Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Dr Šerbo Rastoder:
CRNA GORA U EGZILU

 


Dr Šerbo Rastoder


Iz nove studije “Crna Gora u egzilu” akademika Šerba Rastodera, čija su prva dva toma nedavno objavili Istorijski institut Crne Gore i Udruženje “Almanah”, prenosimo poglavlja koja se bave djelovanjem komiteta i udruženja za nezavisnost Crne Gore u Italiji, aktivnošću štampe i sudbinama pripadnika crnogorske emigracije


Marija Rusiecka: Dobro znam koliko pritiska jaram tuđina i koliko je gorak život u egzilu



MEĐUNARODNI KOMITET I UDRUŽENJA ZA ODBRANU (NEZAVISNOSTI) CRNE GORE:

Napori crnogorske emigracije da pokrenu crnogorsko pitanje sa mrtve tačke pokazali su se uzaludnim. Stotine obraćanja na različite adrese ostala su bez odgovora. Autoritet i moć Crne Gore u egzilu bili su svedeni na kurtoaznu komunikaciju koja nije bila obećavajuća. Iz tih razloga javila se ideja o proširenju fronta borbe za crnogorsko pitanje. Veliki broj stranaca se posredno ili neposredno oglasio i javno iznio svoje mišljenje za ili protiv, prevashodno u dijelu načina rješavanja tog pitanja. Otuda ideja o njihovom objedinjavanju i institucionalnom organizovanju, tim prije što je najava početka rada i zasjedanja Društva naroda bila obećavajuća za one koji su tražili pravdu u međunarodnim institucijama. Na osnovu raspoložive građe zasada je nemoguće precizno utvrditi na čiju inicijativu je došlo do toga, ali je osnivanje Komiteta i Udruženja za odbranu nezavisnosti Crne Gore počelo u jesen 1920. godine. Uoči početka zasjedanja Prve generalne skupštine Društva naroda u Ženevi (15. XI - 18. XII 1920. godine) razmatrane su forme animiranja međunarodne javnosti. Tada su već obnavljale rad neke međunarodne organizacije nastale prije Prvog svjetskog rata. Jedna od takvih, Liga za odbranu prava naroda, osnovana 1913. godine na antikolonijalnoj osnovi, obnovila je rad poslije Prvog svjetskog rata, sada zastupajući Vilsonovo i Lenjinovo načelo samoopredjeljenja. Osnovan je novi izvršni komitet sa ambicijom do kod civilizovanih naroda podstakne njihovu sopstvenu odgovornost za sudbinu drugih.
Prvog predsjednika - Rene Klapareda naslijedila je ambiciozna Poljakinja dr Marija Rusiecka, koja je intenzivirala propagandu među predstavnicima kolonijalnih naroda boreći se za njihovu jednakost. Na Svjetskom kongresu mira u Londonu 1922. godine, Liga se posebno istakla borbenošću u borbi protiv francuskih kolonijalista i pitanjima naplate ratne štete. Marija Rusiecka je bila odličan znalac balkanske problematike jer je provela dvije godine (1914 - 1916) u srpskim vojnim bolnicama i učestvovala u povlačenju srpske vojske preko Albanije i Crne Gore. Tada je upoznala i Crnu Goru, njene ljude, te je kasnije odlučila da se angažuje u njenu korist. Uopšte, Liga je počela okupljati ljevičare iz Evrope i svijeta u propagandnoj borbi za prava malih i potlačenih naroda. Krajem septembra 1920. godine Pero Bogdanović, načelnik u Ministarstvu prosvjete, obratio se pismom sekretaru Međunarodnog biroa za odbranu prava naroda dr Mariji Rusieckoj, poznatom aktivisti u odbrani prava naroda (sjedište Biroa bilo je u Ženevi), sa molbom da se prihvati odbrane i lobiranja u korist crnogorskog pitanja. U odgovoru Rusiecke istaknuta je njena spremnost da se angažuje za dobrobit vaše nesrećne domovine. Za tako nešto Rusiecka je navela i lični razlog: To što sam kao Poljakinja preuzela inicijativu za borbu u korist Prava naroda sasvim je prirodno, jer bolje od mnogih drugih znam koliko pritiska jaram tuđina! I koliko je gorak život u egzilu. Navodeći značaj osnivanja svoje institucije, kao i to da ne treba dozvoliti da se svjetska savjest mirno uspava nad svim nepravdama koje su upravo počinjene, jasno je naznačila cilj: Treba pridobiti javno mnjenje za vašu stvar baš ovdje gdje će kroz nekoliko sedmica zasijedati Društvo naroda. Bila je spremna da organizuje predavanja, učini dostupnim širem krugu zainteresovanih cirkularna pisma i dokumente. Objavljuje ih u publikacijama Biroa. Poslate su joj publikacije o Crnoj Gori, a traženo je lice u Švajcarskoj koje bi joj bilo na usluzi u pitanjima nabavke potrebnih podataka o Crnoj Gori, o kojoj se znalo veoma malo. Marija Rusiecka bila je inicijator osnivanja Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore u Ženevi pri Birou za odbranu prava naroda, koji je djelovao od kraja 1920. godine.
Članovi Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, pored dr Marije Rusiecke (Poljska), bili su: Luj Avenie (Švajcarska), F. Balmas (Italija), Rene Klepared (Švajcarska), Žorž de Bon (Francuska), dr F. Erbrih (Švajcarska), grof Ž. Lucidi (Italija) i Ž. F. Moncal (Švajcarska). Ovaj Komitet je preduzeo aktivnosti da se u raznim zemljama osnuju potkomiteti. Uskoro su slični komiteti bili osnovani u Parizu, Briselu, Londonu, Kanadi, Njujorku.

Najmonstruozniji zločin Prvog svjetskog rata je bez sumnje onaj što je počinjen protiv Crne Gore

Uoči Prvog zasjedanja Društva naroda, Komitet je objavio apel Za pravo i slobodu Crne Gore civilizovanim narodima! Nastupao je protiv povrede prava, učinjene na štetu Crne Gore i u tom smislu tražio da se ispoštuju obećanja saveznika, postavivši jasne zahtjeve:
1. Evakuaciju Crne Gore od strane srbijanskih trupa i vlasti;
2. Da toj zemlji bude moguće da formuliše svoju volju i odredi svoju sudbinu putem slobodnog plebiscita;
3. Izašiljanje jedne nepristrasne anketne komisije koja bi imala da ispita ponašanje srbijanskih vlasti u Crnoj Gori, ponašanje koje je, prema dokumentima, pribavljenim od strane misija i priznanja i otkrića srbijanske napredne štampe, protivno najosnovnijim pravilima čovječanstva.
U junu 1921. godine Komitet je izdao novi apel, koji počinje konstatacijom da je najmonstruozniji zločin Velikog rata bez sumnje onaj počinjen protiv Crne Gore i njenog naroda. U njemu je ponovljen istorijat crnogorskog pitanja i navedeno više svjedočanstava objavljenih u beogradskoj i zagrebačkoj štampi, djelovi izvještaja stranih misija i riječi generala Vešovića na suđenju o stanju u Crnoj Gori. Na kraju apela, koji je upućivan na razne adrese, traženo je da bi se skinuo veo misterije kojom je objavljena sudbina nesretnog crnogorskog naroda, da bi se dao doprinos ispravljanju najmonstruoznije nepravde koju poznaje moderna istorija; u ime miliona žrtava palih u ratu sa ubjeđenjem da umiru za bolje i moralnije društvo - da ga potpišu ili daju drugima i da se potpisan povrati na adresu Komiteta. Komitet je redovno dobijao sve cirkularne note koje je crnogorska vlada upućivala svojim diplomatskim i konzularnim predstavništvima u vezi sa političkom situacijom oko Crne Gore i mjerama koje bi trebalo preduzeti u njenu korist. Izgleda da se Rusiecka povremeno angažovala oko crnogorskog pitanja, jer se marta 1922. godine Lucien Bauman, jedan od novih članova Komiteta, žalio da joj je slao razglednice i knjigu o Crnoj Gori na poljskom jeziku, ali da mu se ona nije javljala, mada je 1924. ponovo susrećemo u međunarodnim akcijama i komitetima za odbranu Crne Gore. Januara 1924. godine u Ženevi je održana Međunarodna konferencija o pravima naroda, na kojoj su, pored Amerikanaca, Gruzijanaca, Hrvata, Slovaka, Mađara, Makedonaca, brojnih predstavnika arapskih naroda, učestvovali i Crnogorci. Na njoj su reafirmisani principi prava naroda, posebno kolonizovanih nacija. U vezi sa ovom konferencijom osnovaće se u Njujorku Međunarodni komitet za odbranu nezavisnosti Crne Gore ili Komitet dvanaestorice, o kojem će kasnije biti riječi.
Komiteti za crnogorsku nezavisnost osnivani su širom Italije, naročito poslije potpisivanja Rapalskog ugovora između Italije i KSHS, ostavke vlade Jovana Plamenca i upada policije u prostorije crnogorskog konzulata i stanove Jovana Plamenca i Vladimira Popovića, 23. avgusta 1921. godine. Tada je pokrenuta akcija da se u svim većim mjestima širom Italije osnuje komiteti za Crnu Goru koji bi moralno i materijalno pomagali akciju za prava crnogorskog naroda. Istina, slični komiteti organizovani su i ranije. U junu 1920. godine uhvaćena su pisma koje je italijansko-crnogorski komitet sa sjedištem u Medovi slao povjerenicima u Đakovici i Peći. Iz pisama se zaključivalo da postoji središnji italijansko-crnogorski komitet, koji pruža sredstva i daje uputstva za rad potkomiteta. Komiteti su osnivani pri univerzitetima, prvo u Bolonji, potom u Padovi, da bi se sredinom 1921. godine proglasom u korist crnogorske nezavisnosti oglasili i profesori sa Univerziteta u Pizi. U Bolonji i Rimu osnovan je Odbor akademske omladine za Crnu Goru, a u Bolonji i Odbor žena. U Parizu su avgusta 1921. godine više stranih advokata, među kojima Andre Pikar, advokat u Londonskom sudu i bivši ataše američke delegacije na Konferenciji mira, Žan Held, doktor prava i advokat, i Frederik Virt junior, radi osnivanja udruženja tražili imena crnogorskih advokata koji rade u Parizu. U tom smislu upućeni su na advokata Apelacionog suda u Parizu Žorž de Bona. Prema pisanju Jožefa Bajze, u decembru 1921. godine Katolička crkva je osnovala Komitet za crnogorsku propagandu.

Za obnovu nezavisnosti Crne Gore borilo se mnoštvo talijanskih senatora i poslanika u parlamentu

U radu ovog komiteta učestvovali su mnogobrojni članovi italijanskog parlamenta, koji su stupili u vezu sa engleskim političarima. U okviru njega radilo je i Udruženje za Crnu Goru, koje su naročito podržavali fašisti i sam Musolini, kao i mnogi čelnici stranke koji će kasnije postati ministri. Po dolasku na vlast, fašisti su rastjerali ostatke crnogorske emigracije, naročito poslije potpisivanja Rimskih sporazuma između Italije i Jugoslavije januara 1924. godine. Krajem 1921. godine u sali italijanskog parlamenta održana je skupština Nacionalnog komiteta za nezavisnost Crne Gore, u čijem su radu učestvovali brojni senatori i poslanici italijanskog parlamenta. Početkom 1922. godine uprava Avangarde demokratske akcije donijela je odluku o osnivanju Pijemontskog komiteta za nezavisnost Crne Gore u Torinu, čiji je predsjednik bio Domeniko Koniljone, direktor Umanita, osnivača Italijanskog saveza žena, nosilac visokog crnogorskog odlikovanja. Na svečanosti organizovanoj 3. februara, povodom odlikovanja Koniljonea od strane Saveza žena Italije, kao predstavnik crnogorske vlade u egzilu govorio je Đovani Gorini, koji je posebno pozdravio groficu Terezinu Nigro, predsjednicu, zbog bezrezervne pomoći i djelotvorne propagande koju je Savez pružao Crnoj Gori, i Dominika Koniljonea, apostola istine i ubijeđenog nosioca načela liberalizma. Na skupu su, pored ostalih, učestvovali i predstavnici Italijansko-crnogorskog komiteta i Fascio di Combattimento, visoke državne političke ličnosti, senatori, poslanici i drugi. Kao ciljeve Komitet je istakao pravilno rješenje crnogorskog pitanja, koje je vezano sa jadranskim pitanjem, te vršenje pritiska na vladu da se ono iznese pred velike sile.
Tokom 1922. godine veoma aktivan je bio Centralni komitet za nezavisnost Crne Gore, sa sjedištem u Bolonji, čiji je predsjednik bio Antonio Baldači, a počasni patroni:
Gabrijel d’ Anuncio, Jovan Plamenac, dr F. E. Burhnam, predsjednik Bijelog krsta Kanade u Crnoj Gori, dr Marija Rusiecka, generalni sekretar Međunarodnog odbora za nezavisnost Crne Gore. Pored navedenih, u Komitetu su bili italijanski senatori:
P. Albertoni, L. Barbieri, G. Kapelini, A. Daloilo, C. Galini, G. Grosoli, N. Malveće Medići, G. F. Novaro, F. Pini, F. L. Pule, A. Stopato, G. Tanari, G. C. Tasoni, kao i poslanici italijanskog parlamenta:
G. Anjini, G. Berini, G. Braši, G. Butafoki, P. Kapa, U. Kazalikio, D. Grandi, C. Makreli, F. Milani, A. Ovijo, P. Sita, L. Tumiati, M.A.Vićini i C. Zukhini.
Komitet je u julu 1922. godine, pored štampanja brošure Zločin Antante, angažovao i Oresta Minarelija, koji je slovio za veoma uglednog umjetnika, rodoljuba i odanog, pravog prijatelja i entuzijastu crnogorske borbe, u prevođenju poezije kralja Nikole, radio na zbrinjavanju Crnogoraca koji su ostali u Italiji. U julu 1922. godine u Bolonju je stigao Krsto I. Niković i na preporuku dr A. Baldačija bio gost Komiteta, i u časopisu Poezija i Umjetnost, koji je izlazio u Ferari, štampao lirsku poeziju kralja Nikole i pripremao različite tekstove iz književnosti i umjetnosti Crne Gore za časopise Sinplon i II Primato. U propagandnoj aktivnosti, djela kralja Nikole postala su veoma zastupljena na stranicama italijanske štampe i prigodnih publikacija. Đakomo Golfera je 1922. godine u Bolonji objavio izbor iz poezije kralja Nikole. Uopšte, posljednja djela kralja Nikole prvi put su objavljivana na italijanskom jeziku, da bi neka od njih tek kasnije bila objavljena na maternjem. Prema istraživanjima Vesne Kilibarde, djela kralja Nikole su od svih svjetskih jezika najviše prevođena na italijanski, i, uopšte, u periodu 1918-1922. godine interesovanje za kraljevu književnu zaostavštinu ima naglašen propagandni karakter. Krajem avgusta 1922. godine, kada je jenjavao entuzijazam i angažman različitih odbora širom Italije, Evrope i šire, usljed neobaziranja međunarodne diplomatije na različite apele, proteste, note i slično, Centralni odbor za nezavisnost Crne Gore, sa sjedištem u Bolonji, pozivao je ostale odbore u Italiji da obnove glas naroda, kako bi se osujetio smišljeni pokušaj grofa Sforze i drugih ambasadora u likvidaciji Crne Gore.

Komitet za nezavisnost u Bolonji: Crna Gora je pri izdisaju, potrebno je udvostručiti napore


Protiv politike grofa Sforze ustao je naš Parlament u junu 1921. godine; i čudno je i pogubno da ta ista politika danas ponovo vaskrsava i to zahvaljujući djelovanju istog čovjeka. Crna Gora je pri izdisaju, potrebno je udvostručiti napore ne časeći časa... Slični Odbori postojali su i u drugim većim gradovima Italije. Na čelu Odbora u Đenovi bio je Gotuzo. Komitet u Bolonji, čiji je najaktivniji član bio profesor univerziteta Antonio Baldači, i koji je, kao što smo naveli, oko sebe okupio brojne senatore, poslanike i druga ugledna lica italijanskog javnog života, u suštini je bio u središtu svih procrnogorskih akcija u Italiji i van nje. Uz Baldačija, posebno je bio zapažen angažman Đakoma Gonflere (Giacomo Gonflera) i Etore Maconija (Ettore Mazzoni). Uz njihovu podršku procrnogorski komitet osnovan je i u San Marinu i na njegovom čelu je bio profesor Marino Borbikoni (Marino Borbiconi). Bolonjski komitet je radio na objavljivanju publikacija o Crnoj Gori, sakupljanju humanitarne pomoći, pisanju protesta međunarodnim organizacijama. Uz njegovu podršku i formalnu organizaciju M. E. A. Mareskotija (Marescotti), urednika revije Adriatico Nostro, u Milanu je 1922. godine organizovan Kongres za Crnu Goru. Crnogorska emigracija je krajem 1921. godine radila na tome da za crnogorsko pitanje zainteresuje dr Firds Holma, Danca, rođenog 1881. godine, oficira Danske kraljevske mornarice, koji je sa 19 godina otišao na Daleki istok, gdje se u Šangaju i Hakou bavio novinarskim i komercijalnim poslovima. Tokom rusko-japanskog rata 1904. godine napustio je Japan i došao u SAD. Imao je veoma razvijene veze sa diplomatama iz čitavoga svijeta i reputaciju specijalnog novinara i organizatora naučnih ekspedicija, predavača na tri jezika i na preko 40 univerziteta u Danskoj, SAD, Kanadi, Italiji i Meksiku. Bio je počasni doktor građanskog prava, smatran je ekspertom u oblasti kineske arheologije i umjetnosti, bio je dopisni i doživotni član 25 naučnih i humanih akademija u 13 zemalja. Kao izaslanik San Marina, najstarije evropske monarhije, prisustvovao je inauguraciji američkog predsjednika Hardinga 4. marta 1921. godine. Holm je bio nosilac brojnih odlikovanja od Velikog viteškog krsta Konstatinovog reda (broj vitezova je bio ograničen na pedeset) do raznih kubanskih, francuskih, austrijskih, belgijskih, bugarskih, vatikanskih, italijanskih, japanskih, lihtenštajnskih, meksičkih, portugalskih u periodu 1902 - 1921. godine. Odgovarajući na poziv crnogorske strane, Firds Holm je naveo da kao prijatelj vaše kraljevine, kao bivši oficir saveznika, kao bivši izvanredni poslanik, kao bivši delegat Crvenog krsta u rangu brigadnog generala i kao kontra-admiral nudim vam svoju pomoć u inostranstvu da bismo postigli željenu nezavisnost. Holm se pozivao na lično poznanstvo sa Luiđijem Kriskvolom, crnogorskim konzulom u SAD, sa državnim sekretarom SAD Hjudžesom, sa Vilsonom, Lansingom, Hardingom, Poindeksterom i drugim političkim i javnim ličnostima SAD. Ujedno je tražio, kako bi mogao dobro uspjeti u inostranstvu, jednu počasnu titulu vaše vlade, i ako bi mogao da bira, to bi bila titula ličnog savjetnika Poslanstva (tajni ili privatni) Njenog veličanstva kraljice Crne Gore. U odgovoru, koji je potpisao direktor Ministarstva spoljnih poslova S. Petrović, Holmu se sugerisalo da bi prvo trebalo nekom aktivnošću da stekne (te) simpatije u Crnoj Gori, kako bi ga vlada mogla predložiti kraljici Mileni za neko od odlikovanja i u tom smislu je pominjana Konferencija u Đenovi kao zgodna prilika povodom koje bi se mogao organizovati neki protest u prilog nezavisnosti Crne Gore. Prema izvorima kojima raspolažemo, ima indicija da se Firds Holm zaista angažovao na propagandni crnogorskog pitanja, jer je u julu 1922. godine najavljivao objavljivanje crnogorske note upućene Konferenciji u Đenovi u prestižnom listu La nation i nadao se dobijanju počasne diplomatske titule, kako bi mogao sa uspjehom nastaviti svoje napore za Crnu Goru.
Komitetima za nezavisnost Crne Gore, koji su jednim dijelom preuzimali poslove crnogorskih konzula tamo gdje ih više nije bilo, vlada Milutina Vučinića redovno je dostavljala svoje publikacije i saopštenja.

Šoć: Uprkos tri godine pod okupacijom Srbije Crnogorci su odlučni u borbi za nezavisnost

Od juna 1921. godine nosilac ovih aktivnosti bio je dr Pero Šoć, ministar spoljnih poslova u Vučinićevoj vladi, koji je tražio od Komiteta i konzula da rade na objavljivanju vijesti o Crnoj Gori, prikupljanju pomoći za Crveni krst Crne Gore i organizovanju konferencije za novinare. Krajem 1921. ubjeđivao ih je, šireći neosnovani optimizam, da je uprkos tri godine trpljenja Crne Gore pod varvarskom okupacijom Srbije, njen narod, bez stranačke razlike, odlučan više nego ikad da se bori do kraja za odbranu i nezavisnost Domovine i da Crnogorci samo traže slobodu samoopredjeljenja. Radi toga svi naši napori treba da teže tome da Srbija napusti Crnu Goru. Tada će se čuti jednodušna odluka crnogorskog naroda: Crna Gora Crnogorcima.
Uvjerenje da je Crna Gora još nezavisna država, krajem 1921. godine, pored sve manje crnogorske emigracije, dijelili su i crnogorski konzuli. Konzul u Milanu Anđelo Karminati žalio se na anticrnogorske napise u italijanskoj štampi u čemu su prednjačili Corrire della sera i Secolo, dok je Savo Petrović obavještavao generalnog konzula u Bariju Karmina Gala da mu je prof.dr Antonio Baldači sugerisao da je njegov lični prijatelj, direktor i vlasnik lista Cavendi, albanski publicista Sotir Điha, koji je radio i kao urednik za balkanska pitanja u Corriere della Puglie, pobornik albansko-crnogorskog saveza i da je spreman da se angažuje u korist Crne Gore i prijateljstva dviju susjednih država. Galo je odmah posjetio Satira Đihu, koji je izjavio da je prijatelj Crne Gore, budući da moramo zajedno da se borimo protiv zajedničkog neprijatelja Srbije, te je stoga na našem raspolaganju. Galo je ujedno radio na osnivanju procrnogorskog komiteta u Bariju. Na čelu Komiteta za nezavisnost Crne Gore Emilie-Romanja nalazio se pjesnik Đ.Golfera, koji je na godišnjicu smrti kralja Nikole preveo njegovu posljednju pjesmu i objavio dva soneta posvećena kraljici Mileni. Sjedište Centralnog komiteta Italije za nezavisnost Crne Gore bilo je u Napulju i na njegovom čelu je bio prof.dr Pjetro Amoroso. Ovaj komitet je imao potkomitet u Maidi, na čijem je čelu u julu 1922. godine bio dr Euđene Palmieri.
Početkom 1922. godine, Komitet za Crnu Goru u Briselu (osnovan 1921), na čijem čelu je bio advokat Simon, zamjenik senatora i opštinski savjetnik, žalio se da njihove akcije nadzire nadležno državno ministarstvo i da im je “preporučeno” da ne vode baš veliku propagandu. No, i pored toga, Komitet je bio odlučan i najavljivao je susret sa veoma uglednim i u svijetu cijenjenim kardinalom Mersijeom, koji je digao glas u prilog nezavisnosti Poljske i Irske. Pravda će uskoro pobijediti sve prepreke, poručivao je sekretar Žorž Fan. Kasnije su monsinjoru Mersijeu, kardinalu i primasu Belgije, redovno dostavljani izvještaji o crnogorskom pitanju. Belgijski komitet je, i pored nenaklonosti štampe i opštih simpatija prema Francuskoj, koje su tada bile dominantne u Belgiji, uspijevao da u štampu ubaci ponešto od interesa za Crnu Goru. U belgijskoj štampi je objavljena informacija o osnivanju komiteta za Crnu Goru, protest italijanskih političara, sakupljeni su potpisi Belgijanaca za Crnu Goru. Uz to, objavljeno je i napisano više memoara poput: U pomoć jednom narodu (avgust 1921) i Razmišljanja o Konferenciji u Đenovi (početak 1922). Belgijski komitet je bio veoma aktivan tokom Konferencije u Đenovi i u tom smislu nastojao je da što više informacija o Crnoj Gori bude objavljeno u tamošnjoj štampi. Povodom natpisa u briselskoj štampi s početka juna 1922. godine, da je u Crnoj gori nastao dvostruki revolucionarni pokret, članovi ovog komiteta grof Simon, Fan(es) i Depre požurili su da emigrantskoj vladi u Italiji upute pozdrave i da naglase: U ovom možda presudnom času mi smo srcem sa vama i žalimo što, zbog udaljenosti naših granica, ne možemo zajedno sa našom braćom iz Crne Gore jurnuti u osvajanje prava i pravde. Na vijesti u belgijskim novinama u kojima se govorilo o nestanku Crne Gore, članovi Komiteta poručivali su: Uprkos svemu, ostajemo postojani vaši isti prijatelji, vaši isti branitelji i nastavićemo da podržavamo vašu stvar.

Crnogorskoj stvari najviše štete nanijele su frakcije i sitna ljubomora među Crnogorcima

Belgijski komitet je avgusta 1922. godine tražio vezu sa Francuskim komitetom za Crnu Goru radi organizovanja zajedničkih akcija, povezivao crnogorsku emigraciju sa redakcijama listova iz Brisela, kojima su redovno slati propagandni materijali i publikacije. Komitet Emilia-Romanja za Crnu Goru je u februaru 1922. godine rasturao proglas u korist Crne Gore. Marta 1922. godine Miloš Vučinić, dr Lazar Bošković i konzul Karmino Galo počeli su rad na organizovanju komiteta za Crnu Goru za područje Pulje. Komitet je organizovan 31. marta 1922. godine Pero Šoć je početkom maja iste godine tražio od Đuzepea Ćinkvetija, prvog komesara Vrhovnog vojnog zapovjedništva Konstantina S. Đorđa - međunarodne ustanove za brigu i odavanje počasti palim borcima u ratu, vještaka kraljevskog apelacionog suda za viteška i plemićka zvanja, istoričara i heraldičara i konzula Hondurasa, da pristupi osnivanju procrnogorskog odbora, da bi se pospješila neophodna propaganda u cilju informisanja javnog mnjenja, prethodno mu šaljući šest diploma o odlikovanjima za njega i njegove prijatelje koji su djelovali u korist naše napaćene Crne Gore.
Ćinkvetiju se obratio Đuzepe Paskvalis radi prikupljanja pomoći za crnogorske mučenike i izrazio potpunu spremost da bude promotor za prikupljanje priloga od drugih velikodušnih dobročinitelja, pri čemu je sam priložio izvjesnu sumu novca.
Sve do kraja 1922. godine fašisti su pružali snažnu potporu komitetima za nezavisnost Crne Gore. Musolini je, kao i drugi uglednici fašističke stranke, bio član Komiteta za nezavisnost Crne Gore u Milanu. Po dolasku crnogorske vojske iz Gaete, sredinom 1922. godine, u tom gradu je formiran Odbor za odbranu Crne Gore, čiji je predsjednik bio vitez Antonio Fole Donsante, dopisnik lista Mattino. Članovi Odbora su bili i: poručnik Đuro Otašević, kao predstavnik Crnogoraca, advokat, vitez Paskvale Petrone, dopisnik iz Rima, vitez Karlo Grimaldi, propagandist, vitez Đovani Mele, dopisnik Corriere dell Italia, dok je poslove sekretara obavljao Frančesko Esperto, opštinski odbornik. U junu 1922. godine osnovan je Odbor mladih Pulje za nezavisnost Crne Gore, koji su sačinjavali intelektualci, oficiri, radnici i borci na čelu sa Paskvale di Kanosom. Odbor je sebi za cilj postavio da pomogne Crnoj Gori novčano pa je u Pulji organizovao lutriju za nezavisnost Crne Gore i njene preživjele. U Parizu je bio osnovan Francuski komitet za Crnu Goru (rue des Wallons 7), na čijem čelu je bio bivši advokat crnogorske vlade dr Žorž de Bon. Tokom 1924. godine u Dablinu (Irska) formiran je Komitet za odbranu Crne Gore koji je nastojao da razvije propagandu u korist Crne Gore i sa kojim je vezu održavao crnogorski rodoljub Jovo Čubranović. Početkom 1924. godine Luiđi Kriskvolo, američki građanin i posljednji opunomoćeni konzul Crne Gore u SAD, osnovao je Međunarodni komitet za crnogorsku nezavisnost, sa sjedištem u Njujorku (53 East 65 Street), ili Komitet dvanaestorice, koji se oglasio proglasom od 27. januara 1924. godine; razočarani podjelama u crnogorskoj emigraciji, njihov moto je bio: Prijatelji Crne Gore odbacuju političke frakcije. Navodeći da su crnogorskoj stvari do tada u Versaju i drugdje najviše štete nanijele frakcijske borbe između Crnogoraca, kao i sitna ljubomora i da mnoge crnogorske vođe koriste navodnu borbu za crnogorsku stvar za pribavljanje materijalne pomoći dok pravi prijatelji pokreta poklanjaju svoje vrijeme i novac kako bi crnogorsko pitanje učinili aktuelnim, Luiđi Kriskvolo je, u ime Komiteta, stavio sebi u zadatak da iznese zahtjeve crnogorskog naroda pred Ligu naroda. U tom smislu odbačene su navodne crnogorske “vlade” i naznačeni pravci djelovanja u pozivnim riječima osnivača i sponzora komiteta: Međunarodni komitet koji sam osnovao će pomagati interese crnogorskog naroda više nego interese dinastije ili pojedinačnih političkih vođa. Ovu ideju mi je nedavno predložio dr Fridtjof Nansen kada je ovdje održao svoje predavanje.

