Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Novak ADŽIĆ:
PORTRET DIVIZIJARA MILUTINA VUČINIĆA (1869 - 1922)




Milutin Mijajlov Vučinić, divizijar, ministar i predsjednik crnogorske Vlade u egzilu paradigma je borbe za pravo, čast, slobodu i nezavisnost svoje zemlje - o životnom putu proslavljenog crnogorskog vojskovođe piše istoričar države i prava Novak Adžić

Knjaz Nikola I Petrović Njegoš ga je zbog zasluga 1909. proizveo u čin divizijara crnogorske vojske

Milutin Vučinić je sin poznatog crnogorskog brigadira Mijajla Nišina Vučinića. Mijajlo N. Vučinić (1834 -1910) bio je crnogorski perjanik, koji se svojim junaštvom i lojalnošću domovini Crnoj Gori istakao još u vrijeme vladavine knjaza Danila Petrovića Njegoša. Mijajlo N. Vučinić je u Veljem ratu 1876 - 1878. godine bio komandant Piperskog bataljona crnogorske vojske. Potom je postao brigadir crnogorske vojske. Knjaz Nikola I Petrović Njegoš ga 1909. godine, zbog postignutih zasluga unapređuje u čin divizijara crnogorske vojske. Bio je u rangu komandanta divizije. Mijajlo Vučinić je, uz ostalo, bio i predsjednik crnogorskog Velikog vojnog suda za suđenje okrivljenima za anarhističke zločine u Kolašinskom procesu 1909. godine. Vojvoda Mijajlo Vučinić imao je dva brata: Puka Vučinića i Vula Vučinića (čiji je sin bio advokat i jedan od prvaka Crnogorke stranke - federalista -Dušan Vučinić) i dvije setre. Vojvoda Mijajlo N. Vučinić bio je oženjen Maricom Marković iz Pipera. Sinovi vojvode Mijajla Vučinića bili su: Đuro Vučinić (oženjen Anđom Đukanović), Milutin Vučinić (oženjen Marijom Plamenac), Miloš Vučinić (oženjen Anom Martinović, sestrom divizijara Mitra Martinovića), Jovan Vučinić (oženjen Rumicom Vukotić, sestrom divizijara serdara Janka Vukotića) i Nikica Vučinić (umro mlad). Kćeri vojvode Mijajla Vučinića bile su: Vidna Vučinić (udata za Boška Grujovića iz Pipera), Mila Vučinić, udata za sina popa Radovana Markovića iz Pipera) i Stane Vučinić (koja je bila udata za vojvodu Steva Vukotića - brata kraljice Milene i protivnika kralja Nikole I Petrovića Njegoša - jednog od glavnih organizatora tzv. Podgoričke skupštine novembra 1918. godine, člana njenog “Izvršnog narodnog odbora” i podržavalac tada sprovedene srpske okupacije i aneksije Crne Gore).
Milutin Vučinić je rođen 12. aprila 1869. godine u mjestu Gornji Rogami u Piperima, a umro je u izgnanstvu, 31. avgusta/ 14. septembra 1922. godine u Rimu. Završio je visoku vojnu školu u Italiji. U Prvom balkanskom ratu komandovao je Spuškom brigadom koja je bila u okviru Zetskog odreda crnogorske vojske kojim je komandovao sin kralja Nikole I Petrovića Njegoša, generalisumus knjaz Danilo Petrović. Poslije toga je postao brigadir (general) crnogorske vojske. Pod njegovom komandom formacije crnogorske vojske zauzele su Bardanjolt, poslije kojega je posjednut i Skadar. Bio je komandant Prve mješovite brigade od četiri bataljona, koja je vršila operacije na frontu rijeke Kiri do podnožja Velikog Bardanjolta širine oko 3 kilometra. U Drugom balkanskom ratu 1913. godine, kojeg je Crna Gora vodila u znak solidarnosti sa Srbijom u ratu protiv Bugarske, brigadir Milutin Vučinić bio je komandant crnogorskih vojnih formacija u borbama na Govedarniku i Duličkim visovima. Crnogorski "Dečanski odred" pod zapovjedništvom serdara - divizijara Janka Vukotića, sastavljen je bio od četiri brigade. On se, od 16. juna 1913. godine, u Skoplju, počeo mobilisati i okupljati pod nazivom "Crnogorska divizija". Četvrta brigada, koja se nalazila u sastavu "Crnogorske dizivije", bila je pod komandom brigadira Milutina Vučinića.
U Drugom balkanskom ratu (1913) bugarska vojska na frontovima je trpjela poraze, tako da je njena Vrhovna komanda bila prinuđena da zatraži primirje. Pregovori o miru počeli su u Bukureštu 13. jula 1913. godine. Delegat Kraljevine Crne Gore na tim pregovorima bio je serdar divizijar Janko Vukotić. U njegovom odsustvu komandu nad crnogorskim "Dečanskim odredom" preuzeo je brigadir Milutin Vučinić. Mir u Bukureštu zaključen je 28. jula 1913. godine. Drugi balkanski rat se završio pobjedom saveznika Srbije, Crne Gore, Grčke i Rumunije protiv Bugarske. I u Drugom balkanskom ratu Milutin Vučinić se istakao kao uspješan vojskovođa. Prvi svjetski rat 1914. godine, dočekuje kao divizijar crnogorske vojske (najviši rang u oficirskim činovima). Kao komandant Treće divizije Milutin Vučinić ratuje na hercegovačkom frontu, a zatim kraće vrijeme i na sandžačkom ratištu. Sredinom 1916. godine, u vrijeme austro - ugarske okupacije Crne Gore, interniran je u zarobljenički logor Karlštajn. Povodom smrti knjaza Mirka Petrovića, srednjeg sina kralja Nikole, koji je umro u jednom sanatorijumu kod Beča 3. marta 1918. godine, među potpisnicima telegrama saučešća kralju Nikoli, kojeg su poslali crnogorski internirci iz Karlštajna u Austriji, nalazi se i njegovo ime.

Na Podgoričkoj skupštini je traženo da se ćivot svetog Petra izbaci iz manastira i javno spali

U konfinaciji general Milutin Vučinić ostaje do kraja 1918. godine. Poslije oslobođenja iz logora, po naređenju srpske Vrhovne komande nije mu dozvoljen povratak u Crnu Goru. Zadržan je prisilno u Sarajevu do završetka rada tzv. Podgoričke skupštine.
Brojni su podaci, u zvaničnim dokumentima, koji kazuju da je Vrhovna vojna komanda srpske vojske izdavala naredbe svojim komandama sa sjedištem u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, da preduzmu mjere i izvršavaju konkretna činjenja kojima će zadržavati internirce iz Crne Gore, koji su se vraćali iz austro - ugarskih logora, kako ne bi došli u Crnu Goru "dok se pitanje ujedinjenja ne riješi". Naredbe, raspisi i uputstva o tome nalaze se u fondu dokumenata Vrhovne vojne komande srpske vojske.
Ilustrativno navodim sljedeće podatke iz te dokumentacije.
Načelnik Vrhovne komande, vojvoda Živojin Mišić, naredio je 16. novembra, komandantu II armije, vojvodi Stepi Stepanoviću, da generalu Radomiru Vešoviću "omete ulazak u Crnu Goru". Naredio je i delegatu Vrhovne komande u Zagrebu, potpukovniku Simiću, da tako postupi prema vojvodi Đuru Petroviću i brigadiru Milutinu Vučiniću, i da se “crnogorske čete ni u kom slučaju ne šalju u Crnu Goru”.
Na osnovu tih naredbi, u Bosanskom Brodu zadržani su: generali Radomir Vešović, Jovan Bećir i Jakov Jovanović, majori St. Radović, Radovan Radović, Živko Nikčević i Vlado Vrbica, barjaktari Marko Popović i Marko Matrinović”, piše akademik Mijat Šuković u knjizi “Podgorička Skupština 1918. godine”.
Na II redovnoj sjednici održanoj u Podgorici 13/26. novembra 1918. godine "Srpska Velika Narodna Skupština u Crnoj Gori" odlučila je:
1. Da se kralj Nikola I Petrović Njegoš i njegova dinastija zbace s crnogorskog prijestola;
2. Da se Crna Gora sa bratskom Srbijom ujedini u jednu jedinu državu pod dinastijom Karađorđevića, te tako ujedinjena stupi u zajedničku otadžbinu troimenog naroda Srba, Hrvata i Sloveneca.
3. Da se izabere Izvršni Narodni Odbor od pet lica, koji će rukovoditi poslovima, dok se ujedinjenje Srbije i Crne Gore ne privede kraju; i
4. Da se o ovoj skupštinskoj odluci izvijesti bivši kralj Crne Gore Nikola Petrović, vlada Kraljevine Srbije, prijateljske Sporazumne Sile i sve neutralne države".
Ovu odluku tzv. Podgoričke skupštine prihvatilo je 165 lica, koji nijesu imali status poslanika, niti ika-kvo pravo da odlučuju o sudbini crnogorske države i dinastije. A izbori za tzv. Podgoričku skupšinu, nijesu bili ni po Ustavu Crne Gore, ni po važećem crnogorskom Zakonu o izboru narodnih poslanika, nego po pravilima, koje su u Beranama u ime samozvanog "Centralnog izvršnog odbora za ujedinjenje Srbije i Crne Gore" propisali Svetozar Tomić, Petar Kosović, Janko Spasojević i Milisav Raičević. "Time je organizovano politički i pravno nasilnički pogažen tada važeći Crnogorski zakon o izboru narodnijeh poslanika".
Diplomatski odnosi Kraljevine Srbije i Kraljevine Crne Gore prekinuti su ubrzo poslije odluka nelegalne i nelegitimne tzv. Podgoričke skupštine od 26. novembra 1918. godine, kojima je Crna Gora pripojena, prisajedinjena Srbiji. Dva dana nakon proglašenja prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, tzv. Podgorička skupština je 15/28. novembra 1918. godine izabrala Izvršni odbor, kao privremeno upravno tijelo koje bi trebalo da vrši civilnu vlast u Crnoj Gori dok se posao pripajanja Crne Gore ne dovede do kraja. Za članove tzv. Izvršnog narodnog odbora, koji je sebi prisvojio mandat Vlade, izabrani su: vojvoda Stevo Vukotić, Marko Daković, Spasoje Piletić, Risto Jojić i Lazar Damjanović.
U ovom kontekstu relevantno je ukazati i na sljedeće fakte. Naime, po izvršenoj srpskoj okupaciji i aneksiji Crne Gore 1918. godine, novouspostavljene vlasti su odlučile da ospore, oduzmu i ukinu individualna i kolektivna, ljudska, građanska, politička, ekonomska, socijalna, kulturna i nacionalna prava Crnogoraca. Sa pozicije hegemonije državne sile militarnim putem je odlučeno da više nema Crne Gore kao države (čak ni kao geografskog pojma) i da ne bude Crnogoraca kao etnosa i nacije. Na sceni je bila politika režima krvi i ognja i pretvaranja Crne Gore u pepeo i groblja. Sprovođen je, dakle, okrutnim metodama, projekat nacionalnog ugnjetavanja i pokoravanja crnogorskog naroda.
Na tzv. Podgoričkoj skupštini njeni delegati predlagali su i to da se sruši Cetinjski manastir, da se iz njega izbaci i javno spali ćivot svetog Petra Cetinjskog.

Crnogorski izrodi skinuli su slavnu zastavu sa Dvora, izgazili je i uprljali urinom i izmetom

