenima. Bosanski pravi muslimani bune se što im vehabije remete tradicionalni ritam klanjanja u džamijama, a ne znaju da i Crnogorci imaju svoje pravoslavne vehabije.
Ni tu nije kraj Amfilohijevih reformi. Ljudi i s osnovnim znanjem pravoslavne vjeronauke znaju da je jedna od tri svete svakodnevne tajne - krštenje. Krštenje, vjenčanje i opijelo srasli su s vjernikom kao njegovo duhovno disanje. Za istinskog vjernika to su i duboki doživljaji. Vjenčanje dva bića stapa u jedan duhovni stepen. Krštenje novorođenog čovjeka prevodi iz biološke u duhovnu sferu života. Opijelo, pjesmom, mirisom tamjana i svijeće, preporučuju umrloga za onaj svijet. Sve te tri iluzije oplemenjuju ljudski rod. Odista, treba zavidjeti istinskim vjernicima, za njih je plemenita iluzija triju ovozemaljskih svetih tajni što je melem za ranu. Sjećam se iz djetinjstva svečanosti u kući u kojoj se dijete kršćava. Sve se u kući sredi, prepere i upriliči. Dođu svojte i komšije s kojima je kuća ulijepo. Svi obuku ono najljepše što imaju. Spremi se jelo i piće, ne na gomili i za krknjavu, no sve u stišanoj formi. Toga dana u kući su dvije svetinje: ikona krsnoga sveca na zidu i kum koji će krstiti dijete na stolici u blizini ognjišta. Sveštenička odora, njegov zapjevni glas, miris tamjana, ogledala svete vodice i tamno zelenilo pomaznog ulja slivaju se u sreću roditelja što kršćavaju dijete. Tu svečanost roditelji doživotno pamte, a pamtiće je i kršteno novorođenče, iz priče kako je bilo na njegovom krštenju, koju će mu isti roditelji ispričati kad doraste do riječi za pamćenje.
A evo šta je g. Amfilohije uradio od svete tajne krštenja u Crnoj Gori. Opisujem samo dva slučaja. Bijasmo jednom u Vasojevićima na osvještanju temelja crkve u selu P. Pored temelja hrama koji se osvještava teče jedan zamašitiji potok. G. Amfilohije pročita s jedne hartije imena djece i omladine koje treba krstiti. Pročita im imena i zapovijedi da svi zagaze bosih nogu u potok. Bijaše tu desetak do petnaest kumčadi. Vajni kumovi stajali su oko mitropolita. Kumčad zagaziše u vodu. Bijaše među njima i jedan tinejdžer, zagarila ga mrka nausnica, kreše okom na jednu već formiranu omladinku, koja je takođe zagazila u potok da se krsti. Rasan mladi Vasojević, kako mu to plemenska genetika donosi, jedva mu farmerice uprežu anatomiju koju mu uzbuđuje fina Vasojevka na koju kreše okom, jedva čekajući da se obavi krštenje. Do potoka bijaše rastinje u koje se lijepo hladuje, posebno je tu lijepo mladom svijetu kojemu je u saglasju nabrekla anatomija i šumni krvotok. Sve Amfilohije krsti o jednom trošku, a ja se sjetih ruskoga kneza Vladimira Svjatoslaviča koji je krajem X vijeka pokrstio svoje podanike. Vizantijski popovi osvještali su izvorište rijeke, recimo Dnjepra, kneževi poslušnici kamdžijama satjerali u rijeku stotine hiljada lica, i sva ta masa bila je pokrštena i krštena. Vjerovatno je tada postala izreka: Ja ga krstim, a on prdi! Zato nikad nemojmo reći da se nekadašnja događanja ne mogu obnoviti. G. Amfilohije može da se ponosi što je direktni potomak tvorca ruskog pravoslavlja, kneza Vlastimira Svjatoslavića (980 - 1015).
Potrefih se kod crkve u Kršu u Šarancima, koju bijaše došao da osvješta patrijarh Pavle iz Beograda. S njim su činodejstvovali g. Amfilohije i druge vladike. Tada sam ujedno kumovao četvorici odraslih građana i jednome djetetu. Amfilohije im pročitao imena s jedne liste, a ja im kumovao. Zaboravio sam imena trojema odrasle kumčadi, samo se sjećam jednoga imena i prezimena. Tada bijaše nastupila moda od krštavanja, a g. Amfilohije spreman da svakoga podvede pod časni krst. Sad poredimo klasično kumstvo u Crnoj Gori sa ovim persiflažnim kumstvima, pa ćemo lako vidjeti kakvo je pravoslavlje g. Amfilohije instalirao u Crnoj Gori. U mojim Banjanima, dok su bili neraseljeni, bilo je čestih rođačkih incesta, kao i drugdje u Crnoj Gori i svugdje, ali nije se zapamtilo da je ikad došlo do erotskog zbližavanja kumova. Zvao se za kuma čovjek koji će doprinijeti ugledu kuće koja ga je okumila, a kad se naišlo pored kumovske doline valjalo je nazvati pomozbog. Takvo je bilo kumstvo pretkomunističkog vakta, koje će g. Amfilohije udaljiti od njegova praoblika ništa manje no što su ga markso-lenjinisti udaljili. Reklo bi se narodski - igra bula i kaluđer kolo šareno!

