Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



 

Ivan Matović:
CRNOGORCI NADŽIVJELI ŠPANSKU GOLGOTU

 

Ratnici mačem i perom

VLAHOVIĆ VELjKO – "rođen 1914, Rovci – Kolašin, student, došao 29.1.1937. iz Čehoslovačke".

U svijet je krenuo iz Trmanja – gnijezda svijenog u zaleđu Kamenika i iznad vrletnih Platija. Po ocu Milinku i majci Mijojki – potomak znanih rovačkih vojvoda.
Beogradski đak, pisao pjesme i "gutao" klasiku, a "upisao tehniku". U Pragu. Odande se, sa 14 drugova, zaputio u Španiju.

Rane sa Harame

Na Harami je, već 4. februara, u borbenom rasporedu bataljona "Dimitrov". U torbici je, uz municiju, imao bilježnicu nazvanu "bijeli blok", od koje se nikad neće odvajati. U nju je prvog ratnog dana, gledajući kako se gine, zabilježio: "Nekada sam smrt na bojištu zamišljao drugačije, veličanstvenije, epskije. Zar je ovako ginuo Bajron? Zar su ovako umirali pariski komunari, heroji Oktobarske revolucije? ... Ovo ovdje sve je prozaičnije, jednostavnije!"
Stvarno, ginulo se masovno i bez jauka; on je dopao rana: rame mu je razmrskano, a na nozi dvije teške rane, zbog čijih će posljedica spasti na protezu koja je dosezala prepone.
Prizdravio, zamijenio je poginulog Nevesinjca, umnog i hrabrog Blagoja Parovića: vodi "propagandnu bazu", gdje priprema i preko Radio-Madrida emituje priloge na jugoslovenskim jezicima, te uređuje list "Dimitrovac" na srpskohrvatskom, češkom i španskom, i u njemu gaji stalne veze interbrigadista i otadžbine.

Zapisi iz "bijelog bloka"

Aprila 1939. stigao u "crvenu prestonicu", gdje je završio studije tehnike, pa šest godina bio lider Komunističke omladinske internacionale i, od novembra 1941. do Dana pobjede, na čelu Radio-stanice "Slobodna Jugoslavija".
Beogradu se vratio nakon 10 godina izbivanja. Nosilac Ordena narodnog heroja i čina generala. U tri decenije mira član najužih partijskih i državnih rukovodstava. I ostao strastven čitalac književnih djela, bilježeći razmišljanja. Savremenicima je "ličio na pjesnika, koji nije stigao da – angažovan i zaokupljen revolucionarnom borbom – i stvarno postane veliki pjesnik".
Srce ga je izdalo u Kolašinu, pa liječen u Londonu i Ženevi, ispisujući listove "bijelog bloka". Na sudnji dan, 7. marta 1975, zapisuje misao Viktora Igoa: "Ima jedna stvar jača i od svih armija na svijetu, to je ideja koja dođe u pravom trenutku".
Sahranjen u Aleji velikana, a njegovo ime nosi ulica u Kaluđerici – Beograd.

Vjerni sin Kralja

LEKIĆ DANILO – "rođen 1913, Kralje – Andrijevica, student, došao 8.8.1937. iz Jugoslavije".
Sin uglednog ratnika i učitelja Blagoja, diplomirani filozof, u prestonici lektor i korektor novina, gdje se, prije svega, "bavio revolucijom".
U Španiji je, nakon završetka Oficirske škole, zamjenik komandanta Baze interbrigada u Albaseti, pa na komesarskim dužnostima od čete do 15. internacionalne brigade.
Saborci iz bataljona "Đaković" se sjećaju da je "tečno govorio francuski, španski i (onda popularni) esperanto, a dobro poznavao kulturu, istoriju i tradicije naroda Španije i ekonomske i političke prilike u njoj.
Bio je član delegacije interbrigadista koja je, u selu Čelve, ispratila na vječni počinak omiljenog komesara Đoka Kovačevića. O tome je napisao "dirljivu i ubojitu" reportažu od 4 šlajfne, koja je 1938. objavljena u "Slobodnoj misli" - Kanada.
Na frontu Madrid – Levante iznjedrio je pjesmu "Španijo sunčana", koja je, komponovana i razaslata u sve jedinice, pjevana na priredbama, u stroju, u predahu od borbi.
Iz logora na jugu Francuske poveo grupu "dobrovoljaca na rad u Njemačku", gdje su se zaposlili u "Junkersu", pa se odande, poslije početka operacije Trećeg Rajha "Barbarosa" protiv Rusije, okupiranom Evropom domogli Jugoslavije.

Viteška komanda: "Za mnom!"

Pred Prvom proleterskom Kočin zamjenik, a ubrzo i njen komandant. Nikad ne komandujući "juriš, naprijed", već viteški – "za mnom!"
U činu generala NOVJ, komandant je 16. vojvođanske divizije, pa 12. udarnog korpusa, u operacijama od istočne Bosne, preko Beograda, do Podravine. Na tom ratnom putu načelnik obavještajne službe u Štabu korpusa je njegov rođeni brat, student prava Nikola (1919), a uz njih dvojicu, u Pratećem bataljonu – kao u stara viteška vremena – njihov otac Blagoje.
Sa fronta – pravac Moskva. Na školovanje u prestižnu Akademiju "Vorošilov". U poslijeratnim godinama: visoki komandant, pa diplomata najvišeg ranga, sem ostalog ambasador u Braziliji, Njujorku i Kairu.
Po izričitoj želji na smrtnoj uri, vratio se Kraljama da – umjesto u Aleji heroja ili kojem drugom panteonu – vjekuje uz roditelje. Nadomak surovo lijepih Komova.

PEKO DAPČEVIĆ
Sin učitelja Jovana i student prava, sa 26 dobrovoljaca, dobrim dijelom studenata, iz Beograda je, preko Pariza, stigao da ojača prorijeđenu četu "Matija Gubec" bataljona "Dimitrov", na obalama Gvadarame. Odatle, sve iz borbe u borbu, od redova do kapetana, od komandira desetine do komandanta batažona. I tri puta ranjen.
Na Aragonsko-levantskom frontu, zarad sprječavanja prodora fašista k moru, komanduje bataljonom "Balkaniko". U najdramatičnijem trenutku tog krvavog rvanja sa protivnicima Republike, komandant Peko preuzima komandu nad vodom boraca izabranih iz bataljona "Divizionario" i, pomjerivši se uzvodno, zaposijeda ostrvce u širokom koritu Ebra, kod gradića Tortose. Odatle je, uporno braneći adu nazvanu "Crnogorsko ostrvo", sprječavao prodor fašista preko Ebra.

"Hajde Peko, hajde rise..."

