Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



Novak ADŽIĆ:
CRNOGORSKI JUNAK SAVO RASPOPOVIĆ






U istorijskoj epizodi, koja počinje 1918. godine okupacijom i aneksijom suverene crnogorske kraljevine od strane zvanično savezničke srpske vojske, jedan od najpoznatijih crnogorskih gerilaca i ustanika bio je Savo Raspopović, oficir crnogorske vojske.

Narodni ustanak je uslijedio odmah po okupaciji i aneksiji Crne Gore od zvaničnih srpskih trupa

Na kraju Prvog svjetskog rata, Crna Gora je, kao ratni saveznik, jedan od ratnih pobjednika, žrtvovana kao da se radilo o gubitničkoj ili poraženoj državi. Na svirep način, bez presedana u istoriji, uništen je 1918. godine suverenitet, državna nezavisnost, integritet i međunarodni subjektivitet Kraljevine Crne Gore. Taj magnum crimen (veliki zločin), nijesu počinili ratni neprijatelji, nego, formalno, saveznici Crne Gore iz bloka Velike Antante. Tragičan kraj crnogorskog Kraljevstva značio je pobjedu zla nad dobrim i trijumf nepravde i neprava nad pravdom i pravom. Kriminalno umorstvo Crne Gore, izvršeno 1918. godine, njena invazija, okupacija i aneksija sprovedena od strane oružanih snaga zvanične Srbije, označavali su grotesknu, tužnu i ružnu pobjedu nasilja, podvale, obmane i korupcije.
Činjenica je da je tada Crna Gora likvidirana potpuno suprotno - međunarodnom pravu, ugovorima, običajnim pravnim pravilima, međunarodnom moralu i imperativnim, obevezujućim, jus cogens, normama vlastitog, meritornog i punovažnog Ustava i nacionalnog zakonodavstva.
Crnogorski narod nije 1918. godine dobrovoljno pristao na ropstvo i nije se pomirio sa brutalnim uništenjem svoje države. Odmah nakon izvršene okupacije i aneksije Crne Gore od strane trupa zvanične Srbije, uslijedio je, 21. decembra 1918. godine, crnogorski narodni ustanak za Pravo, Čast i Slobodu Crne Gore. Bio je to oružani otpor crnogorskog naroda teroru, nasilju, prevari, lažima i korupciji. Međutim, crnogorski ustanak, podignut krajem 1918. i početkom 1919. godine, doživio je u obliku frontalnih sukoba, neuspjeh i slom. Razlozi za to bili su brojni i imali su objektivnu i subjektivnu prirodu. Crnogorski ustanak je potom prerastao u gerilski rat, u komitski, partizanski način oslobodilačke borbe, koja je, različitog intenziteta, trajala cijelu jednu deceniju.
Sa stanovišta vjernosti svojoj domovini, njenoj Zastavi, Slobodi i Kruni, crnogorski ustanici, gerilci i komiti djelovali su sa pozicija nužne odbrane i imali su pravo i nesporni legitimitet, da koriste i upotrebljavaju sva sredstva koja su opravdana i dozvoljena u slučaju bezobzirnog napada neprava na pravo. Borili su se crnogorski komiti sa snagom, odlučnošću, čvrstinom i dosljednošću vitezova bez mane i straha za slobodu, nezavisnost i dostojanstvo svoje zemlje Crne Gore. Vojevali su crnogorski gerilci kao patriote s namjerom da se okonča nesnošljiva situacija u kojoj je izdaja dovodila vjernost na optuženičku klupu, izricala i izvršavala kazne. Ustanici koji nijesu izginuli i stradali, koji nijesu uhapšeni, zatvoreni ili onesposobljeni, koji nijesu emigrirali, sklonili su se u planine, u šume, i podijeljeni u manje čete i grupe nastavili oslobodilačku borbu gerilskog, komitskog karaktera. Jedan od najpoznatijih crnogorskih gerilaca i ustanika u tome periodu bio je Savo Raspopović, oficir crnogorske vojske.
Treba zapamtiti činjenicu da su u godinama poslije 1918. stavljeni bili izvan zakona svi Crnogorci koji nijesu bili u službi Beograda, koji nijesu bili kao renegati velikosrpski janjičari. Takođe, treba zapamtiti da su srpska okupaciona vojska, žandarmerija i druge naoružane grupacije ubijali crnogorske patriote onako kako su se ubijale divlje zvijeri u slobodnom lovu. Od strane civilnih i militarnih okupacionih srpskih vlasti, crnogorski patrioti, ustanici i komite, su lažno optuživani da su “izdajnici”, “separatisti”, “odmetnici”, “banditi”, “hajduci” itd. Raspisivane su za njima potjernice, organizovane i izvođene potjere, ucjenjivani su, tako da ih je bez ikakve odgovornosti za nagradu svaku mogao ubiti ko je htio, ali i imao hrabrosti i mogao da to učini.
Slavni crnogorski komita Savo Raspopović rođen je 1879. godine u Martinićima u Bjelopavlićima, a ubijen je 28. decembra 1923. godine u Šćepan Dolu u selu Rubeža kod Nikšića. Otac Savov zvao se Risto, a majka Savova zvala se Bosiljka. Savo Raspopović je imao tri brata: Marka, Mirka i Mila Raspopovića i četiri sestre: Anđelinu, Maru, Sofiju i još jednu koja se udala u Italiji, a čije ime nijesam uspio da saznam. Roditelji Sava Raspopovića, sa svom djecom preselili su se iz Martinića u Bar. Nastanili su se u Rapu (lokacija u Starom Baru).
Savo Raspopović je bio oženjen sa Petranom Petrović sa Njeguša. Imao je troje đece: sina Iliju (koji je još živ, ima 88 godina i nastanjen je u Rovinju) i kćerke Jelenu (udatu Jovanović, koja je živjela i umrla u Ulcinju) i Daru (bila je udata u Skadru, razvela se i živjela i umrla u Ulcinju). Savo Raspopović je Vojnu akademiju završio u Italiji. Sa svojom porodicom bio je u Gaeti od 1920. do 1922. godine. Familija mu je ostala u Italiji, kad se on vratio u Crnu Goru i poginuo za njenu slobodu krajem 1923. godine.

U pismu iz 1919. naveo je da se bori za prava Crne Gore, a da je Jugoslavija, u stvari - velika Srbija
Savo Raspopović je bio poznati crnogorski junak i patriota. Spada u red znamenitih crnogorskih ličnosti XX vijeka. Odrastao je i živio u Baru. U doba Kraljevine Crne Gore bio je pripadnik crnogorske policije. Do početka Prvog svjetskog rata bio je crnogorski žandarm u Baru. Tokom Prvog svjetskog rata učestvovao je u bojevima kao crnogorski vojnik. U doba okupacije Crne Gore izvršene od strane Austro-Ugarske, bio je komitski četovođa. Jedno vrijeme bio je u grupi poznatog crnogorskog komite Vida Pavićevića, koji je docnije, u grupi čiji je šef bio Savo Raspopović, vojevao protiv srpske okupacije Crne Gore i njenih oružanih snaga. Treba reći da se hrabro i uspješno Savo Raspopović borio protiv austro-ugarske okupacije njegove države.
U vrijeme aneksije i okupacije Kraljevine Crne Gore, izvršene brutalnim nasiljem od strane srpske vojske, žandarmerije i crnogorskih renegata u njihovoj službi, Savo Raspopović je jedna od najpoznatijih ličnosti crnogorske oslobodilačke borbe u periodu od 1918. do 1929. godine. Bio je kao oficir crnogorske kraljevske vojske, kao crnogorski vitez, junak, jedan od najpoznatijih gerilskih, komitskih vođa. Herojski je živio, herojski se borio za pravo, čast, slobodu i nezavisnost Crne Gore i herojski je poginuo 1923. godine.
U izvještaju o stanju na području “Zetske divizijske oblasti” Ministarstva vojske i mornarice, od 4. januara 1919. godine, dostavljenom Ministarstvu unutrašnjih djela, Ministarstvu inostranih djela i Predsjedniku Ministarskog savjeta Kraljevstva SHS, kojeg je, po zapovijesti Ministra vojnog, potpisao načelnik pukovnik Mih. B. Jovanović, navodi se i to da je na području, kako se kaže, “Barskog Odsjeka”, od strane crnogorskih komita, kojih je, prema tome izvještaju, bilo oko 200, među kojima je jedan od vođa bio Savo Raspopović, napadnut puščanom vatrom brod “Škodra” koji je plovio Bojanom i koji je bio prinuđen da se vrati u Bar (vidjeti o tome: Arhiv Jugoslavije, 14 - 181 - 672 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom I, Bar, 1997, dok. br. 64, str. 162).
Savo Raspopović je u prvoj polovini 1919. godine vršio gerilske akcije na području Bara i drugih mjesta. Savo Raspopović je u jednom pismu, kojega je potpisao kao “komandant ustaških četa”, od 3. maja 1919. godine, a kojega je sa Rumije uputio okupacionom civilnom guverneru za Crnu Goru čija je fukcija službeno nosila ime “Povjerenik Kraljevske vlade za Crnu Goru” - Ivanu Loli Pavićeviću, na kojemu se nalazio crveni žig koji je glasio “Crnogorski komitet za pravdu”, saopštio razloge zbog kojih se odmetnuo u šumu, objasnio svoja politička uvjerenja, naveo da se bori za prava Crne Gore, te da je Jugoslavija u stvari velika Srbija itd. Ivan - Lola Pavićević je depešu Načelnika barskog Okruga, koja sadrži to pismo Sava Raspopovića, koja mu je dostavljena, uputio 5. maja 1919. godine komandantu “Zetske Divizijske oblasti” na Cetinju generalu Miloradu Mihailoivću (Biblioteka Istorijskog instituta, 367 i dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom I, dok. br. 217, str. 314).
Savo Raspopović se sa svojom komitskom krugom maja 1919. sukobio sa srpskim žandarmima u Vladimiru (okolina Bara). U tom oružanom konfliktu poginula su tri crnogorska komita, a dvojica srpskih žandarma su ranjena. To se konstatuje i u Izvještaju Vrhovne Komande od 7. maja 1919, upućenom Ministarstvu inostranih djela Kraljevstva SHS u Beogradu, kojeg je ovo ministarstvo 15. maja 1919. godine uputilo srpskoj delegaciji na Konferenciji mira u Parizu. Taj izvještaj je potpisao po naredbi Ministra, šef Političkog odjeljenja M. Mihailović. (Vidjeti o tome: Arhiv Jugoslavije 336, f. 25 VIII i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 223, str. 318-319). U tom dokumentu tvrdi se da je Savo Raspopović, krajem aprila 1919. godine, sa družinom napao blagajnu barskog Okruga i oduzeo joj deset hiljada dinara.
Porodica Sava Raspopovića bila je na udaru okupacionih vlasti. Komandant mjesta u Baru je uhapsio ženu Savovu, Petranu i troje đece, sina Iliju i dvije kćerke - Jelenu i Daru. Potom ih je uputio, po sporazumu sa povjerenikom beogradske vlade za Crnu Goru - Ivanom Lolom Pavićevićem, okružnom Načelstvu u Baru na dalji postupak. O tome treba vidjeti i dokument kojeg je Komandant “Zetske divizijske oblasti” general Milorad Mihailović uputio načelniku cetinjskog Okruga povodom hapšenja porodice Sava Raspopovića, a koji nosi datum od 20. juna 1919. godine. U izvještaju Komande mjesta u Baru, pov. br. 415, od 18. juna 1919. godine, Komandantu 29. pješadijskog puka, kojeg je podnio i potpisao komandant major G. Nikolić, navodi se da je od strane vlasti, 17. juna 1919. godine, uhapšena familija Sava Raspopovića (žena i troje đece, to jest, sin i dvije kćerke). U tom aktu tvrdi se da je Savo Raspopović prijethodno ubio jednog srpskog vojnika. Nakon toga, 29 pješadijski puk je, aktom pov. br. 232, od 19. juna 1919. godine, u depeši Komandantu “Zetske divizijske oblasti” naveo da istome sprovodi familiju Sava Raspopovića na dalji postupak (vidjeti o tome: Državni Arhiv Crne Gore, ONC, f 1, 59/ 1919 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 282, str. 381).