Limena trafika na Rumiji je udarac u temelje duhovnosti

Kada sam uvjeravao episkopa Amfilohija da je dobro za Crnu Goru ako zauzme mitropolitiski tron cetinjski, mislio sam da će on uskladiti Jevanđelje s uzusima crnogorskoga pravoslavlja. Posebno sam mislio da će on ličnom religioznošću uticati na Crnogorce da se osvijeste od komunističke ateističke trapovijesti. Ali prevario sam se. Za pravu religioznost i privrženost božjim zapovijestima treba više duše no pismenosti i poliglotije. Ivo Andrić opisuje u romanu Na Drini ćuprija popa Nikolu koji svojim pogledom obasjava čovjeka nekom božanstvenom svjetološću. Kaže pisac da je taj svještenik slab s pismenošću a bogat dušom. Mitropolit Danilo Dajković, koga pamtim, nije se kitio ničim drugim osim hrišćansko-crnogorskim dostojanstvom. Ponašao se analogno crnogorskim uzusima. Njegovim odlaskom s mitropolitskog trona ugasila se ona epoha Crnogorske mitropolije koja je kroz vjekove održala Crnu Goru kao izviiskru slobode i dostojanstva. No, kao što rekoh, nikad se ne treba zakleti da se ne može povratiti ono što je nekad bilo.
Tu skoro, Amfilohijev portparol (zamislite kakav termin za crkveno lice), paroh Nikčević izjavi da sam komunistički konvertit, pa se sjetih jednoga njegova razgovora sa mnom. Bijaše došao u posjetu Beogradu patrijarh Moskve i cijele Rusije, g. Aleksije. Poslije liturgije u Ruskoj crkvi u Beogradu, priređen je svečani ručak u hotelu “Metropol” za visokog gosta iz Rusije i svitu koja ga prati. Za čelnim stolom sjedijahu patrijarsi, srpski i ruski, četa vladika i princ Tomislav Karađorđević. Tu su i predsjednici političkih stranaka koje su u volji Srpske patrijaršije, Srpske akademije nauka i Slobodana Miloševića. Mene je zapala čast da u ime prisutnih predsjednika stranaka održim pozdravni govor na svečanom ručku. To sam i uradio. Poslije sam tekst govora poslao Amfilohijevoj Svetigori na Cetinju. Izađoše nekolika broja Svetigore, a nema moga teksta. Pitam telefonom jerarha Nikčevića šta je bilo s mojim tekstom, a on sa žaljenjem odgovara da je tekst izgubljen. Nažalost, nemam duplikat da ga objavim ovom prilikom, a nijesam odgonetnuo što je g. Amfilohije skrajnuo tekst moga svečanog govora. Možda je procijenio da je mnogo mačku goveđa glava, a možda mu je smetalo i naglašeno pominjanje Crne Gore. Ne kažem da je crnogorska istorija pretrpjela štetu izgubom moga teksta svečanog govora u čast ruskog patrijarha, samo ukazujem na činjenicu da mitropolit Amfilohije motri na svaku sitnicu. Doduše, ta njegova ažurnost nekih puta pređe u karikaturu. Tako je skorašnje krštenje nekakve francuske vagabunde na Rumiji i davanje mu imena Jovan Vladimir, ne samo karikatura nego i neukusna šala s imenom istorijske ličnosti Jovana Vladimira, i legende o toj ličnosti koja se uintegrisala u rodoljubivi duh pravoslavaca, katolika i muslimana oblasti kojom dominira Rumija. Knez dukljanski Vladimir nije bio ni pravoslavac ni katolik no hrišćanin, a blizu osam stotina godina rodoljubiva legenda o njemu napajala je duh predaka današnjih muslimana, recimo iz Mrkojevića, koji su prešli na islam tek krajem XVIII vijeka. Amfilohijeva limena trafika s krstom na Rumiji udarila je u same temelje multivjerske duhovnosti oblasti iz koje se uzdigla planina Rumija. Taj vjerski složeni kraj Crne Gore nije imao ni Šahoviće ni Avra Cemovića ni Pavla Đurišića. Čini mi se da je duh legendarnog kneza Vladimira, koji je umro na 38 godina prije no se hrišćanstvo podijelilo na pravoslavne i katolike, i na mnogo vjekova prije no su njegovi zemljaci primili islam, bio preventiva da se ne dogode vjerske krvomutnje kao na sjeveru Crne Gore. Aktuelna vlast u Crnoj Gori trebalo je da budnije prati događaje i osobe koje ruše to duhovno jedinstvo vjerski složenog primorsko-rumijskog kraja. Ko od straha premire, nema ugodnu posmrtnu kanonadu, davno je kazano.