Uspio je da umakne iz logora sa juga Francuske i, preko Njemačke, stigne 11. jula 1941. u Crnu Goru. Taman na vrijeme da učestvuje u Trinaestojulskom ustanku. Ređale su se ratne dužnosti do komandanta Prve armije na svakoj je bio uspješan, pa trajno upisan u istoriju antifašističkog rata. I "stavžen" u narodnu pjesmu, recimo "Pekove su divizije zauzele Terazije", "Ajde Peko, hajde rise - Crnoj Gori požuri se", "Dapčeviću Peko đe si - na Durmitor top iznesi"...
Prva dužnost u miru komandant trupa koje su držale šire prostore Trsta pa, nakon dvogodišnjeg školovanja u Akademiji "K. J. Vorošilov" u Moskvi, načelnik Generalštaba JNA. Uslijedile su visoke dužnosti u diplomatiji, u saveznoj administraciji, putevi po svijetu, u misijama mira...
Po posljednjoj želji, vjekuje na beogradskom Novom groblju, podalje od aleja heroja i velikana. Nadomak vojvode Putnika.

Komesar iz Brčela

VLADIMIR POPOVIĆ
Na Cetinju maturirao, u Beogradu apsolvirao medicinu. Iz "grada svjetlosti" - u bataljon "Dimitrov" na frontu kod Brunete, a ispred Madrida. Vladimir Popović je određen za "ljekara bataljona", ali se otimao da ide "na prvu liniju". Ispunjena mu je želja – radiće "po političkoj liniji", a samo povremeno, pogotovo tokom borbi na Aragonu, biće "sanitetski referent u jurišnom stroju".

Čelnik brigade u Kataloniji

Kada je Republici bilo najteže, u Kataloniju je upućena brigada interbrigadista, na brzinu sastavljena od bataljona "Đaković", "Dimitrov" i "Masarik". Da brane što se još moglo odbraniti. Pred njom komesar kapetan Vladimir L. Popović. Jedinice su dobile novo sovjetsko naoružanje, koje je u ogorčenim borbama efikasno upotrijebljeno, a kada je došlo do naglog povlačenja pred silom - ono je, po naređenju Rusa, uništeno.
Beograda se domogao krajem 1939. i angažovao se u jačanju otpora fašizmu, a u julu 1941. je dobio zadatak da, u uslovima ustaške strahovlade, rukovodi partijskom organizacijom Hrvatske. Od sredine 1943. je, u činu generala NOVJ i uz Kostu Nađa, politički komesar, pa komandant Trećeg udarnog korpusa.
Kao šef Vojne misije u Bugarskoj, pri kraju rata je uključen u sam vrh diplomatije "Druge Jugoslavije", ređaju se ambasadorske dužnosti u centrima svjetske političke moći, kada je bilo "najgušće" - Moskva, Vašington, Peking. Potom visoke državničke dužnosti, na kojima se i teško razbolio. Umro je 1972.

Obavještajac Peka Dapčevića

BRANKO SPASIĆ
Sin trgovca Sima, student Tehničkog fakulteta u Zagrebu. Na ratište je Branko (Vlado) Spasić stigao sa krivotvorenim pasošem.
U bici za Saragosu ratuje u sastavu bataljona "Divizionario" 45. divizije, kao "običan pješak", uglavnom među Jugoslovenima, a pod imenom Vlado. Mjesec dana su djejstvovali s položaja na lijevoj obali Ebra, nekako u visini Tortose, čiji mu je "izgled bio stravičan, jer od grada skoro ništa nije ostalo". U jednom od juriša izvođenih u septembru 1938 - "pogađa ga granata u leđa, u desnu lopaticu".
Još rekonvalescent strpan je u logor na jugu Francuske. Uspio da se, noću 3. aprila 1941, sa grupom saboraca izbavi iz žica Vernea, da bi se, "lajpciškim kanalom", domogao Sarajeva.
Borbu protiv fašizma nastavio: u glavnim štabovima Bosne i Hercegovine i Crne Gore, pa štabovima komandanta Dapčevića - Četvrte proleterske brigade i druge divizije, te drugog udarnog korpusa - načelnik obavještajne službe. Od jeseni 1944. u saveznoj OZN-i. Pukovnik, živio u Zagrebu. Nosilac Spomenice 1941.

MIRKO MARKOVIĆ
Član najčuvenije crnogorske porodice "Moskova": sinovac Lenjinovog saborca od 1905. dr Vukašina, sa bratom Radulom i sestrama Stojom i Zarom, Mirko Marković je pred progonom režima, emigrirao u "Crvenu prestonicu". Tome je prethodila dvogodišnja robija u Beču – osuđen kao "kurir CK KPJ". U Moskvi, sa diplomom Trgovačke akademije u Podgorici, završava KUNMZ, a nakon dvogodišnjeg političkog rada u Lugansku i Minsku (Bjelorusija), diplomirao i na Institutu crvene profesure, gdje je stekao zvanje doktora ekonomskih nauka. Istovremeno, vanredno je završio i Vojnu akademiju "Kujbišev", na kojoj je kasnije, u zvanju "rezervnog komesara puka", držao Katedru političke ekonomije.
Po rasporedu Kominterne, upućen "na ilegalni partijski rad u SAD", a odande u Španiju, gdje je, u činu pukovnika CA, ratovao od januara 1937. do oktobra 1938.
Kao komandant američkog bataljona "Vašington" pročuo se po ličnoj hrabrosti, vještini u angažovanju jedinica i brizi za zdrave i ranjene saborce (što ratnici obaška cijene). Sačuvani su i njegovi tekstovi o pobjedama i uzmasima saboraca, šibanih vjetrovima rata. U uniformi pukovnika, na motociklu sa prikolicom stizao bi na položaje i odande često prevozio ranjenike do prihvatilišta i bolnica. Borci su voljeli da slušaju njegovo deklamovanje stihova Sergeja Jesenjina i Garsije Lorke, kao i jeku gusala koje je vazda imao uza se. Prisno je drugovao sa Ernestom Hemingvejem.

Prvoborac kompjuterske revolucije

Odlukom Kominterne vraćen na partijski rad u SAD, gdje je najvećio dio Drugog svjetskog rata, sem ostalog kao urednik "Slobodne riječi", "posvetio stvari antihitlerovske koalicije".
Iz Moskve se 1945, na čelu "porodičnog klana" i po pozivu CK KPJ, vratio u Beograd. Najprije je urednik Tanjuga, pa profesor na Vojnoj akademiji, a odande "upućen na specijalni zadatak u Njemačku, u uniformi pukovnika JNA i sa odgovarajućom vojnom knjižicom". Na dužnosti vanrednog profesora Ekonomskog fakulteta, septembra 1948, "kažnjen društveno-korisnim radom", pa u preduzeću "Mermer" (Goli otok) ostao do kraja 1954. Lišen Spomenice 1941. i čina, zaposlen "u zvanju naučnog saradnika" u Ekonomskom institutu FNRJ. Važio je za našeg prvog i u svijetu uglednog eksperta u domenu nauke o kompjuterskoj tehnici, koja je – kako je naglašavao – "najavljivala nove zore čovječanstva".