Marta i Petruša nijesu puštale srpski puk u kuću, pa je vojska morala da interveniše!

Tokom jula 1919. godine sa svojom komitskom grupom Savo Raspopović se, na području Barskog okruga i šire, sukobljavao sa oružanim snagama organa okupacionih vlasti. Sa svojom komitskom družinom Raspopović je, 3. jula 1919. godine, napao žandarmerijsku patrolu na mjestu udaljenom oko 5 km istočno od Bara (u blizini Mikulića), kom prilikom su dvojica žandarma ranjeni. Potjera koja je potom organizovana za Raspopovićem i njegovom družinom bila je bez rezultata.
Kako se tvrdi u izvještaju načelnika barskog Okruga, upućenom 30. jula 1919. godine “Kancelariji Povjerenika Kraljevske Vlade za Crnu Goru” na Cetinju, kojeg je ovaj proslijedio Komandantu “Zetske divizijske oblasti”, Savo Raspopović je 29. jula 1919. godine oko 15 sati sa grupom od 60 komita napao žandarmerijsku stanicu u Mikulićima, kom prilikom je jedan žandarm ranjen, jedan zarobljen, a uveče istog dana u Mrkojevićima napao je vojničku stražu (vidjeti: Biblioteka Istorijskog instutita, 365 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 393, str. 516-517).
Savo Raspopović je, 7. avgusta 1919. godine, sa komitskom grupom od 12 ljudi, u 11 sati prije podne, razoružao srpsku stražu u Kučima, oduzeo je oružje i municiju njenom komandiru i sedmorici vojnika, skinuo im cipele i vojničke uniforme. Njima je Savo Raspopović uručio pismo, potpisano i pečatirano sa “Crnogorski komitet za pravdu”, u kojemu obavještava kapetana Milanovića da je vojnike razoružao i da im je poštedio živote zato što ih ne smatra krivcima, ali da ubuduće neće opraštati nikome ko nije na pravom crnogorskom putu. Iza toga, vlasti su organizovale i izvele potjeru za Savom Raspopovićem i njegovom družinom, koju su vodili potporučnici Maraš i Moravac sa nekoliko desetina uniformisanih i naoružanih lica, ali ta potjera bila je potpuno jalova. (O tome vidjeti: Biblioteka Istorijskog instituta, 365 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom I, dok. br. 432, str. 554).
Savo Raspopović je u 9 i po časova prije podne 8. septembra 1919. godine, napao sa grupom od 50 komita, sa dvije mašinske puške, žandarmerijsku kasarnu u Mikulićima. Borba je bila žestoka. “Raspopoviću su se pridružili svi seljaci”, navodi se u izvještaju zastpunika Vladinog povjerenika za Crnu Goru, Pov. br. 1392, od 8. septembra 1919. godine, Komandantu “Zetske divizijske oblasti” na Cetinju (vidjeti: BIIT, 365 i dr Šerbo Rastoder, c.d, Tom II, dok. br, 534, sr. 672-673).
Savo Raspopović je sa družinom 8. i 9. septembra 1919. u barskom Okrugu napadao vojne i žandarmerijske postaje i straže na prostoru Rumije. Uspio je, u noći 8 / 9. septembra 1919. godine, sa svojim komitima da razoruža posadu bjelaške omladine, a da 9. istog mjeseca, u sukobu sa vojskom rani 4 vojnika. Sve se to događalo u okolini Bara. Savo Raspopović ih je tada sa društvom razoružao, odnio im oružje i drugu opremu, da bi se zatim povukao u šumu.
Savo Raspopović, Jovan Bulatović i Radisav Nikezić su u ime “Crnogorskog komiteta za pravdu”, 6. novembra 1919. godine, iz Rumije, uputili pismo crnogorskom ministru finansija i građevina Milu Vujoviću u Rimu, u kojemu su naveli da su vojnici 29. pješadijskog puka pod komandom potpukovnika Svetozara Nikolića, po njegovoj naredbi 3. XI 1919. godine, upali u kuću pokojnog Puniše Brajovića, u kojoj su se nalazile tri žene. Vojnici su, kako oni izvještavaju, silom nastojali ući u kuću, ali su im te žene pružile otpor. Onda su vojnici pucali na njih i ranili su dvije žene: Martu Radulović i Petrušu Miličić, kaže se, uz ostalo, u tome dokumentu (vidjeti: DACG, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f 107 i dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom II, dok. br. 727, str. 906-907). Savo Raspopović je, prema službenim izvještajima organa vlasti, 8. novembra 1919. godine, bio na područima u Sjevernoj Albaniji i namjeravao je da se sa svojom grupom prebaci na teritoriju Crne Gore s ciljem preduzimanja gerilskih akcija i vršenja propagande i agitacije za crnogorsku nezavisnost.
Sa svojom komitskom grupom Savo Raspopović je, 2. decembra 1919. godine u 9 sati prije podne, napao oružane formacije pod komandom Načelnika sreza Krajinskog izvjesnog Lukića. Načelnik Lukić i njegovih sedam žandarma su uspjeli da pobjegnu, dok je komitska grupa Sava Raspopovića uspjela da uhvati četiri žandarma, koje je razoružane i bez odijela, kasnije oslobodila (vidjeti o tome: Izvještaj kojeg je pomoćnik Vladinog povjerenika za Crnu Gori, pov. br. 2350, od 2. decembra 1919. godine, podnio Komandantu “Zetske Divizijske oblasti” na Cetinju - BIIT, 366).
Savo Raspopović je, na području Bara 7. decembra 1919. godine, napao odjeljenje koje je bilo određeno kao sprovodno za transport hrane, koje su vlasti slale svojim postajama u Kotoru. Osam vojnika koji su pratili taj transport napadnuti su od njegove komitske grupe, od kojih su 6 vojnika ubijeni, a jedan je bio ranjen. Potjera organizovana potom za Raspopovićem i njegovom grupom bila je bezuspješna. To se navodi u izvještaju Ministarstva inostranih djela Kraljevstva SHS, Pov. br. 1480, od 10. decembra 1919. godine upućenom iz Beograda Delegaciji na Konferenciji mira u Parizu. Po Naredbi Ministra taj izvješaj je uputio direktor Političkog Odjeljenja M. Gavrilović (vidjeti: Arhiv Jugoslavije, 336, f. 25 IX i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom II, dok br. 861. str. 1052-1053).

