|
|
|
|
Napisali: Ilija Despotović i Boško Đukić: JEDAN POGLED NA ''DOGAĐANJA NARODA'' I POLITIČKI PREVRAT U CRNOJ GORI 1988-89. GODINE Ovaj tekst napisan je januara 2004. godine, povodom 15. godišnjice "događanja naroda" u Crnoj Gori, “izazvan” nekim polemikama u vezi sa određenim nedoumicama i spornim pitanjima koja se odnose na politički prevrat u Crnoj Gori 1988-89. godine, pogrešno imenovan kao "antibirokratska revolucija" Svoje uvjerenje da se ono što se dogodilo tokom “ab revolucije” nikako nije moglo spriječiti, ali i da je ukupno rukovodstvo Crne Gore propustilo priliku da iz te dirigovane "igre" izađe dostojanstenije, zasnivamo na slijedećim ocjenama i konstatacijama: SANU PROJEKAT "SRPSKE JUGOSLAVIJE" Prvo, "događanje naroda" je poduže i seriozno pripremano, a realizacija je uslijedila nakon definitivne odluke SANU i Slobodana Miloševića da naprave srpsku Jugoslaviju, što je u to vrijeme bio samo eufemizam za stari srpski projekat "Velike Srbije". Takvu nakanu Milošević nije mogao ostvariti bez pune podrške crnogorskih predstavnika u organima SFRJ. Procijenio je da mu tadašnji crnogorski kadrovi u Federaciji nijesu dovoljno odani i da u njih ne može imati povjerenja, pogotovu kada je riječ o tako "velikoj i uzvišenoj ideji". Zato je valjalo "srušiti" tadašnju aktuelnu vlast u Crnoj Gori i na njeno mjesto i u Republici i u SFRJ dovesti ljude koji će bez pogovora stati uz SANU projekat "srpske Jugoslavije". Dakle, crnogorsko "staro rukovodstvo" je neumitno moralo otići, ono je bilo otpisano. Nije se moglo spasiti, odnosno, nije moglo spriječiti poznati razvoj događaja, ni po cijenu da je preduzelo radikalnije mjere. Milošević je, nema sumnje, to i priželjkivao - da svijet, a prije svega crnogorsku javnost, uvjeri u "odnarođnost" tog rukovodatva, kome bi, u tom slučaju, dodao novu optužbu - da je i okrutno i ko zna sve kakvo. Drugo, tadašnja JNA - doktrinarno, politički, organizaciono i u operativno-komandnom smislu, nije bila i crnogorska vojska (što se kasnije na najtragičniji način i pokazalo), već u isključivoj službi Srbije, odnosno njenog predsjednika Miloševića, te kao takva ni u kom slučaju nije mogla biti upotijebljena za zaštitu ustavnog poretka u Crnoj Gori. Naprotiv, na iole rigidniji "odgovor" crnogorskih vlasti vojska bi bila upotrijebljena protiv Crne Gore. Da li je cg-rukovodstvo u takvim okolnostima uopšte i smjelo biti energičnije!? Treće, ključne nacionalne institucije kao što su Univerzitet Crne Gore i CANU, prije svega njihova rukovodstva, bile su, gotovo sasvim, uvezane u Miloševićev projekat, osmišljavale ga i prilagođavale crnogorskim prilikama. Kao što je poznato, univerzitetski profesori su bili mozak "operacije", a tadašnji rektor je predvodio njihove delegacije u razgovorima sa političkim rukovodstvom Republike, koristeći i sam u tome populističke , neakademske poteze i trikove, da bi se vlast kompromitovala. Jednostavno, taj "intelektualni establišment" nije vidio, ili nije htio da vidi "šta se iza brda valja", i bespogovorno je stao uz Miloševića, kao presudan činilac u kompromitaciji i rušenju tadašnjeg rukovodstva, među kojima je bilo i njihovih kolega. U politici solidarnost nije nešto što se očekuje, ali su