Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Prof. dr Gavro PERAZIĆ:
OKUPACIJA CRNE GORE NAKON PODGORIČKE SKUPŠTINE (1918-1919. GODINE) SA STANOVIŠTA MEĐUNARODNOG PRAVA



Nakon neustavnog rušenja Kraljevine Crne Gore, na Podgoričkoj skupštini, 1918. godine, Crnu Goru su zaposjele strane trupe.
O statusu tih jedinica Gavro Perazić je, u časopisu Istorijski zapisi, objavio članak «Međunarodnopravna osnova mandata savezničkih oružanih snaga na teritoriji Crne Gore 1918-1919. godine», koji prenosimo


Kralj moli saveznike da Srbija ne okupira Crnu Goru

1. – Na sjednici Vrhovnog ratnog savjeta savezničkih i udruženih sila u Versaju, 2. novembra 1918. godine, odlučeno je da Crnu Goru posjednu francuske, engleske, italijanske, američke i srpske trupe. Sve te vojne formacije stavljene su pod vlast Vrhovnog ratnog savjeta. To potvrđuje i predsjednik Francuske Republike u pismu kralju Nikoli, gdje kaže da su sve vojne snage saveznika, uključiv i komandanta Istočne armije, generala Franše Deperea, stavljene pod vlast Ratnog savjeta velikih sila. Prema tome, hijerarhijska vojna linija (lanac komandovanja) se protezala: Vrhovni ratni savjet – Komanda Istočne armije – Komanda srpske vojske. Komanda je formirana za Crnu Goru i Kotor, zamišljena kao privremena, neposredno je bila stavljena pod vlast Glavnog komandanta za istok F. Deperea, i njome je komandovao francuski general.

AUTONOMIJA U KOMANDOVANJU

Međutim, srpskoj komandi je bila, ipak, ostavljena izvjesna autonomija u komandovanju sopstvenim detašmanom koji je nastupao pravcem Metohija – Crna Gora. No, u krajnjem Vrhovna komanda savezničkih snaga je imala nad njom vojničku nadležnost.
Inače, kralj Nikola i nejska vlada bili su uporni u zahtjevu da, ako treba Crnu Goru da okupiraju saveznici, da to budu Francusko-britanske, ili italijanske trupe, a da se to onemogući srpskim trupama.
2. – Skladno opštem planu za protjerivanje i savlađivanje neprijatelja na balkanskom ratištu, a na temelju odluka Vrhovnog ratnog savjeta, vojni i pomorski predstavnici (maršal Daglas Hag, Peršing i Peten) skicirali su nacrte primirja 7. oktobra 1918. godine, kojima je odlučeno pod tačkom 5: ''Srbija, Crna Gora i Albanija biće evakuisane kao gore navedene'' (radi se o evakuaciji Francuske, Belgije, Luksemburga i Italije).
Klemanso je javio telegramom Depereu 10. novembra 1918. godine da su savezničke grupe namijenjene za operacije u Crnoj Gori stavljene pod njegovu komandu i da srpske trupe čine dio tih snaga, kao i italijanske, te je umjesno izbjeći kontakt između njih što je moguće više. Inače, Pjaćetini (italijanski general) saopštio je Franše Depereu da je dobio od svoje vlade nalog da prihvati princip mješovite operacije u Skadru, pod uslovom da se okupacija Crne Gore rezerviše za Italiju, što je poslije ocijenjeno kao neka konfuzija. Inače, komanda italijanskih snaga je dobila uputstvo da se komanda nad Kotorom ne može dozvoliti srpskom oficiru.
Formiranje srpskog detašmana uslijedilo je na osnovu Instrukcije glavnog komandanta savezničkih armija, od 18. oktobra i na osnovu toga srpska komanda je izdala svoju naredbu za komandanta skadarskih trupa. Srpski oficir za vezu pri Vrhovnoj komandi savezničkih vojski Marinković izvještava Glavnog komandanta savezničkih armija da je za komandanta skadarskih trupa imenovan pukovnik Milutinović i da su u sastavu ovih jedinica II jugoslovenski puk, tri brdske baterije, ljudi pod komandom Koste Pećanca, kasnije Ohridski detašman, a poslat je i dovoljan broj oficira, činovnika i crnogorskih vojnika.