Razni doušnici nijesu mogli pomoći vlastima: Sava je na prevaru bilo nemoguće uhvatiti

Tokom decembra 1919. godine komitskoj grupi Sava Raspopovića pridružilo se oko 50 komita iz Vrake i Tuzi. S Raspopovićevim komitima ti gerilci su se združili u Murićima.
Tokom decembra 1919. godine potporučnik Savo Raspopopvić, oficir Jovan Bulatović, major Petar Lekić i drugi nalazili su se na barskom i ulcinjskom području i na prostoru Albanije vršeći akcije i agitaciju za crnogorsku stvar. Raspopović je operisao na području Sutormana, Rumije, Crmnice, Bara, Ulcinja i duž granice sa Albanijom krajem decembra 1919. godine, u zajednici sa majorom crnogorske vojske Markom Vučerakovićem sa grupom od oko 150 komita.
Sa četom od 150 ljudi, 27. decembra 1919. godine sa komitima napao je lađu “Škodra” na Bojani iz mitraljeza i pušaka u zajednici sa četom Rama Muslića. Lađa “Škodra” i manja lađa “Satir” nijesu nastavili svoje putovanje, već su bili prinuđeni da se vrate natrag. Raspopović je predao kapetanu “Satira” jedno pismo u kojemu ga obavještava da je Bojana zatvorena za snabdijevanje srpskih i drugih trupa u Crnoj Gori. O tome detaljno govori izvještaj delegata Nešića iz Skadra, poslat Ministarstvu inostranih djela Kraljevstva SHS, o razgovoru sa francuskim generalom Defurtuom povodom napada komita Sava Raspopovića na brodove “Škodra” i “Satir” na Bojani. Taj telegram je Ivan Lola Pavićević otpremio sa Cetinja 1. januara 1920. godine za Beograd u kojemu su ga organi vlasti primile 2. januara 1920. godine ( vidjeti o tome: BIIT, 369 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom III, dok. br. 958, str. 1179 - 1180, kao i Izvještaj Komandanta Zetske Divizijske oblasti - Vrhovnoj komandi od 1. januara 1920. godine).
Savo Raspopović se sa svojim komitima sukobio na području između Bojane i Skadarskog jezera 3. januara 1920. godine sa odjeljenjem specijalnih srpskih militarnih formacija.
U sukobu Raspopovića i njegovih komita sa potjerama i kontrakomitima u Ratišu i Kravarima 3. januara 1920. godine, od strane okupacionih oružanih formacija, bio je jedan vojnik ranjen.
U sukobu Sava Raspopovića i njegovih 20 komita sa srpskim kontrakomitskim oružanim grupama (“letećim četama”) i bjelaškom omladinom, u Mikulićima i Rumiji 10. januara 1920. godine, na strani potjere za komitima bio je jedan mrtav i jedan ranjen. O tome govore nekoliko izvještaja predstavnika organa okupacionih vojnih i civilnih vlasti.
Na osnovu izvještaja Ministarstva inostranih djela Kraljevstva SHS, Pov. br. 453 iz Beograda 15. januara 1920. godine, upućenom Ministarstvu unutrašnjih djela, zaključuje se da je, što se konstatuje na osnovu referata Povjerenika Kraljevske Vlade za Crnu Goru Ivana Pavićevića kojeg je ovaj podnio na osnovu raporta Načelnika barskog Okruga, “leteća četa” srpske vojske i žandarmerije napala, na području planine Rumija, komitsku grupu Sava Raspopovića. Trojica iz potjere su tada ubijena, a jedan je ranjen. Na strani komita Raspopovića bilo je takođe ljudskih žrtava. Raspopović je sa družinom potom otišao u nepoznatom pravcu (vidjeti: Arhiv Jugoslavije, 14-181-672).
Tokom januara 1920. godine, Savo Raspopović je bio u Velje Mikuliće i u drugim mjestima u okolini. Ni razgranata špijunska mreža vlasti, razni doušnici, nijesu pomogli vlastima. Sava Raspopovića nije bilo moguće na prevaru domamiti i uhvatiti. U izvještaju crnogorskog komandira Petra Lekića iz San đovani di Medua, upućenog 20. januara 1920. godine, ministru crnogorskom u Rimu Milu Vujoviću, pored ostalog, govori se o napadu družine Sava Raspopovića i Marka Vučerakovića na brod “Škodra”, njegovom zaustavljanju, kretanju komita Sava Raspopovića na području Ulcinja, Bara i drugih mjesta, itd. U tom izvještaju navodi se i to kako se Savo Raspopović sa svojim komitima 10. januara 1920. godine u Mikulićima sreo i sukobio sa četom kontrakomita, te kako je ta borba trajala od jutra do mraka, kako su u društvu Sava Raspopovića poginuli njegovi saborci Vaso Pavićević i Mušika Rajković, a ranjen Milovan Kalezić, a da je sa strane neprijatelja bilo znatno više gubitaka. Raspopović i Vučeraković su sa komitskom grupom, pred najezdom moćnih neprijateljskih snaga, bili prinuđeni da se povuku i odstupe u Medovu, đe su ostali do 18. januara 1920. godine, kad su se ponovo vratili na teritoriju Crne Gore da bi preduzimali gerilske oslobodilačke akcije. U tome aktu Petar Lekić navodi da su u Medovu potom pozvati od strane predstavnika legalne i legitimne crnogorske vlasti u egzilu komandiri Vojin Lazović, Pero Vuković i Marko Vučeraković, kao i Savo Raspopović radi postizanja sporazuma o daljim operacijama i aktivnostima (Vidjeti: DACG, FEV, MSP 1920-1922, f. 107, i dr Šerbo Rastoder c.d. Tom III, dok. br. 1031, str. 1276-1279). Taj sastanak je održan i na njemu je prisustvovao i major Rajnić i utvrđen je dalji način rada i izvođenja vojničkih i političkih akcija u Crnoj Gori od strane crnogorskih patriota.
Na sastanku dijela crnogorskih ustaničkih vođa u San đovani di Medua, održanom 24. januara 1920. godine sačinjen je referat o stanju u Crnoj Gori, poziciji i uslovima pod kojima djeluju ustanici i komiti, stradanju stanovništva itd, i na kojemu su utvrđeni prijedlozi za dalju aktivnost i istaknuti konkretni zahtjevi od strane majora Petra Lekića, majora Vojina Lazovića, majora Marka Vučerakovića, majora Pera Vukovića, kapetana Mila S. Lekovića, kapetana Nika Đeloševića, kapetana Boža Bećira i poručnika Sava Raspopovića (Vidjeti: DACG, FEV, Ministarstvo spoljnih poslova 1920-1922, f. 107).

Raspopović je kao jedan od vođa crnogorskog ustanka i komitski četovođa opjevan u pjesmi "Smrt ili sloboda”