potrebni moralni obziri, a kad je riječ o Univerzitetu, bilo je normalno da u toj instituciji, u to vrijeme, bude i malo više mudrosti i više obzira prema sopstvenoj državi koja ga je osnovala i kojoj (ne vlasti) treba da služi. Tadašnji crnogorski Univerzitet, ali ne samo on, naprotiv, priklonio se ulici, političkom populizmu, bez sposobnosti da intelektualno promišlja događaje. Nijesmo sigurni da i danas, upravo na Univerzitetu, nema snaga koje bi se lasno stavile u službu anticrnogorskog rovarenja i destrukcije. MEDIJI KRAJNJE NEPROFESIONALNI Četvrto, crnogorski državni mediji, o onima iz Srbije je suvišno trošiti riječi, su se krajnje neprofesionalno, da ne kažemo neku težu riječ, uključili u hajku na ovdašnju vlast i najdirektnije se stavili na raspolaganje politici Slobodana Miloševića, odnosno, pokoravanja Crne Gore. Praktično, ti mediji su, obilato "stimulisani" iz Beograda, bez zazora palili vatru "revolucije" u Crnoj Gori i, što svojom voljom, što u neznanju, radili protiv sopstvene države. Medijsko sluganstvo i brutalnost će do punog izražaja doći u toku devedesetih, u idiotskim ratovima na prostorima bivše Jugoslavije. Euforija mržnje i populizma podizana je do ekstaze, naročito na pitanju Kosova. Crnogorsko rukovodstvo je orkestrirano, i iz Podgorice, i iz Beograda, bilo stavljeno na stub srama, jer navodno "ne brine o Kosovu", a ono (Kosovo) je u svijesti ovdašnjih masa, u to vrijeme, simbol srpstva kome je većina te mase više nego vrelo pripadala. Da li slučajno, i prije godinu-dvije, sa istom optužbom, na aktuelnu crnogorsku vlast, oglasio se jedan političar u Srbiji? I sada se od Crnogoraca, od Crne Gore, traži da "spasi" Kosovo. Ne slučajno. Jer, ovdje je kratka istorijska pamet, pa se još računa na manipulaciju Kosovom. Mediji su odigrali ulogu po modelu, poznatom u crnogorskoj istoriji, kao u događajima 1907. godine, kada je beogradska štampa, uz pomoć crnogorskih studenata, pripremala bunu protiv kralja Nikole, ili 1918. godine, kada je pripremljeno njegovo "bjekstvo" i "izdaja", a potom i "podgorička skupština". Taj model, u ovoj ili onoj formi, manje ili više vidljivo, kako kad, opstaje, sve do ovih dana, s tim što sada ne funkcioniše samo van Crne Gore nego i unutar nje. Crna Gora je, uostalom, još od početka 20. vijeka, kao i u nekim drugim oblastima, bila u svojevrsnom medijski kolonijalnom položaju. Čak i kad je imala svoju štampu. Mogla se politički zatresti kad god je to trebalo nekoj beogradskoj vlasti. Logika - šta će nama ovo, šta će nam ono, bila je zacarila i u medijskoj sferi. Šta će nam dnevni list, šta će nam Televizija, šta će nam "Jutarnji program", kad sve to "imamo" - iz Beograda!? Prema tome, uloga medija u "ab revoluciji" je gotovo "prirodna". Događaji su, dakle, pripremani, medijski, duhovno, i politički, dugoročno, a na talasu dirigovane kosovizacije Jugoslavije i svijesti u Crnoj Gori, mediji su samo odigrali posljednji čin. Tome je prethodilo višedecenijsko, a tih godina posebno potencirano, manipulisanje crnogorskom istorijom, u maniru da je crnogorska nacija komunistička izmišljotina, da je Crna Gora "druga srpska država", a Crnogorci "najbolji Srbi". I, mitingaška masa je 1988. i 1989. godine, stoga, crnogorsku