Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




 

 

Blažo Sredanović
PRINC MILO PETROVIĆ OD CRNE GORE

 

Blažo Sredanović
Blažo Sredanović


Sredinom dvadesetih godina prošlog vijeka, kada je polagano gasnula borba za oslobođenje Crne Gore, djelovanje Mila Petrovića-Njegoša, poznatijeg kao princa Mila od Crne Gore, imalo je obilježja prometejske odlučnosti i bilo usamljeni glas i jemac njene slobode;
Ovdje je pripovijest Blaža Sredanovića o ovom zaboravljenom Petroviću i nepokolebljivom borcu za crnogorsku nezavisnost.

Furlong: Srbi su svojoj braći najgori neprijatelji invazija na Crnu Goru gora je od invazije Austrije

Milo Petrović-Njegoš je direktni potomak Rada Petrovića, brata vladike Danila, rodonačelnika posljednje crnogorske dinastije. Rođen je na Njegušima 3. oktobra 1889. od oca Đura i majke Stane-Cane. Kralj Nikola je poklanjao veliku pažnju svojim rođacima, pa je mladog Mila kad mu je bilo nepunih 13 godina poslao na školovanje u Rusiju u čuvenu Vojnu akademiju u Petrogradu u kojoj su učili studenti iz najuticajnijih vlastelinskih porodica. Njegove starije rođake, princeze Stana i Milica, udate za visoke careve rođake, starale su se o još nepunoljetnom princu i sistematski ga uvodile u visoko društvo Petrograda i Rusije, kojem su one već uveliko pripadale.
Mladi princ se veoma brzo prilagođavao novoj sredini, učio strane jezike i sticao bogata životna iskustva, ali mu je uvijek bila na umu priprema za poziv oficira crnogorske vojske. Vratio se poslije sedam godina svojoj Crnoj Gori za kojom je mnogo čeznuo da bi prihvatio svoje vojničke obaveze, kao i prisustvovao krunisanju kralja Nikole i proglašenju Crne Gore kraljevinom 1910. godine. Svoja vojnička znanja i sposobnosti primijenio je u Prvom svjetskom ratu u Lovćenskoj diviziji da bi iz rata izašao kao njen komandant.
Burni i tragični događaji Crne Gore u tom periodu brzo su se smjenjivali. Kralj Nikola je napustio zemlju i predao vojnu komandu srpskim generalima. Veoma poznati istorijski događaji koji su slijedili pokazali su kolika je to bila greška starog kralja i najveća tragedija i poniženje crnogorskog naroda. Milo je morao da bježi iz Crne Gore.