Nekolicina istaknutih crnogorskih ustanika, gerilaca, komita, patriota i junaka su, u ime svih ustaničkih vođa i ustanika u Crnoj Gori, iz San Đovani di Medua, 26. januara 1920. godine, u jednom pismu upućenom crnogorskom ministru finansija gospodinu Milu M. Vujoviću, koji se tada nalazio u Rimu, a u kojemu su sadržani i zahtjevi crnogorskih ustanika Kraljevskom Ministarskom Savjetu u progonstvu, u Neju, kod Pariza, u Francuskoj, naglasili i to da su “ubijeđeni u uspjeh naše pravedne stvari, gorostasno cijeneći: da je čast, sloboda i nezavisnost naše domovine iznad svega. Od te ideje samo smrt može nas razdvojiti i ništa drugo; za tu ideju borimo se neprestano” - pisali su komandir Petar Lekić, komandir Vojin Lazović, komandir Pero Vuković, pješadijski kapetan Milo Leković, kapetan Božo Bećir i poručnik Savo Raspopović (vidjeti: Državni arhiv Crne Gore, FEV, f. 107 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Dokumenti, Tom Treći, Bar, 1997, str. 1314).
Tokom februara 1920. godine Savo Raspopović je operisao u primorskom pojasu sa svojim komitima. Boravio je često u San Đovani di Medua, a kako navode pojedini izvori u Kakarašu mu se nalazio magacin oružja i municije. Na prostoru duž Bojane, Raspopović je bio 28. februara 1920. godine sa “tri svoja druga”, kako navodi major Marko Vučeraković u izvještaju ministru crnogorskom u Rimu Milu Vujoviću iz Medove od 1. marta 1920. godine.
Savo Raspopović se sa svojom komitskom družinom 4. februara 1920. godine, u okolini Mikulića, sukobio sa okupacionim vojnim formacijama. Lavovski se borio i neprijateljskim formacijama nanio gubitke (ubijeni su trojica vojnika, dok je jedan ranjen). Iz grupe Sava Raspopovića tada je stradalo nekoliko ljudi.
U Sutormanu je Savo Raspopović bio tokom februara 1920. godine, đe su iz Gaete kod Napulja dolazili crnogorski emigrantni i pružali mu pomoć i podršku u ljudstvu, oružju i opremi.
Kao glavni crnogorski gerilski ustanički vođa za područje Bara, Ulcinja i Krajine Savo Raspopović se i tokom marta 1920. godine suprotstavljao s oružjem u ruci srpskim oružanim formacijama. To je činio i tokom narednih mjeseci, sve do svoga prebacivanja u Italiju polovinom 1920. godine, ali i po povratku iz Italije 1921. godine, kada je operisao sa svojom komitskom grupom na najvećem dijelu teritorije Crne Gore.
Tokom aprila 1920. godine Savo Raspopović se sa svojih 40 komita nalazio u Obliku i nastojao je da odatle prodre u unutrašnjost Crne Gore. Tokom maja i juna 1920. godine Savo Raspopović je bio u Crnoj Gori i borio se gerilskim akcijama za njenu slobodu i nezavisnost.
Raspopović je kao jedan od vođa crnogorskog ustanka i komitski četovođa opjevan i u pjesmi “Smrt ili sloboda” Rada Dedovića, napisanoj decembra 1919. godine u Marselju, a objavljenoj u emigrantskom “Glasu Crnogorca” i “Državnom kalendaru Kraljevine Crne Gore za 1920”. U toj pjesmi, o Raspopoviću govore ove stihovi: “ I od Bara Raspopović Sava/ Kažu da je samovoljna glava/ četovođa to je od komita/ On za pasoš nikoga ne pita/ Ni za vlasti srbijanske čuje/ Već po svojoj volji presuđuje”.
Major crnogorske vojske i jedan od ustaničkih, komitskih vođa Ivan P. Bulatović, u izvještaju o ustanku plemena Rovca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, za period od 13. novembra 1918. do jula 1920. godine, navodi, pored ostaloga, i to da je sa brojnim crnogorskim ustanicima stigao u San Đovani di Medua, đe se sastao sa Savom Raspopovićem i u zajednici sa njim jula 1920. godine priješao u Italiju. Taj izvješaj Ivan P. Bulatović je napisao u mjestu Sulmano 29. X 1921. godine (vidjeti: DACG, Ministarski savjet, f. 111-114 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, tom IV, Bar, 1997, dok br. 1477, str. 1940).
Divizijar Mulutin M. Vučinić, ministar vojni u crnogorskoj izgnaničkoj Vladi, čiji je predsjednik bio Jovan Simonov Plamenac, svojom Naredbom br. 120, od 5. jula 1920. godine, unaprijedio je 13 crnogorskih oficira. Tim dekretom potporučnik crnogorski Savo Raspopović unaprijeđen je u čin pješadijskog poručnika. Predsjednik crnogorske Vlade Jovan S. Plamenac je, 20. jula 1920. godine, potpisao u svojstvu zastupnika ministra vojnog Dekret kojim je Njegovo Veličanstvo Kralj Gospodar Nikola I Petrović Njegoš vanredno zbog postignutih zasluga unaprijedio poručnika Sava Raspopovića u čin kapetana crnogorske vojske. Taj dekret dostavljen je “Komandi crnogorskih trupa” u Gaeti kod Napulja (Italija) (O tome vidjeti: Mile Kordić, “Crnogorska buna 1919-1924”, Beograd, 1986, str. 153-154).
Savo Raspopović, kapetan crnogorske kraljevske vojske, jedan od najpoznatijih komitskih vođa crnogorske oslobodilačke borbe, emigrirao je iz Crne Gore u Italiju. Stigao je u Rim, odakle je 10. avgusta 1920. godine došao u Gaetu, u kojoj je bila “Komanda crnogorskih trupa” (DACG, FEV, KCT, 28 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom IV , Bar 1997, str. 1797).
Iz emigracije se Savo Raspopović vratio u Crnu Goru radi produženja oslobodilačke gerilske borbe. Načelnik okruga nikšićkog Mih. Stojković, u izvještaju načelniku okruga Cetinje, od 8. marta 1922. godine, aktom Pov. br. 77, navodi da je doznao kako je Jovan S. Plamenac iz Italije uputio za Crnu Goru 22. februara 1922. godine “u cilju agitacije i podizanja naroda na bunu, radi otcepljenja Crne Gore od Kraljevine SHS”, kako se navodi u tome izvještaju, sljedeća lica: Radojicu Nikčevića iz Nikšića, Sava Raspopovića iz Bara, Mihaila Vujoševića i Draga Prelevića iz Kolašina i Maksima Draškovića iz okoline Cetinja sa društvom.

Prije no što je oslobodio civile, saopštio im je: “Zakumio me Jovan Plamenac da ne bijem Crnogorce”

U tom aktu tvrdi se da su oni krenuli iz Rima preko Albanije za Crnu Goru i da namjeravaju da se preko Skadra i Taraboša prebace u nju. Taj izvještaj je načelstvo nikšićkog Okruga, Pov. br. 257, dostavilo iz Nikšića 10. marta 1922. godine Načelniku okruga Cetinje (vidjeti: AIIT, V 3 - 15 (22) i dr Šerbo Rastoder, Tom IV, dok br. 1518, str. 2006-2007).
Od brojnih akcija koje je komitska grupa Sava Raspopovića izvela, svakako je najpoznatija ona preduzeta 22. septembra 1922. godine. Tada je Raspopović sa svojim društvom, prema određenim izvorima, u jednom selu u Crmnici, zaustavio voz koji je išao od Bara za Virpazar. U tom vozu su, pored putnika, bili devetorica vojnika i žandarma. Putnici su tada izbačeni iz voza, a sve vojnike i žandarme Savo Raspopović i njegova grupa su pobili, sem žandarma Mihaila Uzeva, po narodnosti Rusa, koji je tada bio ranjen. Savo Raspopović je naredio vozovođi da vrati pomenuti voz za Bar bez putnika koji su pušteni da slobodno odu, a kojima se obratio riječima: “Zakumio me Jovan Plamenac da ne bijem Crnogorce” (o tome vidjeti Mile Kordić, c.d. str. 280). O tome događaju pisao je prorežimski list “Narodna riječ”, od 4. oktobra 1922. godine, u svom članku s komentarom “Trijebimo gubu iz torine”, u kojemu se Savo Raspopović i društvo tretiraju kao “drumski razbojnici”, “pljačkaši “ i “ubice”. U tom članku navodi se da su 22. septembra 1922. Raspopović i njegova gerilska grupa u željezničkom vozu, koji je saobraćao na putu Bar-Virpazar, likvidirali osam vojnika i jednog žandarma. Prorežimski list “Slobodna misao” o tome je takođe tada donio članak, tvrdeći da je Savo Raspopović sa društvom, na željezničlkoj pruzi Bar-Virpazar, u selu Tuđemili, ubio “devet vojnika i dva žandarma” (vidjeti i Mile Kordić, c.d. str. 282). Zbog te gerilske akcije, vlasti su organizovale potjere za grupom Sava Raspopovića, koje su izvodila potjerna odjeljenja vlasti na čelu i sa predstavnikom vlasti Miladinom Kontićem, koji je iz Niša bio prekomandovan u “Zetsku divizijsku oblast”. Radi akcije gonjenja crnogorskih komita formirane su brojne kontrakomitske grupe. Jednu od tih grupa predvodila je osoba koja se prezivala Milić i koja je kroz crmnička sela prljavo i rđavo, zlikovački postupala, palila ih i pljačkala. Savo Raspopović je sa društvom uspio tada da izbjegne potjerama.
U šifrovanoj depeši, pov. br. 30, načelnika cetinjskog okruga Mitra Vukčevića, predatoj Ministarstvu unutrašnjih djela 22. januara 1923. godine, u kojoj se govori o kretanju komita, tvrdi se i ovo: “Savo Raspopović je stalno u Barskom okrugu odakle je poslao u Italiju za novac i upustva Vida Pavićevića, odmetnika iz okruga podgoričkog” (Arhiv Jugoslavije, 14-9-29 i dr Šerbo Rastoder, c.d. tom IV, dok. br. 1587, str. 2074). Kako se navodi u jednom službenom aktu načelnika Okruga podgoričkog, od 23. janura 1923. godine, vlasti su tada, dakle, početkom 1923. godine, pokušale ubiti Sava Raspopovića, koji se nalazio u okolini Ulcinja, ali u tome nijesu uspjele. On se uspio spasiti uz pomoć određenih lica.
Savo Raspopović je imao veliki broj prijatelja, pristalica i jataka u Krajini. Pouzdana skloništa bila su mu u Livarima i Šestanima. U povjerljivom izvještaju Špira Markovića, sreskog pisara upućenom načelniku sreza Cetinje 27. marta 1923. godine, navodi se, između ostalog, i to kako je Savo Raspopović u Gornjim Šestanima odrastao, i otkako je komita, među tamošnjim življem zadobio je veliko povjerenje i uvažavanje. Seljaci iz Šestana “njega smatraju za junaka i čovjeka kome puška ne može ništa uraditi, pa i da bi bio koji sklon da ga ubije, nema plotuna da će ga puška moći ubiti”, kaže se u tome aktu. Iz toga akta proizilazi da je kod stanovnika Šestana Savo Raspopović tretiran kultno. Živalj je fantastično vjerovao u njegov otpor prema smrti - u njegovu navodnu besmrtnost. U tom izvještaju stoji kako je Savo Raspopović bio “vrlo vješt i okretan”.
Savo Raspopović je i u Skadru imao zapaženo uporište. Među nj-egovim prijateljima bio je i trgovac iz Skadra Ramo Muslija, koji je njemu i majoru Marku Vučerakoviću u mnogim akcijama bio od pomoći (vidjeti: DACG, ONC, f. 5, 8/ 1923 i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom IV, dok. br. 1595, str. 2084-2086).
U izvještaju načelnika barskog okruga Vlada Pejovića načelniku cetinjskog Okruga, pov. br. 404, od 14. aprila 1923. godine, navodi se i to da velika većina stanovništva opštine Šestane i Livarske jatakuju i pomažu Sava Raspopovića (vidjeti: DACG, ONC, 15, 8/ 1923 i dr Šerbo Rastoder, c. d. Tom IV, dok. br. 1606, str. 2095). Savo Raspopović je sa svojom komitskom grupom operisao na području čitave Crne Gore, u okruzima Barskom, Ulcinjskom, Podgoričkom, Cetinjskom, Nikšićkom...
U telegramu načelnika cetinjskog sreza B. Martinovića načelniku sreza Čevo predatom 26. aprila 1923. godine, govori se o napadu Sava Raspopovića sa društvom na poštu kod Repljišta između Bajica i Dubovika. U tom aktu, tvrdi se da je ujutro 26. aprila 1923. godine, u osam i po sati, Savo Raspopović sa komitima napao poštu i da je ubijen Jakov Kosić, činovnik saobraćaja, da je ranjeno šest lica, te da je za Savom Raspopovićem i društvom organizovana potjera (vidjeti: Arhiv Istorijskog instituta, V3 - 9(23) i dr Šerbo Rastoder, c.d. dok. br.1602, str. 2091-2092).
U izvještaju načelnika čevskog sreza upućenom načelniku cetinjskog Okruga, str. pov. br. 386, od 24. avgusta 1923. godine, pominje se da je Savo Raspopović ranjen i da je žandarmerijska potjera za njim koju je pomagala i bjelaška omladina bila bez rezulatata (AIIT, V 3 - 35( 23) i dr Šerbo Rastoder, c. d. tom IV, dok. br. 1641, str. 2127).

