Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Vlado Mićunović
KRVAVA MISIJA MILANA KALABIĆA U CRNOJ GORI



Ovo je istinita priča o jednoj od brojnih tragičnih dogodovština, nastalih u surovo i zlo vrijeme, poslije neustavnog prisajedinjenja Crne Gore Srbiji, 1918. godine. Tekst prenosimo iz autorove knjige reportaža “Tragovi vremena”, štampane u Novom Sadu 1990. godine

 

Impozantna figura izuzetno hrabrog čovjeka

 

Žandarmerijski oficir Milan Kalabić, otac ozloglašenog četničkog komandanta Nikole Kalabića, rano je ogrezao u krv. Na žalost, mnoga njegova nedjela iz političkih i drugih razloga sahranjena su zajedno sa – žrtvama.
Njegov dolazak iz Srbije u Crnu Goru vezan je za zlo vrijeme političkih sukoba i previranja nastalih u godinama poslije ujedinjenja 1918. u Crnoj Gori stvorena su tada dva velika politička tabora: jedan je bio za ujedinjenje, a drugi za samostalnu Crnu Goru i povratak neustavno svrgnute dinastije Petrović Njegoš.
Kralj Nikola i bivša crnogorska vlada nalazili su se tada u Parizu, ali je u zemlji ostalo mnogo više njihovih pristalica, koje se otvoreno konfrontiraju s novom državnom vlašću.
Na dan ujedinjenja, 21. decembra 1918. nezadovoljnici u Crnoj Gori dižu jednu vrstu ustanka, da bi poslije nekoliko dana pokušali da uđu u Cetinje. Tamo su ih, međutim, dočekali plotuni. Prolivena je krv. Jaz između dva protivnička tabora postaje sve dublji, mržnja sve snažnija. Narednih godina izgubiće živote stotine najboljih sinova Crne Gore, bilo da su pripadali jednoj ili drugoj strani. Progoni, zatvaranja, ubijanja sve više uzimaju maha.
Poslije neuspjelog naleta na Cetinje, vođstvo pobunjenika protiv nove vlasti, na čelu s bivšim crnogorskim ministrom Jovanom Plamencom, odlazi u Italiju. Ostali nezadovoljlnici bježe u šume, u komite, odakle će često praviti silne zulume i predstavljati ''trn u oku'' novoj, ujedinjenoj državi.
Da bi se na neki način suprotstavilo komitama, prvi put u Crnoj Gori pojavila se žandarmerija. Formirane su i kontrakomitske organizacije čije su pripadnike nazivali još i ''državnim hajducima''. Često su organizovane prave hajke na komite koji su gonjeni po šumama, kao divlje zvijeri. Ali, oni nijesu ostajali dužni. Najtežu cijenu stranačkim borbama plaćali su popaljenim domovima, krvlju djece i žena vrlo često i oni koji nijesu bili pristaše ni jednih ni drugih.

SPECIJALNA OVLAŠĆENJA

To i takvo vrijeme bilo je bogomdano za Milana Kalabića iz Podnovlja, Srez Derventski. Ondašnje centralne žandarmerijske vlasti uputile su ga u Crnu Goru, prvo u Pljevlja, sa specijalnim ovlašćenjima da tamo u krvi ''sredi stanje'', a zatim je premješten u Nikšić, na položaj komandira žandarmerijske čete.
U nikšićkom kraju bilo je više odmetnika nego u bilo kojem drugom okrugu Crne Gore. Kad je 1923. godine ovamo stigao Kalabić, komite su se već masovno predavale regularnim vlastima. Zato, može se s pravom reći, njegovi zločini umjesto da koriste ujedinjenoj Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca – nanosili su joj samo štetu. Uplašeni odmetnici shvatili su da im je bolje da umru s puškom u ruci nego da ih žandarmi zakolju, ili zadave u mračnim zatvorskim podrumima. Odlagali su zato predaju i – krvoproliće je nastavljeno.
Koliko su žandarmi ponekad pretjerivali u divljanju najbolje ilustruje grozni masakr porodice mladog odmetnika Petra Zvicera iz Cuca. Taj jezivi događaj i danas diže kosu na glavi. Kad je Petar, plašeći se za sopstveni život, utekao ispred žandarmerijske patrole, žandarmi su smislili strašnu osvetu. U gluvo doba noći u kuću odbjeglog odmetnika upada veća grupa žandarma. Oštrim dugačkim noževima poklali su cijelu Petrovu porodicu.
U ogromnoj lokvi krvi ležali su Petrova šezdesetogodišnja majka, dvadeset trogodišnja supruga, dvadesetogodišnja sestra i četrnaestogodišnji brat. Zlikovci su ostavili u životu samo Petrovu stogodišnju babu Đurđu: da ispred kuće gleda kako u velikim plamenim jezicima što se sa zapaljenog rodnog doma dizahu visoko prema nebu, gore njeni najdraži...
Major Šćepan Mijušković predstavlja impozantnu figuru izuzetno hrabrog čovjeka i prirodno obdarenog vojskovođe oslobodilačkih ratova stare Crne Gore. Stasao je u teškim ratnim vremenima, pa je gotovo čitavog života drugovao s puškom i jataganom. Potiče iz kuće poznatog crnogorskog oficira Milutina Mijuškovića, koji pogibe u borbi s Turcima kraj Gacka.
Šćepan je završio prve crnogorske vojne škole na Cetinju da bi već 1912. godine, u borbama na Skadru, komandovao Pješivačkim bataljonom. Odlikovao se izuzetnom odlučnošću i ponosom.

HEROJ S TARABOŠA I BREGALNICE

Tek što bi se podigao dim sa jednog ratišta, valjalo je ići na drugo. Za junačko držanje u borbama na Luarzi i Tarabošu pohvalila ga je vojna komanda i lično gospodar. Iz ovog pohoda vratiće se kući s visokim odlikovanjem i – teškim ranama.
Poslije pobjede na Luarzi Pješivački bataljon, na čijem se čelu s isukanim mačem nalazio Šćepan Mijušković, potpomagan mitraljeskim i artiljerijskim oruđima srpske vojske, nastavlja munjevito da nastupa prema gradu Lješu. U strahovitom jurišu Pješivci zauzimaju zloglasnu tvrđavu. U znak predaje Lješa komandant prilazi i pruža Šćepanu ključeve tvrđave, sopstvenu sablju i uzdu divnog konja koga će major jahati u kasnijim bojevima, sve do kraja života. Takođe mu je predao i dvije teške kese pune zlatnog i srebrnog novca. Sav ovaj dragocjeni plijen (razume se, osim sablje i konja) Mijušković uz pratnju svojih najvjernijih ljudi, preko vojnog ministra Mitra Martinovića, šalje na Cetinje.
- Znao sam da ćeš biti veliki junak, ali nijesam pretpostavio da ćeš onako vješto komandovati bataljonom. Zašto, boga ti, onaj novac ne podijeli svojem bataljonu? – pitao ga je po završetku rata kralj Nikola, koji bješe poručio da Šćepan dođe kod njega na Cetinje.
- Lako je, gospodaru, komandovati mojim bataljonom, jer sve su to hrabri ratnici! – odgovori Šćepan. Poslije kratke pauze nastavi: - A što me pitaš, gospodaru, za onaj novac – smatrao sam da ne pripada nama, već državi: zato sam ga uputio na Cetinje.
U srpsko-bugarskom ratu 1913. godine Šćepan je komandovao Čevsko-bjeličko-pješivačkim bataljonom. U jurišu kod Preseke njegov kombinovani bataljon zarobio je oko 600 stotina neprijateljskih vojnika. Otprilike na svakog vojnika u bataljonu došao je po jedan zarobljenik! Ali, najteže je tek predstojalo. Kao kakva kobna prepreka, ispred već izmorenih ratnika bijaše se ispriječila krvava Bregalnica. Bugari su nadirali sve snažnije, a nekim četama Šćepanovog bataljona ponestalo je municije. Borce je zbog toga počela da hvata panika i obraćali su se majoru pitajući šta da rade.
- Braćo, nema odstupanja: dočekajte ih bajonetima! – odgovorio je Šćepan.
- Mnogi nemamo ni bajonete, propali su pod Skadrom i na drugim bojištima – dobaci neki ratnik.
- Onda, junaci moji, udrite kundacima...!
...Za hrabro držanje tom prilikom kralj Srbije uputi Šćepanu Karađorđevu zvijezdu s mačevima... A tek s kakvim počastima Crnogorci u Kolašinu dočekaše povratak svojih ratnika! Tu bješe došao i gospodar Crne Gore. Kad u svečanom defileu na čelu svog kombinovanog bataljona naiđe Šćepan, gospodar ga pozva da mu zahvali za sve što je učinio u ovom ratu i da ga još jednom – odlikuje.
- Gospodaru, to nije moja zasluga, već hrabrih boraca ovog bataljona! – odgovorio je Šćepan.

POČAST OD SERDARA JANKA

I tako, krvareći od bojišta, do bojišta, iz rata u rat, major Šćepan Mijušković sa svojim bataljonom bijaše već uveliko ''ugazio'' u borbe Prvog svjetskog rata. Pošto se ukazala potreba za formiranjem crnogorske sandžačke vojske, na čijem čelu se nalazio serdar Janko Vukotić, Pješivački bataljon, u sastavu Lovćenske brigade, prebacuje se preko Sinjavine i Mojkovca u pravcu Pljevalja i Foče.

 

Nezadovoljan “ujedinjenjem” odbio beogradsku penziju

 

Iz vihora ratnih događaja, punog velikih bitaka i svakojakih stradanja, ispričaćemo još samo dvije epizode vezane za ime Šćepana Mijuškovića. Trebalo je bez ikakvih tehničkih sredstava isforsirati rijeku Drinu nedaleko od Foče. Taj teški zadatak povjeren je Mijuškoviću, koji je s dvije čete svog bataljona, pod kišom olova i čelika, prelazio u jurišu na drugu stranu pomahnitale planinske rijeke... Ljudi su padali kao snoplje, ali su se ipak domogli druge obale. Na taj način obezbijedili su prolaz Lovćenskoj brigadi. Zahvaljujući hrabrom komandantu Šćepanu Mijuškoviću i njegovom junačkom bataljonu, danas sam prešao Drinu i zauzeo Foču - piše u telegramu koji je Vrhovnoj komandi s položaja poslao komandant crnogorske sandžačke vojske, divizijar Janko Vukotić.
Ubrzo po oslobođenju Foče na brzinu je preko Drine sklepan privremeni drveni most da bi se prebacili ranjenici i oprema. Slučajnost je htjela da se na improvizovanom mostiću zatekao serdar Vukotić u trenutku kada su na nosilima donijeli ranjenog Šćepana. U znak priznanja i zahvalnosti za učinjeni podvig serdar Janko je naredio vojnicima da spuste nosila da bi ih on lično sa svojim oficirima uzeo i prenio Šćepana na drugu stranu.
Od vrhovnog komandanta depešom stiže pohvala Šćepanu i njegovom bataljonu, dok je njihov bataljonski barjak odlikovan Medaljom Obilića. Ranjeni Šćepan, i pored energičnog zahtjeva ljekara da nastavi liječenje, svojevoljno napušta bolnicu i ponovo preuzima komandu nad svojim bataljonom. Odmah zatim postavljen je za komandanta Leteće brigade koju su sačinjavali Pješivački, Uskočki i Lješanski bataljon.
Poslije kapitulacije Crne Gore Šćepan je, s ostalim crnogorskim oficirima, odveden u internaciju u Mađarsku, gdje je ostao sve do sloma Austro-Ugarske. Po povratku u zemlju povukao se među svoje seljane. Nije mogao da prihvati metode kojima je sprovedeno ujedinjenje sa Srbijom, pa je odbio da prima državnu penziju.
- Na vjernost domovini može se samo jednom zakleti, neću da se kunem stotinu puta!... Već sam ostario: želim da posljednje godine provedem mirno – govorio je stari major.