Dok je američki predsjednik Vilson propovijedao svoje moralne principe o zaštiti malih nacija, Klemanso i Poenkare nijesu dozvoljavali povratak crnogorskoj vladi u domovinu, a kralja jedne male države saveznice držali su praktično u kućnom pritvoru! Razne delegacije i komisije slate su da ispitaju stanje u Crnoj Gori, a sve u cilju bacanja prašine u oči i obmanjivanja javnosti dok srpska vojska, potpomognuta Francuskom i njenim generalima, ne okupira i potčini Crnu Goru.
Kao vojniku Milu je bilo jasno da zauzimanje svih strateških pozicija od strane francuske i srpske vojske nije uopšte bilo potrebno, ako su oni tu samo zbog održavanja reda, dok se kralj i vlada ne vrate, kao i dio crnogorske vojske koja se nalazila u internaciji u Austriji. Znao je da je oružani otpor jedino rješenje. Na naredbu generala Venela, komandanta savezničkih snaga kojom je traženo da sukobi moraju hitno prestati i svi pobunjenici se odmah vratiti kućama, a put Cetinje - Kotor biti otvoren i siguran za prolaz hrane, uz prijetnju oštrim kaznama za prekršioce, Milo mu je odgovorio: “Ti nijesi pozvan ovdje da nam komanduješ šta da radimo u svojoj zemlji, već idi u Francusku i tamo komanduj kome hoćeš, a nas ostavi da zavodimo red u našoj kući”.
Među mnogim delegacijama koje su odlazile u Crnu Goru da ispitaju "njen slučaj" bio je i američki vojni obavještajac major Čarls Velington Furlong, lični sekretar predsjednika Vilsona i član američke delegacije na Pariskoj konferenciji. Antropolog, istraživač, pisac i profesor, boravio je od 6. februara do 2. marta 1919. godine u Crnoj Gori i podnio Konferenciji u Parizu izvještaj od 27 zaključaka, kao i lično pismo Radojice Nikčevića upućeno predsjedniku Vilsonu. Konstatovao je da je Srbija još prije potpisivanja primirja imala jasan plan uništenja Crne Gore, što se poklapalo sa nacionalnim interesima Francuske na Balkanu.
Legalna misija saveznika, piše Furlong, bila je održavanje reda i sprovođenje uslova primirja, prije svega ublažavanjem konfliktnih situacija, a ne njihovim raspirivanjem. “Moja obaveza je bila da zastupam principe zbog kojih je Amerika ušla u rat, što demagozi i izvjesni tipovi rijetko razumiju i nikada ne tolerišu, već probleme često reduciraju na čisto pitanje ličnosti kako bi se principi potpuno zamaglili”. Furlong kaže da je često sam sebi postavljao pitanja:
“Zašto su Srbi svojoj braći najgori neprijatelji, jer je druga invazija Srbije na Crnu Goru bila gora od invazije Austrije, a primirje gore od rata?”.