U nekim dokumentima i pripovjedanjima navodi se i verzija da su Savo Raspopović i drugovi otrovani

List “Narodna riječ” u broju od 1. septembra 1923. godine piše o sastanku predstavnika vlasti, o sastanku šefova okružnih načelnika Bara, Nikšića, Podgorice i Andrijevice, na kojemu je dogovarano da se, u zajednici sa velikim županom “Zetske divizijske oblasti” Milovanom Džakovićem i inspektorom ministarstva policije Komnenom Spahićem, preduzmu sve mjere, kako da se uhvate ili likvidiraju komitske grupe Sava Raspopovića i Radojice Nikčevića.
Crnogorski gerilci braća Andrija, Pero i Milovan Pejović iz Bjelica i braća Savo i Marko Raspopović su, kako se navodi u telegramu načelnika cetinjskog sreza, izvjesnog Gojkovića, upućenom 15. decembra 1923. godine, načelniku čevskog sreza, ubili trojicu žandarma i “umakli u nepoznatom pravcu”, kako se kaže u tome izvještaju (vidjeti: AIIT, V 2 - 53(23) i dr Šerbo Rastoder, c.d. Tom IV, dok. br. 1660, str. 2146-2147). U jednom drugom izvoru navodi se da su braća Pejovići i Raspopovići, 15. decembra 1923. godine, u 11 i po sati, u opštini konadžijskoj “ubili iz zasjede komandira uganjske žandarmerijske stanice i dva žandarma a jednog žandarma ranili”, te kako su oni “ostavili cedulju koju su svi potpisali, da su ova ubojstva navodno za osvetu Milosava Nikčevića”. Ovo se navodi u izvještaju načelnika cetinjskog Okruga upućenog Ministarstvu unutrašnjih djela u Beogradu, pov. br. 890, sa Cetinja 15. decembra 1923. godine (vidjeti: AIIT, V 3 - 52 (23) i dr Šerbo Rastoder, c.d. tom IV, dok. br. 1667, str. 2152-2153). Crnogorski komita učitelj Milisav Nikčević iz Nikšića ubijen je 16. novembra 1923. godine od strane srpskih okupacionih vlasti, a braća Raspopovići i Pejovići su pomenute žandarme likvidirali u znak osvete zbog ubistva učitelja Nikčevića, kako se navodi u izvorima i literaturi.
Dr Ivan - Ivo Jovićević (1883-1965) iz Češljara, iz Ceklina, kod Cetinja, crnogorski političar, konzul i diplomata, u svojim memoarima “O ljudima i događajima - sjećanja jednog federaliste” opisuje svoj potonji susret u progonstvu, u Rimu, sa crnogorskim oficirom i komitskim vođom Savom Raspopovićem. U svojim sjećanjima dr Ivo Jovićević piše i ovo: “Jednom se sretoh sa Savom Raspopovićem, pristalicom Jovana Plamenca, koji mi reče:
- Ja već vidim kud je ovo krenulo! Neka ide đe god ko hoće, a što se mene tiče ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu.
Dvije suze zablistaše u njegovim lijepim plavim očima, a njegova gusta, plava brada zadrhta.
- Vala, ako se to dogodi a ja budem živ, spjevaću ti jednu pjesmu - rekoh mu (Dr Ivo Jovićević, “O ljudima i događajima”, Cetinje, 1995, str.143).
Dr Ivo Jovićević, u svojim memoarima, piše da je bio emigrant u Carigradu, u Turskoj, kada je doznao za tužnu vijest o ubistvu Sava Raspopvića i drugova kod Nikšića. On navodi i ovo “Doznadoh i za pogibiju Sava Raspopovića, koji je otrovan u nekom hanu u blizini Nikšića, zajedno sa njegovih deset drugova, đe su ih žandarmi i potukli. Odmah se sjetim obećanja koje sam u Rimu dao Raspopoviću kad smo se zauvijek rastali pa napisah pjemu “Na grobu jedanaest osvetnika” i poslah je u Ameriku “Glasu Crnogorca” u kojemu je i štampana” (c.d. str. 145-146). Dakle, u određenim dokumentima i pripovjedanjima ljudi navodi se i verzija da su Savo Raspopović i drugovi otrovani. Tvrdilo se da su pili otrovano vino.
U pjesmi “Na grobu jedanaest osvetnika”, napisanoj u Carigradu 26. februara 1924. godine, a objavljenoj u listu “Amerikanski Glas Crnogorca”, br. 11, godina II, Čikago 29. marta 1924. godine na strani 1, dr Ivo Jovićević navodi da su, izdajstvom, Savo Raspopović i društvo smaknuti i da su beogradske vlasti, da bi ih likvidirali, prosule silne novce “svud na žbire i trgovce, da izdadu slavnu četu na spavanju ili u smetu”. Ivo Jovićević konstatuje da su oni poginuli u borbi, pošto su prijethodno špijuni otkrili vlastima đe se oni nalaze. Navodi da su Savo Raspopović i društvo, u velikoj zimi, u snijegu i mećavi, na planinskim visovima, bez odijela, bez obuće, bez hljeba i bez kuće, otišli kod svojih jataka da se odmore, da počinu od stalne, neprekidne borbe koju su vodili. Po pjevanju Iva Jovićevića, oni su dospjeli u kuću jednog svog jataka blizu Nikšića, tu su prenoćili i počinuli, ali špijuni koji su se u blizini nalazili, kad su saznali đe su odsjeli, njihov dolazak dojavili su svojim nalogodavcima, predstavnicima okupacione vlasti, nadajući se da će zbog doušništva i izdajstva dobiti od vlasti silne darove. Po tvrdnjama Iva Jovićevića, Savo Raspopović i društvo su izginuli, zato što je izdaja uspjela i što su konfidenti vlasti za pare i druge privilegije prodali njih, obavijestili đe se oni nalaze.

Crnogorski komiti su se borili s pokličem “živjela sloboda”, i u neravnopravnoj borbi su svi izginuli