DOBROVOLJCI IZ "SRPSKIH ZEMALJA"

Od strane Francuza je u ovaj detašman ušlo: 58. lovački bataljon, dvije brdske baterije, konjički eskadron. Dakle, otprilike 3.800 srpskih vojnika, 850 konja, 12 brdskih topova, dok je Francuza bilo 1.500 ljudi, 618 konja i osam brdskih topova.
Mada to nije važno sa stanovišta međunarodnog prava, jer je to bila vojna formacija srpske vojske, neki pisci ukazuju da su kadrovski sastav ovih snaga činili dobrovoljci iz Bosne i Hercegovine, Slavonije, Hrvatske, Damacije i Vojvodine, među kojima je bio mali broj Srbijanaca. Budući da je ovaj odred srpske armije formiran 23. oktobra 1918. godine i da je već 24. oktobra preduzeo marš za Crnu Goru, on je najprije stigao na crnogorsko ratište. Italijani su već 5. novembra stigli, dok će se američki bataljon iskrcati 20. novembra.
Naime, još prije nego su austrougarske jedinice napustile Crnu Goru, Živojinović navodi da je italijanska vlada donijela odluku, na poziv Compagnia di Antivari, radi zaštite njenih objekata, da pošalje svoje trupe, i početkom novembra 1918. godine italijanske snage počele su da se iskrcavaju na pojedinim mjestima, ali su već tada srpske trupe i komiti bili posjeli unutrašnjost Crne Gore.
I ako je, kako stoji u dokumentaciji, čak i dislokacija savezničkih snaga bila određena na Vrhovnom ratnom savjetu, ipak se u literaturi zapaža njihova povremena predislokacija, vjerovatno iz raznih razloga: snabdijevanja, nemira tu i tamo ili poznate Božićne pobune, komunikacijskih razloga i sl. Kako je 13. novembra 1918. godine izvijestio pukovnik Furtu (Foutrou) generala Deperea, savezničke čete su bile raspoređene: po jedna u Nikšiću i Rijeci Crnojevića i četiri u Podgorici, a na Cetinju je bila komanda i 6. četa. Dimo Vujović navodi da je 6. januara 1919. godine, znači u periodu Božićne pobune, raspored bio sljedeći: italijanske jedinice u Baru, Viru, Kotoru, Ulcinju; francuske u Cetinju, Baru Viru, Nikšiću, Kotoru Zeleniki; engleske u Viru; američke na Cetinju i pravcem Podgorice, Kotoru i Zeleniki. Neosporno je da je italijanskih jedinica bilo najviše i da su one posljednje napustile Crnu Goru.

O USLOVIMA OKUPACIJE NAKNADNO

U posebnoj instrukciji, koju je Franš Depere uputio 21. oktobra 1918. godine, ukazuje se da pokrivanje lijevog boka od srpske armije na maršu ka sjeverozapadu i zahtijeva da oslobođenje Crne Gore bude vođeno u skladu sa oslobođenjem Srbije. U instrukciji se dalje podvlači da će glavna akcija biti uperena od strane srpskih snaga kojima će biti pridodate neke francuske jedinice. Uz to, ova akcija, po i instrukciji, treba da omogući dizanje naroda protiv invazora, a srpskom komandantu će pripasti dužnost da to organizuje da bi se tako kompenzirala slabost regularnih jedinica, usljed teškoća u komunikaciji. Pri tome, sekundarna se akcija predviđala ka Skadru i Baru od Ohridskog detašmana, a uslovi ove okupacije i operacije biće regulisani kasnije.
U odnosu na Crnu Goru srpskoj armiji se stavlja u dužnost da organizuje mješoviti detašman koji će ovu misiju obaviti. Sva obavještenja biće osigurana za ovu akciju, a ustanak će biti i podizat u mjeri napredovanja ovog detašmana. Određuje se i francuski sastav koji je stavljen pod komandu vojvode Mišića za potrebu u Crnoj Gori (58. lovački bataljon, dvije baterije i konjički eskadron). Uporedo se vojvoda Mišić moli da dostavi što prije plan akcije, sastav, određivanje misije, mjere za ustanak i sl.
Navedene činjenice o konstituisanju i sastavu ove ekspedicije kojima će se uskoro pridružiti i jedinice iz svih vojnih sastava velikih savezničkih sila na teritoriji Crne Gore nesumnjivo ukazuje na karakter međusaveznički i mnogonacionalni ove vojske upućene u Crnu Goru, čije su snage u tom pogledu imanentno morale imati jedinstven i međunarodnopravni status.
Dalji zaključak se isto tako mora izvesit u tom smislu; iako se radilo o nacionalnoj teritoriji Crne Gore, te analogno nad tom ekspedicijom koja je oslobađala Crnu Goru imao komandu jedan srpski komandant (II puk), on tu komandu nije posjedovao u interesu i za račun svoje države ili bilo koje u sklopu savezništva, već za račun i interese svih saveznika zajednički i jedinstveno. To je morala biti osnovna pretpostavka sa stanovišta međunarodnog prava.