Kada su shvatili da Srbija dovlači trupe u Crnu Goru, crnogorske patriote otišle su planine

Zaista je bilo teško vidjeti potrebu za boravkom u Crnoj Gori i jednog savezničkog vojnika, sem razumljivo crnogorskih, poslije evakuacije Austrije. Kad je došlo primirje, piše pored ostalog Furlong, Crnogorci kod kuće, kao i demobilisani vojnici, iako iznenađeni okupacijom srpske vojske, što su teško mogli razumjeti, dočekali su Srbe kao braću. Mnogi su se ipak pitali zašto je francuski general poslat u Crnu Goru i zašto ove strane trupe zauzimaju strateške položaje u njihovoj zemlji. Sumnja nije dugo trajala kad su vidjeli da Srbija dovodi pojačanje da bi plijen što bolje osigurala. Tada su crnogorski patrioti otišli u planine, svoju prirodnu tvrđavu, postali, kako kaže Furlong, ustanici i krvavi konflikt je otpočeo. “U knjizi "Izgubljeno kraljevstvo" koju pripremam, nastavlja Furlong, namjera mi je da opišem Montenegro, šestostoljetnu naciju, našu saveznicu, koja je sve izgubila, a koja je od nas očekivala spasenje i u američku zastavu i Vilsonov portret gledala kao u ikonu. Smatram da će moje svjedočenje kao očevica biti dokumenat o najtragičnijoj sudbini jednog naroda i istini sa kojom svijet treba da se upozna, ocijeni odluke Mirovne konferencije, Sporazum u Versaju i Ligu naroda. Prilika da kao jedini američki vojni posmatrač budem u Crnoj Gori i neposredno doživim tamošnja zbivanja za mene je bila jedinstvena životna šansa. Moje bilješke, dosije o događajima koje sam pratio, fotografije koje sam lično pravio, susreti, kontakti, intervjui i sjećanja čine da raspolažem opsežnim izvorom informacija o događajima u Crnoj Gori”. “Tradicija i dužnost”, kaže dalje Furlong u sačuvanom rukopisu svojih nedovršenih memoara, “ne dozvoljavaju vojniku mnogo emocija”. “No, ja nijesam mogao zamisliti takvo podlo izdajstvo nacije i nasilje nad narodom, još više tragično zbog njegove suštinske plemenitosti i dostojanstva, a da ne ponesem nesto od nesreće i tuge toga naroda u svojoj duši. Osjetio sam ozlojeđenost i gađenje prema zaslijepljenim i bezosjećajnim političarima u Parizu, koji sebi dozvoljavaju da u internacionalnoj "trampi i trgovini konjima" unište jedan starodrevni i ponosni narod. Ali vrhunski razlog mojoj nagomilanoj srdžbi bio je fakat da je Crna Gora bila naša mala saveznica”!
Dalje u neobjavljenim memoarima, koji se čuvaju u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu, Furlong navodi utiske američkog majora Skanlanda, komandira američkog bataljona u Crnoj Gori: “Francuski general Venel komandir savezničkih trupa, dao je nalog da francuske trupe uđu u Cetinje i vratio se u Kotor, a srpskom generalu Milutinoviću prepustio komandu i kontrolu”. Major Skanland, komandir američkog bataljona zajedno sa kapetanom Sautvortom htio je da se lično sretne sa vođama Božićnjeg ustanka. Preko diskretnih veza uspostavljen je kontakt, jer su Srbi kontrolisali put Cetinje - Kotor. Nekoliko ustanika se tajno prikralo mjestu sastanka.
"Ovamo, gospodo"- vlasnik kuće se obraćao ustanicima u mraku, upućujući ih u sobu sa nekoliko kandila koja su osvjetljavala prostor. Vlasnikovo poštovanje ovih ljudi sugerisalo je Skanlandu da ima posla sa osobama od respekta, a ne onakvim kakvim su ih na Cetinju predstavljali ljudi Andrije Radovića. Brzo se uvjerio da ga prvobitni utisak ne vara. Kad se vlasnik malog hotela povukao i Skanland se predstavio, jedan od prisutnih Crnogoraca je odgovorio:
"Princ Milo of Montenegro".
Kandila su blago pucketala. Meka svjetlost treperavog plamena čas je krila, čas pokazivala impozantnu figuru nesto višu od Skanlandovih šest stopa. Isticalo se njegovo visoko čelo, prav kao isklesan nos iznad kratkih povijenih brkova, četvrtasta odlučna brada i zaobljene jagodice. Ukupan izraz je pokazivao iscrpljenost od neuhranjenosti i tenzija nedavne bitke. "Došao sam da vas savjetujem kao prijatelj i saveznik Crne Gore, i kao predstavnik Amerike, koja zastupa pravdu", počeo je razgovor major Skanland.
Princ Milo mu je detaljno iznio već istoriji poznat slijed događaja i, po majorovom svjedočenju zaključio: “Kao što vidite, gospodine, nama je ostao samo jedan izbor - bitka za slobodu.