Na tzv. Podgoričkoj skupštini ukinute su crnogorska nezavisnost i sloboda, svrgnuta je nasilno dinastija Petrović Njegoš i kralj Nikola s prijestola Crne Gore, konfiskovana im je imovina, da bi potom slavna crnogorska zastava bila skinuta sa cetinjskog Dvora, zgažena i ljudskim urinom i izmetom uprljana na mjestu đe je bio izvezen monogram crnogorskog suverena kralja Nikole I Petrovića Njegoša. To je okupacionom srpskom pukovniku, docnijem generalu Dragutinu Milutinoviću, komandantu Jadranskih trupa, rekao i crnogorski kapetan sa Čeva, poznati patriota i ustanik Đuro Drašković, saopštivši mu da su to uradili crnogorski izrodi. General Dragutin Milutinović je to naveo u svojoj memoarskoj građi.
Crnogorsku zastavu poštovala je Otomanska imperija, sa kojom je Crna Gora vjekovima bila u ratnom konfliktu. Turci je nikada nijesu skrnavili iako se radilo o barjaku neprijatelja. Crnogorsku zastavu je u vrijeme okupacije 1916 - 1918 godine, Austro - Ugarska iz rojalističkog pijeteta i obzira ostavila nedirnutu. Kad je 1941. godine Italija okupirala Crnu Goru ispoštovala je crnogorsku zastavu. Iako je bila okupator, nije joj palo na um da vrijeđa, skrnavi ili ponižava crnogorski državni i nacionalni barjak. Kad je italijanska okupacija Crne Gore u Drugom svjetskom ratu, zamijenjena njemačkom, takođe crnogorska zastava nije skrnavljena. Elem, jedino je crnogorska zastava stradala 1918. godine.
Pod vladavinom dinastije Karađorđevića u Crnoj Gori, od 1918. do 1941. godine, nad crnogorskim narodom i građanima Crne Gore organi vlasti počinili su brojne zločine. Vršena su masovna hapšenja, politička ubistva i teror nad narodom. Crnogorski oficiri su osamareni vođeni kroz varoši, spaljivane su majke s đecom, sahranjeni Crnogorci su ekshumirani da bi mrtvi od strane vojske i žandarmerije bili strijeljani, dok je zabrana sahranjivanja na grobljima poginulih crnogorskih ustanika bila masovna pojava. Crnogorski građani su moreni građu, a sveštenicima crnogorskim bilo je zabranjeno da vrše vjersku službu i da pričešćuju narod ako ne polože zakletvu kralju Petru Karađorđeviću. Invalidima i ratnim udovicama nijesu priznavane penzije i invalidnine, ili su im oduzimane, ako nijesu položile zakletvu kralju Srbije. Zabranjeno je bilo nošenje crnogorske kape i narodne nošnje, porušeni su brojni istorijski i kulturni spomenici, poput obeliska velikom vojvodi Mirku Petroviću, ocu kralja Nikole, srušena je Njegoševa kapela na Lovćenu, vezivana je stoka za Dvorac kralja Nikole na Cetinju i bačane su bombe na taj dvorac, posječen je stari istorijski brijest ispred Biljarde na Cetinju, skinuto je s Cetinjskog manastira staro zvono Ivana Crnojevića i pretopljeno da bi od njega bile izlivene mesingane kvake za vile bogataša, nelegitimno i nezakonito je ukinuta autokefalna Crnogorska pravoslavna crkva u postupku koji je trajao od 1918. do 1922. godine. U Cetinjskom dvoru od aprila 1919. godine pa nadalje, raširio se i raskomodio, zaposjeo ga je i koristio kao svoju rezidenciju, povjerenik beogradske vlade za Crnu Goru, odnosno, okupacioni civilni guverner u Crnoj Gori radikal Ivan Lola Pavićević. Vojni okupacioni guverneri u Crnoj Gori postali su tada generali, najprije Aleksandar Stojičić, a potom i Milorad Mihailović. Sva faktička vlast, vojna i civilna, bila je u rukama srpskih trupa i činovnika. Nakon sprovedene militarne okupacije Crne Gore 1918. godine, srpske oružane snage su zauzele i objekte koje su bili pod nadležnošću i upravom Crnogorske pravoslavne crkve i državnih organa Crne Gore. Njegoševa rezidencija na Cetinju, istorijska "Biljarda", u kojoj je stolovao i knjaz Danilo Petrović Njegoš i u kojoj je bilo sjedište Crnogorskog senata, degradirana je ili ponižena toliko da je služila nekoliko godina za smještaj srpske artiljerije. Čak i kad je 1921. godine Bogoslovija otvorena u Biljardi na Cetinju, njeno istočno dvorište sa okolnim zgradama služilo je za potrebe okupacione artiljerije. Crkvenu imovinu i zgrade, srpska vojska je, od 1918. godine, iskorišćavala bez ikakve nadoknade. Zgrade diplomatskih predstavništava (poslanstava, legacija) stranih država, koje su postojale na Cetinju u doba nezavisne Knjaževine i Kraljevine Crne Gore, po okupaciji i aneksiji Crne Gore od 1918. godine, korišćene su i upotrebljavane na takav način i sa tom svrhom da se poništi i unizi crnogorska diplomatska istorija i tradicija odnosa koje je Crna Gora imala, održavala i razvijala sa brojnim evropskim i vanevropskim velesilama i državama.

Jovan Plamenac: Naša je deviza vaspostaviti Crnu Goru sa svim njenim suverenim atributima

Ministar crnogorske izbjegličke Vlade Milo Vujović, u jednom pismu italijanskom ministru Sidniju Soninu, koji govori o stanju u Crnoj Gori iz Brindizija 28. novembra 1918. godine, navodi kako su srpske vlasti hapsile ugledne ljude iz Podgorice, da je srpska patrola u Podgorici lišila slobode Jovana S. Plamenca, kako su batinale mitropolita Mitrofana Bana i maltretirale dr Sekulu Drljevića, kako su internirale poznate ličnosti, kao što su vojvoda divizijar Đuro Petrović i brigadir Milutin Vučinić u Trebinje itd.
Po oslobođenju iz zarobljeništva, srpske vlasti sprječavale su povratak u zemlju mnogim uglednim Crnogorcima koji su se protivili aneksiji Crne Gore Srbiji. Zato su vojvodu Đura Petrovića, generala Milutina M. Vučinića, brigadira Jova Bećira i još neke crnogorske oficire zadržali u Mostaru, ne dozvolivši im povratak u Crnu Goru dok se čin pripajanja Crne Gore Srbiji ne završi.
Iz internacije su se početkom decembra 1918. godine vratili vojvoda Đ.Petrović, divizijar M.Vučinić i drugi Crnogorci. Oni su stigli u Kotor, odakle su su se prebacili u unutrašnjost zemlje, povezujući se sa pristalicama crnogorske nezavisnosti i njene dinastije. Oni spadaju u krug vodećih ljudi organizatora Božićnog ustanka crnogorskog naroda, koji je otpočeo 24. decembra 1918, odnosno, 6. januara 1919. godine.
General Milutin M.Vučinić bio je crnogorski suverenista i rojalista. Kao čovjek i oficir ustao je u odbranu institucija pravnog poretka i poličkog sistema Kraljevine Crne Gore. Izgarao je kao oficir i političar sa ciljem da spriječi uništenje državnog integriteta i međunarodnog subjektiviteta crnogorske države, odnosno, da osujeti velikosrpsku politiku nacionalnog porobljavanja i asimilacije Crnogoraca.
U vezi s tim treba reći i ovo: istorijska je istina da je politički i ustanički, komitski pokret 1918. godine za obnavljanje crnogorske državne nezavisnosti i za stvaranje jugoslovenske konfederacije u kojoj će Crna Gora biti ravnopravan subjekt, član i partner, imao većinsku podršku kod crnogorskog naroda, ali da je on izgubio rat zbog premoći okupacione oružane sile Kraljevine Srbije i spoljnjeg faktora, odnosno, velikih sila, dominantno Francuske, ali indirektno i drugih saveznika, koji su prepustili Crnu Goru na milost i nemilost beogradskom osvajaču. U pismu crnogorskom komandiru Petru Gvozdenoviću (jednom od glavnih organizatora i učesnika Božićnog ustanka crnogorskog naroda na području Katunske nahije i Cetinja i bratu od strica generala dr Anta Gvozdenovića, crnogorskog izvanrednog poslanika i opunomoćenog ministra u SAD), politički vođa ustanka i kasniji crnogorski premijer u egzilu Jovan Simonov Plamenac je 31. (18.) decembra naveo suštinu političke i ustaničke borbe crnogorskih "zelenaša", komita i emigranata. U tome pismu Jovan S. Plamenac navodi: "Naša je deviza: Vaspostava Crne Gore sa svim njenim suverenim atributima pa sljedstveno tome i narodno samoopredjeljenje prema postojećem crnogorskom ustavu i parlamentarnim principima"
To je bila suštinska parola crnogorskih ustanika (čije su puške zagrmjele 24. XII 1918 / 6. I 1919. na okupacione trupe i domaće izrode) koji su se borili s pokličem "Za pravo, čast i slobodu Crne Gore". Crnogorski "zelenaši" su bili protivnici bezuslovnog pripajanja Crne Gore Srbiji, koje se dogodilo na tzv. Podgoričkoj skupštini. Crnogorski zelenaši su se zalagali za ujedinjenje južnoslovenskih naroda i zemalja na konfederalnim principima, odnosno, na osnovama saveza nezavisnih i ravnopravnih zemalja. Suštinu njihovog političkog angažmana (koja je kasnije prihvaćena u nešto izmijenje-noj formi i drugačijim okolnostima) izrazio je kralj Nikola u "Proglasu Jugoslovenima", upućenom iz progonstva, iz Nejia na Seni kod Pariza 7/20. oktobra 1918. godine, kada je, pored ostalog, naveo i ovo: "Braćo, sa najvišim zanosom, radošću i oduševljenjem danas svečano izjavljujem da želim - a uvjeren sam da istu želju ima i sav moj vjerni narod u Crnoj Gori - da i naša mila Crna Gora bude sastavni dio Jugoslavije, da časno uđe u jugoslovensku zajednicu, kao što je časno i do kraja za nju ratovala i stradala. Želim, da se složimo i bratski uredimo u jugoslovensku konf-ederaciju, u kojoj će svak sačuvati svoja prava, svoju vjeru, uredbe i običaje, u kojoj niko neće smjeti na-metati prvijenstvo, već svi da budemo jednaki u čednim njedrima majke Jugoslavije, te da svak bratski i složno radi na njenu napretku i veličini u društvu slobodnih i prosvijećih naroda".

Po planu Vučinić bi sa Piperima, Lješkopoljcima i Zećanima oslobodio Podgoricu i nastavio dalje

Dakle, u vrijeme stvaranja Kraljevine SHS crnogorski Dvor, Vlada i njihove mnogobrojne pristalice u Crnoj Gori zalagali su se za stvaranje Jugoslavije na principima saveza suverenih država (konfederacije) i tražili su vaspostavljanje Crne Gore kao države, kao i garantovanje prava crnogorskom narodu da se slobodno izjasni o državno - pravnom statusu Crne Gore u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima. Kad je postalo očigledno da od takvog jugoslovenkog ujedinjenja nema ništa, crnogorski Dvor, Vlada, crnogorski ustanici i komiti, gerilci i crnogorski emigranti borili su se političkim i diplomatskim, ali i oružanim sredstvima za nezavisnu Crnu Goru. Takvu političku doktrinu zastupao je i divizijar Milutin M. Vučinić. Poslije, u Kraljevini SHS / Kraljevini Jugoslaviji su crnogorski federalisti (kad je Vidovdanskim ustavom unitarizam i centralizam odnio pobjedu) parlamentarnom, politčkom borbom tražili da se poštuje Crna Gora, odnosno, da se unitarna država iz temelja preuredi i da postane federalna država u kojoj će Crna Gora imati svoju posebnost i autonomiju kao njena ravnopravna federalna jedinica ili članica. Ali, tokom postojanja Kraljevine SHS/Kraljevine Jugoslavije, crnogorski federalisti se, u periodu od 1921. do 1941. godine, za to nijesu uspjeli izboriti.
Da se vratim pitanju organizovanja i izbijanja Božićnog ustanka crnogorskog naroda 24. XII 1918/ 6. I 1919. godine i učešća u njemu divizijara Milutina M. Vučinića. "Neki od vođa zelenaša na Cetinju bili su odlučili da dignu ustanak još krajem novembra i početkom decembra mjeseca, ali su ih od toga odvratili vojvoda Đuro Petrović i brigadir Milutin Vučinić. Ova dvojica su bili u internaciji i nijesu se odmah vratili u Crnu Goru, već su na povratku bili zadržani u Sarajevu, dok Podgorička skupština ne svrši svoj posao. Pošto su se vratili u Crnu Goru došli su i na Cetinje, i sastali se sa vođama zelenaša. Razgovarali su i o ustanku, koji su izvjesni cetinjski zelenaši, kako je već rečeno, htjeli da podignu još u novembru, ali su oni od njih zahtijevali da ne preduzimaju ništa dok oni ne sprovedu organizaciju u svojim karajevima" - tvrdi dr Dimitrije - Dimo Vujović u knjizi "Ujedinjenje Crne Gore i Srbije 1918" prema izjavi Petra Lompara, crnogorskog komandira i jednog od organizatora ustanka.
U jednom pismu koje je upućeno sa Njeguša 1. decembra 1918. godine kapetanu Đuru Draškoviću sa Čeva i kapetanu Dušanu Vukoviću iz Prediša (Bjelice) stoji da su ustanici odložili podizanje ustanka za određeno vrijeme "dokle vojvoda Đuro Petrović i brigadir Vučinić provedu organizaciju u svojim mjestima", kaže se, između ostalog, u tome aktu.
Vrativši se iz zarobljeništva u Crnu Goru, divizijar Milutin Mijajlov Vučinić bio je jedan od organizatora Božićnog ustanka crnogorskog naroda 21. XII 1918. godine. On je intenzivno bio uključen u prepisku i komunikaciju koja se tih dana živo odvijala između ustaničkih vođa. U pismu kapetana crnogorske vojske Jovana B. Vujovića, upućenom iz župe Dobrske 18. XII 1918. godine komandiru Đuru Šoću navodi se, pored ostalog u vezi sa organizacijom i pripremama ustanka, i to da general Milutin Vučinić “nema snage da može zauzeti Podgoricu i održati je bez naše pomoći, jer veli, da nema više vojske od 2 - 3 stotine Pipera i do stotine Rovčana sa Ivanom Bulatovićem”.
U pismu popa Steva Drecuna mitropolitu Mitrofanu Banu, upućenom sa Ljubotinja 18. XII 1918. godine, u kojemu ga obavještava o pripremi ustanka, kaže se i ovo: "Glavni vođe pokreta su: Jovan Plamenac, vojvoda Đuro Petrović i Milutin Vučinić. Većina naroda izgleda da je nezadovoljna sa odlukom Podgoričke skupštine, zato što je Crna Gora pripojena Srbiji, a nije kao zasebna jedinica ušla u Jugoslovensku zajednicu. Kako čujem većina naroda po svim plemenima pridobivena je za pokret". To pismo je Mitrofan Ban primio i predao ga okupacionom komandantu "Jadranskih trupa" generalu Dragutinu Milutinoviću.
Jovan S. Plamenac je sastavio i pripremio plan o podizanju ustanka kojeg je, prema određenim izvorima i podacima, dostavio italijanskom novinaru, publicisti i agentu Đovani Baldačiju s upustvima da ga dostavi Crnogorskoj Vladi koja se nalazila u egzilu u Nejiu na Seni kod Pariza. Prema tome planu, koji je sadržavao 6 tačaka, a kojeg u originalu u manuskriptu nijesam uspio pronaći, u tački 2 govori se o obavezama generala Milutina Vučinića ovako: "General Milutin Vučinić, na čelu trupa iz Pipera, Lješkopolja i Zete napašće Podgoricu i poći će ka Cetinju, prelazeći preko Lješanske nahije. Njegove trupe sastaće se sa trupama vojvode Đura Petrovića između Čeva i Lješanske nahije".