vlast prosto smatrala nepotrebnom, čak i preprekom za "ostvarenje sna", ali i samu Crnu Goru doživljavala kao "izmišljenu državu", a ona prava, dakako, jedino može biti "Velika Srbija". STANJE SVIJESTI Peto, događaji od prije 15 godina, poznati još i pod terminima, "vrijeme vtrloga", "prevrat", "metež", itd, prije svega, ne mogu se posmatrati samo, ili apsolutno ne tako, kao pitanje "starog rukovodstva" i njegove"sposobnosti" ili "nesposobnosti", ne kao pitanje, a to nije ni važno, njegovog "opstanka". To je, suštinski, pitanje "sposobnosti", Crne Gore kao države, njenog državotvornog, kulturnog, nacionalnog, duhovnog, civilizacijskog identiteta i kapaciteta, pitanje njenog "opstanka". Posmatrano sa ovog stanovišta, bitni elementi za negativan odgovor na pitanje da li su se događaji u Crnoj Gori 1988-89. mogli spriječiti tiču se i stanja ideološke i političke svijesti u Crnoj Gori tokom trajanja SFRJ. Crnogorci Jugoslaviju nikada nijesu dovodili u pitanje Mišljenja smo da u vezi sa ovim postoji jedna protivurječnost. Uspjeh Miloševićevog velikosrpskog udara na Crnu Goru, kamufliranog u "jugoslovenstvo", presudno je uticao na razvoj tadašnjih događaja, raspad Jugoslavije, a , s druge strane, Crna Gora je, nema sumnje, bila "najjugoslovenskija" republika u bivšoj zemlji. Jedino je ona, osim, možda Bosne i Hercegovine, čitavo vrijeme nakon Drugog svjetskog rata, bila iskreno, i bolje reći, naivno, odana Jugoslaviji, njenom federativnom državnom ustrojstvu. LjUBAV PREMA JUGOSLAVIJI To važi za sve njene poslijeratne političke nomeklature, uključujući i onu koja se zatekla na vlasti 1988-89. godine. Svi drugi bili su Jugosloveni iskreno samo u nekim periodima, a više navodno Jugosloveni. Ljubav prema Jugoslaviji nekih od tih naroda, u prvom redu, najbrojnijih, bila je sa računicom. Srbima, Hrvatima, Slovencima, Albancima, pa i Makedoncima, Jugoslavija je, manje-više, služila kao istorijski put i sredstvo za ostvarenje nekih sopstvenih nacionalnih interesa. Samo su neki od njih radili protiv Jugoslavije, a drugi su čekali na vrijeme njenog "odumiranja" i propasti. Manje-više, svi oni, i kad su bili za Jugoslaviju, nijesu zaboravljali na svoje uskonacionalne interese. Imali su neku svoju ljubav prema Jugoslaviji, neki svoj model Jugoslavije, pri čemu su se Srbi, Hrvati i Slovenci, odnosno, njihove političke elite, najviše u tome pregonili svojim "pogledima" na ustrojstvo i budućnost zemlje. Svi su oni imali svoj cilj i neki svoj rok kada će Jugoslaviji okrenuti leđa, reći joj zbogom. Čekali su istorijsku priliku da to ostvare, otvoreno negirajući Jugoslaviju, ili državno-političkim kamuflažama, boreći se za neke kvazi-Jugoslavije, kao što se, uostalom, i dogodilo. Bilo je, razumije se, i perioda kada je Jugoslavija bila uglavnom dobra sinteza nacionalnih interesa svih naroda u njoj, kada se svima činila prihvatljivom i mogućom. Ipak, Crnogorci Jugoslaviju nikada nijesu dovodili u pitanje. Štaviše, u ime Jugoslavije, žrtvovali su i neke svoje bitne nacionalne i državne odrednice. Uostalom, u Crnoj Gori slična zabluda opstaje i do danas, u pogledu odnosa prema državnoj zajednici sa Srbijom. CRNOGORCI SVE “POJUGOSLOVENILI” Za ilustraciju evo