Podvizi "Malog Crnogorca"

VLADIMIR ĆETKOVIĆ
Rodom iz Crnaca, sin Đurov, elektromehaničar i organizator štrajkova u Trepči. Vladimir Ćetković stigao je u Albasetu, odakle je upućen na obuku, pa u protivtenkovsku bateriju "Petko Miletić", naoružanu sa tri ruska topa kalibra 45 mm modela 1936, što su bila najmodernija oruđa.
Na Levanskom frontu je – piše Lazo Latinović – "teško ranjen u stomak... Čim je, na prvom zavojištu, previjen, upućen je u bolnicu, gdje je odmah operisan. Tamo mu je spasen život, ali je ostao invalid".
Saborci se sjećaju kako je kod Teruela, u činu kapetana i na dužnosti komandanta diviziona, u jednoga njemačkog lovca – koji je pikirao na njega i prijetio da ga raznese – sasuo dugi rafal iz mitraljeza na kojem je preuzeo dužnost nišandžije. Svoju oholost "Kondorov" pilot je platio glavom.

Zagonetna pogibija na Dinari

Iz logora Girs se, posredstvom Vukana Čupića u Marselju i Laza Udovičkog u Parizu – domogao Njemačke, a iz nje, uspostavljenim "kanalima", otadžbine.
Borbu protiv fašizma nastavio komandujući ličkim ustaničkim odredima iz kojih će izrasti Šesta proleterska divizija "Nikola Tesla". Potom je komandant Osme kordunaške divizije, pa Osmog korpusa NOV Jugoslavije. Iz borbi tih jedinica ostali su zapisi ratnih a o junačkim podvizima komandanta koga su Ličani i Kordunaši – zbog nevelike visine i mladolikog izgleda – zvali "Mali Crnogorac".
General NOVJ iz septembra 1944, kao komandant korpusa poginuo 21. oktobra iste godine "u malom partizanskom avionu koji je zabunom bio napadnut od savezničkih lovaca i srušen na Dinari". Ta "zabuna" nikad nije razjašnjena, ali je on "ostao da živi kao legenda u narodnoj pjesmi Like i Korduna". A za narodnog heroja proglašen odmah poslije Dana pobjede.

Ratnici skalpelom

GRUJO PETROVIĆ
Otac Rade, rudar po oknima SAD, želio je da mu sin Grujo Petrović bude ljekar, pa ga poslao na studije u Grac, a potom u Beč. Specijalizirao ginekologiju i akušerstvo. Početak službe u Domu narodnog zdravlja u Podgorici, gdje je ljekar i igrač "Budućnosti". Potom u Direkciji socijalnog osiguranja u Zagrebu.
Zbog djelovanja "na liniji KPJ" uhapšen u velikoj provali 1936. Slijedi 9 mjeseci zatvora u Dubrovniku i Sarajevu.
Na španskom ratištu je, s početka u činu poručnika, pomoćnik načelnika bolničkog kompleksa "Echercito del Ebro" - odgovoran za hirurgiju. Sa bojišta su dovoženi silni ranjenici pa se dr Grujo, umjesto "postupnog uvođenja u ratnu hirurgiju, morao smjesta prihvatiti skalpela".

Major, sa Ordenom za hrabrost

Na Teruelskom frontu je, kao kapetan i načelnik saniteta 5. korpusa, teško kontuzovan, a za zasluge u bitkama na Ebru dobiće čin majora sanitetske službe i Orden za hrabrost. U ocjeni njegovog starješine dr Oskara Telgea piše da je "dr Petrović hrabar borac, dobar organizator i human čovjek, sa korektnim, toplim i ljudskim odnosom prema pacijentima".
Granicu prema Francuskoj, sa saborcima, prešao 1. februara 1939. I zakoračio – u koncentracione logore. Uspio da pobjegne, ali je uhvaćen, pa duplo kažnjen: od vlasti i komiteta KPJ – zato što se za bjekstvo odlučio bez pitanja i odobrenja.
U maju 1941. su se u "logoru smrti" Verne obreli predstavnici njemačkih kompanija "Arbeitsamt" i "Tot", tražeći "dobrovoljce za rad u ratnoj privredi Njemačke". Dr Grujo se prijavio da je "kvalifikovani radnik", zna da "natuca" njemački i da je građanin Pavelićeve NDH. U Njemačku je krenuo sa grupom od 40 "naših Španaca", naoružanih gorljivom nadom da zakoračuju na put povratka u otadžbinu. U tome ratni hirurg dr Grujo nije imao sreće: zadržan je i, dobro čuvan u koncentracionom logoru, angažovan u bolnici Desau, gdje je "u maksimalnoj mogućoj mjeri pomagao logorašima, aktivno radeći u antifašističkoj organizaciji".
U Beograd se vratio 1945. Ređala su se mjesta rada i boravka: Sjenica, Novi Pazar, Kruševac...

Hirurg sa praga Kolašina

Ćetković dr Milovan - "rođen 1897, Bakovići – Podgorica, ljekar, u Španiju došao 11.10.1937. iz Jugoslavije, umro marta 1970. u Beogradu".
Jedan od četvorice "kolašinskih komunista" koji su stigli u Španiju. Član KPJ od 1920. Zbog političkog angažovanja "mnogo puta hapšen i protjerivan", a 1929. izveden pred Sud za zaštitu države.
Sin Punišin, medicinu završio u Beogradu. Pet godina bio sreski ljekar u Dvoru na Uni, odakle je krenuo za Španiju. Onamo stigao 5. aprila 1937.
S početka, na vlastito insistiranje, raspoređen za borca bataljona "Đaković", ali je ubrzo na njega "vršen pritisak da preuzme bataljonsku ambulantu". On je to – kako se sjećao Stevan Belić Dudek – "dugo odbijao, tražeći da u borbi učestvuje kao običan borac. Kasnije je neko vrijeme bio šef ambulante, ali je ubrzo to napustio i na tu dužnost je došao dr Blagoje Nešković".
Po naređenju je primio dužnost upravnika ratne bolnice u Mursiji – kompleksa sa više od 1.000 kreveta. U stvari, to su bile četiri bolnice – tri hirurške i jedna za unutrašnje bolesti, sve dobro opremljene, sa dovoljno stručnog osoblja...
Sa skalpelom u ruci ostao je do 12. februara 1939, s tim što je, sa pomjeranjem fronta, bio upravnik bolnice i u Mataru.