Uoči ustanka okupaciona vlast hapsi organizatore za grad Podgoricu i sprovodi ih u zatvor Jusovača

Pored generala Vučinića na prostoru Podgorice glavni organizatori ustanka bili su brigadir Andrija Raičević, major Pero Vuković, kapetan Božina Bašović, te poručnici Marko Šušović, Blažo Vukašinović, Tomaš Grujović, Panto Savović, Radovan Savović i drugi oficiri i činovnici. Uoči izbijanja ustanka, neposredno pred početak oružanih sukoba, general Milutin M. Vučinić, brigadir Andrija Raičević, te Stanko Marković, Miloš Vučinić i još nekolicina crnogorskih oficira i činovnika, prilikom zasijedanja na Veljem brdu oko podizanja ustanka, kojemu je predsjedavao general Vučinić, uhapšeni su od strane okupacionih vlasti zato što je jedan od učesnika tog zbora izdao cijelu stvar. Sprovedeni su u zatvor Jusovača u Podgorici. Vlasti su namjeravale da ih strijeljaju, ali to se nije dogodilo zato što je u spašavanju pomogao komandir straže Savo Burzan. Zahvaljujući njemu zatvorenici su uspjeli da organizuju bjekstvo i da se preko Gruda i Klimenta domognu obale i da se brodovima prebace na italijansko tlo u Gaetu. Toj grupi crnogorskih patriota koji su pobjegli iz zatvora prilikom odlaska u egzil priključio se na Ćemovskom polju i komandir Blažo Marković i zajedno s njima krenuo na izgnanički patnički put. General Milutin Vučinić i grupa od 19 (devetnaest) crnogorskih prvaka uspijevaju da pobjegnu iz podgoričkog zatvora sa stražarima koji su ih čuvali. Pošlo im je za rukom da izbjegnu potjere koje su za njima organizovane i vršene. Izbjegli su za San đovani di Medua, odakle su se, preko mora, prebacili u Italiju, koja je postala stjecište crnogorskih emigranata.
Jedan od glavnih aneksionista i politički eksponent novouspostavljenog okupacionog režima, koji je sa sobom donio vatru i krv, učesnik tzv. Podgoričke skupštine i jedan od rukovodilaca u njenom civilnom organu vlasti tzv. Izvršnom narodnom odboru - Risto Jojić izvijestio je u jednom telegramu upravo taj Odbor o uspjelom bjekstvu iz podgoričkog zatvora crnogorskog generala Milutina Vučinića i njegovih saboraca. U tome telegramu, naime, Risto Jojić piše:
"Četvorica od uhapšenih, Stanko Marković, Miloš Vučinić, Milutin Vučinić i Andrija Raičević pobjegli su jutros oko 3 i po sata iz kuće u kojoj su bili privremeno pritvoreni, zajedno sa stražom koja ih je čuvala, a koja je bila sastavljena od žandarmerije. Ostali su jutros smješteni u donja odjeljenja monopola pod sigurnom stražom sastavljenom od vojnika i pod komandom pouzdana vodnika. Za bjeguncima su odmah po bjekstvu poslata odjeljenja vojske, a prema do sad dobivenim izvještajima izgleda da su uspjeli da pobjegnu preko Gruda u Klimente. Mislim da treba objaviti vlastima u svim pograničnim okruzima. Poslati su u pogranične krajeve Albanije pouzdani ljudi, naši Arnauti, sa zadatkom da ih preko svojih agenata prate i po mogućnosti pohvataju ili pobiju. Mislim da otud treba o ovome izvijestiti francusku vojnu vlast u Skadru, kako bi imala od naše strane instrukcije, ako bi bjegunci eventualno pokušali da se preko Skadra dočepaju italijanskih vojnih vlasti. O ovome je izviješten povjerljivo i naš izaslanik u Plavu G. Božović - Jojić".
Međutim, namjera i akcija organa vlasti oko njihovog hvatanja ili pogubljenja bila je uzaludna. Nije dala nikakav rezuiltat. Pomenuti crnogorski patrioti uspjeli su da umaknu potjerama i da se prebace na italijansko tlo. Zastupnik komandanta mjesta Virpazar poručnik Petar Ostojić, u povjerljivoj depeši, br. 25, od 31. januara 1919. godine izvještava Komandanta "Jadranskih trupa" na Cetinju i navodi da je francuski general Franše Depere "u Skadru pozivao Jovana Plamenca da mu se prijavi sa društvom i stavi pod francusku zaštitu, ali se ovaj nije odazvao već još danas namjerava iz Medove otputovati za Brindizi. Njegovu grupu uvećali su nekoliko odbjeglica, među kojima je i brigadir Vučinić", navodi u tome raportu poručnik Ostojić.
Neki od istaknutih vođa crnogorskog ustanka, kao Jovan S. Plamenac i divizijar Milutin Vučinić i brojni drugi, uspjeli su da se, nakon sloma ustanka, prebace na italijansko tlo. Oni su stigli u mjesto Kava u okolini Rima, đe su se počeli okupljati i organizovati crnogorski egzilanti, koji su izbjegli iz Crne Gore, ali i oni koji su pušteni iz zarobljeničkih logora u Austro - Ugarskoj. Na zboru na kojemu je prisustvovalo oko 200 Crnogoraca, održanom u selu Kava kod Rima 6. februara 1919. godine, održao je govor Jovan S. Plamenac.

Plamenac je naveo da su Srbijanci počinili krajnja varvarstva nad crnogorskim narodom

U tome govoru Jovan S. Plamenac je, između ostalog, naveo kako će Srbijanci "da nam oduzmu petovjekovnu tekovinu i da su oni počinili krajnja varvarstva jadnom i bijednom Crnogorskom narodu, koji je danas imao da poživi iz trogodišnjeg ropstva, i da su poubijali naše znamenite ljude, našu braću, roditelje, žene, djecu prilikom njihovog ulaska sa Francuzima 1918. godine u Crnu Goru"...
Znate li da je utekao iz Crne Gore brigadir Milutin Vučinić koji nije mogao da gleda nepravdu od Srba nad bijednim crnogorskim narodom. Braćo Crnogorci, cio narod mene je ispratio i predao mi Božju amanet, da Vam kažem pozdrave njegove, koje ću kazati u Parlamentu pred pretsjednikom Konferencije mira Vudro Vilsonom, koji nam je zagrantovao samostalnu krunu Crne Gore, koju će i dalje imat kralj Nikola na glavi na čelu crnogorskog naroda", navodi, uz ostalo, Jovan S. Plamenac u pomenutom svom govoru. (Vidjeti o tome: Okružno Načelstvo Cetinje, br. 2130, Cetinje, 7. III 1919. godine- Komandi Zetske divizijske oblasti Cetinje).
U tome aktu okružni načelnik Ljubomir Glomazić dostavlja Komandi Zetske divizijske oblasti prijepis (vjeran originalu) govora Jovana Plamenca u Rimu od 6. II 1919. godine. Vidjeti o tome i: dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom I, Bar, 1997, dok. br. 164, str. 260-261-262).
Od strane kralja Nikole I Petrovića Njegoša pozvani su Jovan S. Plamenac i Milutin M. Vučinić da dođu hitno u Pariz, đe je bilo sjedište crnogorskog Dvora i Vlade u egzilu, što su oni i učinjeli. Naime, iz Italije Jovan S. Plamenac, Milutin M. Vučinić i Jovo Popović izrazili su spremnost da pođu u Pariz, đe je bilo oficijelno sjedište crnogorskog Dvora i Vlade. Nakon određenih peripetija i odlaganja, francuska ambasada u Rimu je izdala vize za Jovana S. Plamenca i divizijara Milutina M. Vučinića, pa su oni 13. februara 1919. godine otputovali za Pariz. Kad su u Pariz stigli Jovan S. Plamenac, Milutin Vučinić Petar (Pero) Vučković i Vladimir Popović otišli su u Neji u Dom Kraljevske crnogorske Vlade i sa ministrima Nikom Hajdukovićem i dr Perom Đ. Šoćem razgovarali o Božićnjem ustanku i situaciji u Crnoj Gori i drugim temama i pitanjima. (Vidjeti o tome i: Nikola Niko Hajduković, “Memoari, Podgorica, 2000, str. 479). Nekoliko dana potom formiraće se nova crnogorska izgnanička vlada, u kojoj će resor ministra vojnog preuzeti divizijar Milutin M. Vučinić.
Iz Pariza je, potom, sada već kao ministar vojni, general Milutin M. Vučinić naredio brigadiru Andriji Raičeviću da sa grupom izbjeglica crnogorskih u Italiji formira "Komandu crnogorskih trupa", što je i učinjeno. Velika je zasluga generala Vučinića na organizovanju crnogorske izbjegličke vojske u Gaeti i drugim gradovima u Italiji, kao i na zbrinjavanju crnogorskih izbjeglica. Crnogorskim patriotima, oficirima i vojnicima, učesnicima Božićnog ustanka 1919. godine, koji su izbjegli u inostranstvo zbog terora kojeg su sprovodile srpske trupe u Crnoj Gori, general Milutin Vučinić za postignute zasluge donosio je akte kojima su oni unapređivani što se tiče njihovih vojnih činova. Tako je general Milutin M. Vučinić, u svojstvu ministra vojnog u crnogorskoj Vladi u egzilu, 17. maja 1919. godine izdao je rješenje kojeg je dostavio Komandantu Crnogorskih trupa u Gaeti brigadiru Andriji Raičeviću. To Vučinićevo rješenje glasi ovako:
"Mojim rješenjem od danas, broj gornji, proizvodim sve kapetane područne vam jedinice u čin komandira, poručnike u čin kapetana, potporučnike u čin poručnika, vodnike u čin potporučnika (za koje pošaljete mi spiskove), desečare u čin vodnika, a redove u čin desečara.
Ovo važi, kako za oficire stojeće vojske, tako i za one narodne vojske, jedni i drugi moraju imati plate i jednaka prava.
Ukaze za odnosne članove podnijeću Njegovom Veličanstvu Kralju.
Za niže činove, izvolite sami izdat dekret svakom pojedinom.
Što se tiče dosadašnjih komandira dobiće treći stepen "DANILOVA ORDENA" - a naknadno, pak, izvršiće se proizvodstva za starije činove, povratkom u Domovinu.
Svi niži činovi, koji ovim ne dobijaju čin potporučnika, odlikovani su medaljom za "HRABROST", kao i svi činovnici građanskog reda.
Ovo rješenje ne važi za sve one činove više i niže koji se nalaze u zatvoru.
Što se tiče unapređenja, ovo će važiti i za sve naše drugove, koji ostaše vjerni Kralju i Domovini, a ne mogaše s nama izaći.
Ministar Vojni, Brigadir Milutin Vučinić" (Akt Ministarstva vojnog crnogorske Vlade, broj. 430- Ministar vojni brigadir Milutin Vučinić- Gospodinu brigadiru Andriji Raičeviću - Gaeta, 17. maj 1919).

Crnogorska Vlada u egzilu položila je zakletvu u hotelu “Meris” u Parizu

Milutin Vučinić je bio nosilac najvećih crnogorskih i drugih priznanja i odlikovanja. Crnogorski suveren kralj Nikola I Petrović Njegoš je dekretom od 4/17. februara 1919. godine obrazovao novu crnogorsku Vladu i imenovao njene članove. Kralj Nikola je tada za predsjednika crnogorske Vlade, njenog ministra spoljnih poslova i ministra unutrašnjih poslova imenovao Jovana S. Plame-nca, za ministra vojnog divizijara Milutina M. Vučinića, za ministra Pravde dr Pera Đ. Šoća, a za ministra prosvjete i crkvenih poslova Pera Vučkovića, dok je za ministra finansija imenovao Mila Vujovića, dok je minitsar poljoprivrede i građevina postao Niko Hajduković. Oni su položili zakletvu pred kraljem Nikolom u hotelu “Meris” u Parizu, uz blagoslov dvorskog sveštenika arhimandrita Leontija Ninkovića (Vidjeti i: “Glas Crnogorca”, god 47, br. 64, 6/19 II 1919. godine i Nikola-Niko Hajduković, “Memoari”, Podgorica, 2000, str. 487). Nekoliko dana po imenovanju ove Vlade, podnio je ostavku ministar Niko Hajduković.
Program nove crnogorske kraljevke vlade objavio je 17. februara 1919. godine “Journal Officel”. Učinio je to i zvanični organ Kraljevine Crne Gore “Glas Crnogorca” u jedanom redakcijskom članku. Zapravo, prioriteti Vlade “odlučne akcije”, kako je nazivana Vlada Jovana S. Plamenca, bili su, prema pisanju “Glasa Crnogorca” ovi:
“1) Borba na život i smrt, za poštovanje suvereniteta Crne Gore. Njeno integralno restauriranje jeste prva posljedica toga.
2) Potpuno skidanje onog lažnog vela od laži i kleveta, kojim zvanična Srbija želi pokriti naše ogromne i nesebične žrtve u ovom ratu. Isto tako, doći do istine, te dokazati da je Crna Gora izdana od zvanične Srbije čak i u onom času kad je, bez ikakvih uslova, plemenito i uzvišeno, sebe prinijela na žrtvu zvanične Srbije.
3) Da se aboliraju nepravde prema Crnoj Gori što se tiče granica, teritorija i slično”.
(“Glas Crnogorca”, god. 47, br. 64. 6/119. II 1919. godine)
Ove fundamentalne programske smjernice crnogorske Vlade u egzilu činile su i kostur političkog angažmana ministra Milutina M. Vučinića. On je smatrao da treba voditi političku borbu za očuvanje nezavisnosti Crne Gore, koja je ugrožena agresijom od strane Srbije. Smatrao je da je restauracja Crne Gore odbrana njenog suvereniteta. Insistirao je na diplomatskoj, političkoj energičnoj akciji kako bi se raskrinkale i razobličile sve laži koje je politika zvanične Srbije izrekla i plasirala na račun i štetu Crne Gore, pogotovo oko njenog držanja u prvom svjetskom ratu. General Milutin M. Vučinić, kompatibilno programu crnogorske Vlade, smatrao je legitimnim teritorijalnu ekspanziju ili proširenje Crne Gore na prostore koje su joj, po njihovom shvatanju, nacionalno i istorijski pripadale, a koje su conditio sine qua non njenog ekonomskog opstanka i razvoja. Tek ako se to, i kad se to postigne, kad, dakle, Crna Gora ostvari svoja prava, narod treba da se izjasni i odluči svojom suverenom voljom, u skladu s crnogorskim Ustavom i zakonima i načelom samoopredjeljenja o svome unutrašnjem političkom ustojstvu i odnosima sa drugim državama.
U okupiranoj Crnoj Gori srpske militarne vlasti i crnogorski renegati su kuću generala Milutina M. Vučinića na Vranjskim njivama kod Podgorice tada opljačkale i zapalile. Učinjele su to regularne srpske oružane formacije, bjelaška omladina i druge militarne grupe predvođene majorom Blažom Božovićem i poručnikom Radojem Ćetkovićem. One su spalile “kuću brigadira Milutina Vučinića i njegove braće i rođaka na Vranjskim Njivama. Jedan đevojka iz te kuće pokušala je da spasi svoju “škrinju” sa đevojačkom opremom, zbog čega je došlo do tuče između nje i Ćetkovića, pri čemu je ovaj, kako se priča, izvukao “deblji kraj”. Poslije ovog slučaja, svi Vučinići, kao i njihovi bližnji koji su bili sposobni za oružje odbjegli su u planine. Nijesu se odmetnuli samo oni nad kojima su represalije već bile izvršene, nego i oni koji su te represalije očekivali zbog solidarnosti sa prvima. Ovo je naročito zapaženo u selu Crnci i Rijeka Piperska” , piše Nikola Tomanov Zec u svojim zabilješkama. (Nikola T. Zec, “Nečuvene represalije bjelaša”, feljton “Monitor”, br. 209, od 21. oktobra 1994, str. 47)
“Glas Crnogorca”, službeni organ Kraljevine Crne Gore, godina izlaska 47, Nej na Seni kod Pariza, br. 76, od 19. avgusta 1919. (po starom kalendaru), odnosno, 1. septembra 1919. godine ( po novom kalendaru) na strani 2 objavljuje u rubrici “KAKO JE U CRNOJ GORI” tekst naslovljen “PALIKUĆE”.