Okupator nijesu bile samo srpske jedinice

3. – U sljedećoj poruci glavnog komandanta savezničkih snaga vojvodi Mišiću 24. oktobra, Franše Depere ukazuje da je glavna misija ovih trupa da oslobode Crnu Goru i pokriju lijevo krilo savezničkih armija i da zato treba da se nazovu drugačije (crnogorska jadranska kolona ili sl), što ostavja da Mišić sam odredi, jer je njihova akcija na Skadar sekundarna. Akcija ovih snaga na Podgoricu i Kotor, kombinovna sa ustankom naroda, jeste glavna; inače, ova ka Skadru i Baru biće komandovana od pukovnika Furtoa (Fourtau), u kom cilju se stavlja privremeno na raspolaganje srpskom komandantu. Kad Skadar padne, saglasno sporazumu savezničkih vlada njega će okupirati francusko - britanske i italijanske trupe, pod komandom pukovnika Furtoa.

BORBENI ZADATAK SRPSKE VOJSKE

Ovu vojno - operativnu instrukciju vojvoda Mišić razrađuje u Uputstvu komandantu skadarskih trupa u kojoj naznačava: da se brzom akcijom iz Metohije što prije protjeraju svi neprijateljski dijelovi koji bi se još nalazili u Crnoj Gori i da se ovlada, na prvom mjestu, Skadrom; nadalje,da se prikupe crnogorski obveznici i da se od njih formiraju jedinice koje će produžiti čišćenje cjelokupne crnogorske teritorije od neprijatelja.
Ovaj dio dispozitiva Uputstva, koji u suštini predstavlja borbenu zapovijest, upravo konkretizuje opštu Instrukciju glavnog komandanta savezničkih armija za istok i predstavljaju borbeni zadatak srpske vojske u Crnoj Gori. U tom dijelu dispozitiva srpski odred ispunjava saveznički dio borbenog zadatka na ovom sektoru balkanskog ratišta.
Prema tome, iz dispozicije Uputstva (Instrukcije) Franše Deperea koju izdaje Srpskoj vrhovnoj komandi, kao i iz Uputstva za komandanta Skadarskih trupa koje je izdala Srpska vrhovna komanda za ovu ekspediciju, u prve dvije tačke, koje su od kapitalnog značajna u zadatku ovih oružanih snaga, ogleda se osnovna namjena ove vojske, sa stanovišta ratnih zadataka savezničke vojske: protjerati neprijatelje iz Crne Gore i organizovati nove jedinice na teritoriji Crne Gore da bi produžile svoje gonjene neprijatelja.
Instrukcija Franše Deperea, dakle, ne prelazi granicu ratne namjene ove vojske, ona ne daje nikakvo uputstvo u pogledu organizacije vlasti i održavanje poretka na oslobođenoj teritoriji, što neće biti slučaj sa Uputstvom vojvode Mišića srpskom detašmanu, o čemu ćemo nešto poslije govoriti.
Boravak ovih trupa, posebno srpskih, na teritoriji Crne Gore u istoriografiji se često naziva okupacija Crne Gore od strane srpske vojske – kao da sa ovom području nijesu bile u trupe svih savezničkih snaga u Crnoj Gori u tom periodu.