KALABIĆEVO MUČILIŠTE

Čim je Milan Kalabić iz Pljevalja premješten u Nikšić da bičem i nožem sve ''nesposlušne'' privoli režimu, odmah je počeo svoje krvave akcije. Ubrzo na njegovom spisku našla su se imena mnogih uglednih ljudi koje treba likvidirati. Komite su bili po šumama, dobro naoružani i vični borbi, pa je do njih bilo teško doći. Ali, ništa zato: naći će im on, Kalabić, dostojnu zamjenu za svoje sadističke opite među golorukim narodom, među onima koji ne mogu da se brane. Za njega je bilo važno da ima koga da muči, pa bio to stvarni neprijatelj ili slučajni nedužni namjernik.
Veliki ugled koji je major Šćepan Mijušković uživao među svojim zemljacima smetao je Kalabiću pa je unaprijed skovao detaljan plan kako da ga likvidira.
Dvadeset prvog februara 1924, rano izjutra, u selu Međuriječje, dvadesetak kilometara od Nikšića prema Danilovgradu, došla je u kuće Mijuškovića petočlana žandarmerijska patrola i saopštila da majora Šćepana Mijuškovića, njegovog brata Đorđiju-Đola, inače bivšeg oficira crnogorske vojske, zatim njihovog brata od strica Stevana, perjanika stare crnogorske vojske, potom mladog Stevanovog sina Aleksu i dva Magovčevića, Radovana i Vidaka, zove poglavar nikšićkog sreza Živko Kosović da odmah dođu u selo Bogetić udaljeno nekoliko kilometara od tog mjesta.
Mijušković i ostali pozvani znali su Kosovića odranije kao ugledna i poštena čovjeka, pa pohitaše da vide što ih to traži. U grupi ne bijaše samo Vidaka Magovčevića, jer je rano izjutra otišao u Nikšić.
Kad stigoše u Bogetiće, komandant tadašnje žandarmerijske stanice, narednik Boljanović reče:
- Vas, bogami, nije pozvao načelnik Kosović, već Milan Kalabić, komandir žandarmerijske čete iz Nikšića. Vratiće se brzo iz Danilovgrada, nego ogrijte se malo unutra i sačekajte ga – govorio je narednik Boljanović ni sam, izgleda, ne sluteći kakva se strašna ''igra'' sprema. Šćepan i Đole se krišom pogledaše i neprimijetno zavrtješe glavama: bi im sumnjivo što su im prvo kazali da ih zove Kosović, a od njega ni traga ni glasa.
Oko tri sata poslije podne iz pravca Danilovgrada, silno brekćući, stiže kamion prekriven šatorom i zaustavi se pred žandarmerijskom stanicom. Iz kabine prvo iskoči Kalabić. Za njim odmah iziđe žandarmerijski potporučnik i komandirova desna ruka Vasilije Grbić, a zatim, ispod šatora koji prekrivaše karoseriju, još osam žandarma.
U međuvremenu, narednik Boljanović u avliji stanice bijaše poređao jednog pored drugog Mijuškoviće i Magovčevića. Žandarmi se odmah sjatiše i opkoliše ih. Šepureći se, Kalabić im priđe. Pitao je, svakog redom za ime. Onda se još jednom vrati, stade pred nekadašnjeg komandira Pješivačkog bataljona i, gledajući ga u oči, procijedi kroz zube:
- Koji reče da si?
- Ja Šćepan Mijušković, bivši major crnogorske vojske.
- Nijesi ti major, no kurva! – na to će Kalabić i iznenada snažno udari šakom starca u lice.
Vatreni i ponosni starčić sinu prema njemu. Kalabić se vješto povuče nekoliko koraka natrag, hitro izvuče revolver i uperi mu ga prsa. U tom trenutku potporučnik Grbić sa strane diže pušku i zamahnu iz sve snage da Šćepanu udari po glavi. Siloviti udarac samo mu malo okrznu glavu i sruči se svom težinom na lijevo rame. Starac se strpošta na zemlju. Pritrča mu jedan od žandarma i poče da ga tuče kundakom u leđa.
- Udrite ih, samo im čuvajte glave! – derao se histerično Kalabić, udarajući puškom po klonulom majoru. Nastalo je strahovito batinanje. Kao gladni kurjaci navali su žandarmi na nemoćne ljude.
- Udrite, udrite! – siktao je u bolesnom zanosu Kalabić, udarajući Šćepana koji je nekoliko puta padao i opet ustajao. – Još, udrite još! Da vam majku crnogorsku ...! Majore, majku ti lopovsku!
- Udrite onome 25 crnogorskih! – pokazivao je Kalabić na Đola, čija ruka već bijaše slomljena udarcima žandarmskih kundaka.
Gazili su ih toliko da i stari žandarm Ante Aleksić, vozač kamiona kojim su došli, nije mogao da posmatra do kraja jezivi prizor, pa je pobjegao i zatvorio se u kabinu svog vozila.
U jednom trenutku potporučnik Grbić primijeti na zidu što okruživaše dvorište stanice dva mladića koji tuda slučajno prolazahu, ali ih privukoše jauci, pa svratiše da vide šta se događa.
- Dovedite mi i one! – naredi Kalabić.
Poslušaše ga i potom počeše i njih da tuku. Uzaludno su dovedeni mladići, Đorđije Vukićević i Đorđije Vulanović, dokazivali da su omladinci lojalni vlastima, da jedan od njih nosi čak i revolver s dozvolom vlasti. To je sve potvrđivao i komandir žandarmerijske stanice iz Bogetića, ali im ništa ne pomože.

DiVLJAČKO BATINANJE

Momke pretukoše divljački - puškama, toljagama i cokulama, kao i ostale. Jednog od njih dvojice žandarmi su držali za noge. Dok mu je glava visila prema zemlji, ostali su ga udarali čim su stigli.
- Poslije su nas onako jadne i nesrećne povezali u lance, ubacili u kamion, prekrili ceradom i odvezli za Nikšić. Tukli su nas i uz put, i kad smo stigli, u hodniku, uz stepenice nikšićke žandarmerijske kasarne – priča nam danas jedini živi iz grupe uhapšeni Aleksa Mijušković.
- Prvo su nas odveli u jednu veliku sobu kasarne i opljačkali sve što su našli kod nas. Onda nas prebaciše dolje, u takozvani ''volat'', jednu hladnu popločanu, tijesnu prostoriju, bolje reći podrum sazidan u obliku svoda, bez ijednog prozora. Tamo su nas zatvorili i ostavili same.

 

Bestijalna policijska ološ batinama usmrtila Šćepana

 

Milan Kalabić kao da nije imao mira dok do kraja ne obavi započeti krvavi posao. U svojoj kancelariji smišljao je što strašniji način na koji će mučiti nedužne zatočenike. Kao hijena čekao je da padne noć. Kad je večerao, pozvao je odabrane mučitelje: Vasilija Grbića i žandarme Krsta Đurđevića i Petra Ferara da idu s njim dolje, kod Šćepana Mijuškovića.

POLICIJSKI SADIZAM

- Napunite mi jednu kesu pijeskom, a ti Pero uzmi lampu iz kuhinje i nosi je pod ''volat'' – naređivao je komandir nikšićke žandarmerijske čete kako da se obave pripreme za nastavak mučenja. Čim su otključana vrata tog ''podruma'' koji je ranije služio kao četni zatvor, Kalabić veselo viknu:
- Dobro veče, kume majore! – Prilazeći bliže izmučenom Šćepanu koji ležaše na pločniku, zlikovac ciknu:
- Dig'se!
Šćepan tihim, dostojanstvenim glasom reče da ne može.
- Svuci kabanicu! – derao se dalje Kalabić.
Major pokuša da svuče crnogorsku oficirsku kabanicu, ali ne mogade od bola.
- Okrenu mi se tada – priča najmlađi od zatočenih Mijuškovića – i blago me prekori: ''Pomozi mi, jadan, sinko, pomozi!''
Čim su mu skinuli kabanicu, baciše ga ponovo na pločnik. Kalabić naredi:
- Udrite ga!
Priđe mu Đurđević i poče da ga tuče bijelom kesom, u kojoj bijaše dva-tri kilograma sitnog pijeska. Ovaj način mučenja odabrali su jer udarci kesom pijeska po tijelu ne ostavljaju tragove. Udarali su ga sprijeda, u leđa, sa strane, u bubrege...
Izvitoperena, bestijalna policijska ološ ''zahvaljivala'' je na ovaj način priznatom ratniku i patrioti za sve što je učinio za zemlju. Heroj s Bregalnice i Drine, nosilac najvećih odlikovanja, među kojima su Obilića medalja, Danilov krst, Zlatna medalja ruskog cara... i mnoga druga, samo je škrgutao zubima, ne puštajući glasa od sebe da njegovi vojnici i bratstvenici vide kako muški umire komandir proslavljenog Pješivačkog bataljona. Kako umire Šćepan Mijušković, koji se na Drini vrati s dvije teške rane da ponovo preuzme komandu nad svojim desetkovanim bataljonom!
Ali, više nije mogao. Prekinuo je Kalabićev sadistički smijeh paćeničkim, očajničkim vapajem:
- Ne, za ime božje, za leg gospodarev! Ubijte me muški, junački – samo ne ovako!
Šćepanove riječi još više pomamiše Kalabića koji se kao zvijer ustrijemi na starca, poče da mu psuje majku crnogorsku i ''leb koi si jeo i ko ti ga je davao''! Poput pomahnitale aveti, pri oskudnoj svjetlosti škiljave petrolejke, Kalabić tada zgrabi iz Đurđevićevih ruku kesu s pijeskom i, zadihan, iz sve snage poče da udara već onemoćalog komandira, da, valjda, pokaže svima kako se to radi.
- Ovako se bije! – urlao je.
Sav uzrujan, udarao je bjesomučno po Šćepanu, sa svih strana.
Majorovo ječanje postajalo je sve tiše. Pucala su rebra, jedno po jedno. Otpao je prvo jedan, pa onda i drugi bubreg...
Nesrećni ratnik još je samo kolutao očima, a tijelo mu se pri udarcima instinktivno trzalo.
Kad se Kalabić najzad zaustavio, naredi:
- Vodite ove ostale gore, a ja s majorom imam još posla!
Šta je radio tih dvadesetak minuta nasamo s unakaženim Šćepanom, to samo on, Kalabić zna.
Ubrzo pošto je napustio ''volat'' i pridružio se svojim pomagačima u gornjoj sobi, gdje su bili ostali zatočenici, Kalabiću pritrča jedan žandarm:
- Onaj dolje traži vode i umrijeće ako mu se ne da!
- Kakve vode! Dajte mu po turu! Imam ja rupa za sve njih! – odgovorio je podrugljivo zlikovac.
Major je ubrzo izdahnuo.