jedne, takoreći, političke banalnosti koja upućuje na odnos u Crnoj Gori prema Jugoslaviji. Rukovodstvo Saveza komunista Crne Gore je, na primjer, 1987. i 1988. godine redovno pohvaljivano da izvršava obaveze CK SKJ, pored ostalog, i da blagovremeno informiše savezne partijske organe o aktivnostima SK u Republici. U isto vrijeme, CK Srbije, iako u istoj zgradi sa CK SKJ, posljednji je slao tražene informacije, ili ih nije ni slao. Srpski komunisti, okupljeni oko Miloševića, upravo su i tada sprovodili Memorandum SANU, a ne zaključke CK SKJ. Zar se u Jugoslaviju nijesu “busali” i oni koji su je, dok je imenom postojala, urnisali svim silama? Crnogorci, praktično jedini, nijesu imali nikakvu državno-političku rezervu prema Jugoslaviji. I nijesu imali bilo kakvu alternativu za Jugoslaviju. Bili su joj slijepo odani, čak dotle da su i sopstveni razvoj, koncepciju industrije, potpuno podredili "jugoslovenskim interesima". Čak su i Makedonci koji nijesu imali nikakav neprijateljski stav prema Jugoslaviji, u njoj istoj riješili neka ključna nacionalna pitanja, status Crkve, na primjer. Radili su, dakle, na sopstvenom nacionalnom identitetu, i bili, u neku ruku, vidoviti. Jugoslaviju su prihvatali, ali su radili za Makedoniju. Ne, Crnogorci su bili sve “pojugoslovenili”. Njihov sindrom pripadanja velikoj masi, slovenskoj, jugoslovenskoj, došao je do punog izražaja. Crna Gora je, dakle, i zbog ovih činjenica lako postala plijen Miloševićeve kvazi-Jugoslavije. Šesto, smjeli smo, takođe, ustvrditi da je crnogorska "ab revolucija" bila na neki način "pripremljena" i činjenicom da je u Crnoj Gori, uoči tih događaja, već postojala neka vrsta reformske vlade, na čelu sa Vukom Vukadinovićem. Njegova Vlada, tada Izvršno vijeće Crne Gore, ako smo dobro registrovali, počela je još tada da razmišlja, a preduzela je bila i neke korake, o ukidanju nerentabilne proizvodnje i o afirmaciji tržišnog poslovanja. Ivangradska Fabrika celuloze je bila na tapetu, kao nerentabilna fabrika. Uvedene su dvojne cijene hljeba. Bila je pokrenuta i aktivnost za racionalniju organizaciju bankarstva u Crnoj Gori. Ta Vlada je, dakle, išla u susret nečemu što je danas filozofija u ekonomiji. Sve je to rađeno uz podršku SK CG. MANIPULACIJA NEZADOVOLJSTVOM Na fonu takvih opredjeljenja, javljaju se otpori, ali i socijalno nezadovoljstvo ("ko će nas da ostavi bez posla", "jedna cijena za hljeb", "hljeb isti za sve", itd). Kao kruna manipulacija tim nezadovoljstvom bio je "miting gladnih" u Nikšiću. U tome su došli problemi sa Kosovom, pitanje "uže Srbije", došao je Milošević, i tako su se upleli socijalni egalitarizam, politički populizam, kosovizirani nacionalizam, ideološko jugoslovenstvo, istorijske zablude o sopstvenom narodu i medijske manipulacije, što je sve zajedno bio idealan kvasac za "ab revoluciju". Sedmo, u vezi sa "ab revolucijom" nameće se, ili se postavlja, jedno posebno pitanje - da li je Jugoslavija, tadašnja savezna vlast, mogla, i da li je mogla, spriječiti, i zašto nije spriječila, događaje u Crnoj Gori, njen pad pred Miloševićevim pohodom? Mislimo da nije. Zbunjenost, iluzije, istorijska očekivanja od sloma Jugoslavije, podijeljeni interesi, različiti pogledi na kosovsko