Skok iz zahuktalog voza

Sredinom maja 1940. "zatičemo" ga u logoru Girs, odakle je, sa grupom sapatnika i za kaznu zbog angažovanja u otporu nasilju, potjeran na prinudni rad u selo kraj Lila. Odatle su dr Milovan i radnik rodom iz Velikog Bečkereka Đuro Birovljev pobjegli noću, ali su ih uhapsili žandarmi, pa kaznili "vezivanjem za stub u jednom šatoru". Tako su, u mukama, izdržali cijelu noć. Vraćeni su u po zlu čuveni logor Girs, a iz njega protjerani u još gori Verne.
Revolucionar i publicista Batrić Jovanović piše da je dr Ćetković odatle, "po odluci Društva naroda, prešao u sjevernu Afriku, s namjerom da se prebaci u Kinu, i učestvuje u njenoj revoluciji". Tome dodajem podatak iz anketnog lista popunjenog 1968 – da je "u proljeće 1944, prilikom transporta logoraša, iskočio iz voza u punoj brzini i teško povrijedio desnu nogu."
U novembru 1944. stigao je u Beograd, a od narednog mjeseca ljekar je Glavne vojne bolnice. U prve četiri godine mira, u činu rezervnog kapetana, radi u više medicinskih i socijalnih ustanova prestonice...

Aleksandar i Dobrila Mezić
Medicinski fakultet završili su u Beogradu pa, kao kolege i supružnici Aleksandar i Dobrila Mezić, krenuli za zovom slobode. U Španiju. On "ponosan što je crnogorski zet", ona izdanak stare svešteničke porodice Šiljak iz varoši na Ćehotini. Vjernici Hipokratove vojske.
Iz Albasete su raspoređeni u bolnički centar Denija, na samoj obali mora, 40 km južnije od Valensije. Za upravnika tog objekta sa 700 bolesničkih postelja postavljen je dr Aleksandar, a dr Dobrila za njegovog prvog saradnika. Tu su liječili ranjenike i organizovali njihovu rehabilitaciju, a bili i zaštitnici nejači, pokrovitelji Doma za 80 ratne siročadi, po potrebi prosvjetitelji i predavači. Tu će kasnije, za upravnika jednog "bolničkog krila", doći i Kragujevčanin dr Blagoje Nešković i zapisati ko su bili Mezići i koliko su mnogo učinili za ranjenike, naročito na njihovom oporavku poslije hirurših zahvata u nekoj od 23 bolnice interbrigada (6.000 kreveta). Navodi da su mnogi, tek zaliječeni, htjeli na front, ali je "veoma stroga Crnogorka" dr Dobrila – za razliku "od nešto melemnijeg" joj muža – bila neumoljiva. Dr Aleksandar bi povremeno, naročito poslije velikih ofanziva sa stotinama teških ranjenika, odlazio u neki od hirurških centara i danonoćno vršio operacije, pa se opet vraćao "svojoj" Deniji.

Pet godina u pokretu otpora

Za sanitetske poručnike Meziće rat se, nakon povlačenja iz Španije, nastavio i odužio: dvije godine u logorima na jugu Francuske – sve u borbi za zaštitu života saboraca, a onda, četiri godine Drugog svjetskog rata, u Marselju – angažovani u De Golovom Pokretu otpora. U dubokoj ilegali, pod komandom legendarnog "Pukovnika Kota" - kako su "otporaši" zvali Dimitrija Koturovića, rakovičog aviomehaničara rodom iz Uba, kao i generala Ljuba Ilića, arhitekte iz Splita.
Našoj Pljevljakinji je – po sjećanju njenog supruga – u tom velikom lučkom gradu "punom prijetnji i zamki za antifašiste", pomogla da djeluje i opstane "okolnost što je tečno i lijepo govorila francuski, a za kratko vrijeme naučila je i marseljski, pa čak i korzikanski dijalekt". Zahvaljujući i tome ona je uspijevala da se, sa lažnim dokumentima, kao Korzikanka, bezbjednije kreće po gradu i time doprinosi izvršavanju zadataka.
Ljekari Mezići su u izvršavanju ratnih zadataka imali svesrdnu pomoć još dvojice naših zemljaka: studenta medicine Vukana Čupića na školovanju u tom gradu, i ekonomskog emigranta obućara Dušana Drecuna. Veoma cijenjen u gradu i uticajan u Pokretu otpora, Vukan je bio iz ugledne nikšićke porodice Sava Čupića, povratnika iz SAD, a brat studenta prava Čeda – Ljuba kasnije proglašenog za narodnog heroja. Uticajan kod generalnog konzula, starog demokrate Ivana Gerasimovića, i diplomatskog činovnika Vasa Perende – mnogim našim ljudima je pomogao da se domognu Španije, odnosno poslije povlačenja odande što brže i bezbjednije domognu otadžbine.
Članovi ove "crnogorske kolonije" pomagali su u zdravstvenom zbrinjavanju antifašista i organizovanju konspiratnih bolnica na prilazima luci, povremeno se uključujući i u oružane akcije, bivalo je i u izvođenje diverzija na objekte i ličnosti. Tako se dr Dobrila, iako krhka zdravlja, živeći ilegalno i djelujući u najtežim uslovima gerilskog rata u urbanoj sredini, sa suprugom angažovala oko liječenja ranjenika iz više od 200 izvedenih većih oružanih akcija, obučavala na kursevima bolničko osoblje, širila propagandu. U izvršavanju tih, krajnje rizičnih, zadataka nesebično im je, a naročito dr Dobrili, pomagala supruga Francuza vlasnika najprometnije krčme u luci, "stasita Crnogorka Pera", a ubrzo će i novinar Ćulafić.

Tri profesora Medicinskog fakulteta

Za osvjedočene ratne zasluge, supružnici Mezići su unaprijeđeni: dr Aleksandar, član Glavnog štaba i načelnik saniteta Pokreta otpora Južne Francuske – u čin potpukovnika, a dr Dobrila, rukovodilac ratnog saniteta okruga Marselj – majora. Ti činovi će im biti priznati u JA, kada su, početkom januara 1945, stigli u zemlju. Ubrzo je stigao i dr Vukan Čupić, koji je medicinu, u međuvremenu, završio u Švajcarskoj, sve vrijeme radeći za naš NOP.
Narednih godina, nakon sticanja odgovarajućih stepena obrazovanja, bračni par Dobrila i Aleksandar Mezić, kao i Vukan Čupić, ugledni su profesori Medicinskog fakulteta u Beogradu, svako od njih i na čelu po jedne vrhunske zdravstvene ustanove: dr Dobrila – Klinike za kožne i venerične bolesti; dr Aleksandar – Hirurške klinike VMA, na kojoj će dužnosti dobiti i čin generala; dr Vukan – Insatitu za majku i dijete.
Kada je dr Dobrila Šiljak-Mezić "tragično umrla 1953", jedna apoteka u rodnim Pljevljima ponijela je njeno ime.