Komitet za crnogorsku nezavisnost upozoravao je svjetsku javnost na represiju u Crnoj Gori

Komitet je sarađivao sa crnogorskom emigracijom okupljenom u Čikagu oko Amerikanskog Glasa Crnogorca i Detroitu (Mičigen) oko Crnogorskog Glasnika. Međunarodni komitet za crnogorsku nezavisnost ili Komitet dvanaestorice činili su najveći pobornici ideje za “čast i pravo Crne Gore” i veoma ugledne ličnosti koje su se i do tada isticale u akcijama u prilog Crne Gore, bilo u oblasti nauke ili publicistike i sl. trošeći sopstvena sredstva, vrijeme i energiju. Kao što smo naveli, osnivač i predsjednik Komiteta bio je Luiđi Kriskvolo, dok su članovi bili:
Vitni Voren, arhitekta, bivši član američke delegacije na Konferenciji mira i autor knjige o Crnoj Gori, lord Sydenham i Ronald Meknil, poslanici britanskog parlamenta, Aleksandar Divajn (Engleska), nezvanični crnogorski ambasador u Britaniji, autor više knjiga o Crnoj Gori i predavač, posljednji počasni ministar Crne Gore u Londonu, Mario Borbikoni, bivši regent Republike San Marino, E. H. Mendes Da Kosta bivši počasni konzul Crne Gore u Amsterdamu (Holandija), dr Sven Hedin, putnik i norveški geograf, Stokholm (Švedska), brigadni general Frederik E. Barnam, predsjednik Bijelog krsta Kanade, Helcyon Hot Spring, dr Rene Klaperede, publicista, Ženeva (Švajcarska), dr Kurt Hesert, geograf, Dresden (Njemačka), prof.dr Antonio Baldači, predsjednik Italijanskog nacionalnog komiteta za Crnu Goru, M. Le Comte Simon, predsjednik Belgijskog komiteta za Crnu Goru, Brisel (Belgija), i Kav. J. Eugene Korivo, bivši počasni ministar Crne Gore u Kanadi, Kvebek.
Ovaj reprezentativni Komitet je, pored zahtjeva koji su upućivani Ligi naroda, objavljivao tekstove, proglase i plakate u prilog Crne Gore, upozoravajući svjetsku javnost na represiju u Crnoj Gori, smrt crnogorskih komita na čelu sa Savom Raspopovićem krajem 1923. godine i slično.
Aktivnost u prilog uspostavljanja nezavisnosti Crne Gore i poslije rasturanja logora i vojske u Gaeti, protjerivanja ostataka crnogorske emigracije iz Italije vezivala se za Komitet za nezavisnost Crne Gore, sa sjedištem u Bolonji, na čijem je čelu bio Antonio Baldači, profesor univerziteta i ugledni botaničar. Ovaj komitet je 1925. godine održavao veze sa sličnim komitetima u San Marinu i Komitetom u Njujorku, koji je vodio Luiđi Kriskvolo. Već tada je središte crnogorske emigracije bilo preneseno iz Evrope u SAD, sa Detroitom kao centrom Crnogoraca okupljenih oko bivšeg ministra Mila Vujovića, koji su održavali kontakte sa komitetima za nezavisnost u raznim gradovima SAD, Engleskoj, Irskoj, Španiji, Belgiji i naravno u Italiji.
U julu 1924. godine osnovano je u Bergamu (Italija) Udruženje za odbranu slobode Crne Gore, pod patronatom Đuzepea Berata (Guizeppe Beratto). Izvršni predsjednik Udruženja bio je kapetan crnogorske vojske Milan M. Kosorić, dok je predsjednik Izvršnog odbora bio prof. Enriko d’ Aurelio, dobar znalac istorije Crne Gore. Svečano posvećenje ovog Udruženja obavljeno je 8. februara 1925. godine od strane Anta Jakšića, prote na dvoru Petrovića. Članovi ovog komiteta bili su general Anto Gvozdenović (Rim), koji se predstavljao kao predsjednik vlade Crne Gore, Milo Vujović (Njujork), koji je bio predsjednik svih udruženja za odbranu Crne Gore, dr Pero Šoć (Rim), potpredsjednik Komiteta za odbranu Crne Gore, prof. Enriko d’ Aurelio (Milano), predsjednik Izvršnog odbora, Pietro Saki (Bergamo), prof. Roberto Josef Mandel (Bolonja), Anto Jakšić (Sanremo), sir Džordž Graham (Paris), prof. Fedoci Prspero, rektor Univerziteta (Đeova), Ronald Meknil (London), E. Gledston (London), lord Sydenham (London), ser Robert Parkingon, biv. konzul Crne Gore, Marija Rusiecka, sekretar Internacionalnog komiteta za odbranu malih naroda (Ženeva), Vitni Voren (Njujork), Kriskvolo Luiđi (Njujork), Korivo Eugenio (Kvebek-Kanada), Hugo Monvikel (Bergen-Norveška), prof. dr Antonio Baldači (Bolonja), Žorž de Bon (Paris), Gazo Garvie, Buenos Ajres (Argentina), A.T. Sandbert (Stokholm), komandant Tankali Luiđi (Rim), Žorž Fan, Brisel (Belgija), Armand Simon (Brisel), Rene Vorms, Pariz, Šarl Rivet, Paris, Edgard Roels (Paris) i drugi.

Pristalice i oponenti bezuslovnog ujedinjenja borili su se oko naklonosti Crnogoraca u SAD

Novine su u to vrijeme još uvijek bile najsnažnije sredstvo propagande. Neposredno po kapitulaciji Crne Gore, prestao je da izlazi i Glas Crnogorca. Posljednji broj u Crnoj Gori je 20. XII 1915. godine. Već početkom 1917. godine vlada Mila Matanovića pokrenula je ponovno izlaženje Glasa Crnogorca, zvaničnog državnog glasila. U tom cilju je januara 1917. godine potpisan ugovor između kraljevskog ministarstva finansija i javnih radova Crne Gore i J. A. Cassignola, direktora Univerzalne štamparije. Ugovorom se predviđalo da se novine ili bilten štampaju prema potrebi, najviše jedanput nedjeljno u 2000 primjeraka po cijeni od 200 franaka za jedan broj. I u tu svrhu crnogorska strana uplatila je 1000 franaka za pripremu štampanja. Novine su štampane u Parizu u Univerzalnoj štampariji (Imprerie universelle) do broja 58 (1918), a potom do broja 91 (1921) u Kraljevskoj crnogorskoj državnoj štampariji u Nejiu kod Pariza, u kojoj je štampan i Almanahi za 1920. godinu. U njoj su tada radili Živko Martinović i Mašan Popović kao mašinisti, a Ristić i Dimitrijević kao tipografi. Kuća u kojoj se nalazila štamparija bila je zakupljena do 30. marta 1920. godine. Ostavši bez prihoda, crnogorska vlada je primorana da početkom 1920. godine ugasi Glas Crnogorca i raspusti redakciju, te je kasnije izlaženje ovoga lista bilo sporadično i uglavnom vezano za neka značajnija događanja u emigraciji.
Štampanje novina u vrijeme rata bilo je otežano time što su u istoj štampariji štampani i mnogi drugi listovi i knjige koji su izlazili u Parizu, što je sve što je bilo namijenjeno javnosti podlijegalo obaveznoj cenzuri, shodno tada važećim francuskim zakonima u vrijeme ratnog stanja, i što su slovoslagači sa znanjem srpskog jezika bili malobrojni.
Tokom 1917. izašlo je 36 brojeva, 1918. brojevi 37-61; 1919 - 62-81, 1920 - 82-90; 1921 - 91-95; 1922. broj 96. Tačnije, do 18. juna 1922. godine, kada je izašao posljednji broj u Rimu, izašlo je ukupno 96 brojeva. Od toga je 91 broj izašao u Parizu (Neji), posljednji 3. marta 1921. godine povodom smrti kralja Nikole, dok je preostalih pet brojeva izašlo u Rimu, gdje je Glas Crnogorca izlazio po službenoj potrebi 3-4 puta mjesečno.
Prva 83 broja uređivao je Pero Vučković, a od 85. (1920) do 95. broja (1922) Borislav Sl. Minić, koji je iz Ženeve prenio u Rim štampariju kojom je tamo upravljao. Glavni tipograf od 15. septembra 1920. godine bio je Dimitrijević. Rješenjem predsjednika vlade od 24. novembra 1920. godine, Borislav Minić postavljen je za vršioca dužnosti načelnika presbiroa. U radu na slaganju posljednjeg broja Glasa Crnogorca, pored Minića, učestvovao je i Stevo Đurišić, koji se i ranije angažovao na sličnim poslovima.
Zanimljivo je da se u ediciji Crnogorska bibliografija 1494-1994. uglavnom ne mogu naći bibliografski podaci o člancima objavljenim poslije 1918. godine, ne samo u Glasu Crnogorca već ni u drugim periodičnim publikacijama i štampi koje je izdavala crnogorska emigracija u to vrijeme (Amerikanski Glas Crnogorca, Crnogorski glasnik), pa čak ni značajniji bibliografski podaci o tekstovima iz nekih listova koji su izlazili u Beogradu (Balkan, Tribuna), koji su od posebnog interesa za istraživanje ove tematike.
U Ženevi je izlazio Le Jurnal Serbe - Srpski list, “organ nezavisnih Srba”, kako je stajalo u zaglavlju. List je izdavao Borislav Sl. Minić, bivši urednik Slobodne riječi, lista koji je izlazio 1907. godine u Podgorici i koji je važio za poluzvanični organ crnogorske vlade. Le Jurnal Serbe je, u stvari, zastupao stanovišta emigrantske vlade i izlazio je zahvaljujući njenim subvencijama. Prvi broj lista izašao je 1. novembra 1917. godine, a posljednji 30. decembra 1918. godine. Izašlo je ukupno 45 brojeva. Od listova koji je izdavala crnogorska emigracija ili su joj bili bliski sadržajem, svakako treba spomenuti Crnogorski glasnik - Montengrin herald i Amerikanski Glas Crnogorca - The american voice of Montenegro. Oba lista su izlazila u SAD, gdje se nalazila brojna iseljenička crnogorska kolonija, za čiju naklonost su se tokom Prvog svjetskog rata borili i predstavnici politike bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore i Srbije i njihovi oponenti.

Najveći broj crnogorskih iseljenika u Detroitu bio je za slobodnu i nezavisnu državu Crnu Goru

Na početku rata crnogorska vlada je među ove iseljenike slala svoje emisare - Jovana Matanovića i Sava Đuraškovića, sa ciljem sakupljanja dobrovoljaca i upoznavanja i dijaspore sa političkim konceptima oko budućeg ujedinjenja. Matanović je u hrvatskoj štampi u SAD objavio nekoliko članaka u kojima je zagovarao federativno uređenja buduće države. Sve do početka 1917. godine, kada je srpska vlada uputila Steva Bogdanovića da vrši propagandu među Crnogorcima u smislu prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, i dok se nije pojavilo više tekstova u kojima se dinastija Petrović optužuje za kapitulaciju Crne Gore 1916. godine i tvrdi da su kralj Nikola i njegova dinastija izgubili svako pravo da vladaju Crnom Gorom, crnogorsko pitanje nije izazivalo podjele među crnogorskim iseljenicima. Kasnije su se u ovoj kampanji Bogdanoviću pridružili Miloš Ivanović i Đuro Vukmirović, koje je poslao Crnogorski odbor za narodno ujedinjenje Andrije Radovića, u dogovoru sa Ljubomirom Mihailovićem, srbijanskim poslanikom u SAD. Prvi sastanak sa crnogorskim iseljenicima ova misija održala je u ljeto 1917. godine u Detroitu, u kojem je živjela brojna crnogorska kolonija koja se okupljala u udruženju osnovanom 1916. godine (Crnogorsko udruženje). Kako najveći broj članova ovog udruženja nije podržavao koncept bezuslovnog ujedinjenja sa Srbijom, već slobodnu Crnu Goru i njeno potpuno obnavljanje kao nezavisne države, a tek potom ujedinjenje sa Srbijom i Jugoslavijom, pokrenuli su novine u kojima će zastupati takve stavove. Misija je u Detroitu, kao i gradu Indian Harbour, naišla na odbijanje najvećeg dijela Crnogoraca, došlo je do žustre rasprave, pa čak i fizičkih obračuna. U takvoj situaciji počeo je, tokom 1917. u Detroitu da izlazi Crnogorski glasnik, koji je poveo snažnu propagandu protiv politike bezuslovnog ujedinjenja Crne Gore sa Srbijom. Osim da je prestao izlaziti 1931. godine, o ovom listu se vrlo malo zna. U zaglavlju broja iz 1924. godine stoji da je list “oficijelni organ Crnogorskog potpornog saveza i Crnogorske slobodne stranke seljaka i radnika”, pokreta koji se vezuje za ime bivšeg crnogorskog ministra Mila Vujovića. Ni o listu “Amerikanski Glas Crnogorca” koji je počeo da izlazi 1923. godine u Čikagu ne zna se mnogo. Sa rijetko sačuvanih i dostupnih primjeraka može se vidjeti da je on slovio za Zvanični organ nezavisnig Crnogoraca - official organ of the fed. of indep. montenegrin. U zaglavlju je sa lijeve strane pisalo: “Amerikanski Glas Crnogorca” na raspoloženje je sa svojim stupcima svakom onom Crnogorcu - Jugoslovenu, koji časno radi i pošteno misli. Istina i zdravi razum najveće je bogatstvo. Sa desne strane stajalo je sljedeće: Crnogorče! Ako nijesi dobar Crnogorac, još manje si Jugosloven. Ako nijesi prijatelj sam sebi, još manje si prijatelj drugog. Ako sam sebe ne poštuješ, još manje ćeš biti poštovan. List je izlazio dva puta mjesečno i štampan je ćirilicom. Uredništvo su sačinjavali: predsjednik - Đuro L. Čičarević, članovi: Rade Žarić, Đorđije Savić; predsjednik Saveza je bio Vaso Đ. Kovačević, sekretar Mašan Borozan i blagajnik Vaso V. Kovačević, odnosno lica za koja Vuk Dragović tvrdi da su premlatila Miloša Ivanovića, izaslanika Jugoslovenskog odbora u Parizu i Ženevi, kada je stigao u Detroit. Dok je rasturanje Glasa Crnogorca u Crnoj Gori i KSHS bilo zabranjeno odmah poslije Podgoričke skupštine, Amerikanskom Glasu Crnogorca to je učinjeno rješenjem ministra unutrašnjih djela KSHS od 14. XII 1923. godine. I rasturanje Crnogorskog glasnika bilo je zabranjeno, i to rješenjem ministra unutrašnjih djela KSHS od 1. I 1922. godine.
Prema jugoslovenskim obavještajnim izvorima iz marta 1920. godine, u Rimu je pokrenut list Echo del Montenegro, a u Milanu Il Montenegro, u okviru propagande za nezavisnost Crne Gore koju su provodili sljedbenici Gabrijela Danuncija.

CRNOGORSKA VOJSKA U ITALIJI:
Ključni momenat sudbine Crne Gore bila je kapitulacija njene vojske, koja se nije, poput srbijanske, uspjela izvući na teritoriju pod kontrolom saveznika.

Vešović: Nijesmo smjeli dozvoliti da crnogorska vojska plaća svojom slobodom ma čiju slobodu

Riječi generala Radomira Vešovića izrečene na suđenju u Beogradu 14. februara 1921. godine:
Moji drugovi ministri i ja možda nijesmo smjeli dozvoliti, da crnogorska vojska plaća svojom slobodom ma čiju slobodu, pa ni brata rođenog, ali - o tome nek sudi istorija",
klasični su obrazac romantizma po kojem će pokoljenja znati da sude o djelima predaka, dok pragmatičari prije svega razmišljaju o posljedicama.
Jer, kako bi rekao veliki prijatelj Crne Gore, Aleksandar Divajn: Propaganda na Balkanu je čudna stvar i Balkan nikad nije bio “hram istine”.
Kralj Nikola je napustio Podgoricu 19. januara, sjutradan je otputovao iz Skadra. Već 21. januara austrougarski vojnici zauzeli su Skadar, nesmetano prodirući duž Bojane, gdje im niko nije zapriječio put, i tako su presjekli jedini mogući put za odstupnicu prije nego je ijedan vojnik iz hercegovačke ili sandžačke vojske mogao i stići do Podgorice. Ovom viđenju razloga crnogorske emigracije, zašto se crnogorska vojska nije, poput srbijanske, povukla, priključili su se kasnije svojim izjavama i neki od glavnih aktera ovih događaja. Janko Vukotić je, pak, tvrdio da je po odlasku Pešića i prihvatanju dužnosti šefa generalštaba i računajući da će srpska vojska sa dovoljnim snagama zauzeti odbrambene položaje duž Bojane i oko Skadra, pokrivajući tako jedinu moguću odstupnicu naše vojske - u što me je pukovnik Pešić uvjerio - odmah sam, uz odobrenje kralja Nikole, cijeloj crnogorskoj vojsci čija se skoro glavna snaga nalazila duž Tare i Lima, izdao dnevnu naredbu u kojoj je naloženo da se povuče u pravcu Podgorice, a odatle u Albaniju, preko Skadra.
Postavlja se pitanje: koji su bili razlozi da nije bila zaštićena odstupnica crnogorskoj vojsci? Njih je objelodanio još 1925. godine u beogradskoj Pravdi, a potom 1926. u Ratniku, komandant crnogorske vojske Petar Pešić (koji je napustio Crnu Goru 17. januara 1916. godine), kada je u jednoj od brojnih polemika povodom kapitulacije Crne Gore, odgovarajući generalima Živku Pavloviću, Petru Bojoviću i drugima i prebacujući im da nijesu sposobni da shvate vojno politička pitanja, naveo i sljedeće: Pitajte se, što bi bilo, da se je na Solunskom frontu pored srpske vrhovne komande našla i crnogorska vrhovna komanda, a po proboju ovoga Fronta i ulaska u otadžbinu, pored kralja Petra i kralj Nikola. Čak i da navedene riječi pripišemo hvalisanju Petra Pešića u zanosu odbrane vojničke sujete, ostaje činjenica da je svaki potonji pokušaj obnove crnogorske vojske bio onemogućavan uglavnom sa strane koja je vodila do srbijanskih centara moći. Ako bi se oni mogli i pravdati za period poslije Podgoričke skupštine, postavlja se pitanje zašto je to onemogućavano u toku rata? Zar ne bi u uslovima borbe protiv moćnog neprijatelja svaki novi vojnik u redovima saveznika bio poželjan? I, naravno, postaje jasno zašto je general Milutinović, odmah po ulasku u Podgoricu, raspustio samoorganizovane crnogorske trupe, a naredbom od 12. novembra 1918. godine i crnogoroske komitske čete. Suština je bila - onemogućiti Crnu Goru da u završnici rata raspolaže svojom vojskom.
O tome ubjedljivo svjedoči Niko Hajduković koji se u vrijeme crnogorskog vojnog sloma početkom 1916. nalazio u Solunu, gdje je od maja 1915. godine bio vojni i civilni delegat crnogorske vlade, predvodeći misiju zaduženu za snabdijevanje Crne Gore namirnicama dopremanim Dunavom iz Rusije, a od Prahova željeznicom u Solun, odakle je trebalo da se preko Medove, ili kopnom preko Mitrovice i Peći, upućuju u Crnu Goru. Naime, jedan dio crnogorske vojske, uglavnom sa područja Spiča, Paštrovića, Brajića, Maina, Pobora, Gornjeg i Donjeg Grblja, dakle sa područja Austrougarske koje je bilo oslobođeno tokom rata, uspio je da se pored jadranske obale probije do Medove. Odatle su ih saveznički brodovi prebacili dijelom na Krf, a dijelom na ostrvo Lipari pored Sicilije. Ovu grupaciju, s obzirom na to da su bili sa područja bivše Austrougarske, Italijani su smatrali vojnim zarobljenicima. Jedan dio crnogorskih dobrovoljaca, pristiglih iz Amerike nekoliko dana prije vojnog sloma Crne Gore, a koji su preživjeli katastrofu kod Medove, oko tri stotine njih koji su spašeni, dobili su francusku pomoć i bili prebačeni u Bizertu u Sjevernoj Africi.

Na crnogorske dobrovoljce na Krfu vršena je snažna agitacija da pređu u srpsku vojsku

Uspio se evakuisati i jedan broj činovnika i građana, veći dio onih koji su bili na službi u Skadru, koji su takođe prebačeni na Krf u Italiju. Prema nekim izvorima, bilo ih je između 1700 i 2000. U svakom slučaju, na Krfu su se našli brigadiri Luka Gojnić, bivši ministar vojni, Milo Matanović i Petar Martinović, komandiri Gatalo i Milo Đukanović, poručnici Đurišić i Đurović, neki vodnici, desetari i barjaktari. Odmah su počeli pregovori o njihovom prelasku u srbijansku vojsku u kojima su učestvovali regent Aleksandar i Nikola Pašić. Gojniću je nuđen čin brigadnog generala, Matanoviću i Martinoviću čin pukovnika, Đukanoviću čin potpukovnika. Gojnić i Matanović su odbili ponudu, napustili Krf i sa 10-15 narednika otišli u Bordo, gdje su se nalazili kralj i vlada. Martinović, Đukanović, Đurišić i Đurović su prihvatili ponudu i ušli u sastav srbijanske vojske. Prva dvojica su se kasnije pokajala i Đukanović je prišao crnogorskoj emigraciji. Gatalo je prvo otišao na Krf, a onda, po sporazumu, u Pariz i stavio se na raspolaganje tamošnjem srpskom poslaniku Vesniću. Ostali crnogorski državljani i dobrovoljci smješteni su na Krfu u zasebni vojnički logor i uživali francusku pomoć, kao i vojnici Srbije. Među njima je razvijena kampanja za prelazak u srpsku vojsku i, kako svjedoči Hajduković, ona je bila sljedećeg sadržaja: Oni pripovijedaju o budućoj Velikoj Srbiji; da je kralj Nikola izdao srpsku i savezničku stvar; da je za ta njegova nedjela kažnjen od strane saveznika i konfiniran u zamak “Merinjak” u okolini Bordoa; da crnogorska vlada ne postoji i da će se oni ogriješiti o srpstvo ako ne budu prešli u redove vojske Srbije... Dio njih je podlegao ovoj propagandi. Kada su kralj i vlada saznali za ovaj logor na Krfu, poslali su im profesora Dragutina Matanovića, koji je vojsci podijelio izvjesnu sumu novca i uručio im kraljeve pozdrave, demantujući navode koje je širila srpska propaganda. U međuvremenu, vojska i Štab Vrhovne komande Srbije prebacili su se u Solun, dok je na Krfu ostala vlada i administracija. Crnogorski dobrovoljci su odlučili da stupe u redove francuske vojske i dozvoljeno im je da nose crnogorske kape, shodno praksi koja je tada važila u francuskoj vojsci, u kojoj su npr. vojnici iz Tunisa i Alžira nosili fesove. Organizovani u vojnu jedinicu - bataljon sa pet četa, sa preko 1000 ljudi, izabrali su između sebe starješine i stavili se pod francusku zastavu i komandu. Za komandanta bataljona bio je određen francuski major Rive i bataljon je prebačen u Solun. Tamo su odmah stupili u vezu sa crnogorskim delegatom Nikom Hajdukovićem, koji je pomislio da se na Solunskom frontu može obrazovati i crnogorski odred. Francuski generali su prihvatili Hajdukovićevu sugestiju i tako je formiran I crnogorski batalion, čije je postojanje zabilježeno i na fotografiji koju je napravio Stevo Čortomić, fotograf iz Podgorice. Bataljon je učestvovao u operacijama u Solunu, potom na frontu u masivu Mongleških planina, zamjenjujući grčku vojsku, i u junu 1916. godine počeo je da prima od crnogorske vlade pomoć od jednog franka dnevno, koliko su primali i dobrovoljci iz Srbije, dok su oficiri pored francuske primali i crnogorsku platu. U Solunu mu se pridružilo i 15 crnogorskih podoficira koji su se nalazili u sastavu odreda Esad-paše, a koji su za vrijeme rata bili poslati u Drač kao instruktori u albanskoj vojsci. U međuvremenu, radi povećanja broja vojnika, Petar Plamenac je otputovao u Lipare, gdje je izdejstvovao od italijanskih vlasti da se oko 300 zarobljenika, bivših crnogorskih vojnika, uputi u Solun radi priključenja I crnogorskom bataljonu. Preko konzula Seferovića, u Kanadi je upućen poziv Crnogorcima za odlazak na Solunski front, ali su oni već bili angažovani u kanadskoj vojsci kao dobrovoljci. Kada je iz Bizerte u Solun stigao Marko Mihić, bivši ordonans knjaza Petra, obavijestio je Hajdukovića da se tamo nalazi oko 230 crnogorskih dobrovoljaca. Napori da se i oni priključe crnogorskom odredu bili su neuspješni, jer su, odbivši ponudu da se upišu u srbijansku vojsku, bili ukrcani na jedan parabrod sa trupama Srbije, na kojima su im oficiri oduzeli crnogorske putne isprave.

Crnogorski bataljon nije htio pod srpsku komandu pa je razoružan i sproveden u logor

Na Solunskom frontu i crnogorski bataljon našao se u rejonu srbijanskih trupa i ponovo je počela živa agitacija o njihovom prelasku u srbijansku vojsku. Ne uspjevši u tome, komanda Srbije je tražila od generala Saraja da I crnogorski bataljon prekomanduje na drugu poziciju i skrene sa pravca koji vodi Crnoj Gori u pravcu Bugarske. Na protest Hajdukovića, general Saraj je čak bio povukao naređenje o prebacivanju u predio Nevrekota, a uskoro je uslijedio zahtjev da se Prvi crnogorski bataljon ubuduće ima zvati Bosanski dobrovoljački batalion iako je u njemu bilo svega sedam dobrovoljaca iz Bosne. Bataljon je odbio takvu nredbu, otkazao poslušnost, te je zbog toga udaljen sa položaja, poslat u logor Zejtinlik kod Soluna i razoružan. U izvještaju s kraja jula 1916. godine, Niko Hajduković je pisao predsjedniku crnogorske vlade da su Srbijanci istrajno radili i uspjeli na Balkanu i predviđao: Tvrdim ako Srbijanci prvi uđu u Crnu Goru, da će pozvati narod na zakletvu i vjernost Kruni Srbije, i to će vrijeme i budućnost dokazati. No pošto je tada u Solun pristigla i ruska vojska i iz bojazni da bi se bataljon mogao priključiti istoj, preduzete su mjere da se on udalji i iz Soluna. Preko srbijanskog policijskog agenta Bankovića upućen je Drugom birou Francuske armije izvještaj kako se iz pouzdanih izvora da je Hajduković, delegat Crne Gore u Solunu sudjelovao u snabdijevanju naftom njemačkih podmornica. To je bilo dovoljno generalu Saraju da izda naređenje da se ovaj udalji iz Soluna, što je privremeno spriječila intervencija ruskog konzula. Takođe je sredinom juna, delegat srpske Vrhovne komande posjetio generala Saraja sa namjerom da mu objasni nepoželjnost djelovanja crnogorskog delegata. U svakom slučaju, Hajduković je oktobra 1916. godine napustio Solun i stigao u Francusku, a skoro tri mjeseca kasnije francuski poslanik Delaroš Verne je zvanično potvrdio da je bio lažno optužen. Crnogorski bataljon je prebačen na Korziku, a u tvrđavu u Marselju zatvoreno je petnaest oficira i podoficira. Cilj je postignut. Propagandom i spletkama srpskih vojnih i diplomatskih predstavnika, Prvi crnogorski bataljon, zamišljen kao nukleus crnogorske vojske, rasformiran je i interniran. Crnogorski krstaš barjak potom se mogao vidjeti samo na fotografijama sa Solunskog fronta, kojima je crnogorska emigracija dokazivala još jednu nepravdu prema Crnoj Gori. Istražujući navedenu problematiku, Dimitrije-Dimo Vujović uočio je da se vlada Andrije Radovića nije nešto posebno angažovala oko stvaranja crnogorske vojske u inostranstvu, a da je istovremeno očigledno postojala nenaklonost saveznika prema ovoj ideji jer je subvencija bila uslovljena time da se ništa od sredstava koja su dodjeljivana ne smije trošiti na organizaciju crnogorske vojske. Tako su i pokušaji tokom 1917. godine bili neuspješni, i relativno brojni crnogorski dobrovoljci su se najčešće poslije velikih lutanja prijavljivali srpskim vlastima, koje bi ih, pošto bi im oduzele crnogorske pasoše, upućivale u srpsku vojsku.
Tokom 1917. i 1918. godine vodila se oštra borba između crnogorske i srbijanske vlade oko crnogorskih dobrovoljaca, kako u Americi, tako i u Evropi. Vlada Evgenija Popovića je jula 1917. godine, povodom konferencije u Parizu, na kojoj su raspravljana balkanska pitanja, tražila od saveznika da obezbijede sredstva potrebna za organizovanje crnogorske vojske. Francuska vlada je potom odredila jedno mjesto na jugu Francuske za koncentraciju i regrutaciju crnogorske vojske. Za komandanta crnogorske vojske određen je knjaz Petar, koji je otišao na zapadni front u štab ruske vojske radi usavršavanja vojnih vještina. U francusku legiju stranaca na usavršavanje je upućen komandir Niko Jovićević, dok je 20 crnogorskih mladića pošlo na obuku za pilote. Bilo je dogovoreno da zarobljenici sa Korzike, kojih je bilo 846, postanu dio buduće crnogorske vojske, a u tom smislu razvijena je kampanja i među dobrovoljcima u Americi.