JE LI OKUPACIJA – OKUPACIJA?

Mi nemamo namjeru detaljno iznositi čitavu lepezu raznih teoretskih shvatanja o raznim vrstama okupacije (ratna, mješovita, mirna itd.) kojima se veoma mnogo bavila doktrina međunarodnog prava toga doba, ali se potpuno slažemo sa shvatanjem znamenitog autora Bustamenta kad kaže da su pisci mahom uzimali apstrakciju koncepcije, smatrajući je kao opštu na osnovu gramatičkog smisla riječi okupacija. No, naravno i u našem slučaju, u vojnim komunikacijama često se nalazi izraz okupacija koji se identifikuje sa posjedanjem teritorije od neprijatelja zauzete, pri čemu se ne vodi računa o tome da li je ona pod njegovim suverenitetom, ili je neprijatelj posjeduje po nekom drugom osnovu (sam je okupirao od svog neprijatelja, uzeo pod zakup, ili kao servitut, ali je pod međunarodnim mandatom i sl.).
U tom pogledu nema spora u međunarodnom pravu o karakteru te teritorije, i to kako u međunarodno pozitivnim normama tako i nacionalnim. Centralni pravni tekst u tom pogledu bio je tada, a i danas je, Haški pravilnik o zakonima i običajima rata na kopnu od 1907. godine, koji dobar dio posvećuje (III) problemu vlasti na neprijateljskoj teritoriji, gdje u članu 43 kaže: ''Teritorija se smatra okupiranom kad se stvarno nalazi pod vlašću neprijateljske vojske', kao i da je okupitor dužan da obezbijedi ''javni red i sigurnost''.
Oksfordski priručnik od 1880. godine ukazuje: ''Područje se smatra okupiranim kada je država kojoj ono pripada usljed provale neprijateljskih trupa stvarno prestala da ondje vrši redovitu vlast i kada neprijateljski osvajač jedini ondje može da održava red. Granica u kojima se ta činjenica zbila određuje opseg i trajanje okupacije''. Podsjetimo još i na Ratna pravila Knjaževine Srbije po međunarodnom pravu od 1877. godine, koja u paragrafu 71. ukazuje da ''kad jedna stranka zauzme teritoriju svog protivnika (na primjer varoš, grad, ili cijelu oblast) onda se na tom zauzetom dijelu neprijateljskog zemljišta prekida suverenska vlast dotadašnje vlade i na njeno mjesto stoji vojnička vlast one ratne sile koja je oblast zauzela''.

(NE)PRIJATELJSKA TERITORIJA

Dakle, iz iznijetih tekstova je jasna doktrina da ratna okupacija (ocupatio bellica) kao predmet mora imati neprijateljsku teritoriju koja je vojničkom silom zauzeta od njenog suverena, a čak ne ni preoteta silom od drugog okupatora. Prema tome, osnovna pretpostavka – predmet okupacije ne postoji u slučaju posjedanja crnogorske teritorije od strane savezničkih vojski 1918. godine.
Otuda se postavlja pitanje da li je pravni status crnogorske teritorije dozvoljavao ulazak u Crnu Goru savezničkih vojski, uključiv naravno i srpske vojske, bez znanja i odobrenja njenog suverena.
Po sebi se razumije da je teritorija Crne Gore i dalje ostala ratište po međunarodnom pravu, iako je 1916. godine prestala da bude vojište – aktivna ratna zona. Ona je ulaskom Crne Gore u rat to postala, kao i teritorija svake zaraćene strane – centralnih sila i udruženih i savezničkih. To znači da se bilo kad na toj teritoriji opet može otvoriti vojište, gdje se aktivne operacije opet odvijaju.
Potpisujući separatan ugovor – kapitulaciju, Crna Gora nije izašla iz ratnog stanja, niti je prestala da bude članica ratnog saveza. Ratno stanje kao međunarodno - pravna institucija počinje objavom rata ili prostim početkom ratnih operacija, a završava se stupanjem na snagu mirovnog ugovora, ili na neki drugi način okončanja ratnog stanja – jednostranim deklaracijama bivših zaraćenih strana.
Ratno stanje između Crne Gore i Austro - Ugarske je počelo 6. avgusta, a između Srbije i Austro - Ugarske 28. jula 1914. godine. Time nastupa novi međunarodno-pravni odnos – prekid diplomatskih odnosa, trgovine i sl. Vremenski trajanje toga stanja može da bude nejasno. Ali, ima raznih situacija, kao na primjer da ratno stanje stupi na snagu i da se vojske ne sukobe, čak ni tokom čitavog rata.