Milo Petrović: Okupili smo se i riješili da počnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje veče

Mi smo se okupili i riješili da počnemo borbu protiv ovakve nepravde i to na Badnje veče". Odsjaj u njegovim očima, kaže Skanland, bio je čelični. "General Venel je, produžio je princ Milo, zahtijevao da položimo oružje i da se predamo Srbima. Ja sam mu poslao odgovor koji je vama poznat. Kako se mi možemo predati onima koje smo godinama branili? Kako Francuska, kao saveznica Crne Gore može čak i sugerisati tako nešto. Uostalom, zašto Francuska ima generala u našoj zemlji? Čitava Crna Gora je okupirana francuskim i srpskim trupama. One nemilosrdno maltretiraju narod koji nas pomaže i podmićuju stanovništvo kako bi Crna Gora postala dio Srbije i francuski vazal na Balkanu”. Zatim se, kako podvlači Skanland, nervozno stiskajući pesnice Milo unio u lice Amerikancu: "Kažite mi iskreno, mon komandant, što nam vi savjetujete da činimo?” Skanland je razmišljao neko vrijeme, a onda polako odgovorio: "Ja zaista žalim što nijesam u poziciji da vam pomognem, jer kao što vidite ja sam sa svojim odredom pod komandom francuskog generala". "Onda mi kažite otvoreno” - insistirao je Milo - “ima li uopšte nade da će saveznici ispuniti svoje obećanje prema mojoj otadžbini?” Majoru je bilo neugodno takvo pitanje, a još mu je teže bilo na njega odgovoriti. Dugo je oklijevao: "Razmotrite pažljivo što ću vam kazati. Ne vjerujte obećanjima bez obzira od koga dolaze. Osim toga, savjetujem vama i vašim saborcima da što prije pronađete sigurni prolaz, kako god znate i umijete, jer ako ostanete ovdje, čak i do sjutra, to bi mogli platiti svojim životima, jer ste opkoljeni". Pred zoru Milo će se zauvijek oprostiti od svog rodnog sela i svoje domovine.
Italijanska kraljica Jelena starala se da u Kotorskoj luci uvijek bude neki italijanski brod kako bi prihvatio one koji su silom okolnosti napuštali domovinu njenih predaka. Iz Italije su princ Milo i njegov veliki prijatelj i saborac major Marko Popović otišli u Meksiko, gdje je revolucija bila u punom jeku, a zatim 1924. godine u Kinu. Svuda gdje je princ Milo putovao tražio je podršku uticajnih ljudi i pomoć za Crnu Goru, ali su ove zemlje imale svoje probleme, nemire i revolucije u nastajanju da biše mislili o jednoj sićušnoj zemlji beskrajno od njih geografski udaljenoj. U Šangaju, internacionalnoj koloniji biznismena i diplomata, gdje nije bilo nikakvih ograničenja za međunarodni biznis, princ Milo je radio kao bankarski činovnik, što mu je omogućilo da se poveže sa engleskim poslovnim krugovima. Preko italijanskog vojnog atašea, koji je obožavao italijansku kraljicu crnogorskog porijekla, uspostavio je mnoge lične i poslovne veze. Posao ga je vodio do Pekinga, Tiandžina i ostalih gradova Kine. Upoznao je Valis Spenser, ženu američkog mornaričkog kapetana, čiji je brak bio u velikoj krizi. Za njih dvoje tih dana, mada na različit način, ovo su bila srećna vremena, kojih će se kasnije sjećati kao na mirni interlud u njihovim životima izloženim stalnoj probi. Milova je osnovna egzistencija bila nesigurna i dobrim dijelom obesmišljena. Princ bez domovine, bez familije, usamljen u životnom pejsažu koji je mirisao na revolucije koje ga se nijesu ticale. Vraća se u Evropu 1925. godine, neko vrijeme boravi na jezeru Komo, gdje su se privremeno nalazili kralj Emanuelo III i kraljica Jelena, jer je Musolini proglasio sebe za diktatora. Nešto kasnije Milo odlazi u London gdje nastavlja da se bavi bankarskim poslom. U Londonu je postajao Crnogorski društveni klub koji mu je ponudio platformu za širenje i propagandu ideja i poruka za slobodnu Crnu Goru. Klub je organizovao u Kraljevskoj akademiji umjetnosti na Pikadiliju izložbu fresaka iz Crne Gore, kao i radova crnogorskog vajara Janka Brajovića, koji je samo zbog toga što je javno isticao da je crnogorski patriota bio tri godine u srpskom zatvoru odakle je uspio da pobjegne. Na toj izložbi princ Milo je bio počasni gost.