ŠĆEPANA BACAJU U JAMU

Mrtvog Šćepana uvili su u ćebe, iznijeli ispod ''volta'' i bacili pod jednu lozu u dvorištu.
- Što ćemo s lešom? – pitao je Đurđević Kalabića.
- U nužnik, strvinu! – odgovori glavni među nikšićkim žandarmima.
- To je vrlo opasno – opet će Đurđević – jer leš tu može biti pronađen.
- A vi, možete li nositi?
- Đe?
- To ja znam – dosjećajući se nastavi Kalabić.
- Možemo! – odgovoriše žandarmi.
- Onda daj, Feraro, skini onaj konopac s kofe!
Kad donesoše uže s kante za vađenje vode iz bunara, Kalabić produži:
- Daj sad onaj gvozdeni кolac što nosite na njemu hranu vučici.
Taj debeli кolac, koji je crnogorska vojska donijela sa sobom sa Skadra, već duže vremena nalazio se u dvorištu nikšićke žandarmerijske stanice. Služio je da za njegov jedan kraj zavežu porciju s hranom kad su kroz rešetke kaveza, sa sigurne razdaljine, hranili jednu vučicu. Kolac su stavili uzduž uz tijelo mrtvog Šćepana, a onda su ih zajedno omotali ćebetom. Dugim užetom stegnuli su i čvrsto omotali leš više puta, sve od glave do nogu. ''Paket'' su napravili tako kao da nose pecivo. Odnijeli su ga Kalabić, Grbić, Đurđević i Feraro: naizmjenično po dvojica između sebe.
- Gledajući to, skanjivao sam se da bacim bombu te večeri usred kasarne, pa neka đavo sve nosi! – pričao je kasnije Savo Kosić, žandarm iz Kalabićeve čete, koji je groznim prizorom bio potresen do dna duše.
Četvorica inkvizatora odnijeli su zaobilaznim putem kroz mrklu noć ''pecivo'' više kilometara: prvo do rječice Bistrice izvan grada, pa onda uz njeno korito na desnu stranu, pa opet desno do brda zvanog Trebjesa.
Smjenjivali su se u nošenju. Kalabić je govorio kuda da idu sve dok su stigli do prikrivene jame u Trebjesi, unaprijed određene za majorov leš. Onako u mraku, plašeći se da se koji ne oklizne i odleti kroz usko otvor duboke jame, oprezno su gurali leš zajedno s motkom. Ali motka se izvukla i odletjela duboko dole, dok se leš zaustavio i zaglavio na samoj ivici provalije.
Da bi prikrili zločin, žandarmi su se tada dali na posao: okolno kamenje počeli su da navaljuju na Šćepana. Našli su potom više grana i sve ih stavili odozgo. Vjerujući da su najbolje što su mogli obavili posao, zadovoljni su se vratili u stanicu.
Uz put su se, bilo je oko tri sata poslije noći, dogovorili da oglase da je Šćepan pobjegao iz zatvora.
Čim su stigli u stanicu, ušao je Krsto Đurđević u sobu u kojoj se nalazio telefon i telefonirao Žandarmerijskoj stanici u Bogetićima da je major pobjegao i da odmah pošalju patrolu da ga traži kod njegove kuće.
Prirodno bistri zatočenici, koji su se nalazili u istoj sobi, shvatili su da je Šćepan mrtav i da ubice ovim hoće samo da prikriju nedjelo.
Jer, kako da pobjegne stari čovjek koji je još pred njihovim očima bio gotovo izdahnuo...!

UBILI SU I STEVANA

Nego, da se vratimo malo unazad.
Kada je, poslije mlaćenja kesom pijeska po Šćepanu ispod ''volta'' Kalabić ostao sam s majorom, ostali zatočenici su uvedeni u jednu veliku sobu na gornjem spratu žandarmerijske stanice. Čim je stigao Milan Kalabić, naredio je da u jednu sobu vode Šćepanovog brata od strica Stevana Mijuškovića, a u drugu Šćepanovog rođenog brata Đorđija Đola Mijuškovića.
Stevanu su na staroj, iznošenoj kapi pronašli tragove inicijala imena gospodara stare Crne Gore, N.I. Za Stevanom su u sobu ušli Kalabić, Grbić i neki žandarmi, a za Đolom Krsto Đurđević. Krvopijama nije bilo dosta iživljavanja, pa su nastavili da tuku i dvojicu trenutno razdvojenih Mijuškovića.
Iz sobe u kojoj se nalazio Stevan dopirali su jezivi jauci i Kalabićeve gnusne psovke.
- Biću te sve dok ne priznaš – govorio je Đolu Đurđević – koliko je puta kod tebe dolazio Radojica Nikčević.

 

Svirepo ubijene Kalabić pokušao i da osramoti

 

Vidjeći da mu od pravdanja nema vajde, Đole odgovori:
- Kad god je htio!
U stvari, poznati komita Nikčević ne bijaše nikada prešao prag Đolovog doma. Kad završite batinanje, u sobu kod Đola dovedoše sve ostale, osim Stevana. Ubrzo se otvoriše vrata i žandarmi prosto ubaciše unutra unakaženog perjanika stare crnogorske vojske koji bijaše u samrtničkom ropcu.
- Doktora, za ime božje! Daću hiljadu dinara! – ječaše on.
Kalabićevoj družini je to bilo smiješno, pa počeše da se izruguju:
- Mi smo ti doktori! – dovikavali su mu iznad glave.
Od dolaska u nikšićku žandarmerijsku stanicu zatvorenici već nekoliko dana nijesu ni jeli, niti pili. No, to kao da im bijaše ponajmanje važno.
Stevan je neprekidno potmulo ječao. Kad je, najzad, služavkva jednog njihovog rođaka uspjela da im doturi crnu kafu Stevan nije mogao da popije ni gutljaj. A kad, ubrzo zatim, Kalabić poruči da bivši perjanik dođe gore, kod njega, ovaj nije mogao ni da ustane.
- S jedne strane ga uzeh ja pod ruku, a s druge žandarm i povedosmo ga u kancelariju. Kad smo htjeli da ga stavimo na stolicu, tada se skljoka i pade na patos. Mene odmah maršnuše da se vratim dolje – priča nam Stevanov sin Aleksa. – To je bilo posljednji put da vidim oca. Tu su ga istog dana pridavili.
Glas o hapšenju petorice uglednih Plješivaca (drugog dana su puštena ona dva mladića što su virili preko zida žandarmerijske stanice u Bogetićima) brzo se pročuo Nikšićom i okolinom.
Iako je, po tadašnjem zakonu, žandarmerija bila direktno potčinjena okružnom i sreskom načelniku, o postupcima Milana Kalabića nijesu baš ništa znali ni M. Dedović ni Ž. Kosović.
Najugledniji predstavnici porodice Mijušković zatražili su nedvosmislen odgovor od sreskog načelnika šta je s njihovim bratstvenicima. Nekoliko stotina Pješivaca bilo je sišlo u grad da vide šta se događa, pa je Okružno načelstvo, aktom 22. februara 1924. godine, od Milana Kalabića energično zahtijevalo da hitno precizno izvijesti što je urađeno s uhapšenom grupom, da li je tačno da su tučeni, kako se to u gradu priča. Podvučeno je da Kalabić odmah javi gdje je Šćepan Mijušković.
Sjutradan Kalabić iscrpnim pismom odgovara Načelstvu:
''... Tučen i zlostavljan od seljaka nije niko. Ovako sam postupio s njima što iste smatram za opasne jatake. Kad su dovedeni, raspodijelio sam ih po sobama. Šćepanu sam dao posebnu sobu s krevetom. Vjerujući na njegovu časnu oficirsku riječ da neće pobjeći, soba nije zaključavana: no on je riječ pogazio i noću pobjegao.''

ZLOČIN PRIPISAO KOMITIMA

Komandir žandarma dugo je oklijevao da Sreskom načelstvu isporuči pritvorene koji su još bili u životu. Najzad, poslije više uzastopnih zahtjeva, to je morao da učini. U svoju kancelariju pozvao je Đola i Aleksu Mijuškovića i Radovana Magovčevića.
- Na veliko iznenađenje, bio je prema nama krajnje ljubazan. Nudio nam je cigarete i kafu. Ponudio nam je i da se umijemo. Kazao je da mi je oca Stevana poslao kući i dao mu objavu. Dao nam je, takođe, da potpisujemo neke izjave koje niko od nas nije čitao. Zaprijetio je na kraju da slučajno ne kažemo da nas je ko dirao, jer – inače: ode glava!
Noću smo u pratnji tri žandarma otpremljeni u Okružno načelstvo. Okružni načelnik dao je, pored tri žandarma, i tri svoja čovjeka u civilu da nas isprate do Sreskog načelstva.
“Nemam vas đe noćas smjestiti da vas Kalabić ne pobije, no' ajte u zatvor: tamo će vas bar čuvati stražari'' – priča Aleksa Mijušković da mu je te noći rekao sreski načelnik Kosović.
Ujutru su ih prebacili u bolnicu, gdje su zadržani na liječenju.
Posljednje noći koju su proveli u ''voltu'' preživjeli zatočenici čuli su oko 22 sata topot jednog konja u dvorištu. Žandarmi su sve češće i užurbanije silazili niz stepenice i opet se vraćali. Bilo je očito da se nešto krupno događa.
Mrtvog Stevana pripremali su u jednoj sobi za ''transport''. Oko vrata omotali su mu sukneni pojas. Na noge su mu obuli nečije nove, još nenošene opanke, dok su mu u novčanik stavili objavu koju je na njegovo ime ovjerio i izdao Kalabić – kao da je Stevan policijski povjerenik.
- Ćerajte, pa ga bacite u one rupe pod put! – naredi Kalabić žandarmima, kad leš nesrećnog perjanika bivše crnogorske vojske prebaciše preko konja.
Na oko pet kilometara od Nikšića žandarmi su uz put što povezuje Nikšić i Danilovgrad ostavili leš koji će sjutradan pronaći slučajni prolaznici. Kapa je bila bačena dvadesetak metara u stranu. Iako je tada padala jaka kiša, svako je kasnije mogao da primijeti da su na mrtvom Stevanu opanci potpuno novi i čisti, kao i da se na mjestu gdje je ostavljen vide tragovi žandarmerijskih cokula.
Ono s objavom policijskog povjerenika Kalabić je smislio da bi pred javnošću predstavio da je Stevan bio njegov agent pa su ga, tobože, komiti otkrili i – ubili!
Dan poslije otkrivanja Stevanovog leša pored puta Nikšić - Danilovgrad, 25. februara 1924. godine, Milan Kalabić šalje izvještaj Komandi Petog žandarmerijskog puka na Cetinje: da se Stevan Mijušković smrzao na putu i da na njemu nijesu pronađene nikakve ozljede.