U STATUSU ZARAĆENE STRANE

Ima i takvih situacija da vojska jedne ratujuće strane okonča aktivne vojne operacije ugovorom o primirju ili kapitulacijom, kao što ima i situacija da se tokom rata samo povremeno i za kratko vrijeme sukobe zaraćene vojske, a ratno stanje se produžava. Pravilo je da se u ratovima vojnih koalicija zajednički i počinje i okončava ratno stanje. Ali, to pravilo ima i izuzetaka, te mogu i da potpišu separatne ugovore sa neprijateljem (Bugarska i Italija u drugom svjetskom ratu), u kojima se obavezuju da pristupe suprotnoj ratnoj koaliciji – dakle, da preko noći, takoreći, mijenjaju svoj pravni položaj, od saveznice postanu neprijateljske države.
Ako se ostane samo na tom ugovoru (primirju, ili kapitulaciji, ili prostoj obustavi vatre) koji ima za cilj da okonča privremeno, ili za duže vrijeme efektivne ratne operacije, a ne potpiše se mirovni ugovor kojim se definitivno okončava ratno stanje, ta država ostaje u statusu zaraćene strane kao što je bila na samom početku rata.

Crna Gora je oslobođena prije dolaska srpske vojske

U našem slučaju pravno je interesantno utvrditi da su crnogorski faktori zaista tražili i očekivali potpis mirovnog ugovora s Austro-Ugarskom, ali druga strana nije uvažila punomoćje crnogorskih delegata za takav sudbonosni i veoma značajni dokumenat, koji podliježe strogoj ocjeni međunarodnog prava. Usljed toga, budući da je vlada izbjegla i instalirala se u jednoj savezničkoj zemlji, ona je manifestovala i dalje saveznički karakter do kraja rata. Samim tim činom, ona je manifestovala i ubjeđenje da ostaje i dalje suveren svoje države, u nadi da će se opet povratiti da nastavi svoju dužnost kao predstavnik suvereniteta crnogorske države.