Istoriografija “s makazama” postaje omiljena disciplina nekad prestižne istoriografske škole

Crnogorska vlada je uspjela da oslobodi sa Korzike sve svoje podanike koji su ranije bili u Prvom crnogorskom bataljonu u Solunu. Istovremeno su i srpska vlada i Crnogorski odbor vodili snažnu kampanju među crnogorskim internircima i u tome imali više uspjeha, jer se krajem 1917. godine njih 387 prijavilo za odlazak u srpsku vojsku. Oni su (njih 382) krajem maja 1918. godine prebačeni iz Marselja u Bizertu u srpskim uniformama, dok je nešto kasnije srpskim vlastima predata i druga grupa od 375 ljudi. Kasnije su poslati na Solunski front, gdje su doživjeli razočarenje, bili razoružani i, kao ratni zarobljenici, poslati u logore. Crnogorska strana doživjela je time neuspjeh u pokušaju angažovanja interniraca ne samo sa Korzike. Protivnik stvaranja crnogorske vojske nije bila samo Srbija već i Rusija i Francuska. Istražujući navedenu problematiku na osnovu izvora u stranim arhivima, pri tome i ne spomenuvši zapise Nika Hajdukovića sve do njegovog ulaska u vladu Evgenija Popovića, koji se u prethodnom, u najvećem dijelu, sadržajno konfrontiraju citiranim stanovištima (inače vrlo prisutnog izvora u argumentaciji drugih pitanja), i na osnovu samo nekoliko izvora crnogorske provenijencije, Dragoljub Živojinović je pitanje stvaranja crnogorske vojske uglavnom sagledavao kroz broj crnogorskih vojnika i nepotrebnih troškova oko njegovog obnavljanja. Pri tome naglašava: “Francuska vlada nastojala je da olakša priliv dobrovoljaca u srpsku vojsku, koja je predstavljala istinskog saveznika i činioca u ratu. Najzad, neke dileme u pogledu opstanka Crne Gore kao nezavisne države bile su razjašnjene (podv. Š. R.). U političkim i vojnim krugovima u Francuskoj nisu željeli da stvaranjem odreda pruže kralju Nikoli oružje kojim će se obračunavati sa svojim političkim protivnicima u zemlji. Reč poraz koja se čula početkom 1916. godine zamenila je u jesen 1918. reč pobeda”.
Slično stanovište u interpretaciji ovoga pitanja ima i Bogumil Hrabak, sagledavajući cjelokupnu problematiku u kontekstu potonje vizure pobjednika. U konkretnom kontekstu za nas je ovo pitanje do 1918. godine zanimljivo samo utoliko što potvrđuje stanovište da je ideja o obnavljanju vojske bila starija od njenog formalnog obnavljanja i da se ona može vezivati isključivo za kralja Nikolu. Naravno, jednako je zanimljivo i sa istoriografskog stanovišta, jer je upravo pomenuti autor tipičan primjer kako se može pisati o ovoj problematici, a da se ne pogleda bar jedan dokument u tridesetak sačuvanih kutija arhivske građe o crnogorskoj vojsci poslije 1918. godine ili bar jedan objavljeni izvor od nekoliko hiljada crnogorske provenijencije. Istoriografija “s makazama” postaje omiljena intelektualna disciplina, nekada prestižne istoriografske škole, bar kada je u pitanju navedena probelmatika, te je ponekad važnije vrijeme kad su radovi pisani, nego sami sadržaji radova. Naivni bi pomislili da su dileme oko opstanka Crne Gore razjašnjene tek odlukama Podgoričke skupštine. Realisti uviđaju da su one bile završni izraz prethodno vođene politike. Suština je u sljedećem: Kralj Nikola je kraj rata dočekao bez vojske. To je za ovaj dio Crne Gore bilo isto što i iskakanje iz aviona bez padobrana. Šanse da preživi bile su samo teorijske. Istina, do obnavljanja crnogorske vojske doći će nešto kasnije, kada ona nije više mogla uticati na tok događaja, već samo pokušava da ih izmijeni. Naime, odmah po izbijanju Božićne pobune, crnogorska vlada i emigracija pristupila je formiranju vojnih jedinica koje je trebalo da posluže za eventualni vojni upad u Crnu Goru, što bi omogućilo povratak dinastije i poništenje odluka Podgoričke skupštine. Prva grupa od 120 interniraca iz zarobljeničkih logora, pristiglih u Italiju odmah po zaključenju primirja, koji su izjavili da će biti protiv svakoga ko bude protiv Crne Gore, smještena je u Ferari, a za komandanta im je određen bivši srbijanski oficir Milan Kraljević. Kralj Nikola im je poslao telegram ohrabrenja 30. XII 1918. (12.I 1919) godine, koji je, bar prema izvještaju komandanta, oduševljeno primljen.

Na prve vijesti o grupisanju crnogorskih snaga u Gaeti, reagovala je obavještajna služba KSHS

U januaru 1919. bilo ih je 116 i uglavnom su bili bez hrane, odjeće i obuće. Početkom marta 1919. godine ova grupacija je iz Ferare prebačena u Kave, mjesto udaljeno 40 km od Rima, gdje se već bilo koncentrisalo 157 Crnogoraca. Tu im je Jovan Plamenac, prije svog odlaska u Pariz, održao govor u kojem je obećao brzi povratak u Crnu Goru. Cijeli crnogorski narod mene je ispratio i predao mi Božji amanet da vam isporučim bratske njegove pozdrave i opišem vam njegove muke i stradanja, a koje ću podnijeti i na kongresu Mira, pred Predsjednika Konferencije Vilsona, koji nam je zagarantovao samostalnost naše kraljevine, koja će i dalje imati kralja Nikolu na čelu crnogorskog naroda, rekao je, pored ostalog, Plamenac, hrabreći okupljene. Na prve vijesti o koncentraciji crnogorskih trupa u Italiji, reagovala je obavještajna služba KSHS, koja je stalno pokušavala i često uspijevala da unese razdor među njih. Prema jugoslovenskim obavještajnim izvorima, marta 1919. godine u Gaeti je bilo nešto više od 500 (Crnogoraca - Š.R.), odjevenih u nova talijanska odijela, imaju uvećan obrok hrane.
Na osnovu dogovora crnogorske i italijanske vlade iz marta 1919. donijeta je odluka da se crnogorska vojska koncentriše u Gaeti. Saglasno tome, 10. marta 1919. stigla je naredba od vlade, da se vojnici iz Kave prebace u Gaetu, što je započeto sredinom marta. Još dok su boravili u Kave došlo je do manje pobune, jer su vojnicima isplaćene duplo manje plate od obećanih. Već 18. marta u Gaetu su pristigla 4 oficira i 140 podoficira i vojnika, kojima se pridružilo i 40 pobunjenih, koji su u prvi mah odbili da pređu na zborno mjesto. Za komandanta ovih jedinica postavljen je komandir Petar Lekić. Zvanični naziv komande bio je Komanda Crnogorskih vojnika u Italiji. Upućen je poziv da se vojsci pridruže sve crnogorske izbjeglice i dobrovojci koji su se nalazili u raznim evropskim zemljama i Americi. Vlada u Nejiu mo-bilisala je i 26 Crnogoraca koji su pripadali francuskoj Legiji stranaca, sa željom da ih uputi u Italiju, ali su francuske vlasti odbile da im izdaju vize. Neki su uspjeli da pobjegnu iz logora u koje su ih zatvorili Francuzi. U septembru 1919. godine komandi u Gaeti biće stavljeno na raspored šesnaest oficira i vojnika pristiglih iz Francuske. U oktobru je ministarstvo vojno izdalo naređenje da se pedeset sedam oficira i vojnika iz Francuske prebaci u Italiju i javi komandi. Do sredine oktobra samo osam se nije bilo prijavilo komandi u Gaeti, a već 22. oktobra pristiglo je još njih dvanaest, tako da se broj novopristiglih samo iz Francuske povećao za preko sedamdeset. Istovremeno su stalno pristizale izbjeglice i novi vojnici iz Crne Gore, pravcem Crna Gora - Medua - Brindizi - Gaeta. Već početkom januara 1919. godine u San Đovani di Medua našlo se 55 izbjeglih Crnogoraca, na čelu sa Jovanom Plamencem, koji su očekivali da se prebace u Italiju. Tokom decembra 1918, januara, februara i marta 1919. godine u Medovu je iz Crne Gore izbjeglo 397 Crnogoraca, odnosno 416 početkom aprila, među kojima je bilo žena sa djecom. Istovremeno, u Rim je iz Švajcarske stigao kapetan Milan Kraljević, koji je otputovao za Bolonju, gdje su se nalazili crnogorski zarobljenici. Tada je u Rim stigao i Boško Krivokapić, koji je sastavio dokument o nezakonitosti i nedjelima srpskih vlasti u Crnoj Gori. Prema istom izvoru, Krivokapić i Kraljević su u Bolonji organizovali komitet radi upada u Crnu Goru, gdje je bilo već sakupljeno 400 Crnogoraca, kojima se pridružio i knez Petar da odavde upravlja upadima u Crnu Goru. Jugoslovenski izvori su početkom februara 1919. godine, oslanjajući se na obavještajne poruke Francuza, uveliko spekulisali o odlasku iz Bolonje u Bar oko 300 Crnogoraca u talijanskoj uniformi sa crnogorskim kapama. Tri velike grupe Crnogoraca su krajem marta i tokom aprila 1919. godine bile prebačene u Gaetu i svima su italijanske vlasti oduzimale oružje još u medovskom zalivu, kako ne bi prilikom putovanja kroz italijansku teritoriju bili naoružani.

U Gaeti se okupljaju Crnogorci sa svih strana ubrzo pristižu i ustanici i žene sa djecom

U početku je bila izdata naredba o zabrani dolaska familija u Italiju, ali je 18 žena sa djecom pristiglo u Gaetu 6. aprila 1919. godine, od kojih su 9 žena i djevojaka i dvoje djece došli prvim transportom od 142 ustanika koje je predvodio brigadir (general) Andrija Rajičević, dok je drugim transportom, preko Brindizija 11. aprila, stiglo njih 148, odnosno 184, koje su u Formiraju dočekali oficiri sa barjakom i jednim vodom vojnika, a trećim (20. aprila) 121 Crnogorac, među kojima je bila jedna žena, kao i Ananije Vlahović, vojnik jugoslovenske divizije kojeg su Italijani stražarno sproveli u Gaetu, gdje je zatvoren, a potom interniran na Lipare. Svi pristigli smještani su u Gaetu i Formiraju. U Gaeti je smješten I bataljon (komandant-komandir Đuro Ivović), dok je II bataljon pješadije i artiljerije (komandant- komandir Stevan Pavlović) smješten u obližnju Formiju, udaljen 15 km od Gaete. u drugom bataljonu se 28. aprila nalazilo već 258 vojnika, od kojih se njih 236 hranilo u kasarni. Bataljoni su bili podijeljeni na po 4 čete. Prema spiskovima s kraja jula 1919. godine, 21 oficir je bio u Komandi crnogorske vojske u Italiji, u I bataljonu je bilo 23 viših oficira, 17 pripadnika mitraljeskog odjeljenja i 177 nižih oficira i vojnika. Svi su bili smješteni u Gaeti uz oficirsku četu sa 130 pripadnika, u kojoj su bili plemenski kapetani, profesori (Milo Kapa, Bogdan Laban), studenti, šaci, činovnici, narodni poslanici (Vaso Martinović, Đuro Vučinić, Vuko Krivokapić, Labud Petrović, Bogdan Vukotić) i komanda (Petar V. Lekić, Risto Hajduković i Radovan Savović), dok se u Formiji nalazila artiljerijska četa sa 47 oficira i vojnika i II bataljon, u čijoj su komandi bila 24 oficira i činovnika i 201 niži oficir i vojnik, koji su raspolagali sa 183 puške. Vojnici su bili naoružani starim puškama koje, prema mišljenju brigadira Vučinića, nijesu odgovarale balističkim kao ni osnovnim načelima puške. Artiljerija je posjedovala dva topa, koji su bili poljski sporometni i pokvareni, dok je mitraljesko odjeljenje raspolagalo mitraljezima koji su bili potpuno izvan upotrebe, tim više što su to mitraljezi najstarijeg modela, te su toliko teški da ih je nemoguće nositi.
Prema istim podacima, sredinom 1919. godine se u Gaeti i Formiji nalazilo 225 oficira ili ukupno 753 oficira, nižih činova i vojnika, od kojih su neki stalno odlazili i dolazili. U oktobru je, prema podacima komande, bilo 295 oficira sa višim, 713 sa nižim činovima, 49 familija sa 90 članova. Od toga broja u Crnu Goru je, radi upada, poslata 18 oficira sa višim činovima i 102 sa nižim. Za komandanta Komande crnogorskih vojnika u Italiji postavljen je odmah po dolasku brigadir (general) Andrija Rajičević. Njemu je poručeno još prije dolaska u Gaetu da će pod njegovom komandom biti svi Crnogorci, koji se ne bave službenim poslom u Italiji, kao god i đaci koji ne pohađaju redovnu školu... Ukazni činovnici i đaci imaju biti smatrani kao oficiri! Đaci velikoškolci kao poručnici, a oni srednjih škola kao potporučnici...
Formiran je Štab crnogorskih trupa. Za načelnika štaba postavljen je komandir Krsto Popović, za pomoćnika kapetan Blažo Marković, ađutanta štaba poručnik Ilija Bećir, vojno-sudskog referenta Risto Hajduković, vojnog ljekara dr Jovo Vuković (pomoćnik Dimitrije Lazović), svještenika prota Ilija Kapičić i za barjaktara potporučnik Milo Jovović. Pri komandantu štaba, kao šef inspekcije pješadije i naoružanja i komandant artiljerije postavljen je komandir Petar V.Lekić; komandir Jole Ivanišević i kapetan Milan Kraljević bili su na raspolaganju komandantu štaba, kao i vojnograđanski činovnik Miloš Radunović, šef registrature Božo Bećir, arhivar Đuro B. Martinović i pisar, vodnik Andrija Vučinić. Zbog održavanja reda u garnizonima, nadzora nad nižim činovima u pogledu propisnog nošenja uniformi, ponašanja u društvu, na javnim mjestima, početkom novembra 1919. godine osnovana je vojna žandarmerija. Činila su je dva odjeljenja, jedno za Gaetu, drugo za Formiju. Šef odjeljenja u Gaeti bio je vodnik Blagota Becić, a u Formiji potporučnik Jovan Vuković.

U Gaeti su preduzete mjere za onemogućavanje uticaja protivničke agenture i propagande

Žandarmerija je bila potčinjena komandi štaba garnizona u Gaeti i Formiji u administrativnom dijelu, odnosno komandi crnogorskih trupa u policijskom. Dužnosti žandarmerije bile su kontrola nad svim osobama koje dolaze iz drugog garnizona, kontrolisanje dolaska i odlaska vozova, dolaska i odlaska osoba koje putuju s dozvolom i zabrana svakog pristupa željezničkoj stanici onima koji ne putuju. Odmah po dolasku prvih vojnika u Gaetu, preduzete su mjere za onemogućavanja uticaja protivničke agenture i propagande. Jovan Plamenac je 8. aprila izdao naredbu o cenzurisanju pisama koja bi dobijali vojnici, uništavanju novina koje imaju demorališući duh, zabrani kontakata sa osobama koje ne pripadaju vojsci, organizovanju vojnog suda, koji je odmah počeo da radi jer je među vojnicima bilo sukoba, odbijanju odlaska na redovno vježbanje, zbog čega je krajem aprila 1919. godine, poslije nalaza vojnog isljednika Rista Hajdukovića, sa po 30 dana zatvora i petnaest dana pritvora kažnjeno 15, a sa deset dana zatvora i 30 dana pritvora 27 vojnika i oficira. U julu 1919. godine brigadir Andrija Rajičević izdao je naredbu o obaveznoj cenzuri privatne prepiske u garnizonima Gaeta (za cenzora određen Jošo S. Martinović) i Formia (Milo Plamenac), dok je dotadašnji cezor, student Svetozar Plamenac, zbog slabog zdravlja oslobođen te obaveze. S obzirom na to da vojska u Italiji nije raspolagala ni jednim primjerkom crnogorskog vojno - krivičnog zakona, predsjednik vlade je sredinom avgusta 1919. godine izdao naredbu da vojni sudovi primjenjuju građanski krivični zakonik, ali u pooštrenom obliku za prekršaje koje bi počinila vojna lica i za te svrhe je komandi u Gaeti dostavljen jedan primjerak Građanskog krivičnog zakona. Prvih mjeseci boravka vojske u Gaeti, Crnogorci su prihvaćeni izuzetno ljubazno od lokalnog stanovništva. Krčmari su im odobravlali kredite, sve dok ih komandant Rajičević nije upozorio da komanda nema obaveze da plaća zaduženja pojedinaca, od kojih neki nijesu imali mjere. Komotno ponašanje, poput kupanja u moru bez odjeće, prodaje ćebadi lokalnom stanovništvu, nepropisnog nošenja uniformi, nošenja revolvera prilikom izlaska u grad u civilnoj odjeći, pijančenja i narušavanja reda i mira izazivalo je proteste lokalnih vlasti. Lokalna uprava Gaete odredila je dane, vrijeme i način kupanja u moru za crnogorske vojnike, a komanda crnogorskih vojnika zaoštrila je kaznenu politiku prema takvim pojavama. Vojska je živjela shodno dnevnom redu (zimskom i ljetnjem), koji je obuhvatao cjelodnevnu praktičnu i teorijsku obuku. Već od sredine 1919. godine učestali su zahtjevi za stupanje u brak pojedinih Crnogoraca. Dozvole za to davao je predsjednik vlade Jovan Plamenac. Kapetanu Ćetku Bigoviću takva dozvola izdata je sredinom jula 1919. godine. No, kako je veći broj oficira i đaka tražio dozvolu da se oženi, komandant crnogorske vojske, brigadir Andrija Rajičević, tražio je od predsjednika Jovana Plamenca generalno rješenje po ovom pitanju tim prije što se sa sličnim zahtjevom javio i đak Petar Vukotić. Plamenac je tim povodom izdao naređenje da se sva ta odnosno familijarna pitanja saniraju tek poslije vaspostave naše države, s toga neka ta Komanda saopšti generalno svijema ovo moje naređenje da se prekine sa vjeridbama i sa ženidbama. Međutim, u septembru 1919. godine dozvoljeno je komandiru Petru Vukovu Lekiću stupanje u brak. Za svojim vjerenikom je iz Francuske, protivno naređenju da ne smije dolaziti u Gaetu dok joj se ne dozvoli vjenčanje, doputovala Ivana Brajović, koja nije bila državljanin Crne Gore. Zanimljivo je da su civilne vlasti bile restriktivnije u davanju dozvola za vjenčanje i protivile se takvim zahtjevima, dok su vojne vlasti na tome insistirale. Opisujući način života u Gaeti, Todor Borozan navodi: U Gaeti je vladao vojnički način života, samo sa tom razlikom, što nijesmo sprovodili neku specijalnu vojnu obuku, ili neku drugu vojničku disciplinu. Ljudi su imali više vremena da izlaze, da prošetaju, da nešto novo vide i nauče.

I pored propagande koju su ujedinitelji vodili brojni Crnogorci iz Amerike odlazili su u Gaetu

Vladala je disciplina onakva, kakva se od nas zahtijevala. Neki ljudi su u početku imali malo muke da se priviknu na ovako miran i jednostavan život. Plamenac je izdao naređenje o bespogovornom poštovanju starijeg čina i njegovih naređenja, izbjegavanju intimnosti između mlađih i starijih činova u interesu rada i discipline. Početkom 1919. godine proslijedio je, posredstvom crnogorske vojne delegacije u Rimu, naredbu da svi novoproizvedeni niži i viši vojni činovi, kao i vojno-građanski činovnici imaju smjesta položiti zakletvu vjernosti Njegovom Veličanstvu Kralju Crne Gore Nikoli I kao svom vrhovnom komandantu. Zakletva će se izvršiti strogo po propisima crkvenim i to u roku od pet dana po prijemu ove naredbe. Svečani obred zakletve obavljen je 23-24. avgusta 1919. godine. Pješadija se, pored uobičajenog naoružanja, učila gađanju mašinskim puškama i mitraljezima. Đaci i studenti koji su dobili oficirske činove, a nijesu bili raspoređeni u specijalizovane čete naoružani su pješadijskim oružjem i bili su u posebnoj oficirskoj četi, osnovanoj u junu 1919. godine, kojoj je za komandanta postavljen komandir Petar V. Lekić, kapetan Risto Hajduković i Radovan Savović i koja je radila po posebnom programu i rasporedu. Svi oficiri ove čete, od poručnika pa naviše, od 1. juna 1919. godine hranili su se i spavali u varoši. Narodni poslanici koji su se nalazili sa vojskom tražili su da stanuju privatno po kućama, da budu u Rimu ili nekim drugim mjestima. Iz Pariza im je poručeno da neka žive u Rim ili đe hoće, ali bi bilo poželjno radi morala među našim izbjeglicama da ostanu u Gaetu. Ranjeni i bolesni su liječeni u italijanskim bolnicama. Iz II bataljona ih je krajem jula 1919. godine bilo 13 koji su liječeni u bolnicama u Kaserti, Gaeti i Rimu, dok je njih 10 pripadalo I bataljonu ili nekim drugim formacijama. U zatvoru u Gaeti nalazila se četvorica vojnika. U septembru 1919.godine bio je uhapšen u Napulju prvi komandant Milan Kraljević, sa Ivanom Veskovićem, zbog odbijanja da se povrate u Gaetu i zahtjeva da im se omogući sloboda kretanja, koja je Kraljeviću bila, navodno, obećana od predsjednika vlade. I pored prijedloga da se oslobode, jer se radilo o disciplinskom prekršaju, to nije brzo urađeno te je Kraljević prijetio Iliji Bećiru, nadzorniku zatočenih crnogorskih oficira u Napulju, da će, ukoliko mu se ne omogući komunikacija sa vladom, pokrenuti sudski proces pred italijanskim sudovima protiv brigadira Rajičevića, po čijem je nalogu uhapšen od strane italijanske vlasti.
Pogrebi vojnika, poput vodnika Milisava Drljevića u julu 1919. godine i vodnika Laza Lekovića, koji je izvršio samoubistvo u sobi hotela u Formiji 25. avgusta, Ilije Martinovića, Janka Pešikana, Raka Sekulića i drugih, vršeni su uz vojne počasti na mjesnom groblju u Gaeti ili Rimu, kao i pogreb Đurana Popovića, koji je liječen od tuberkuloze i umro u bolnici u Kazerti i sahranjen na tamošnjem mjesnom groblju. Sredinom juna (16. juna) 1919. godine iz Medove je u Gaetu pristiglo 128 Crnogoraca, među kojima poručnik Mitar Laković iz Kuča, plemenski kapetan Mašan Vujović i ofic. Milo Vukosavović iz Ulcinja, p.por. Dušan Jovanović iz Crmnice (Brčela) i bivši poruč. srbijanske vojske Andrija Kopitović iz Crmnice. U julu 1919. godine jugoslovenski obavještajni izvori tvrdili su da u Gaeti ima oko 700 Crnogoraca i još 170 koji su, na čelu sa Krstom Popovićem, šefom štaba, Savom Čelebićem, majorom, Dušanom Vukovićem, kapetanom, Nikolom Kašćelanom i drugim krenuli za Crnu Goru. Takođe se obavještavalo da Crnogorci iz Gaete vezu sa “svojima” održavaju preko Alekse Martinovića u Skadru i italijanske vojne pošte. Propaganda za odlazak u crnogorsku vojsku, uz italijansku podršku, vršena je i među jugoslovenskim zarobljenicima u logorima u Italiji, koji su tu dospjeli kao bivši austrougarski vojnici. Najveći takav logor nalazio se u Asinari. Ovim zarobljenicima govoreno je da ne postoji Jugoslavija, već samo Crna Gora pod dinastijom Nikole I. S druge strane, jedan broj Crnogoraca na putu iz Amerike, saznavši za situaciju u zemlji, dobrovoljno se opredjeljivao za odlazak u Gaetu, protivno propagandi koju su ujedinitelji vodili.

Sedamdeset crnogorskih oficira iskrcalo se u julu 1919. kod Bara da bi podigli opšti ustanak

Jugoslovenski poslanik u Parizu Milenko Vesnić tražio je od poslanstva u Vašingtonu da je nužno preko listova obavijestiti Crnogorce, da se ne daju zavaravati od onih koji im nude besplatne karte preko Italije. Oni koji pođu tim putem biće prinuđeni da idu u koncentracioni logor u Gaeti ili u razbojničke čete koje Talijani ubacuju u Crnu Goru i koje narod crnogorski kao strane najamnike goni i ubija. Istovremeno, pojedinci iz reda crnogorskih egzilanata, koji su bili bliski s ljudima kralja Nikole, tražili su kontakte sa jugoslovenskim poslanicima, kako bi im dostavljali potrebne informacije. Jugoslovenski vojni izaslanik iz Berna izvještavao je da se tamošnji italijanski poslanik, markiz Paluči, zalaže kod švajcarske vlade za amnestiranje italijanskih dezertera, pod uslovom da se poslije amnestije angažuju u dobrovoljce i strahuje od mogućnosti da se oni, kojih je bilo oko 2000, mogu upotrijebiti za upad u Crnu Goru, zajedno sa onim dobrovoljcima koji se već spremaju u Italiju. Slično je javljao i jugoslovenski vojni izaslanik iz Rima, tvrdeći da agenti kralja Nikole upisuju dobrovoljce u Milanu, Napulju, Bolonji i Gaeti. Izgleda da crnogorska vlada raspolaže materijalnim sredstvima, jer većina upisanih dobrovoljaca ne stupa odmah u službu. Oni samo potpišu ugovore i prime platu od 100 lira s tim da imaju pristati kad se pozovu. Za sada u službi kralja Nikole mali je broj Talijana koji su obučeni kao karabinjeri... Ubrzo zatim vojni izaslanik se domogao jednog primjerka obrasca na kojem su popisivani dobrovoljci. U njemu je stajalo da se dobrovoljci obavezuju da učestvuju u ratnim operacijama za oslobođenje, kao i u svim drugim ratnim operacijama, koje bude odredio komandant dobrovoljaca, odnosno ona vlada, koja upravlja dobrovoljcima. Poslanik u svom dopisu navodi i da se dobrovoljcima saopštava usmeno da se operacije ne odnose na Rijeku, već na Crnu Goru. Međutim, u inicijativama prema Mirovnoj konferenciji i njenom predsjedniku Klemansou, delegacija KSHS, na čijem čelu je bio Pašić, nedvosmisleno je tvrdila da je italijansko ministarstvo rada izdalo usmeno naređenje D’Anunciju, a bez znanja italijanske vlade: 1. Da 6. ovog (decembar 1919. op. Š.R.) iskrca 10.000 vojnika u Bokokotorskom zalivu i da zauzme Crnu Goru i 2. da 7. ovog izvrši napad na naš sjeverozapadni front preko Kastela za Split. Suština ovih informacija, u kojima se stalno najavljivao upad Crnogoraca i Italijana u Crnu Goru tokom čitave 1919. i 1920. godine, slično onim koji će D’Anuncio izvesti na Rijeku u oktobru 1919. goine, bila je u stalnoj prijetnji opasnosti od novih sukoba. Najveća akcija u tom smislu bio je upad između Bara i Ulcinja noću 18. i 19. jula 1919. godine, kada se, pod vođstvom načelnika štaba Krsta Popovića, iskrcalo 69 oficira sa namjerom da podignu opšti ustanak. Stalna strepnja od mogućeg upada pristalica kralja Nikole, zasnovana i na izvještajima pojedinih bjegunaca iz Gaete, koji su po dolasku u KSHS redovno saslušavani i potpisivali zapisnike sa saslušanja u kojima su detaljno opisivali broj, sastav, komandni kadar i davali druge informacije, kao i zarobljeni odmetnici, i na procjenama o stalnom povećanju tamošnje vojske, sigurno je u korelaciji sa najvećom vojnom akcijom preduzetom protiv protivnika bezuslovnog ujedinjenja u samoj Crnoj Gori. Najveća organizovana vojna akcija protiv ustanika u Crnoj Gori vođena je u decembru 1919. i januaru i februaru 1920. godine. Prethodile su joj informacije kojima je raspolagala vlada KSHS o tome da je kralj Nikola krenuo iz Francuske za Italiju u namjeri da se prebaci u Skadar i procjena da se konačno u okviru jadranskog pitanja rješava i pitanje Crne Gore, odnosno da su Francuska i Velika Britanija poslije ukidanja subvencija konačno digle ruke od Crne Gore i da samo traže pogodan momenat da priznaju politiku svršenog čina. Tada je Zetska divizijska oblast (koja je pokrivala Crnu Goru bila podijeljena na 14 manjih oblasti, operativnih zona, iz kojih je istovremeno počelo gonjenje odmetnika, interniranje i hapšenje članova njihovih porodica, jataka i svih koji su posredno ili neposredno pomagali ustanički poket.

Srpska vlast u Crnoj Gori naredila je da se pokušaj Nikolinog povratka spriječi oružjem

Prethodno je osiguran i pojačan nadzor na granici prema Albaniji i moru, organizovana obavještajna služba u Skadru kako bi se blagovremeno mogao saznati Nikolin dolazak i izdata naredba da se svaki pokušaj upada Nikolinog oružjem spriječi. U ovoj akciji uhapšene su pobunjeničke vođe: Ibro Bulatović, iz kolašinskog kraja; Ilija Damjanović, Mato Todorović, Kosta Radović, Ilija Kecojević, Nikola Perović, Luka Popović iz nikšićkog kraja; Đuro Kapa, koji se predao sa 12 saboraca; Simo i Filip Krivokapić, odmetničke vođe iz Cuca, predali su se sa 60 saboraca. Ukupno su u ovoj akciji ubijena 22 odmetnika, uhvaćena i natjerana na predaju 599, uz 138 izbjeglih vojnika iz nikšićkog bataljona, tj. izbačeno je iz stroja ukupno 757 lica. Krajem decembra vojne vlasti su procjenjivale, na osnovu obavještajnih izvora okružnih načelnika, da u cetinjskom, barskom, kolašinskom, nikšićkom i andrijevičkom srezu ima ukupno 1796 odmetnika. Pored glavnog logora u Gaeti, zbog stalnog priliva novih vojnika, osnovan je početkom septembra 1919. godine još jedan logor u Formiju, gdje se od početka nalazi II bataljon. Tamo je prvo otpremljena jedna četa od 200 ljudi i, prema izvještaju Antonijevića, bila planirana za upad u Crnu Goru 25. septembra, ali je došla kontra naredba da se odlazak odloži. Prema jugoslovenskim izvorima iz sredine marta 1920. godine, jačina crnogorske vojske bila je: I bataljon imao je 340 ljudi i bili su smješteni u tvrđavi Gaeta; II bataljon 270 ljudi i bili su smješteni u tvrđavi Formia; III bataljon 270 ljudi u tvrđavi Gaeti i oficirska četa od 400 ljudi smještena u varoši Gaeta. Pri prvom bataljonu je bilo mitraljesko odjeljenje od 29 ljudi. Komandir prvog bataljona bio je Đukan Vukmanović do sredine marta 1920, a potom Blagota Martinović, II bataljon nijesu znali, dok je III bataljona komandant bio Vlado Zimonjić. Inspektor nastave i pravila bio je Petar Lekić. Bili su naoružani starim italijanskim puškama, mitraljeza i topova nijesu imali. Prema istim izvorima u Gaetu je sredinom 1920. godine došlo iz Crne Gore 150 Crnogoraca. Sudeći prema neobjavljenim memoarima Todora Borozana, u drugoj polovini 1920. godine, emigrantska vlada je izdala naređenje da borci koji su komitovali napuste Crnu Goru i pređu u emigraciju. Pri crnogorskom konzulatu u Rimu formirana je Kraljevska crnogorska vojna delegacija, čiji je zadatak bio da koordinira aktivnosti u vezi sa vojskom, vrši nabavku opreme, vojnih obilježja. Vojna delegacija nalazila se u Rimu i u aprilu je na njenom čelu bio poručnik Lazar Tomović, dok je u Rimu stalno boravio i Jole Ivanišević. U međuvremenu je veliki broj Crnogoraca, poslije izbijanja Božićne pobune, izbjegao na teritorije koje su bile u okupacionoj zoni italijanske vojske, stavljajući se pod italijansku zaštitu. Pristizali su na albansku obalu u San Đovani di Medua (Lješ), gdje je bio organizovan crnogorski izbjeglički logor, gdje ih je početkom aprila 1919. već bilo 416. Odatle se, na osnovu prethodnih naređenja, a uz italijansku podršku, organizovao transport do Gaete. Za komandanta crnogorske vojske početkom aprila 1919. godine postavljen je brigadir Andrija Rajičević, a poslije njegove smrti, septembra 1920. godine, brigadir Đuro Jovanović, koji je tu dužnost obavljao od oktobra 1919. godine kao zastupnik komandanta. Medova je bila glavna tačka na istočnoj obali Jadrana, preko koje su Crnogorci odlazili u emigraciju ili ulazili u Crnu Goru. Preko ove luke stizali su i tajni transporti oružja, koje je emigrantska vlada dostavljala svojim pristalicama u Crnoj Gori, mada je bilo i transporta koji su išli direktno do Kastrata, odnosno Murića na Skadarskom jezeru, sve dok su se tamo nalazili pojedini italijanski komandanti naklonjeni crnogorskoj stvari. Ove poslove su najčešće koordinirali ministar finansija Milo Vujović, Luka Đurković, Petar Lekić i Ivo M. Kaluđerović. Za usluge koje je pružao crnogorskoj strani njena vlada odlikovala je guvernera Medove Marka Džemailija.