Kad su vlasti saznale đe su pomenuti crnogorski komiti skriveni, angažovali su vojsku i žandarmeriju iz okruga nikšićkog i opkolili sa svih strana kuću u Šćepan Dolu u selu Rubeža kod Nikšića, u kojoj su se nalazili komiti. Oni su bili na spavanju u vrijeme kad se obruč oko kuće stezao. Iz sna su se probudili u momentu kad je vojska i žandarmerija udarila, u času kad su zapucale na stotine pušaka iz polja i brda. Ivo Jovićević navodi da su Savo Raspopović i ostali komiti prihvatili borbu i tako “otpoče boj krvavi”, koji je trajao pola dana “dok nestade džebehana crno-gorskim herojima”. Savo Raspopović i društvo su poginuli herojski na megdanu, u obračunu sa, daleko u ljudstvu i oružju premoćnijim neprijateljem. Crnogorski komiti su se borili s pokličem “živjela sloboda”, i u neravnopravnoj borbi su svi junački izginuli. Ubijeni su “od izroda i tirjana”, kako se navodi u toj pjesmi.
Jednu od najpoznatijih komitskih gerilskih grupa u crnogorskoj oslobodilačkoj borbi od 1918. do 1929. godine sačinjavali su Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo (Mado) Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović. Toj grupi pripadali su i Stevo Božović i Mile Miljanić. Ti crnogorski komiti likvidirani su na brutalan način od strane srpske vojske i žandarmerije i domaćih renegata pod komandom srpskog žandarmerijskog kapetana i komandanta nikšićke žandarmerije Milana Kalabića u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića krajem 1923. godine. Odgovornost za njihovo ubistvo pada i na sreskog načelnika Živka Kosovića i velikog župana Milovana Džakovića. Postoji sačuvana fotografija na kojoj se vidi jedanaest izmasakriranih tijela, ubijenih u petak 28. decembra 1923. godine. Tada su, prema najvećem broju izvora i literature, junački poginuli: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo (Mado) Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović. U određenim izvorima tvrdi se da Majo (Mado) Vujović tada nije poginuo, ali da je bio u grupi, te da je uspio bjekstvom da se spasi. Majo (Mado) Vujović je prema određenim izvorima poginuo 25. januara 1925. godine kod Ožegovice. U nekim izvorima se navodi da je poginuo na području Hercegovine.
Drugi izvori navode da su u Šćepan Dolu u Rubežima, na udaljenosti oko šest kilometara od Nikšića, zajedno sa pomenutom crnogorskom komitskom grupom poginuli i Mile Miljanić i Stevo Božović (o tome vidjeti: dr Dimitrije Dimo Vujović, “Ujedinjenje Crne Gore i Srbije”, Titograd, 1962, str. 518, list “Slobodna misao” od 31. decembra 1923; dr Šerbo Rastoder, “Janusovo lice istorije”, Podgorica, 2000, str. 223 i dr Šerbo Rastoder, “Skrivana strana istorije”, Tom IV, Bar, 1997, dok. br. 1692, str. 2174).
Neki podaci govore o tome da tada nije poginuo Andrija Pejović, već da je uspio da pobjegne u Albaniju, a da su zajedno sa pomenutom grupom stradali i Kićin Popović iz Cuca i Stevo Božović s Njeguša (vidjeti: Mile Kordić, “Crnogorska buna 1919-1924”, Beograd, 1986, str. 290). Crnogorski književnik Jevrem Brković je, u svom djelu “Komitske balade”, objavio i poemu o smrti pomenutih crnogorskih komita, navodeći da su tada u grupi Sava Raspopovića poginuli: Mujo Bašović, Majo Vujović, Petar Zvicer, Kićin Popović, Marko Raspopović, Golub Vujović, Jovan Krivokapić, Miloš Pejović, Miloš Kovačević, Stevan Božović i Miljo Miljanić. Dakle, on navodi da je stradalo 12 crnogorskih komita (vidjeti: Jevrem Brković, “Komitske balade”, III izdanje, Zagreb, 1998, str. 68-74).
List “Slobodna misao”, u broju od 31. decembra 1923. godine, donosi članak o pogibiji Sava Raspopovića sa još deset crnogorskih komita. List za Sava Raspopovića i Muja Bašovića tvrdi da su bili komitske vođe i da “njihova se riječ slušala i oni su bili ne samo gospodari svojih odjeljenja nego i stvarni gospodari cjelokupnog odmetničkog rada”. Taj list u tome tekstu takođe kao jednog od komitskih vođa navodi Petra Zvicera. Treba reći da je pisanje “Slobodne misli” bilo u službi režima i u funkciji opravdavanja terora koji se sprovodio, organizovano i planski, nad crnogorskim narodom. Pomenuta grupa je od strane lista “Slobodna misao” tretirana potpuno neprimjereno i netačno kao skup “razbojnika”, “zločinaca”, “ubica”... U tom članku se tvrdi da je navedena komitska grupa 23. decembra 1923. godine ušla na područje nikšićkog sreza i dodaje ovo: “Preduzimljivošću zastupnika okružnog načelnika g. Dedovića i žandarmerijskog kapetana g. Kalabića izdata su naređenja da sve stanice u okrugu pa i u okolnim okruzima budu u pokretu ka selu Župi.

Režimske verzije o pogibiji komita bile su pune tendencioznosti, smišljenih u propagandne svrhe

Isto tako leteća odjeljenja kao i jedan policijski pisar sa izvjesnim brojem žandarma bio je upućen u Župu. Tri dana je sve bilo u pokretu. Odmetnici su se povukli iz Župe i nikud drugo nego u pravcu Nikšića, svakako su imali najveće povjerenje da im iz varoši prijeti najmanja opasnost”, navodi se u tome tekstu i dodaje da su na šest kilometara od Nikšića “odmetnici došli u selo Rubeža u Šćepan Do". Kretanje im je bilo opasno i htjeli ne htjeli, morali su tu konačiti. Oko deset časova uveče, banuli su u kuću Marka Draškovića, jednog pukog siromaha sa ženom i jednim djetetom. Bilo ih je po njegovom pričanju dvanaest druga. Tražili su mu da im da večeru, ali kako ništa nije imao sem brašna, otišao je u selo Mujo Bašović i poslije dugo vremena vratio se sa suvim mesom i drugim potrebama. Večerali su, bilo je prošla ponoć. Razgovori su se vodili o njihovim običnim stvarima iz borbe sa žandarmima. Prije nego što su legli Savo Raspopović je upitao da li je straža postavljena. Bašović mu je odgovorio da je "u četiri pravca postavio straže" i da "nema šta da brine”, navodi se u tome članku. Potom se konstatuje da je grupa žandarma iz Župe krenula u pravcu Nikšića i da su u sedam sati ujutro stigli u Šćepan Do ispred kuće Marka Draškovića, u kojemu su crnogorski komiti konačili. Potom se dodaje i ovo, što zaista ima elemente fantastičnog: “Dvojica od njih svratili su na vrata i pitali ko je unutra? Na odgovor domaćina, da je puna kuća odmetnika, oni pokušavaju da zauzmu bolje mjesto. U tom momentu jedino je bio budan Mujo Bašović i istrči i sukobi se sa Đurom Ignjatovićem. Jedan drugoga su uzeli na nišan i obojica su pali na mjesto mrtvi. Osam žandarma bili su dovoljno prisebni, okrenuli su plotun kroz prozor i odmah smtno rane u sobi Sava Raspopovića. Poslije pogibije dvije “vojvode”, među odmetnicima nastala je potpuna panika. Otpočela je prava bitka. Na prvu pucnjavu prispjele su u pomoć žandarmima i ostale stanice iz sreza, koje su bile u pokretu kao i odjeljenja B. Pešikana, cijela žandarmerija iz varoši sa sreskim načelnikom g. Kosovićem. Puškaranje je trajalo sve do deset časova, kada je učinjen napad sa bombama. Nekoliko odmetnika istrčalo je iz kuće, među njima i Petar Zvicer”, kaže se uz ostalo u tome članku. Iza toga list piše i to da “u jednom opštem pokolju niko nije pošteđen, da je tom prilikom poginuo žandarm Niko Đurašković a teško ranjeni Milan Raketić i Božo Popović”, te se konstatuje da je “u 10 i po časova borba bila završena. Kuća i cio prostor kuće predstavljao je krvavo razbojište”. To je bilo saopštenje “Slobodne misli” o pogibiji jedanaest čuvenih crnogorskih komita, verzija, koja u mnogome ne odgovara realnim činjenicama, već obiluje brojnim nepreciznostima, netačnostima i nevjerovatnostima, tendenciozno, smišljeno plasiranim u propagandističke svrhe. Ipak, ta verzija pruža brojne značajne informacije i podatke koji doprinose pokušaju adekvatne istorijske, naučne rekonstrukcije i analize tog događaja i utvrđivanja onoga što se tada stvarno zbilo.
Jedan srpski prorežimski list donosi svoju verziju o njihovoj pogibiji. Taj list objavio je članak naslovljen: “Pogibija odmetnika u Crnoj Gori”, s podnaslovom: “Pažnja g. Ministru unutrašnjih dela”. U tom tekstu navodi se izvještaj o borbi sa crnogorskim komitima, i konstatuje se i ovo: “Mi smo nekoliko puta donosili kako je kretanje odmetnika u Crnoj Gori sadanjim vremenom otežano. Odmetnici su se bili našli pred ogromnim teškoćama i jedva su odolevali velikim poterama koje je protivu njih priredio načelnik okruga nikšićkog g. Dedović. Juče smo doneli izveštaj o njihovoj pogibiji koja je ovako tekla.
Prekjuče je načelnik sreza nikšićkog g. Živko Kosović saznao da je jedna jaka i prilično velika odmetnička grupa prešla iz sreza čevskog u Nikšićko polje. Kosović je u društvu sa komandantom žandarmerije g. Kalabićem pošao odmah u Ozriniće, a drugo odelenje žandarmerije poslao je odmah u drugom pravcu.
Ovo drugo odelenje primetilo je odmetnike baš kad su oni izlazili iz kuće Marka Draškovića u selu Rubeža. Žandarmi su odmah otvorili vatru na odmetnike, no ovi se povuku u kuću i iz kuće počnu pucati na poteru. Žandarmi su se našli pred dilemom: nisu mogli pucati jer je u kući bilo i drugih ukućana, koji bi izginuli, a s druge strane morali su odgovarati na česte odmetničke plotune. U tom su momentu na pucnjavu pušaka došli g. Kosović i Kalabić koji su prvo preduzeli mere da spasu porodicu iz kuće koja je bila opsednuta. Malo docnije došla je u pomoć žandarmerija sa stanice iz Lukova, Nikšića i Župe sa kojom su došli žandarmerijski poručnik g. Božidar Marković i policijski pisar g. Kontić. Na ovaj način žandarmerija je sada mogla da gusto posedne kuću i da povede borbu na život i smrt.
Borba je otpočela u 7 časova ujutro, a trajala je do 2 časa po podne. Odmetnici su se očajnički branili. Nijesu nijedanput hteli da odgovore pozivima na predaju.