CRNA GORA BEZ VOJSKE

Ali, nesumnjivo, pozicije i vlada i oružanih snaga dviju saveznica, Crne Gore i Srbije, i pravno i vojno-strategijski bile su različite. Naime, posjedajući Crnu Goru okupator ne stiče suverenitet, niti je nasljednik u pravu suverena, jer je okupacija jedno faktičko i privremeno stanje. I Srbija je bila u istom položaju okupacije kao i Crna Gora, s tom razlikom što je ostala aktivna zaraćena strana, ne potpisujući nikakve obaveze o predaji oružja i apstinenciji od daljih borbi. Takođe, i njena vlada je izbjegla na tuđu državnu teritoriju, čekajući opšti momenat savezničkih akcija da se vrati u otadžbinu. Razlika je i u tome što se Crna Gora samim potpisom kapitulacije obavezala da su za nju ratne operacije s Austro-Ugarskom okončane, ali ne i ratno stanje. Crna Gora nije imala svoje vojske, kao Srbija, da bi je ta vojska oslobodila, kad nastupi promjena strategijskih okolnosti.
Podjednako, crnogorska i srpska teritorija su pune tri godine bile neaktivna ratišta, isključena iz vojišne zone, te su se mogle u bilo koje vrijeme rata reaktivirati, bilo sopstvenim trupama (ako ih ima), ili vojskom saveznika.
Otuda je pitanje ovlašćenja za ulazak trupa strane države – saveznika na crnogorsku teritoriju u ovakvim prilikama, bez znanja ili odobrenja nejske vlade bespredmetno, jer zakonita vlada u Neji, iako priznata od saveznika, nije imala ni pravne ni vojne mogućnosti da aktivira ratište na sopstvenoj državnoj teritoriji, koje je bilo kapitalno za okončanje rata na balkanskom ratištu. Zato ona to nije mogla spriječiti svojim saveznicima.
Potpisivanjem kapitulacije crnogorska vlada je sebe obavezala na prestanak otpora, ali nije obavezala i svoje saveznike. Oni su imali slobodu akcije i na njenoj teritoriji, jer je i ona ulazila u jedinstveno ratište saveznika. Jer, gdje se god nalazile trupe neprijatelja na ratištu, sem ako se radi o neutralnoj zemlji ili nekoj teritoriji pod specijalnim statusom neutralizovane zone, ili demilitarizovane zone – koje, inače, ne mogu ući u ratište – suprotna strana je ovlašćena da ih uništava i likvidira.
Crna Gora samim činom kapitulacije nije prešla u neutralni status. Ako bi joj neprijatelj dozvolio da putem mirovnog ugovora dobije neutralni status – o čemu je bilo pregovora svojedobno, kad se na crnogorskom dvoru razmišljalo kakve uslove da ponude Austrijancima za obustavu vatre – i ako bi joj takav status priznale druge države, a neprijatelj povukao svoje okupacione trupe sa njene teritorije, onda se na njenoj teritoriji ne bi mogle odvijati vojne operacije, niti bi čak i savezničke snage mogle ući na njenu teritoriju radi ratnih operacija.

BOJKOTOVAN KRALj – SAVEZNIK

Za svoje operacije preko crnogorske teritorije, saveznici nijesu našli za potrebno ni da konsultuju nejsku vladu, niti je ona imala udjela u planiranju ovih ratnih operacija za oslobađanje Balkana i njene sopstvene teritorije. Prema tome, saveznici su imali pravo da odaberu odgovarajuće pravce nastupanja, sredstva i jedinice koje će najuspješnije obaviti zadatak pobjede neprijatelja i na crnogorskom ratištu. Otuda je zahtjev kralja Nikole (koji smo ranije naveli) za izuzeće srpskih trupa u akciji zauzimanja Crne Gore i njenog posjedanja bio pravno nelogičan.
4. – Pri ulasku u Crnu Goru jedinice II jugoslovenskog puka su naišle na masovni ustanak oslobodilačkih snaga (koji su se formirale u bataljone) i na komitski pokret (koji je bio prisutan tokom cijelog rata na teritoriji Crne Gore, a pri kraju samog rata dobio i veoma masovne razmjere). Naravno, ove vojne formacije stavila je pod svoju komandu Komanda II jugoslovenskog puka, budući da mu je u borbenoj zapovijesti za ekspediciju u Crnoj Gori bilo naloženo ''da prikupi crnogorske obveznike'' i od njih stvori jedinice za dalju borbu.
U uputstvu vojvode Mišića ovi se borci nazivaju ''obveznici'' dok se u Instrukciji Franše Deperea kaže ''podizanje naroda, ustanak naroda'' /le soulevement de la population contre l' enevahisseur/ . Pojam obveznik u stvarnosti, gledano sa stanovišta međunarodnog prava, ne bi se mogao prihvatiti, jer komandant jedne strane vojske ne može biti ovlašćen da obaveže drugog državljanina na službu radi odbrane, čak ni svoje sopstvene zemlje. Oni su se, zaista, podigli dobrovoljno, iz patriotskih pobuda i prije dolaska srpskih jedinica oslobodili skoro cijelu Crnu Goru.
Okončavši borbe, poslije oslobođenja Podgorice, komandant srpskog detašmana ih je raspustio svojom naredbom od 12. novembra 1918. godine.
Ove vojne formacije, samonikle na teritoriji Crne Gore, ne izvode svoj status iz statusa crnogorske vojske koja je 1916. godine kapitulirala. Budući da su stavljene pod Komandu II jugoslovenskog puka, na dobrovoljan način ustale i toj se jedinici priključile, svoj pravni status izvode iz statusa jedinice koja je njima komandovala i za njih odgovarala. Takav stav je međunarodno pravo zauzelo još na početku ovog vijeka. Naime, još je Institut za međunarodno pravo, na svojem zasjedanju u Firenci 29. septembra 1908. godine, u Rezoluciji tada usvojenoj utvrdio da takve /strane/ jedinice imaju isti pravni položaj kao vojska u čijem se sastavu bore. Ovo, naravno, pod uslovom da nijesu digle pušku protiv sopstvene države.