Italija nikada nije imala namjeru da vojnički podupre akcije crnogorskog suverena i vlade

Crnogorske trupe su snabdijevane od lokalne komande u Gaeti i preko crnogorskog konzulata u Rimu, sve do potpisivanja konvencije između crnogorske i italijanske vlade (30. IV 1919). Crnogorsku vladu zastupao je njen generalni konzul u Rimu kom. Velimir Veljko Ramadanović, dok je italijansku vladu zastupao ministar vojni. Konvencijom je predviđeno da se u Gaeti od izbjeglica formira jedan crnogorski odred, čije će izdržavanje preuzeti italijanska vlada preko svog vojnog ministarstva, i da se njen sadržaj ne može modifikovati, izuzev uz potpuni sporazum dviju vlada. Ovo će se pokazati kao značajna odredba, jer su Italijani, doslovno tumačeći konvenciju, odbijali mogućnost da broj vojnika pređe veličinu jednog odreda (700) ljudi. Opisujući motive Italije za potpisivanje navedene konvencije, Dragoljub Živojinović navodi: Stavovi Ministarstva inostranih poslova i Ministarstva rata pokazuju da je njihova namera bila da jedinica u Gaeti ostane ograničena u svojoj snazi i veličini. Iako se prvobitno predviđalo da će jedinica brojati maksimalno 700 ljudi, taj broj je ponekad bivao premašen, tako da je u decembru 1920. godine broj vojnika iznosio 1512, a u avgustu 1532, dok ih je u januaru 1921. godine bilo 1559. Italijanska vlada se konvencijom obavezala da će izdavati i novac za plate vojnicima i oficirima i plaćati kancelarijske troškove za funkcionisanje komande. Novac je izdavan generalnom konzulatu u Rimu, koji ga je prosljeđivao Komandi crnogorskih vojnika u Italiji, dok je trebovanje izdavano iz italijanskih vojnih magacina. Suština zaključenja vojne konvencije između Crne Gore i Italije bilo je uspostavljanje apsolutne kontrole Italije nad crnogorskim oružanim jedinicama, kako bi poslužile kao prijetnja vladi KSHS u smislu mogućnosti izazivanja nereda. Ali Italija nikada nije imala namjeru da vojno podupre akcije kralja Nikole i crnogorske vlade. Na to ukazuje činjenica da je vojska smještena daleko od Crne Gore na obali Tirenskog mora. Da je drugačije, vojna i svaka druga logika nalagala bi koncentraciju te vojske u blizini Crne Gore ili, pak, na italijanskoj obali Jadrana. Takav zaključak proizilazi i iz istraživanja Živojinovića: Dokument u Ministarstvu inostranih poslova pokazuju da je italijanska vlada odbila ponude iz Neja da odred interveniše vojnički u Crnoj Gori. S toga, konvencija nije imala cilj da pruži podršku nejskoj vladi u svim njenim planovima i namerama. U maju 1919. Ministarstvo vojno, odnosno ministar brigadir Milutin Vučinić, donijelo je odluku o unapređenju za jedan stepen svih vojnika od redova do kapetana. Svi koji su već imali činove komandira dobili su treći stepen ordena Danilo I, dok su svi niži činovi koji nijesu dobili više činove (čin potporučnika) odlikovani medaljom za hrabrost, kao i svi činovnici građanskog reda. Unapređenja su se odnosila i na sve koji ostaše vjerni Kralju i Domovini, a ne mogaše s nama izaći. Shodno ovoj odluci, formirana je komisija za provjeru činova, sa zadatkom da za svakog tačno izvrši provjeru datuma prethodnog unapređenja i dobijanja čina. Predsjednik komisije bio je komandir Đuro Ivović, a članovi: komandir Petar Lekić, Milo Martinović; kapetani Savo Čelebić, Đukan Vukmanović, Đuro Kapa, Jovan Vujović, Pero Vuković, Marko Popović; poručnici Ilija Bećir i Milo Leković i potporučnik Milan Nikolić. Ukazi su objavljeni u Glasu Crnogorca i, naravno, zbog stalne fluktuacije mnogi nijesu njima bili obuhvaćeni, što će kasnije biti povod raznih žalbi. U oktobru 1919. godine ispisana su 103 dekreta za unapređenje u čin potporučnika i tri za poručnike. Tada su već postojala dva bataljona vojske, oficirska četa i komanda trupa, da bi usljed povećanja vojnika 2. XI 1919. bio formiran i III bataljon. Stalni priliv oficira i vojnika opterećivao je ionako mali vojni budžet i dovodio do teške finansijske krize. Zbog toga su od 1. novembra 1919. godine, po odluci ministra vojnog, smanjene plate, tako da je brigadir primao 900 lira, komandir 650, kapetan 500, poručnik 400, p. poručnik 350, vodnik 80, desečar 60 i redov 50 lira.

Crnogorci u Italiji obilježavali su 21.12.1918. kao dan ustanka za odbranu crnogorske slobode

Prema mišljenju komandanta, brigadira A. Rajičevića, i ranije plate su bile izuzetno male i nijesu mogle pokriti osnovne troškove, što ima za posljedicu zaduživanja pojedinaca. Prema obavještajnim podacima iz novembra 1919. godine, crnogorska vlada kupila je motorni čamac, nosivosti 140 tona, koji je mogao da preveze 15 - 20 ljudi i koji je upućen u Bari, odakle bi prebacivao pristalice kralja Nikole. U isto vrijeme u Medovu je upućen komandir Petar Lekić radi organizovanja transporta za izbjeglice iz Crne Gore, vojnika i oficira koji su dolazili i vraćali se u Crnu Goru. Crnogorska vojska je u vrijeme zaokružene organizacije imala četiri bataljona, posebnu artiljerijsku jedinicu u avgustu 1920. godine. Komanda garde, koju su u početku činili dvojica viših i osam nižih oficira, stajala je neposredno pod komandantom crnogorske vojske. Zadatak joj je bio da, pored redovne vojne službe, bude potpora za održavanje reda i zakonitosti i da sprovodi u djelo sva naređenja pretpostavljenih vojnih vlasti. Pripadnici Narodne garde nosili su posebne oznake (zelene latice na jake bluze), a pored oficira, koji su imali propisano oružje, vojnici i podoficiri su, pored pušaka, nosili i revolvere. Za prvog komandanta Narodne garde imenovan je komandir Dušan Vuković, dok su na njenoj organizaciji radili Krsto Popović, Marko Vučeraković i Milan Kraljević. Prema sačuvanim spiskovima, prvi sastav Narodne garde brojao je 60 ljudi. Ministar vojni je, kao što smo naveli, bio divizijar Milutin Vučinić. Komandir I-og bataljona bio je komandir Pero Vuković, barjaktar - kapetan Jovan Plamenac; ađutant - poručnik Pero Đukanović; ko-mandanti četa: I - komandir Stevo Vučinić; II - komandir Risto Hajduković; III - komandir Radovan Savović; artiljerija; I baterija - komandant Blažo Marićević; komandir čete - Niko Kašćelan. Komandant II bataljona - komandir Blagota Martinović; barjaktar - kom. Milo Popović; ađutant - por. Stevan Đurišić. Komandir I čete - kom. Jovan Vujović; II - kom. Andrija Dragutinović; III - kom. Milo Lek-ović; artiljerije - kom. Mihailo Bulatović; I mitraljeska četa - kom. Niko Kašćelan; II - kom. Blažo Vukašinović. Komandir III bataljona - kom. Stevan Pavlović; barjaktar Boško Golubović; ađutant - p.por. Pavle Drecun; I četa - kom. Đukan Vukmanović; II - kom. Dušan Vuković; III - kom. Luka Jovanović; artiljerija - kom. Milo Petranović; III mitraljeska četa - kom. Tomaš Grujović. Komandant IV batalj-ona - kom. Vlado Zimonjić; barjaktar - Mirko Cepavčević; ađutant - por. Krsto Nikaljević; I četa - kom. Danilo Radović; II - p.por. Mihailo Boljanović; III - kom. Joko Popović; artiljerija - kap. Filip Živanović; IV mitraljeska četa - kap. Novica Abramović. Inače, crnogorska vojska u Italiji obilježavala je 21. decembar (1918) kao dan ustanka podi-gnutog u odbrani časti, prava i slobode crnogorskog naroda i nezavisnosti Crne Gore, koji je, uz Nikoljdan (6. decembar), bio praznik za vojsku i tih dana nije bilo nikakvih vježbi osim dnevne službe. Krajem 1920. godine Ministarstvo spoljnih poslova naredilo je da se uradi u boji 2000 spomenica ustanka 1918. Krajem avgusta 1920. godine postavljena je nova formacija štaba u Komandi crnogorskih trupa u Gaeti. Za načelnika Opštevojnog odjeljenja štaba postavljen je komandir Blažo Marković; za načelnika Operativnog odjeljenja komandir Krsto Popović; načelnik artiljerije i cjelokupnog ubojnog materijala komandir Milan Kraljević; pomoćnik artiljer. kapetan Filip Živanović; načelnik Sudskog odjeljenja komandir Mihailo Plamenac; načelnik saobraćaja r. komandir Krsto V. Martinović; pomoćnici: za poštu i telegraf, komandir Marko Kusovac, za inžinjeriju r. kapetan Šaleta Ivanović; za načelnika saniteta postavljen je kapetan dr Vasilije Popović; za načelnika Informativnog odjeljenja r. komandir Novica Radović; načelnik Presbiroa r. komandir Savo Petrović, pomoćnik r. kapetan Labud Tatar; za glavnog intendanta r. komandir Stanko Marković, pomoćnici: r. komandir Marko Matanović i r. kapetan Luka Pekić.

Obavještajci javljaju da su Vasojevići spremni za ustanak i da su njihovi izaslanici stigli u Gaetu

Glavni blagajnik r. komandir Milo Lekić, sa jednim knjigovođom i jednim računoispitačem; šef Administrativnog odjeljenja r. kapetan Dragutin Ž. Radović, pomoćnici: r. poručnici Savo Nikač i Lazo Leković; alajbarjaktar komandir Marko Popović; sveštenik prota Ilija Kapičić; ađutant komandanta - komandir Ivan Bulatović, ordonans oficiri: r. poručnici Svetozar Plamenac, Veljko Petrović, Pero Đukanović, p.poručnici Andrija Vučinić i Dušan Krivokapić; komandant Narodne garde komandir Dušan Vuković, dok su na raspolaganje komandantu stavljeni komandiri: Petar Gvozdenović, Simo Čukić, Petar M. Lekić, Milo Martinović, Petar V. Lekić, Vojin Lazović, Stevan Pavlović, Joko Martinović i Đuro Ivović. U isto vrijeme formirana je komisija za utvrđivanje činova, na čijem je čelu bio brigadir Đuro Jovović. Komandni sastav se često mijenjao, bilo zato što su se neki vraćali u Crnu Goru radi vođenja gerilske borbe, bilo zato što su odlazili na neku drugu dužnost ili zadatak. Bilo je i primjera ostavki na sve činove i pristajanje na službu u zvanju običnog redova, kao što je to uradio jedan od najčuvenijih komitskih vođa i najpoštovanijih oficira Marko Vučeraković početkom 1920. godine. Vučeraković je u to vrijeme iz Medove prikupljao informacije sa područja Crne Gore i prosljeđivao ih ministru Milu Vujoviću u Rim. Kasnije je Vučeraković, uz poručnika Akima Kovačevića, bio jedan od komandanata vojnog garnizona u Vitoriji (Paduli), Krsto Popović u Gaeti, a Milo Petranović u Sulmoni. Vučerakovića je kralj Nikola ukazom od 27. januara 1920. godine proizveo u čin brigadira.
U Bariju je na dočeku izbjeglih iz Crne Gore i prosljeđivanju obavještajnih informacija radio Ivo M. Kaluđerović, agronom. Ozbiljne razmirice koje su se javile među egzilantima prijetile su tokom februara 1920. da prerastu u veći incident, koji je, prema izvještaju crnogorskog konzula iz Rima, bio posljedica agitacije koja dolazi od srbijanskih agenata, a i naših nesvjesnih agitatora. Jugoslovenski biro za štampu širio je informacije da su crnogoski vojnici koji se nalaze u kasarnama u Gaeti u Italiji zatražili da se vrate svojim kućama i da se još krajem decembra 1920. godine jedan popriličan broj njih pobunio i odbio poslušnost. Jugoslovenski vojni izaslanik iz Rima tim povodom je javljao da među vojnicima u Gaeti vlada velika uzrujanost, ljudi se bune i traže da idu kućama i da je zbog toga 17. februara 1920. godine održano savjetovanje u Rimu, kojem je prisustvovao i komandir Božo Marković iz Gaete, koji je zastupao komandanta. Govorilo se o predlogu vladi da se ljudstvo iz Gaete postepeno preseljava u Kroju u Albaniji, a u Gaeti bi ostali samo sumnjivi, neposlušni i kažnjeni. Takođe, u izvještaju se navodi da Andrija B. Petrović se bio ponudio ljudima u Gaeti da će za njih raditi kod Srba u Rimu i Parizu, te da se vrate što prije kućama i od njih na ime puta i troška uzeo oko 20.000 lira, kako od koga 10-20 lira, pa se nije mako iz Rima, a u Rimu se zna da nije dolazio u Srpsko poslanstvo. I istog izvještaja saznajemo da su se u Gaetu u februaru 1920. godine povratila 52 komita, koji su boravili na području Crne Gore. Komite su sada vraćene u Italiju da se malo odmore i načini prekid u radu, da bi na proljeće rad počeo sa više volje i snage. U jugoslovenskim se krugovima, pozivajući se na bjegunce iz Gaete, a u smislu eliminisanja logora, krajem marta 1920. godine, javila ideja o slanju jedne međunarodne komisije za pomenuti logor, jer većina ne može više tamo ostati i nema mogućnosti da se otud izvuče. S druge strane, Jovan Plamenac je u maju iste godine upozoravao komandanta crnogorskih trupa u Gaeti o nužnosti da se vojnicima i oficirima skrene pažnja na potrebu čuvanja tajni i da se oduče od pričanja u društvu jer vojnici i oficiri ne smiju zaboraviti da ih neprijateljske uši slušaju. U isto vrijeme jugoslovenski izvori iz Rima javljali su da se sprema ustanak u Crnoj Gori koji će buknuti u okrugu Vasojevića, jer je spremljeno mnogo oružja u narodu i uspjelo se pridobiti neke nezadovoljnike odande, kao i da su u Gaetu pristigli izaslanici Vasojevića, gdje je i Plamenac stigao.

Vlasti Skadra počinju da ograničavaju kretanje crnogorskih ustanika između Medove i Crne Gore

Kada su Francuzi napustili Skadar, u njega su 10.marta 1920. godine ušli predstavnici albanske vlade. Tamo je crnogorski povjerenik bio Rajnić, kome se albanski ministar unutrašnjih djela obratio za oružje i ostala materijalna sredstva. Radi formalnih pregovora, u martu 1920. godine, u Skadar je došao i Marko Vučeraković. Pero Vuković je tim povodom javljao iz Medove da, da bi se albanskoj strani ustupilo traženo oružje, prethodno će se tražiti da naša vojna misija ima preći u Skadar, a koncentracija naših trupa da se može izvršiti u neposrednoj blizini Skadra. Albanskoj strani je, po Rajnićevom naređenju, ustupljeno 300 pušaka i 30 kaseta municije kao i 90 uniformi. Kada su poručnik Luka N. Đurković i Marko Vučeraković 21. marta bili pozvani u skadarsku policiju, šef policije Alivodić i prefekt Maljo-beg (skadarski srbofil) saopštili su im da Crnogorcima nije slobodno u Skadar stajati sa pasošima crnogorskim i italijanskim nego da moraju ići u Tiranu kod njihove vlade. Zabrana boravka onim Crnogorcima u Skadru koji nemaju jugoslovenski pasoš bio je veliki udarac za crnogorsku emigraciju. Prekidanje komunikacije sa Crnom Gorom preko Albanije i sve veće neraspoloženje tamošnjih vlasti i Albanaca prema crnogorskim komitima pominje se i u nizu drugih izvještaja. Tako Ivo M. Kaluđerović, koji je boravio u Bariju radi uspostavljanja komunikacije sa Crnom Gorom, navodi, po kazivanju dobjeglih komita, da Arbanasi u okolini Skadra po mnogim izvještajima - vrlo nikako postupaju sa našim Ustašima. Npr. kom. V. Lazovića nijesu htjeli dopuštiti mimo Skadra za Medovo, a kap. Krsto Ivanović sa društvom prodro je na silu novca i davanjem darova u oružju i municiju”. To je značajno otežavalo komunikaciju emigranata sa Crnom Gorom i obratno, tim prije što su grupe novih komita stalno dolazile i odlazile. Iz Drača u Albaniji informacije je dostavljao zubar Lazar Bošković, koji je u oktobru 1920. godine obavještavao da se u Albaniji nalazi dosta naših podanika - muslimana i katolika, a koje ovdašnje vlasti tretiraju kao Jugoslovene i savjetovao predsjednika vlade: dobro bi ste učinili ako bi ste poradili da ovdašnja italijanska legacija uzme naše u zaštitu. Radilo se o Plavljanima i Gusinjanima koji su poslije pobune februara 1919. godine izbjegli u Albaniju. Komiti koji su se borili po Crnoj Gori sve češće su tražili unapređenja i odlikovanja za borce koji su sve žrtvovali za milu nam otadžbinu, kako navodi Živko Nikčević u jednom zahtjevu Jovanu Plamencu da odlikuje i unaprijedi borce iz njegove čete i čete Živka Nikčevića, dostavljajući spisak imena. Molbe su uglavnom bile uvažavane i potvrde su odmah ispisivane dok se ne dobije dekret. Viši čin je tražio i avijatičar Špiro Rogošić, Mirko Božović kojem je bilo povjereno prenošenje novca do Crne Gore i mnogi drugi. Rezervni kapetan M. Pekić, inače narodni učitelj, tražio je viši čin za Jovana Đ. Đonkovića iz Krnjica, koji je komitovao u grupi Marka Vučerakovića i kojem je bilo uništeno čitavo imanje, braća i žene pozatvarani, otac strijeljan u mjestu Dubravica na putu Seoce - Krnjice. Relativno česte molbe za unapređenje uglavnom su izvršavane u praksi, bar kada su bili u pitanju vojnici u Italiji ili oni u komitima. Međutim, bilo je prijedloga, poput onog komandira Sima Čukića, Milutina Radonjića i Stevana Lekića, da se unaprijede i oficiri narodne vojske koji se nalaze u Vasojevićima, a računamo ih za naše ljude. Bilo je i slučajeva da se pojedincima ponovo dodjeljuju odlikovanja koja su već dobili, poput komandira Đura Ivovića, koji je tim povodom ministru Milutinu Vučiniću napisao jedno ironično pismo, zbog čega je, po Plamenčevoj naredbi iz Pariza, bio pozvan na disciplinsku odgovornost. Drugi su, poput arhimandrita Nikodima Janjuševića, bili nezadovoljni primanjima od 675 lira mjesečno, jer su neki od mirskih svještenika, koji su po svešteničkom činu daleko mlađi, primali sa dodacima i 1000 lira.

Mitropolit Mitrofan Ban: Blagoslov za uništenje Crne Gore dao sam pod pritiskom srbijanskih vlasti

Brigadir Đuro Jovović je, pak, tražio da se jedan italijanski major, koji je bio na službi u Medovi i koji je bio vazda i u svakom pogledu predusretljiv, odlikuje IV stepenom Danilova ordena, a da se Đuzepe Fereti, saradnik Đovanija Gorinija, crnogorskog konzula iz Torina, i Alariko Karasi, kvestor istoimenog grada, odlikuje Danilovim ordenom III reda. Kralj Nikola je odlikovao kapetana A. De Vuono d Ipolita, A.M. Chiarappu, generalnog direktora italijanske nacionalne agencije štampe, kao i Rikarda Maljocinija, kapetana bojnog broda i komandanta pomorske odbrane u Gaeti, koji je i po odlasku u penziju i nastanjivanju u Napulju, izražavao spremnost da aktivno pomaže transporte crnogorskih vojnika. Izdavana su čak i naređenja vlastima, činovnicima i javnim službenima da se pojedinci, poput Lisjena Konstantina de Bomana, rođenog 1881. u Poljskoj, koji je učinio velike usluge za svetu i pravednu stvar crnogorskog naroda, primaju s poštovanjem i da mu pruže pomoć i zaštitu u slučaju potrebe.
Istovremeno sa praksom čestih odlikovanja i unapređenja u viši čin redovno su stizale naredbe o probnim mobilizacijama za napuštanje kasarnskog i logorskog boravišta u Gaeti i Formiji i odlazak u Otadžbinu, čime je održavana kondicija vojnika i držani u iščekivanju i borbenom raspoloženju. U dnevnim naredbama redovno su čitana saopštenja o tome da se ogroman broj našeg naroda digao na oružje protivu srbijanskoga tirjanstva, i da nikada nije bilo toliko boraca u gorama koliko ih danas ima, te da se stalno vode bojevi bez prestanka po Crnoj Gori, Hercegovini, Primorju i Novom Pazaru. Vojska je redovno obavještavana o važnijim događajima u domovini. Povodom smrti mitropolita Mitrofana Bana čitana je dnevna naredba u kojoj je saopštavano da je, iako je na onakav kukavički i nedostojan način izdao svoga Kralja, svoju i herojsku Crnu Goru, mitropolit ipak prije nego je umro pri potonjem izdisanju molio suznim očima sve prisutne da budu tumači njegovog pokajanja za zločin, koji je počinio time, što je dao svoj mitropolitski blagoslov i pristanak za uništenje Crne Gore od strane Srbije, izjavljujući, da je to tada morao učiniti pod pritiskom i prijetnjom srbijanskih vlasti, što je u povjerenju, kako je rekao, u svoje vrijeme saopštio grofu Salisu, izaslaniku Velike Britanije. Navodno mitropolitovo pokajanje tumačeno je kao da je u to umiješan prst Svemoćnog Gospoda Boga, koji je uvijek štitio crnogorski narod i čuvao ga na polju vrlina i tim povodom izrečeno je očekivanje da Bog neće dozvoliti da ubuduće više nijedan poglavar crnogorske crkve pođe putem Mitrofana Bana. O priznanju Mitrofana Bana na samrti obaviješten je i grof Kerzon od Kedlstona, britanski podsekretar državnog sekretara inostranih poslova. Istovremeno, do predsjednika crnogorske vlade početkom novembra 1920. godine stizale su dojave da francuske pogranične vlasti favoriziraju dezertiranje crnogorskih vojnika iz Gaete, a francuska ambasada u Rimu daje im i izvjesne putne troškove. Februara 1921. godine Jovan Plamenac je naredio Komandi crnogorskih trupa da mogu slobodno napustiti crnogorsku vojsku svi oni vojnici i oficiri, koji vode porijeklo iz bivše teritorije Austro-Ugarske, a ne žele ostati i dalje da dijele sudbinu sa bratskom crnogorskom vojskom, koja je uvijek spremna, sljedujući naredbama njenog Vrhovnog Komandanta Kralja i Gospodara Crne Gore, da jednog viteškog dana oslobodi od ropstva i poniženja, kako Crnu Goru tako i sve ostale susjedne pokrajine. Svima takvima dat je rok od tri dana radi prijave svog odlaska. Već početkom aprila 1921. godine, Plamenac je italijanskoj kraljici Jeleni uputio opširan izvještaj o uslovima u kojima se nalazi crnogorska vojska u Italiji, očekujući da će na osnovu njega italijanska kraljica oformiti precizno mišljenje po pitanju aktuelne situacije u kojoj se nalazi crnogorska vojska, tj. Plamenac je, kada je bilo već jasno da je Italija pustila Crnu Goru niz vodu, tražio slamku spasa na italijanskom dvoru i u sentimentu Jelene prema svojoj otadžbini.

U crnogorskoj vojsci bila je instalirana srpska agentura koju je koordinisalo poslanstvo u Rimu

Istovremeno, ministar vojni sve češće je boravke italijanskih vojnih misija u logorima u Sulmoni pravdao time da je njen zadatak da “izdajnike svete Crnogorske stvari izbaci iz Crnogorske vojske i s toga se njena naređenja imaju shvatiti tako da ko ne priznaje današnju Crnogorsku vladu za jedinog legalnog predstavnika Crne Gore, taj da ima napustiti Crnogorsku vojsku. Tačnije, tada je već bila aktuelna pobuna vojnika u crnogorskim logorima, z-aživjela italijanska politika njihovog rasturanja i, radi sprečavanja te pojave, izdavana je naredba da se od-mah po dolasku u zemlju zatvaraju a da ih narod dočekuje sa prezirom i uvredama. Plamenac je italija-n-skoj kraljici Jeleni kao uzroke pobune vojske navodio neizvjesnost i odvojenost od porodica s obzirom na to da je Crna Gora od 1912. godine bila u ratu i vanrednim prilikama, na smrt kralja Nikole, koja je pojačala apatiju i smanjila entuzijazam kod mnogih, na djelovanje srbijanske agenture, koja je bila instalirana unutar vojske i koordinisana iz jugoslovenskog poslanstva u Rimu i na nastojanje italijanskih vlasti da rasture crnogorsku vojsku. Prema podacima s početka 1921. godine, u Gaeti i Formiji nalazilo se 127 oficira i nižih činova, koji su imali od 1 do 7 članova porodica, i 30 žena, od kojih su neke imale po četiri člana familije. Broj crnogorskih vojnika u Italiji počeo se smanjivati od sredine 1921. godine, jer je Italija već počela preduzimati mjere njihovog rasturanja. Tako je u decembru 1920. italijansko ministarstvo vojno izdalo naredbu o zabrani ulaska u Italiju izbjeglim Crnogorcima, pripremajući tako teren za likvidaciju crnogorske vojske, koju je Italija vješto koristila kao sredstvo pritiska u pogađanjima za diplomatskim stolom. Ostvarivši svoje ciljeve i shodno preuzetim obavezama Ugovora u Rapalu iz 1920. italijanska vlada je intenzivirala ove aktivnosti naročito poslije potpisivanja ovog ugovora. Opšte mjesto koje se navodilo kao razlog za rasturanje vojske među crnogorskim emigrantima bilo je ubjeđenje da je u Rapalu postignut tajni dogovor između grofa Sforze, italijanskog ministra spoljnih poslova, i jugoslovenske strane, po kojem se italijanska vlada obavezala da raspusti crnogorske trupe iz Gaete i da se Crnogorcima obustavi svaka pomoć i podrška, a da KSHS ustupi Rijeku Italiji. Sam Sforza je u italijanskom parlamentu tvrdio da u Rapalu nije pokretano pitanje Crne Gore ni Albanije, ali da je dobio uvjerenje Beograda da garantuje sigurnost i slobodu za one koji hoće da se vrate u domovinu. Marta 1921. godine crnogorska vojska je razoružana, njeni bataljon razmješteni u Sulmonu, Padulu i Viktoriju, dok je u Gaeti ostala samo komanda crnogorskih trupa i oficirski bataljon. Artiljerija je bila smještena u Fonte d’Amore kod Sulmone. Prethodno je došlo do previranja u samoj vojsci, podstaknutih propagandom sa strane i odbijanjem dijela vojske da primi komandu predsjednika emigrantske vlade Jovana Plamenca i Mihaila I, poslije smrti kralja Nikole u martu 1921. godine. Prema nekim izvorima, podsticaj takvom ponašanju oficira iz Gaete dala je namjesnica Milena, koja je delegaciji koja je išla u Sanremo, radi potvrde o abdikaciji prestolonasljednika Danila, navodno kazala da će u roku od 8 dana smijeniti predsjednika vlade Plamenca, ali to ne mogu sama učinjeti. Ova grupa oficira, na čelu sa M. Nikolićem, I. Kapidžićem, T. Borozanom, J. Radoševićem, Đ. Ivovićem, J. Vujovićem, J. Nikolićem i M. Lakovićem, optužila je Jovana Plemenca i njegovu vladu za niz nepravilnosti i izdaju i odbila da ga prizna za predsjednika vlade. Plamenca su optuživali da je u decembru 1918. pobjegao u Italiju, te je njegovo mjesto predviđeno u ustanku zauzeo protivnik, brigadir Nikola Pejanović. Ministra Vučinića su optuživali da je dopustio uoči ustanka da ga neprijatelj uhvati u spavaćoj postelji umjesto da je sa svojom vojskom zauzeo Podgoricu. Vladu, a posebno Plamenca, optuživali su da je neprijateljske oficire Crnogorske, koji su se zakleli na vjernost Kralju Srbije i protivu nas činjeli borbu palili naše kuće, ubijali naše familije i najviša zvjerstva činjeli, skoru su došli u Italiju, proizveo ih u činove majora, kapetana i nižih oficira - kao i odlikovao najvišim ordenima za revnost i hrabrost, navodeći 19 takvih slučajeva.