OTKRIVANJE ŠĆEPANOVOG LEŠA

Obezglavljena i ojađena porodica Mijušković našla se u zaista teškom položaju. Žandarmerijskom kapetanu Milanu Kalabiću nije bilo dosta što je majoru Šćepanu i njegovom bratu od strica, bivšem perjaniku Stevanu Mijuškoviću na svirep način oduzeo živote, već je pokušao da ih mrtve osramoti, a kroz njih i čitavo pleme, proturajući izmišljotinu da su oni, tobože, bili pristali da rade u njegovoj prljavoj policijskoj službi.
Najugledniji predstavnici porodice Mijušković odlučili su tada da krenu na dugi i opasni put traganja za istinom i pravdom. Ponekad se činilo da nikada neće doći do postavljenog cilja. Ipak, istrajali su do kraja...
Prvo je valjalo pronaći majorov leš. Danima i danima, praveći se kao da Love, Mijuškovići su, u stvari, po brdima i planinama oko Nikšića tražili izmučeno tijelo komandira Pješivačkog bataljona. Obišli su svaku jamu, svaki žbun i pećinu u Studenačkim glavicama, Toviću, Žirovnici... S vremena na vrijeme opalili bi poneki metak u vazduh – toliko samo da ih čuju uhode i ostali pravi lovci. Jer to što su činili bilo je vrlo opasno: još ranije Kalabić im je kazao ''da ima rupa za sve njih!'' U traganju im pomažu Đorđije i Boško Labudović, kao i još neki najpovjerljiviji prijatelji.
Poslije puna 72 dana od izvršenja strašnog zločina u Trebjesi je pronađena jama u koju je Kalabić ubacio majora Šćepana. Zadah raspadanja skrenuo je pažnju pastirima i ''lovcima''....
- Istog dana nijesmo ga mogli izvaditi, pa noću postavismo svuda naokolo straže. Gotovo čitavo naše pleme bješe došlo naoružano da bar tada ne dopusti da Kalabićevi žandarmi otmu majorov leš. Da su došli, Trebjesu bismo u njihovoj i našoj krvi okupali!
Sjutradan kad izvadismo unakaženog Šćepana udari strašno nevrijeme. Dva puta je grom gađao u dolinu pored nas, koja od tada dobi ime Šćapan do... – priča jedan od učesnika u akciji vađenja.
Izvršen je potom i sudski uviđaj. Medicinski stručnjaci tačno su konstatovali kako je i kada nastupila smrt. Sve je do detalja razjašnjeno, ali... Kalabić je imao izuzetno jaku zaleđinu!

 

Djelo postoji, krivaca nema, istraga se prekida

 

Milan Kalabić se još kratko vrijeme šepurio po Nikšiću i Crnoj Gori. A onda, shvativši da je – i pored sve predostrožnosti – samo pitanje dana kada će ga ubiti Mijuškovići, bježi na Kosovo. Na taj način je na terenu Crne Gore prekinuta njegova stravična misija koja bi, da se s Mijuškovićima nije sve ovako odigralo, još mnoge porodice u crno zavila.
- Tražićemo pravdu redovnim putem. Valjda se do nje može doći u jednoj pravnoj državi – zaključiše na dogovoru najugledniji predstavnici porodice Mijušković. Međutim, nikako im nije polazilo za rukom da podignu privatnu tužbu. Bilo je dosta i onih koji su po svaku cijenu htjeli da spase ozloglašenog žandarmerisjkog oficira, opravdavajući tobožnjim državnim interesima njegove bestijalne i krvave metode.
Uzalud su poslanici iz Crne Gore mnogo puta u Narodnoj skupštini u Beogradu govorili o nečuvenom zločinu nad braćom Mijušković! Kalabić nije predavan sudu!
Naročito je u Skupštini bio uporan narodni poslanik Savo Vuletić. Poslije više njegovih zahtjeva upućenih ministru unutrašnjih djela, izdejstvovano je odobrenje da se zlikovac može izvesti pred sud.
Tužba podignuta protiv Milana Kalabića i njegovih pomagača lutala je od vojnog do građanskog suda, da bi potom došla u nadležnost sreza dreničkog, na Kosovu. Tamo je protiv Kalabićeve i Grbićeve družine vođena istraga zbog ubistva opštinskog djelovođe Đorđa Stepanovića i drugih nedjela.

VELIKA SUDSKA LAKRDIJA

U Drenicu je kao predstavnik privatne tužbe otputovala trojka (Đorđe i Aleksa Mijušković i Radovan Magovčević) koju je nikšićki sreski načelnik u posljednjem trenutku izvukao i spasao iz Kalabićevih kandži.
Čitav taj proces, međutim, pretvorio se u veliku lakrdiju, u pravu karikaturu sudstva i zakona. Čovjek koji je trebalo uz Kalabića najviše da odgovara za niz zločina, Vasilije Grbić, bio je unaprijeđen u čin kapetana žandarmerije!
- Kud ste došli, poganski sinovi? Da nas vi tužite! ... – derao se Grbić na tri svoje žrtve iz Nikšića, vitlajući im iznad glava izvučenom sabljom. Naredio je čak da zatvore Šćepanovog brata Đola, ali ga je ubrzo pustio.
Trojici nemoćnih privatnih tužitelja sve je postalo jasno...
Evo kako su, između ostalog, kasnije o tom neslavnom sudskom procesu pisale beogradske novine:
''Poglavarstvo sreza dreničkog i ne ispitujući svjedoke, koji su živjeli u Nikšiću, gdje je ovo dvostruko ubistvo izvršeno – donosi lakonsko rješenje da djelo postoji, ali krivaca nema, te se istraga prekida''.
- Krivaca nema! – grohotom se uz bure vina smijao optuženi žandarmerijski kapetan, lumpujući cijelu noć s izvjesnim zaštitnicima pravde i to u manastiru Svetog Janićija, a u prisustvu pravnih i manastirskih lica.

ČASNA RIJEČ VELIKOG ŽUPANA

O teškom zločinu u Nikšiću opširno je pisala štampa širom Jugoslavije. Tako je beogradska ''Politika'' u svom prvom izvještaju pod naslovom ''Pogibija Mijuškovića i drugova'' i ''Ko su ubice?'' 7. marta 1924. godine, između ostalog, napisala:
''... Predveče su ih povezane ubacili u teretni automobil i odvezli u Nikšić. U Nikšiću su u jednom podrumu opet bili tučeni, tražeći od njih da priznaju šta su žandarmi želeli. Te noći pod udarcima batina umro je Šćepan Mijušković i njegov je leš negdje bačen.
Sjutradan 22. februara cijela je varoš saznala za ovaj zločin. A 23. februara vidjelo se kako žandarmi iznose iz podruma izmrcvarenog Stevana Mijuškovića. Rođaci i prijatelji njegovi prijavili su i pismeno cijelu stvar mjesnoj policijskoj vlasti i tražili da se nad uhapešnim ljudima spriječe dalja nasilja, da se lekarski pregledaju i po zakonu sprovede krivična istraga protiv Kalabića i Grbića.
Stevan je umro 23. februara. Da bi se trag njegove smrti sakrio, prenesen je noću iz Nikšića, pa je njegov leš pronađen kod Prijeste, a u njegovo odijelo su žandarmi stavili objavu kao da je bio policijski povjerenik”.
''Tek poslije ovakve smrti'', nastavlja ''Politikin'' izvještač, ''pojavio se sud koji je uzeo u svoje ruke dalje isljeđivanje. Pregledom sudskog ljekara utvrđeno je da je Stevan Mijušković prenesen mrtav kod Prijeste, da su mu oba bubrega udarcima odbijena i da mu je pet rebara slomljeno. Ostali su preneseni u bolnicu, od kojih će Aleksa Mijušković i Radovan Magovčević po svoj prililci preživjeti, a za majora Mijuškovića i brata mu Đorđija drži se da će za koji dan umrijeti.
Veliki župan u Nikšiću ispitao je komandu žandarmerijskog bataljona sa Cetinja povodom ove stvari. Oni su odmah ispitali svjedoke i uvjerili se da je izvršen zločin. Najzad, 27. februara stigla je iz plemena Pješivaca jedna deputacija od sto pedeset ljudi u Nikšić kod velikog župana tražeći da se na nasiljima predstane i da im se da leš njihovog komandanta Šćepana da se sahrani. Veliki župan je dao delegaciji časnu riječ da se ovako nešto dok je on veliki župan neće više dogoditi, da su ovo izvršili određeni organi bez njegovog znanja i odobrenja i da se neće iz Nikšića krenuti dok se stvar ne izvede na čisto. Ubijeni Šćepan Mijušković'', dodaje na kraju ''Politika'', ''proslavio se u svim ratovima koje je vodila crnogorska vojska...''.
Priča o zlodjelu Milana Kalabića pronijela se i širom Slovenije. Dvadesetog aprila 1924. godine tamošnji list ''Delavec'' objavio je:
''...Slučaj sa sramnim i kukavičkim ubistvom u državnom zatvoru Šćepana Mijuškovića, komandira bivše crnogorske vojske, i njegova rođaka Stevana Mijuškovića, oba iz Pješivaca, najbolji je dokaz kakva je sudbina dodijeljena svima poštenima i načelnim ljudima u Crnoj Gori!
O ovome strašnom zločinu policijskih organa pisala je i 'Politika' od 7. i 'Republika' od 13. prošlog mjeseca da su Šćepan i Stevan, oba Mijuškovića, ubijeni u državnom zatvoru u Nikšiću i da su Đorđije Mijušković, potporučnik bivše crnogorske vojske, Radovan Magovčević, Vidak Magovčević i drugi, koji su bili svi zajedno u zatvoru, isprebijani i na mrtvo ime premlaćeni. Mnogima su od ovih koji su ostali u životu slomljena rebra, ruka, noga ili neki drugi dio tijela. Ova se žalosna tragedija završila time što su mrtvi pokopani, premlaćeni i isprebijani smješteni u bolnice, a Milan Kalabić, žandarm, kapetan, i potporučnik Grbić, koji su ovaj zločin i počinili, ostali i dalje u slobodi i čekaju nagradu za učinjene usluge...'' – dodao je ''Delavec''.

