Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Đulio Vinjoli:
ITALIJANSKO - CRNOGORSKI SLUČAJ




Godine 1941. Italija je okupirala Crnu Goru tvrdeći da na taj način želi da povrati njenu nezavisnost izgubljenu po okončanju Velikog rata; Ovo su djelovi nedavno publikovane knjige "Italijansko - crnogorski slučaj" profesora Đulija Vinjolija (ECIG, Đenova, 2002), nastale kao plod dugog istraživanja koje potvrđuje da se ta "nezavisnost" nikad nije zaista ostvarila. U centru istraživanja je figura kraljice Jelene Savojske i uloga koju je ona odigrala u italijansko - crnogorskim odnosima. Tekst je prevela Jelena Stanovnik.

Umjesto nagrade, crnogorsko kraljevstvo je bilo neočekivano žrtvovano i pripojeno Srbiji

Podgorička skupština, kojom je u novembru 1918. ozvaničeno - tout court - pripojenje Crne Gore Srbiji (obratite pažnju, ne Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, koja je kasnije postala Jugoslavija) uvijek je optuživana za nelegitimnost od strane zagovarača crnogorske nezavisnosti i autonomije. Kralj, kraljevska porodica i neki od članova Vlade nalazili su se u inostranstvu, gdje su odbjegli nakon austrijske okupacije u toku Velikog rata, što je onemogućilo normalno funkcionisanje institucija.
Ipak, ne može se prećutati da su još 1904. Zelenaši u crnogorskom Parlamentu pokrenuli pitanje aneksije Crne Gore Srbiji u okviru velikosrpskog plana, i da su se pozicije u tom smislu iskristalisale 1918. godine. Na štetu održanja crnogorske nezavisnosti uticale su različite okolnosti.
Ostarjeli kralj Nikola Petrović, velikodušnim, ali - ispostaviće se kasnije - politički neodgovornim činom, po izbijanju svjetskog rata prepustio je komandu nad crnogorskim trupama "braći" Srbima i na taj način izgubio kontrolu nad vojskom, raspoređenom van granica države i samim tim onemogućenom da brani njen integritet. I partije su bile međusobno podijeljene, mada su više bile sklone nekoj vrsti autonomije (poput tabora Bjelaša formiranog od nekoliko stranaka: Seljačke partije, Demokratske Ljube Davidovića, Radikalne Nikole Pašića, Republikanske Jaše Prodanovića, stranke Jovana Jovanovića; ipak, sve ove partije imale su sjedište u Beogradu, te su, dakle, bile srpske, sa filijalama u Crnoj Gori) prije nego svođenju Crne Gore na puku srbijansku provinciju, kao što će se kasnije dogoditi.
Sinovi osijedjelog i omiljenog kralja Nikole, koji je u toku svoje duge vladavine (od 1860) poveo svoju zemlju iz srednjovjekovlja do punog međunarodnog priznanja (na Berlinskom kongresu 1878) pokazali su se i politički i po karakteru nedorasli, bez ugleda - za razliku od svog oca - i nesposobni da sami figuriraju kao referentne tačke. Dalje, Danilo, nasljednik trona nije imao nasljednika, a kao neplodan ispostaviće se i brak najmlađeg sina, Petra. Jedini kraljev sin koji je imao brojno potomstvo, čak pet sinova, bio je princ Mirko - preminuo u martu 1918. - ali njegova prva dva sina umrla su još kao djeca i slijed na tronu, nakon Danila, dolazio je na tek dječačića od deset godina, Mihaila; čija su mlađa braća takođe pomrla mlada, prije nego što su se oženili.
Sa međunarodne tačke gledišta, pak, Francuska, kao jedna od pobjedničkih sila u Velikom ratu, iskazivala je negodovanje na crnogorsku nezavisnost i forsirala je, uz englesku podršku, konstituisanje velike južnoslovenske države, prije svega u antiitalijanske svrhe. Istovremeno, SAD kao da su bile zaslijepljene rezultatom Podgoričke skupštine i držale su da je tu iskazana volja populacije na osnovu principa nacionalnosti, u smislu nacionalnog identiteta koji je preovladao između Srbije i Crne Gore. Na taj način, Italija je bila izolovana.
Konačno, međunarodna masonerija, sa izuzetkom italijanske, prema Aleksandru Berkuljanu, bila je naklonjena aneksiji Crne Gore od strane Srbije. Ne treba smetnuti s uma ni da je Crna Gora bila mala zemlja, Srbija nije; a njen suveren bio je oženjen jednom od princeza Petrović Njegoš, Zorkom, prvim djetetom kralja Nikole, koja je umrla prije nego što je njen muž stupio na tron. Prema opštem mišljenju, aneksija Crne Gore može se posmatrati ne kao porodična izdaja, već kao ujedinjenje pod dinastijom koja i sama ima crnogorske krvi.
Iz svih ovih razloga, staro crnogorsko kraljevstvo, koje je dalo vrijedan doprinos u ratu protiv Austrougarske, umjesto da prisustvuje konferenciji u Versaju zajedno sa pobjedničkim silama (i njihovim saveznicima), bilo je neočekivano žrtvovano i pripojeno Srbiji.
Ipak, kraj crnogorske nezavisnosti nije prošao bezbolno kako se to obično misli. Tada je i u zemlji i inostranstvu pokrenuta široka akcija otpora koja je prilično nepoznata u međunarodnim krugovima. Još u toku Velikog rata u staroj Crnoj Gori, gdje je nacionalni sentiment bio najjači, oglasila se lokalna gerila u borbi protiv austrijskih okupatora - komite, koja je ponovo aktivirana 1918. godine.

U toku srpske represije nakon 1918. ubijene su hiljade komita i drugih crnogorskih građana

Tu je okupljeno oko hiljadu ljudi na čelu sa oficirima odanim kralju Nikoli i Vladi u egzilu, prije svega Krstom Popovićem, koji su pokušavali da se suprotstave aneksiji objavljenoj na Podgoričkoj skupštini, afirmišući slobodu Crne Gore da sama odlučuje o svojoj sudbini. Ustanak su Srbi ugušili u krvi, a u Crnu Goru je uveden policijski režim sa specifičnim "antiustaničkim" propisima, koji je trajao do oko 1925 - 28.
U toku ovog perioda represije poginulo je, na ovaj ili onaj način - bilo u vatrenim obračunima ili od smrtne kazne koju je izricao Vojni sud - prema podacima koje je dvadesetih godina objavio crnogorski Federalistički pokret, nekoliko hiljada ljudi.
Nakon što je boljševička revolucija zbrisala pomoć carske Rusije, Italija je ostala jedina koja je sa simpatijama gledala na Crnu Goru, za čije je očuvanje nezavisnosti u stvarnosti mogla malo da učini, i sama suočena sa žestokim odbijanjem sila pobjednica Velikog rata da joj dozvole da proširi svoje prirodne granice, na Rijeci i u Dalmaciji. Ovdje treba spomenuti i aktivnosti Odbora za oslobođenje Crne Gore organizovane prije svega u Italiji posredstvom provincijalnih sjedišta (u Bolonji, Milanu itd) i Francuskoj, ali i na drugim mjestima, Americi na primjer, koje je sprovodila crnogorska Vlada u egzilu i regrutovanje - mahom 1919. godine - dobrovoljaca i oficira u izgnanstvu, koji su bili obučavani u Italiji, u Gaeti, da bi kasnije bili slati u otadžbinu kao gerilci.
U tom kontekstu treba spomenuti lik i aktivnosti - ne sasvim jasne - Đovanija Baldaćija. Đovani Baldaći je ušao u Crnu Goru krajem 1918. godine i tu je, sa bazom u Kotoru, bio aktivan kao agent koji je povezivao crnogorske izgnanike i federaliste koji su ostali u zemlji, okupljeni oko nezavisnosti za račun ustaničkog pokreta. Izvještaje je podnosio italijanskom ministru inostranih poslova.
Pored toga, kontakti između indipendentista i italijanske Vlade odvijali su se preko italijanskog konzulata u Dubrovniku, budući da su nakon aneksije Crne Gore u Srbiji bila zatvorena sva diplomatska predstavništva. U aktivnosti koje su išle na ruku independističkim stremljenjima bila su uključena sva braća Baldaći. Ko su bili oni zaista?
Đovani Baldaći je već ranije dolazio u Crnu Goru krajem devetnaestog i početkom dvadesetog vijeka. Godine 1901. sa bratom Antonijom je pokušavao da dobije rudarske koncesije, koje su mu bile odbijene zato što nije raspolagao dovoljno velikim kapitalom. Od 1902 do 1905. bio je trgovac u Baru i njegovu su kuću posjećivali mnogi Italijani koji su dolazili u Crnu Goru. Kasnije je radio u Podgorici u Monopolu, ali je odatle otpušten zbog sukoba sa venecijanskom kompanijom koja je bila vlasnik fabrike.
Tri brata: Antonio, Anibale i Đovani već su početkom dvadesetog vijeka bili doušnici pri italijanskom Ministarstvu inostranih poslova. Najpoznatiji od njih, Antonio, poznat je kao botaničar koji je istraživao floru Crne Gore - u kojoj je boravio bezbroj puta - ali i kao autor različitih knjiga o fauni Crne Gore, zootehnici i ekonomiji zemlje, putopisa i etnografskih studija, kao i nekoliko eseja političkog karaktera. Nakon 1918. Antonio je pomagao crnogorske izbjeglice i bio je istaknuti član Odbora. U bliskim vezama sa katoličkom zajednicom, radio je i kao profesor na Kolonijalnom institutu u Rimu.
Đovani se neposredno nakon rata naselio u Kotoru, gdje je zvanično radio kao novinar, a u stvari je distribuirao novac indipendističkom pokretu čak i prije ustanka na (pravoslavni) Božić 1919. Zbog riz-ika da će biti ubijen od Srba u januaru 1919. vratio se u Italiju. Godine 1921. umro je kralj Nikola, čime je izgubljena jedna harizmatična figura. Tada se rad Vlade u egzilu (sad već gotovo na izdahu) preselio u Italiju. Tamo je prebačena i redakcija "Glasa Crnogorca". Prvi broj objavljen nakon smrti kralja Nikole bio je onaj od 1. maja 1921. (18. april) štampan u Rimu, i dalje sa naznakom Journal officiel du Royale de Montenegro. Nakon više od tri mjeseca, konkretno datiran 8. avgusta 1921, izašao je naredni broj, takođe štampan u Rimu, sa fotografijom mlađanog Mihaila I na naslovnoj strani. Svi naredni brojevi su takođe štampani u Rimu ćirilicom, i često se bave kraljicom Milenom i Mihai-lom I. Posljednji broj "Glasa", i dalje sa francuskim podnaslovom Journal officiel du Royale de Montenegro vjerovatno je onaj datiran 1. jula 1922. (18. juna, po pravoslavnom kalendaru).
U tom periodu zatvoren je i centar za obuku u Gaeti, u skladu sa fašističkom spoljnom politikom koja će se sve više i više protiviti zadržavanju situacije previranja u Crnoj Gori i aktivnostima braće Baldaći, što je bio uvod u zatvaranje Odbora za oslobođenje u Italiji.