KO JE MOBILISAO CRNOGORCE?

Inače, nije bilo uobičajeno, sem izuzetno, da se stranoj državi, pa i saveznici u jednom ratu, omogućava da mobiliše vojnike druge države za svoje vojske. Ako se radi o dobrovoljcima, to je već druga pravna situacija i to je zakonita radnja od strane države kad ih prima u svoje redove. Za vrijeme Prvog svjetskog rata, postojali su, doduše, ugovori između Velike Britanije, Francuske, Rusije, SAD, Italije i Grčke o uzajamnom pravu mobilizacije savezničkih državljana, ako se nalaze na tlu neke savezničke države. Ali, to su ugovorni odnosi, inače nema opšteg pravila takvog sadržaja.
Po okončanju ovog zadatka koji je imao terenski određen okvir /teritorija Crne Gore/, svim trupama na balkanskom ratištu predstojao je zadatak daljeg gonjenja neprijatelja i njegovog prisiljavanja na kapitulaciju. U tom cilju, stigavši na tri rijeke /Sava, Dunav i Drina/, bilo je nužno za sve armije na Balkanu utvrditi dalje zadatke, pa naravno i srpskoj armiji. Zato je Franše Depere izdao zapovijest za prelazak preko rijeke i oslobađanja teritorije pod Austro-Ugarskom.
Na osnovu toga i na molbe mnogih mjesnih organa /vijeća i odbora/ na teritoriji Austro-Ugarske, Vrhovna komanda srpskih trupa je komandama armija i Jadranskih trupa izdala zapovijest za prebacivanje na tlo Austro-Ugarske.

Okupator Crnu Goru ugurao u ''veliku srpsku zajednicu''

5. – Uputno je zapaziti činjenicu da je već 1. decembra 1918. godine proglašeno formiranje države Srba, Hrvata i Slovenaca, u koju su ušle pored dvije samostalne države /Srbija i Crna Gora/ i djelovi pod Austro-Ugarskom: Hrvatska, Slovenija i Vojvodina i dr. Vezano za ovu činjenicu, koja se i očekivala, treba ukazati i na politički dio sadržaja Uputstva za srpske trupe koje im je izdala njihova vlastita komanda. Naime, u tom uputstvu se detaljno razrađuju zadaci crnogorskim oficirima, činovnicima i vojnicima koji će pod rukovodstvom Crnogorskog odbora za ujedinjenje raditi na vojno-političkim pitanjima i tako pomoći procesu ujedinjenja Srbije i Crne Gore ''inicijativom i dobrom voljom samih stanovnika Crne Gore bez ikakve presije od strane naših trupa''.