pitanje, protivurječan državni položaj Srbije u tom vremenu, naravno, i samo Miloševićevo kamuflirano političko nastupanje, sva ta "grdna mješavina" odnosa, ponašanja i političkih stavova - sve je to zarobilo svaku političku efikasnost i ondašnje partije i države, onesposobilo je i njene " progresivne snage" da one same nešto preduzmu. Ali, to već, sada, nije naša tema. Ovdje posebno valja napomenuti da je ondašnja Jugoslavija bila iznenađena događajima u Crnoj Gori. Ne poznajući crnogorsku istoriju, prije svega, kako je nestala crnogorska država - nijesu to znali ni mnogi Crnogorci, ni mnogi od onih u njihovoj vlasti - Jugoslavija se 1988-89. godine, takoreći, zabezeknula pred činjenicom da su Crnogorci toliko bili ponešeni za tuđom idejom, da su klicali drugoj državi, da su pošli za voždom. JEDINI OKRENULI LEĐA SVOM RUKOVODSTVU Jedini od bivših jugoslovenskih naroda, Crnogorci su okrenuli leđa svom rukovodstvu. Jugoslavija je bila iznenađena time da Crnogorci (i Srbi u Crnoj Gori, naravno) tada nijesu u prvi plan stavljali interese sopstvene države, odnosno, da ih nijesu umjeli prepoznati. A tako je bilo i 1918. godine. Međutim, Jugoslavija nije ništa znala ni o toj godini, i zato se 1989. godine iznenadila Crnom Gorom. Ona nije mogla vjerovati da su mitingaši na ulicama crnogorskih gradova bili spremni da crnogorsku državu utope u drugu. A jugoslovensko rukovodstvo, objektivno, vjerovatno nije bilo ni doraslo tadašnjoj situaciji. Zvuči, sa ove distance paradoksalno ali, osim nekih Crnogoraca u saveznom rukovodstvu, tada su za opstanak Jugoslavije, na pravi način, realno, bili upravo dva Hrvata - Ante Marković i Stipe Šuvar. Duh ''događanja naroda'' još živi Evo koliko je bio "sposoban" i "energičan", recimo, Milan Pančevski, član Predsjedništva CK SKJ iz Makedonije. Kad je 19. januara 1989. godine prisustvovao sjednici Centralnog komiteta SK Crne Gore, on, negdje na kraju, uzima riječ i kaže – pa, evo, kad sam tu, da nešto rečem. Kad sam tu - a član saveznog rukovodstva, i Jugoslavija se već urušava!? A to što je rekao bilo je, najblaže rečeno, politički nesuvislo.Naravno, kasnije se ispostavilo da je Pančevski bio Miloševićev pion. On ga je, vjerovatno, kao tako "sposobnog" i poslao na sjednicu CK SK Crne Gore. PONAŠALI SE “UDOVIČKI” Osmo, niz je i drugih činjenica koje potvrđuju naše uvjerenje da crnogorsko rukovodstvo, nezavisno od svog ponašanja, nije moglo zaustaviti dobro pripremljenu i usmjerenu stihiju rušenja, bez obzira na to da li je ili nije raspolagalo valjanim i pravovremenim informacijama o tome šta se događa i šta slijedi. Međutim, kao neposredni akteri tih događaja, istina ne baš u samom epicentru zbivanja (kao izvršni sekretari Predsjedništva CKSK CG), mislimo da je rukovodstvo iz "događanja naroda" moglo izaći makar dostojanstvenije, "uspravnije". Naime, po našem sudu, ni Predsjedništvo CK SK ni državno Predsjedništvo Crne Gore prosto nijesu našli načina da makar pokušaju da se pokažu u nešto drugačijem svijetlu, od onoga kako su ih predstavljali "mladorevolucionari". U tom smislu ponašali su se praktično “udovički”, sa rukama među koljenima, nastojeći da ostave utisak lijepog domaćeg vaspitanja, te da im, stoga, ne priliči da na podvale "mladih i lijepih", kasnijih norfilovaca, odgovore makar nešto oporijom riječju. Najbolji primjer za takvo potunjeno ponašanje je zajednička sjednica predsjedništava CKSK CG i Univerzitetske konferencije SK, koju je direktno prenosila Televizija Crne Gore. Lično smo se osjetili poniženim, a sam tok sjednice je narodu pokazao da su tačne priče "revolucionara" i o nesposobnosti tadašnjeg rukovodstva. Ta sjednica do kraja kompromitovala bivše partijsko rukovodstvo. A nije se baš tako moralo desiti da predsjednik CKSK Crne Gore nije pred samu sjednicu sugerisao, praktično zabranio, bilo kakvu diskusiju, i zadužio neke članove Predsjedništva da diskutuju, ali na način da "smire", da ne dižu tenzije, ne napadaju... Jer, kako je uvjeravao, biće to samo malo neugodan razgovor i sve će biti u redu. ZA MOMIRA NEMA DOGOVORA Ispostavilo se drugačije. Momir Bulatović, čelnik tadašnje Univerzitetske konferencije SK i njegovi, međutim, nijesu se držali navodnog dogovora o ugodnom razgovoru. Naprotiv! Došli su sa već međusobno podijeljenim ulogama i pripremljenim referatima i, pred TV kamerama briljantno odigrali predstavu koja je u javnosti imala snažan odjek. Bez imalo "akademskog šlifa", žestoko su napali crnogorsko partijsko rukovodstvo, saopštili da će oni sve pozlatiti, uvjeravali u sopstvenu neutaživu brigu za nevolje i bijedu običnog puka, podičili se sopstvenom "skromnošću" i deklarisali demagošku spremnost za žrtvovanje. Sve to, mora se priznati, ne bez talenta i dosta uvjerljivo. Uglavnom, u odnosu na ono šta je pred TV kamerama zborilo, i kako se ponašalo, partijsko rukovodstvo, doživljeno je kao “čudo neviđeno”. Još više razlog za "dopingovanu" masu da traži odlazak nesposobnih, a dolazak "mladih, pametnih i lijepih" pod čijom će vlašću poteći med i mlijeko. Prosto posramljeni što se partijsko rukovodstvo iskazalo kao zamlate i sirote udovice, neki su u Predsjedništvu pokušali da "isprovociraju" predsjednika i članove Predsjedništva da istom mjerom uzvrate "mladorevolucionarima", ali bezuspješno. Upravo tada je i krenula idila o "mladim, lijepim i pametnim", i priča o "starom rukovodstvu", zamuženom i nesposobnom, koje narod, navodno, vodi samo u propast. Bulatović je, zatim, namjerno, svjesno izbjegao da zajedno sa članovima Predsjedništva CKSK CG napiše zajedničke zaključke sa sjednice dva predsjedništva. Od te banalnosti napravio je novu optužbu na račun tadašnjeg partijskog rukovodstva Republike. Kao, eto sami su, na prevaru, napisali zaključke. Tako se, na takvim, sada smiješnim cakama, tada gradila "velika politika". Kao što je Bulatović, kao odmah prepoznati populista, a u stvari, najprimitivniji, a uspješan, politikant, na političkim tribinama, čak i u Sarajevu, u vremenu neposredno poslije januarskog prevrata, ogovarao da pripadnici starog rukovodstva SK "i dalje dolaze" u zgradu CK, "u restoran". Dakle, rekao je: imaju obraza da, poslije svega, još dolaze, da bi besplatno jeli u tom restoranu. A ko zna kakav je taj restoran i šta u njemu ima. Ne, mi ćemo sve to ukinuti - restorane, mercedese, stanove nećemo davati, živjećemo kao vi, običan narod, s vama ćemo dijeliti sve... LAŽIMA UTEMELJENA VLAST Tako je nastupao Bulatović. I to je