U opštem entuzijazmu izgledalo je kao da je brak Vitoria Emanuela i Jelene ujedinio njihove narode

Sa sigurnošću se može utvrditi da ti Odbori više ne postoje od 1925, mada postoji evidencija o izvjesnoj aktivnosti jednog od njih u toku tridesetih godina, u Republici San Marino.
U samoj zemlji, ustanak je pod srpskim pritiskom polako ugušen, lišen, kao što smo rekli, pomoći iz inostranstva. Takođe valja imati na umu da je Crna Gora iskrvarila u toku ratova u 19. i 20. vijeku. Oko četvrtina populacije je izginula, a odnos između žena i muškaraca bio je jedan prema tri, uz drastičan demografski pad.
Godine 1925. jugoslovenski kralj Aleksandar izdao je proglas o amnestiji, ali srpski metodi su ostali isti. Dakle, 1925 - 28, kao što smo ranije rekli, ustanak je ugušen. Tridesetih godina i dalje su postojale krvave ulične manifestacije, ali njih je organizovala ljevica, dakle one više nijesu bile utemeljene u nacionalnom programu.
Čak je i italijanska Vlada radikalno promijenila politiku približavajući se, sredinom tridesetih godina, jugoslovenskoj Vladi regenta Pavla.

Veze između dinastija Savoja i Petrović

U pratnji italijanskih trupa koje su iz Albanije, u proljeće 1941. ušle na teritoriju bivše crnogorske kraljevine, u okviru italijansko - njemačke invazije na Kaljevinu Jugoslaviju, nalazio se i Odred za oslobođenje Crne Gore. Zašto se Italija interesovala za buduće uređenje Crne Gore, u "novom evropskom poretku", u slučaju da sile Osovine dobiju rat, nije teško pitanje ako uzmemo u obzir ono što smo da sada pisali i dublje pojasnimo odnose između dvije zemlje od početka braka princeze Jelene Petrović i prijestolonasljednika Vitorija Emanuelea.
Italijanski narod gotovo ništa nije znao o Crnoj Gori kad je 1896. objavljena njihova vjeridba, koja se ni najmanje nije kosila sa planovima Franćeska Krispija od nekoliko godina ranije za crnogorsku ženidbu Vitorija Emanuela i svih onih koji su - poput Krispija - podsticali stvaranje zone italijanskog uticaja na Balkanu, iako je Crna Gora bila mala i sirota stvar (kako će Skarfoljo zabilježiti u svom poznatom članku Le nozze coi fichi secchi). Tu je bila riječ o željama i političkim namjerama koje nijesu ni najmanje uticale na izbor Vitorija Emanuela, ali koje su se, ipak, na kraju ostvarile.
Bilo kako bilo, rođenje bliskih veza između dvije dinastije, trebalo je da stvori uslove za prve korake na jednom dužem putu; pošto je mala kneževina bila pod zaštitom Rusije, ona je u isto vrijeme bila sredstvo za uspostavljanje i poboljšanje odnosa sa carskom porodicom, koja je takođe bila bračno vezana sa dinastijom Petrović Njegoš.
Dakle, Italijani su otkrili Crnu Goru objavom vjeridbe. Najvažniji listovi poslali su dopisnike u ovu patrijarhalnu zemlju čija je prijestonica imala 3000 stanovnika, gdje je gospodar sazivao sastanke savjeta pod jednim drvetom (sub arbore nucis) među stadima ovaca i koza i gdje su nekoliko godina ranije stajale posječene turske glave. Gdje je knjaz bio pjesnik, gdje su guslari išli od sela do sela i pjevali o epskim podvizima protiv Turaka i ratnim vrlinama. A istovremeno, ovi guslari i ratnici bili su upravo visoki članovi kraljevske porodice. Zemlja čiji je vladar - koji je, uzgred budi rečeno, studirao u Trstu - imao precizne političke planove da postane suveren svih južnoslovenskih zemalja (kako je to predskazao njegov predak Petar II Petrović Njegoš u svom Gorskom vijencu) i istovremeno udao dvije kćerke na dvor u Sankt Petersburgu, za nadvojvode Romanove, kako bi se ojačalo tradicionalno prijateljstvo, gotovo bratstvo Rusije i Crne Gore. Još nevjerovatnije je bilo da su na Cetinju izlazile jedne novine i čak književna revija, kao i da je prva štamparija na Balkanu otvorena upravo tu.
Sve ovo nije moglo a da ne zapali maštu umbertinske Italije, a spona koja je stvorena brakom činilo se da prožima, čak u opštem entuzijazmu, ujedinjuje, dva naroda. Ipak, brak sigurno ne bi bio dovoljan da princeza, kasnije kraljica, nije nastavila da italijanskom narodu (kao i crnogorskom, koji je iz daljine pažljivo pratio njene gestove) daje neprestane dokaze svoje veličine, dobrote, milosrđa prema sirotima i obespravljenima, djeci, dokaze o svojoj snazi, velikodušnosti u teškim istorijskim trenucima: kad je rizikovala život da pomogne nastradalima u Mesini, kad je Kvirinal pretvorila u bolnicu i svoje salone dala vojnicima povrijeđenim u Velikom ratu; kad je pokrenula studije o kanceru formirajući istoimeni institut u Rimu, kad je podržavala istraživanja zapaljenja mozga, kad je izazivala proteste Administratora kraljevke kase stalnim traženjem novca za dobrotvorne svrhe, kad je kupala tijela poginulih vojnika i svojih "sirotih" kojima je tajno pomagala prije nego što će otići u grob, kad se pojavljivala, inkognito, u straćarama da olakša najgore bolesti i patnje.