PROGLAS

Nedjelo policijskih vlasti naišlo je na najoštriju osudu i širom Crne Gore. Smatramo da je na ovom mjestu zanimljivo citirati protest u vidu proglasa koji glavi ovako: ''PROGLAS crnogorskih studenata, članova Partije radnika i seljaka radnom narodu Crne Gore, povodom parlamentarnih izbora 1925. godine:
RADNI NARODE CRNE GORE... Bačena je anatema na cio pošteni radni svijet, i sve što neće da postane njihovim izmećarem i da pljune na svoje dostojanstvo, oglašeno je za 'antidržavno' i oni se izvode na mučilište!
Sjetite se, braćo i drugovi, sramnog i kukavičkog ubistva pokojnog Šćepana Mijuškovića i njegove braće u Nikšićkom državnom zatvoru, varvarskog i divljačkog mučenja nad čitavim našim plemenima... Crnogorski studenti, članovi Partije radnika i seljaka''.

 

Opasniji od bijesnih hijena ili otrovnih zmija

 

Mijuškovići se nikako nijesu mirili s tim da Milan Kalabić ostane nekažnjen. U međuvremenu se, istina, sudovi nešto stabilizuju. I pored nezgodnih prijetnji upućenih djeliocima pravde (''Ako dirnu Kalabića...!''), odvažni predsjednik Okružnog suda u Nikšiću M. Mihajlović i državni tužilac T. Đurašković ušli su smjelo i krajnje savjesno u ovaj teški spor – punih šest i po godina poslije izvršenog zločina.
Tužilac Đurašković prethodno je kao istražni sudija godinu i po dana istraživao pojedinosti umorstva braće Mijušković.
Tako se i Milan Kalabić, na kraju, našao u nikšićkom zatvoru!

ZLOČINAC, IPAK, PRED SUDOM

Osam dana trajao je pretres. Počeo je 6. oktobra 1930. godine. Nikada do tada Okružni sud u Nikšiću nije čuvalo toliko policije, niti ga je opsjedalo toliko građana. Teško je bilo doći do propusnice za ulaz u sudsku salu. Oni koji su pušteni unutra, morali su prethodno biti detaljno pretreseni. Žandarmi su išli čak toliko daleko da su na ulicama Nikšića dozvoljavali da u jednoj grupi smije biti najviše troje okupljenih!
Od optuženih na ''crnoj klupi'' našli su se Milan Kalabić, Vasilije Grbić i Krsto Đurđević, dok se trag žandarma Petra Ferala zagubio negdje u inostranstvu. Svi oni kao naučenu pjesmicu ponavljali kako su Šćepana i Stevana Mijuškovića ubili komiti.
A onda je na scenu stupio bivši Kalabićev žandarm Savo Kosić, onaj što je grozeći se sadističkog iživljavanja svog komandira čete nad braćom Mijušković, pomišljao da baci bombu.
Svjedočenje Sava Kosića, nosioca visokih odlikovanja Albanske spomenice, Bijelog orla i zlatne Medalje Obilića, imalo je presudan uticaj na dalji tok spora. Kazao je Savo smjelo i potanko sve što je vidio – a vidio je, zaista, mnogo. Kazali su i drugi, pa advokatima oštećene strane, dr Radoju Vukčeviću i Radovanu Puleviću, nije bilo teško da zablistaju u odbrani.
Pregledajući žandarmerijske izvještaje i ostale spise iz doba Kalabićeve strahovlade u Nikšiću, sud je u zvaničnim knjigama našao strahovite izmišljotine i špekulacije koje su dale potpuniju sliku o karakteru ovog inkvizatora naših dana.
Advokat porodice Mijušković dr Radoje Vukčević na suđenju Milanu Kalabiću rekao je u završnoj riječi:
- Gospodine predsjedniče, gospodo sudije! Zločin Kalabića i drugova predstavlja unikum u kriminalistici. Kad sam, baveći se studijama na strani, čitao vijesti o ovom zločinu, ja sam mislio da je to novinarsko pretjerivanje. Kad sam docnije bio pozvan da se primim uloge u rasvjetljenju ovog zločina, i kad sam akta isljeđenja otvorio, ja sam konstatovao da je žurnalističko pero bilo nemoćno da opiše sve strahote ovog zločina. Sa pretresa, koji već duže traje, iz jezivih suočenja u kojima poniženi i pogaženi dolaze do svog izražaja – ja nosim treći utisak, da ni genijalnost jednog Getea, Dostojevskog ili Hamsuna nije tako velika da bi mogla ovu tragediju u svojim djelima ovjekovječiti:
Pogledajte, s jedne strane, mirne crnogorske ratnike, koji nekad golim rukama raskidahu žice najmodernijih utvrđenja. Kosti tih istih ratnika pucale su, tu skoro, pod zlikovačkim udarcima jednog Kalabića, Grbića, Đurđevića, Ferala i njihove družine, a da pri tom, niti poslije toga, “nit' jauknu nit' zubima škripnu”! Pogledajte crnogorskoga oficira Đorđa, ratnika sa svih bojnih polja, čije je lice od onog dana kad mu zlikovci na oči dva brata umoriše i njegova rebra polomiše – zaboravilo šta je to osmijeh, šta je to radost ili život. Zar ona vibracija i ekstaza svih ćelija, kad se pred nama suočavaše s ubicama svoje braće – ne svjedoči o ogromnoj tragediji koju nosi njegova duša od kobne noći 21. februara 1924. godine pa do danas?

NAORUŽANA ZVIJER

- Pogledajte, s druge strane, Kalabića, Grbića i Đurđevića, tri prototipa Lombrozijeve nauke – nastavio je advokat Vukčević. – Gledajte ih kako kukavičluk i cinizam, urođena kriminalna nastrojenost i okorjelo držanje – kako sve to kod njih dostiže kulminaciju. Ništa pred sobom da nemamo do ta dva tabora tužitelja i optuženih i njihovog držanja i utiska pred sudom, mi bismo, ipak, po svim teorijama slobodnog uvjerenja, imali potpun dokaz krivične odgovornosti optuženih lica.
Nauka krivičnog prava daje nam masu slučajeva kad, najzad, najteži zlikovci bez drugih dokaza, već samo pod pritiskom svoje savjesti odaju svoja nedjela. Kod takvih zločinaca nastupa pobuna onog u kutu ljudske duše zaostalog atoma ljudske prirode i savjesti. Takvi se ljudi kaju i svojim kajanjem oni društvu i zakonu pružaju bar jedan maleni dokaz da u njima čovek još nije izumro. A šta vidimo ovdje: sijaset dokaza, koji se u najvećim sitnicama apsolutno poklapaju, sudsko-medicinske uviđaje, iskaze očevidaca, sve to imamo, ali ipak ne doživjesmo da se savjest optuženih uopšte uskomeša...

BEZ TRUNKE LJUDSKOSTI

- Znači da ta velika prednost ljudske savjesti kod njih ni u atomu ne postoji, znači da je u njihovim petrificiranim dušama utrnula i posljednja ljudska iskra. Takve ljude, evo, imamo pred sobom, a takvi su opasniji po društvo i zakon od bijesnih hijena ili otrovnih zmija. Kad bi hijene ili zmije razumjele ljudski vapaj, one bi se, ipak, smilostivile kad čuju preklinjanje: ''Ne bij me više, ‘leba ti kraljeva, ne muči me tako, već me ljudski ubij!''
Smilovale bi se sve gorske zvijeri. Sve bi one vapaj uslišile, ali, eto, ne usliši naoružana ljudska zvijer: Milan Kalabić i drugovi.
Gospodine predsjedniče i gospodo sudije! Zalazeći u domen dokaza, ja ću pred vama iznijeti nekoliko dokaznih grupa, od kojih je svaka za sebe stostruki dokaz, pa i kad svih drugih dokaza ne bi bilo. Prvu grupu dokaza liferuju nam sami optuženi, koje je bog ili pakao za sve to stvorio, ali ne da pred sudom istinu govore i to onda kad se posljednji put apeluje na njihove okamenjene savjesti – kazao je advokat.
- ...Ako su Kalabić i njegovo krvavo društvo u svemu ovome bili nekrivi, zašto su onda imali potrebe da falsifikuju saslušanja svojih žrtava? Pred vama su dokazi...
A sad, kad je van svake sumnje da dva ubistva postoje i da su izvršioci ovih najtežih zločina Kalabić, Grbić, Đurđević i Feralo – sad nam se nameće pitanje: ko su bile žrtve? Ja o Stevanu, starom i vjernom kraljevom perjaniku, ne znam mnogo, ali znam o Šćepanu, najhrabijem komandiru jednog od najboljih crnogorskih bataljona.
Udes je htio da kao đak dobrovoljac uzmem učešća u borbama na Bojani i Crnom vrhu, na Drini kod Foče i na Glasincu, u kojima je svima Šćepan Mijušković, veliki patriota i ratnik, predvodio svoj odred. Rijetko junaštvo i požrtvovanje htjeli su da Šćepan sa svakog od tih bojnih polja u svome mučeničkom tijelu odnese po jedan kuršum – nastavio je advokat porodice Mijušković.
- Ali veliki ratnik i vrli seljak nije bio dobar političar. U uvjerenju da se jedan život samo jednom kralju smije posvetiti, Šćepan je odugovlačio da položi zakletvu, a neprimanje penzije mogla je biti jedina posljedica takvog akta. Ali, akt zakletve se mogao obaviti i Šćepan je bio za to i za put u Beograd spreman baš onda kad ga zlikovačka ruka otpremi na vječiti put...
Odbrana će se možda i na to pozvati, da je Kalabić tu, skoro, odlikovan. Ja u tu vijest ne vjerujem, a ako je ona istinita, onda je to u cijelom svijetu usamljen unikum da lice čiju glavu zakoni traže, i koje već 18 mjeseci leži pritvoreno za najgroznija nedjela – po tim istim zakonima bude nagrađeno. Visoki faktor države koji odlikovanja dijeli bio bi u tom slučaju obmanut, i odgovornost pada na onog koji je takvo što priložio za isto lice, za koje zakoni Njegovog veličanstva traže najtežu kaznu...