«OBAZRIVOST» PREMA CRNOGORCIMA

U posebnoj tački ovog Uputstva /tač. 3/ propisan je u detalje postupak obazrivosti prema Crnogorcima, čak i prema eventualno nekim vojnim jedinicama ako bi se ubacile sa strane ili se na licu mjesta regrutovale. Čak i ako bi naišli na vatru, zabranjuje se po svaku cijenu promijeniti oružje, već odmah izvijestiti Vrhovnu komandu ako organi samih Crnogoraca ne mogu naći rješenje.
Uzgred, napomenimo da i ta obzirnost govori o okupaciji, jer bi okupator imao pravo da i silom slomi takav otpor, da bi zasnovao red i poredak za koji on odgovara po međunarodnom pravu. Posebno je značajno u tom cilju navesti instrukciju političke prirode u kojoj stoji namjera da se Crnogorci uvjere da ''mi nijesmo došli da vladamo Crnom Gorom'' već da je uvedemo u ''veliku srpsku zajednicu'' za koju je naš narod vjekovima težio.
Imajući u vidu datum izdavanja ovog uputstva, razumljivo je što se Komanda srpskih trupa tako obazrivo odnosi prema Crnoj Gori, jer je to još uvijek tuđa država, jednaka međunarodnopravna ličnost kao i njihova država, te moraju poštovati suverenitet i običaje domaće teritorije. Zato Uputstvo još uvijek i odiše shvatanjem da se ova vojska neće miješati u unutrašnje procese Crne Gore, мada se izražava njihova ujediniteljska ideja za koju će, ako zatreba, poslužiti kao garant onim snagama koje budu na toj liniji.
No, dok se za ovo vrijeme još očigledno može zapaziti da te ture imaju neku ulogu u tom pogledu, od datuma ujedinjenja u državu SHS njihova pretpostavljena komanda izdaje izričitije naredbe da zaštite procese koji su u toku i koji su na liniji očuvanja ujedinjene države.
Prema tome, iako je ovaj kontigent vojske u nečemu imao specijalni položaj i autonomnost, što kontigenti drugih država nijesu, te iako mu je isključena mogućnost da upotrijebi ''silu i presiju'' u obavljanju funkcije kako je to stajalo u Uputstvu, ipak je bio garant u krajnjem procesu ujedinjenja i obezbjeđenju poretka koji su ujediniteljske snage uspostavljale.

PRVOG DECEMBRA NESTALA CRNA GORA

6. – Sa stanovišta međunarodnog prava nije sporno da je 1. decembra formirana nova međunarodnopravna jedinka i da je tada nestalo dvije jedinke kao samostalne države – Srbije i Crne Gore. Naravno, taj datum označava i datum transformacije mandata i statusa ovog srpskog kontigenta. On više nije kontigent srpske armije niti izvodi status iz države Kraljevine Srbije, niti je pak na teritoriji druge države već je na teritoriji svoje sopstvene.
Ovo i pored činjenice da državu SHS nijesu još bile priznale druge države (to će doći vrlo kasno). Stvar je drugih da li će nas priznati ili ne, a naša je stvar hoćemo li zajedno živjeti kad će to odlučiti. Uostalom, i međunarodno pravo, i ako je kasnije došlo izričito priznanje, nikad nije sporilo da država SHS postoji od 1. decembra 1918. godine i da od tog datuma teku sve pravne posljedice stvaranja države SHS.
No, pravni problem je i u tome da li od tog datuma, 1. decembra, ovaj kontigent mijenja svoju misiju – mandat, jer smo vidjeli da je promijenio status po međunarodnom pravu, te da li je njegov mandat koji je imao i pred svijetom još ima u kontradikciji sa nestankom njegove države i promjenom pripadnosti novoj državi njegovih vojnika. Sasvim je na mjestu ovo pitanje. Jer, da je slučajno njegova država prije 1. decembra tražila njegovo angažovanje u unutrašnjim procesima, onda bi njegov međunarodni mandat nestao, pošto takvog zadatka nema u dispoziciji međunarodne komande, već naprotiv: poštovati slobodu i pravo Crnogoraca da sami uređuju svoje odnose u državi.

OBEZBJEĐIVALI RED I POREDAK

Sve dok se situacija na crnogorskoj teritoriji bude razvijala normalnim tokovima, gdje nije bilo presije ni sile ni od jedne strane, ove trupe su mogle da budu predstavnici međunarodnih foruma kao sve ostale, odnosno da tu misiju smatraju kao prevalentnu. Ali, u slučaju primjene sile od strane raznih faktora koji su htjeli da te tokove silom preokrenu, kao razne pobune – božićna i sl. – one su zakonito mogle da posluže novoj državi radi uspostave mira i reda. Štaviše, i drugi kontigenti su im u tome mogli zakonito pomoći, jer svaka vojska kad ima takvu misiju mora da obezbijedi red i poredak na teritoriji na kojoj vrši svoju službu. Na žalost, to nije bio slučaj s italijanskim kontigentom, koji je bio glavni uzročnik tog meteža, pobune, te se, samim tim, kao međunarodni organ isključio iz tog mandata.