Žandarmi su mrtvim Crnogorcima sjekli noseve, rasparali tijela bajonetima i vadili utrobice

"Oko jedanaest časova iz kuće su se čuli sve slabiji i sve ređi pucnji, a oko dva časa oni su sasvim prestali. Kuća je bila sva izrešetana od kuršuma. Tada su žandarmi ušli unutra. Videli su pred sobom jezovitu sliku. Jedanaest odmetnika bili su već mrtvi i ležali po sobi. Jedan se nalazio u samrtnim trzajima i kad su naišli žandarmi on je glasno kriknuo i izdahnuo. Bio je to čuveni Savo Raspopović.
Odmah na licu mesta utvrđen je identitet leševa. To su: Savo Raspopović, Mujo Bašović, Marko Raspopović, Petar Zvicer, Miloš Kovačević, Andrija Pejović, Mijo Vujović, Golub Vujović, Radovan Bigović, Jovo Krivokapić i Mihajlo Dugović. Sem pobijenih odmetnika uhvaćeni su jataci Blažo Pejaković i Marko Drašković.
U ovoj borbi poginula su dva žandarma. Ubijeni Raspopović i Bašović bili su ucenjeni sa po 100 000, ostali sa 30 000, na taj način učesnici ovog velikog uspeha dobiće po pet hiljada dinara”, kaže se u tom tekstu. Na osnovu njega se može zaključiti da se protiv jedanaest crnogorskih komita borilo oko stotinu vojnika i žandarma. Pomenuti tekst može da se koristi kao dokazno sredstvo u utvrđivanju činjenica vezanih za pogibiju crnogorskih komita krajem 1923. godine. Ali, ne mora biti parametar za presuđivanje.
Emigrantski crnogorski list “Amerikanski Glas Crnogorca”, zvanični organ “Saveza nezavisnih Crnogoraca” u Americi, koji je izlazio u Čikagu, godina II, broj 11, od 29. marta 1924. godine, na strani 1 i 2 objavljuje tekst, to jest, pismo crnogorskih ustaničkih četovođa od 6. februara 1924. godine upućeno u Americi crnogorskom egzilantu poznatom i uglednom komiti i arhimandritu Crnogorske pravoslavne crkve - Nikodimu Janjuševiću. U tome pismu, navodi se, između ostalog, da su na komitski zbor došli 600 crnogorskih gerilaca i dodaje: “Svi smo zakletvu položili jedan drugome da mira i spokojstva imati nećemo sve dokle dostojno i po Crnogorski ne osvetimo Sava Raspopovića sa društvom kao i mnoge druge, i dokle Crnu Goru od gedža ne oslobodimo pa makar da ćemo i mi svi glave izgubiti.
E moj dragi Nikodime da ti je bilo viđeti kako su nam pričali oni koji su gledali, kako je srbijanska vojska i oficiri postupala sa Raspopovićem i njegovim društvom, sa mrtvim tijelima. Oči su im vadili, noseve su im odsijecali bajonetima, utrobice su im vadili, lice svakome su nagrdili, svakome sa bajonetima tijelo isparali, tako su im tijela nagrdili od kako istorija ljudskoga čovječanstva na šaru zemaljskome pamti, niko niskim nije tako učinio kao što su oni sa Raspopovićem i njegovim društvom.
Pored ovoga ostale muke i pritisak na naš žalosni narod Crnogorski, to ti brate ne mogu nikako opisati velike strahote i grozne muke i takvi pritisak da niko nikuđ maknuti ne može; tako nije bilo ni u vrijeme cara Nerona i Dioklecijana kad su Hrišćane mučili i bacali lavovima”, kaže se u tome dokumentu i konstauje da su arhimandritu Nikodimu Janjuševiću poslali slike Sava Raspopovića i drugova, naglašavajući “da im jednom njihove sjenke poljubiš i opoješ svetu liturgiju i druga pjenija, pa makar ta služba bila i pod vedrim nebom”. U tome pismu navodi se da je arhimandrit Nikodim Janjušević crnogorske ustanike lično poznavao, da je sa njima četovao “kao prosti vojnik više od dvije godine kroz Crnu Goru. Znamo i to, da su tebi Savo i Marko Raspopovići i serdar Mujo Bašović pričasni kao lični pobratimi. Znamo da će te ova njihova slika kao i ovo pismo duboko potresti, žao ti je svijeh kao braću. A osobito pobratime, dobro nam vjeruj da ćemo ih dostojno osvetiti”, piše “Amerikanski Glas Crnogorca”.
U ovom tekstu objavljujem i svedočenje Milivoja Draškovića, profesora iz Bara, kojeg je on 11. novembra 2001. godine dao piscu ovih redova, s naglaskom da je tu verziju o pogibiji Sava Raspopovića i drugova više puta slušao od svog oca Šćepana Draškovića, koji je bio učesnik i očevidac tog događaja. Milivoje Drašković priča da su “cnogorski komiti krajem decembra 1923. godine boravili u kući Đura Ramova Draškovića, starinom sa Čeva, u Šćepan Dolu u mjestu Rubeža kod Nikšića, u kojoj su živjeli njegovi sinovi Marko Drašković i Šćepan Drašković sa porodicama. Njihov treći brat Jošo Drašković ubijen je ranije kao crnogorski komita od strane srpske žandarmerije. U toj kući nalazila se krajem decembra 1923. godine grupa komita sa Savom Raspopovićem i još jedanaest drugova , večerala, jela i pila. Tu je noćila neposredno pred svoju pogibiju. Kad su komiti stigli u kuću, Marko Drašković je otišao sa njihovim znanjem da donese još pića, a njegov brat, a moj otac Šćepan Drašković, koji je tada imao 17 godina, ostao je u kući sa snahom, Markovom ženom, Marijom Drašković i njihovim djetetom sinom Momčilom (Marija je tada bila trudna i kasnije je rodila kćerku Milevu).

Onaj koji je žandarmima odao crnogorske komite ubijen je tokom Drugog svjetskog rata kao četnik
"Marko Drašković se nije bio vratio kući u vrijeme kad su srpska žandarmerija i vojska i njihovi pomagači opkolili našu kuću u kojoj su bili crnogorski komiti. Nije se vratio ni kasnije u vrijeme borbe sa komitima. Pošto je naša porodica bila komitska i zelenaška, a pošto su vlasti znale da je Marko Drašković komitski jatak, presrele su ga na putu, uhvatili, prebili i uhapsili. Vojska i žandarmerija je saznala od doušnika, dostavljača, da se u našoj kući nalaze komiti. Dojavili su im to špijuni. U pitanju je bila klasična izdaja od jednog jataka iz sela Rubeža kod Nikšića (zna se od koga ali mu ja namjerno ime neću spomenuti) u kojega komiti nijesu sumnjali. U stvari, oni su došli u selo Rubeža zbog toga što je jedan od komitskih vođa Mujo Bašović u toga jataka imao povjerenje, ne sumnjajući da ga on može izdati, to jest odati i prošpijati vlastima. Na poziv tog jataka Mujo Bašović i komitska grupa došla je u Rubeže. Kad je Savo Raspopović kasnije shvatio da su otkriveni od strane vlasti zbog izdaje i špijunaže, u vrijeme kad je vojska već bila opkolila kuću i počela paljbu na njih, posvađao se sa Mujom Bašovićem, optuživši ga da je on kriv što će oni poginuti, jer su na njegov nagovor oni došli u Rubeže. Istina je da Mujo Bašović nije imao nikakvu krivicu i odgovornost, jer nikako nije mogao predvidjeti što će se desiti, pošto je bio prevaren od strane onih u koje je imao povjerenje, bez obzira što je Savo Raspopović bio ljut na njega što su otkriveni. Taj koji ih je izdao ubijen je tokom Drugog svjetskog rata kao četnik. Likvidirali su ga zelenaši. Kad su vlasti saznale đe se nalaze komiti, poslali su potjerna odjeljenja. Svi gonioci nijesu došli odjedanput, već sukcesivno. Postepeno su se grupisale snage koje su s pojačanjima koja su stizala sukcesivno opsadirali našu kuću u kojoj su bili komiti i ukućani. Bilo je oko stotinu vojnika i žandarma koji su napadali komite. Komiti u kući su otkrili da su potjerna odjeljenja opsadirala kuću prije nego što je potjera počela da puca. Mujo Bašović je prvi izašao napolje i rekao im da su opkoljeni. Tada je nastupila svađa između Bašovića i Raspopovića, u kojemu je Raspopović rekao Bašoviću: “Ti si kriv što si nas ovamo doveo”! U tome trenutku, vojska i žandarmerija je pozvala komite da se predaju. Oni su to odbili. Počela je potom oružana borba. U kući sa komitima bili su moj otac Šćepan, njegova snaha Marija sa jednim đetetom. Komiti su se branili iz kuće, odbijali su sve pozive na predaju, ali su dovikivali potjeri da omogući ukućanima da bezbjedno napuste kuću i tako spasu svoje živote. Moj otac Šćepan i njegova snaha Marija s đetetom nijesu htjeli napustiti kuću, jer su vjerovali da će biti ubijeni, s obzirom da su znali kako vojska i žandarmerija postupa sa porodicama i jatacima crnogorskih komita. Plašili su se da neće biti pošteđeni, pa su ostali u kući sa komitima. Oko njihovog napuštanja kuće nije bilo nikakvih pregovora, već je to činjeno glasnim dozivanjem. Pucnjava je trajala dugo, nekoliko časova. Pristizala je sve veća vojska i žandarmerija. Napadači su sa sobom potom dovukli artiljeriju i kad su komiti shvatili da će oni topovima gađati kuću i da će kuća biti granatirana, da će biti srušena, te da će tako oni, ako ostanu u kući, svi izginuti, odlučili su da napuste kuću. Uspjeli su da provale iz kuće, probili su zid i izašli napolje. Tražili su zaklone da bi se uspješnije suprotstavili napadaču. Borba se nastavila oko kuće i oko kuće su svi crnogorski komiti izginuli, osim jednog koji je, kako mi je otac pričao, uspio da pobjegne. Pretpostavlja se da je to bio Mado Vujović, ali to nije sigurno. U kući su ostali moj otac Šćepan i snaha mu Marija s đetetom. Tu ih pronašla vojska i žandarmerija. Nijesu ih ubili, ali su ih tukli i mučili. Mog oca Šćepana Draškovića su isprebijali, mučili su ga tako i toliko da je ispljuvavao krv. Nanijeli su mu teške tjelesne povrede. Svuda po tijelu su ga udarali čizmama i puškama. Tako isprebijanog su ga ostavili. On je jedva preživio. Ženi Marka Draškovića sa đetetom su pošteđeli život”.