Kovačević Petra Mirko
Najmlađi od sedam sinova Joke i Petra Serdareva. Gimnaziju počeo u Trebinju, a završio u Beogradu, gdje je, sa bratom Čilom, bio fudbaler "Radničkog". Studije mašinske tehnike počeo na Praškom univerzitetu, pa se odande, u grupi od 15 kolega, probio do Španije.
Tek je stigao na ratište raspoređen je u bataljon "Dimitrov". I "kao običan borac" uskočio u bitke za odbranu Madrida.
Upućen u oficirsku školu pa, u činu poručnika, postavljen za zamjenika komandira baterije "Petko Miletić", pred kojom ratuje na Aragonskom frontu. Saborci ga se sjećaju kao "lijepa momka, hrabra i razborita komandira". Potom je komandir baterije "Stjepan Radić", pred kojom učestvuje u borbama kod Teruela. Nakon borbi oko Valensije proizveden u čin kapetana Španske republikanske armije.
A onda – 15 mjeseci internirac u logorima Sen Siprijen i Girs. Ne posustajući pred zlom, u kolektivima je organizovao sportski i zabavni život, držao predavanja.
Uspio je da, kao i većina Jugoslovena, umakne iz logora i, ilegalnim kanalima preko okupirane Evrope, stigne u otadžbinu. Julskih dana je upućen za komandanta srednje Dalmacije, na kojoj dužnosti je poginuo 13. avgusta 1941. kod Sinja, predvodeći kolonu splitskih ustanika zapućenih ka Dinari.
U istoriji NOR-a porodica Petra Serdareva ostala je jedinstven primjer po tome što su tri rođena brata: Čile, Vojo i Mirko – proglašeni za narodne heroje.

Komandant i književnik

Veljko Kovačević – "rođen 1912, Spila – Grahovo, student, došao 18.12.1937. iz Jugoslavije".
Sin siromaška Jeremije zvanog Remo. U Španiju došao sa Filozofskog fakulteta u Zagrebu, gdje se stanio nakon završetka Učiteljske škole na Cetinju. Ratovao je kao borac i kaplar, pa, u činu narednika, komandovao vodom u bataljonu "Đaković". U borbi kod Kasteljana, vođenoj 14. juna 1938, teško ranjen.
Iz žica logora s francuskog juga umakao u proljeće 1941. i stigao u domovinu, gdje je, u avgustu, dobio zadatak da razgara ustanak u Gorskom kotaru i Hrvatskom primorju. U toj borbenoj sredini prešao je ratni put komandanta od odreda do divizije, a u završnim operacijama za oslobođenje zemlje komanduje Šestim udarnim korpusom u Slavoniji. Na toj dužnosti je, 15. aprila 1945, teško ranjen kod Našica.
Poslije rata: od komandanta Tenkovske armije i armijske oblasti do pomoćnika saveznog sekretara za narodnu odbranu. General-pukovnik, odlikovan Ordenom narodnog heroja.
Član udruženja književnika sa više knjiga, među kojima su romansirane hronike "U rovovima Španije" i "Kapelski krjesovi" i roman "Gavrijada". Tragično je preminuo 1994. u Beogradu. Sahranjen u Aleji narodnih heroja.

Vujačići s dva kraja svijeta

Dvojica "Španaca" rodom iz Crne Gore, sa istim imenom i prezimenom – Luka Vujačić. Grahovljani. U Španiju jedan pristigao sa Istoka, a drugi sa Zapada.
Luka Vujačić (Arsenović; Teodorović – Fedor) - "rođen 1898. u Grahovu, radnik, došao 12. 12. 1936. iz SSSR-a, umro u Beogradu".
Sin Mitrov, od malih nogu siroče. Stolar i član KPJ od 1920, u Rusiju otišao 1928, gdje je završio KUNMZ. Kominterna ga poslala u Španiju, u činu kapetana "zarađenog" na vojnom kursu u Rjazanju kod Moskve.
Prihvatio se formiranja bataljona "Dimitrov", u kome je ubrzo politički komesar Jugoslovenske čete (koja će kasnije ponijeti ime Matije Gupca). Ubrzo je instruktor taktike i naoružanja u Štabu 27. divizije, gdje će o njemu komandant, general Hose del Bar, zapisati da je "dobar stručnjak, hrabar čovjek, čestita ličnost". Dva puta ranjavan.
Do sredine Drugog svjetskog rata na "frontu u žicama", a od tada politički rukovodilac bataljona De Golovog Pokreta otpora. U Jugoslaviju se vratio marta 1945. Ubrzo je, kao teški tuberkulozni bolesnik, umro u sanatorijumu na Iriškom Vencu.

U Grahovu mu je postavljena bista

Luka Vujačić – "rođen u Crnoj Gori, u Španiju došao iz SAD 1937. Vratio se u SAD".
Ni slova više – u arhivima i zapisima saboraca.

 

U nekim izvorima piše: Đuro George Vujović rođen je 1911, sin Stevanov, bravarski radnik.
Sa 28 kamarata iz evropskih rudnika stigao u Pariz, pa odande, preko Pirineja, u Albasetu. Smješten, sa budućim saborcima, u kasarnu "Salamanka". Nakon mučkih provjera pred NKVD-ovcima i surove obuke pod gasmaskom i puškom – upućen u bataljon "Čapajev" 13. interbrigade. Sa 46 Jugoslovena u četi, stigao na front Teruel. Volio da juriša iza ruskog tenka.

Komandant odreda u Asturiji

U januaru 1937. upućen u duboku pozadinu fronta – kao onda popularni i tajnoviti "dinamiteros", što su mnogi priželjkivali, a samo probrani ostvarivali. To su bile tajne nad tajnama, pa o našem Georgu znamo samo toliko da je imao svoj odred i ratovao Asturijom, uglavnom eksplozivom. Iza njega je ostajala pustoš...
Odande je prekomandovan u Madrid, koji se grčevito branio. Rukovodio je kopanjem tunela ispod Univerzitetskog grada i Karabančela, čime je dotadašnji rovovski postepeno prerastao u podzemni rat. Prokopavali bi tunele ispod neprijateljevih položaja, pa dizali u vazduh najupornije branjene kuće pune fašista. Na to bi preživjeli odgovarali – bacačima plamena po zgradama sa republikanskim vojnicima.
Opet u pozadinu, na nove zadatke, gdje je, vjernik "diverzantske struke i nauke", zaveo surovu disciplinu. Potom prekomandovan u "Četu CK KP Španije", zadužen za bezbjednost Palmira Toljatija – Kominterninog "čovjeka broj jedan" na ratištu.
Iz koncentracionih logora na jugu Francuske – pravac Donji Ljubotinj. Odande 13. jula, u Lovćenskom odredu, nastavlja rat protiv fašizma. U dvodnevnim okršajima "Lovćenaca" u Pljevljima "drži lekciju iz taktike uličnih borbi", još u okruženju, od čega nema teže borbene radnje. A onda: iz bitke u bitku Prve proleterske, do izbora, "kao najpovjerljivijeg među vjernima" - za Titovog ličnog pratioca. Pri pokušaju da ga zaštiti od dejstva njemačkih bombi – žrtvovao je sopstveni život. Tri godine potom odlikovan Ordenom narodnog heroja.