Vjerovali smo da smo 1941. u Crnu Goru došli kao oslobodioci i da su nas tako vidjeli i Crnogorci

A Crnogorci nijesu mogli da ne budu ponosni na nju kad je od Univerziteta u Rimu primila diplomu onoris causa za medicinu, kad joj je papa dodijelio "Rosa dŐOro", najveću počast koju Katolička crkva može da da jednoj ženi i jednoj suverenki. A ti njeni maniri nijesu prestali - do samog kraja - kad se, iako to ne pripada vremenskim okvirima ovog našeg spisa, usprotivila Musolinijevom hapšenju u njenoj kući (u Crnoj Gori gostoprimstvo je bilo sveto), kad se suočila sa užasima Drugog svjetskog rata, sa smrću kćerke Mafalde u jednom nacističkom koncentracionom logoru, Italijom u propasti, i kasnije bolnim egzilom koji je bio praćen ekonomskim poteškoćama, ali i dalje pun humanosti i milosrđa, i kad je umrla od raka, kao udovica, u Monpeljeu. Čitav taj strani grad joj je odao počasti na sahrani, iako je poznavao tek nekoliko godina, čuvao njen grob, nazvao jednu ulicu po njoj i podigao joj spomenik. Republika Italija i dalje odugovlači, nakon 50 godina (!), da prebaci njene ostatke u Rim.
Kad se sve ono uzme u obzir, možemo shvatiti, možda čak i oprostiti veliku zabludu koja nas je natjerala da okupiramo Crnu Goru 1941, uvjereni da dolazimo kao oslobodioci, da su svi Crnogorci naši prijatelji i da je to, makar u prvo vrijeme, dobrim dijelom bilo i crnogorsko javno mišljenje, iako su mnogi bili svjedocima obrta situacije i to na gore po nas zbog različitih motiva i naših grešaka. Ali, da ne požurujemo s činjenicama.
Cetinje su naše trupe okupirale ujutro 17. aprila 1941. U gradić je sa našom prethodnicom ušao odred poslat od strane generalnog namjesnika Albanije Jakomonija, koji je bio u pratnji Komiteta za oslobođenje Crne Gore. Članovi Komiteta bili su Luka Rašković, bivši oficir u crnogorskoj vojsci, doktor Luiđi Baldini i Abdulah Turković. Bilo je predviđeno da oni formiraju privremenu vladu. Podrška Komitetu, ali i kontrola dolazile su od majora Anđelonija iz vojnog informativnog servisa. Takođe 17. aprila komandant divizije "Mesina" izdaje saopštenje: "Mi, general Franko Zani, pošto smo vojno okupirali Trg na Cetinju, naređujemo - u ime Njegovog Veličanstva, kralja Italije i Albanije i Imperatora Etiopije - predaju oružja". Dana 19. aprila na Cetinju je izašao list u potpunosti priređen na ćirilici, koga je činila samo naslovna strana, sa naslovom "Glas Crnogorca", a kome je ovog puta podnaslov bio "Organ privremenog Komiteta Crne Gore". To je bio očit pokušaj nadovezivanja na ugašeni list crnogorske vlade u egzilu i stare novine istog naziva koja je izlazila u Crnoj Gori prije potiskivanja crnogorske nezavisnosti.
U njemu su bila izlistana imena članova Administrativnog komiteta kojih je očigledno bilo više nego onih koji su pripadali Komitetu za oslobođenje.
22. aprila 1941. iz komande garnizona na Cetinju naređeno je bivšim jugoslovenskim vojnicima da se vrate kućama i evakuišu Crnu Goru, sa izuzetkom pripadnika Cetinjske žandarmerije "koji će biti obilježeni trakom oko ruke". 11. maja proglasom DUCE - a, formiran je Ratni sud za Crnu Goru. Takođe 11. maja izdato je Obavještenje Crnogorcima od strane "civilnog komesara za Crnu Goru" Serafina Mazolinija. Upravo 27. aprila Ćano je u svoj dnevnik zabilježio: "Za komesara sam na Cetinje poslao ministra Mazolinija".
Obavještenje je bilo sljedećeg sadržaja: "Njeno Veličanstvo kraljica Italije Jelena Savoja Petrović uputila mi je značajnu sumu novca koja će biti usmjerena za pomoć sirotinji ove ponosne zemlje, kojoj je povraćena sloboda i nezavisnost od strane pobjedničkih trupa fašističke Italije".
Tako je počelo, kako ćemo se kasnije i uvjeriti, neprestano pozivanje na Jelenu od strane naših vlasti, gotovo "izrabljivanje" (dozvolite da to tako kažem) kraljičine figure sve do kraja našeg prisustva u Crnoj Gori; iako je - bez sumnje - taj Jelenin čin bio u skladu sa njenim dobro poznatim stilom pomaganja ustanika, u specifičnom slučaju, i naroda Crne Gore, zemlje njenog porijekla. Dana 18. maja izašao je novi broj Glasa Crnogorca sa podnaslovom na italijanskom jeziku, sa sitnijim slovima nego ranije. Zabilježićemo sva njegova izdanja - izašlo je ukupno 10 brojeva - kako bismo bolje ilustrovali situaciju u zemlji. List, gotovo u potpunosti na ćirilici, ali i sa nekim člancima na italijanskom, sadržavao je četiri strane; prvi broj izašao je 18. maja 1941 - XIX (to jest sa naznakom Fašističke ere) a prestao je da izlazi 21. juna.

To da je Crna Gora povratila nezavisnost ili da je veoma blizu nje smatrano je činjenicom

Prvi broj donosi samo jedan članak na italijanskom, u dvije kolone na prvoj strani, sa naslovom "Crna Gora u novoj Evropi", i taj je tekst iznimno značajan da bi shvatili motive italofila. Prva strana je takođe obogaćena dvijema velikim fotografijama italijanskih suverena, poprsja Vitorija Emanuela i Jelene u balskoj haljini sa šlepom, dijademom i velikom lepezom od nojevog perja. U tom se članku, između ostalog, kaže: "Iz poštovanja prema vjeri crnogorskog naroda u svoje oslobođenje dali smo ovom našem listu, koji počinje da izlazi u ponovo nezavisnoj Crnoj Gori, zahvaljujući vrlinama vojnika fašističke Italije, naslov koji je nosio stari list sa Cetinja, u srećno i nezaboravno vrijeme vladavine kralja Nikole Petrovića Njegoša". Kao što možemo vidjeti, da je Crna Gora povratila nezavisnost (ili da je veoma blizu tome) smatrano je činjenicom. Italijanski vojnici, nastavlja članak, došli su kao oslobodioci i primljeni su s entuzijazmom. "Italijanska vlast" - uvjerava članak - "nije ovdje da dominira Crnom Go-rom, već da je podigne na noge i povede putem prosperiteta". Između Crne Gore i Italije ne postoji odnos okupatora i okupiranog, već "važi prijateljska veza". Ciljevi italijanske vlade, pod čijom je kontrolom nesumnjivo izašla ova publikacija, već tada su eksplicitno objelodanjeni i kasnije će stalno biti ponavljani: Crna Gora mora biti nezavisna; u kojim granicama vidjećemo u nastavku.
Još jedan motiv, koji će karakterisati čitav period vojne okupacije, je podvučen u ovom članku: bliske porodične veze između dvije kraljevske porodice:
"Kraljica i Imperatorka u novoj otadžbini nije nikad zaboravila Crnu Goru i o tome je već dala bezbroj dokaza, među kojima je i nedavna značajna suma u korist siromašnih Crnogoraca." "Krvne veze između dvije slavne kraljevske kuće Savoja i Petrovića" - zaključuje an-onimni autor članka - "dovele su ka sve većem zbližavanju velikog italijanskog i malog ali herojskog crnogorskog naroda".