Svađe i podjele u crnogorskoj emigraciji poslije Nikoline smrti ugrožavale su crnogorsko pitanje

Uz to, optuživali su ga da novac koji je davala velika Italija, postradalim Crnogorcima, davali su po svom ćefu - pa i onijem koji su palili naše kuće ubijali naše familije. Iz sadržaja ovih optužbi jasno se uočava da povod za istup protiv Plamenca i vlade nije bila njegova navodna pretenzija za “regenstvom ili crnogorskim prestolom”, već uobičajena “prvoboračka i prav-ovjerna” nadgornjavanja Crnogoraca, čija je pozadina, bez sumnje, političke prirode. Podstrekači pobune uhapšeni su i stavljeni pod vojni sud. Zbog veleizdaje na smrt osuđen Nasto Čejović, Dušan Boljević na 6 godina robije, Bajo Radmilović na 4 godine, dok je proces protiv Iva Kaluđerovića, po odobrenju ministra vojnog, trajao. Navedene će iz zatvora odmah osloboditi italijanska vojna komisija koja je radila na likvidaciji crnogorske vojske. Iz zatvora su oslobođeni i drugi zatvorenici, smješteni tamo po raznim osnovama, osim Steva Jovićevića, koji je bio osuđen na 14 godina robije zbog pokušaja ubistva Pavića Kekovića, koji je u dvoboju ubio nekog Vukmanovića. Svađe i podjele u crnogorskoj emigraciji, a posebno u vojsci, koje su došle do izražaja poslije smrti kralja Nikole, dodatno su mrginalizovale crnogorsko pitanje i umanjivale, ionako mali, prestiž crnogorske emigracije. To su uviđale i pristalice crnogorske stvari u Italiji, kojih je bilo u različitim strukturama. Filipo Gramatini je, ispred Fašističke nacionalne stranke za nezavisnost Crne Gore iz Đenove, tražio u aprilu 1921. godine da se u cilju prevazilaženja podjela i sukoba oformi pored vlade i posebno tijelo, odnosno Komitet najuticajnijih predstavnika izbjeglica i crnogorskih trupa od 6 do 10 lica, koje bi imalo ulogu parlamenta i u kojem bi bile zastupljene sve struje u emigraciji. Istovremeno, u crnogorsku vojsku su kao dobrovoljci primani i pojedini ruski emigranti poput Aleksandra Nikolajeviča - Stepuskog. Po riječima crnogorskih emigranata, sve do Rapalskog ugovora su relativno uspješno parirali jugoslovenskim tajnim službama koje su u Splitu osnovale specijalni štab za defetističku propagandu, s ograncima u Italiji. Ova propaganda je naročito bila pojačana poslije smrti kralja Nikole, što je uzrokovalo nemire u crnogorskoj vojsci. Odnosno, usljed abdikacije prestolonasljednika Danila u korist Mihaila I, jedna grupa je htjela da ponovo izabere Plamenca za predsjednika, dok je druga grupacija bila odlučno protiv, smatrajući Plamenca glavnim krivcem što je Danilo abdicirao i zaprijetivši mu smrću ukoliko se prihvati mjesta predsjednika. Kuću Plamenca i crnogorskog konzulata obezbjeđivala je italijanska policija i nastao je opšti raskol. Dolazilo je do ružnih razračunavanja i fizičkih obračuna. Dr Ivo Jovićević, koji je iz Rima otišao u Gaetu s namjerom da “obori” Plamenca, završio je u italijanskom zatvoru i bio pušten poslije suđenja. Odmah po izbijanju pobune vlada se pismom obratila komandama italijanskih garnizona u Paduli, Gaeti, Sulmoni i Vitoriji, obavještavajući ih o uzrocima pobune, pripisujući je prevashodno djelovanju srpske propagande. Takva propaganda ostavila je teške posljedice i završila se pobunom jednog dijela trupa, koje su iznijele Komandi i Vladi crnogorskoj određene predloge suprotne ne samo disciplini same vojske nego i ostvarenju našeg velikog ideala, stajalo je u dopisu u kojem se od italijanskih komandi garnizona tražilo da zvanično komuniciraju samo sa crnogorskim komandantima čija će se imena dostaviti naknadno. Crnogorska vlada je zatražila pomoć od Italijana, posebno za operaciju uklanjanja 190 oficira i vojnika i njihove predaje sudskim organima, shodno odluci crnogorske vlade od 1. aprila 1921. godine. Italijanska vlada je takav zahtjev prihvatila i za to odredila komisiju na čijem čelu je bio poručnik Viđevano. Crnogorska strana tumačila je tu komisiju kao organ koji je privremeno delegiran u službi crnogorske vlade. Međutim, po zadatku svoje vlade, italijanski pukovnik Viđevano počeo je rad na likvidaciji crnogorske vojske, predočavajući im mogućnost povratka u Jugoslaviju ili odlaska u Južnu Ameriku, u čemu će im pomoći italijanska vlada dodjeljivanjem materijalne pomoći i izdavanjem potrebnih putnih isprava.

Radi lakšeg razbijanja crnogorska vojska je marta 1921. godine razmještena širom Italije

Komisija je ignorisala crnogorsku vladu i počela da širi demoralizujuće vijesti među crnogorskim vojnicima u Sulmoni, Vitoriji, Paduli i Gaeti. Radi lakšeg razbijanja crnogorske vojske, krajem marta 1921. godine, ona je premještena u razna mjesta po Italiji. Tako je II bataljon otputovao za Ankonu, IV u Vitoriju, artiljerija je bila smještena u Sulmoni, dok je Narodna garda raspoređena i u Vitoriju i u Sulmonu. Tvrdila je da Crne Gore više nema, da je crnogorsko pitanje riješeno u Rapalu, da Italija više ne priznaje crnogorsku vladu i da ko do 1. juna ne pristane na nadoknadu radi dobrovoljnog napuštanja crnogorske vojske biće uhapšen i isporučen Jugoslaviji, od 1. juna se neće više davati nikakve subvencije crnogorskim trupama. Viđevano je čak za crnogorsku zastavu u Sulmoni tvrdio da će biti položena na grob kralja Nikole, a oni koji su pokušavali da se odupru hapšeni su i maltretirani. U Gaeti su bila uhapšena petorica oficira. Viđevana je kao prevodilac pratio Luka Nikčević, koji je širio defetizam među vojnicima. Po naredbi pukovnika Viđevana, iz zatvora su pušteni crnogorski oficiri pritvoreni zbog pobune, što je bilo suprotno volji zastupnika komandanta crnogorskih trupa u Gaeti Krsta Popovića. Naime, iako je pukovnik Viđevano odbijao da njegova misija ima politički karakter, Krsto Popović je obavještavao o agitaciji njegove pratnje za napuštanje vojske, zatvaranju pet oficira bez dozvole komande, protjerivanju poručnika Pera Đukanovića na Siciliju, puštanja iz zatvora buntovnika i o tome da treba dobro otvoriti oči na sve što on radi. Istovremeno je, povodom zahtjeva srodnika o sudbini dvojice crnogorskih vojnika porijeklom sa područja bivše Austro-Ugarske, koji su u avgustu 1920. godine ubijeni prilikom bjekstva, i interesovanja koje je za taj slučaj iskazivala italijanska komanda u Gaeti, Ministarstvu inostranih djela Italije upućena nota u kojoj se navodi da se ovaj slučaj smatra unutrašnjom crnogorskom stvari i traži da italijanske vojne i civilne vlasti prekinu po ovom pitanju svaki postupak. Crnogorska vlada uputila je italijanskoj vladi protest povodom rada i ponašanja komisije, nakon koga je uslijedilo verbalno obećanje da komisija neće raditi ništa protiv crnogorskih trupa. Sredinom maja 1921. godine, veća grupa Crnogoraca, među kojima su bili: Živko Nikčević, Đuro Vučinić (narodni poslanik), Milo S. Martinović, Marko Matanović, Vuko Krivokapić (narodni poslanik), Vukale Rajković, Krsto Ivanović, Petar Gvozdenović, Dušan Vuković, Ilija Damjanović, Vaso Martinović (narodni poslanik), Blažo Marićević, Božo Bećir, Pero Vuković, Vojin Lazović, Novica Radović, Radovan Savović, Tomaš Grujović, Stanko Marković i drugi, uputila je protest šefu italijanske vojne misije, pukovniku Viđevanu protiv ponašanja njegove pratnje, agitacije za povratak u Jugoslaviju i širenja informacija da je Crna Gora propala. Posebno se zamjerilo komisiji što insistira da svaki treba da ide u Jugoslaviju - odnosno Crnu Goru preko Albanije, te da u Draču, ima konzul italijanski koji ih odatle ekspedira da nikome ni u kom slučaju ne bude ni najmanje smetnje pri polasku kako od Arbanaških vlasti preko njene teritorije, tako i kad dođe u Crnu Goru, jer je jugoslovenska vlada dala svakome amnestiju i zagarantovala slobodu kretanja i njegova prava. Navedene stavove, pomenuti oficiri pripisivali su Luki Nikčeviću, koji je bio prevodilac i očigledno iskazivao stavove italijanskih vlasti. Opisujući stanje među vojnicima u Gaeti i propagandu koja je pratila rasturanje vojske neposredno poslije smrti kralja Nikole, Todor Borozan je zapisivao: U logor počeše dolazit razne deputacije i razni posjetioci. Predstavnici naše vlade, ukazivali su, da velike sile ostaju pri svojoj ranijoj odluci da je naša borba propala, te se ne može ništa izmijeniti. Država SHS ostaće onakva, kakva je Versajskim ugovorom predviđena, na čelu sa dinastijom Karađorđevića. Prosrpski ljudi, koji su nas posjećivali, počeli su nagovarat naše ljude, da prestanu svaku borbu, da je borba besmislena i da je nepotrebna, te se treba prilagoditi novim uslovima. Francuska deputacija ukazivala nam je na nemogućnost promjene Versajskog ugovora. Po njihovim riječima, oni su spremni da nam lično pomognu, nezavisno od pitanja Crne Gore.

Krsto Popović: Svi iz Gaete riješeni smo da se živi nikad ne pustimo kao roblje krvnicima

Istovremeno su se dvojica Plamenčevih protivnika, Milisav Nikolić, u svojstvu poslanika, i Ilija Kapidžić, u svojstvu sveštenika, obratili 31. maja 1921. godine senatoru Artomu i poslaniku Federconiju pitanjima u vezi sa radom komisije koju je predvodio pukovnik Viđevano. O događajima u Gaeti uskoro je bila obaviještena i italijanska javnost, koja se u najvećem dijelu solidarisala sa sudbinom Crnogoraca. Međutim, komisija je nesmetano radila do pada vlade Đovanija Đolitija i grofa Sforze. Oni koji su napuštali crnogorsku vojsku potpisivali su sljedeću izjavu: Dobrovoljno napuštam Crnogorsku jedinicu i primam dobročinstvo velike Italije, dok su oni koji bi to odbili napisali: Ne primam. Oni koji su pristajali da napuste crnogorsku vojsku potpisivali su dokumenat da to rade dobrovoljno i potom dobijali novac, odjeću i obuću. Komisija je davala platu i optuženim oficirima, što je, uz oslobađanje zatvorenika, djelovalo stimulativno tako da je veliki broj oficira i vojnika napustio crnogorsku vojsku. Iako je veći broj njih izjavio da želi da ide u Rusiju i Ameriku, najveći dio je ukrcan silom i predat jugoslovenskim vlastima. Italijanska vlada jedino nije odobravala zahtjeve za put u Rusiju. Svoj stav je opravdavala novonastalim uslovima, poslije ruske revolucije, tvrdi jedan očevidac događaja. Oni koji su, i pored svega, odbili da odu bili su zatvoreni, a lokalno stanovništvo je nagovarano da im uskrati svaku pomoć.
Pošto ni to nije urodilo plodom, na kraju su svi iz Vitorije i Padule, osim njih petoro-šestoro koji su pobjegli, deportovani za KSHS, pri čemu su ih prethodno u Gaeti natjerali da obuku civilna odijela. Dok je ova akcija izvođena, bile su prekinute sve veze između crnogorske vlade i njenih trupa. Sličan izvještaj je početkom maja 1921. godine podnio Marko Vučeraković divizijaru Milutinu Vučiniću o djelovanju italijanske vojne komisije u logoru u Paduli. Tamo su članovi italijanske vojne komisije stigli 6. maja 1921. godine u pratnji prevodioca a, po Vučerakoviću, izdajnika Nikčevića i govorili da je zadatak komisije da izvrši obaveze Rapalskog ugovora, ali to isto, oće da izvrši postepeno, neosjetno, tako kako će do 1. jula t.g. svi Crnogorci biti protjerani iz Italije. Vučeraković izvještava da su se u Paduli svi upisali u listu za odlazak, izuzev 27 oficira, a nižih činova je ostalo veoma malo. Kasnije je dostavio spisak 70 Crnogoraca koji su 21. maja 1921. godine iz Padule otputovali za Crnu Goru. U Sulmoni je ostalo još oko 80 ljudi, dok su se ostali vratili u domovinu. Akcija na rasturanju crnogorske vojske trajala je i tokom juna 1921. godine. Pojedinci su odbijali da se vrate u Jugoslaviju i izvršavali samoubistvo (Jovan Nikolić 21. juna 1921. godine), dok su italijanske vlasti, pošto bi prethodno opkolile preostale crnogorske vojnike, saopštavale: da je Italija otkazala gostoprimstvo Jovanu Plamencu, jer ga je zloupotrijebio i pokušao da izvrši prevrat u našu zemlju; da su utvrdili prilikom pobune da je većina Crnogoraca protiv Plamenca; da vlada Italije želi prijateljske odnose sa susjednim zemljama; da je izradila amnestiju za crnogorsku emigraciju; da više neće pomagati vladu Plamenca i da od tada ne priznaje ni trupe crnogorske, te će se vojnici smatrati izbjeglicama i potpasti pod nadzor karabinjera; i da se do 22. juna opredijele gdje će, napominjući pri tome da ih niko ne prima osim Jugoslavije. Oni koji ne prihvate ovakve naredbe biće nasilno protjerani i predati Jugoslaviji. Poslije velikih ubjeđivanja jedna veća grupa Crnogoraca odlučila se za povratak u zavičaj. Drugi su, pak, pružali otpor italijanskoj politici, među njima su prednjačili Dušan Vuković, Pero Vuković i Petar Lekić i, naravno, Krsto Popović, koji je tim povodom poručivao: Svi smo uglavnom ovi iz Gaete riješeni, da se živi nikad ne pustimo kao roblje, krvnicima. Krajem juna 1921. godine zatvoreni su svi koji su odbili civilna odijela i nalog za povratak. Opkoljeni vojskom, policijom i mitraljezima pokušavali su na silu da im obuku civilna odijela.

Pretresom Plamenčevog i Popovićevog stana je i formalno osporen suverenitet članova emigracije

Oficiri su tvrdili da takvu naredbu može izdati samo crnogorski ministar vojni i da će je, pošto je on izda, izvršiti. Nekolicinu su silom preobukli vezane među kojima ima i oficira. Na viku vojske istrčale su i neke naše ženske iz varoši i kad su viđele, šta je, počele su kukati, a policija ih odagnati. U zatvoru je crnogorske oficire posjetio jedan izaslanik italijanske socijalističke partije koji se na licu mjesta uvjerio šta sve mi podnosimo, pisao je o ovim događanjima Krsto Popović. Filip Vuleković je tražio od Plamenca: Pomagaj sada ali i kada stradamo ne kao Crnogorci nego kao zarobljenici talijanski na nas je pritisak što ga ovakvoga bilo nije, pošalji koga provjerenoga da me biste izvijestili kako ćemo se upraviti mi smo riješeni na smrt, a ne u Jugoslaviju bez vašeg naređenja. Slično su italijanske vlasti postupile i sa crnogorskim oficirima i vojnicima smještenim u Paduli. Oficiri su jednoglasno odbili naredbu za fotografisanje i uzimanje mjere za civilna odijela. Mi nećemo nikada skinuti našu vojničku uniformu, niti se pak opredijeliti i time napustiti crnogorsku vojsku dok to ne učini naš komandant. Na ponovno insistiranje italijanskih vlasti, ova grupacija je izjavila da želi ići u Argentinu, na šta im je odgovoreno da ih tamo ne primaju i da mogu ići samo za Jugoslaviju, manji dio za Belgiju i najmanji dio može ostati u Italiji. Poslije toga su svi zatvoreni. U arhivama je sačuvan primjerak protestne note od 14. jula 1921. godine, koja je trebalo da bude upućena na adresu italijanskog ministra spoljnih poslova markiza De la Toreta, a koja je obustavljena jer se u međuvremenu situacija promijenila. Dr Pero Šoć je 24. jula 1921. godine izložio italijanskom ministru spoljnih poslova planove crnogorske vlade koji su se odnosili na političku i diplomatsku akciju u vezi sa rješavanjem crnogorskog pitanja, crnogorskim vojnicima i izbjeglicama. Novi predsjednik italijanske vlade je u italijanskoj skupštini 25. jula dao izjavu prema kojoj crnogorsko pitanje još nije bilo riješeno, što će probuditi optimizam kod crnogorske emigracije i potrebu za novom zahvalnošću izraženom u noti od 28. jula 1921. godine. Nova crnogorska vlada, oformljena poslije ostavke Plamenca, ipak je naslućivala da na osnovu nekih simptoma i izvjesnih događaja, ... ima razloga da pretpostavi da Kraljevska vlada Italije ne dijeli u potpunosti njeno stanovište i ne želi održanje crnogorske vlade kao faktora koji predstavlja pravno postojanje crnogorske suverene države, te je tražen decidan odgovor o poštovanju konvencije od 30. aprila 1919. godine. Ono što se naslućivalo u suštini je bilo tačno. Početna neizvjesnost oko statusa crnogorske vojske kratkotrajno je prekinuta padom Đolitijeve vlade i grofa Sforze. Odstranjivanje Plamenca postao je prioritet i za Bonomijevu vladu, kao što je to bilo u vrijeme Đolitija i Sforze, koji su ga optuživali da je radio na podrivanju poretka u Italiji. Policija je 23. avgusta upala u prostorije crnogorskog konzulata u Rimu, u stanove Jovana Plamenca i Vladimira Popovića i izvršila pretres. Iz njih je odnešen veliki broj dokumenata. Isto se desilo i u crnogorskom konzulatu. Time je Italija i formalno osporila suverenitet i diplomatski imunitet pojedinih članova emigracije. Na opasku Vladimira Popovića, policijski komesar mu je uzvratio riječima: Vi nemate više imunitet. Na ponašanje italijanske policije uložena je protestna nota ministru inostranih poslova Italije, koji je naredio obustavu procesa i povraćaj zaplijenjenih spisa. U takvoj situaciji odvijao se proces postepene likvidacije crnogorske vojske.
Divizijar Vučinić je 4. jula 1921. godine izdao naredbu svim komandantima garnizona: Vlasti Kraljevine Italije neće primoravati nikoga da nasilno ide u Jugoslaviju. Dosadašnji postupci, kako nam je saopšteno prema crnogorskim oficirima i vojnicima biće prekinuti. Time je, pokazaće se, na kratko bila zaustavljena agonija crnogorskih vojnika, diktirana spoljnopolitičkim dešavanjima, koja su ostavila snažan pečat na italijanske unutarpolitičke odnose, kojim je određivana sudbina crnogorskog pitanja.

“Giornale d Italia”: Crnogorski vojnici se na silu izručuju državi koju smatraju neprijateljskom

Naime, slijedeći politiku likvidacije crnogorske vojske, koja je, po mnogima, proisticala iz dogovora vlade KSHS i Italije u Rapalu, odluka Francuske i, kasnije, Britanije o prekidu diplomatskih odnosa sa Crnom Gorom, zatim iz smrti kralja Nikole i događanjima u vezi sa tim, otpočela je operacija sahrane ostataka crnogorske vojske. Italija je i formalno 1. juna 1921. prestala da izdržava crnogorsku vojsku, kojoj je svaka pomoć ukinuta 15. avgusta 1922. godine. No, proces likvidacije crnogorske vojske nije išao ni lako ni jednostavno. Milutin Vučinić, predsjednik vlade i ministar vojni, tvrdio je da je odluka italijanske vlade o uništenju organizovane crnogorske vojske uzrokovala značajan odlazak većeg dijela vojske koji se povinovao želji i intrigama neprijatelja i da su italijanske vlasti bile spremne da to do kraja izvedu čak i nasilnim transportiranjem Crnogoraca, ali da je protivljenjem vojske u Gaeti i zauzimanjem vlade zaustavljen ovaj proces te je vojsci u Gaeti i Sulmoni privremeno data hrana i stan. Sudbinom crnogorskih vojnika u Italiji u to vrijeme bavio se i Vatikan. Njegov zvanični organ Oservatore Romano objavio je tekst u kojem se kroz pitanje poslanika italijanskog parlamenta Marizzija, Padullija, Zacconea i Cascinoa, u kojem se traži od ministra spoljnih poslova da demantuje glasine uvredljiv(e) za civilizaciju naše zemlje, da će Italija u skoro predati vlastima Kraljevine Srpske (hrvatsko, slovenačke) i onaj odred hrabrih vojnika prenesrećne Crne Gore, koji je još naš gost u Gaeti, posebno zato što su navedene glasine po pisanju Giornale d Italia postale svršena stvar i u tom se smislu štampao i navodni dopis u kojem se navodi da se odredi crnogorske vojske praćeni karabinjerima ukrcavaju u italijanskim lukama s namjerom da se predaju “srpskim žandarima”, te da su silom deportovani jer su izrazili želju da idu ili u Rusiju ili u Ameriku. Preostala crnogorska vojska u Gaeti, Sulmoni, Paduli i Vitoriji sakupljena je u barakama okruženim bodljikavom žicom koje čuvaju pojačani odredi karabinjera. U tom kontekstu pomenuto glasilo iznosi se stav: ...ovdje se ne radi o tome da se crnogorskim jedinicama zabrani dalje bavljenje u Zemlji, zbog ma kog, pa bilo to i najopravdanijeg i teškog razloga, već se radi o prisilnoj predaji državi koja je za njih danas otvoren neprijatelj. Na ovakvo pisanje vatikanskog zvaničnog glasila odmah sjutradan reagovao je jugoslovenski poslanik u Vatikanu, koji je sugerisao vatikanskim zvaničnicima (monsinjoru Pizzardiju) da se ne radi o ostacima crnogorske vojske nego o ljudima namamljenim prevarom, i na silu držani(m) u Gaeti pod terorom nekih samozvanih crnogorskih oficira i da su, kada su vidjeli o čemu se radi, oni počeli da bježe u jugoslovensko poslanstvo u Rimu, koje ih je o svom trošku repatriralo. Jugoslovenski poslanik je rekao i to da što sad Italijanske vlasti tjeraju sa svoje teritorije neke ljude koji pripadaju tobožnjoj “crnogorskoj vojsci”, to ne biva na naš zahtjev, nego za to što Italija neće da trpi da ti ljudi koji su do juče primali talijanske pare grde sad talijanske vlasti zato što im neće da na silu budu neki “crnogorski vojnici”, i još više zato što im ne daju novaca. Naravno, politički zaokret Italije prema crnogorskom pitanju, koji je crnogorska emigracija prepoznavala prevashodno kroz djelatnost ministra spoljnih poslova grofa Sforze, kojeg su smatrali srbofilom i masonom, i koji je, kao bivši italijanski poslanik na srpskom dvoru, stekao izvjesna prijateljstva i veze sa srbijanskim političarima, posebno Pašićem o kojem će kasnije i objaviti knjigu, izazvao je polemiku u italijanskoj političkoj javnosti. Jugoslovenski poslanik Antonijević, javljao je tim povodom iz Rima, držanje Sforze prema ovdašnjim Crnogorcima opredijelilo je pad kabineta, naročito pad Sforze.

Srbijanci su Italiji ponudili granične ustupke da ova za uzvrat rasturi crnogorsku vojsku

Jovan Plamenac, koji je nekoliko dana prije pada Sforze napustio mjesto predsjednika vlade, početkom avgusta 1921. godine opisivao je politiku Italije u crnogorskom pitanju kao potpuno egoistično tj. da sa Crnom Gorom ucjenjuje državu Cincara, uz tvrdnju da njegovi napori da crnogorsko pitanje iščupa(m) iz ruku Italije su do danas propali, jer nijedna Velika sila nije htjela da uzme, da se ne zamjeri Italiji, diplomatsku inicijativu za stvar Crne Gore... Plamenac je optuživao Italiju da mu je ometala kako moj upad s vojskom tamo (u Crnu Goru - Š.R.) tako i svaki sporazum s Arbanijom i iznosio stanovište da su velike sile Crnu Goru predale Italiji, a ona nas držala radi ucjene, i da ipak mi nijesmo u Italiji bili za svo ovo vrijeme izbjeglice nego kao država na onoj istoj osnovi, na koje je bila u svoje vrijeme Belgija i Srbija, te je u tom smislu sa Italijom zaključio vojnu konvenciju 30. IV 1919. godine. Takvo stanje trajalo je sve do Rapalskog ugovora, uoči čijeg potpisivanja su se u Švajcarskoj sastali Lojd Džordž i Đoliti i navodno se sporazumjeli da se Crnoj Gori da pravo na samoopredjeljenje. Kada su Srbijanci o tome bili obaviješteni odmah su zamolili Francusku za intervenciju kod Italije, s tijem da su voljni dati istoj velika popuštanja u graničnim linijama prema njoj, samo da se Italija odrekne inicijative u crnogorskom pitanju, kao i da rasturi crnogorsku vojsku u Italiji i onemogući akciju crnogorskoj vladi sa svoga zemljišta. Iza ovoga Miljeran je, kao šef vlade tražio sastanak sa Đolitijem kojom prilikom Đoliti je usvojio predlog srbijanski. Doista tako je i bilo. Poslije Rapalskog ugovora Italija je tražila prvu zgodnu priliku da rašćera crnogorsku vojsku. Crnogorska vojska, stojeći pod uticajem smrti kralja Nikole pod stalnim uticajem intriga i materijalnih potkupljivanja od strane države Palikućanina (kralja Aleksandra - Š.R.), a od Rapalskog Ugovora izložena intrigama italijanskih vojnih i policijskih organa, a da ne govorimo o neizvjesnosti rješenja našega pitanja, kao i o stalnim nesrećnim glasovima, koje su o svojima dobijali iz Crne Gore, pobunila se je..., što je italijanska vlada jedva i čekala da baci odgovornost pred plemenitim italijanskim narodom i pred ostalim kulturnim svijetom za propast Crne Gore ne same Crnogorce, jer da čak ni sama vojska neće u Crnu Goru, a kamoli da bi to htjeli crnogorski građani. Po navodima Plamenca, Italijanska vlada (je) radila da tajnim diplomatskim putem zadavi Crnu Goru radi svojih interesa, a on je, braneći životna pitanja Crne Gore, posebno onda kada je pregla da putem pobune crnogorske vojske i rušenjem naših suverenih atributa za svagda poništi Crnu Goru, došao je u oštar sukob sa njenim zvaničnicima, kojim povodom ga je grof Sforza javno optužio da je radio na prevratu u Italiji i da se dođe do rata između Italije i Palikućine države, te je Sforza izjavio da više ne priznaje vojnu konvenciju iz aprila 1919. godine i da će između ostaloga i glađu primorati (Crnogorce) da se odreknu Crne Gore i poklone Beogradu, što je bio i glavni razlog koji ga je primorao da se povuče sa mjesta predsjednika vlade, samo tri dana prije pada Đolitijeve vlade i grofa Sforze. Od lomova u italijanskim političkim krugovima, jugoslovenskog poslanika je više brinulo što Crnogorci sad spremaju nove avanture i prije nekoliko dana prebacili preko Barija u Arbaniju kapetane Savu Raspopovića i Radojicu Nikčevića i poručnika Draga Prelevića i Miliju Rakočevića da izvide da li se u Crnoj Gori mogu ponovo praviti neredi, te je stoga predlagao oprez posebno zato što ovdašnji Crnogorci imaju izvještaje da je tamo nezadovoljstvo veliko i pokušaće izazvati bunu, na što ih naročito podstiču i ovdašnji njihovi prijatelji, koji još uvijek napuštaju nadu na Lovćen i Boku Kotorsku.
Dok su jedni odlazili, drugi su dolazili. Početkom avgusta 1921. godine, preko Barija i Brindizija, u Gaetu je pristigla grupa od 24 Crnogorca, na čelu sa komandirom Andrijom Stankovićem.