Pozivam na televizijski duel mitropolita i Matiju

G. Amfilohije Radović je, na neki način, i tragična ličnost Crne Gore. Da je živa, Desanka Maksimović mogla bi za njega zatražiti pomilovanje. Čuo sam da je on od svojih 13 godina otišao iz Morače, poslije završetka osnovne škole. Otac mu je, vele, bio ugledan domaćin u prestižnom bratstvu. I u najtežim danima komunističke krutosti bio je uzoran hrišćanin i vjernik. U to vrijeme, samo je stamen čovjek mogao odvesti svoga maloljetnog sina u monašku školu u Manastiru Rakovici kod Beograda. Risto je tamo završio monašku školu, a onda teološki fakultet u Beogradu. Poslije je bio na studijskim boravcima u Švajcarskoj, Francuskoj i Vatikanu. Priča se da je bio cimer sa sadašnjim mitropolitom Crnogorske pravoslavne crkve, g. Mihailom.
G. Amfilohije boravio je više godina kao paroh u Grčkoj, doktorirao je na grčkom jeziku u Atini, s prestižnom disertacijom. Pitao sam ga, kad smo boravili u Švajcarskoj, koji jezik najbolje zna: engleski, francuski, njemački, ruski, talijanski, a on mi odgovara da grčki govori kao da mu je rođeni jezik. Njegovoj legendi, koja ga je pratila kad se začela priča o njegovom dolasku za crnogorskog mitropolita, mnogo je pripomogla propaganda o njegovoj poliglotiji. Nije tada bilo nikoga, pa ni mene, da objasni narodu da poznavanje mnogo jezika ne donosi i mnogo pameti. Narod se zanesvješćivao Amfilohijevom poliglotijom, a nije se pitao zašto recepcionere u prestižnim hotelima ne ubrajaju u genije, kad svaki odreda tečno govori po nekoliko jezika. Recepcioneri i stjuardese govore strane jezike, što im je sastavni dio posla, a siromasi Sokrat, Platon, Aristotel, Eshil, Sofokle i Euripid samo su poznavali svoj maternji jezik. I siromah Šekspir samo je znao engleski da zbori.
Ako odeš iz Crne Gore kad ti je 13 godina, a vratiš se kao zrio čovjek, to znači da tokom svoga intelektualnog, stručnog i moralnog sazrijevanja nijesi živio životom svoje domovine. Trojica ljudi koji se nijesu formirali u Crnoj Gori - Amfilohije Radović, Momir Bulatović i Matija Bećković, nanijeli su joj grdnu štetu. Bećković i Bulatović nijesu ni rođeni u Crnoj Gori. Ja imam pravo da ovo govorim, jer sam i rođen i vijek provodim u Crnoj Gori. Kakav sam, i kako radni vijek provodim, neka procjenjuju građani Crne Gore ovako otvoreno kako ja prosuđujem kaluđersko-politički lik g. Amfilohija, mitropolita crnogorsko-primorskog.
Umjesto zaključka činim sljedeći prijedlog, koji sam nedavno javno saopštio, ali koji je ostao bez odgovora. Pozivam na televizijski razgovor g. Amfilohija Radovića. Tema razgovora neka bude - vjerska i nacionalna mapa Crne Gore u prošlosti i danas. Ne postavljam nikakve uslove osim da voditelj bude savjestan čovjek. Nudim i alternativu ovom prijedlogu. Neka u razgovoru budu Amfilohije Radović i Matija Bećković na jednoj strani, a ja sam na drugoj. Tražim samo da imam vremena u razgovoru koliko njih dvojica. Pristajem da se njima unaprijed dostave pitanja, a ja ih ne tražim. Ako jedan, ili oba, ne pristanu na tv razgovor sa mnom, neka javno kažu zašto. Neka slobodno kažu da li im ne odgovaram intelektualno, stručno, moralno, vokabularno, estetski, parfemski, ili nekako drugačije. Neka me ne štede. Pristajem da se realizuje moj prijedlog na bilo kojoj televiziji u Crnoj Gori.
I na kraju. Smatram da bi, u ovo predreferendumsko vrijeme, trebalo da vode tv razgovore predstavnici dviju političkih opcija: suverenističke i unitarne. Da razgovaraju o svim problemima države i društva, odnosno o prednostima i nedostacima jednog i drugog političkog smjera. Neka stručnjaci i političari razgovaraju, a građani neka slušaju i procjenjuju, pa kome opanci a kome obojci. Vox populi - vox Dei, davno je kazano, a nije opovrgnuto.