--------------------------------------------------------------------------------
Agonija restauracije

Italofilija Crnogoraca bila je determinisana samo prema njihovoj aspiraciji za crnogorskom nezavisnošću, koja je bila u vezi sa kraljevstvom Petrovića i razvoju države, i očekivali su da se te projekcije ostvare kroz tradicionalno savezništvo i saradnju sa "velikom" Italijom (kojom je, uostalom, vladala crnogorska kćer); njena vojska je stupila u zemlju kao oslobodilac. S tim u skladu, politička snaga koja je bila najviše zainteresovana za saradnju sa Italijanima bio je pokret Zelenaša čiji je program uvijek bio orijentisan u tom smislu i koji je u Italiji našao, kao što smo vidjeli, jedinu (doduše nedovoljnu i kasnije srušenu) potporu.
Ipak, italofilski elemenat u Crnoj Gori pokazivao je gotovo apsolutnu ravnodušnost prema fašizmu i njegovim ritualima, uvijek podsjećajući na tradicionalno savezništvo među narodima, više nego na ista ideološka stajališta, čije značenje izgleda da nijesu ni shvatali.
Kad kasnije izbije građanski rat, suočićemo se ne samo sa ideološkim sukobom između fašista i komunista (kako to istorija Titovog perioda interpretira i želi da nas uvjeri) već prije svega između zagovornika crnogorske nezavisnosti i njenih protivnika. Ideološki sukob interesovao je prije svega sljedbenike Tita i sljedbenike Mihailovića, obojice jugoslavista; doduše, ovima drugima će se sticajem različitih okolnosti pridruživati male grupe crnogorskih independista.
Dana 24. aprila Galeaco Ćano u svom dnevniku piše: "Na restauraciji Petrovića u Crnoj Gori bio je Danilov sin, «uvijek dužnog DanilaŐ, kako kaže Musolini".
Već na početku Ćano i Musolini izgleda da nijesu dobro informisani, i, nažalost, takvo stanje će ostati zauvijek: Danilo nije imao djece.
"Treba ići polako" - nastavlja Ćano - "prije svega da se u Albaniji ne bi probudile aspiracije neke domaće dinastije. Ali Kraljica vrši pritisak".
Iako je Ćano prvi put pomenuo Crnu Goru u unosu od 24. aprila, legitimno je da pretpostavimo da programi u vezi sa ovom zemljom potiču od perioda mnogo prije okupacije koja se desila samo sedam dana ranije. Ovo se može zaključiti i iz narednih Ćanovih zabilješki gdje se njegove zabrinutosti i dvoumljenja uvijek tiču restauracije trona dinastije Petrović - Njegoš, a ne pitanja nezavisnosti, za koju priželjkuje da bude formalna u najvećoj mogućoj mjeri.

U Crnoj Gori, svedenoj na srpsku provinciju lik kraljice Jelene oživljavao je staru nezavisnost

Ne odgovara istini ni tvrdnja koja stoji u rubrici Crna Gora Italijanske enciklopedije (odnosno njenog izdanja iz 1948) gdje se kaže da se projektu restauracije nezavisne Crne Gore pristupilo "bez bilo kakve pripreme, psihološke ili diplomatske", makar iz ovih razloga koje smo ranije iznijeli. Ova rubrika sadrži i brojne druge greške, kao što ćemo vidjeti.
Četiri dana kasnije, 28, Ćano referiše da "kralj insistira na restauraciji monarhije u Crnoj Gori. Plašim se da će to stvoriti smetnje s Albanijom i da će oni tražiti nacionalnu dinastiju. Ali Duče je već pristao i ja ne želim da kvarim. Kralj Crne Gore biće kraljičin unuk, dječak kog Duče definiše sin malih i siromašnih roditeljaŐ. Živi u Njemačkoj, u mraku i gladi ili skoro tako" (sic!).

Kandidatura kraljice Jelene

Prilikom kraljeve posjete Albaniji, 10. maja, naš ministar inostranih poslova bilježi: "Nije vjerovao (Vitorio Emanuele III) da je Albanija tako napredna i plodna. On u glavi jedino ima onaj jalovi i tvrdi kamen Crne Gore, za koju gaji toliko emocija da želi da je vrati na granice iz 1914. Ne vjerujem da je to moguće. Albanci bi se tome žestoko usprotivili".
Ćano ponovo bilježi 21. maja: "Pridružiću se Mazoliniju u posjeti Dučeu kako bi se riješilo crnogorsko pitanje, koje je postalo veoma komplikovano zbog sentimenta koji kraljevska porodica u sve to unosi. Izgleda da se onima tamo ne dopada ideja o princu Mihailu: ne poznaju ga, oženio se nekom Francuskinjom i do sad je živio od pomoći Beograda. U stvari, svi se slažu da to bude kraljica. Ona bi trebalo da ponese krunu Petrovića. I meni je po volji takvo rješenje, zato što zemlju treba čvrsto držati. Za sad se kralj tome opire. Poslali smo Mazolinija da mu objasni kako stvari stoje i nadamo se da će pristati. Što se granica tiče, kralj želi da vrati one iz 1914. što je nemoguće. U Albaniji bi to izazvalo metež, itd"
Zaista se o Mihailu, koji je kao dijete napustio zemlju (rođen 1908) malo ili ništa nije znalo. Nekoliko mjeseci ranije (u januaru) oženio se izvjesnom Ženevjev Prižen, što je za jednog kralja nesumnjivo bio veoma skroman brak, iz kog će kasnije (1944) biti rođen jedan dječak. Što se tiče pomenute pomoći, ovdje Ćano referira na finansijsku pomoć koju su mu obezbjeđivali rođaci Karađorđevići. Ta okolnost nije ni neobična ni skandalozna ako je posmatramo iz perspektive porodične i dinastičke solidarnosti.
Čak su i Savoje godinama pomagali vladare koji su bili na čelu država prije formiranja jedinstvene Italije, koje su oni zbacili.
Karađorđevići su anektirali malu državu, ali uvijek su ostale bliske rođačke veze: jugoslovenski kralj Aleksandar bio je sin Zorke, prve kćerke kralja Nikole. Dakle, Mihailo mu je bio prvi rođak. Ali, pokušajmo da približimo kandidaturu kraljice Jelene. Kao što smo već pomenuli, Jelena je bila veoma popularna u Crnoj Gori. Njen narod (makar oni koji su zagovarali i nijesu sa zlobom gledali planiranu nezavisnost) bili su naklonjeni mogućnosti da njihova zemljakinja, na koju su bili ponosni, svojoj kraljevskoj i imperijalnoj kruni doda i crnogorsku. U Crnoj Gori, svedenoj na srpsku provinciju, figura kraljice Jelene bila je otjelovenje, ako možemo to tako reći, sjećanja i produženog života stare nezavisne Crne Gore. Ne može se negirati ni entuzijazam koji su izrazili njeni zemljaci na činjenicu da je ona ne samo svojoj kraljevskoj kruni dodala još jednu, albansku, za čiju populaciju Crnogorci u stvarnosti nijesu gajili posebne simpatije, već i imperijalnu (etiopijsku). Svi usmeni izvori u Crnoj Gori koje smo konsultovali slažu se u ocjeni da je postojao opšti konsenzus u smislu dodjeljivanja kraljevske krune Imperatorki.
Dakle, tu je bila aktivna figura Jelene lično, ne kao supruge Vitorija Emanuela III, koji se u tom kontekstu nikad i ne pominje i, uostalom, on ne pokazuje bilo kakvu ambiciju te vrste. Ostaje da istražujemo ličnu poziciju Jelene. Da li je ona bila naklonjena takvom projektu? Izgleda da ne. Kristijan Nicović u jednoj biografiji o svojoj rođaci to potvrđuje: "Odlučila je da ni pod kojim izgovorom ne prihvati krunu Crne Gore" - on ne daje nikakve naz-nake o pritiscima ili naredbama od njenog muža. Poznajući Jelenu, pretpostavljamo da je ona tu odluku donijela, vjerujemo slobodno i bez uslovljavanja od strane Vitorija Emanuela III, koji je vjerovatno bio samo posrednik, pot uticajem svog dobrog, povučenog karaktera, lišen svake političke intrige ili političke ambicije.