Jugoslovenski poslanik u Rimu tražio je nadzor nad Crnogorcima koji su se iz Gaete vraćali kući

Milutin Vučinić je od komandanta Krsta Popovića tražio da se od novopridošlih dobiju informacije o prilikama u Crnoj Gori, držanju pojedinih plemena, brojnom stanju i rasporedu vojske i žandarmerije u Crnoj Gori, ekonomskom stanju i slično. Istovremeno je procjenjivano da bi dobro bilo da novopridošli upute vrlo kratak apel na predstavnike i javnost Italije i drugih zemalja, iznoseći stanje i želje crnogorskog naroda. S druge strane, jugoslovenski poslanik iz Rima javljao je da je vlada promijenila taktiku jer je izgubila nadu u uspjeh. Sad ovdašnja crnogorska “vlada” sama tjera svoje ljude odavde da se vraćaju u Crnu Goru i da tamo pripremaju teren za povraćaj Plamenca i ostalog društva odavde, da u samoj Crnoj Gori nastave akciju koju su razvijali ovdje, tvrdio je Antonijević i preporučivao da bi trebalo otvoriti u samoj Crnoj Gori jednu organizaciju koja će naročito da motri rad ovih Crnogoraca koji se sada vraćaju odavde. U svakom slučaju, Bonomijeva vlada je od 1. septembra 1921. godine povratila Crnogorcima materijalnu pomoć koju je bila ukinula Đolitijeva vlada 1. juna 1921. godine. Ali sada je davala samo novčane kredite u iznosu tromjesečnih plata i s obavezom da oficiri plate svoje dugove i izdržavanje dok borave u garnizonima. Oficiri su plaćali 8 do 9 lira dnevno, a niži činovi 3,50 lire. Pri tom su prilikom odlaska morali izmiriti svoje dugove. Demobilizacija je nagrađivana sljedećim sumama: za vojnike i niže činove 1000 lira, za niže oficire 2000 i za više oficire 3000 lira. Vojnici koji su već otišli iz Gaete za sobom su ostavili dug od 200.000 lira, koji je plaćala vlada radi samog ugleda crnogor-ske vojske i za te svrhe je italijanska vlada odobrila poseban kredit. U tom smislu su između italijanskih vlasti i crnogorske vlade u egzilu vođeni dugi pregovori oko konačnih uslova odlaska vojnika iz Italije. Oni su okončani početkom decembra 1921. godine i prema konačnom dogovoru između dvije vlade ustanovljeni su uslovi o načinu povratka vojnika i izbjeglica. Oni su sistematizovani u 21 tačku i prema tom dogovoru predviđena nagrada za demobilizaciju iznosi: 4000 lira za brigadira, 3000 za komandira, 2000 za niže oficire i 1000 lira za vojnike. Uz navedeno, bilo je predviđeno da dobiju petomjesečnu platu, voznu kartu do granične stanice italijanskog zemljišta, a oni koji odlaze u vanevropske zemlje karte do odredišta, dnevnice za vrijeme putovanja, civilno odijelo ili odgovarajuću svotu novca. Od suma koje bi se davale po osnovu plata oficirima i vojnicima oduzimali bi se troškovi za stan i hranu, uz obavezu da isplate svoje privatne dugove. Porodicama crnogorskih oficira predviđala su se sljedeća davanja. Ženama po 180 lira mjesečno ili 900 lira za pet mjeseci, djeci po 90 lira mjesečno ili 450 lira za pet mjeseci. Za oficire koji su ranije napustili vojsku predviđala se vanredna pomoć od po 1000 lira, dok je za one koji su stigli u avgustu 1921. godine predviđeno davanje samo za tri mjeseca. Predviđena su i davanja familijama bez muškog starješine: starješini familije 1500 lira, uz 900 lira za prethodnih pet mjeseci, za svako dijete 90 lira mjesečno ili 450 ukupno. Izbjeglicama koje su se nalazile u Rimu, Sulmoni i Gaeti a koje nijesu bile uvedene u italijanske spiskove u julu 1921. godine data su prava kao i ostalim izbjeglicama, ako su bile u pitanju žene, dok je muškarcima dato pravo kao i desečarima. Sve naknade će se davati pri odlasku iz Italije, dok je za one koji čekaju duže vrijeme parobrod predviđena mogućnost davanja manje akontacije. Dat je rok od tri dana da svako označi mjesto u koje želi ići. Ukoliko to ne bi uradili, gubili su sva prava za naknadu i sa takvim licima će se postupati od strane italijanskih vlasti kao i sa svima podanicima jedne strane države. Ovim pravima definitivno je prestala svaka novčana pomoć italijanskih vlasti i to se odnosilo na sve crnogorske državljane koji se nalaze u Italiji, bilo da pripadaju ili ne crnogorskoj vojsci.

Vučinić: Povratak iz Gaete u Crnu Goru ne znači poraz, nego nastavljanje borbe drugim sredstvima

Isplate nadoknada vršila je italijanska komanda uz prisustvo jednog crnogorskog delegata i komandanta garnizona. Za delegate crnogorske vlade određeni su: za Rim - generalni konzul Veljko Ramadanović i referent ministarstva vojnog i komandir Milan M. Kraljević; za Gaetu - rezervni komandir Milo Lekić, i za Sulmonu - rezervni komandir Jovan Radoman. U suštini, cjelokupna akcija rasturanja crnogorske vojske bila je u rukama Italijana, koju su crnogorske vlasti ostavile bez ikakvih sredstava, posebno što su od 27. maja 1921. godine ukinuli sve avanse. To je dio oficira koji su se nalazili u San Remu, gdje je bilo zvanično sjedište dvora i vlade poslije odlaska iz Pariza, ostavilo bez ikakvih prihoda. Na kraju je italijansko ministarstvo vojno pristalo da se i ovim oficirima izdaju prinadležnosti za odlazak iz Italije. Tim povodom Milutin Vučinić je jedino mogao tamošnjem komandiru Bogdanu Vučiniću, kapetanu Boškoviću i Vasiljeviću da oda priznanje na patriotskom držanju i radu i vazdašnoj vjernosti Otadžbini i kralju i u tom pogledu smatra Vas u redu boraca i mučenika crnogorskih. Povodom otkazivanja gostoprimstva crnogorskoj vojsci u Italiji, istoj se 12. decembra 1921. godine proglasom obratio predsjednik vlade i ministar vojni, divizijar Milutin Vučinić. U proglasu se, pored odavanja priznanja crnogorskoj vojsci za muke i patnje, vjernost zakletvi i slično, navodi i sljedeće: Kao što vam je poznato od mjeseca maja ove godine, Vlada Kraljevine Italije, izjavila je: da joj je nemoguće na svojoj teritoriji držati crnogorsku vojsku kao organizovanu jedinicu; s toga je Kraljevska Vlada uz odobrenje Njenog Veličanstva Kraljice Namjesnice Kraljevske Vlasti, riješila, da se premjesti dio crnogorske vojske koji se nalazi na teritoriji Italije. Vidno je iz navedenog da se odbija govoriti o propasti i porazu, već o premještaju, te u tom smislu riječi da će Kraljevska Vlada nastaviti i dalje borbu u inostranstvu svom silom za čast Crne Gore i za vjekovima stečena prava crnogorskoga naroda više zvuče kurtoazno nego što su plod stvarnih osjećanja. Otuda preporuka da akt likvidacije vojske bude izveden u redu i dostojanstvu kako dolikuje junacima i borcima više liči na akt oproštaja od jedne iluzije nego vjere u mogućnost ostvarenja želja da se ponovo sastanemo na teritorji slobodne Kraljevine Crne Gore. To potvrđuje i naredba komandantima logora u Gaeti i Sulmoni samo četiri dana kasnije iz koje se vidi da je iza projekta likvidacije crnogorske vojske, za razliku od maja 1921. godine, sada stala i emigrantska vlada. Sada je Vučinić kvalifikovao kao propagandu neprijatelja Crne Gore odbijanje da se ide u Crnu Goru. Vraćajući se u Crnu Goru pojedinci ne idu na kapitulaciju već baš na glavnu poziciju od čije izdržljivosti zavisiće veličina uspjeha i budućnosti... Neka se dobro zna, da polazak iz Gaete i Sulmone nije napuštanje borbene pozicije za Crnu Goru nego nastavljanje borbe na drugim mjestima ma đe ko se našao i sa drugim ili bolje reći svim sredstvima, tješio je ministar vojni i predsjednik vlade svoje komandante.
Međutim, i pored svih dogovora, bilo je i onih kojima nijesu isplaćene nadoknade za demobilizaciju shodno dogovoru od 12. decembra 1921. godine. U martu 1922. godine Pero Šoć se apelom obratio italijanskom ministru vojnom Pjetru Lanći di Skaleu povodom stanja grupe crnogorskih oficira i izbjeglica koja je potpuno iscrpljena od gladi, kojoj je odobren ostanak u Italiji, ali joj je odbijena molba da im se plati osiguranje za demobilizaciju koje su imali i drugi oficiri koji su napustili Italiju. Ostavši bez ikakvih sredstava, prema riječima dr Pera Šoća, bili su izloženi novim patnjama i poniženjima, a vlada je dovedena u novu nepriliku: ne može da gleda kako umire od gladi ta grupa vatrenih patriota, žrtava svoje odanosti i s druge strane, ona ih ne može predati neprijatelju koji zaposijeda kao uzurpator našu domovinu, gdje ih čeka zatvor ili smrt.

Ubrzo nakon Nikoline smrti crnogorsku emigraciju zahvatila je atmosfera nepovjerenja i intriga

Šoć se pozivao na iskustva prethodnika, od kojih su mnogi, mimo obećanja, po povratku u domovinu zatvoreni, i ujedno tražio od italijanskog ministra vojnog da vrati zastavu crnogorske vojske iz Gaete, koja je bila oduzeta jula 1921. godine, i arhivu crnogorske komande iz Sulmone, zaplijenjenu u akcijama rasturanja crnogorske vojske u ljeto 1921. godine.
Likvidaciju svih računa za crnogorsku vojsku vodilo je Ministarstvo vojno Italije. Ranije dugove naplaćivalo je odbijanjem od plata koje je trebalo isplatiti i nadoknada za demobilizaciju. Tako je trošak 40 oficira koji su boravili na sahrani kralja Nikole u Sanremu u iznosu od 25.000 lira naplatio na račun oficirskih plata u Gaeti i Sulmoni, kao i ostala dugovanja napravljena po raznim osnovama. Računica je pokazivala da je crnogorska vojska po odbitku svih dugova ostala dužna privatnicima u Gaeti 3043,55 lira. U svakom slučaju do 19. januara 1922. godine samo iz cetinjskog okruga povratilo se iz Italije 149 ljudi, za koje je pisalo da su uglavnom dobrog vladanja, dok su četvorica bili pod istragom ili u pritvoru. Svi povratnici bili su policijski saslušani i o tome su sačinjavani zapisnici, od kojih je veliki broj sačuvan. Posljednji ostaci crnogorske vojske bili su rastjerani iz Italije dolaskom Musolinija na vlast i samo su rijetki pojedinci, poput Anta Gvozdenovića, Milana M. Kosorića ili Krsta Nikovića, izvjesno vrijeme ostali u Italiji.

EPILOG (RASTUR, POVRATAK ILI ODLAZAK?):
Poslije sukoba i nereda u Gaeti i Formiji, nastalih povodom akcija rasturanja crnogorske vojske u Italiji, kraljica namjesnica Milena uvažila je ostavku Plamenčeve vlade i donijela ukaz 15. (2Cool VI 1921. o obrazovanju nove, na čelu sa divizijarom Milutinom Vučinićem, kao predsjednikom vlade, ministrom vojnim, zastupnikom ministra unutrašnjih poslova, zastupnikom ministra finansija. Za ministra spoljnih poslova imenovan je Pero Đ. Šoć i Vladimir Đ. Popović za ministra pravde, zastupnika ministra privrede, zastupnika ministra prosvjete i crkvenih poslova. Vlada divizijara Milutina Vučinića faktički je kontrolisala proces likvidacije crnogorske emigracije, koju su pritiskale nevolje sa svih strana i potresali unutrašnji sukobi. Čim je formirao vladu, divizijaru Vučiniću su se obratili dr Andrija V. Petrović - Njegoš, Jovo V. Šuković, student prava, Bogdan Laban, student filozofije, Drago Petrović - Njegoš, student medicine, i St. Dim. Vučković - Sarap, student filozofije, izjavom po ovlašćenju Jova Popovića od 8. jula 1921. godine, po kojoj mogu svakome reći, da je vlada gospodina Jovana S. Plamenca prije tri neđelje na zvaničan način pokušala pregovarati sa srbijanskim mjerodavnim faktorima. S obzirom na to da su takav samovoljan korak smatrali pokušajem uništenja naše pravedne borbe, potpisnici su tražili od Vučinića, u čiju su vladu ušli Plamenčevi ministri Pero Šoć i Vladimir Popović, da demantuje navodnu Plamenčevu izjavu. U slučaju da to ne uradi, potpisnici su zaprijetili da zadržavaju pravo da izaberemo način borbe protivu Vas i vaših kolega, koji za najpodesniji nađemo. Suština navođenja ovog primjera nije u tome da se potvrde ili opovrgnu navodi Jova Popovića, inače Plamenčevog šure, već da se ilustruje atmosfera nepovjerenja i intriga koji su zahvatili crnogorsku emigraciju, u kojoj će malo ko kome vjerovati. Svako će svakoga optuživati za šurovanje sa Beogradom, iako su ove optužbe uglavnom bile neosnovane i nedokazane. Italijanska akcija na rasturanju crnogorske vojske i emigracije, koja je uslijedila poslije potpisivanja Rapalskog ugovora, intenzivirana posebno u prvoj polovini 1921. godine, nudila je egzilantima dvije mogućnosti: odlazak u treću zemlju ili povratak u Crnu Goru. Istina, bilo je i onih uticajnijih, poput bivšeg predsjednika Crnogorskog crvenog krsta Koste M. Lučića, koji su tražili italijansko državljanstvo. Konačan dogovor italijanske i crnogorske strane o uslovima za demobilizaciju preostalih crnogorskih vojnika i izbjeglica, postignut 1921. godine, najavio je nove drame crnogorskih egzilanata.

Savo Raspopović: Neka ide đe god ko hoće, ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu

Najveći dio njih povratio se u Crnu Goru. Oni poznatiji i značajniji to su očigledno odlagali. Krsto Popović je sa Dušanom Vukovićem i Đokom Tomanovićem, krajem decembra 1921. godine, po Rimu tražio Jovana Plamenca, kojeg je još uvijek smatrao za pravog političkog vođu i pobornika Crne Gore, sa željom da se vide s njim prije odlaska za Argentinu. Pored svih dosadašnjih muka, sudbina je tako htjela privremeno ili možda trajno da ja i drugi pomoću istrošenoga života tražimo sebi pribježišta u Argentinu, jadao se Krsto Popović.
Jovanu Plamencu se iz Bolonje, marta 1922. godine, javljao i Savo Raspopović, da mu se požali na pojavu prodaje crnogorskih odlikovanja jer ovaj neće dozvoliti da se iko igra sa čašću Crne Gore, jer danas cio svijet samo poznaje Jovana Plamenca, i da mu izjavi da su spremni da produže ovu našu radnju bez koje ne možemo da živimo. U posljednjem obraćanju pred odlazak iz Italije komandir Savo Raspopović i kapetan Jokica Andrijević tvrdili su da će ostat vjerni i dostojni svoje zakletve. Ivo Jovićević navodi da mu je Savo Raspopović prilikom susreta u Rimu, navodno, rekao: Ja već vidim kuda je ovo krenulo! Neka ide đe god ko hoće, a što se mene tiče ja ću pravo u Crnu Goru i poginuću za njenu slobodu. Tako je i bilo. Savo Raspopović se vratio u Crnu Goru i njegova grupa od 11 crnogorskih komita bila je likvidirana 28. decembra 1923. godine u Šćepan Dolu u Rubežima kod Nikšića. Pored Raspopovića, tada su likvidirani i Mujo Bašović, Petar Zvicer, Marko Raspopović, Miloš Kovačević, Majo (Mado) Vujović, Jovo Krivokapić, Andrija Pejović, Golub Vujović, Miloš Pejović i Radovan Bigović. Ivo Jovićević je ispunio obećanje dato pri posljednjem susretu sa Savom Raspopovićem i objavio pjesmu o pogibiji njega i drugova, koju je napisao u Carigradu u februaru 1924. godine, gdje ga je zatekla vijest o udesu odmetnika. Jovan Plamenac je, još u aprilu 1921. godine, tražio od SAD da odobri useljenje izvjesnog broja oficira i vojnika (500 - 600), njihovih porodica, kao i nekih članova vlade. Tražio je da im se naseljenje odobri u oblastima s blagom klimom, da se svakoj porodici dodijeli zemlja, namještena kuća, stoka i poljoprivredni alat, kredit do prve žetve i da im se plate putni troškovi do mjesta boravka. U protivnom, morali bi da se vrate u Jugoslaviju ili da pomru od gladi. Zahtjev je ignorisan, jer su SAD bile prestale da priznaju Crnu Goru za nezavisnu državu.
Početkom 1922. godine u Italiji je ostao veoma mali broj egzilanata. Najveći dio njih vratio se u Crnu Goru, dok je jedan dio otišao za Ameriku i neke druge prekomorske i evropske zemlje. Željeti je da se Crnogorci ne udaljuju od Crne Gore, jer se nadamo velikim promjenama a bez patriota i ljudi ne može se stvarati država. Svaki onaj koji ide u daleke zemlje a može ma pod kojim prilikama ostati bliže Domovini veoma mnogo griješi..., preporučivao je Milan M. Kraljević, načelnik Ministarstva vojnog i jedan od prvih komandanata crnogorske vojske u egzilu, povodom dilema gdje ići. Pojedinci, poput Stevana Popovića i Jovana Miloševića, tražili su od Milutina Vučinića pomoć da upišu studije na nekom od italijanskih univerziteta, dok je Marko Kusovac, rezervni oficir i bivši šef telgrafskog biroa, preko poslanika Brecija, koji se angažovao u korist crnogorskih izbjeglica, bezuspješno pokušavao da se zaposli u telegrafskoj službi Italije. Aprila 1922. godine Dragutin Adžija je sa ženom i kćerkom gladovao u Rimu očekujući pomoć za povratak u domovinu. Dok su jedni tražili kakvo-takvo uhljebljenje, drugi su nastavljali davno započeti posao. Istina, ono što bi se moglo nazvati ostacima crnogorske emigracije, i tokom 1922. godine glumilo je državnu administraciju. Tako je u februaru 1922. godine, za delegata Kraljevske vlasti o Bariju postavljen Miloš Vučinić, sekretar Ministarstva unutrašnjih poslova, o čemu je tamošnji konzul Karmine Galo obaviješten i zamoljen da mu olakša posao u pogledu veza sa zemljom. Odmah po dolasku u Bari, Miloš Vučinić, dr Lazar Bošković i Karmino Galo počeli su rad na organizaciji Komiteta za Crnu Goru. Više od 50 Crnogoraca, na čelu sa Krstom Popovićem, krenulo je iz Italije u Argentinu.

Iz društva “Jadran” svuda rade protiv Crne Gore i obmanjuju Crnogorce na čemu troše veliki novac

Iz Napulja su krenuli 18. januara i stigli u Argentinu 14. februara 1922. godine. Tamo je od ranije živjela relativno brojna crnogorska kolonija. Sa tamošnjim Crnogorcima emigrantska vlada je održavala stalnu komunikaciju, ubjeđujući ih u izvjesnost i pravednost crnogorske borbe, kako je pisao Plamenac Mihailu Kilibardi iz Santa Fea, aprila 1921. godine. Preporučivano im je da se organizuju po ugledu na one u SAD radi odbrane naše svete stvari i radi prikupljanja sredstava koja su potrebna za borbu. Pored ostalih, u Argentinu su stigli Krsto Popović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Vasko Marojević, koji su odmah uspostavili veze sa crnogorskom emigracijom koja je ostala u Italiji, kao i sa crnogorskim konzulatom u Argentini. Po dolasku su ih prvo sačekali Crnogorci koji su ovamo od davno bave i koji su vrlo bili raspoloženi prema nama za svaku potrebu. Crnogorski konzul u Argentini Žerve Kazo primio ih je sjutradan po dolasku u Buenos Ajres i tražio od argentinske vlade da se pristiglim Crnogorcima dodijeli zemlja. Saopšteno im je da im se državna zemlja može dati, ali bez ikakvih sredstava i hrane, koju na taj način ne možemo uzeti. Pošto je takav način rješavanja egzistencije emigranata bio neprihvatljiv, jer nijesu imali nikakvih zaliha do prve žetve, krenulo se u potragu za povoljnijim rješenjima, u čemu im je Žerve Kazo uvijek bio na usluzi. Krsto Popović je u opširnom izvještaju brigadiru Milutinu Vučiniću naglašavao da traže zemlju gdje bi se mogli koncentrisati i Crnogorci, kako bi se mogli, po potrebi, brzo organizovati za povratak ako ih vlada pozove ili se vaspostavi Crna Gora. Popović se žalio i na aktivnost društva Jadran, koje je osnovano 1915. godine i koje je vodio Dalmatinac Mihail Mihailović, veliki bogataš. Društvo je izdavalo svoj list. Neprestano šire propagandu za Srbiju, na svakom mjestu i svuda rade da ubijaju ugled Crne Gore i obmanjuju Crnogorce, na čemu troše veliki novac... Sve smetnje čine Crnogorcima, pa čak i da ne mogu naći rada, u varoši na pontove i fabrike, žalio se Krsto Popović. Društvo je brojalo oko 3.000 članova, među kojima i oko 30 Crnogoraca. U radove ne primaju nikakvog Crnogorca, što se ne bi upisao u njihovo društvo, a prvi naši ne hoće, pa da će krepati, opisivao je mogućnost zapošljavanja u uslovima kada je Argentinom vladala nezapošljenost. Da nijesmo ovdje našli naše dobre prijatelje i patriote, ne bi smo se mogli ni minuta zadržati nego bismo i mi morali odmah poći za radom. Popović je obavještavao Vučinića da su na inicijativu crnogorskog konzula pripremili proteste Crnogoraca iz Argentine za pravo i čast Crne Gore, koje će uputiti predsjedniku Konferencije u Đenovi i Poenkareu da izvrši obećanja koja je dao Blaženopočivšem kralju Nikoli, u ime svoje i u ime saveznika. Time je politička djelatnost ove grupacije počela odmah po dolasku u ovu zemlju. Snabdjeveni brošurama, notama i kominikeima, počeli su njihovo prepisivanje i rasturanje među Crnogorcima, Dalmatincima i Hrvatima u Argentini. Čim smo ovamo stigli prva nam je briga bila ta, da Crnogorce potankostima o svemu obavijestimo o pravom stanju stvari i da im ulijemo duh, da nikad ne gube nadu, te sa zajedničkom slogom, ljubavlju i izdržljivošću da ćemo sigurno doći do sjajne naše pobjede, poručivao je Krsto Popović divizijaru Milutinu Vučiniću, tvrdeći da su najveći dio Crnogoraca privukli k njima, osim manjeg dijela zavedenih kojih se najviše nalazi u Tandilu, a to su većinom Bjelopavlići, Kuči i Vasojevići. Na jednom obavljenom spisku iz grada Madariaga u Argentini, pored Krsta Popovića, nalaze se imena 125 Crnogoraca, od kojih su njih 19 imali familije i među kojima se prepoznaju imena brojnih saboraca iz Gaete i Formije. Crnogorci iz Argentine uputili su proteste predsjedniku Konferencije u Đenovi i Poenkereu a, prema njihovim navodima, mnogo su im pomagali iseljenici iz Hrvatske i Dalmacije, koji su skoro svakodnevno pristizali.

Iseljenici iz Dalmacije i Hrvatske pričaju da se nikako ne može podnositi vladavina srbijanska

Oni pričaju svakome, a naročito svojima, da se više nikako ne može podnositi vladavina srbijanska. Kažuju da im Srbijanci sve uzeše a ništa im ne davaju, opisivao je Popović raspoloženje doseljenika, među kojima je bio i dr Ivo Grizogono, novi jugoslovenski konzul, kojeg je dočekalo samo društvo Jadran, dok je na zboru Jugoslovena u Rozariju od Crnogoraca prisustvovalo samo pet-šestoro bez vrijednosti. Raspoloženje među samim Crnogorcima opisivao je riječima: Sa velikijem zadovoljstvom možemo vas pozitivno izvijestiti da kod velike mase ovamošnjih Crnogoraca stoji moral na visinu. Pravi su patrioti i složni izdržati sve muke i patnje za postignuće naše pravedne stvari. Iako su u tuđini i udaljeni od svoje otadžbine, ipak se drže kao pravi Crnogorci i bore protivu svakoga ko nasrće na čast i pravo Crne Gore... Sva Argentina da je naša ne mili nam se, ne bismo imali mira i pokoja dok izvojujemo slobodu. Sve su nam misli tamo uprte. Iako smo fizički od Vas udaljeni preko velikijeh i dubokijeh mora kao i od Vašijeh kolega i ostalijeh crnogorskih patriota, ipak smo duhovno svakog časa sa Vama i gotovi smo da zajednički podnosimo zlo i dobro. Svi nestrpljivo očekujemo onaj čas kada će te nas pozvati pod našu nepobjedivu i slavnu zastavu. Ne bismo došli inokosni, vjerujte nam, no bi krenuli na hiljade, poručivali su Vučiniću Popović, Nikčević, Matanović i Marojević, sabirajući svoje prve utiske iz Argentine. Grupacija Crnogoraca koja je iz Gaete otišla za Argentinu smatrala je to privremenim i nužnim. Pomno je pratila situaciju u zem-lji, očekujući povoljan glas i signal za povratak. Došli su da nađu zemlju za privremeno nastanjivanje. Marta 1922. godine odlazili su u Kordovu, koja je bila udaljena 28 sati putovanja željeznicom, našli pustu i divlju zemlju s namjerom da je zakupe. No, kako su u međuvremenu dobijali vijesti o rovitom stanju u Jugoslaviji, odlučili su da razbiju pogodbu, jer nam je bilo neprijatno zemlju uzeti i toliki novac da gazda utroši na nas, pa da mu poslije pola godine sve propadne kada mi krenemo tamo. Istovremeno su i od argentinske vlade tražili zemlju, ali se nijesu uzbuđivali što ne dobijaju odgovor. Sva momčad koja su sa nama došla, kao i ona ranije iz Italije zaradili su po raznijem mjestima. Teško prolaze, jer su im nadnice male, pošto su nevješti u radu jedva se mogu prehranjivati, opisali su Krsto Popović, Nikčević, Matanović i Marojević položaj izbjeglica iz Gaete. Njih četvorica nijesu radili i opstajali su zahvaljujući nekim ovdašnjim Crnogorcima koji nam daju hranu i stan, ali što je mnogo, mnogo je, nećemo moći i dalje ovdje ostanuti, jer smo se zadužili pa nas je od toga stid premda nam govore da nikud ove zime ne idemo. Zanimljiv je i dio u kojem se položaj ove bez sumnje vrlo ugledne četvorke, dovodi u vezu sa radom kao nečim što umanjuje ugled. Iako je skoro svakome Crnogorcu žao da mi četvorica idemo u radove, da nosimo vreće itd ... Iako nam vele da biše nas radije vidjeli mrtve, no da amališemo, radi samoga ugleda i da se ne smiju naši neprijatelji i da reknu: Evo ih! Sada vidite što možete!... - ipak smo prinuđeni odmah nekuda poć, da pomalo raduckamo, a gledaćemo da odemo đe nema naših protivnika. Očekivanja da će povratak u Crnu Goru biti brz i izvjestan održavala su entuzijazam ove grupacije i podsticala ih na stalan angažman u korist konačnog cilja. Javljali su o svojim novim vezama u Argentini, namjerama o pokretanju lista, tražili propagandni materijal od vlade, iščekivali nove vijesti iz domovine. General Anto Gvozdenović im je poručivao u decembru 1923. godine: Dužnost je svijeh pravijeh rodoljuba da prema Otadžbini vrše sve dužnosti koje se od njih traže... Svako se mora složiti s vama da samo složan i patriotski rad sviju Crnogoraca može pojačati naš težak položaj i omogućiti nam borbu do pobjede i da nam je to jedini spas. Krsto Popović je održavao i dalje vezu sa generalom Antom Gvozdenovićem, koje i u 1924. godini oslovljava sa Predsjednik kraljevske vlade i kojem se tada žalio na problem zaštite crnogorskih emigranata u Argentini.

Crnogorci iz Bjut Montane u SAD protestuju protiv zločina i nasilja, koji se sprovode u Crnoj Gori

Stanovište da je Crna Gora u ratu sa Srbijom od okupacije 1918. godine ograničavalo Krsta Popovića i drugove da potraže zaštitu u jugoslovenskom konzulatu u smislu izdavanja pasoša i drugih dokumena-ta, te su oni tražili da se izdejstvuje da se pomoću ruske vlade, njihovom političkom zastupniku u Jugo-slaviji povjeri zaštita Crnogorskog naroda, isto tako i ostalim ruskim predstavnicima gdje se nalaze Crnogorci, naročito u dvije Amerike, tijem bi se unekoliko u isto vrijeme ometao ma kakav eventualni sporazum između Rusije i Srbije, na što treba raditi. Slični, prilično nerealni stavovi, svojstveni violentnom duhu Krsta Popovića, koji se jadao maja 1924. godine Antu Gvo-zdenoviću, da nije uspio stvoriti nikakvu organizaciju u Argentini zbog nedostatka sredstava i zato što je ovdje radnički život upravo skitački, te je tražio da ode u Rusiju, odakle bi mogao više raditi, ako ne drugačije ono pomoću bugarskih i makedonskih organizacija ili, pak, da mu se pošalje slova ćirilična i ostalo potrebno za štampu, da bi u svoje vrijeme mogao izdavati jedan list, bili su više spisak želja izvan stvarnosti u kojoj je već šest godina Crna Gora živjela u Kraljevini SHS. Među Crnogorcima u SAD postojala je relativno jaka i tvrda grupacija koja je pomagala aktivnosti emigrantske vlade, solidarišući se s njenim naporima ka poništaju odluka Podgoričke skupštine. U zvaničnom glasilu redovno su objavljivani njihovi apeli, protesti. Teško je na osnovu toga prosuditi njihov stvarni broj i uticaj, ali, sudeći po relativno čestim obraćanjima, ne samo u ovom periodu, napisima u Amerikanskom Glasu Crnogorca i Crnogorskom glasniku, oni su, svakako, nastojali da budu upotrebljiva logistika crnogorskoj političkoj emigraciji. U avgustu 1919. godine Glas Crnogorca je objavio protest Crnogoraca iz Bjut Montane protiv zločina i nasilja koje se sprovodi u Crnoj Gori i sigurno je da su ova jezgra i kasnije pomagala ostatke crnogorske emigracije. U Detroitu je još 1919. godine objavljena knjiga Janka Brajovića, vajara iz Bjelopavlića, koja je imala karakter programskog okvira djelovanja crnogorske emigracije lojalne dvoru i vladi u egzilu. Petar M. Bulatović iz Sesera, država Ilinois u SAD, član društva Srpsko-crnog-orski dom, u julu 1922. godine poručivao je kralju i vladi da se hitno objavi evakuisanje Crne Gore od srpskih trupa i da od tog trenutka Crna Gora bude u ratnom stanju sa Srbijom i da se prekinu svi odnosi sa Prodanim Brankovićima, da se hitno objelodani sloboda Crne Gore od srpskih trupa ili da joj se objavi rat. Odgovorio mu je Labud Tatar, zahvaljujući mu na naporima u organizovanju političkog udruženja Saveza nezavisnih Crnogoraca i savjetovao ga: Da ne bi bilo nesporazuma kod onih koji ne znadu dobro stanje stvari, bilo bi dobro da vaše društvo u Seseru nosi samo ime “Crnogorski dom” umjesto srpsko-crnogorski, da ne bi neobaviješteni mislili da to ima kakve veze sa srbijanskom propagandom. Na čelu Saveza nezavisnih Crnogoraca bio je M. Radulović, a sjedište mu je bilo u Detroitu, u državi Mičigen (SAD). Ova organizacija postala je spona sa emigrantskom vladom u Italiji, koja je članovima Saveza slala Glas Crnogorca, svoje publikacije i članke za Crnogorski glasnik, uputstva za djelovanje i slično.
Crnogorci iz Amerike dopisivali su se sa Italijanima s kojima su se sprijateljili tokom boravka u Gaeti, Sulmoni, Vitoriji i Paduli, koji su se žalili da od onih koji su se vratili u Crnu Goru nemaju nikakvog glasa. I dok su jedni već pristizali na nova odredišta, drugi su, poput Petra Zgonjanina, Krsta Radulovića ili Sava Uljarevića, uporno tražili da im crnogorska vlada izda pasoš, koji, uzgred rečeno, više nije priznavao gotovo niko. U junu 1922. godine, Italiju je napustio i Stanko Grujić, čije je dugove preuzela na sebe emigrantska vlada. Istovremeno, Luiđi Kriskvolo, koji se predstavljao kao zaštitnik crnogorskih interesa u SAD, obratio se tamošnjem senatu u ime Međunarodnog komiteta za nezavisnost Crne Gore.