Petar Ivanović – "rođen 1914, Berane, student, došao 19. 10. 1937. iz Jugoslavije".
Od nekih Vasojevića doznao sam da on uopšte "nije njihov", već bi "mogao biti od cetinjskih Ivanovića". Stvarno, prvoborac NOR-a rodom sa Cetinja, Vlado Mijanović, tu pretpostavku je, u razgovoru sa prof. Željkom V. Zirojevićem, potvrdio. Rođen je, veli, na Cetinju, studirao u Zagrebu i "kao nepartijac" stigao u Španiju, gdje je ratovao u sastavu baterije "Petko Miletić". Nakon toga je izdržao torturu logora na jugu Francuske, i stigao u grad pod Lovćenom.
Okupator ga je uhapsio u rodnom gradu i internirao u Albaniju, pa u Italiju. U logorima je "imao dobro držanje". Sa grupom "prekomoraca" stupio u 1. bataljon Prve proleterske brigade, o čemu je ostao trag u IV tomu zbornika te jedinice (Beograd, 1991). Nakon demobilizacije funkcioner u saveznoj administraciji, gdje će se, navodno, izjasniti za Rezoluciju IB. Kaznu izdržao na Golom otoku, odakle je ponio nadimak Siber. Potom izbjegao u Italiju, gdje je neko vrijeme boravio u logorima za političke emigrante, pa odatle, sa suprugom Istrijankom, stigao u Sidnej – Australija.
Poslije poboljšanja odnosa SFRJ – SSSR (1955), kao turista dolazio u Jugoslaviju. Umro u Australiji.

Vukčević iz Cesarčeve reportaže

Ostaje neodgonetnuto: ko je neimenovani "VUKČEVIĆ rodom Crnogorac" o kome August Cesarac, u "Španskim susretima" (Zagreb, 1961), zapisuje priču komandanta Miše Branštajna o "dimitrovcima":
"U Kintu je bila čitava ulica pod vatrom snajpera. Jugosloveni su stajali za jednim uglom, žedni, kao i svi mi, silno žedni. Žega je bila tolika da su neki, makar su frcale kugle, skidali kacige, koje su im se već toliko užarile na glavi da nijesu mogli više izdržati. A koji korak pred svima nama nalazio se bunar. Skapati od žeđi pred bunarom, strašno! No, došao je naš tenk, i jedan Španjolac je to iskoristio pa je iza njega pošao na bunar. On za tenkom, a nesrećom mu iz ruku pala ručna granata, pala upravo pod tenk. U znak unutarnje discipline, skočio je tada naš Vukčević, bacio se pod tenk i odbacio granatu u stranu. Ona je eksplodirala nešto dalje, tenk je bio spašen".
A Vukčević, teško ranjen, prebačen u belčitsku bolnicu. I ostao nepoznat po imenu i sudbini. Zauvijek.

Jednako anonimni – nažalost – ostaju i dvojica Crnogoraca junaka "španskih zapisa" Marka Oreškovića Krntije, objavljenih u sjajnoj zbirci "U zemlji Sunca" (zbornik "Španija" III, Beograd 1971), a koji plijene svojim životnim primjerom i čine čast narodu koji ih je iznjedrio i na grudobrane otpora silama neslobode poslao.

Unuk vojvode Peka Pavlovića

RATOMIR RATKO PAVLOVIĆ
Potomak slavnog Čevljanina i vojvode, sin Petrane i Veljka, Ratomir Ratko Pavlović, odličan đak i "poetska duša" - autor zbirke pjesama "Okovi i bez okova" (Leskovac, 1933) i serije zapaženih reportaža u "Glasu".
S jeseni 1936. počeo da studira ekonomiju u Pragu, gdje je – po sjećanju Zore Gavrić – bio "najuvaženiji među studentima, dobar govornik, oštar diskutant, smeo i dosljedan". Jedan od organizatora odlaska "Praškog voda" u Španiju.
Stupio u bataljon "Dimitrov". U borbama na Harami, ranjen već poslije 14 dana ratovanja: "zrno je prošlo kroz slabinu, kraj samih vitalnih organa u stomaku". Po ozdravljenju završio Oficirsku školu i, u činu poručnika, njen je politički komesar i vodeći predavač, "važeći za darovitog govornika, odličnog znalca ekonomije i istorije". Uz to, "poliglota i hrabar borac..."
U logorima na jugu Francuske organizator je kulturnog života.
Domogao se rodne Toplice i, naoružan puškom, krenuo u ustanak. Na čelu topličkih i jablaničkih partizana, podjednako je uspješan kao komandant ili komesar. Za života opjevan i slavljen. A poginuo aprila 1943. kao komandant odreda Južnomoravaca. Narodni heroj. Vjekuje u grobnici slavnih predaka.

Čelebići sinovi sreće

Otac Nikole Čelebića, Petar, Crnogorac, vrtlar "engleske kolonije" u gradu na Bosforu. Rano je umro, pa mu sin Nikola, prekinuvši srednju školu, sedam godina zarađivao za život kao čuvar te gospodske imovine. I igrao fudbal. A onda pet godina, kao konobar, plovio na engleskom brodu.
Iz luke Bar se 1936, sa tri drugara, prebacio u luku Alikante. Odande, po naređenju Baze interbrigada, tri puta plovio do ruskih luka i prevozio ljudstvo i oružje.
Kada mu je, konačno, udovoljeno da se iskrca, završio je školu veze i dobio čin poručnika, pa bio načelnik te službe u bateriji "Petko Miletić", a potom u bataljonu "Dimitrov". Govorio je pet jezika. Dva puta teško ranjen.
Iz logora Brome pobjegao avgusta 1942, pa se, sa borcima iz De Golovog Pokreta otpora, uključio u diverzantski odred koji je operisao na sektoru Tuluza. Ratovao je do oslobođenja Francuske, a u otadžbinu se vratio novembra 1945.
Prihvatio se onoga što je najbolje znao – naviganja. Počeo je na brodu "Skoplje" . Nosilac Spomenice 1941. i Ordena za hrabrost.
Milan Čelebić, "rođen 1912, Deliblato – Kovin, student, došao koncem 1937. iz Jugoslavije".
O "španskom periodu" ni slova više. Iz "vojničke bukvice"Č student veterine i fudbalerč sin Svetislava i Darinke. U NOB od 1944, a 1947. iz JNA "otpušten kao običan borac". Prihvatio se poslova fudbalskog trenera, pa krajem šezdesetih "otišao za loptom", a možda i potomcima, u daleki Dar Es Salam – Tanganjika.