 

Osuđeni zlikovac oslobođen unaprijeđen i nagrađen

 

Advokat porodice Mijušković, dr Radoje Vukčević, je na suđenju rekao:
- ...Vi ste se uvjerili, gospodine predsjedniče i gospodo sudije, koliko bolno zločini ovi već godinama potresaju duše nas, čanih gorštaka. Duša nas sve boli, sve, bez obzira na negdašnje političke podgojenosti, da su na tako varvarski način ubijena dva brata velike i po domovinu uvijek zaslužne porodice Mijuškovića, dva junaka kakvih i naše slobodarske gore rijetko rađaju. Strašno je to da je jedan prvi komandir u ratu, a prvi seljak u miru, čovjek koji po priznanju samog velikog župana i najmjerodavnih faktora nikad nijednim svojim aktom došao u opreku sa zakonima – bude mučki i varvarski ubijen, pa u jamu bačen i kamenjem zatrpan, od strane bivših vahmajstora.
Zločinici su sada u vašim rukama, a vi, gospodo, pravednom presudom, ne samo po zakonu, već i po moralu, sankciju pribavite, a teško poljuljanu vjeru u dostižnost pravde opet uspostavite. Takvom presudom vi ćete odmetnicima od zakona dokazati da se zakoni svakome svete, a nas građane ove kraljevine uvjerite da nas bijesne hijene ne smiju daviti niti pomračina gusta proždirati. Nek te zlikovačke ruke na kojima se puši nevina krv dva vrla građanina budu zauvijek slomljena, a hijenska tijela zemlji predana.
FIAT IUSTITIA, to je zahtjev zakona, to je vapaj mučeničkih duša Šćepana i Stevana Mijuškovića!” – u zanosu izliva osjećanja i poetskih riječi završio je svoj govor advokat oštećene porodice Mijušković, dr Radoje Vukčević.
Drugačije je, razumije se, govorio branilac Milana Kalabića i njegovih žandarma, Jevto Pavić:
- Na crnoj klupi sjede tri Srbina iz Bosne. Došli su da se napiju krvi crnogorske, kako kaže optužba! Strašan događaj kad bi to bila istina. Ali, kad se uzmu u obzir ondašnje okolnosti, onda tu nema tako strašnog užasa...
Slučaj koji se sa Šćepanom desio poslužio je separatistima za agitaciju unutra i u inostranstvu. Ako se slučaj Šćepanov desio onako kako izvodi optužba, to je bila pravedna odmazda za ono što su oni činili sa omladinom. Djelo, postoji, zaista, a da li postoji odgovornost optuženih, to ćemo vidjeti. Ja mislim da te odgovornosti nema!
I napadati Kalabića – to bi značilo napadati državu. Kalabić je živio u jednoj demokratskoj zemlji i stekao u njoj odlikovanja... Svaki napad na njih s protivničke strane, to je jedna nedelikatnost. Ako su i počinili greške – počinili su ih za veliko narodno djelo – dodao je, između ostalog, na kraju svoje završne besjede, Kalabićev advokat Jevto Pavić, iz Nikšića, moleći da se optuženi puste kao nevini!?
Pomalo je neshvatljivo kako se ovaj advokat mogao do te mjere moralno srozati da se poistovjeti s ''programom'' okorjelog zlikovca kakav je bio Milan Kalabić. Na istim gnusnim ''temeljima'' gradili su oni svoje ''vizije'' ubistava i odbrane i opravdanja tih zločina.
Na kraju je optuženi Kalabić osuđen na 18 godina zatočenja, a Vasilije Grbić, žandarmerijski kapetan druge klase, na devet mjeseci zatvora. Okružni sud u Nikšiću donio je slijedeću presudu:
''Da se optuženi Kalabić Milan, žandarmerijski kapetan u penziji, rodom iz Podnovlja, srez Derventa, za predstavljena dva djela ubistva izvršena nad Mijuškovićem Šćepanom i Mijuškovićem Stevanom, iz Pješivaca – kazni sa (18.) 18 godina zatočenja, a koja mu se kazna računa od danas...
Da se optužni Grbić Vasilije, žandarmerijski kapetan druge klase, rodom iz Srba, srez Donji Lapac, za djelo ubistva Mijuškovića Šćepana kazni sa (9) devet mjeseci zatvora..., a da se za djelo ubistva Stevana Mijuškovića oslobodi kazne iz nedostatka dokaza.
Da se optuženi Đurđević Krsto, žandarmer, podnarednik, iz Stričica, srez Banjo-Lučki, za djelo ubistva Mijuškovića Šćepana izvine kazne, a za djelo ubistva Mijuškovića Stevana oslobodi kazne kao nevin. Da se sva trojica optuženih: Kalabić Milan, Grbić Vasilije i Đurđević Krsto za djela tjelesnih ozlijeda nanesenih: Mijušković Aleksi, Mijušković Đorđu, Magovčević Radovanu, Vulanović Đorđu i Vukićeviću Đorđu, svi iz Pješivaca, puste ispod suđenja.
Da svi optuženi plate svaki svoj u pritvoru učinjeni trošak, koliko po računu bude iznosio.
Da optuženi Kalabić i Grbić solidarno plate privatnim tužitelima na ime svih dosadašnjih parničnih troškova i to: po I i II djelu po (10.000) deset hiljada din. nasljednicima ubijenih Šćepana i Stevana na ruke njihovih punomoćnika, po III djelu Mijuškoviću Đorđiju; po IV djelu Mijušković Aleksi; po V djelu Magovčeviću Radovanu svakome po pet hiljada dinara; po VI djelu Vulanoviću Đorđiju dvije hiljade dinara i po VII djelu Vukićeviću Đorđiju osam stotina dinara.
Za traženje naknade štete svi privatni tužitelji upućuju se na građansku parnicu, ako hoće i uspjehu se nadaju.
Da optužni Kalabić i Grbić solidarno plate sve dangube i troškove svjedocima. /Sljeduje tablica danguba i troškova./
Presuđeno u nikšićkom Okružnom sudu 18.oktobra 1930.god. u Nikšiću Br. 12586.
Predsjednik suda, M. Mihajlović''
Izrečenom kaznom porodica Mijušković nije dobila potpunu satisfakciju, ali je bar javnost upoznala pravu istinu i tako dugo prikrivane zločine.
O monstrumu koji se zove Milan Kalabić opširno je tada pisala i inostrana štampa. S druge strane, o Šćepanu Mijuškoviću kao oličenju junaka i stradalnika ispjevane su mnoge pjesme. Čak i u dalekom Detroitu štampana je knjiga stihova Vijenac na grobu Šćepana Mijuškovića.

...ALI, UBRZO, I - NAGRAĐEN!

Ironija se i ovaj put još jednom gorko poigrala sa sudbinom pravde! Kalabić ni pola godine nije proveo u zatočenju, a već je bio pušten na slobodu! Na zalaganje policije, posredstvom ministra pravde, izdejstvovano mu je pomilovanje. Vraćen je u službu, unaprijeđen, pa čak i odlikovan!
Skrhana porodica Mijuškoviić višestruko je preživljavala teške dane. Imanja su se rasparčala i osula. Prodata su dobrim dijelom na sudove, putovanja i druge nepredvidive troškove. Od Kalabićevih batina zdravstveno ruinirani Šćepanov brat Đole umire 1934. godine.
U kakvom su se raspoloženju nalazili Mijuškovići rječito govori i posmrtni plakat porodice, pun dostojanstvene gorčine i pritajene osude, izvješan po Nikšiću i mnogim drugim mjestima, kojim se oglašava majorova sahrana na groblju u Poviji (pošto je njegovo tijelo prethodno 72 dana provelo bačeno u Trebješkoj jami). Evo tog plakata u cjelosti:
“ŠĆEPAN MIJUŠKOVIĆ, komandir,
Još 21. februara o.g. ovdašnja žandarmerija umorila je u svom žandarmerijskom pritvoru kom. Šćepana Mijuškovića i Stevana Mijuškovića.
Stevanov leš nađen je odmah iza umorstva sjutri-dan, izbačen iz žand. zatvora kod Careva mosta, a leš kom. Šćepana pronašli smo tek danas, sedamdesetog dana po navršenom zločinu u jednoj jami u Trebjesi.
Ovaj nečuveni zločin izvršila je ovd. žandarmerija i o svemu ovome poznata je Velikom Županu, Kraljevskoj Vladi, Narodnoj Skupštini i svim ovamošnjim vlastima i izvršioci ovog groznog zločina do danas još nijesu uzeli na odgovornost, no mjesto da se kazne – oni se nagrađuju.
Odgovorne vlasti i današnji režim, koji omogućava i zaštićava ovakve zločine, prevazilaze tiraniju i bezakonja nekadašnjih i turskih i austrijskih zločinaca, jer su oni bar javno ubijali.
Zlikovci, koji su poslati da ''posrbljavaju'' Crnogorce, nijesu Srbi no dahije, čiji zločini trijumfuju u Crnoj Gori, blagodareći zaštiti onih koji su pozvati da štite javnu bezbjednost i zakonitost.
Tijelo pokojnikovo biće sjutra 2. o.m. u 8 sati prije podne prenešeno iz ovd. crkve u Poviju, o čemu ovim izvještavamo srodnike i prijatelje pokojnikove.
Nikšić, 1. maja 1924. godine.
Ožalošćena PORODICA”

 

Pravda izigrana, Mijuškovići odlučili: krv za krv!

 

Shvativši da do pravde ne mogu doprijeti putem kojim su bili krenuli, Mijuškovići su odlučno kazali: ''Hoćemo krv za krv!''
Jedini živi brat pokojnog Šćepana i Đola, Simo Mijušković, i Šćepanov sin Milivoje, koji tek što bješe završio pravni fakultet i počeo da službuje u Nikšiću, vode duge i mučne razgovore.
Kad je Milivoje rekao stricu da bi pravdu sam želio da traži, Simo mu odlučno reče:
- Ti si mlad i život je pred tobom. Na kraju krajeva, ako je osveta Šćepana, Stevana i Đola ičija dužnost, onda je to samo moja!
Tako je pala odluka da za nevinu krv koju je prolio – Milan Kalabić bude ubijen.