Dok su Srbi osnivali “bratska srpska društva” gasili su se ilirski, a posebno crnogorski nazivi

"Meni se neobično sviđaju ikone vaše zemlje. One su divne. Mora da je i vaša zemlja divna"? Ovim riječima, koje po kazivanju svoje majke navodi Milova ćerka princeza Milena, obratila se Milu jedna mlada žena. "Hvala na ljubaznim riječima. Mislim da isto tako kao vi misli i pola miliona mojih zemljaka"- odgovorio je Milo i upitao je da li je Engleskinja. "Da, ali zadnjih 14 godina živim u Americi"- odgovorila je Helena Smit. "Nadam se da ćete mi pružiti priliku prije nego se vratite u Ameriku da provedemo zajedno jedno popodne uz čaj"- nastavio je Milo. "To bi mene veoma obradovalo"- odgovorila je ona. Tri mjeseca kasnije, Milo je zajedno sa Helenom Smit došao u Kaliforniju. Vjenčali su se 3. septembra 1927, a godinu kasnije rodila im se kćer Milena kojoj su dali ime po posljednjoj crnogorskoj kraljici.
Situacija među crnogorskim emigrantima u Americi tih godina je bila dosta konfuzna. Raniji iseljenici iz Crne Gore, skoncentrisani uglavnom u Hezeltonu, Bjut Montani, Kaliforniji, Nevadi i Aljasci, dolazili su najčešće iz Boke, Paštrovića i Hercegovine. Mnogi su se u zvaničnoj dokumentaciji deklarisali kao Austrijanci, jer nije bilo kvote za ulazak u Ameriku iz Crne Gore. Imali su dobar smisao za biznis i trgovinu, ali bili neškolovani, dobar dio potpuno nepismen, pa o svojoj pripadnosti i identitetu nijesu mnogo znali. Mnoge to nije ni interesovalo. Na pitanje koje ti je otac nacionalnosti odgovarali biše "slavonik", pa su i mješavinu jezika kojom su govorili zvali "slavonijen". Početkom dvadesetog vijeka sve se više odomaćuje i preovladava naziv Srbi i srpski, jer su Srbi forsirali sokolska kao i dobrotvorna društva, primamljiva zbog zdravstvenog osiguranja, makar i oskudnog, koje se na drugi način nije moglo dobiti. Osnivaju se brojna "bratska srpska društva"i "srpsko-jadranska udruženja", a gase ilirski, a posebno crnogorski nazivi. Poslije nestanka crnogorske države ponovo se pojavljuju crnogorska udruženja kao "Zeta" u Oklandu, "Durmitor" u Čikagu, "Crnogorsko literarno društvo" u Bjutu, a u Detroitu čak "Crnogorci do smrti"! Neka od tih udruženja stvorena su za jednokratnu upotrebu i aktivno nijesu radili gotovo ništa, kao uostalom što je slučaj sa nekima i danas. Iza nekih sličnih društava krila se srpska propaganda, jer su ih, bez obzira na crnogorske geografske i druge odrednice, kontrolisali srpski agenti. Pored Crnogorske pravoslavne crkve u Detroitu, na čijem čelu je stajao hrabri i časni arhimandrit Nikodim Janjušević, jedina svijetla tačka bilo je Udruženje Crnogoraca u San Francisku koje je osnovao i vodio Nikola Petanović. Odrastao i obrazovan u Americi bio je jedan od rijetkih crnogorskih intelektualaca među iseljenicima tog perioda, profesor i poeta sa ozbiljnijim literarnim ambicijama, dobar poznavalac crnogorske istorije i tradicije. Juna, 1927. Petanović pokreće publikaciju na engleskom jeziku "Crnogorsko ogledalo" u želji da uspostavi neophodne kontakte i nađe podršku za svoje ideje među narodima sa engleskog govornog područja. Vatreno je zastupao samostalnost Crne Gore. Prevodio je Njegoša i Kralja Nikolu, kao i narodne deseterce. I imao pjesnički nadimak Naiad. Sarađivao je sa Internacionalnim komitetom za crnogorsku nezavisnost u Njujorku na čelu kojeg je bio Luiđi Kriskuolo, posljednji opunomoćeni konzul Crne Gore u Americi. Dopisivao se sa princom Milom koji mu javlja iz Kine: “Veoma me obradovala tvoja ideja da pokreneš publikaciju na engleskom. Ja znam da je to veoma težak posao i zadatak, posebno ako se moraš osloniti na naše ljude koji su spremni da rade bilo kakve teške poslove, i da drže patriotske tirade, ali kad se od njih traži da učestvuju i pomognu materijalno u naporima za naš zajednički cilj za to nemaju razumijevanja. Što god budeš radio savjetujem ti nemoj angažovati postojeće organizacije, već radi nezavisno i osloni se na pojedince”.

Crnogorci koji žive po Evropi raduju se što braća na Pacifiku udaraju nov temelj borbi za nezavisnost