Cio život u dva retka

I među Crnogorcima koji su nadživjeli špansku golgotu ostalo ih je – kao i među poginulima – sa biografijom u dva retka. Nepravda jeste, ali i opora istina.

Ilija Anđelić – "rođen 1898, radnik, došao iz SAD".
Od naših je Anđelića – beleži komandant "Vašingtona".

Vukašin Vasović – "radnik, došao 1937, iz Kanade".
Ništa više ni u spisima policije. A porijeklom je iz plemena Vasojevića.

Radule Karadžić – "rođen 1912, došao iz Francuske".

Jovan Klasić – "rođen u Limljanima – Bar, radnik, došao iz Francuske".

Ivan Korać – "došao iz SAD".
Njegov komandant pamti da je "porijeklom Crnogorac".

Šime Lalić (Janko Danić) – "rođen 1905, Perast, salužbenik, došao oktobra 1936. iz Francuske".

Radovan Lekić – "evidentiran kao borac u internacionalnim jedinicama u Španiji".
O njemu ni znani prezimenjak Danilo slova nije ostavio.

Pajo Marković – "rođen 1896, radnik, došao decembra 1936. iz Belgije, umro 1962. u Belgiji".
Prof. dr Jovan Bojović navodi da je Pajo Crnogorac.

Miloš Medenica – "došao iz SAD".
Iz policijskih spisa sam doznao da mu je "otac Đorđe, Crogorac, držao restoran u Njujorku". Podatak je iz pisama Petra Dragišića majci Staki, rodom od Medenica.

Borivoje Popović – "rođen 1910, Crna Gora, službenik, došao septembra 1937. iz Jugoslavije".

Mladen (Tale) Đorđa Popović – "rođen 1912, Banja Luka, radnik, došao 30. 12. 1936. iz Jugoslavije".
U aktu br. 928 od 11. 11. 1969. Republički odbor SUBNOR-a Crne Gore navodi da je Tale rođen u Podgorici.

VOJIN POPOVIĆ
U arhivama o Vojinu Popoviću samo dva retka, kojima dodajem napomenu: selo Strug, po administrativnoj podjeli, pripada Šavniku.
Iz memoaristike "naših Španaca" samo pet-šest redaka sjećanja radnika rodom iz Crikvenice Vicka Antića, potonjeg generala i narodnog heroja – o tome kako Vojin i on, u rano proljeće 1941, bježeći iz logora Arželes, izmiču ka Parizu...
Sve ostale podatke o ovom tragičnom junaku - iz razgovora sa književnikom Momom Paraušićem iz Pančeva i Mijom Lopušinom iz Struga – ustupio mi je profesor istorije i publicista Željko Vidakov Zirojević.
Vojin je sin Luke Radosavova Popovića, čuvenog uskoka i nosioca Obilića medalje za hrabrost. Prekinuo je studije filozofije u Beogradu i pošao u Španiju, a za njim je krenuo i mlađi brat Vlado, đak Nikšićke gimnazije, ali ga "modrog i krvavog vrnuše iz Sutomora". U Španiji je, na dužnosti komesara čete, ostao do kraja Republike, pa nakon "logorskog perioda" organizator julskog ustanka u zavičaju. U oktobru je komandant Durmitorske brigade, a narednog mjeseca, u pohodu Crnogorskog NOP odreda za operacije u Sandžaku (3.690 boraca), poveo na Pljevlja Uskočko-drobnjački bataljon (297).
U junu 1942. jedan je od 77 izabranika ostavljenih da – nakon odlaska glavnine partizanskih snaga prema Bosni – ilegalno djeluju u durmitorskom kraju. Teško oboljelog od tifusa, četnici ga se domogli septembra 1942. u selu Godijelju kod Šavnika, pa ga likvidirali na zloglasnoj Brezi. U NOR-u mu je, na dužnosti zamjenika komesara 5. vojvođanske brigade, poginuo i brat Vlado (1916, student medicine). To navodi general Milija Stanišić.
Vojinu se uža domovina nije odužila trajnijim obilježjem. Samo njegova slika, sa vječitog kamenog uzglavlja Luke Popovića na groblju u Strugu, nijemo svjedoči da je ovaj junak sa dva ratišta bio i prošao. Ispade - nezapaženo.

Avanturista iz Mioljeg Polja

Periša Kostić – "rođen 1912, Župa – Nikšić, radnik, došao 28. 9. 1937. iz Irana".
Da ne bi knjige beogradskog publiciste Milenka Kovačevića, naslovljene "Ispovest Periše Kostića", sa odrednicom "majora NKVD iz Župe Nikšićke" (drugo izdanje, 2004) – ostade naš Župljanin sa životopisom u dva retka.
U čudesni svijet avantura zakoračio je iz Mioljeg Polja. Bez roditelja - Blagote i Jelene - ostao u trećoj godini života, među pet sestara. Posredstvom "Privrednika" završio mehaničarski zanat u Belom Manastiru.
Komunista, naročito aktivan u "Crvenoj pomoći", ispred diktature prebjegao u Bugarsku, pa će se, preko Grčke, domoći Turske, a odande i Persije. Svugdje je, kao preduzimač, izvodio građevinske radove, a širom Persije, angažovan od NKVD, rušio objekte u službi Trećeg rajha.
U Moskvi završio školu NKVD i, u činu poručnika, dobio zadatak da iz Odese, sa četom crvenoarmejaca, obezbjeđuje plovidbu brodova krcatih naoružanjem za odbranu španske republike. Iz luke Mursija, čiji je komandant, upućuje konvoje ispravnog oružja do frontova, a odande neispravno evakuiše u Albasetu, gdje je osnovao velike tehničke radionice.
U Oficirskoj školi u Posorubiju predaje diverzantsku taktiku, u čemu su mu dobrodošla iskustva iz Persije. Tom "đavoljem zanatu" uči i buduće "prve violine dinamiterosa": Kordunaša Ivana Hariša – Iliju Gromovnika i Crnogorca Špira Vidovića.