Srpska vlast se bojala generala Vešovića jer je iza sebe imao polovinu Vasojevića

U tekstu se navodi i ovo: “Među žrtvama beogradskih krvoloka nalaze se i porodica g. brigadira M. Vučinića, ministra vojnog, čije su kuće, kao i kuća predsjednika Vlade g. Jovana Plamenca u Crmnici, spaljene i potpuno srušene, a pokretno imanje sve uništeno. Ista je sudbina, kao što doznajemo, postigla i porodice g. g. Marka Đukanovića, predsjednika Državnog savjeta, koji je zatvoren u Jusovači, i Vuka J. Krivokapića, narodnog poslanika, koji je izbjegao u Italiju. Imanje im je uništeno, kuće spaljene, a porodice izbačene na ulicu bez krova, hljeba i odijela”.
U knjizi “Nekoliko stranica iz krvavog albuma Karađorđevića - Dokumenta o zločinima Srbijanaca u Crnoj Gori”, koja je u Rimu 1921. godine objavljena, u Kraljevskoj crnogorskoj državnoj štampariji, u izdanju Odbora crnogorskih izbjeglica, na strani 20, između ostalog, piše i ovo: “Tako, između mnogobrojnih drugih, popaljene su kuće generala Joka Adžića (u Pivi); generala Đura Jovovića (okolina Nikšića); današnjeg predsjendika crnogorske Vlade g. J. S. Plamenca (u Crmnici), današnjeg ministra vojnog, generala Vučinića (na Vranjičkim njivama-Duklja, stara Dioklecija) i.t.d. Karakteristično je, da druga kuća g. Plamenca, koju ima u varoši Cetinju, nije zapaljena. Ona je od Srbijanaca samo pretvorena u zatvor. Tako isto nije zapaljena kuća generala Vučinića, koju ima u varoši Podgorici”.
U rodoljubivoj pjesmi “Smrt ili sloboda” autora R. Dedovića, napisanoj u Marselju decembra 1919. godine, a objavljenoj u emigranskom “Glasu crnogorca” i “Državnom kalendaru Kraljevine Crne Gore za 1920”, nalaze se i ovi stihovi: “/ Pregledajte brda i doline/ Viđećete grdne ruševine/ I od skoro crne paljevine/ Kod Morače na Vranjinske Njive/ Bjele dvore vojvode Mijajla/ Pune nekad gospodstva i sjaja/ Zapališe dom junaka starih/ Obijesni Huni i Tatari/ što ne šćeše njegovi sinovi/ Srbijanski postati robovi /”.
General Milutin M. Vučinić bio je jedna od najuticajnijih ličnosti u crnogorskoj emigraciji. Bio je čovjek, oficir i političar od integriteta i nesalomljivih principa. Vjeran Domovini, njenoj Zastavi i Kruni, general Milutin M. Vučinić bio je na vrhu piramide u nomenklaturi i hijerarhiji vlasti legalnih i legitimnih organa Kraljevine Crne Gore u progonstvu. Jedno vrijeme bio je ministar vojni u Vladi čiji je predsjednik bio Jovan S. Plamenac od 17. februara 1919. do juna 1921. godine.
Crnogorska Vlada u egzilu je u pogledu ponovnog podizanja narodnog ustanka u Crnoj Gori protiv srpske okupacije i nasilne aneksije u drugoj polovini 1919. godine “polagala je izvjesnu nadu i na aktivnost generala Radomira Vešovića, sa kojim je stupila u kontakt. Početkom novembra 1919. godine bio je stigao u Rim jedan njegov izaslanik koji je u crnogorskom Konzulatu razgovarao o mogućnostima za dizanje ustanka, o oružju i slično. 6. novembra je ovaj delagat upućen iz Rima u Gaetu, da mu se da roba i drugo što treba. U isto vrijeme se preporučuje da se on najbolje dočeka, kako bi odnio što bolji utisak “jer će on u svemu izvijestiti Radomira Vešovića”. Ali ovo povezivanje s Radomirom Vešovićem nije dalo rezultata, jer se on nije usudio na otvorenu akciju, a bio je i onemogućen, jer se na njega sumnjalo i stalno su ga pratili”.(Dr Dimitrije- Dimo Vujović, “Ujedinjenje Crne Gore i Srbije”, Titograd, 1962, str. 443-444)
U izvještaju zastupnika Povjerenika beogradske Vlade za Crnu Goru V. Jovanovića, pov. br. 1317, od 30. avgusta 1919. godine, poslatog sa Cetinja komandantu Zetske divizijske oblasti na Cetinju pominju se veze generala Radomira Vešovića sa nezadovoljnicima, komitima iz Rovaca, govori se o njegovoj agitaciji u svome kraju i tvrdi se, pored ostalog, da general Vešović “za sobom ima polovinu Vasojevića”, te da je general Vešović nezadovoljnicima postojećim stanjem “pisao, da će u Crnoj Gori biti opšti ustanak uskoro i da je u vezi s Milutinom Vučinićem”.
Veze između ministra vojnog crnogorske Vlade u egzilu generala Milutina M. Vučinića sa generalom Radomirom Vešovićem koji se nalazio u Crnoj Gori pominju se i u službenom aktu Ministarstva Vojske i Mornarice Kraljevine SHS od 14. novembra 1919. godine, koji je iz Beograda poslat Ministarstvu unutrašnjih djela Kraljevine SHS.

Poručnik Joksimović je dobio od srpske Vlade 40.000 dinara da ubije Vešovića

U tome dokumentu, kojeg je, po zapovijesti ministra vojnog, dostavio načelnik Opšteg vojnog odjeljenja pukovnik Mih. Lj. Jovanović navodi se sadržina dopisa Vrhovne komande Vojske Kraljevine SHS od 11. novembra 1919. godine u kojoj se tvrdi da je komandant II Armijske oblasti od 4. novembra 1919. godine dostavio Vrhovnoj komandi izvještaj komandanta Zetske divizijske oblasti od 28. oktobra 1919. godine.
U tome izvještaju stoji da je general Vešović u Andrijevici agitovao protiv postojećeg stanja, da je uspostavio vezu sa crnogorsim komitima, da general Vešović pronosi “glas da je poručnik Nikola Joksimović, koji je bio tamo na odsustvu, dobio od srpske Vlade 40.000 dinara da Vešovića ubije” te, između ostalog, da je “Novica Jovanović iz sreza Andrijevačkog ponio mnogo novca za Vešovića od đenerala Vučinića, koji je u San đovani Di Medua. Novac nije mogao prenijeti, ali je donio pisma”, navodi se u tome aktu Ministarstva vojnog, koji je, pored Ministarstva unutrašnjih poslova, dostavljen i predsjedniku Ministarskog savjeta i Ministarstvu inostranih djela Kraljevine SHS. ( Vidjeti: Arhiv Jugoslavije, Beograd, 335, f 20).
Crnogorski Dvor i Vlada su se tokom emigrantskog perioda, naročito od 1919. godine, pa nadalje, suočavali i sa velikim finansijskim problemima. Nijesu imali dovoljno sredstava za svoje izdržavanje, niti za normalan rad. Nedostatak adekvantih novčanih sredstava znanto je otežavao njihovu politčku misiju i umanjivao šanse za uspjeh njihove političke akcije. U određenim sistuacijama čak je prijetila opasnost da crnogorski zvaničnici u egzilu završe na ulici. Tako je, na primjer, Milutin Vučinić iz Nejia na Seni kod Pariza 29. maja 1920. godine, pisao Jovanu S. Plamencu: “Svi ćemo biti izbačeni iz pansiona i stanova ako odmah telefonom ne pošaljete kojega đavla”.
Kralj Nikola I Petrović Njegoš je umro u Kap Antibu na jugu Francuske 16. februara /1. marta 1921. godine u jednoj kući koja nosi ime “Villa Liserons” (“Vila Krinova”). Njegovi posmrtni ostaci prenešeni su u Italiju i sahranjeni u Ruskoj pravoslavnoj crkvi u San Remu 5. marta 1921. godine. Na pogrebu kralja Nikole, na procesiji prenošenja njegovih posmrtnih ostataka iz Kap Antiba u San Remo i njihovom sahranjivanju u tamošnjoj crkvi, bio je i ministar vojni u crnogorskoj Vladi divizijar Milutin M. Vučinić. Divizijar Milutin M. Vučinić pratio je, zajedno sa ostalim članovima crnogorske Vlade, kao i članovima dinastičke familije, iznošenje kovčega sa mrtvim tijelom kralja Nikole iz “Vile Liseron” u Kap Antibu i učestvovao u njegovom sprovodu brodom za San Remo u Italiju. Kad je povorka stigla u San Remo, kovčeg sa mrtvim tijelom kralja Nikole iznešen je sa broda i smješten u mrtvačka kola. U tom sprovodu u San Remu, koji se odvijao njegovim ulicama do Ruske Pravoslane crkve, u kojoj će biti sahranjem, učestovao je, između ostalih, i crnogorski ministar vojni divizijar Milutin M. Vučinić.
Jedan od istaknutih crnogorskih oficira, boraca i egzilanata komandir Marko Vučeraković u ime “Komande crnogorskih trupa u Paduli”, broj 315, šalje dopis, kao njen komandant, iz Padule 1. maja 1921, godine, Ministru vojnom divizijaru Milutinu Vučiniću u Rim, u kojemu govori o raskolu među Crnogorcima u Italiji, te o pobuni među određenim oficirima i vojnicima u okviru bataljona pod njegovom komandom. (Vidjeti: Državni Arhiv Crne Gore, FEV, f 89)
Komandant crnogorskih trupa u Paduli (Italija) komandir Marko Vučeraković, u izvještaju crnogorskom ministru vojnom divizijaru Milutinu Vučiniću u Rimu, iz Padule, 10. maja 1921. godine, piše o djelovanju italijanske vojne komisije u Paduli, ističući da su u nju 6. maja 1921. godine stigli njeni članovi, koristeći se jednim Crnogorcem, koji je “među ovdašnjim Crnogorcima, otpočeo propovijedati o propasti crnogorskog pitanja, govoreći da Komisija ima za cilj izvršiti obaveze Rapalskog ugovora, ali to isto, hoće da izvrši postepno, neosjetno, tako kako će do 1. jula t. g. svi Crnogorci biti istjerani iz Italije”. U tome izvještaju komandir Marko Vučeraković upoznaje divizijara Milutina Vučinića i sa time da je 7. maja 1921. godine član Italijsnskle komisije kapetan Karabinijera, poručio Vučerakovićevom tumaču Lopičiću u prisustvu nekoliko crnogorskih oficira sljedeće: “Pitanje Crne Gore propalo je u Rapalu, ali se te stvari na javnost ne mogu iznositi odmah, već postepeno”.