Major Marko Popović mu piše: “Crnogorci koji žive po raznim gradovima Evrope raduju se što su braća na Pacifiku udarili novi temelj borbi za slobodu i nezavisnost Crne Gore pridružujući se kolu slobodnih Crnogoraca”.
Petanović je ubjeđivao Amerikance da je za Crnogorce vladika Danilo isto što i za njih Džordž Vašington. Savjetovao je iseljenike: “Učite engleski, jer ako te razumiju kad pričaš, možda će ti nešto i pomoći”. Dobro je poznavao crnogorski mentalitet: “Neki su Crnogorci spremni da vjeruju bilo šta, a kad ih konfrontiraš sa činjenicama, onda se ljute i spremni su da dignu veliku galamu misleći da će na taj način odagnati činjenice!” Pratio je pomno svjetsku štampu i pojedine citate publikovao u svojem časopisu: “Grad Pariz je ugravirao na spomeniku podignutom Alfredu de Miseu: ‘Ništa nas ne pravi tako velikim kao velika tuga’. Boljeg natpisa koji bi pogodio sadašnje stanje Crne Gore nema”. Novina Le Courier de Metz, od 12. jula 1919. donosi poruku Francuzima: “O nacijo koja stupaš naprijed uz zvuke Marseljeze, vi heroji veličanstvenih dana slave i trijumfa prava nad silom, zar ne čujete da se iz daljine, između vaših glasnih i oduševljenih pobjedničkih klicanja, i zajedno sa njima miješaju leleci žrtvovane Crne Gore!”
Milo je u Kaliforniji napisao i publikovao brošuru “Zatiranje Crne Gore” i “ Nezavisnost malih naroda”. Držao je konferencije za štampu, publikovao razne proglase, izjave i apele koji su objavljivani u vodećoj štampi Amerike i Evrope. Uputio je i pismo svim članovima Lige naroda u kojem se založio za nezavisnost Crne Gore. No, Francuska, kao najuticajniji član Lige naroda radila je sve da bi zataškala i prigušila bilo kakvu sličnu inicijativu.
Predsjednik Stanford univerziteta David Džordan, prijatelj Crne Gore, održao je zajedno sa Milom nekoliko predavanja o tretmanu Crne Gore poslije Prvog svjetskog rata.
Bilo je još pojedinaca koji su shvatali nezasluženo tragičan položaj Crne Gore, ali je njihov glas bio usamljen. Milu je bilo drago što je bar neko bio njegov istomišljenik. Smatrao je da ipak može više uraditi za Crnu Goru u Evropi. Ameriku su tih godina razarali ekonomska depresija i socijalni nemiri i svako je bio opsjednut problemima lične egzistencije. Tog ljeta, 1930. godine oprostio se od svoje žene i kćerke planirajući da i one dođu u Evropu kad za to bude prilika. Taj plan se nikad nije ostvario. Dolazak Hitlera na vlast, pa zatim nemiri i rat u Evropi sve su poremetili. Poslije deset godina odvojenog života došlo je do razvoda. Nikola Petanović je još za kratko vrijeme nastavio sa izdavanjem časopisa. Broj pretplatnika koje je okupio nije bio dovoljan da bi se publikacija održala, jer je on bio i urednik i glavni finansijer, što je iscrplo njegova sredstva. Časopis se ugasio i prestao sa izlaženjem krajem 1927, da bi se ponovo pojavio 20. marta 1931. sa obnovljenim zadatkom: borba za samostalnu Crnu Goru. Teška bolest urednika i pisca razlog su da se “Ogledalo” ponovo ugasi. Primjerci svih 13 brojeva časopisa nalaze se u Huverovoj instituciji na Stanford univerzitetu. Kad je maja mjeseca 1994. godine, osnovano Udruženje Crnogoraca Amerike u San Francisku, koje ove godine slavi desetogodišnjicu svog postojanja, smatrali smo da se na izvjestan način uključujemo u kontinuitet i nastavljamo napore ljudi nekad okupljenih oko “Ogledala” iako je između nas period od osam decenija. Usvojili smo isti naziv Udruženja i pokrenuli na Internetu prvi sajt na engleskom jeziku o Crnoj Gori.
Gdje god se nalazio Milo je uvijek vodio strasnu borbu za povratak crnogorske državnosti, duboko uvjeren da će nepravda nanesena crnogorskom narodu jednom biti ispravljena. Nikada nije govorio o restauraciji monarhije, već o slobodnoj i nezavisnoj Crnoj Gori u kojoj će sam narod odlučiti kakvu formu vladavine želi.

Piše engleskom istoričaru sa univerziteta u Oksvordu R. B. Movatu

Srpski general Pešić je kasnije priznao da je sve napravio da bi Austrija zarobila crnogorsku vojsku

Tekst toga pisma na najbolji način ilustruje Milov karakter:

“Gospodine, Paragraf na strani 63 iz vaše knjige "Istorija evropske diplomatije, 1914 - 1925" pobudio je moju pažnju. Od početka do kraja taj paragraf je čista laž koju ste napisali, ili namjerno da biste zaveli i obmanuli, ili iz neznanja i apsolutnim nedostatkom interesa o istini. Crna Gora nije igrala "dvosmislenu ulogu" u ratu, kako navodite. Ona je ušla u rat bez oklijevanja na poziv Srbije za pomoć, čak ne čekajući da vidi što će veće nacije odlučiti. Crnogorsku vojsku ostarjeli kralj Nikola je povjerio komandi srpskih oficira da bi osigurao najbolji način kooperacije u zajedničkoj borbi. Naša vojska je bila pod kompletnom komandom srpskog generala Petra Pešića, koji je jedini bio odgovoran za predaju Kuka na Lovćenu i u svim drugim slučajevima. Ja vas sada pitam: Da li ste vi bili na Lovćenu u toku događaja o kojima pišete? Autor ovog pisma jeste i želi da vas informiše da je samo 700 crnogorskih vojnika bilo u ovoj tvrđavi (Kuk), a protiv njih je bila armija od 25.000 Austrijanaca. Čak im je i tada trebalo tri dana i dvije noći da savladaju branioce što je po vama bilo "iznenađujuće lako". Potražite sličan slučaj u savezničkoj armiji i pitajte generala Pešića, ako želite, zašto nije poslao pojačanje i pomoć braniocima. Tvrdite: "Crnogorska vojska se mogla evakuisati, ali je kralj Nikola zadržao". Da li znate da je Pešić upotrijebio crnogorsku vojsku da pokrije odstupanje srpske armije i uspori napredovanje Austrije. Za to vrijeme austrijska flota stigla je na rijeku Bojanu blizu Skadra čime je Crnogorcima izlaz bio zatvoren. Kralj Nikola se lično jedva izvukao, a što se tiče Petra Pešića - ON JE NESTAO! šuđOvaj “hrabri” general je pobjegao iz Podgorice bez zbogom u ponoć 5. januara 1916. Kasnije je priznao i objavio saopštenje da je sve to napravio namjerno da bi osigurao zarobljavanje crnogorske vojske od Austrije, što bi vodilo lakšem osvajanju Crne Gore od njenog zahvalnog prijatelja i susjeda Srbije.š-uđ Crnogorci obično imaju visoko mišljenje o Englezima kao ljudima koji vole čestitost, pravdu i ferplej. Zlobna laž, tada smo mislili leži ispod engleskog dostojanstva.
Zahtijevam od vas neodložno odgovor na sljedeća pitanja: 1. Da li ste bili u Crnoj Gori u ovom periodu o kojem tako besmisleno trabunjate? 2. Ko vas je snadbio ovako neistinitim informacijama? 3. Kakvo odlikovanje ste vi ili vaš izvor informacija primili od Srbije? 4. Da li ćete preduzeti nešto u sljedećem pisanju da popravite vaše pogrešne zaključke, ili ćete, uz to što ste lažov, postati još i kukavica? Vaš u istini!

Milo of Montenegro.

P.S.Ovo pismo biće objavljeno u "Crnogorskom ogledalu" od kojeg ćete dobiti primjerak.

Furlong se po završetku Prvog svjetskog rata i Mirovne konferencije u Parizu vratio svojem pozivu antropologa istraživača. Boravio je u ekspedicijama u Boliviji i Centralnoj Africi.
Sa Milom je ponovo uspostavio vezu 2. jula 1935. godine.
Piše mu:
“Moj dragi prinče, Milo, Primio sam tvoju pošiljku sa brošurama "Izdaja Crne Gore" i "Nezavisnost malih naroda" u kojima sam našao odgovor na većinu pitanja koja sam od tebe tražio. Za mene je još od posebnog interesa da saznam što se desilo sa Andrijom Radovićem. Negdje ranije pojavila se vijest u američkoj štampi da je na njega pokušan atentat kad je prelazio preko Bukovice. Mene zaista zanima da li je još živ i gdje je, kakav mu je sada status? Ja bih isto tako želio da znam da li još ima lojalnih pristalica Crne Gore u planinama koji nastavljaju otpor. Možeš li mi poslati više detalja o tvojoj genealogiji, posebno o rodbinskoj vezi sa kraljem Nikolom. Meni je major Skanlend poslao kopiju razgovora sa tobom u malom hotelu u Njegušima, kad ste se vas dvojica sreli, što se apsolutno poklapa sa ovim što si mi ti poslao. Možeš li me uputiti na nekog fotografa koji bi imao dobru fotografiju kralja Nikole”.