Mirkov brak sa Natalijom Konstantinović bio je nesrećan - prije svega zbog njegovih avantura

Jelena je bila posvećena milosrđu i porodici. Jedna je stvar biti kraljica i imperatorka kao supruga, druga stupiti - kao što bi se u ovom slučaju desilo - na tron sama. Sigurno je bila spremna da se uputi na Cetinje da donese konkretnu materijalnu pomoć ali ne i da se ovjenča krunom. Dalje, vjerovatno nije bila sklona ideji da na tronu zamijeni legitimnog nasljednika i nećaka za kog je pokušavala da učini toliko stvari i shvatala je da bi njeno krunisanje nezavisnost svoje otadžbine učinilo fiktivnom. Ali već 22. maja, to jest dan kasnije, Ćano potvrđuje: "Kralj se i dalje protivi da kraljica prihvati krunu i predlaže sina princa Romana, sina jednog od Petrovića. Nadajmo se da je mladić bolji od svog oca, koji je prototip zvekana. Mazolini će pokušati da o tome razgovara na Cetinju, ali misli da je gotovo nemoguće da ta ideja bude prihvaćena iz prostog razloga što niko od njih ne zna za postojanje tog vrlog dječačića".
"Dječačić" je tada imao 19 godina: riječ je o princu Nikoli, sinu Romana Romanova (unuka posljednjeg Cara) i grofice Praskovije Dimitrijevne Ceremenev, rođen na francuskoj Rivijeri 1922. Tada je, prema svjedočenju Enrika DŐ Asije živio u Rimu zajedno s roditeljima, pod skutom velike tetke Jelene. Neposredno prije puta Vitorija Emanuela III u Crnu Goru, promijenjena je ličnost za koju se planira da bude budući suveren ove zemlje. Šta se zaista dogodilo?
Mihailo je vjerovatno bio i sam rastrzan oko odluke da li da prihvati krunu. Nicović njegovu naglu promjenu mišljenja pripisuje pritiscima koje je vršila na njega majka, Natalija Konstantinović, ali moguće je da su na njegovu odluku uticali i drugi elementi, među kojima ne treba zanemariti ni ličnost samog Mihaila i njegove žene. U stvarnosti, kao što će se pokazati iz budućih događaja u njegovom životu, on je bio jedna prilično blijeda i skromna figura. Njegova majka, Natalija Konstantinović, potiče iz jedne srpske plemićke porodice i bila je daleka rođaka srpskog kralja Aleksandra Obrenovića. U trenutku kad se upoznala sa princom Mirkom Petrovićem živjela je u Francuskoj, gdje je njen otac izbjegao zbog sukoba sa kraljem. Ovaj brak, iako plodan, ispostaviće se nesrećnim, prije svega zbog suprugovih ljubavnih avantura. Kad je, početkom 1908, Natalija bila po treći put noseća, jedna epidemija je odnijela njihova prva dva sina (Stevana od 5 godina i Stanislava od 3). Ni rođenje još tri sina (upravo Mihaila, dalje Pavla, koji je umro sa 23 godine i Emanuela, koji je umro sa 16) nijesu uspjeli da izglade nesuglasice među njima. Godine 1912. Natalija je napustila dvor na Cetinju, ali nije se razvela. Dvije godine nakon što je Mirko umro od tuberkuloze (1918), Natalija se ponovo udala. Vjerovatno je da je na Mihailovo odbijanje da stupi na tron uticala i njegova supruga, Ženevjev Prižan. Ona je bila jedna Francuskinja (kako je kvalifikuje Ćano) koja je prišla francuskoj komunističkoj partiji (ako već nije bila njen član ili makar simpatizer u vrijeme vjenčanja) i koja je nakon rata povela muža u Titov Beograd, gdje je i sama boravila više puta, čak i nakon povratka njenog muža u Francusku, gdje je živio u finansijskim nedaćama, radeći kao prevodilac u pariskoj upravi policije. Rođaci Karađorđevići su vjerovatno prepustili Mihaila sudbini, zgađeni njegovom, iako kratkom, vezom sa Titom (koji ih je zbacio s trona); slična situacija bila je i sa rođacima Savoja (takođe u egzilu u tom trenutku), koji su bili razočarani i ljuti zbog - po nama - njegovog iznenadnog odbijanja da stupi na tron predaka. Umro je 1986, a od Prižan se razveo 1949.
Iz ovog braka je u Parizu 1944. rođen jedan sin: Nikola, aktuelni pretendent na prijesto. Njega je odgajala majka, koja je umrla 1991; učestvovao je u nemirima Ő68; prvi put se obreo u Crnoj Gori još u periodu komunizma i nije nikoga kontaktirao. "Ni on nije znao ko je" rekao nam je jedan mladi crnogorski naučnik, independentističkih ideja. Sada na Cetinju organizuje umjetničko Bijenale i povremeno boravi u zemlji predaka.
Vratimo se na drugog kandidata koji je trebalo da zamijeni neodlučnog Mihaila - Nikolu Romanova, koji je živio u Rimu.
Činjenica da je Vitorio Emanuele III njega predložio za kralja, ostavlja sumnje u uspjeh i nagovještava da će čitava ideja oko nezavisne Crne Gore iščiliti. Naime, ovdje je riječ o jednom Romanovu, čija je samo jedna baka Petrović Njegoš, iako se ne može reći da je "dječačić" kao što to Ćano nagovještava: tada je imao gotovo 19 godina.

Posjeta Vitorija Emanuela Crnoj Gori bila je bez sumnje hodočašće - ne vidimo druge motive

Godine 1941. Italija je okupirala Crnu Goru tvrdeći da na taj način želi da povrati njenu nezavisnost izgubljenu po okončanju Velikog rata; "Vijesti" objavljuju djelove knjige "Italijansko - crnogorski slučaj" profesora Đulija Vinjolija (ECIG, Đenova, 2002), nastale kao plod dugog istraživanja koje potvrđuje da se ta "nezavisnost" nikad nije zaista desila. U centru istraživanja je figura Kraljice Jelene Savojske i uloga koju je ona odigrala u italijansko - crnogorskim odnosima. Prevod Jelena Stanovnik

Imajući na umu poslovični savez sa carskom Rusijom (koja, ipak, više ne postoji) i Crne Gore i bliskih rođačkih veza između Petrovića i Romanovih, kao i činjenicu da, izuzev Mihaila, ne postoje muški potomci Petrovića Njegoša, ovaj predlog, ipak, se čini apsurdnim sa bilo koje tačke gledišta i Ćano ima pravo što ironiše u tom smislu. Ovo su bili događaji koji su stajali u pozadini posjete Vitorija Emanuela III Crnoj Gori. To je bez sumnje bilo hodočašće (ne vidimo druge motive ove posjete, bilo političke ili vojne); stari kralj je posjećivao mjesta na kojima je bio u svojoj mladosti, gdje je bio srećan sa Jelenom. Vremena su se definitivno promijenila od tada. Sigurno je i da su nesigurna vremena navela Jelenu da odluči da ga ne prati, ali doći će i neka tragičnija, kada će joj biti zabranjeno da se ikad vrati u rodnu zemlju.
"Glas Crnogorca" gotovo čitav drugi broj (od 25. maja) posvećuje ovom događaju. Tu su tri članka na italijanskom. Među njima je Odjeci posjete suverena Cetinju (na prvoj strani), koji prenosi veliki entuzijazam prilikom posjete kralja i imperatora Cetinju i takođe donosi telegramsku razmjenu između civilnog komesara Mazolinija, Vitorija Emanuelea III i Jelene, koja zahvaljuje "od sveg srca dragim Crnogorcima". Četvrti broj od 11. juna takođe će se osvrnuti na događaj velikom fotografijom kralja u susretu sa jednim starim Crnogorcem u narodnoj nošnji čije su grudi prekrivene medaljama.
Dana 26. maja Vitorio Emanuele III obavještava Ćana, a on bilježi da princ Roman ne želi da čuje za crnogorski tron. "Treba se, dakle, vratiti na Mihaila... Ako i on odbije (ili bolje, nastavi da odbija, kažemo mi) razmislićemo o namjesništvu". Ova bilješka zb-unjuje zato što Ćano 22. pominje sina princa Romana, a ne njega samog.
Da li je možda riječ o Ćanovoj greški, ili se mislilo na nekog trećeg kandidata zato što je otac (iako možda "zvekan") ipak sin jedne od sestara Petrović i da će njegovu kandidaturu Crnogorci radije prihvatiti. Bilo kako bilo, ovi planovi za postavljanje ne - Petrovića na tron kosili su se i sa statutom nove Kraljevine Crne Gore, koji se poziva na salijski zakon, a kojim se predviđa da u slučaju da ne postoje nasljednici iz muške linije Petrovića, na crnogorski tron stupa - što konsekventno povlači stvaranje unije (kao u Albaniji) - kralj Italije i njegovi nasljednici (član 1 Statuta).
Veoma ljubazno odgovorivši na našu molbu da nam osvijetli detalje oko događaja u koji je bio uključen, princ Nikola Romanov nam je lično telefonirao i od njega smo saznali sljedeće. On se sjeća da je ministar kraljevske kuće, vojvoda dŐ Akvarone, posjetio njegovog oca za račun Vitorija Emanuela III, i da je otac odbio predlog, čak i za svog drugog sina, maloljetnog Dimitrija. Nikola smatra da se odbijanje desilo i zato što je on bio suviše mlad i zato što uopšte nije bio vješt da se uključi u čitavu stvar; uostalom, već tada se oštro opirao nacizmu i fašizmu. U simpatičnom, dugom i ljubaznom telefonskom razgovoru, princ Nikola se naljutio na Ćanovu opasku o njegovom ocu, s razlogom primijetivši da je, konačno, "zvekan" ispao upravo Galeaco Ćano.
Ali, kakva se to nezavisnost htjela dati Crnoj Gori? Motiv Ćanovog opiranja restauraciji dinastije Petrović - Njegoš jasno je objašnjen u njegovom Dnevniku: on ne želi da u Albaniji potpiruje nade neke "domaće" dinastije (to jest da se i u ovoj zemlji napravi rješenje tipa Crne Gore). Albanska kruna data je Vitoriju Emanuelu III 1939. godine, koji vlada Italijom i Albanijom ujedinjenim jednom ličnošću, ali i dalje one ostaju dvije države: Albanija ima sopstvenu vladu i nikad nije bila anektirana Italiji. Istinu govoreći - dozvolite da ovdje napravimo kratku digresiju - ne shvatamo koje se albanske dinastije Ćano ovdje plaši. Dinastiju kralja Zogua zbacili su upravo Italijani «39. i bilo je nezamislivo da Italija bude ta koja će je restaurirati; dinastija Guljelma di Vieda bila je strana, a vjekovi turske dominacije nijesu dozvolili da se u Albaniji formira neka nacionalna dinastija. Jedina prava, autentična nacionalna dinastija bila je ona Đerđa Kastriota Skenderbega (1403 - 1468), heroja albanske borbe protiv Turaka, koja se već vjekovima nalazila u Italiji i smatralo se da su u svakom smislu vjerni Italiji, te da apsolutno nikad nijesu polagali bilo kakvo pravo na albansku krunu.