Italijani su slali emisare da propovijedaju među Crnogorcima o nužnoj propasti Crne Gore

Potom Vučeraković piše Vučiniću kako je pomenuti italijanski kapetan saopštio Lopičiću, koji je izrazio nevjericu u njegove riječi, u odgovoru sljedeće: “Vaša je stvar propala. To je i ministar Sforca na jednoj sjednici rekao”. U tome izvještaju ministru vojnom divizijaru Milutinu Vučiniću crnogorski komandir Marko Vučeraković akcentuje kako su pukovnik Atilio Viđevano “kao i ostali članovi komisije neprijatelji naše stvari”, a kao povod za to navodi niz razloga: da “komisija govori o propasti crnogorskog pitanja, da je pukovnik javno rekao da će se crnogorska zastava smješiti na grobu kralja Nikole”, te da je pukovnik Viđevano poslao svoje emisare da propovijedaju među tamošnjim Crnogorcima o propasti Crne Gore i da ih nagovara “da i dalje ne ostanu u Italiju pod barjakom”; da je pukovnik Viđevano 9. maja 1921. godine održao govor Crnogorcima u kojima ih “savjetuje da idu koje kud”, te da se Crnogorci “upisuju đe koji želi ići” itd. U tome aktu Vučeraković upoznaje Vučinića i sa time da je tamošnji italijanski komandant Presidijo “naš odličan prijatelj”, te da je njemu zabranjeno održavanje kontakta sa Vučerakovićem. Taj dokument sadrži i Vučerakovićevu tvrdnju da je on izolovan od strane italijanskih vlasti, da ga prati njena javna i tajna policija, da je “zabranjen bez razlike svakom ulazak kod mene u sobu” itd. Vučeraković tvrdi da je od oficira u Paduli sa njim ostalo 27, a od nižih činova “ostalo je veoma malo” od 30-40. U tome izvještaju ministru Vučiniću komandir Vučeraković navodi da je pomenuta italijanska komisija “obustavila svoj rad” u Paduli itd. U tome pismu Vučeraković izražava svoju gorčinu, protest i osudu protiv onih Crnograca iz Padule koji su se izjasnili da se vrate u Crnu Goru.
U ime “Komande Crnogorskih trupa u Italiji” zastupnik komandanta komandir Krsto Zrnov Popović, iz Gaete 15. maja 1921. godine, piše ministru Milutinu M. Vučiniću u Rim, o situaciji među crngorskim formacijama u Fonte dž Amore (Sulmoni); o tome da su buntovnici većim dijelom napustili tamošnii garnizon, a da je jedan dio izjavio italijanskim vlastima “da neće nikako napuštati Crnogorske trupe”.
U izjavi grupe crnogorksih oficira u Gaeti protiv političkih i drugih postupaka Jovana S. Plamenca italijanskom izaslaniku Viđeni, u Gaeti 19. maja 1921. godine, pored ostalog, upućuje se prijekor i kritika ministru vojnom divizijaru Milutinu Vučiniću na njegovo držanje u Božićnom ustanku 1919. godine, pa se, u tom smislu, u tome aktu veli i ovo. “Ministar Vojni brigadir Milutin Vučinić- Njegova je bila dispozicija da zauzme varoš Podgoricu, uoči ustanka kad je treba s vojskom da je pripravan dozvolio je sebe da ga uhvati neprijatelj u njegovu kuću na spavaćoj postelji”.
Rezervni crnogorski komandir Niković sa društvom je poslao hitan izvještaj maja 1921. godine ministru vojnom divizijaru Milutinu M. Vučiniću, u kojemu se govori o postupanjima italijanskog izaslanstva u Gaeti 14. i 16. maja 1921. godine, agitaciji i propagandi koju je širila pratnja italijanskog izaslanstva itd, te dostavlja tekst protesta crnogorskih oficira predat 16. maja 1921. godine izaslaniku italijanske Vlade pukovniku Viđevanu.
Komandir Marko Vučeraković iz Padule, 22. maja 1921. godine, dostavlja ministru vojnom divizijaru Milutinu M. Vučiniću u Rimu spisak od 70 Crnogoraca, koji su otputovali za Crnu Goru 21. maja 1921. godine.
Jovan S. Plamenac je, podnijevši ostavku na dužnost predsjednika crnogorske Vlade u egzilu, uputio iz Rima 4. jula 1921. godine pismo komandantu “Crnogorskih trupa u Italiji” koje glasi:
“ Molim Vas saopštite oficirima i vojnicima što slijedi:
Već je više od dvije godine od kad mi je bila povjerena od Nj. Veličanstva, našeg Velikog i nikad nezaboravljenog Kralja Nikole dužnost Predsjednika Kraljevske Vlade.
Rezultat rada Vlade, u kojoj sam imao čast predsjedavati svršio se, kao što ste već čuli, pobjedom, sa jednom našom velikom diplomatskom pobjedom, koja je prvi korak ka konačnoj i skoroj pobjedi i slobodi naše mučeničke Otadžbine.
Kao i na bojnom polju, tako i ovdje u ovoj lijepoj zemlji velikoga i nama prijateljskog naroda Italijanskog, vi ste herojski izvršili svoju dužnost prema Kralju i Otadžbini. Vaše mužanstveno, dostojanstveno i nepokolebljivo držanje, vaša vjernost zakletvi i Vaše patnje i muke doprinijeli su mnogo i mnogo našoj zajedničkoj pobjedi.
Ja sam uvjeren da ćete vi biti srećni kad saznate to, i da ćete biti spremni, ako bi to trebalo, podnijeti i veće žrtve u borbi sa neprijateljima Crne Gore, nalazeći da to zahtijevaju više ineteresi Otadžbine ja sam dao ostavku na položaj Predsjednika Kraljevske Vlade.”

Italijanske vlasti su obećale da neće tjerati Crnogorce da idu u Jugoslaviju

“Ta je dužnost povjerena od strane Nj. V. kraljice Namjesnice mom uvaženom kolegi g. divizijaru Milutinu Vučiniću, koji je obrazovao Vladu, koja će u politici i u odbrani prava Crne Gore ići istim putem kojim je išla i moja Vlada.
Što se mene tiče ja ostajem do kraja, ma kakav on bio, sa vama - dičnim sinovima Crne Gore i sa novom Vladom, koju ću iskreno i stalno pomagati, što i vama iskreno preporučjem, jer će to time jedino doći do velikog cilja kome težimo.
Zahvaljući vama svima na povjerenju i pomoći koju ste mi ukazivali i na junačkom Vašem držanju, pozivam vas da sa mnom zajedno uzviknete.
Živio Nj. V. kralj Mihailo I!
Živjelo Nj. V. kraljica Namjesnica!
Živjela Crnogorska vojska!
Živjela Crna Gora!

Bivši Predsjednik Ministarskog Savjeta Jovan S. Plamenac”.

Poslije ostavke Plamenčeve Vlade, general Milutin M. Vučinić dobija od regentkinje kraljice Milene mandat za formiranje nove crnogorske izganičke Vlade. Naime, dekretom kraljice Milene od 15/28. juna 1921. godine formirana je crnogorska Vlada u sastavu: divizijar Milutin Vučinić, predsjednik Vlade, ministar vojni, zastupnik ministra unutrašnjih poslova, zastupnik ministra finansija, dr Pero Đ. Šoć, ministar spoljnih poslova i Vladimir Đ. Popović, ministar pravde, zastupnik ministra privrede, zastupnik ministra prosvjete i crkvenih poslova. Sjedište crnogorske Vlade iz Pariza prenosi se faktički u Rim. Crnogorska vojska u Gaeti je, iz Rima 4. jula 1921. godine u zvaničkom saopštenju informisana o formiranju nove crnogorske Vlade. Taj kominike glasi:
“Gospodine Komandante,
Izvolite izvijestiti područne oficire i vojnike o šljedećem:
Vlada G. Jovana Plamenca podnijela je ostavku zbog Viših interesa Otadžbine.
Nj. V. Kraljica Namjesnica povjerila mi je obrazovanje nove Vlade, koja je ovako sastavljena:
Predsjednik Ministarskog savjeta, ministar Vojni i zastupnik ministra Unutrašnjih Poslova divizijar Milutin M. Vučinić;
Ministar spoljnih poslova dr Pero Đ. Šoć.
Ministar pravde, zastupnik Ministra Narodne privrede i Građevina i Zatupnik Ministra prosvjete i crkvenih poslova Vladimir Đ. Popović.
Program Vlade je isti koji je i prošle t. j. borba do kraja, bez obzira na žrtve za čast, pravo i slobodu Crne Gore.
Primajući tešku i punu odgovornost i dužnost hitam da Vas, u ime Kraljevske Vlade, najiskrenije pozdravim i da Vam čestititam na junačkom i muškom držanju dostojnom potomaka sa Careva laza i Vučjeg dola. Vi ste se dostojno odužili Otadžbini i ideji radi koje stradamo. Uvjeren sam, da ćete na tom putu, koji je pribavio divljenje prema Vama, mučenicima i junacima, i prema našoj herojskoj Otadžbini izdržati i dalje do konačne pobjede, koja mora nastupiti.
Predsjednik Ministarskog savjeta
ministar vojni:
divizijar Milutin Vučinić”.
(Vidjeti o tome. “Glas Crnogorca”, god 49, br. 93, 26. VII /8. VIII 1921. godine)
Ministar vojni i predsjednik crnogorske Vlade divizijar Milutin M. Vučinić je, iz Rima 4. jula 1921. godije uputio naredbu svim komandantima garnizona Crnogorske vojske u Italiji, koja se tiče daljeg njihovog statusa, a koja glasi ovako:
“Gospodine Komandante,
Saopštava Vam se što slijedi:
Vlasti Kraljevine Italije neće primoravati nikoga da nasilno ide u Jugoslaviju. Dosadanji postupci, kako nam je saopšteno prema crnogorskim oficirima i vojnicima biće prekinuti.
Moguć je, da ćete ovih dana biti ponuđeni da primite novac i ostalo. U tom slučaju izvolite zablagodariti najsrdačnije velikome i plemenitome narodu italijanskom i parlamentu, koji je bio jednodušan u intervenciji za vas i za Crnu Goru.
Što se tiče primanja novca to izjavite, da želite da se sporazumijete prethodno sa Kralj. Vladom, te prema tome da vam se ostavi rok od 7-8 dana.
U tom međuvremenu biće obrazovana i vlada italijanska, kad će nam tek biti moguće riješiti što treba u buduće da radimo. Jedino što možete tražiti je to: da vam se dade neka privremena pomoć (nasušni hleb) za izdržavanje.
Preporučujem vam najozbiljnije da se držite dostojanstveno, kao i do sada, da se najljubaznije odnosite prema vlastima i građanstvu.
ministar vojni,
predsjednik Ministarskog Savjeta:
divizijar M. Vučinić”.
Crnogorski komandir Marko Vučeraković iz Rima 14. jula 1921. godine dostavio je divizijaru Milutinu Vučiniću izvještaj o zbivanjima u Paduli povodom sprovođenja u djelo odluke italijanskih vlasti o raspuštanju crnogorske vojske u egzilu, te o otporu koje su tome činu crnogorski oficiri i vojnici pružili, kao i o određenenim represivnim mjerama koje su prema njima primijenjivane.

Italijanska i srpska vlast su se dogovorile o likvidaciji crnogorske izbjegličke vojske

Crnogorski komandir, ustanički i komitski vođa Ivan Bulatović je podnosilac i potpisnik “Izvještaja o ustanku bataliona Rovačkog (Naroda plemena Rovaca) za odbranu prava i časti Crne Gore za period od 13. novembra 1918. do jula 1920. godine”. Taj izvještaj komandir Ivan Bulatović je podnio 29. oktobra 1921. godine iz mjesta Sulmano /Fonte DČ Amore/. U tome opširnom izvještaju o vezama rovačkih ustanika i divizijara Milutina M. Vučinića on veli i ovo:
“Čim je donešena odluka u Podgorici od strane skupa srbijanskih plaćenika, 13. novembra 1918. godine, munjevitom brzinom prošao je kroz narod taj zli glas i odmah se u narodu viđelo-poslije nekoliko održanih sjednica, da Podgoričku odluku ni u čemu ne priznaje.
U kratkom roku iza toga, da bih dobio orijentaciju za dalji rad poslao sam svoga brata Živka P. Bulatovića, kog G. dvizijara Milutina Vučinića i zatražio od njega instrukcije, šta se ima raditi- pošto je moj brat dokazao G. divizijaru Vučiniću, da je pleme protivno odluci Podgoričkog skupa i da mu se stavlja na raspoloženje za dalji rad.
G. divizijar Vučinić to je primio k znanju i poslao mi usmenu naredbu da sam u pripravnosti sa što višim brojem ljudi i da će mi naknadno uputiti naređenje.
Kad je takva naredba došla, pošao sam po četnim okruzima i pozvao kom. Ibra Bulatovića, kap. Pera Minića, oficire Jovana, Atanaska i Boža Bulatoivća, poš. činovnika Iliju Bulatovića i Milutina P. Bulatovića, Vukosava Vlahovića, Vidaka Šćepanovića i Milovana M. Bulatovića i u saglasnosti s njima sačinio pismenu zakletvu da se borimo za pravo Crne Gore do potonjega; na zakletvu potpisalo se stotinu osamdeset (180) Rovčana uglednih ljudi u plemenu Bulatovića, Vlahovića i neki broj Šćepanovića, koji sa sobom sa starješinstvom drže cijelo pleme.
Odmah iza toga dobio sam povjerljivu naredbu od G. divizijara Vučin-ića, koja se po pročitanju imala povratiti i u kojoj je između ostaloga stojao i to: “Da se vojska organizira i krene za Podgoricu (Pipere)”.
U roku odmah vojska se organizirala i gotova bila za polazak, u samom kretanju došla je druga naredba, koja je glasila “Da se obustavi kretanje do dalje naredbe”. Kretanje se obustavilo, a iza toga momentalno dođe pozivnica za naprijed (kretanje), na pozivnici potpisat je kom. Pero Vuković i kom. Stevo Vučinić. Kretanje je odmah učinjeno za Pipere sa ono vojnika što se našlo na okupu, a drugim naređeno, da se kreće odmah”, navodi komandir Ivan Bulatović u svome izvještaju. (Vidjeti o tome: Državni Arhiv Crne Gore, FEV, Ministarski savjet, f. 111-114 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom IV, Bar, 1997, dok. br. 1477, str. od 1933 do 1940)
Nakon zaključenja Rapalskog ugovora 12. novembra 1920. godine (Rapal je izletište kod Đenove), između Italije i Vlade Kraljevine SHS došlo je do napuštanja Crne Gore i njenih prava i težnji od strane italijanske državne politike i njene diplomatije. Italija je, naime, Rapalskim ugovorom, u pogodbi sa beogradskom Vladom, priznavši Kraljevinu SHS, zarad određenih teritorijalnih kompenzacija i koncesija, odlučila kao naknadu za to, da obustavi izdržavanje crnogorske vojske, da je razoruža i rasformira i da protjera crnogorske emigrante sa svoje teritorije. Na tajnim pregovorima u Rapalu između grofa Sforce i srpskih i jugoslovenskih političara bilo je utanačeno da se likvidira crnogorska izbjeglička vojska i politička emigracija u Italiji. Zaključenjem Rapalskog ugovora 12. novembra 1920. godine, između Italije i Vlade Kraljevine SHS određene su granice između dvije države na kopnu i moru. Tako je de facto crnogorska izbjeglička vojska u Italiji prestala da postoji sredinom 1921. godine. Rimska Vlada se obavezala beogradskoj Vladi da će crnogorske političke emigrante ukloniti sa svoje državne teritorije. Svjesna te činjenice, crnogorska Vlada u progonstvu je preduzela neophodne akcije kako bi izdejstvovala da Vlada SAD dozvoli useljenje na njenu terioriju onim crnogorskim emigrantima koji nijesu bili spremni da se vrate u Kraljevinu SHS. Tako je veliki broj Crnogoraca uspio da se prebaci na tlo SAD, da se tamo nastani, ali i da se politički udruže i organizuje. U SAD su docnije otišle istaknute ličnosti crnogorske političke emigracije, među kojima i Jovan S. Plamenac, Milo M. Vujović, Nikodim Janjušević i drugi. Crnogorski emigranti iz Italije otišli su tokom 1921. i 1922. godine, pored SAD, i u druge zemlje: Argentinu, Belgiju, Tursku, Rusiju...