Kročiću na zemlju mojeg naroda kad se on probudi, a sile evropske usvoje vapaj moje izdane otadžbine

“Ja imam jednu, ali samo glavu i ramena, koju mi je lično dalo njegovo veličanstvo, ali bih volio da imam čitavu figuru. Takođe bih volio da imam tvoju fotografiju sličnu onoj koja se pojavila u "Sandej Dispac" decembra 1932. godine. Smatrao bih velikom privilegijom kad bih mogao da imam lični razgovor sa tobom o mnogim stvarima, ali distanca to ne dozvoljava. Međutim, postoji mogućnost da dođem u Englesku. Biće mi čast ako se budemo sreli.
Iskreno se nadam da će se obnoviti nezavisnost Crne Gore. Kao prijatelj tvoje zemlje biću neobično srećan ako makar ijedna moja riječ bude od pomoći da se to ostvari”. Uz najbolje želje, sa respektom, iskreno tvoj Čarls Furlong.
Evo Milovog odgovora: “ Dragi moj pukovniče, šaljem ti odgovore na sva tvoja pitanja kao i kratku biografiju mojeg cijenjenog prijatelja Marka Zekova Popovića i njegovu fotografiju da uneseš u tvoju knjigu. Ako bi došao u Englesku, kao što očekuješ, bio bih veoma zadovoljan da te vidim i razgovaram s tobom.

Veoma iskreno tvoj Milo of Montenegro”.

U sljedećem pismu Furlong navodi nekoliko novih pitanja:
“Znaš li što se desilo sa onim čuvenim brijestom pred dvorom na Cetinju, pod kojim je kralj Nikola izricao pravdu? Da li je posječen i pod kojim okolnostima? Isto tako čuo sam da su Austrijanci odnijeli posmrtne ostatke vladike Danila. Da li je to tačno, pod kojim se okolnostima to desilo i gdje su sada? Ja bih htio da to, a možda i nešto još što bi ti sugerisao unesem u moju knjigu”.
Nije poznato zbog čega Furlong nikad nije objavio svoje memoare. Za vrijeme Drugog svjetskog rata ponovo je bio vojni obavještajac na Srednjem istoku. Umro je u dubokoj starosti 1967, u 93-oj godini. Milo je napustio London u toku rata, za vrijeme bombardovanja i otišao da živi u Irskoj, u Dablinu, gdje je kupio veliku kuću i imao poslovni prostor. Bavio se kolekcionarstvom i preprodajom umjetničkih slika, srebrnog posuđa, zlatnika, kristala i porcelana. Kasnije se preselio u jedno malo mjesto na krševitoj obali Irske. Živio je sam sa dva psa u potpunoj izolaciji. Nije vidio mnogo mjesta za sebe u svim tim poslijeratnim zbivanjima.
Negdje ranije je pisao:
Od onoga kobnoga dana kada sam se ukrcao na italijanski brod ja nijesam nogom kročio na zemlju mojeg naroda. Niti ja to želim učiniti dok se narod konačno ne probudi i pravda ostvari. Dok sile evropske ne usvoje vapaj moje izdane otadžbine i učine da Srbija otpusti uzdu koju je tako izdajnički i podlo uhvatila.
Njegova kćer Milena redovno ga je posjećivala.
Umro je 22. novembra 1978. godine. Otišao je posljednji ratnik iz dinastije Petrovića koji je svoju domovinu branio puškom i perom. Sahranjen je u gradu Limeriku pred katedralom Svete Marije. Proveo je čitav život u izgnanstvu, aktivno se boreći na okupljanju crnogorske emigracije i kao moralan čovjek nikad nije stupao u kontakt sa Srbima. Čuvao je urnu majora Marka Popovića, alajbarjaktara i bivšeg komandira kraljeve garde, sa kojim je često zajedno putovao po svijetu i dijelio sudbinu izgnanstva. Njegova kćer Milena Thompson objavila je knjigu "Moj otac princ". Mada već u godinama i slabog zdravlja veoma se interesuje za sudbinu Crne Gore i aktivno pomaže Udruženje Crnogoraca Amerike. Nedavno je poklonila Crnogorskoj pravoslavnoj crkvi svu imovinu u Crnoj Gori koju joj je otac ostavio u nasljeđe. Državnom sekretaru Amerike Kolinu Pauelu poslala je primjerak svoje knjige, moleći ga da pročita bar peto poglavlje u kojem se govori o izdaji Crne Gore i masakru crnogorskog stanovništva od strane srpske vojske. Veliki umjetnički portret svog oca, kojeg je radio londonski slikar John Williams Schofield 1931. godine, princeza Milena je poklonila Muzeju Kralja Nikole. Portret je ovih dana stigao na Cetinje. U propratnom pismu muzeju kaže: “Moj otac je konačno pošao u svoju domovinu”.
Njegov portret da, ali kad će i da li će i njegovi zemni ostaci možda je vrijeme da se zapitaju oni koji su za to nadležni.