Jovan Plamenac: Paklena politika Biograda ogrnula je jagnjećom kožom neke svoje krvožedne hijene

Odgovorio mu je senator Vilijam Henri King (1863 - 1949): Mi ne bismo dopustili evropskim silama da se miješaju u nacionalne odnose države Sjeverne i Južne Amerike i po tom istom principu mi se obavezujemo na uzdržavanje od intervencije u međunarodnim odnosima evropskih država... Ovdje vlada mišljenje da je Evropi potrebno više saveza postojećih nacionalnih država... Bojim se da je ovo jedan od problema kod situacije sa Crnom Gorom. Ukoliko Kraljevska vlada Crne Gore treba da bude priznata, naravno, ne može biti nikakvog ujedinjenja sa Srbijom. Nijesam baš obaviješten o tome koji su argumenti u korist ujedinjenja sa Srbijom, ali koji god oni bili, njima je, po svoj prilici, data velika težina od strane sila koje razmatraju ovu kontroverzu. Navedenoj argument-aciji, koja je jasno značila krajnje distanciranje ne samo od Crne Gore već i Evrope uopšte, saglasno doktrini Monro, Kriskvolo je protivrječio: ...smatram da je država preuzela određene obaveze u vezi sa Crnom Gorom... Preuzevši te obaveze, imam osjećaj da Sjedinjene Američke Države nije trebalo da priznaju Kraljevstvo Srba, Hrvata i Slovenaca i tada i kasnije da odbiju službena odobrenja crnogorskim diplomatskim službenicima ovdje. U naporima da zainteresuje američku javnost za Crnu Goru Luiđi Kriskvolo je 11. aprila 1922. godine održao sastanak u Republikanskom klubu u Njujorku, na kojem su bili prisutni poslanici Georg Henry Payne, gospodin R.L. Tree, direktor Foruma, i Robert Emmet Mac Alarney, bivši ataše američke ambasade u Rimu. Dogovoreno je da se organizuje odbor koji bi pokušao da animira američku javnost i da zainteresuje Kongres i Senat za stvar Crne Gore. Prema pisanju Pera Šoća, američki ambasador Child mu je obećao da će zainteresovati svoju vladu u pogledu situacije Crne Gore. Istovremeno je od starog prijatelja Crne Gore Luciena Baumana iz Hylokija (SAD), posredstvom Pavla Popovića, stigla novčana pomoć na ime vlade Crne Gore. Težak udarac za crnogorsku emigraciju predstavlja i smrt divizijara Milutina Vučinića, predsjednika Vlade i ministra vojnog, osobe koja je naslijedila Plame-nca, kada je ovaj došao u sukob sa italijanskim političarima. Istina, Vučinićev učinak u ovoj vladi bio je samo formalno pokrivanje mjesta prvog čovjeka emigracije, jer je cjelokupnu propagandnu i drugu aktivnost držao dr Pero Šoć, sa inženjerom Pavlom Popovićem. Vučinić umro je iznenada 30. avgusta 1922. godine. Telegrami saučešća prvo su počeli da stižu od prijatelja iz Italije. Tim povodom, prof. dr Pjetro Amoroso tražio je da se nad njegovim grobom ne liju suze, već da se izgovori: Živjela Slobodna Crna Gora, Zajedno ćemo oplakivati grobove prognanih heroja nad oslobođenim Cetinjem! Karmino Galo je u telegramu saučešća napisao da je nesrećna Crna Gora njegovom smrću izgubila ne samo heroja već i neumornog borca za njenu obnovu i nezavisnost. Italijansko udruženje Dalmacija poslalo je telegram povodom smrti slavnog prognanika nikad pokorenog barjaktara crnogorske slobode. Brojni telegrami i pisma saučešća pokazuju da se podrška djelovanju crnogorske emigracije sužavala uglavnom na uski krug prijatelja i bivših crnogorskih konzula u Italiji.
Smrt generala Vučinića stavila je crnogorsku emigraciju pred još jednu važnu dilemu. Da li i formalno priznati poraz i pomiriti se sa politikom “svršenog čina” ili nastaviti borbu za koju je bilo očigledno da nema šansi za uspjeh? U takvoj situaciji, kada se razmišlja o svrsishodnosti imenovanja novog predsjednika vlade, na scenu stopa ponovo Jovan Plamenac, osporava kraljici Mileni ulogu namjesnice i imenuje sebe za predsjednika vlade, 16. septembra 1922. godine. Preuzimajući vlast, Plamenac se obratio crnogorskim vojnicima, navodeći da naša državna i narodna čast, nije nikad bila u većoj opasnosti no danas, jer je paklena politika Biograda zaogrnula jagnjećom kožom neke svoje krvožedne hijene, da se mogu lakše nama borcima približiti, te da u mraku naše viteške naivnosti rastrgnu namučeno tijelo naše drage Otadžbine.

Sam je Beograd priznao da je nad Crnom Gorom izvršen najodvratniji međunarodni zločin

Optužio je prezrene nemrčipuške koje okružuju, nazovi, namjesnicu kraljicu Milenu da vode tajne pregovore sa Beogradom, da što skuplje prodaju prava crnogorske Krune, prava crnogorskog naroda. Obavještavajući da preuzima namjesničku vlast, Plamenac je naglasio da borba za slobodu crnogorskog naroda ima tri saveznika: Pravdu, slobodu i moral, te da je sam Beograd priznao da je nad Crnom Gorom izvršen najodvratniji međunarodni zločin, čije posljedice postaju svakim danom opasnije za budućnost Jugoslavije. Plamenac je naknadno osporavanje namjesništva kraljici Mileni (bila je baba, a ne majka Mihaila I) i njeno imenovanje poslije smrti kralja Nikole, marta 1921. godine, pravdao činjenicom da je i tada znao da gazi Ustav i da će pred crnogorskim parlamentom jednoga dana poslije naše mučne pobjede odgovarati, ali je vjerovao, da će mu crnogorski narod oprostiti, što je morao taj protivustavni akt izvršiti iz političke nužde, jer tada nije bilo Crnogoraca u inostranstvu u dovoljnom broju, koji bi sa potrebnim autoritetom mogli posjetiti oba mjesta - namjesništvo i vladu, a uz to se i majka maloljetnog kralja preudala. Kraljica Milena, koja je, izgleda, bila sklonija tome da se više ne imenuje predsjednik vlade, za šta ju je optuživao Plamenac, odgovara imenovanjem dr Anta Gvozdenovića za predsjednika. U tadašnjoj štampi pojavile su se informacije da je Jovan Plamenac izvršio puč i sebe proglasio “regentom Crne Gore” na podsticaj Benita Musolonija, koji je, dok je bio u opoziciji, moralno i materijalno pomogao crnogorske emigrante. Dolazak fašista na vlast, krajem oktobra 1922. godine, sa stanovišta položaja crnogorske emigracije, trebalo je biti povoljna okolnost. Međutim, već prvih dana fašističke vladavine postalo je jasno da vlada Italije neće dozvoliti boravak na njenoj teritoriji onim Crnogorcima koji su sposobni za rad, odnosno, da takvima neće dati više nikakvu nadoknadu za demobilizaciju... Osobe koje bi ostale na ovaj način u Italiji neće ubuduće imati nikakve pomoći od Italije, ni direktno ni indirektno, stajalo je u saopštenjima crnogorske emigracije.
Ponovna podjela na Plamenčeve i Gvozdenovićeve pristalice će, ionako nezavidnu, opoziciju crnogorske emigracije dodatno zakomplikovati. Prvo su se oglasili crnogorski rodoljubi i borci na čijim grudima blistaju zlatne medalje za hrabrost, čija su tijela napaćena mnogobrojnim ranama, zarađenim na bojnom polju u zajedničkoj pobjedi saveznika i čije kuće su spaljene, a imovina opljačkana i čije se porodice nalaze u jugoslovenskim zatvorima, čiji drugovi još uvijek padaju u borbi za crnogorsku nezavisnost i čast, “Izjavom” u kojoj stoji da Anto Gvozdenović, Pero Šoć, Vladimir Popović, Pavle Popović, Savo Petrović i major Milan Kraljević nemaju pravo da govore u ime crnogorskog naroda zato što njihovo sadašnje držanje ne odgovara istinskim crnogorskim interesima. Navedenu Izjavu u Rimu su potpisali nosioci zlatne medalje za hrabrost: major Dušan Vuković iz Bjelica, Mašan Borozan iz Rijeke Crnojevića, Marko Vučeraković iz Crmnice, Simo Čukić iz Berana, Tomislav Lekić iz Vasojevića, Savo Čelebić iz Lješanske nahije, Andrija Dragutinović iz Ćeklića, Pero Vuković iz Pipera, kao i nosioci srebrne medalje za hrabrost: Petar Kovačević iz Nikšića i Jokica Andrijević iz Bjelopavlića. Ova grupa je među posljednjima otišla iz Italije. U maju i junu 1923. godine, njih 22 boravili su u jednom hotelu u Carigradu: Petar Kovačević, Dušan Vuković, Marko Abramović, Andrija Radulović, Krsto Sekulić, Savo Bošković, Pero Bošković, Bogdan Simović, Simo Đukić, Zeko Delibašić, Špiro Belada, Vido Nikčević, Krsto Niković, Marko Vučeraković, Pero Vuković, Pero Pekić, Niko Nikčević, Milo Leković, Stefan Lekić, Domenik Lekić, Petar Lekić, Milan Lazarević, Đuro Lazarević, Miško Marvušić i Maksim Martinović. Tamo ih je našao i mitropolit Gavrilo Dožić, koji je tim povodom pisao radikalskom poslaniku Ljubu Bakiću da se vidi sa Ivom Jovićevićem, za koga navodi da mu je, pošto je vidio da on jednako ima u glavi neku njegovu usijanu politiku i da nije došao sebi, otvoreno poručio da mu puta u Crnu Goru nema sa takvom pameću.

Ivo Jovićević Aleksandru Karađorđeviću: Hrvati te ne priznaju nikako, a ostali te priznaju na silu

On reče da bi pošao u Ameriku i ja sam mu to odobrio jer sam uvjeren da je umno poremećen i da bi piskanjem mogao, u slučaju da dođe tamo, naškoditi sebe i drugome. Takođe navodi da mu se obratio Petar Kovačević, plemenski kapetan sa Grahova, koji se bio prijavio jugoslovenskom konzulu i tražio povratak u Crnu Goru sa još dva svoja druga, među njima je i onaj čuveni Vučeraković, koji misli u Ameriku, jer nema tamo puta zbog zločina koje je počinio, pisao je Dožić i tražio da se odobri povratak onima koji nijesu počinili zločine. Navedena grupacija je, u stvari, namjeravala da ide u Rusiju. Još dok su boravili u Rimu, pojedinci su uspostavili veze sa tamošnjim sovjetskim trgovačkim predstavnikom Vorovskim, preko koga su ispitivali mogućnost naseljenja u Sovjetskom Savezu. Ivo Jovićević, koji se deklarisao kao republikanac, objavio je, kao zagovornik odlaska Crnogorca u Rusiju, i brošuru Crnogorska Sovjetska Republika, kojom je sugerisao Crnogorcima da stvore svoju sovjetsku republiku onakvu kakva je i ranije bila, sve do knjaza Danila, kada su Crnogorci na narodnim skupštinama rješavali sve važne državne poslove, što znači da je Crna Gora bila jedna vrsta sovjetske republike.
Od navedenog originalnog shvatanja komunizma za nas su mnogo interesantniji pokušaji da se izdejstvuje od sovjetskih vlasti dozvola da se Crnogorcima iz Italije odredi jedan prostor na jugu Rusije gdje bi mogli osnovati jednu svoju sovjetsku republiku, o čemu opširno u svojim sjećanjima piše Jovićević. Navodeći da im je prvo usvojena, a potom otkazana molba, on opisuje svoj put do Moskve radi dobijanja dozvole za naseljenje. Došavši u Carigrad, gdje se zadržao duže vrijeme, Jovićević je, navodno, promijenio plan o naseljenju i odlasku u Rusiju, jer je tamo stiglo 60 Crnogoraca iz Gaete, pristalica Jovana Plamenca. Sa njima je postignut dogovor da se prebacimo u Crnu Goru i da otpočnemo borbu dok svi ne izginemo, jer bolje je i poginuti nego kukavički lipsavati i skitati se po tuđim zemljama. Ali kako nijesu imali novca, riješeno je bilo da Jovićević ode u Moskvu da potraži pomoć. Preko Sevastopolja, stigao je u Moskvu, gdje je došao do Čičerina, narodnog komesara za spoljne poslove Sovjetskog Saveza, koji je na Konferenciji u Đenovi 1922. godine, postavljajući pitanja u vezi sa Crnom Gorom, zadobio simpatije crnogorskih emigranata. Pošto je od Čičerina tražio pomoć kao crnogorski nacionalista, a ne kao komunista, Jovićević se poslije dužeg boravka u Moskvi, oktobra 1923. godine, i poslije Čečerinovog odbijanja da pomogne Crnogorce, vratio u Carigrad, gdje više nije bilo onih zbog kojih je išao da traži pomoć. Našavši se bez ikakvih prihoda i u bijedi, odlučio se na povratak. Tada je napisao otvorena pisma kralju Aleksandru, Stjepanu Radiću i Aleksandru Cankovu, predsjedniku bugarske vlade. Sva pisma je, kao i pjesmu Na grobu jedanaest osvetnika, posvećenu pogibiji komita iz družine Sava Raspopovića, koje je obećao prilikom posljednjeg susreta u Rimu da će napisati pjesmu o njegovoj smrti, objavio Amerikanski Glas Crnogorca. U pismu mojem rođaku, Aleksandru Karađorđeviću, kralju Srbije, dr Ivo Jovićević nije birao riječi u obraćanju jugoslovenskom kralju. Optuživši ga da sjedi na jednom od najokrvavljenijih prijestola nemoralne Evrope, da je oteo krunu svom đedu, da je posijao mržnju između Srba i Crnogoraca, Jovićević piše i sljedeće: Ti moraš takođe vidjeti ona popaljena sela crnogorska i čuti lelek i vapaj one nevine djece, onih nevinih žena i staraca koje potukoše, izmrcvariše i obeščastiše Tvoji divlji potplaćeni panduri. Jovićević upozorava kralja Aleksandra da bi se njegov prijesto mogao lako prevrnuti, a ti ispod njega osvanuti kao kralj Aleksandar Obrenović. Jer Tebe Hrvati ne priznaju nikako, a Bosanci, Hercegovci, Dalmatinci, Crnogorci i Makedonci priznaju Te na silu, te da ne treba da na silu sjedi na prijestolu, već da izađe u susret narodu i abdicira.

Po rasturanju vojske većina je htjela za Rusiju a neki su planirali i upad u sovjetsku ambasadu

Biraj jedno od ovoga dvoje: raspad današnje Jugoslavije, za ljubav srbijansih hegemonista i pljačkaša, ili ostvarenje potpune Jugoslavije, slobode, blagostanja i napretka jugoslovenskih naroda, poručivao je Ivo Jovićević na kraju pisma. Radiću je poručivao da, umjesto programa nezavisne, katoličke Hrvatske, treba da radi na programu jugoslovenskih federativnih republika (Srbija, Hrvatska, Slovenija, Bosna i Hercegovina, Crna Gora, Makedonija i Bugarska), na tome da se svi stanovnici te države zovu Jugosloveni i da se služe ćirilicom i da krajnji cilj bude stvaranje slovenske federativne republike, u kojoj bi bilo ostvareno jedinstvo svih Slovena. U tom smislu pisao je i Cankovu. Poznato je iz drugih izvora da je odmah po rasturanju vojske u Italiji najveći dio Crnogoraca izrazio želju da se naseli u Rusiji i da je takve zahtjeve Italija odbacivala. Đuro Batrićević u knjizi o generalu Gvozdenoviću, bez poziva na izvore, navodi da je Jovićevićeva inicijativa bila u stvari na Gvozdenovićev nagovor i da su čak postojali planovi o upadu u sovjetsku ambasadu u Rimu i traženju azila, kao i da se 12 viših crnogorskih oficira, i pored svega, uspjelo prebaciti u Sovjetski Savez. Neki od njih, poput Ivana Bulatovića i izvjesnog Simonovića, postali su generali Crvene armije i učestvovali kao dobrovoljci u Španskom građanskom ratu 1936. godine. Jedan od onih koji se nije vratio u Crnu Goru bio je Marko Vučeraković. U maju 1923. godine stigao je u Albaniju, potom će preko Egipta stići u Belgiju, u kojoj će okončati život. Prethodno je bio u Draču, da bi u Valonu stigao 16.jula. Otuda je pokušao da uspostavi veze preko Ram Muslije, liferanta albanske vojske iz Skadra, s kojim je drugovao 1919. i 1920. i koji je slovio za dobrog prijatelja Sava Raspopovića, kako bi ga ovaj proveo do jugoslovensko - albanske granice. Vučeraković je poslao pisma tražeći da mu žena i sin dođu u Skadar, ali su ta pisma dopala u ruke jugoslovensih vlasti. Nešto ranije jugoslovenske vlasti imale su informacije iz Beča da će se u Valoni ili Draču održati Makedonsko-crnogorsko-arbanaški kongres sa učešćem boljševika, što se dovodilo u vezu sa dolaskom Marka Vučerakovića, koji je prethodno u Carigradu kod italijanskog poslanstva uzeo pasoš za Egipat, dok su Pero Vuković, Mašan Borozan i Dušan Vuković, prema istom izvoru, uzeli pasoše za Ameriku. Vučeraković je na kraju završio u Belgiji. Prema izvorima jugoslovenskog konzulata iz Skadra, marta 1924. godine iz Bugarske su u Valonu u Albaniji stigli: Pero Vuković, Bogdan Simović, Milo Leković, Stevan, Tomica i Petar Lekić, Niko Niković, Đuro i Miloš Simonović, Đokica Andrijević i Ilija Lubarda, sa mađarskim pasošima koje im je izdalo mađarsko poslanstvo u Sofiji i u kojima su bila mađarska imena. Odatle ih je albanska policija povela za Drač. Sumnjalo se da žele da se ubace u Crnu Goru i u tom smislu upozoravalo na opreznost. Tada je, prema istim izvorima, u Skadar pristigao i Ivan Bulatović, da bi u septembru 1924. godine došao Marko Raspopović sa jedanaest drugova, pokušavajući da se ubaci na područje Crne Gore. Ministarstvo unutrašnjih djela KSHS 19. septembra 1924. godine dostavilo je informaciju da se u Draču nalazi oko 60 crnogorskih emigranata koje potajno izdržavaju albanska i italijanska vlada. U Skadru je organizovan jedan Crnogorski komitet, pod vođstvom brigadira Marka Vučerakovića i Pera Vukovića, koji izdržava italijanski konzul i albanska vlada. Ovaj komitet stoji u vezi sa nekim nezadovoljnicima u Crnoj Gori i ima namjeru za mjesec dana sa 50 Crnogoraca preći na njenu teritoriju. U komitetu su se, pored Vučerakovića i Vukovića, nalazili: majori - Stevan i Tomica Lekić, Pero Bošković, Ilija Lubarda i Ilija Damjanović, kapetani - Bogdan Simonović, Petar Lekić i (Petar) Pekić; potporučnici - Vido Nikčević i Niko Nikolić, zastavnik Savo Bošković i maturant Maksim Martinović. Ilija Lubarda je imao zadatak da ubije velikog župana, dok se za Zeka Delibašića navodi da je učestvovao u napadu na generala Terzića, kada ga je natjerao da se svuče.

Postojanje dvije paralelne crnogorske vlade izazivalo je zabunu u diplomatskim krugovima

Pero Vuković je, 23. septembra 1924. godine, sa pet odmetnika dolazio do Rijeke Crnojevića, dok se dolazak Ivana Bulatovića, sada kao člana Bugarske komitske organizacije, u Skadar u septembru 1924. godine, odnosno u Kastrate, gdje su uzeli kuću pod zakup sa više od stotinu bandita, povezao sa širom akcijom duž jugoslovensko-bugarsko-albanske granice. U oktobru 1924. godine upali su u Crnu Goru iz Skadra, preko Kastrata i odatle jezerom do Vranjine - Andrija, Milovan i Pero Pejović, Đuro, Mitar i Ilija Krivokapić, dok su u okolini Skadra boravili: Marko Raspopović, Pero Vuković, Dušan Krivokapić, Petar Pekić, Bogdan Simović, Miko Vlahović i neki Đuro rodom iz Vasojevića, dok se Milo Lekić nalazio u Veudensu. Prema informacijama jugoslovenskog konzula iz Skadra, oni su očekivali dolazak Boža Krivokapića iz Beča, za koga tvrdi da je agent balkanskih federalista iz Beča, i vrlo često putuje od Beča preko Fijume za Tiranu i Skadar. Prema policijskim izvorima, krajem 1924. godine iz emigracije se vratio Petar Plamenac, emigrant koji se jako isticao propagandom za odcepljenje Crne Gore i zbog toga održavao izvjesne veze sa boljševicima, Bugarima i Italijanima. Plamenac je 30. decembra 1924. godine stigao u Zagreb, odakle je početkom 1925. namjeravao da krene za Crnu Goru. Postojanje dvije paralelne “vlade” dovodilo je do zabune i u krugovima međunarodne diplomatije, koja je još komunicirala sa crnogorskim emigrantima. Poslanik Švajcarske u Italiji Vagnier tražio je od crnogorskog generalnog konzula obavještenje o novom crnogorskom ministarstvu koje je imenovalo Njeno veličanstvo kraljica namjesnica, jer je od Plamenca dobijalo informaciju o drugačijem sastavu vlade. Istovremeno, podjela se desila u vrijeme kada su procrnogorski krugovi u Italiji spremali organizovanje ambiciozno zamišljenog Kongresa za Crnu Goru. Predsjednika organizacionog odbora, prof. Mareskotija, general Anto Gvozdenović obavještavao je da će crnogorsku vladu na Kongresu predstavljati Vladimir Popović, ministar na raspoloženju, koji je bio u Bolonji. Na Kongresu je bilo planirano da se razmatraju pitanja Crne Gore s pogledom na nepravdu koja je protiv nje učinjena, te na njeno pravo i međunarodne obaveze za njenu restauraciju. Inače, Gvozdenović je u instrukcijama V. Popoviću naglašavao sljedeće: Mi se borimo za restauraciju Crne Gore i najglavnija tačka naše borbe jeste: da postignemo da se Crnoj Gori dade slobodno i pošteno samoopredjeljenje; drugo: da nastojite da od svih naših prijatelja i komita, koji su za legalnu vladu, da oni osude pred italijanskom vladom i javnim mnjenjem postupak Plamenčev i da se njegovom skandaru što prije stavi kraj.
S druge, pak, strane, Plamenac je optuživao Gvozdenovićevu vladu da je svojim pristalicama izdavala jugoslovenske pasoše, da je stupila u pregovore sa Beogradom oko prodaje krunskih dobara za svotu od 200.000.000 dinara. U pristalice ove politike Plamenčevi sljedbenici su ubrajali: Jova M. Popovića, Pera Vučkovića, Pera Šoća, Mila Vujovića, Anta Gvozdenovića, Vladimira Zimonjića, Milisava Nikolića, Danila Radovića, Đura Ivovića, popa Iliju Kapu, Blagotu Martinovića, koji su sa knjazom Danilom i njegovim bratom Petrom radili na tome da dobiju bogate apanaže od Biograda, kako bi se ova dvojica mogli kockati po Parizu, Nici i Monte Karlu, dok bi ovi drugi dobili bogate penzije i stekli zasluge kod Beograda. Svemu tome Plamenac je odolijevao sve do momenta kada je Italija htjela pošto poto da nas uništi saglasno sporazumu kojega je imala sa Francuskom i Jugoslavijom . Pošto se povukao sa mjesta predsjednika vlade, počelo je navodno, primanje jugoslovenskih pasoša i pregovori sa jugoslovenskom vladom. Kraljica Milena je optuživana da je dala obećanje Biogradu ne samo da neće poslije smrti Vučinića imenovati nikakvu crnogorsku vladu u inostranstvu, nego da će kroz najkraće vrijeme poći i nastaniti se u Biogradu. Saglasno tome Pašić joj je spremao konake u Biogradu.

Plamenac je u optužio Nikoline sinove i Milenu da su izdali svetu stvar crnogorskog naroda

Pošto Plamenac nije mogao više da ćuti, uhvatio se u koštac ne samo sa Biogradom i Parizom, nego, kako sa zvaničnom Italijom i crnogorskim izdajnicima, tako posebno sa talijanskom dvorom i to usred Rima. Tim povodom Plamenac je izdao proglas u kojem je optuživao sinove kralja Nikole i njihovu majku da izdaju svetu stvar crnogorskog naroda; da je on kako u Crnoj Gori, tako i u inostranstvu stalno pokrivao i prao kako njihove prljavštine tako i njihovih kobnih savjetnika i agenata i to sve radi časti i spasa Crne Gore i same dinastije Petrovića... Što se tiče krunskih dobara rečeno je tom prilikom, da su to crnogorska državna dobra koja su data Vladaru Crne Gore samo na uživanje, kao takva se ne mogu ni zaduživati ni otuđiti - putem poklona ili putem prodaje. Osporavajući kraljici Mileni pravo na namjesništvo s pozivom na Ustav (čl. 28, 23, 1Cool, Plamenčevi sljedbenici tvrdili su da je ona samo ostala da bude jedna privatna svojta kralja Mihaila i da shodno Ustavu ne pripada Vladičanskom domu, te prema tome, ona nije mogla nikoga razriješiti niti postaviti, što je, pak, trebalo Plamencu da pribavi legalitet, jer je bio posljednji predsjednik vlade imenovan prema propisima Ustava od zakonitoga kralja, te je on i pored one njegove privatne ostavke ostao legalni šef vlade i dalje. Imenovanje “vlade” od strane kraljice Milene dvadeset i nekoliko dana pošto je Plamenac obrazovao vladu urađeno je po savjetu Biograda. Za Anta Gvozdenovića se tvrdilo da je ruski podajnik poznati kockar koji je cio svoj vijek proveo za kartaškim stolom, dok je Pero Vučković, kada je imenovan za ministra, već bio uzeo jugoslovenski pasoš za odlazak u Biograd. Njih su optuživali da su knjaza Petra poslali u Biograd, da ga Pašić vodi na sindžir, te da ga pokazuje stranim ministrima, da vide kako su Crnogorci političke kupljerajke, kako se predadoše za pare, a na prvo mjesto sama dinastija.
Osnivanje Stranke seljaka i radnika oko Crnogorskog glasnika od strane Mila Vujovića, Pera Vučkovića, Pera Šoća i Mira Martinovića među Crnogorcima u Americi, Plamenac i njegovi sljedbenici tumačili su kao kvalifikovano izdajstvo, koje ovi nitkovi preduzimaju protivu svoje rođene Otadžbine, jer postoji samo jedna stranka, a to je stranka crnogorskih patriota, na čelu koje stoji J.S. Plamenac. Toj stranci pripadaju svi oni koji sebe ubrajaju u Crnogorce. To je stranka čitavog crnogorskog naroda. To je stranka, koja se bori za vaspostavu Crne Gore. U SAD postoji Savez nezavisnih Crnogoraca, čiji je cilj pomaganje materijalno nuždenih Crnogoraca u inostranstvu, njegovanje političkog, intelektualnog i moralnog jedinstva među članovima, kao i vođenje akcija za državnu slobodu crnogorskog naroda. Sve drugo mimo ovoga, to je izdaja narodne stvari, tvrdili su Plamenčevi sljedbenici, koji nijesu štedjeli riječi uvrede na račun bivših ministara - Mila Vujovića, koga su optuživali da je u Valoni i Draču prodavao hranu namijenjenu crnogorskim borcima; Pera Šoća, da je pri razoružavanju crnogorske stvari u Italiji stajao u vezi sa francuskom legacijom. Njoj je sve dostavljao, a ova srbijanskom poslaniku u Rimu; Pera Vučkovića, da je, pored toga što je u godini 1917. u društvu sa Andrijom Radovićem, Danilom Gatalom i Jankom Spasojevićem obrazovao u Ženevi poznati Odbor za tobožnje ujedinjenje, odnosno odbor za uništenje Crne Gore i za njeno zarobljavanje u korist Srbije, čestitao Pašiću Krfsku deklaraciju i da je javno priznao da je primao pare od Pašića za izdaju Crne Gore, kao i da je, preko svojih rođaka Jovana i Stanka Vučkovića, agitovao u Gaeti na pobuni vojske. Pored bivših ministara, predmet kritike i ogovaranja bio je i Božo Krivokapić, sin Vuka Krivokapića, koji je takođe bio u Gaeti. Božu je navodno Milo Vujović omogućio bjekstvo iz Italije u Švajcarsku, odakle se vratio u Gaetu tek poslije Plamenčeve ostavke i otuda otišao u SAD. Ovu grupaciju su optuživali da su stavili sebi u zadatak, da šire neslogu među Crnogorcima u inostranstvu, da ih odvrate od svake misli koja bi išla u prilog mučeničke Crne Gore.