POTRAGA ZA DUŽNIKOM KRVLJU

Vrlo je teško bilo saznati gdje se skriva penzionisani major Milan Kalabić. Poslije dugog traganja tajna je, ipak, odgonetnuta zahvaljujući jednom uglednom bratstveniku. Veliki dužnik živio je gotovo prikriveno, usred Beograda. Iz svog stana u Ulici kraljevića Tomislava, broj 23, kraj Karađorđeva parka, gotovo nigdje nije izlazio.
- Nalazila sam ga kasno uveče kako spava u velikoj fotelji, a u ruci mu otkočen pištolj. Iako je bio vrlo hrabar čovjek, neprestano je strijepeo od odmazde Mijuškovića... Gotovo sa sigurnošću je računao da će oni jednog dana doći kao osvetnici – pričala je Kalabićeva supruga.
Simo Mijušković, brat pokojnih Šćepana, Đola i Stevana, miran čičica sedamdesetih godina, raspitivao se prvo koji ga pištolj ''neće izdati''. Rekli su mu da je najbolje da kupi američki kolt. Onda je predstojala čitava šкola gađanja. Odlazio je slabašni starac u Studeničke glavice i oprobavao drhtavu staračku ruku. Gađao je bjelege, kamenje, stabla. Kad se uvjerio da je uvježbao ruku, krenuo je za Beograd. Pratio ga je sinovac Milivoje, mlađi Šćepanov sin. U Nikšiću je razglašeno kao da vodi starca na liječenje.
Našli su stan u Ulici kraljevića Tomislava, nedaleko od kuće u kojoj je stanovao ubica Simove braće. Simo je kupio kačket i moderno sašiveno odijelo. Ranije je uvijek nosio crnogorsku kapu. Teško ga je bilo takvog prepoznati, a još teže doći na pomisao da je to Crnogorac. Kad je našao kvartir i posvršavao još neke posliće za starog strica, Milivoje se vratio u Nikšić na redovni posao u sudu.
- Danima sam prolazio Ulicom kraljevića Tomislava, ali se krvnik uopšte nije pojavljivao. Kolt sam stalno držao s metkom u cijevi u prednjem džepu pantalona – da mi bude pri ruci kad dođe pravi momenat.
Prolazili su dugi dani i nedjelje. Milana Kalabića nigdje nije bilo. Čekao ga je Simo satima toliko puta u jednoj manjoj kafani u Ulici kraljevića Tomislava. Postojala je vjerovatnoća da tu bar jednom mora svratiti. Šetao je dok ne bi pao s nogu ''Kalabićevom ulicom'', ali – sve je bilo uzalud. Kao da je Kalabić u zemlju propao!
Sve je ovo kod tihog starca izazvalo silnu psihičku napregnutost i iscrpljivalo ga skoro potpuno. Nekoliko puta Simo je pisao svojima da poslovi ne idu kako treba, jer ne može da nađe ono što traži. Istina, Kalabića je s ulice više puta primijetio kako u svom stanu (visoki parter) nervozno šeta tamo-amo, po sobi. Nosio se u početku mišlju da ga gađa s ulice, ali je na kraju zaključio da bi tako mogao samo da upropasti čitavu stvar, pošto postoji mala mogućnost da ga s tolikog odstojanja usmrti.

ATENTAT NA KALABIĆA

Simo je čitav mjesec dana ostao u Ulici kraljevića Tomislava bezuspješno očekujući krvnika iz kuće broj 23.
- Bio je 30. jul 1940.godine. Taman sam, šetajući beznadežno, pomišljao da se kroz dan-dva vratim u Nikšić – pričao je kasnije podrobno o čitavom događaju Simo Mijušković – kad sam ga ugledao na ulici... Prosto nijesam vjerovao svojim očima: zar je, najzad, izmilio!? Požurih, tada, za njim i pristigoh ga. U trenutku kad se okrenuo, hitro izvadim revolver i opalim mu u grudi. Veoma brzo i vješto lijevu ruku je ispružio prema mome pištolju, a desnu je stavio u zadnji džep, želeći da izvuče oružje. Drugi put pucao sam tačno kroz njegovu ispruženu ruku i žandarmovo rame. Trećim i četvrtim metkom gađao sam ga u prsa.
Pao je na ulicu kao pokošen – pričao je dalje Simo. – Za svaki slučaj, htjedoh peti metak da mu ispalim u glavu. Metak za nesreću – ''škroka''. U koltu je bio još jedan, šesti, neispaljeni metak, ali pomislih da nema svrhe da ga ispaljujem. Vidim, mnogo krvi poteče ivicom pločnika, a tamo on, Kalabić, leži nepomičan, mrtav. Pogledah okolo: niđe žive duše! Kad su čuli pucnje i vidjeli šta uradih, prolaznici se u paničnom strahu razbježaše na sve strane. Otišao sam, onda, da se prijavim žandarima.
Kasnije su Milana Kalabića hitno prebacili na hiruršku kliniku. Data mu je transfuzija krvi i izvršena operacija. Čudnom igrom slučaja, spašen mu je život. Ljekari su našli da je, na primjer, četvrti kuršum prošao samo santimetar ispod srca.
Vijest o osveti Mijuškovića senzacionalno su prihvatili gotovo svi domaći listovi. Mnogi Crnogorci u Beogradu otvoreno su proslavili Simov podvig. Jedan narodni poslanik donio je Simu na dar u zatvor crnogorsku kapu.
Slučaj je htio da, poslije hapšenja, Sima Mijuškovića smjeste u zloglasnu Glavnjaču, zajedno s grupom komunista, studenata i druge napredne omladine. Među njima bio je i Radonja Golubović, po oslobođenju ministar unutrašnjih poslova Crne Gore. Starac je među mladima iza zatvorskih rešetaka postao vrlo popularan, oličenje borbe protiv zla otjelovljenog u Kalabiću.
- Onako sićušnog, nosili smo ga često oduševljeno na rukama pričao je kasnije jedan od robijaša iz Glavnjače.
Simo Mijušković je, odmah poslije završene istrage, prebačen u beogradski sudski zatvor, da bi mu 28. septembra 1940. počelo suđenje pred Krivičnim vijećem Okružnog suda za grad Beograd. Sala je bila dupke ispunjena, pretežno Crnogorcima. Bilo ih je dosta iz porodice Mijušković.

SUĐENJE OSVETNIKU

U sudnicu je doveden i Milan Kalabić koji se vrlo brzo oporavljao od zadobijenih rana. Nosio je još gips na ruci koju je slomio kuršum.
Interesantno je naglasiti da se 11 advokata iz Zagreba prijavilo da besplatno brani Sima Mijuškovića. Cilj im je, izgleda, bio da zločine Milana Kalabića povežu s ubistvom Stjepana Radića u Skupštini i da sve to iskoriste da bi diskreditovali ondašnji režim. Sud je to blagovremeno osujetio odbijajući zahtjev zagrebačkih advokata. Mijuškoviću je, naime, dozvoljeno da po svojoj volji izabere samo dva zastupnika. Odlučio je da to budu dr Radoje Vukčević (koji je i na procesu u Nikšiću zastupao Mijuškoviće) i dr Savo Strugar, koji se javio da besplatno brani Sima.
Štampa opširno piše o atentatu Sima Mijuškovića i njegovom suđenju koje je pobudilo izuzetno interesovanje. Tako nedjeljni list ''Zeta'', koji je izlazio u Podgorici, u broju od 27. oktobra 1940. godine, na gotovo cijeloj strani, pod naslovom ''Nešto povodom suđenja Sima Mijuškovića u Beogradu'', donosi niz pojedinosti sa suđenja i, čini se, mnogo više o razlozima zašto je do atentata došlo.
''Iako je Simo revolverskim mecima na nekoliko mjesta prorešetao Kalabića, on je nekim čudom ipak ostao u životu i bio je u sudu pri rečenom Mijuškovićevom suđenju, koje je dosad posljednji epilog njegovog groznog nikšićkog sadizma od prije 16 godina. Optuženog Mijuškovića branio je naš zemljak advokat, doktor R. Vukčević. Izrečena je presuda relativno dobra...”

“Htio sam ga ubiti kako se ljudi ubijaju, a ne kao on”

 

U nastavku podgorička “Zeta” piše: “Nije tajna ni to da je u Nikšiću prijećeno prilikom Kalabićevog suđenja tadašnjem predsjedniku nikšićkog Okružnog suda čestitom Mihailu Mihailoviću da će biti insultiran na ulici, ako bi Kalabić bio osuđen. A nije nepoznato ni to otkud su te prijetnje dolazile.
Doznali smo bili i drago nam je bilo da je g. dr R. Vukčević, braneći pred sudom Sima Mijuškovića, osobito udario na to da je Kalabić poslije osude za njegovo grozno djelo u Nikšiću bio amnestiran, rehabilitiran u službi sa unapređenjem odlikovan što je jasno dokazalo da je Mijuškoviće umorio neko drugi iz ondašnjeg režima, a da je Kalabić samo njegov izmećar. A naravno to Kalabićevo amnestiranje, rehabilitiranje i odlikovanje jeste sto puta veće zločinstvo nego ono u Nikšiću i jedna tako jasna slika režima kod nas.''
I beogradsko ''Vreme'', u broju od 29. septembra 1940. godine, u svojoj sudskoj hronici donosi opširan izvještaj sa suđenja Simu Mijuškoviću. Prema načinu odbrane vidi se da se optuženi dobro pripremio i proučio zakonske paragrafe, prije nego što je izvršio krvnu osvetu. Ipak, on priznaje tužiocu:
- Ja sam njega htio ubiti u onom trenutku kao što se ljudi ubijaju, pucao na njega, a ne kako je on činio...
Malo dalje Mijušković kaže: - Da ima pedeset života, i u njih bi gađao onoga momenta, božja ti sreća, gospodine!

NEOBAVLJEN POSAO

Na pitanje predsjedavajućeg da li tuži Sima za atentat, Kalabić, svjestan da nije odužio svoj veliki dug prema Mijuškovićima, kaže:
- Kad bi bio čovjek da će preći preko toga...
- Neće, vala! – prekide ga da ne završi misao reski glas iz publike.
Suđenje je za trenutak obustavljeno – dok iz sale nije udaljen mladić koji je dobacivao, a za koga je odmah utvrđeno da je pravnik Milivoje Mijušković, sin pokojnog majora Šćepana.
Za nanesene rane Milan Kalabić od atentatora traži odštetu u iznosu 50.000 dinara.
- A da ste ga, Simo Mijuškoviću, usmrtili, da li biste se osjećali krivim? – pita državni tužilac.
- Osjećao bih se krivim po zakonu, ali ne po savjesti!
Na kraju, Mijušković je osuđen mnogo blaže nego što se mislilo da će biti: na svega godinu zatvora (koji je, uglavnom, odležao u Sremskoj Mitrovici) i na dvije godine ograničenja kretanja u Nikšiću.
Tako blagu kaznu dobio je, kažu, i zbog tog što II svjetski rat tek što nije počeo, pa se moralo misliti i na političku pozadinu procesa. Naime, mislili su na predstojeću vojnu mobilizaciju. Oštrija kazna osvetnika Simu Mijuškoviću negativno bi se odrazila na raspoloženje i odziv ljudi iz Crne Gore, u kojoj je s izuzetnim interesovanjem i podrškom praćeno ovo suđenje.
- ...Mi svoj posao nijesmo obavili do kraja, samo smo ga započeli, najgnusniji zlikovac koji je kročio na crnogorsko tle, ozloglašeni Milan Kalabić, još je u životu...! – govorili su i dalje Mijuškovići.
U tihom selu Ceklinu, nedaleko od Cetinja, u poznatom i uglednom starinskom domu, zatekli smo jednog od najstarijih predstavnika porodice Đurašković, penzionisanog sudiju Toma Đuraškovića. Otresiti starčić napunio je osamdeset dvije godine, a, s vremena na vrijeme, kao mladić ustaje da žustrim pokretima dohvati kakvu stvar.
Tomovi seljani kažu da je starac tako živaha i čio jer se, od malenih nogu do današnjeg dana aktivno bavi lovom na divljač. Čika Tomo je i neka vrsta žive enciklopedije za istoriju i druge događaje vezane za staru Crnu Goru.
- Da. Ja sam taj na koga je slučajno pala кocka da bude istražni sudija u rasvjetljavanju zločina nad braćom Mijušković. Tada je pala praksa da istražni sudija poslije završene istrage bude i tužilac, pa sam, dakle, bio i istražni sudija i tužilac.