Jedanaest crnogorskih heroja poginulo je u bici sa srpskim okupacionim formacijama 28. decembra 1923.

Vojska i žandarmerija je pobijene crnogorske komite odatle prenijela u Nikšić. Njihova mrtva i izmasakrirana tijela položili su u jedna kola i prenijeli ih u grad. Vozili su se nikšićkim ulicama i hvalili se svojim plijenom. Potom su ih odnijeli ispred crkve Svetog Vasilija Ostroškog, položili ih na snijeg i slikali se iznad njih.
Moj stric Marko Drašković je bio tada u zatvoru. Kasnije je oslobođen. Kad je pušten na slobodu, Marko Drašković se 1929. godine sa porodicom, ženom i dvoje đece, odselio u Vojvodinu. U kući, u kojoj su bili crnogorski komiti 1923. godine, i iz koje su se junački borili prije nego što su izašli iz nje i oko nje poginuli u oružanom obračunu sa vojskom i žandarmerijom, moji roditelju su potom nastavili da žive. U toj kući su zasnovali brojnu porodicu. U njoj se rodilo devetoro đece, četiri sina i pet kćeri. U toj kući živjeli smo zadugo. Kuća je vremenom po sebi ruinirana, tako da je na kraju porušena i na njeno mjesto podignuta je nova 1954. godine, u kojoj je živjela moja familijaÓ. Ovo mi je ispričao profesor Milivoje Drašković, rekavši mi da je ovu priču dobro zapamtio od njegovog oca koji mu je to često pričao.
Na osnovu prikupljene građe, arhivskih i drugih izvora i literature, u vezi lica koja se pominju da su poginula u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića, u sukobu sa srpskom vojskom i žandarmerijom, treba reći sljedeće: od petnaest lica, čija se imena i prezimena pominju kao žrtve, ubijeno je jedanaest. To je sigurno i ne može biti sporno. Neizvjesno je jedino jesu li tada poginuli: Mado Vujović, Andrija Pejović, Kićun Popović, Mile Miljanić, Stevo Božović i Mihailo Dugović. Od njih su sigurno dvojica poginuli, ali nijesam uspio tačno ustanoviti koja su to dvojica. Ostali, čija su imena i prezimena navedena u ovome tekstu, su sigurno tada poginuli.

Evo tih lica:

Savo Raspopović, iz Martinića (Bjelopavlići), rođen je 1879. godine, kad je ubijen imao je 44 godine.

Mujo (Milutin) M. Bašović, iz Proščenja iz Drobljaka, sreza Šavničkog, rođen je 1893. godine, kad je ubijen imao je 30 godina.

Miloš Kovačević iz Žabljaka, sreza Šavničkog, rođen je 1893. godine, kad je ubijen imao je 30 godina.

Jovo Savov Krivokapić iz Zaljuti, iz Cuca, Cetinje, rođen je 1887. godine, kad je ubijen imao je 36 godina.

Petar Zvicer iz sela Rokoči iz Cuca, rođen je 1896. godine, kad je ubijen imao je 27 godina.

Andrija Lazarev Pejović, iz sela Pejovići u Bjelicama rođen 1896. godine, kad je ubijen imao je 27 godina. Prema nekim izvorima on tada nije ubijen, već je emigrirao u Albaniju.

Krsto (Kićun) Simov Popović iz Lipe (Cuca), rođen je 1898. godine, prema nekim izvorima, poginuo je 1923. godine u 25. godini života.

Miloš Pejović, iz Pejovića u Bjelicama, poginuo 1923. godine u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića.

Marko Raspopović, brat Sava Raspopovića, rođen u Marinićima, živio u Baru, poginuo 1223. godine u Šćepan Dolu u Rubežima.

Radovan J. Bigović, iz sela Kobilji Do (Cuce), rođen 1901. godine, kad je ubijen imao je 22 godine.

Mile Miljanić, iz Velimlja, iz sela Miljanić, poginuo je prema nekim podacima u Rubežima 1923. godine.

Marko (Mado/Majo) B. Vujović, iz Ožegovice (Čevo), rođen je 1893. godine, prema nekim izvorima poginuo je u Šćepan Dolu 1923. godine, a prema drugim 1925. godine. Ako uzmemo da je poginuo 1925. godine u Hercegovini, kad je ubijen imao je 32 godine.

Stevo Ivov Božović iz Erakovića sa Njeguša, u nekim izvorima se navodi da je poginuo 1923. u Rubežima.

Golub M. Vujović iz Ubala (Čevo), ubijen 1923. godine.

Pominje se da je i Mihailo Dugović poginuo u toj grupi. O njemu nemamo podataka.

Pomenuta grupa od jedanaest crnogorskih komita, heroja, boraca za pravo, čast i slobodu Crne Gore, poginula je u žestokoj oružanoj bici sa srpskim okupacionim vojnim i žandarmerijskim formacijama 28. decembra 1923. godine. Nakon što su crnogorski komiti izginuli, okupacione militarne formacije odnijele su izmasakrirana tijela jedanaest crnogorskih komita i položili ih na snijeg ispred crkve Svetog Vasilija Ostroškog u Nikšiću. Ubice su se potom slikali iznad tijela svojih žrtava i uživali u svome zločinu.

U vrijeme pogibije Raspopovićeve grupe izašla je knjiga Aleksa Devina s naslovom "Mučenička nacija”

Tu klasičnu okupatorsku fotografiju horornog karaktera objavio je beogradski “Ilustrovani list” od 20. januara 1924. godine, u broju 3 na strani 2. Tu jezivu sliku ubijenih crnogorskih komita prenio je i engleski list “Dejli grefik”. Iza toga, u Donjem domu britanskog parlamenta poslanik Morel je, povodom ovog zločina, 20. februara 1924. godine postavio pitanje “o ucjenjivanju i ubijanju boraca za nezavisnost”. Vlasti Kraljevine SHS uputile su demanti, kojeg je objavio uticajni list “Dejli telegraf”, u kojemu se navodi da su pobijeni sa slike bili samo “obični razbojnici”. Potpuno lažno je bilo oficijelno saopštenje beogradskog Presbiroa da je Petra Zvicera “ubio sam crnogorski narod”, kako je navedeno. To je čak objavio i engleski ugledni list “Tajms”. Englesko Ministarstvo spoljnih poslova (Forin ofis) je, u odgovoru na zahtjeve Ministarstva inostranih poslova Vlade Kraljevine SHS, saopštio da engleska Vlada neće praviti nikakve smetnje i probleme vlastima u Beogradu, te da će, u skladu s tim, ovlašćeni Vladin predstavnik interpelantu koji je postavio pitanje Crne Gore odgovoriti da “ako ima ubijanja u Crnoj Gori to stradaju sve sami razbojnici”. Istina je bila potpuno supotna. Ubijeni crnogorski komiti Savo Raspopović, Petar Zvicer, Mujo Bašović i drugovi nijesu bili razbojnici nego rodoljubi, a oni koji su ih likvidirali bili su razbojnici.
U vrijeme pogibije ove grupe crnogorskih komita izašla je iz štampe knjiga Aleksa Devina o Crnoj Gori s naslovom “Mučenička nacija”, a na zidovima stepeništa Forin ofisa naslikana je bila alegorija “Srbija stavlja ruke oko Crne Gore, ali to je smrtonosni zagrljaj” - pisao je Devin. Nešto ranije, američki intelektualac Vitni Voren objavio je, u Njujorku 1922. godine, knjigu “Crna Gora- zločin Mirovne konferencije”. Vitni Voren u svom djelu, pored ostalog, navodi: “Saučesnici smo zločina počinjenog u našem prisustvu. Protiv je mira svih ljudi kad ubica podigne ruku. Nijedna žrtva ne umire sama. Ako pustimo Srbiju i njene saveznike da dotuku ranjenu suverenost Crne Gore, mi jačamo svaku ruku koja udara na bezbjednost svijeta. Ako dopustimo da balkanska laž prođe kao istina, potkopaćemo temelje vlastite slobode. To ne može biti, to ne smije biti! Kraj još nije došao. Još ima daha u zemlji na umoru i možemo je spasiti. Crna Gora se mora obnoviti!”.
Dok je u Crnoj Gori vladao krvavi režim terora nad crnogorskim narodom, dok su crnogorski ustanici vodili gerilsku borbu, jedan od njihovih vođa, oficir, komandir Dušan Vuković napisao je 1926. godine pjesmu koja se zove “Crna Gora”. Ona glasi:

“Kako ne bih volio te,
I ne bi mi draga bila,
Gordi kršu Crna Goro,
Kosturnico od starina.

U svijema muzejima,
Car si straha oka tuđa,
A za tvoje Crnogorce,
Ka zrak sunca ti si vruća.

Vrh planine kam do mora,
Sveto stijenje blago naše,
Nad svijema oltarima,
Oltar slave sazidaše.

U našemu svetom dolu,
Ruža ružu krasom kiti,
Sa planine vjetar šapti,
Ti češ opet naša biti”.


P. S.
“Istoričar koji svjesno prećutkuje događaje vrši svjesnu obmanu isto kao i onaj koji piše o onome što se nije dogodilo” - govorio je davno Amijan Marcelin.