Junak Kurske bitke i Teherana

U 30 mjeseci žestogog ratovanja tri puta je ranjen. Kao rekonvalescent, u martu 1939. – uz pomoć Petra Dragišića - prevozi ranjenike u Francusku. A potom, konvojem brodova, prebacuje do Odese oko 1.000 izbjeglica iz Španije, s tim što su, u potpalublju – tajno ukrcane - bile i rezerve zlata Republike.
U činu majora NKVD, opet upućen u Persiju, sa zadatkom da razbija njemačku i italijansku i obnavlja rusku obavještajnu službu, na prostoru sve značajnijem za sovjetsku Rusiju. Kamufliran kao građevinski preduzimač, sa oko 200 radnika i na čelu kolone od 12 kamiona, pod ilegalnim imenom: alvadar (pastir), krstari tom prostranom, dobrim dijelom i pustinjskom zemljom, navodno u "potrazi za poslom", a u stvari vodi krvavi rat protiv kamandoskih odreda, diverzantskih grupa, obavještajnih centara svih fela. Potom je zapaženi učesnik grandiozne Kurske bitke (jul-avgust 1943), pa organizator šireg obezbjeđenja samita "velike trojice" (Staljin – Ruzvelt – Čerčil) u Teheranu (novembar-decembar 1943), o čemu se čita iz dokumenata Abvera. Od aprila 1944. je "pridruženi kadar" Vojne misije NOV Jugoslavije u Moskvi, djelujući pod komandom generala Velimira Terzića, naročito na formiranju Jugoslovenske brigade, s kojom će, o jeseni, stići na naše ratište.
Nosilac Spomenice 1941. Komandant aerodroma Pančevo, pa direktor ekonomija koje su proizvodile za potrebe Maršalata. Penzionisan u činu pukovnika. Poživio 85 godina.

MILISAV MATOVIĆ
Sin Milovanov, u Španiju krenuo kao đak Poljoprivredne škole u Križevcima – Hrvatska. Iz Rijeke je Milisav Matović stigao u Italiju, odande brodom u Španiju. U Alikanteu raspoređen u italijansku 12. interbrigadu, u čijem se bataljonu "Garibaldi", "prekršten" u Baronti Maria, borio do 15. maja 1938, "kao običan borac". U borbama na Ebru "ranjen u struku kraj kičme". Teže ranjen, bolestan i potpuno iscrljen, evakuisan u Francusku. Prizdravio, preko Italije se domogao otadžbine.
Zaposlio se u pošti Petnjica. Odatle će, pred vodom ustanika, krenuti na okupatora u Beranama. Onamo je organizovao čuvanje zarobljenih Italijana i podjelu njihovog oružja, a 20. jula "razvio crvenu zastavu na brdu Trpezi – Lagatore". Ubrzo će, oktobra 1941, izdajom dopasti zatvora i italijanski sud će ga osuditi na doživotnu robiju.
U zatvorima na Apeninima dvaput je organizovao i štrajk glađu. Lomili su mu rebra i ruke, držali ga u samicama. Iz tog pakla u logoru "Đamijano" oslobodili su ga italijanski partizani. Pridružio im se i bio komesar bataljona u brigadi "Garibaldi", koja je operisala Toskanom.
Stigao na Vis, gdje je raspoređen u 19. dalmatinsku brigadu. Kao delegat voda dvaput ranjen – u borbama oko Knina i za oslobođenje Rijeke. Ostao 80 odsto invalid.
Bio upravnik ekonomija u Lepoglavi i Jankomiru kraj Zagreba.

Iz Sušaka u Španiju

Petar Dragišić, "rođen 1902, Piperi – Podgorica, radnik, u Španiju došao 30.6.1937. iz Jugoslavije".
Glava kuće Stanko, iz piperskog sela Radeća je, sa suprugom Stakom i dva sina, odselio u Kraljevo. Tamo su sinovi, mašinbravar Petar i pet godina mlađi električar Miro, radili u Fabrici aviona. Kasnije će Petar – Peruta raditi u Industriji motora "Rogožarski" u Rakovici – Beograd. Odatle je krenuo za Španiju. I stigao, bogami.
U Bazi interbrigada poželio da ide "na prvu liniju", pa upućen u bataljon "Đaković". Kada je "otkriveno" njegovo zanimanje vraćen u kompleks radionica u Albaseti, gdje je bio neophodniji. Opet se, na vlastito insistiranje, vratio "đakovićevcima" i – teže ranjen u nogu.
Poslije prizdravljenja, više puta je, sa majorom CA Perišom Kostićem, transportovao u Francusku najteže ranjenike, pa prekomandovan za upravnika radionice u Barseloni. Odande, u sastavu 34. brigade, kreće u operacije Aragonom, pa će u dublju pozadinu neprijatelja, gdje je jedinica odsječena, a on ponovo teže ranjen. Probili su se iz okruženja, a on januara 1939. prebačen na liječenje u Perpinjan. Odande se domogao Pariza, pa će Beograda.
Poslije Aprilskog rata, sa bratom Mirom, stiže u zavičajnu Podgoricu, gdje ga rukovodstvo pokreta otpora zapošljava u Električnoj centrali, što će mu biti "pokriće" za ilegalni rad.
Tek sa kapitulacijom Italije (9. septembar 1943) uslišen mu je zahtjev da napusti ilegalu. Pola godine "djeluje po tehnici" u Štabu 2. korpusa generala Peka Dapčevića u Kolašinu. Odatle, aprila 1944, sa 250 vazduhoplovaca, stiže u Drvar, pa u Italiju. Upućen je na školovanje u Rusiju, gdje je stekao kvalifikaciju inžinjera avio-puka.
Službovao je u garnizonima Niš i Skoplje, u činu kapetana I klase. Poslije, direktor fabrike "Đuro Đaković" i šef Tehničke službe JAT-a. Penzionisan u Beogradu. Nosilac Spomenice 1941.

Šućo Mučić, "rođen 1909, Podgorica, radnik, došao krajem 1937. iz Jugoslavije".
Sin uglednog Podgoričanina Meda, kao vrijedan trgovac bio poslovođa radnje braće Stijović, a zatim trovački putnik u Mornarici. Uspješno igrao fudbal u rodnom gradu. U novembru 1936, brodom iz Sušaka, krenuo u Španiju. Na početku je ratovao u bateriji "Petko Miletić", a zatim na frontu u Andaluziji, među Poljacima, u bateriji teške artiljerije "Dombrovski".
Februara 1939. protjeran u logore na jugu Francuske, odakle je početkom 1941. ekspedovan na prinudni rad za Njemačku. Držan u logorima od Ludvigshofena do Trija u Poljskoj. Tako do Dana pobjede.
Počev od juna 1945, pet godina na poslovima "nižeg činovnika", a onda "brojača u Direkciji luke" Rijeka.

Poliglota – oficir za vezu

Nestor-Nešo Brajović – "rođen 1896, Jelenak –Danilovgrad, radnik, došao 21.11.1936. iz Francuske".
Sa grupom budućih ratnih drugova sreo se na sječi listopadne šume na jugu Francuske.
Poručnik veze u Bazi interbrigada u Albaseti cijenjen je kao "zreo i hrabar čovjek, dobar znalac teritorije i više jezika". Kao takav, vraćan u Francusku, tačnije u Pariz, da bi odande, u organizaciji Labuda Kusovca, prevodio preko Pirineja nove grupe.
O Nešovom "španskom periodu" u arhivskoj građi je sačuvan samo jedan trag – anketni list sa podatkom da je "instruktor veze i govori šest jezika".