Ćano je napisao u "Dnevniku" da bi Albanci više voljeli da imaju njega za kralja od Leke Zogua

Štaviše - ako je potrebno dokazivati njihovu vjernost Italiji - naš ambasador u Tirani je predložio jednog njihovog člana za namjesnika Vitorija Emanuela III u Albaniji.
Vratimo se nama - Ćano se plaši da bi jedan od Petrovića mogao razviti politiku koja se ne slaže se njegovim namjerama. Odmah pokazuje antipatiju i lošu informisanost o bivšoj crnogorskoj kraljevskoj kući i kandidatu za novi tron: "Sin malih i siromašnih roditelja", koji "živi u mraku i gladi", "živio je od pomoći Beograda", za kog vjeruje da je Danilov sin (koji je već umro bez potomaka), i za kog čak ne zna ni gdje živi: u Njemačkoj.
Ćano je albanofil, kako ćemo zaključiti iz njegovog Dnevnika: on drži da je fašizirana Albanija njegova kreacija i izgleda da nije svjestan koliko je smiješan kad ispisuje (unos od 12. aprila 1939) da bi Albanci više voljeli da imaju njega za kralja! Riječju, naš ministar inostranih poslova je priželjkivao, sa velikom kratkovidošću, jednu fingiranu državicu, lišenu bilo kakve autonomije i manju u odnosu na svoje stare granice. Ovaj nesrećni izbor biće u korijenu velikog ustanka protiv naših trupa kao što ćemo kasnije vidjeti. Ćano je potcijenio situaciju i konačno i sve Crnogorce, zaboravivši njihovu ratnu prošlost: "Iskreno, nikad nijesam mislio da ću morati da se toliko trošim oko jedne zemlje kao što je Crna Gora" (bilješka od 26. maja 1941).
Dakle, šta se dogodilo u Crnoj Gori? Kako su tekle stvari? Serafino Mazolini bio je, kao što smo ranije pomenuli, nominovan za civilnog komesara. Osamnaestog maja prelazni Komitet zamijenjen je Vijećem koje je brojalo šest članova: Mihailo Ivanović, počasni predsjednik (bivši poslanik u jugoslovenskom Parlamentu), Jovo Popović, predsjednik (bivši poslanik i diplomata kralja Nikole), Petar Plamenac (takođe bivši poslanik), Dušan Vučinić (predsjednik Zelenaša), Sekula Drljević (bivši ministar kralja Nikole i jugoslovenski poslanik) i Simo Martinović (pravoslavni sveštenik).
Unutrašnja situacija u Crnoj Gori trenutno je bila mirna, iako je ustanovljena nova sudska institucija: Vojni sud sa sjedištem na Cetinju, posebni, ne redovni organ koji je primjenjivao vojni kazneni zakon za prestupe protiv oružanih snaga okupacije, kao i civilni kazneni zakon za prestupe koje su počinili italijanski državljani. Treći broj "Glasa Crnogorca" od 3. juna 1941. daje o tome obavještenje, pozivajući crnogorske sudske organe da nastave sa regularnim aktivnostima u skladu sa lokalnim zakonima (Veliki sud, Sreski sud).
Dana 7. juna Ćano posljednji put ispisuje u svom Dnevniku bilješku o porodici Petrović Njegoš, kao i obično vrlo neprecizno: "Princ Mihailo - onaj što je povratio crnogorsku krunu (sic! ali zar problem nije bio upravo u tome što je Mihailo odbio) otvorio je dušu konzulu Seri di Kasano. On ne želi da se kompromituje zato što je uvjeren da će na kraju Njemačka i Italija biti potučene i zbog toga drži da je svako aktualno rješenje prelazno i efemerno. Ne vjerujem da je kraljica ponosna na ideje ovog izdanka Petrovića".
Da bismo razjasnili politička kretanja italijanske vlade, u pomoć prizivamo sve brojnije tekstove na italijanskom jeziku u "Glasu Crnogorca". Šesti broj, izašao 24. juna, na prvoj strani objavljuje da je visoki komesar Mazolini, u toku svoje posjete Nikšiću, Pljevljima, Beranama i Podgorici, ponovio da je "Italija prisutna u Crnoj Gori da bi povratila njenu slobodu i nezavisnost". Sedmi broj od 2. jula (malo prije proglašenja nezavisnosti) najavljuje (str. 3) da će nova zastava Crne Gore biti borbeni barjak kralja Nikole, a osmi broj od 9. jula objavljuje na prvoj strani članak koji se obraća "mladima da se sjete... dužnosti crnogorske omladine"... "Crnogorska braćo, učini da proljeće 1941, predznak svake radosti i pratilac mladosti, bude naše proljeće". Na drugoj strani prenesen je i dio zavještanja kralja Nikole.
Na izvjestan način u kontekstu takvih članaka odudara "Proglas Dučea fašizma, Maršala Imperije, Komandanta trupa aktivnih na svim frontovima" od 19. juna 1941, koji se pojavljuje u sedmom broju "Glasa Crnogorca" po kome u "čl. 1 - visoki komesar za teritoruju Crne Gore okupiranu od italijanskih vojnih snaga obavlja svu vlast okupatorskog autoriteta u smislu ratnog zakona: što se tiče civilne vlasti, ona direktno potpada pod nadležnost italjanskog Ministarstva inostranih poslova".

Ćano, 22. jul 1941: Stvari su u Crnoj Gori prilično loše jer se ustanicima pridružuju Hrvati i Srbi!

Ovaj je proglas istaknut i na zgradi Visokog komesarijata na Cetinju. Takođe "odudara" vijest da je Vojni sud u Cetinju počeo sa radom (druga strana, osmi broj od 9. jula 1941, "Glas Crnogorca"). Tu su prikazane i kazne koje su izrečene do 5. juna 1941; njih je zaista bilo veoma malo, što je evidentan znak da je situacija naizgled mirna: za nelegalno posjedovanje oružja i materijale komunističke propagande 1, za samo posjedovanja oružja 2, za manjak oružja iz formacijskog naoružanja 1, za prestup policijskog časa 23.