Tokom 1921. godine došlo je do raznih podjela među izbjeglim crnogorskim vojnicima u Gaeti

Činjenice da je tokom 1921. godine došlo do pubune u crnogorskoj izbjegličkoj vojsci u Gaeti (kad je došlo do polarizacije na pristalice i protivnike Jovana S. Plameneca), te da su italijanske vlasti pristupile razoružanju crnogorskih oficira i vojnika, označavale su, u osnovi, posljednju etapu u likvidaciji crnogorske izbjegličke vojske i političke emigracije na tlu Italije. Atilo Viđevano, pukovnik italijanske vojske, je po nalogu svoje vlade, odnosno, njenog ministra Karla Sforce, dobio zadatak da razoruža crngoorski odred u Gaeti. On je tokom marta i aprila 1921. godine bio u Gaeti da bi sproveo Sforcin nalog da se energičnim mjerama riješi pitanje crnogorskih izbjeglica i trupa u Gaeti. Pukovnik Atilio Viđevano sprovodio je u djelo dobijeni zadatak razoružanja crnogorskog odreda u Gaeti, čije je pripadnke u manjim grupama upućivao u razna mjesta u Italiji. O stanju među Crnogorcima u Gaeti Viđevano je izvještavao Sforcu. Pukovnik Viđevano bio je u Gaeti i u maju i u junu 1921. godine i o tome izvještavao je Sforcu. Viđevano, pored ostalog, referiše da su pripadnici crnogorske vojske u Gaeti bili međusobno podijeljeni i suprotstavljeni u različite tabore, da je dominirao nered i neposlušnost, te da je od ukupno 1.212 oficira i vojnika, njih 487 odlučilo da ostane u Gaetu, a da je njih 725 dalo saglasnost da odu iz Gaete i pođu u druga mjesta ili se vrate u Kraljevinu SHS. Viđevano je učinio prijedlog da crnogorski odred treba razbiti i rastrjerati na dva načina: prekidajući njegovo izdržavanje i slanjem preostalih vojnika i oficira u druge zemlje. Taj izvještaj pukovnika Viđevana upućen je Sforci, Rodinu i Badolju i nosi datum 28. maj 1921. godine. (Vidjeti o tome: dr Dragoljub Živojinović, “Crna Gora i Italija 1914-1925”, Beograd, 1998, str. 396 i 398 i 400). Potom je ministar rata u italijanskoj vladi Đulije Rodino zapovijedio svim područnim komandantima da okončaju rasturanje crnogorskih vojnih formacija u Gaeti, Sulmoni, Paduli i Viktoriji. Njegova naredba predviđala je i protjerivanje tih crniogorskih izbjeglica iz Italije. Crnogorska vlada je preduzela nužne korake da spriječi realizaciju pomenute Rodinove naredbe. Ubrzo je Vlada Đovani Đolitija, u kojoj je ministar rata bio Đulije Rodino, a spoljnih poslova Karlo Sforca 21. juna 1921. godine podnijela ostavku, a 27. juna 1921. godine i Sforca je napustio svoju funkciju. Potom je formirana nova italijanska vlada na čelu sa Bonomijem 4. jula 1921. godine, a crnogorska Vlada je pokušala da od nje izdejstvuje da promijeni stav prema crnogorskim trupama u Italiji, ali u tome nije uspjela. Potom je krajem 1921. godine rasturena crnogorska vojska u Italiji i ako je crnogorska vlada formalno njen prestanak konstatovala 1922. godine.
General Milutin M. Vučinić je, kao oficijelni crnogorski zvaničnik, kao ministar vojni i, docnije, ministar predsjednik, pokušao tokom 1921. godine sve što je bilo u njegovoj moći ne bi li se spriječila dalja eskalacija pobune i raskola među crnogorskim vojnicima i oficirima u Gaeti i ponovo uveo red i disciplina među njima, ali to je išlo veoma teško. Tako je 14. marta 1921. stigao s tim ciljem u Gaetu u svojstvu vojnog ministra, gdje su grupe pobunjenih crnogorskih oficira i vojnika odbile da ga pozdrave i dočekaju zbog čega je on bio primoran da ode za Formiju, a potom i za Rim. Takođe, sva nastojanja divizijara Milutina M. Vučinića od kada je preuzeo kormilo crnogorske Vlade u egzilu, da se spriječi rasturanje crnogorskih trupa u Gaeti i drugim gradovima, odnosno, da zaustavi njihovo raspuštanje i razoružanje od strane italijanskih vlasti nijesu donijela plodotvoran rezultat.
Naime, kad je formirana nova italijanska vlada 4. jula 1921. godine na čelu sa predsjednikom Ivano Bonomijem, crnogorska vlada u egzilu, koja je tih dana formirana na čelu sa divizijarom Milutinom M. Vučinićem, pokušala je da izdejstvuje podršku i pomoć za svoju djelatnost od nove italijanske vlade i da spriječi rasturanje crnogorskih trupa u Gaeti i drugim mjestima. Divizijar Milutin Vučinić je gajio nade da u tim akcijama može zadobiti povjerenje i podršku Bonomijeve Vlade. Pokušavao je da vjeruje da je italijanska vlada promijenila stav u pogledu održavanja crnogorskog odreda u Gaeti, nastojavši da obezbijedi kredit za njegovo dalje izdržavanje.

Svi pokušaji da se spriječi deportacija crnogorskih emigranata bili su ulazudni

Svoja nadanja i očekivanja, koja su se, docnije pokazana nerealnim i koja su izigrana, divizijar Milutin M. Vučinić je izložio u pismu komandiru Krstu Zrnovu Popoviću, potonjem komandantu “crnogorksih trupa u Gaeti”, koje mu je iz Rima poslao 11. jula 1921. godine. U tome aktu Milutin M. Vučinić obavještava Krsta Z. Popovića o promjeni italijanskog političkog kursa u odnosu na Vladu crnogorsku i crnogorske trupe u Italiji, apelujući pritom na njega da utiče na crnogorske vojnike i oficire da treba biti strpljiv, da je položaj crnogorske Vlade poboljšan i da se do maksimuma izbjegavaju sukobi sa italijanskim vojnim vlastima. To pismo glasi ovako:
“Gospodinu komandiru Krstu Popoviću - Gaeta
Po svima Vašim izaslanicima vidim vaše veliko nestrpljenje i uzbuđenje. Razumijem vaš težak položaj, ali isti sada mora da je u mnogome poboljšan, jer vam je, kako me izvještava italijansko Ministavrstvo Vojno, otvoren kredit kod tamošnjih vaših dosadašnjih povjerilaca, te ste, u tome pogledu, u mnogo boljem položaju od vaših drugova u Rimu.
Imajte strpljenja. Naš politički položaj, kao što sam Vam već saopštio, znatno je poboljšan, tako da sa te strane možemo biti potpuno zadovoljni. Nadam se, da će i novčano pitanje biti u najkraćem vremenu povoljno riješeno.
S toga vam svijema ponovo preporučujem strpljenje, red i poslušnost, a prema italijanskim vlastima i vašim italijanskim drugovima najkorektnije ponašanje. Da ovo posljednje naročito naglasim, navodi me to, što sam izviješten kao da ima nekih koji podstiču na neispravnost i nesporazume prema italijanskim vlastima i vojsci. Takvim postupcima odmah stanite na put, jer nije isključeno da ima i takvih, koji bi željeli da pođu svojim kućama, ali neće da to učine otvoreno, nego bi radi bili izazvati kakvi konflikt te da svi na silu budete upućeni u Jugoslaviju. Ako zbilja postoji takvih agitatora, to mi hitno dostavite njihova imena.
Za Kralejvsku Vladu je od velikoga interesa znati za svaki događaj u Crnoj Gori, pa, kako čujemo, da dolaze privatna pisma o tome kako se postupa sa onijema koji su napustili barjak i pošli u Crnu Goru, to mi odmah uputite svako tako pismo ili depešu, pošto se adresat sa sadržinom upoznade.
Predsjednik Ministarskog Savjeta, ministar Vojni: Divizijar Mil. Vučinić, s. r.”.
(Divizijar Milutin M. Vučinić - Komandiru Krstu Popoviću, Rim 11. VII 1921. godine, Komanda crnogorskih trupa u Gaeti, Arhiv izbjegličke vlade, Arhiv Crne Gore, Cetinje).
Divizijar Milutin M. Vučinić je, u svojstvu ministra vojnog i predsjednika crnogorske Vlade, 3. avgusta 1921. godine “Komandi crnogorskih trupa” u Gaeti uputiio pismo, koje je odisalo optimističkim tendencijama. Ono je glasilo ovako:
“Još nije svršeno naše pitanje. Još nije svršena naša borba za našu pravednu stvar. Još od nas traži naša draga Otadžbina da izdržimo u pravednoj borbi za našu čast i našu bolju budućnost. Mali ljudi i male duše klonu i pokolebaju se, ali naš cjelokupni zarobljeni i mučenički narod u vama još gleda svoje heroje, te stoga i nada se, da ćete i dalje ostati nepokolebljivi, kao što ste bili u teškim danima iz skore prošlosti.
Sjetimo se kroz kakve muke i požrtvovanja su nam stvorili naši preci slavu kojom smo se mi ponosili. Kroz najkraće vrijeme biće vam saopštena konačna odluka, koja će biti dostojna naše prošlosti i naše časti.
I ministar spoljnih poslova Italije izvolio je reći u pitanju Crne Gore, da je isto međunarodnog karaktera i da ono ima čekati svoje rješenje, kao i da će se svaka manifestacija volje crnogorskog naroda uzeti u obzir i poštovati. Što znači da Vlada Kraljevine Italije ne prizanje dosadašnje manifestacije te volje, jer su bile izražene pod tuđinskom vojnom okupacijom.
Između ostaloga Ministar je izjavio žaljenje za postupke koji su učinjeni protivu crnogorske vojske od strane organa italijanske vlasti.
Crnogorska Vlada sada radi kod italijanske Vlade da se nađe jedan modus kako bi se izašlo u susret našim materijalnim potraživanjima.
Čim se dođe do tog sporazuma biće vam saopšteno kako s naše strane tako i sa strane italijanskih vlasti.
Ministar Vojni
Predsjednik Ministarskog Savjeta, divizijar Milutin M. Vučinić”.
Međutim, stvari su, na žalost, išli drugim tokom od nadanja i očekivanja divizijara Milutina M. Vučinića.
Optimizam pothranjivan od strane generala Vučinića nije se pokazao kao realan. Svi njegovi politički pokušaji da se spriječi deportacija ili nasilna repatrijacija crnogorskih emigranata u Kraljevinu SHS, odnosno, da se zaustavi njihovo protjerianje sa italijanskog tla, što su sprovodile italijanske vlasti, bili su u osnovi ulazudni. Sredinom decembra 1921. godine divizijar Mlutin M. Vučinić, kao predsjendik Vlade i ministar spoljnih poslova Pero Đ. Šoć, bili su primorani da potpišu ugovor o demobilizaciji crnogorskih vojnika i oficira u Gaeti. On je podrazumijevao i novčanu naknadu radi napuštanja Italije i platu u trajanju od pet mjeseci crnogorskim oficirima i vojnicima, a to je u suštini značilo slom svih nastojanja u pogledu očuvanja crnogorskih oružanih snaga na italijanskom tlu. Demobilisani crnogorski vojnici i oficiri primali su novčanu pomoć od Italije do avgusta 1922. godine, kada je ona bila konačno ukinuta.
Divizijar Milutin M. Vučinić je u svojstvu ministra vojnog i predsjednika Ministarskog savjeta iz Rima 12. decembra 1921. godine uputio komandantu crnogorskih trupa u Italiji oficijelni akt u kojemu saopštava da su zaključeni pregovori između italijsnke i crngoorske vlade oko demobilizacije crnogorske vojske.
Predsjednik crnogorske izgnaničke Vlade i ministar vojni divizijar Milutin M. Vučinić je iz Rima 12. decembra 1921. godine uputio proglas crngorskoj vojsci nakon što joj je Italija otkazala gostoprimstvo.