mitingašima, "dakićevcima", Vučinićevim željezničarima, na skupovima u "šest mjesnih zajednica", svuda, godilo da slušaju. Bukvalno, lažima se utemeljivala nova vlast. Kasnije se Bulatović "izvinjavao" starom rukovodstvu, u jednoj prilici je rekao da im "i nije bilo tako lako" i da "eto i nijesu za sve krivi"... Sjednica dva predsjedništva, CK SK Crne Gore i Univerzitetske konferencije SK, bila je sjednica poniženja. Da bi jad bio još veći, to poniženje su partijski čelnici sami izabrali, nadajući se, kami, da se zavjerenička ujdurma i rušilačka histerija mogu zaustaviti blagom riječju i kabinetskom učtivošću i da se na taj način mogu očuvati i Crna Gora i Jugoslavija. U svakom slučaju, posljedice "ab revolucije", svima su poznate. Neki od aktera "događanja naroda", međutim, i dan danas se hvale sopstvenim učešćem u tim događajima i doprinosom njihovom ishodu. Najmanja je šteta, ili nije nikakva, što je smijenjeno ondašnje rukovodstvo, to se, vjerovatno, objektivno, i moralo desiti, ranije ili kasnije, svejedno. Personalne sudbine, koliko god bile neprijatne, pa i teške, nijesu važne u odnosu šta se dogodilo na širem planu. Zato je čudno da se neki još hvale učešćem u "ab revoluciji", kao da zaboravljaju da se poslije toga desila nesreća Jugoslavije. I tragedija stotina hiljada ljudi. Upravo je pad ondašnje Crne Gore, po značaju, imao karakter rušenja Berlinskog zida za opstanak federativne Jugoslavije. Da se Crna Gora održala pred Miloševićem, da nije uspjela "ab revolucija", možda Jugoslavija ni tako ne bi bila sačuvana, ali se, barem, ne bi raspala u krvi, ili bi se to dogodilo sa mnogo manje krvi. A to bi već bilo od istorijskog značaja. Zato je velika zabluda "boraca i simpatizera" tzv. ab-revolucije, da je sve urađeno kako treba i da je trebalo sve da se dogodi kao što se desilo, a da su, navodno, samo na vlast dovedeni pogrešni ljudi. Tako se ponekad čuje i od nekih samih prvoboraca "ab -revolucije". Nažalost, duh "događanja naroda" još živi. Čak i u polemikama o zbivanjima 1998-89. godine ima preganjanja oko toga ko je tada "vidio" šta se događa, a ko je "previdio"... BEZ PRETENZIJE NA "ISTINU" Ovo što smo mi napisali nije nikakvo pomirenje različitih stavova, niti imamo bilo kakve pretenzije na "istinu". Ovaj tekst je nastao iz naših privatnih razgovora, na osnovu zajedničkog uvjerenja. Samo pokušavamo da pomognemo da se "ab revolucija" potpunije osvijetli i da se, s tim u vezi, bolje shvate neke političke konstante koje prate Crnu Goru i do naših dana. Ono što je dovelo do "ab revolucije", u suštini, u mnogim elementima nije prevladano. Priču o nezavisnoj Crnoj Gori i sada prati "kontraargumentacija", naravno, drugačije upakovana, koja je odigrala presudnu ulogu i za ishod ondašnjih događaja. Konkretno i direktno, što se tiče državno-pravnog statusa Crne Gore , "ab revolucija" se, štaviše, može i ponoviti, naravno, u "mekšoj" formi ili sa nešto drugačijim scenarijem i po nekom "redefinisanom" modelu. To nikad u Crnoj Gori ne treba zaboraviti. Nažalost, i zato što crnogorsku državu ne želi ni veliki broj Crnogoraca!? Apsurd je, ali je tako - ni gordijeg naroda, ni sa dostojanstvenijom istorijom, a da "neće" sopstvenu državu - to "nema u svijet".
|