Nezavisnost

I svanuo je veliki dan. Dvanaestog juna 1941. na Cetinju sazvana je Nacionalna konstitutivna skupština koja je Crnu Goru proglasila "slobodnom i nezavisnom državom" (ogromnim slovima ispisuje ovakav naslov neki entuzijasta na naslovnoj strani "Glasa Crnogorca" u devetom broju od 13. jula, ilustrovanom velikom fotografijom kralja Nikole, dok se na trećoj nalazi slika Jelene). "Predstavnici čitavog naroda" - javlja list na trećoj strani - "izabrani među istaknutim pojedincima iz književnosti, umjetnosti, nauka i onih koji svojim djelima čine na čast državi Crnoj Gori. Ovi predstavnici nacije sastali su se na Nacionalnoj konstitutivnoj sjednici".
Ali da li je bilo upravo ovako? Da li je ova idilična slika odgovarala stvarnosti? Ugledni članovi italofilske independentističke partije već neko vrijeme su pokazivali nezadovoljstvo i zabrinutost. Iz Mazolinijevog pisma od 17. jula upućenog Ministru inostranih poslova, vidimo da je bilo protesta i napuštanja, slobode govora na Sjednici gotovo da nije bilo i iznad svega da je "populacija gotovo potpuno izostala".
Rezimirajući uzroke koji su doveli do ustanka, ako uzmemo u obzir sve što smo do sad predstavili, možemo bez ikakve sumnje konstatovati da su Ćanova tupost, neznanje, nepripremljenost, nadmenost, ako ne i prezrivost najvažniji uzroci ustanka u Crnoj Gori, koji su još blasfemičniji kad vidimo njegove kasnije ironične bilješke. Prije svega, njegova je odgovornost što je izgradio jednu nezavisnost koja je u osnovi "lažna" i namještena. Dana 30. juna nagovještava pitanje granice između Albanije i Crne Gore; 5. juna ponovo se bavi pitanjem albansko - crnogorske granice i predlaže Musolinija za budućeg regenta nove države! Kao što vidimo, Ćano u potpunosti ignoriše crnogorsku situaciju koja ga u suštini i ne interesuje. Njegova su odgovornost i nove granice, koje su bile u suprotnosti sa mišljenjem kralja i imperatora, a Crnogorcima neprihvatljive. Dana 12. jula, na dan proglašenja nezavisnosti, Ćano u svoj Dnevnik unosi samo ovu bilješku: "Ništa novo"!
Prisustvo raspuštene jugoslovenske vojske na teritoriji Crne Gore koja je tu našla utičište, kao i brojnih komunističkih grupa takođe su dio uzroka ustanka naroda koji se želio zadržati naklonjenim Italijanima uprkos diskutabilnoj nezavisnosti i neispunjavanjem obećanja koja su data. Četrnaestog jula Ćano bilježi: "Neredi u Crnoj Gori... Izgleda da nije u vezi sa proglašenjem nezavisnosti". Ovo još jednom potvrđuje njegovu kratkovidost. Nesumnjivo je da je ustanak iznenadio i italijansku vojnu upravu u Crnoj Gori, uvjerenu u "poslovično, tradicionalno prijateljstvo" Crnogoraca, rođeno "ujedinjavanjem dvije dinastije" itd, itd, u skladu s onim što je plasirala propaganda; ipak, izgleda da su oni koji su stajali iza nje najviše povjerovali u utemeljenost tih tvrdnji, dok je situacija na terenu bila sasvim drugačija.
"Ponovo smo poslali - nastavlja hladnokrvno Ćano - Crnogorce u Rim (koji će vjerovatno pitati kralja i imperatora o regentu) i, po predlogu kralja, regenti će biti tri Crnogorca prije nego Musolini". Očigledno je da je Vitorio Emanuele, koji je dobro poznavao Crnu Goru i Crnogorce, još jednom pokušao da popravi, ublaži, greške Dučea i Ćana i pokušao da spasi barku koja je već, nažalost, propuštala vodu sa svake srane.
Dana 15. jula ponovo čitamo u Dnevniku: "U Crnoj Gori prilično loše. Prijestonica je izolovana, prilazne puteve su blokirali ustanici"; 17. "Crnogorski ustanak i dalje traje, u stvari uzima sve veći zamah. Da nema duboko gorko značenje, bilo bi groteskno: ovo je rat između Italije i Crne Gore! "; 19.: "Nekoliko bataljona je stiglo na Cetinje, dakle situacija u Crnoj Gori ako nije riješena, značajno je olakšana"; 22: "Stvari u Crnoj Gori idu prilično loše: ustaničkim snagama pridružuju se Hrvati i Srbi i naše divizije ne uspijevaju da se odlučno odupru. Sve je ovo groteskno, ali daje dobar materijal za razmišljanje".

Slogan "Viva Vero Montenegro" ispisan je na mnogim zidovima i stijenama u Crnoj Gori

Bilo bi korisnije, ne možemo da odolimo a da ne primijetimo, da je Ćano razmišljao prije, ali ni sad nije mnogo shvatio, čak koristi pridjev "groteskno" mada bi bolja riječ bila "tragično". Ovdje završavamo sa Ćanovim citatima. Ustanak, koji je trajao čitavo ljeto 1941. proizveo je neposredan efekat: suspenziju a kasnije i otkazivanje svega onoga što je predviđeno na Konstitutivnoj sjednici. Dakle, neće biti nikakve crnogorske Vlade, nikakvog Regenta (ili nekoliko njih), o čijem imenovanju neće niko razmišljati, nikakav Ustav neće stupiti na snagu koji neće izdati nikakav Regent, čak ni u njegovom najpredvidljivijem dijelu, kao što je autokefalnost crnogorske crkve, odvojene od srpske, kao što je to bilo u vrijeme nezavisnosti. Ovaj aspekat će ostati "suspendovan na sredini".
Još jedna vrijedna stvar koja je bila uključena u Ustav bila je ta što je on priznavao, implicitno, specifičnost crnogorskog jezika, koji je naznačen kao oficijelni jezik nove kraljevine, zajedno sa italijanskim. Pitanje postojanja crnogorskog jezika, različitog od srpskog, i danas je predmet debata i polemika, u okviru indipendentističkih aspiracija.
Uvođenje bilingvalizma (crnogorskog i italijanskog) u periodu okupacije nije bio izum novog Statuta, po konstitutivnom diktatu (konstitucija, ponavljamo, neće nikad stupiti na snagu) već prije svega iz praktičnih razloga, zbog prisustva italijanskih vojnih snaga na teritoriji Crne Gore. Uostalom, italijanski jezik bio je veoma raširen među samim Crnogorcima i takav je slučaj i danas; gotovo svi govore italijanski, i to je podstaklo novu Crnu Goru da, u okviru tradicionalnih veza sa Italijom, uvede naš jezik u sve škole. Liberalni savez, najglasniji zagovornik nezavisnosti i definitivnog odvajanja od Srbije, nakon raspada komunističke Jugoslavije, koristi slogan na italijanskom: "Viva Vero Montenegro" koji je ispisan na mnogim zidovima i stijenama u Crnoj Gori.

Italijansko prisustvo u Crnoj Gori bliži se kraju
Štampa na italijanskom jeziku malo nam pomaže infomacijama o daljem toku okupacije. Vraćamo se "Glasu Crnogorca", "političkom nedjeljniku Službe za štampu i propagandu Gubernije" koji donosi mršave činjenice o političkoj i vojnoj situaciji u Crnoj Gori. "Glas Crnogorca" se više bavi temama koje nas manje interesuju ili koje su malo ili nijesu uopšte u vezi sa Crnom Gorom. On se sastoji od jednog lista, od čega je prednja strana na italijanskom, a druga na crnogorskom, i veći dio svog sadržaja posvećuje vijestima sa fronta, prije svega sa afričkog prije nego s balkanskog!
U petom broju od 29. novembra 1941. saznajemo o reformi škole za koju je osnovana komisija kojom je predsjedavao Umberto Biskotini. Uvijek se ističe pozivanje na Jelenu koje se čini retoričkim i stereotipnim, a često se objavljuju i fotografije drugih članova italijanske kraljevske porodice, prijestolonasljednika, pa čak i njihove djece u grupi ili pojedinačno. Na primjer, izdanje od 14. maja 1943. prenosi jednu fotografiju Marije Pije (prve kćerke Umberta i Marije Joze), djevojčice na konju. List takođe uvijek zabilježi rođendan i imendan kraljice i imperatorke, događaje koji su u prijestonici, Cetinju, slavljeni sa Te Deum; novinarske zabilješke praćene su njenim fotografijama. osamnaestog avgusta 1941, jednim dvojezičnim proglasom upućenim "Crnogorcima" podsjeća se na rođendan "naše uzvišene kraljice i imperatorke Jelene Savoje Petrović (...) srdačnim čestitkama svih Italijana siguran sam da se pridružuju i one svih Crnogoraca (...). Njoj - nastavlja Pircio Biroli u pjesničkom zanosu - cvijetu dobrote, primjeru svake ženske vrline, koja je simbolično ujedinila ime Petrovića i slavno ime Savoja... Neka ovaj simbol postane stvarnost i unija dva naroda bude postojana i iskrena u Crnoj Gori potpuno vraćenoj njenim djelima i miru".