Vučinić: "Irlanđani su voljom i borbom primorali Veliku Britaniju da im priznade slobodnu državu"

Vučinićev proglas glasi:

“CRNOGORSKOJ VOJSCI U ITALIJI

Već je 9 godina od kako se viteški i bez odmora borite pod sveti Barjak crnogorski, koji ste okitili tolikim lovorovim vijencima! Devet je godina otkako ste napustili svoja mila ognjišta, svoje roditelje, žene i djecu! Devet je godina od kako podnosite nadčovječanske muke i patnje svake vrste, za svoju napaćenu ali slavnu Domovinu! Muke i patnje koje do sada ne poznaje Istorija nijednog naroda! I, vi, junaci i mučenici, pored svega toga i danas stojite: nepomični, gordi i dostojni zavjeta slavnih predaka pod naš sveti barjak i vjerni datoj zakletvi čekate naredbu Vrhovnoga komandanta Nj. V. kralja Mihaila I, gotovi da podnesete nove žrtve, muke i podvige za čast, pravo i slobodu naše mučeničke ali slavne Otadžbine.
Vjernost data zakletvi i muke koje ste posljednjih dana podnijeli, izazvale su opšte simpatije i poštovanje prema Crnoj Gori, od strane ovog plemenitog naroda čiji smo gosti i kome dugujemo krajnju zahvalnost. Vi ste tim izdržali veliku pobjedu koja neće ostati bez stvarnih posljedica za našu opštu stvar. To je bio podvig dostojan vas i vaših slavnih predaka i ravan onome Ostroških junaka! Zato će i vaša imena, junaci i mučenici, biti zapisana u Istoriji našoj, kao uzor pregnuća, samopožrtvovanja i vjernosti Kralju i Otadžbini!
Ipak pored svih nadčovječanskih muka i napora, čas naše konačne pobjede, koji mora neminovno doći, još nije kucnuo. Prestoje nam nove žrtve, novi napori i požrvovanja, koje moramo podnositi s puno volje i pregnuća kao i do sada muški i dostojanstveno ili bolje reći crnogorski.
Kako vam je već poznato od mjeseca maja ove godine, Vlada Kraljevine Italije, izjavila je: da joj je nemoguće na svjoj teritoriji držati crnogorsku vojsku kao organizovanu jedinicu; s toga je Kraljevska Vlada uz odobrenje Njenog veličanstva kraljice, Namjesnice Kraljevske Vlasti, riješila, da se premjesti dio crngoorske vojske koji se nalazi na teritoriji Kraljevine Italije.
Braćo!
U ime Nj. v. kralja Mihaila I. Njeno veličanstvo kraljica Milena, Namjesnica Kraljevske Vlasti, izjavljuje vam najtopliju zahvalnost za dosadanje napore, muke i patnje podnijete za Kralja i Domovinu i preporučuje vam, da, ako se premiještate sa teritorije italijanske, ipak da ostanete čvrsto vezani duhom i idejama pa ma đe se nalazili i ma pod kakvim okolnostima nastavili dosadanju borbu. Zahvalnost Njenoga Veličanstva molitve i blagoslov Narodne majke svuda će vas pratiti.
Kraljevska Vlada nastaviće i dalje borbu u inostransvu svom snagom za čast Crne Gore i za vjekovna stečena prava crngoorskoga naroda.
Kraljevska Vlada čvrsto vjeruje u bratsku saradnju sviju vas pa ma đe se nalazili.
Željeti je da što je moguće veći, t. j. svi oni koji mogu, da se vrate u Domovinu i da tamo produže politčku borbu s narodom koji je sav za svoju slobodu i nezavisnost i koji posvednevno daje žrtve, da se oslobodi od varvarske najezde beogradskih dahija. Samo u borbi, izdržljivosti i slozi nam je spas. Svaki treba da zaboravi i drugu i bratu oprosti domaće nesuglasice i ljutnje, ranije političke trzavice i trenutna ogorčenja, te da se čvrsto uhvatimo svi jednom u jedino kolo za ostvarenje naših ideala. Tako ćemo jedino doći do željene pobjede.
U ime Kraljevske Vlade iskreno vam zahvaljujem na dosadašnjem patriotskom i junačkom držanju i podvizima i pozivam vas da produžimo borbu za slobodu Crne Gore pa ma đe se nalazili.
Preporučujem vam da ovaj akt bude izveden u redu i dostojanstveno kako dolikuje junacima i borcima.
Rastajući se momentalno i ostajući u čvrstoj i nepokolebljivoj nadi, da se uskoro sastanemo na teritoriji slobodne Kraljevine Crne Gore, pozivam vas junaci, da zajedno uskliknemo:
Da živi naš uzvišeni Gospodar Nj. V. kralj Mihailo I.!
Da živi Nj. V. kraljica, Namjesnica Kraljevske Vlasti.!
Da živi Crna Gora i njen napaćeni Narod.!
Da živi viteška Crnogrska vojska!
Ministar vojni, Predsjednik Ministarskog savjeta, divizijar Milutin M. Vučinić” .

Uprkos deklarativnim, kurtoaznim ocjenama crnogorskih zvaničnika, koja se mogu razumjeti sa stanovišta diplomatske komunikacije i političkog manevrisanja, sudbina crnogorskih trupa u Italiji bila je zapečaćena odlukom italijanskih vlasti koje su iznevjerile savezništvo sa Crnom Gorom.
Divizijar Milutin M. Vučinić je iz Rima 16. decembra 1921. godine uputio Komandi crnogorskih trupa u Gaeti i Sulmoni, odnosno, komandantu Krstu Popoviću, sljedeće saopštenje:
“Kraljevska Vlada saznaje da se osjetila propaganda neprijatelja Crne Gore, da se ne vraćaju u Crnu Goru barem djelimično ni oni Crnogorci koji to mogu, već da ih udaljuje od Otadžbine i borbe za istu.
Vraćaući se u Crnu Goru pojedinci ne idu na kapitulaciju već baš na glavnoj poziciji od čije izdržljivosti zavisiće veličina uspjeha i budućnosti.
Vidjećete po listovima, a i po “Glasu Crnogorca”, koji će Vam se poslati za koji dan čim izađe iz štampe, do kakvih uspjeha dolazi Hrvatska, koja nema kao što ima Crna Gora, međunarodno priznanje svoje države. Vidjeli ste što je učinilo pregnuće Irlanđana, koji su mada od 6 vjekova u okviru Velike Britanije, voljom i borbom svoga naroda primorali Veliku Britaniju da priznade Irlandiju kao slobodnu državu. Preporučuje vam se g. komandante da, inspirisani gornjim napomenama, objasnite područnoj vam vojsci pravo stanje i borbu u kojoj ne smijemo malaksati.
Neka svako dobro zna, da polazak iz Gaete i Sulmone nije napuštanje borbene pozicije za Crnu Goru nego nastavljanje borbe na drugim mjestima ma đe se ko našao i sa drugim ili bolje reći sa svim sredstvima.
Preporučujem Vam da vaša riječ u vojsci prije polaska bude pojedincima otvorena i snažna kao što priliči borbi za Crnu Goru, borbi koja će nam donijeti pobjedu.
Ministar vojni, predjesnik Ministarskog Savjeta, divizijar, Milutin Vučinić, s. r.”.

Brojni politički emigranti su nakon napuštanja Italije otišli u Argentinu i tamo našli utočište

Vjeran Crnoj Gori i principima čojstva i junaštva, pravde i istine, general Milutin M. Vučinić je, iz Rima 25. decembra 1921. godine, izdao u ime crnogorske Vlade u progonstvu sljedeći službeni akt:

“ NAREDBA

Borcima za čast, Pravo i Slobodu Crne Gore.

Borci za čast, Pravo i Slobodu Crne Gore imaju da pomognu izvršenje jedne najplemenitije zadaće, koju je ikad imalo jedno crnogorsko pokoljenje, tj. oslobođenju naše mučeničke Otadžbine od sramnog i kukavičkog ropstva koje nam je nametnuo Biograd. Radi izvršenja toga svetoga zadatka potrebne su i druge vrline, a ne samo junaštvo i druga požrtvovanja, a ne samo izlaganje grudi pred neprijateljem. Na prvom mjestu potrebna je sloga, ljubav, poštovanje i požrtvovanje boraca za svetu ideju oslobođenja Otadžbine. Vi ste jedan za drugoga više nego rođena braća. Između vas ne smije biti pakosti, mržnje i zavisti. Vi morate jedan drugome oprostiti najveće uvrede i najveće nepravde, ako bi ih bilo. U radu morate biti složni, a u slučaju, da se ne možete o nečemu sporazumjeti, potrebno je da se posluša stariji. Sitne nesloge, pakosti, zavisti i samoljublje između nekih bivših glavara naših omogućile su Biogradu da učini od Crne Gore ono što je učinio. Ne zaboravite nikad da je ono pravi junak koji se ne bori za slavu ličnu, nego onaj koji se bori za ideju. To je najveća slava. Onaj koji se bori za ideju nikada ne zavidi drugome koji se bori za istu ideju. Njemu su svi oni koji se bore za istu ideju više nego rođena braća. Pravi heroji ovakve ne samo što ljube nego i ginu za njih. Svaki onaj, koji bude drukčije mislio i radio nego što je gore rečeno, ne bi bio borac, ne bi imao pravo nazvati se junakom. Drukčije ponašanje i rad bilo bi jedno obično izdajstvo. S toga je mnogo bolje, da svaki onaj borac koji se ne misli držati ovakve naredbe, napusti svoje mjesto časti iz redova za čast, Pravo i Slobodu Crne Gore.Vladajte se u duhu ove naredbe, pa ćete ubrzo vidjeti ostvarene svoje ideale. Ne zaboravite da vaš rad gleda čitav civilizovani svijet i da nad vam bdiju sjeni naših slavnih predaka, čiji su grobovi obeščašćeni zločinima Biograda”, navodi u tom oficijelnom aktu crnogorske Vlade u progonstvu s potpisom predsjednika generala Milutina M. Vučinića. Divizijar Milutin M.
Vučinić u svojstvu ministra vojnog i predsjednika crnogorske Vlade iz Rima 28. januara 1922. godine piše pismo crnogorskom komandiru Dušanu Vukoviću i drugovima u Gaeti, u kojemu akcentuje da treba forsirati povratak Crnogoraca u domovinu kako bi se nastavila politička borba za njenu slobodu. To pismo je ove sadržine:
“Dobili smo pismo iz Otadžbine, u kojemu nas prijatelji kume “da se svi koji su još u Italiji vrate u Crnu Goru osim lično zakrvavljenih, jer za sve ostalo u Crnoj Gori je zemljište itd”. Onamo je sad politička borba - borba koja sa diplomatskom akcijom Kraljevske Vlade i prijatelja u inostranstvu, može spasiti Crnu Goru. Svaki onaj borac koji ne posluša ovaj savjet u interesu otadžbine, griješi se o samog sebe i o našu opštu stvar. Srbijanci pak sa svoje strane ne žele da se Crnogorci vraćaju u otadžbinu, nego da se gube po svijetu, da ne budu na licu mjesta kad bude trebalo da se manifestuje: Crna Gora je Crnogoraca.
Pojedinci koji su se vratili iz Italije u Crnu Goru nijesu imali nikakvih prepreka. Srbija im ne smije ništa, jer je sada takvo njeno unutrašnje stanje, a tome pomože i diplomatska akcija u inostranstvu.
Ministar Vojni, Predsjednik Kraljevske Vlade, divizijar Milutin M. Vučinić, s. r.”
U izvještaju Načelnika podgoričkog Okruga Radovana Boškovića, poslatog 8. februara 1922. godine iz Podgorice načelniku Okruga Cetinje, navodi se spisak lica za koje se tvrdi u tome aktu da su “glavni agenti Jovana Plamenca, Milutina Vučinića i kompanije, koji rade po njihovim instrukcijama i sa kojima stoje u stalnoj vezi”, pa se, u tom smislu, navode brojna imena i prezimena ljudi za okruge: cetinjski, barski, podgorički, nikšićki, kolašinski, bjelopoljski, andrijevički i pećki.
Istaknuti crnogorski oficiri, komiti i politički emigranti, koji su nakon napuštanja Italije otišli u Argentinu i tamo našli utočište - Krsto Zrnov Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević, iz Buenos Airesa, 28. maja 1922. godine, poslali su dugačko pismo naslovljeno “Bježi mi kugo, s ognjišta mila” na adresu ministra vojnog i predsjednika Ministarskog savjeta Kraljevine Crne Gore gospodina divizijara Milutina M. Vučinića, u kojemu izlažu svoje političke stavove, nadanja, očekivanja, opisujući svoj izgnanički život u Argentini, te demonstrirajući svoju lojalnost crnogorskom državnom barjaku i borbu za državne i nacionalne crnogorske interese i prava. U tome pismu oni manifestuju i svoju odanost kraljevskoj crnogorskoj Vladi u egzilu na čijem je čelu bio divizijar Milutin M. Vučinić.

Beograd je činio sve da spriječi da se na Đenovskoj konferenciji otvore crnogorsko i hrvatsko pitanje