Beograd: Udovoljiće se Musolinijevom zahtjevu ako Italija uskrati boravak crnogorskim patriotima

Oni probaju za račun Biograda, da razore Savez nezavisnih Crnogoraca, kako će ih moći lakše uvesti u svoje sramno kolo i kao takve staviti ih pod barjak zločinačkog Biograda. Ko god misli časno, viteški i crnogorski taj će ostati vjeran Savezu nezavisnih Crnogoraca i jedinoj svetoj stranci - stranci od 21. decembra 1918. koja ostaje da bude znamenje crnogorskog vaskrsnuća. Opšti raskol među emigrantima, praćen uvredama i paranoičnim konstrukcijama, netrpeljivošću (ne)shvatljivom za bivše saborce, bio je logičan završnica političkog kraha njihove borbe. Svoju srdžbu usmjerili su jedni naspram drugih i izlivali je na stranicama listova po inostranstvu, međusobno se optužujući za sve i svašta.
Odgovarajući Radovanu i Veljku Krivokapiću, te Andriji S. Nikoliću na jedan napis objavljen u Crnogorskom glasniku od 15. decembra 1923. godine, koji je izlazio u Detroitu, komandir Dušan Vuković je na optužbe da je Plamenčev komandir napisao i sljedeće: Tobož hoćete, da me stim omalovažite. To je baš ono, s čim se ja i svi crnogorski borci i patriote dičimo i ponosimo, jer nijesmo komandiri Janka Vukotića, niti Andrije Radovića, niti Lazara Mijuškovića, niti Danila Gatala, niti Boža Petrovića, niti onih crnogorskih ministara, koji sramno svoju otadžbinu izdadoše i za pare je prodadoše. Ja sam proizveden za komandijera, pošto sam se pričestio na stotinu bojišta krvlju neprijatelja crnogorske slobode! Braneći Plamenca, Dušan Vuković je optuživao Mila Vujovića, Anta Gvozdenovića, Pera Vučkovića, Jovana Vukovića, Stanka Vučkovića, Pera Šoća, Krsta V. Martinovića, Boža Krivokapića, Mila Petrovića, Marka Z. Popovića, Iva Jovićevića i Vladimira Đ. Popovića da su radili na pobuni crnogorske vojske u Gaeti, jer je Beogradu i crnogorskim izrodima, crnogorska vojska zadavala najveći strah i brigu, jer je postojala mogućnost, da svakog časa jednim skokom upadne u Crnu Goru i da vatru, koja je tamo već gorjela, pretvori u jedan veliki požar, koji bi mogao da obuhvati, ne samo Crnu Goru i okolne zemlje, te tako već inače trošno zdanje Jugoslavije da do temelja sravni. Tvrdeći da navedeni nikada ne bi mogli pobuniti crnogorsku vojsku da im se nije zvanična Italija pridružila prema sporazumu učinjenom sa Beogradom i Parizom za uništenje crnogorske vojske, vlade i konzulata na zemljištu Italije, Dušan Vuković ih optužuje da su se priključili tome paklenome poslu i stavili se na raspoloženje Beogradu, Đolitiju i grofu Sforzi radi uništenja crnogorske vojske. Kao glavnog organizatora u pobudni vojske Vuković je označavao Danila Petrovića. On je međutim podsticao oficijere i vojnike na pobunu, jer je htio čas prije, da dođe do para iz Beograda, a vojska i Plamenac su bili prepreka njemu i njegovom bratu, jer su vojska i Plamenac predstavljali borbu. Ove sve kobne i zločinačke intrige sprovođao je Danilo, dokle je bio u San Remo, preko svog brata Petra, a ovaj preko komandijera Đura Ivovića, Danila Radovića i još nekih drugih niskih duša.
Vuković je optuživao knjaza Petra da je otišao javno u izdaju i položio zakletvu Karađorđevićima, tuđemu kralju, ma da nije, kao đeneral, razriješen zakletve vjernosti prema Nj.V. Kralju Mihailu I i Crnoj Gori! Pi izrodi! Pi izdajnici, nitkovi i tuđinci plaćenici! Objašnjavajući razloge zbog kojih je Plamenac sa drugima odmah po dolasku Musolinija na vlast morao napustiti Italiju, Dušan Vuković je navodio: Vlada Musolinijeva tražila je od Beograda, da joj popušti u pitanjima škola i drugim pitanjima. Pregovori su se vodili u Abaciji. Beograd je napošljetku izjavio, da će popustiti, ako Musolinijeva vlada onemogući dalji boravak Plamenca i crnogorskih patriota na zemljištu Italije. Beogradska vlada je govorila: dok god Plemenac bude u Italiji, da su svi uzaludni napori da se između Beograda i Rima postave dobri odnosi. Napošljetku poslije čitavog mjeseca kolebanja Musolini je dao pristanak i pozvao Plamenca da napusti Italiju sa svima crnogorskim patriotima, čiju je listu Beograd podnio... I kad je Plamenac krenuo za Ameriku, Srbija je sve moguće preduzela, da mu kako god osujeti ulazak.

Sliku masakriranih crnogorskih boraca za slobodu objavio je 1924. “Beogradski ilustrovani list”

Plamenac je iz Italije stigao u Njujork. Odnosno, prema Jožefu Bajzi, nakon smrti kraljice Milene italijanska vlada je istjerala Plamenca iz Rima, a Gvozdenovićeva vlada je prestala da funkcioniše. Plamenac je održavao veze sa dijelom crnogorske emigracije i pojedincima iz inostranstva koji su podržavali njegov rad. I dalje su mu se obraćali pojedinci, smatrajući ga legitimnim predstavnikom i nosiocem borbe za Crnu Goru. Grof Duse Luj de Šermon, predsjednik Academie du progres, osnovane 1889. godine, odnosno predsjednik Opšteg udruženja odlikovanih za opunomoćenog počasnog ministra za Francusku, kako bi pomogao u odbrani velike stvari Crne Gore. Navodeći da u Francuskoj 99 odsto ljudi vjeruje da se Crna Gora prisajedinila Srbiji slobodno, Šermon je predlagao osnivanje Udruženja odlikovanih i prijatelja Crne Gore. Ne raspolažemo dokumentima o tome da li je ova inicijativa zaživjela, ali sudeći po broju odlikovanih sigurno je da bi takvo udruženje bilo brojno. Sporovi među crnogorskom emigracijom u Americi bili su naročito intenzivni sredinom dvadesetih godina, kada se veliki dio emigracije iz Italije preselio na američki kontinent. Savez nezavisnih Crnogoraca je, posredstvom svog zvaničnog glasila Amerikanski Glas Crnogoraca, odbacivao optužbe da je pod uticajem Jovana Plamenca. Takođe je odbacivao mogućnost da u bilo kojoj varijanti prizna vladu Mila Vujovića i Mira Mitrovića, koja je bila formirana u dijelu crnogorske emigracije. Optužujući ih da su došli sa tovarima laži i intriga iz Rima sa kojima su ... pomutili i zavadili Crnogorce u Americi, te su se danas razdvojili u dva tabora, Savez nezavisnih Crnogoraca tvrdio je da ne čini razlike među članovima jedne i druge stranke, pošto znamo da smo svi iskreni sinovi i patrioti Crne Gore i za pogažena prava njenog naroda, i najavljivao konferenciju na kojoj će se svi iskupiti na jednom mjestu, istrijebiti gubu iz torine i složno, dogovorno i bratski povesti istrajnu borbu za našu majku otadžbinu i naš nesrećni narod crnogorski... I predsjednik Saveza nezavisnih Crnogoraca Vaso Đ. Kovačević početkom 1924. godine pozivao je na slogu i saradnju. Tvrdio je da su vrata kuće Saveza nezavisnih Crnogoraca otvorena svakom bratu Crnogorcu i iskrenom sinu Crne Gore i zaključivao: sramno je i nečasno kako za jednu stranu tako i za drugu, da jedan drugog gađamo glibom nebratstva, i sa ovakvim djelima zadovoljavati svog neprijatelja.
Sudeći po izvorima, može se zaključiti da je djelatnost crnogorske emigracije počev od 1923. godine bila u Evropi jedva primjetna. Ona se svodila tek na sporadična javljanja, najčešće povodom interpretacije nedavnih događanja ili pokušaja da ona dobiju naučnu interpretaciju. Tako, na primjer, povodom XIII izdanja Enciklopedije Britanika i testa Sitona-Votsona reagovao je Aleksandar Divajn, osporavajući da navodi u tekstu odgovaraju istini. Redakcija mu je odgovorila da je Siton-Votson istoričar i nesumnjivi znalac južnoslovenskog pitanja, tako da Divajnu nije ništa drugo ostalo već da od crnogorskih emigranata, rasutih na sve strane, traži dodatne materijale radi osnaživanja sopstvene argumentacije. Ovo je bio i simbolični početak prenosa političkih sporenja u knjige, čime će biti otvorena nova stranica u istorijatu crnogorskog pitanja. Istina, u engleskom parlamentu se još uvijek sporadično raspravljalo povodom Crne Gore. Kada je Beogradski ilustrovani list početkom 1924. godine objavio sliku masakriranih komita iz grupe Sava Raspopovića i tu sliku prenio engleski Daily Grophic, poslanik Morel je u Donjem domu engleskog parlamenta postavio pitanje o ucjenjivanju i ubijanju boraca za nezavisnost i ujedno zatražio da se publikuje Salisov izvještaj. Odgovoreno mu je da je izvještaj zastario, a u engleskoj štampi su se ubrzo mogli pročitati navodi da se radi o običnim odmetnicima koje je ubio sam crnogorski narod. Inače, pomenuta slika će uskoro biti objavljena i na brojnim plakatima raznih komiteta za nezavisnost Crne Gore.

Milo Petrović: Približava se dan kad će Crnogorci biti oslobođeni od sramnoga jarma Karađorđevića

Komitet za crnogorsku nezavisnost na čijem je čelu je bio Luiđi Kriskvolo tim povodom je objavio proglas, pošto je prethodno Aleksandar Divajn dostavio sliku ubijenih komita. Istovremeno je u Donjem domu, 6. maja 1925. godine, poslanik Konvorti ponovo postavio pitanje o Crnoj Gori, da bi mu ministar Ostin Čemberlen odgovorio kako, prema izvještajima engleskog vicekonzula, tamo vladaju normalne prilike, dok je poslanik D.Kirkvud (Kirkwood) u Donjem domu, 20. jula 1925, pitao: koja je to od velikih sila potpisala protokol o aneksiji Crne Gore i zašto tamo nije bilo pravog plebiscita? I njemu je odgovorio Čemberlen: nije bilo nikakvog ugovora, niti plebiscita, ali su izbori iz 1920. bili dovoljni da riješe stvar. Sam Siton-Vatson je u predavanjima o Jugoslaviji iz 1927. godine isticao da, pored hrvatskog i makedonskog, postoji i crnogorsko pitanje, isto ono čije je postojanje osporavao 1920. godine. Malobrojni crnogorski emigranti po Evropi javljali su se sporadično predavanjima ili izjavama. Irski komitet za Crnu Goru, osnovan u Dablinu 1924.godine, nastavio je propagandu u korist crnogorske nezavi-snosti objavljivanjem raznih tekstova i organizovanjem predavanja i tribina. Tako je Jovo Čubranović član Crnogorske narodne odbrane, na predavanjima u Dablinu 1925. godine, tražio da se evakuišu srpske trupe iz Crne Gore. U isto vrijeme (1924) Aleksandar Divajn je objavio zapaženu brošuru Nacija koja umire (The martyred nation), dok se u britanskom parlamentu još uvijek mogla čuti rasprava o crnogorskom pitanju. U časopisu Foreign Affaires, odnosno mjesečnoj reviji koju je osnovao Morel, objavljivani su članci u korist Crne Gore. Član biroa za zaštitu prava naroda, koji je djelovao pri Društvu naroda u Ženevi, i član međunarodnog procrnogorskog komiteta Rene Klaparede objavio je (1924) u reviji Paix par le Droit članak Klevetnička kampanja protiv Crne Gore (La campagna de colomnies contre le Montenegro), sve sa ciljem da ovaj organ zainteresuje za sudbinu Crne Gore. To je već bilo vrijeme kada se crnogorsko pitanje smatralo riješenim i kada su i posljednji emigranti razmišljali o priznavanju novostvorenog stanja. Tako je, na primjer, Janko Brajović, vajar iz Bjelopavlića, koji je živio u Londonu i bio poznat kao autor jedne knjige političko-programskog karaktera, objavljene 1919. godine, jugoslovenskom poslanstvu u Londonu 1927. godine saopštavao da je nekada bio separatista, ali da uviđa da to u sadašnjim prilikama znači služiti neprijatelju Jugoslavije. Drugi su, pak, poput Mila Petrovića, nastavljali svoje aktivnosti u prilog obnove Crne Gore. Ovaj potomak dinastije objavljivao je knjige i štampao proglase u tom smislu. Povodom Nove godine i Božića 1931. godine u Ženevi je štampao proglas “Crnogorci” na srpskom i engleskom jeziku, u kojem navodi da se nada da će Crnoj Gori biti povraćena kruna koja je Crnoj Gori opljačkana i da se približava dan kada ćete - zadahnuti uspomenom naših predaka, - biti oslobođeni sramnoga jarma Karađorđevića. Svijet će ponovo priznati da Crna Gora pripada Crnogorcima, a nijednome drugome narodu. Pošto su preostali članovi dinastije Petrović naravnjali sa srpskijem zavojevačem i odrekli se svoga zakonitog nasljeđa, Milo Petrović je tvrdio da on jedini ostaje da vas ovedem, jer se za 13 godina izgnanstva kao predstavnik starije grane Petrović-Njegoša i lojalni nasljednik slavnih crnogorskih tradicija nikada nije pokolebao. Predstavljajući se kao Prince Milo of Montenegro u zapadnoj štampi istupao je veoma oštro izjavama protiv jugoslovenske države, evropske diplomatije, a u prilog obnove Crne Gore.
Centar crnogorskog pokreta iz Evrope prenio se u Ameriku. Poslije protjerivanja i odlaska ključnih ličnosti emigracije, Detroit je postao sjedište crnogorskog pokreta. Okupljena oko Crnogorskog glasnika i bivšeg ministra Mila Vujovića (stigao u Ameriku 1923. godine), koji je počeo osnivati udruženja za odbranu slobode Crne Gore, crnogorska emigracija imala je ekspozituru u Parizu, dok su crnogorski komiteti djelovai u raznim gradovima Amerike, u Engleskoj, Španiji i Belgiji.

Ugledne ličnosti koje je okupio Kriskvolo borile su se bez ikakvog interesa za pravo Crne Gore

U akcijama je prednjačio Italijanski komitet za nezavisnost Crne Gore, sa sjedištem u Bolonji, na čijem čelu je bio univerzitetski profesor Antonio Baldači, kao i Udruženje za odbranu slobode Crne Gore, osnovano u julu 1924. godine u Bergamu (Italija). Istovremeno su podjele, sukobi i trvenja u crnogorskoj emigraciji motivisali prijatelje Crne Gore širom svijeta da pokušaju pokrenuti crnogorsko pitanje bez Crnogoraca. Luiđi Kriskvolo, bivši crnogorski konzul u Njujorku, početkom 1924. godine, osnovao je Međunarodni komitet za crnogorsku nezavisnost ili Komitet dvanaestorice, u koji su ušli najagilniji predsjednici komiteta iz raznih evropskih država, poznati naučnici, publicisti i filantropi, kao Aleksandar Divajn, Vitni Voren, Lord Sydenham, Ronald Meknil, general Barnam, Mario Borbikoni, Sven Hedin, Kurt Hasert, Antonio Baldači, Rene Klapared i drugi. Optužujući kao glavne krivce za neuspjeh u Versaju crnogorske vođe, njihove podjele, zavist i ljubomoru, u proglasu od 27. januara 1924. godine, se pored ostalog, navodi: Različiti službenici prethodnih vlada koji tvrde da zastupaju Crnu Goru počinili su mnoge zloupotrebe. Oni su podstakli prikupljanje sredstava za pomoć Crnoj Gori i neki kažu da ta sredstva nikada nijesu ni stigla u Crnu Goru. Neki Crnogorci i simpatizeri koji je trebalo da dobiju zakonito zaposlenje više vole da zarađuju na ovom crnogorskom cilju u različitim zemljama, a uspjeli su da ga diskredituju. Svaki potez koji čine diskredituje desetine ili više uvaženih ljudi koji su posvetili svoje vrijeme i novac pokretu. Misleći prije svega na Plamenca i njegove akcije po dolasku u SAD oko raspisivanja nacionalnog zajma, ali ne manje i na Gvozdenovićeve pristalice, Luiđi Kriskvolo, sponzor, osnivač i pokretač ovih inicijativa, oko kojih je okupio tada vrlo ugledne ličnosti, koje su se bez ikakvog materijalnog ili drugog interesa borili za Crnu Goru i njeno pravo, a uvjereni da Crnoj Gori nije pruženo pravo na plebiscit, odlučili su da se obrate Ligi naroda, o čemu je nešto već naprijed kazano.
Pod uticajem stalnih apela i protesta raznih međunarodnih komiteta i crnogoske emigracije, napisa u štampi i objavljenih slika, za položaj osuđenika u Crnoj Gori, tokom 1924. godine zainteresovao se Međunarodni crveni krst, sa sjedištem u Ženevi. Pitanje stanja zatvorenika u Crnoj Gori, njihovog broja, položaja žena i djece pokrenuo je bivši šef kanadske misije za pomoć Crnoj Gori, general Burnam. On se 1923. godine obratio Međunarodnom komitetu Crvenog krsta u Ženevi opširnim pismom, sa zahtjevom da se preispita stanje u zatvorima u Crnoj Gori. Međunarodni crveni krst sa sjedištem u Ženevi tražio je od Jugoslovenskog crvenog krsta da podnese izvještaj o stanju zatvora u Crnoj Gori, reagujući na apele ostataka crnogorske emigracije i njenih prijatelja po svijetu. Glavni odbor Jugoslovenskog crvenog krsta zadužio je 31. jula 1924. godine mitropolita Gavrila Dožića, predsjednika Odbora Crvenog krsta Zetske oblasti, i dr Nika Martinovića, člana toga odbora, da obiđu crnogorske zatvore i podnesu izvještaj koji bi bio proslijeđen Komitetu Crvenog krsta u Ženevi. Dožić i Martinović su pregledali zatvore u Nikšiću, Podgorici i Cetinju, dok je iz Pljevalja, Berana i Andrijevice dobijen izvještaj o pregledu koji su izvršili predsjednici mjesnih odbora Crvenog krsta. U Kolašinu je taj posao obavio sveštenik Jagoš Simonović, opunomoćenik Oblasnog odbora Crvenog krsta, a u Baru okružni školski nadzornik A. Jovanović. Prema tako sačinjenom izvještaju, u Nikšiću se nalazio policijski pritvor i sudski zatvor. U pritvoru su zatvorenici spavali na golom patosu i tri jedina pritvorenika hranila su se o svom trošku. U sudskom zatvoru se nalazilo 40 apsenika oba pola, koji su živjeli u veoma lošim uslovima. Apsenici su iznureni i u bijednom stanju. Dvojica su okovani gvožđem, skoro su goli i zdravstveno ruinirani, stoji u izvještaju. U Podgorici je postojao politički zatvor, u kojem je bilo pet pritvorenika, čije je stanje slično stanju političkih pritvorenika u Nikšiću.

Komandant žandarmerije sa Cetinja 1924. javlja da su u zatvoru 42 odmetnika i njihova 22 jataka

U Sudskom zatvoru nalazilo se 30 apsenika, dok se u Centralnom kaznenom zatvoru Jusovača, nalazilo 200 osuđenika. Na Cetinju su u policijskom zatvoru bila tri pritvorenika, dok se u sudskom zatvoru nalazilo do 100 apsenika. Među ovima nalaze se i predani odmetnici i njihove vođe. U Pljevljima je bilo u pritvoru 5, a u policijskom zatvoru 3 zatvorenika; u Beranama u policijskom pritvoru 3, a u zatvoru 11; u Andrijevici 17 sudskih zatvorenika (četiri žene); u Kolašinu je u istražnom zatvoru bilo 21 lice (tri žene, dok se za Bar, koji je imao policijski pritvor i sudski zatvor, ne navodi broj zatvorenika, kao ni u Danilovgradu, gdje nije izvršen pregled, jer nije bilo nikog od činovništva sreskog poglavarstva kada je komisija naišla. Opšti nalaz je govorio o veoma lošem stanju zatvora, lošoj ishrani i nedostatku zdravstvene njege. Iz izvještaja se zapaža da se broj zatvorenika navodio uglavnom zaokruženim ciframa što je pouzdan indikator da se bez rizika teško može odrediti tačan broj zatvorenika, i da se sa zatvorenicima postupa uglavnom dobro, što je opet bilo nesaglasno ocjeni o jadnom i bijednom stanju u kojem su se zatvorenici nalazili. Izvještaj je bio prezentiran Međunarodnom crvenom krstu 4. septembra 1924. godine. Međunarodni crveni krst nije bio zadovoljan njime, Jugoslovenski izvori su tu činjenicu pripisivali agitaciji Jovana Plamenca, Vladimira Popovića, italijanskom komitetu za nezavisnost Crne Gore, Englesko-crnogorskom komitetu, na čelu sa Aleksandrom Divajnom i Bijelom krstu Kanade, na čelu sa brigadnim generalom Barnemom. Tim povodom ministar pravde objašnjavao je ministru inostranih djela da je stanje u crnogorskim zatvorima naslijeđeno još od ujedinjenja, i da je nedostatak finansijskih sredstava onemogućio da se bilo što uradi na popravci navedenog stanja. Što se tiče pretrpanosti u zatvoru u Podgorici, odgovoreno je da se zatvorenici prebacuju u druge zatvore, u kojima ima više prostora, kao što je to urađeno prije izvjesnog vremena kada je iz Podgoričkog zavoda prešlo oko 150 osuđenika u Zenički zavod, što će se činiti i ubuduće. Iz cetinjskog zatvora je pokušano bjekstvo 21. oktobra 1924. godine, što je bio i povod dostavljanja obimnog izvještaja komandanta cetinjske žandarmerije ministru unutrašnjih djela Božidaru Maksimoviću, koji je ovaj dostavio ministru pravde Edu Lukiniću. U izvještaju se navodi da su zatvorenici pokušali bjekstvo kopajući rupe u zidu, te da se u sudskom pritvoru na Cetinju nalazi 42 oglašena odmetnika, koji su se u toku ove godine predali, a dijelom pohvatani od strane žandarmerije. Sem toga u istom pritvoru se nalaze 22 jataka, 10 osuđenika zločinaca i 18 zločinaca koji čekaju presudu, tj. ukupno 92 lica. Oglašeni odmetnici bili su oni za čije je hvatanje ili ubistvo bila raspisana novčana nagrada. Pošto je zatvor bio veoma slab, sa nezadovoljavajućim bezbjednosnim uslovima, u izvještaju komandanta žandarmerije navodi se da je nekoliko puta povodom toga razgovarao sa predsjednikom Okružnog suda i predočavao mu eventualne posljedice koje mogu nastati ako se sa protivnicima bude i dalje ovako postupalo, ali da mu je predsjednik suda predočio jedan pravilnik iz zakona biv. Kralj. Crne Gore, po kome svi pritvorenici imaju pravo da uživaju sve beneficije, koje su im ovim pravilnikom dozvoljene, te on predlaže, zato što nema izgleda da bi se pretres protivu odmetnika završio ni u roku od godinu dana, da se zatvorenici prebace u Zenicu. Pošto su jugoslovenske vlasti odbile zvaničan zahtjev Međunarodnog crvenog krsta za posjetu zatvorenicima u Crnoj Gori, obrazlažući odluku time da ne žele da pomažu jednu tendencioznu kampanju uperenu protiv naše države, dozvolile su privatnu posjetu bilo kog člana Međunarodnog crvenog krsta. U aprilu 1925. godine ministra inostranih djela KSHS posjetio je Lisjen Kramer i zatražio preporuku vlasti kako bi mu se omogućilo da, kao privatno lice, pregleda zatvore u Crnoj Gori. U aprilu 1925. Lisjen Kramer je obišao zatvore na Cetinju i Podgorici i sačinio memorandum 14. maja 1925. godine, koji je uputio na adresu ministra inostranih djela KSHS Ninčića. Kramer navodi da opšte stanje zatvora ne odgovara modernim standardima.

Predstavnik Crvenog krsta je 1925. u zatvorima na Cetinju i Podgorici nalazio djecu od 12 godina

Zatvori ne ispunjavaju uslove higijene, prostora, ishrane i ljekarske njege. Nedopustivo je da se djeca uzrasta 12 - 15 godina nalaze zatvorena po više mjeseci sa odraslima, da izvjesni prostori, poput onog na Cetinju, nemaju poda, da su zatvorenici lišeni postelje i da laže na asfaltu. Pritvorenici su izjavljivali da se sa njima čovječno postupa, ali su se žalili na nedopustivo dugo trajanje istražnog pritvora. Na Cetinju vidjeli smo jednog pritvorenika bolesnog, koji je zatvoren od prije pet godina.
Jugoslovenske vlasti su bile zadovoljne izvještajem Kramera, koji se nije mnogo razlikovao od onog koji su sačinili mitropolit Dožić i dr N. Martinović. Prvi novinski izvještaji o zatvorenicima u Crnoj Gori u režimskoj štampi objavljeni su u Politici 1926. godine. Ćelija u kojoj je boravio Radojica Nikčević opisana je kao vrlo lepa mala soba, za koju bi se u Beogradu platilo svakako šest stotina dinara, okrečena je i u njoj je besprijekoran red. Od namještaja ima jedan drveni sto, na kome se nalaze knjige, male alatke za drvorez, jedno ogledalo i vaza sa cvijećem. Čitajući ove opise, tadašnji čitalac mogao bi poželjeti da malo uživa u tom “raju”. Takvo “zadovoljstvo” imali su Vuko Bogićević Radović, Pavle Đukanov Vukićević, Radojica Krstov Nikčević, Nikola Neđeljkov Vojinović, Ilija Milisavljev Ađanin, osuđeni na vječitu robiju, Marko N. Nikolić, osuđen na 20 godina robije, Ivo Gr. Nikčević (na 18 godina), Blagoje N. Radojičić (na 15), Stevo P. Poček (na 13 godine i 8 mjeseci), Radisav K. Obradović (na 12), Boško S. Abramović (na 12), Gavro Ađanin (na 10), Špiro G. Vujović (na 10), Živko Đ. Vukićević (na 10) i Stanko R. Ivanović-Sabak, osuđen na 4 godine zatvora za uvredu veličanstva. Zbog nedostatka dokaza oslobođeni su: Đorđije V. Kustudić, Vasilije M. Mićković, Đorđije R. Radojičić, Radosav N. Stojović, Damjan S. Adžić, Obren J. Rajić, Ljubo A. Abramović i Maksim Miljanić. Presude ovoj grupi izrečene su 8. decembra 1926. godine. Prema podacima iz komunističkih izvora, početkom 1928. godine u zatvorima u Podgorici, Mitrovici i Zenici ležalo je oko 120 crnogorskih komita. Njihove porodice i oni propadoše, javljao je T. Todorović Politbirou CK KPJ.
Odmah poslije izricanja presuda, pojedinci, poput Novice Radovića (1890 - 1945), doktora matematičko-tehničkih nauka sa napuljskog univerziteta i člana Međunarodne akademije, koji je sedam mjeseci držan u pritvoru i kojem sud u Kolašinu nije dao da se brani na suđenju, a koji je, prema sopstvenom iskazu, bio kriv samo zato što je sestrić kralja Nikole, pisali su kralju Aleksandru i tražili pomilovanje. Novica Radović, je povjerovavši aktu o amnestiji, došao iz Italije u Beograd 1925. godine, da bi otuda bio sproveden u Kolašin, gdje mu je sa pedesetoricom odmetnika, među kojima su bili i njegova braća Miloš, Radovan i Dragutin, suđeno zbog ustanka u Rovcima 1920. godine. Prvo je bio oslobođen, a potom osuđen na 20 godina robije. U Zenici je odrobijao devet godina. Tokom 1931. godine Crnom Gorom je kružila Narodna molba, na koju su se potpisivali g-rađani Crne Gore, moleći kralja Aleksandra da pomiluje zatvorenike iz nej-unačkog doba davši slobodu krivcima ... koji danas izdržavaju kaznu po raznim kaznionima - najviše u Zenici. Jedino ruka koja može ubrisati suze jest ruka našeg Gospodara, pa u želji da i ovom prilikom ruka narodnog Vladara posije radost u naše krševe, mi se ovom molbom obraćamo Uzvišenom Prestolu.
Uz ovu molbu, koju su potpisivali građani Crne Gore, išao je i spisak sa imenima 61 osuđenika koji su se nalazili u zatvoru u Zenici za koje je traženo pomilovanje.
Svima sa spiska kazna je bila umanjena za 1/6, a nekima i za 1/4 ukazom o pomilovanju od 10. VIII 1929. godine. Prema spiskovima koje je, po sjećanju, maja 1926. godine pravio Milo M. Lekić, od crnogorskih oficira koji su bili u emigraciji, u inostranstvu su još uvijek bili: Marko Vučeraković, Milan Kraljević, Krsto Popović, Luka Đurković, Mašan Borozan, Petar Pekić, Labud Baltić, Mitar Lekić, Krcun Kusovac, Šunjo Vukmanović, Živko Nikčević, Marko Matanović i Dušan Krivokapić. Koliko nam je poznato, najveći dio njih se nikada nije vratio u Crnu Goru. Drugi su, pak, poput Steva Vučinića (umro 1923), Joka Dabanovića (1925), Ilije Bećira (1925) i Laza Lekića (1925), okončali svoje živote u Crnoj Gori.