Kroz pozivanje na Jelenu uvjeravali su Crnogorce u dobre italijanske namjere

Ukupno, kao što smo primijetili, kroz stalno pozivanje na Jelenu i njeno vjenčanje sa Vitorijom Emanuelom, želi se na izvjestan način opravdati italijansko prisustvo u Crnoj Gori i dati mu se legitimitet, kao i uvjeriti u dobre intencije - vraćanje crnogorske nezavisnosti i u prijateljstvo prema narodu sa kojim su Italijani, kroz dinastički brak, i krvno vezani. Isticanje unije između dvije dinastije takođe opravdava (doduše samo u izvjesnoj mjeri) i tačku u Statutu koja predviđa da tron naslijede Savoje u slučaju nestajanja muške linije Petrovića.
Dana 28. oktobra 1942. počinje da izlazi nova serija "Glasa Crnogorca" sa podnaslovom "politički nedjeljnik Službe za štampu i propagandu Gubernije" koji će postati "politički nedjeljnik crnogorske Gubernije" u šestom broju od 2. decembra 1942. i na kraju "Dvonedeljnik" sa jedanaestim brojem od 2. januara 1943, čiji je odgovorni urednik bio Leopoldo Serpiko.
Izdanje na italijanskom jeziku izlazilo je srijedom i sadržavalo je šest strana, sa člancima koji su se ticali i kuture, ali ne i situacije u Crnoj Gori. Takođe se bavio književnošću, objavljujući priče poznatih i nepoznatih autora, crnogorskih i italijanskih, legende bilo crnogorskog ili italijanskog ambijenta, napisane upravo za list ili prenijete iz drugih publikacija. Obavještavao je o programu Radio Cetinja, predstavama prikazanim na sceni u prijestonici, studentskim putovanjima u Italiju.
Ima li potrebe reći, stalno je primjetno pominjanje kraljice Jelene (to je gotovo - ako dozvolite - opsesija): 18. novembra 1942. otvoren je dječiji vrtić nazvan po suverenki; 9. januara 1943. "Glas Crnogorca" (13) podsjeća na "rođendan kraljice i imperatorke" i vijest ilustruje jednom njenom velikom fotografijom. U velikom salonu Vladinog doma u Cetinju - javlja "Glas" - proslavljena je godišnjica braka: u prigodnom govoru učestvovali su Jelenini crnogorski rođaci i crnogorske civilne vlasti. U gradu je podignuta italijanska i crnogorska zastava, kao i u Podgorici.
Broj 71 od 17. avgusta 1943. (vrijeme nakon hapšenja Musolinija i pada fašizma) donosi Jeleninu fotorafiju i podsjeća na njen skori imendan, narednog dana. Broj 72 od 20. avgusta opisuje manifestaciju i daje detalje o humanitarnoj pomoći i koncertu koji je priredio Orkestar Radio Cetinja. Funkcionerima, zaposlenima i crnogorskim službenicima povećana je dnevnica za duplo. Penzionerima trostruko povećanje. Takođe je oslobođeno sedamdeset interniranih i zatvorenih osoba, dok je za siromašne pripremljena posebna hrana i darovi. Drugih se novosti o Crnoj Gori ne može naći osim onih o distribuciji potrepština siromašnima i ostalim humanitarnim aktivnostima, ili pak o operskoj sezoni Radio Cetinja, programima Radio Cetinja i predstavama u Nacionalnom teatru ili cetinjskom bioskopu "Evropa". Rijetke su bile vijesti od značaja, a i one su bile šture, dok je relnost bila tragična. Nalazimo da su "crnogorske formacije pridružene antikomunističkoj borbi pod komandom Baja Stanišića, sa-činjene od dobrovoljaca antikomunista - kompletno naoružani i opremljeni - dokazali savršen stav, disciplinu i entuzijazam u borbi protiv partizana". Riječ je, ipak, o samo sedamnaest redova u jednoj kolumni na drugoj strani "Glasa" od 2. marta 1943. (broj 27). U 32. broju od 20. marta saznajemo da je "Ekselencija Guverner" posjetio crnogorske nacionalne formacije "koje trenutno operišu van Crne Gore u okviru italijanskih trupa protiv partizana".

Želim da Crna Gora što prije vrati nezavisnost i pozdravljam te slobodna crnogorska nacijo!

Dvadesetog aprila (broj 41), i dalje 1943, objavljuje se vijest o ponovnom otvaranju Katoličke crkve na Cetinju, restaurirane - velikodušnim gestom - od strane Guvernera.
Ceremoniju je služio nadbiskup Crne Gore (tako je kvalifikovan barski nadbiskup u indipendentističkoj verziji), koji takođe nosi titulu "vrhovnog nadbiskupa Srbije"; na ceremoniji je prisustvovao i crnogorski mitropolit (autokefalne crnogorske Mitropolije). 21. jula 1942. general Kurio Barbaseti preuzima od Pircija Birolija poziciju guvernera Crne Gore. Ovaj se oprostio jednim "Proglasom civilnom stanovništvu" 15. jula ( u "Glasu Crnogorca" od 20. jula, broj 65) lamentirajući nad političkim podjelama i nesuglasicama između dvije konfesije u zemlji, koji nijesu sanirani u toku njegove uprave. Takođe je naredio "raspuštanje Nacionalističkih komiteta" priželjkujući da stanovništvo odbaci svaku političku aktivnost "kako bi izbjegli dalje produbljivanje mržnje među sinovima ove zemlje".
Veće priznanje italijanskog političkoj i vojnog poraza ne može se zamisliti. To sigurno proizilazi iz cenzure svake važne vijesti. "Glas Crnogorca" treću stranu 66. broja od 27. jula ilustruje jednom grupnom fotografijom Vitorija Emanuela III sa sinom Umbertom i unukom Vitorijom Emanuelom potpisanom: "Tri generalcije slavne Dinastije Savoja". Tada se već dogodilo hapšenje Musolinija i pad fašizma, i slika kao da je govorila: zbijmo se oko kralja.
Trećeg avgusta saznajemo da je novi guverner primio sreske kapetane i predsjednike opština i da je posjetio mitropolita, kao i da u opštini Njeguši nema ni jednog muškog stanovnika.
Jedino "Glas Crnogorca" od 7. avgusta (broj 77) na drugoj strani izgleda da se bavi dramatičnom realnošću vremena kad je izlazio, objavljivanjem prijetnje - doduše samo u jednoj kolumni - u Proglasu broj 105 od 14. februara 1942 "Vrhovnog komandanta" u kome su sadržane "Norme za crnogorsku populaciju u smislu kivičnih djela i javnog reda i mira". Predviđena je smrtna kazna za prestupe devastacije, pljačke, pokolja, ustanka, organizovanja subverzivnih udruženja, povrede javne bezbjednosti i nanošenje štete na putevima ili sredstvima komunikacije, ugrožavanje vojnika i organizovanje oružanih formacija, "kao i uspostavljanje nasilne diktature (sic!) jedne društvene klase nad drugom".
Sa 79. brojem od 13. septembra 1943. "Glas Crnogorca" postaje, prema podnaslovu, "Ratni list za sve italijanske trupe koje se nalaze u Crnoj Gori", distribuira se "samo trupama, besplatno", i izvinjava se pretplatnicima i ranijim čitaocima, "sobzirom na situaciju". Na prednjoj strani samo jednog lista od kog se sastoji novina, ističe se kraljev Proglas koji, između ostalog, potvrđuje: "... prihvatio sam zahtjeve za primirje... preselio sam se na drugu tačku svete i slobodne grude moje Otadžbine". Narednim, osamdesetim brojem, "Glas" definitivno prestaje da izlazi.

Želja

Potpisnik teksta vjeruje u kulturu čak i kao instrument političkih i socijalnih napora. Kultura i akcija, militantna kultura, riječju. U takvoj ideološkoj perspektivi želimo da Crna Gora što prije povrati svoju nezavisnost i sa jednakim počastima sjedi u društvu slobodnih i suverenih zemalja. To proističe iz njene istorije, proističe iz neosporivog principa pravde zbog načina na koji je nezavisnost bila ubijena.
Princip slobode naroda, međunarodno proklamovan, važi za sve ili ni za koga. Bilo bi dobro da Evropska unija, koja bezrazložno obeshrabruje nezavisnost Crne Gore to osvijesti, kao i Italija koja je toliko vezana za sudbinu prijateljskog crnogorskog naroda. Pozdravljam te, slobodna crnogorska nacijo!