Crnogorska Vlada u egzilu na čelu s divizijarom Milutinom M. Vučinićem preduzela je zapaženu diplomatsku aktivnost, kako bi crnogorsko pitanje bilo otvoreno i raspravljano na Drugom zasijedanju generalne Skupštine Društva naroda (Lige Nacija), koje je održano od 5. septembra do 5. oktobra 1921. godine u Ženevi. Crnogorska egzilantska Vlada je, na drugo zasijedanje Društva naroda, poslala svoju delegaciju koja je imala dva člana (Pavle Popović i Andrija Prlja) i koja je stupila u kontakt s učesnicima tog skupa i intervenisala kod njih da pokrenu crnogorsko pitanje. Čim je prispio u Ženevu crnogorski delegat Pavle Popović je predao Sekretarijatu Društva naroda crnogorsku notu koju je potpisao ministar spoljnih poslova Kraljevine Crne Gore dr Pero Đ. Šoć. Crnogorski delegati Pavle Popović i Andrija Prlja uspostavili su vezu sa italijanskim, kanadskim, bugarskim i holandskim predstavnicima, ali to u pogledu ostvarenja crnogorskih zahtjeva ništa nije pomoglo.
Crnogorska delegacija je 17. septembra 1921. godine generalnom sekretaru Društva naroda dostavila notu crnogorske Vlade od 10. januara 1921. godine, kojom, je obnovljen crnogorski zahjev od 18. oktobra 1920. godine da Crna Gora bude primljena u Društvo naroda. Ali i ta nota je odbačena. Delagat Kraljevine SHS, tj. predstavnik beogradske srpske dvorske kamarile u Generalnoj Skupštini Društva naroda Miroslav Spalajković je intenzivno radio da pomenuta cnogorska nota ne bude uručena delegatima drugog zasijedanja Generalne Skupštine Društva naroda. Crnogorska delegacija je Sekretarijatu Društva naroda 9. decembra 1921. godine predala jednu opširnu notu crnogorske Vlade, kojom je elaborirano crnogorsko pitanje i zahtijevano da se srpske oružane snage evakuišu iz Crne Gore, te da se crnogorskom narodu omogući da se slobodno izjasni o obliku vladavine u svojoj zemlji. Međutim, ta nota nije razmatrana, već je arhivirana, to jest poslata je biblioteci. Dakle, pokušaji delegata crnogorske izgnaničke Vlade da crnogorsko pitanje aktuelizuju na drugom zasijedanju Društva naroda održanom od 5. IX - do 5. X 1921. godine u Ženevi, nijesu bili uspješni.
Crnogorska Vlada u progonstvu, na čijem je čelu bio divizijar Milutin M. Vučinić, preduzimala je, u veoma nepovoljnim i izuzetno teškim okolnostima, suočena sa diplomatskom izolacijom i brojnim drugim problemima, intenzivne akcije da aktuelizuje crnogorsko pitanje na međunarodnom skupu koji je održan 1922. godine u Đenovi - na Đenovskoj konferenciji. Posredstvom crnogorskih konzulata i komiteta za nezavisnost Crne Gore, te istaknutih intelektualaca u samoj Italiji, Vlada je pokušala da izdejstvuje raspravu o crnogorskom pitanju. U tom smislu razvila je zapaženu propagandnu i agitacionu diplomatsku kampanju, slanjem raznih pisama, memoranduma i telegrama, u kojima je tražila da Crna Gora bude zastupljena na tom međunarodnom samitu, odnosno, u kojima je zahtijevala da predstavnik crnogorske Vlade učestvuje u radu Đenovske konferencije. Beogradska vlada je preduzimala sve što je bilo u njenoj moći kako bi spriječila mogućnost da se na Đenovskoj konferenciji otvore ili rasprave crnogorsko i hrvatsko pitanje. Izgnanička crnogorska Vlada neposredno se obraćala meritornim faktorima Đenovske konferencije, više puta svojim notama, ističući svoje konkretne zahtjeve. Notom od 8. aprila 1922. godine, traženo je da se delegacija Kraljevine Crne Gore primi u svojstvu učesnika Konferencije. U toj noti se elaborira crnogorsko pitanje i argumentuje da Crna Gora egzistira kao međunarodno - pravni državni subjekt. Crnogorska nota upućena je svim delegatima Konferencije.
Radi realizacije nastojanja da Crna Gora bude zastupljena na tom međunarodnom skupu, Vlada je u Đenovu poslala svoju reprezentativnu deputaciju. Godine 1922. na međunarodnoj konferenciji u Đenovi prisustvovao je general dr Anto Gvozdenović i tada uspostavio prisne kontakte sa ruskim ministrom spoljnih poslova Georgijem Vasiljevičem Čičerinom i ministrom - predsjednikom bugarske vlade Aleksandrom Stambolijskim. Delagacija SSSR na Đenovskoj konferenciji uložila je protest zbog činjenice da Crna Gora nije pozvana na pomenutu konferenciju. Crnogorska vlada zato nije propustila priliku da joj se, svojom notom od 10. aprila 1922. godine, na tome zahvali. Istina, na Đenovskoj konferenciji delegacija crnogorske Vlade u egzilu bila je primljena u audijenciju kod predsjednika, sekretara i većine učesnika tog skupa, među kojima i ruskog diplomate Čičerina.

Prospero Fedoci 1922. dokazuje: Međunarodnopravno Crna Gora nije izgubila svoj državni suverenitet!

Georgije Vasiljevič Čičerin (1875 - 1936) je bio revolucionar, emigrant, komunista i diplomata, ministar spoljnih poslova i učesnik brojnih međunarodnih konferencija. U ime Rusije potpisao je Brest - Litovski mir. Bio je šef ruske delegacije na zasijedanjima Društva naroda. Zalagao se da se crnogorskoj Vladi u egzilu dozvoli učešće na međunarodnim konferencijama i podržavao zahtjeve za uspostavljanje nezavisnosti Crne Gore.
Crnogorska delegacija bila je prisutna i na nekim oficijelnim prijemima, koji su upriličeni u čast delegata na Đenovskoj konferenciji.
Crnogorska izgnanička Vlada na čelu sa premijerom Milutinom Vučinićem tražila je svojom notom od 15. aprila 1922. godine da Đenovska konferencija formira jednu naročitu komisuju sa svrhom da istraži, ispita i utvrdi štetu i zločine koje je pretpjela i koje je doživjela Crna Gora od strane srpskih trupa. U tom obraćanju Đenovskoj konferenciji dostavljen je i dokumentacioni materijal o stradanju crnogorskog naroda, sadržan u publikacijama “Dokumenta o zvjerstvima Srbijanaca u Crnoj Gori” i “Zvjerstva Srbijanaca u Crnoj Gori”. Crnogorska izgnanička Vlada je i poslije toga nastavila da vrši snažnu diplomatsku kampanju kako bi se crnogorsko pitanje postavilo na dnevni red Đenovske konferencije. Tako je Vlada dostavila, notom od 18. aprila 1922. godine “Zakon o zaštiti države SHS”, istič-ući i eksplicirajući da je on uperen pro-tiv časti, prava i dostojanstva crnogorskog naroda. Crnogorska nota poslata Đenovskoj konferenciji 2. maja 1922. godine, ukazuje na hapšenja i progone koje srpske vlasti čine po Crnoj Gori, s zahtjevom da međunarodni faktori učine kraj crnogorskim mukama. Nota Crnogorske Vlade adresirana Đenovskoj konferenciji od 3. maja 1922. godine sadrži i tvrdnje da srpske vlasti namjeravaju da izvrše pokolj crnogorskih prvaka i u tom aktu se apeluje i vapi za pomoći i zaštitom.
Delegacija crnogorske Vlade poslata u Đenovu izdavala je redovno svoje kominikee i dostavljala ih učesnicima Konferencije. Ukupna aktivnost crnogorske Vlade, na čelu s divizijarom Milutinom M. Vučinićem, u pogledu skretanja pažnje Đenovske konferencije na crnogorsko državno pitanje, nije donijela plodonosan rezultat. “U vrijeme konferencije u Đenovi, ondašnji rektor đenovskog Univerziteta Fedoci, čuveni profesor, pokazao je, sa stanovišta međunarodnog prava, da Crna Gora nije izgubila svoj državni suverenitet. Ali konferencija u Đenovi nije razmatrala Fedocijev memorandum”, piše dr Jožef Bajza u svom djelu “Crnogorsko pirtanje”. Profesor doktor Prospero Fedoci, prijatelj Crne Gore i branilac njenih legitimnih prava, napisao je knjigu “Pravna i međunarodna situacija Crne Gore” koja je upućena učesnicima Đenovske konferencije. Treba reći i to da je predsjednik “Centralnog komiteta za Crnu Goru” u Napulju napisao knjigu s naslovom “Srbija i Crna Gora”, koja je bila namijenjena diplomatama skupljenim na Đenovskoj konferenciji.
Crnogorska emigrantska drama u It-aliji sredinom 1922. godine ulazila je u svoju finalnu fazu. Crnogorska Vlada je iz Rima 5. avgusta 1922. godine, izdala sljedeći akt, koji govori o izuzetno teškoj, zapravo, nesnošljivoj materijalnoj i finansijskoj oskudici u kojoj je crnogorska izbjeglička Vlada provodila svoje potonje dane u izgnanstvu.
“Ministarski Savjet, Rim, 5. avgusta 1922, Objava
Zbog nemanja nikakvih materijalnih sredstava, Kraljevska Vlada je riješila da 15. ovog mjeseca (zaključno) prekine sve pomoći svima onima, koji su demobilizirani, bez obzira jesu li oni primali premiju demobilizacije ili ne. Kraljevska Vlada od toga dana neće pomoć izdavati ni u formi kredita za hranu, spavanje itd, jer se to sve mora plaćati, a Vlada nema sredstava za to.
S toga pozivam sve one, kojih se sve ovo tiče, da podnesu potpisanom izjave i da naznače, kuda žele ići: da li u Crnu Goru, ili gdje drugo u inostranstvo (u kom slučaju treba naznačiti jednu, dvije ili tri države).
Onima pak koji izjave da ne žele ići ni u Crnu Goru, ni u inostranstvo, nego ostanu u Italiji, prekida im se svaka pomoć 15. avgusta zaključno. Onima, pak, koji izjave da će ići iz Italije, pomoć, ako bi Vlada bila u stanju, davaće se najdalje do 25. avgusta, do toga roka Kraljevska Vlada postaraće se da im nađe podvozne i putne troškove. Ipak, Vlada ne može ni za ovo uzeti obavezu, jer nije sigurna da će u tom uspjeti, pošto se Crnogorci iz Italije, nijesu htjeli koristiti pruženim im do sada prilikama, da otputuju iz Italije. U ovom slučaju da Vlada ne uspije naći potrebne putne troškove, ona će morati prekinuti od 25. ovog mjeseca pomoć i u ovoj kategoriji.

U Rimu, na spomeniku nad zajedničkom grobnicom crnogorskih emigranata stoji i divizijarovo ime

"...Potpisani najozbiljnije preporučuje, da se svi oni, koji mogu, vrate u Crnu Goru. To im je patriotska dužnost, a osim toga za taj put najlakše je naći putne troškove.
Upozoravam interesovane, da shvate najozbiljnje svoj položaj i da sljeduju ovom pozivu, jer će se Kraljevska Vlada pridržavati najstrožije svojih odluka, prema tome svako će snositi sam odgovornost za svoje teško stanje koje će nastupiti, ako se ne bude koristio ov-om prilikom, jer je ovo posljednja, pošto Vlada neće moći više ništa učinjeti za dotične ni u kom pogledu.
Izjava, o kojoj je riječ, mora se podnijeti do 10. ovog mjeseca zaključno: onaj, ko ne podnese nikakvu izjavu, oduzeće mu se svaka pomoć desetog avgusta i smatraće se da je dotični saglasan da Kraljevska Vlada ne vodi o njemu nikakvu brigu u pogledu njegove materijalne egzistencije.
Izjave treba predavati g. Đuru Martinoviću, činovniku Kraljevskog Ministarstva Spoljnih poslova, kome je naređeno, da ovu objavu saopšti svima interesovanim.
Predsjednik Ministarskog Savjeta
Zast. Ministra Unutrašnjih Poslova:
Divizijar Milutin M. Vučinić, s. r."
Predsjednik Crnogorske izbjegličke Vlade, njen ministar vojni Milutin M. Vučinić umro je u izgnanstvu 31. avgusta/ 14. septembra 1922. godine u Rimu. Divizijar Vučinić je tog dana u bašti jedne kafane, pijući jutarnju kafu, pao na pločnik. Ležao je na njemu dugo i nepomično. Kad je, sa priličnim zakašnjenjem, stigla hitna pomoć ljekar je konstatovao smrt koja je nastupila kao posljedica snažnog srčanog udara. Događaju je prisustvovao njegov sinovac Andrija Vučinić, sin njegovog brata, komandira crnogorske vojske Đura Vučinića.
Dakle, od jula 1921. do 31. avgusta 1922. godine general Milutin M. Vučinić bio je Predsjednik cr-nogorske Vlade, Ministar Vojni, zastupnik Ministra unutrašnjih poslova i zastupnik Ministra finansija. Umro je u pedeset četvrtoj godini života. Ipak, nije sasvim raščišćena dilema da li je general Milutin M. Vučinić umro prirodnom smrću ili je eventualno otrovan, mada je više podataka koji govore o tome da je umro od posljedica srčanog udara. Divizijar Milutin M. Vučinić sahranjen je na groblju u Rimu. Njegove kosti počivale su, u posebno obilježenom grobu, čija je lokacija bila identifikovana i nekoliko godina po završetku Drugog svjetskog rata. U godinama koje su nastupile u poratnom periodu (pedesetih ili šezdesetih - nijesam uspio pronaći precizne podatke, prim. N.A) Italijanska Vlada je, preko svog nadlež-nog organa, uputila poziv članovima familije, odnosno, potomstvu divizijara Milutina M. Vućinića da ekshumiraju i prenesu njegove posmrtne ostatke iz Italije i da ih sahrane u Domovini. Ali, zbog ni-za subjektivnih i objektivnih faktora, političkih okolnosti i ideoloških razloga, ta prilika je propuštena, tako da posmrtni ostaci divizijara Milutina Vučinića nijesu tada (kao ni do današnjeg dana) prenijeti iz Rima, a tako ni sahranjeni na porodičnom groblju u zavi-čaju - u Crnoj Gori. Pošto, dakle, nije realizovan poziv italijanskih vlasti oko prenošenja njegovih posmrtnih ostataka u Crnu Goru, one su na groblju u Rimu, u zajed-ničku grobnicu crnogorskih emigranata, prenijele i položile i kosti divizijara Milutina Vučinića. Na spomeniku te zajedničke grobnice uklesana su imena crnogorskih emigranata, kao i ime i prezime divizijara Vučinića. Polaganjem njegovih kostiju u zajedničku grobnicu na rimskom groblju skoro je potpuno eliminisana mogućnost identifikacije njegovih posmrtnih ostataka, ukoliko bi eventulano njegovo potomstvo odlučilo da izvrši prenos njegovih kostiju u Crnu Goru.
Divizijar Milutin Vučinić zasnovao je brojnu porodicu. Bio je oženjen Marijom Plamenac iz Crmnice (njen otac je bio brat popa Ilije Plamenca, crnogorskog vojvode i dugogodišnjeg ministra vojnog). Divizijar Milutin Vučinić je imao tri sina: Dragutina Vučinića ( koji je bio pravnik, sudija i predsjednik Vrhovnog suda Crne Gore u periodu poslije Drugog svjetskog rata); Nišu Vučinića (pravnika i sudiju) i Vladimira - Vlada Vučinića (pravnika i sudiju). Divizijar Milutin Vučinić je imao i dvije kćerke: Draginju (udatu u Radoviće iz Martinića) i Darinku (udatu za Raka Vukotića - Darinka je bila majka režisera i dobitnika filmskog “Oskara” Dušana Vukotića).

(Kraj)