IZNAD ZAKONA

- A taj Kalabić je veliki nesrećnik! Kasnije su mnogi pokušavali da njegovom zločinu u Nikšiću daju političku boju. Kažem vam da ničeg političkog tu nije bilo. Radilo se o običnom zlikovcu koji je sve to činio po svojoj volji. Kad se, na primjer, ono vratio iz Danilovgrada i kad je u žandarmerijskoj stanici u Bogetićima počeo zvjersko iživljavanje nad majorom Šćepanom, Stevanom, Đolom i ostalim, Kalabić je bio pijan. Poslije se pokušalo da se ta velika ljaga žandarmerije – koja je u to vrijeme bila izuzetno jaka – nekako prikrije.
- Kako ste uspjeli da uhapsite Milana Kalabića?
- Išlo je veoma teško. To maltretiranje je dugo trajalo. Kad je zločin dokazan, htjeli smo da i on po slovu zakona bude lišen slobode, ali...!
Tadašnji ministar pravde, gospodin Srškić, bješe poznat po tome da gotovo uvijek izlazi u susret zahtjevima sudova. Mi smo od njega tražili hapšenje Kalabića. No, gospodin Srškić pokazivaše se nemoćan pred komandantom žandarmerije. Istina, mnogo puta molio je da se nad Milanom Kalabićem sprovede sudski postupak, ali ništa se nije moglo učiniti: komandant žandarmerije kao da istinski nije vodio računa o ministrovim zahtjevima.
Pade mi onda na um da zatražim preko Službenih novina da Kalabića uhapse. To odlično upali: da bi izbjegli veću bruku – evo vode zlikovca. I ko li ga samo vodi: njegov najveći pomagač i kompanjon u mnogim zločinima, žandarmerijski kapetan druge klase Vasilije Grbić.
- Vi ste za vrijeme duge istrage kao istražni sudija danima sjedeći s njim u četiri oka, a i kasnije kao tužilac, sigurno detaljno proučavali i upoznali tog čoveka. Kakav je, u stvari, bio Kalabić?
- Kao čovjek – nikakav. Mislim da ga najbolje karakterišu ove riječi zapisane u Kalabićevom dosijeu, koji mi je bio dostavljen u vezi s njegovim ostalim nedjelima: ''U ratu – hrabar, u miru – neupotrebljiv: pijanac, кockar..., jednom riječi – svaštočina!'' U Drenici je, na primjer, ubio nekog čovjeka i uzeo mu novac. Poslije ga je za taj zločin optužio tamošnji djelovođa, ali je i sam ubrzo nađen mrtav...! Kad je bila jedna buna na Kosovu – Kalabić je čudo pravio!
- Da se razumijemo: kad je Kalabić došao u Nikšić, komitsko pitanje bilo je već riješeno. Čim je čuveni odmetnik Savo Raspopović poginuo u Šćepan-dolu sa svojom družinom, Milan Kalabić tamo hita da, po svršenom činu, počne strašnu pljačku. O postupku komandira žandarmerijske stanice u Nikšiću sreski načelnik Živko Kosović obavještava nadležne. Između njih dvojice nastaje zbog toga silna mržnja, svađa i podvaljivanje. Kalabić optužuje Kosovića da održava veze s antidržavnim elementima.

NIKOLA KALABIĆ KOD OCA U ZATVORU

- Kalabić se prema meni korektno ponašao. Isljeđivao sam ga u jednoj sudskoj prostoriji. Istina, moram priznati da sam imao utisak da je bio stoprocentno uvjeren da nikako ne može otići na robiju, da ga njegovi zaštitnici neće pustiti.
Penzionisani sudija Tomo Đurašković odlično se sjeća da je, u vrijeme dok je Milan Kalabić bio u nikšićkom zatvoru, u sud kod njega došao jedan momčuljak. Predstavio se da je Milanov sin Nikola i da uči geodetsku školu. Tražio je dozvolu da posjećuje oca.
- Izišao sam mu u susret i puno mi je zahvaljivao. Prije nego što je počelo suđenje Kalabiću bilo je povuci-potegni. Odvažni predsjednik suda u Nikšiću, Mihailović, koji ovamo bješe došao iz Srbije, dva puta je pozivan u Ministarstvo pravde u Beograd. Odlučno im je tada kazao:
''Dajte nam Kalabića da mu sudimo ili ga amnestirajte. Trećeg rješenja tu ne može biti!”

 

Pijući krv drugih ugušili se u vlastitoj

 

Od mnogih zgoda i nezgoda za vrijeme istrage nad zlikovačkom družinom Milana Kalabića, davnašnji istražni sudija i tužilac Tomo Đurašković priča kako umalo nije izgubio glavu od žandarmerijskog kapetana druge klase i Kalabićeve desne ruke, Vasilija Grbića.
- I taj pogani Grbić mnogo jada nam je zadao. Poručim da ga dovedu u sud jer njegovo saučesništvo u zločinima bješe jasno rasvijetljeno. Nalazio sam se sam u sudu. Otvoriše se jednog trenutka vrata i poručnik Drugović vodi Grbića dotjeranog kao za paradu. Na njemu nova uniforma, epolete, revolver visi o pojasu. Do grla sva ta lakrdija već došla po Grbića, koji je kao i Milan Kalabić ranije služio u austrougarskoj vojsci, podviknuh:
- Idi, bre, odmah u Komandu mjesta i skini to oružje! Ti moraš da odgovaraš za zločine, bićeš, vjerovatno, i uhapšen!
Ogrezli kriminalac u tren oka izvuče revolver i uperi mi ga u čelo. Nijesam se uplašio...”
A surovi Grbić ne skupi toliko hrabrosti da potegne oroz i tako ovog upornog predstavnika pravde ''prinese na žrtvu''.
- Da li je poslije toga kapetan Grbić bio uhapšen?
- Nije još dugo prkosio. Pobjegao je zatim u kotorsku bolnicu. Iako smo uporno tražili, niko nije hteo da ga uhapsi. Onda, valjda da bi zameo tragove, bježi u sarajevsku bolnicu. E, tu nam je, najzad dolijao! ''Gotov nam je, vala, sada''! reče mi tada predsjednik suda Mihailo Mihailović i nastavi: ''Načelnik Štaba Armije u Sarajevu je moj šurak. Zove se Petar Nedeljković. Odmah ću mu napisati privatno pismo, a ti, Tomo, piši službeni zahtjev za hapšenje Grbića.''
- Ne prođe mnogo vremena, a Grbića dovode u Nikšić i predaju nam ga onako ''okorubanog'': na njemu ni revolvera, ni činova...

GESTAPO MU DOŠAO GLAVE

- Ko je, po vašem mišljenju, najzaslužniji što je Kalabić u Nikšiću raskrinkan pred licem javnosti i pravde? – pitamo dalje starog sudiju.
- Velika zasluga, između ostalih, pripada predsjedniku Suda Mihailoviću i bivšem žandarmu Savu Kosiću. Da ovog posljednjeg nije bilo, istina o zločinačkom djelu izvršenom nad Mijuškovićima, vjerovatno, ne bi bila dokazana. Kad sam o istim stvarima saslušavao ostale policajce kao papagaji su mi ponavljali:
''To je državna tajna!''
Mnogi su se najuporniji zalagali da ja budem uklonjen s dužnosti istražnog sudije, a kasnije i tužioca u Kalabićevom slučaju. Čak su mi prišivali da sam, navodno, zelenaš.
Na kraju smo zapitali starog Đuraškovića, koji je sadistički nastrojenog Milana Kalabića 1930. godine ''otjerao'' na osamnaest godina zatočenja, da li je bio zadovoljan kaznom izrečenom glavnom krivcu i njegovim pomagačima.
- Ne, nipošto! Žalio sam se odmah Velikom sudu i tražio za zlikovca smrt. Na žalost, Visoki sud Kalabiću smanjuje kaznu na četrnaest godina zatočenja, a Grbiću je povećava na četiri godine....
- Toliko mnogo sam doživio, sinko, za duga vijeka da mi se često učini da sve to nije bila stvarnost, već samo san... Ne, nemojte moju sliku stavljati u novine, niti, kao što rekoste na početku razgovora, govoriti o nekoj mojoj zasluzi što je Kalabić bio lišen slobode i osuđen. Tu nikakva moja zasluga ne postoji: samo sam vršio svoju dužnost, po savjesti – koliko sam umio i mogao”.
Kad je rat počeo, iako već u penziji, Milan Kalabić je požurio da se stavi u službu beogradske policije, da se poveže s Milanom Nedićem, koji će ga tokom rata imenovati za okružnog načelnika u Kragujevcu i Požarevcu, gdje mu je Gestapo došao glave, kad je utvrđeno da je bio agent još jedne druge obavještajne službe. Po svemu sudeći, po njega je bila kobna jedna odiva Mijuškovića koja je kao prevodilac radila za Nijemce. Kalabić, svakako, nije znao da ona potiče od Mijuškovića (odmah bi je uklonio), od kojih je strijepio sve do sudnjeg dana. Ona ga se istinski plašila, ali je mržnja u njoj bila još jača zbog onako bezrazložnog masakra najuglednijih ljudi iz njenog roda, pa je počela da ga krišom prati i kad je shvatila da radi za još jednu obavještajnu službu, odlučila je da ga, uz sav rizik, prijavi Nijemcima.
Advokat Oliver Novaković sjeća se kako se u narodu tog dijela Srbije kasnije dugo prepričavani detalji o užasnom Kalabićevom kraju. U želji da sazna sve njegove tajne, Gestapo je na njemu primjenjivao najstrašnija – ''kalabićevska mučenja''. Vukli su ga, između ostalog, dugo po zemlji prekrivenoj staklima od porazbijanih flaša čiji su mu se komadi duboko zabadali u tijelo....

UMJESTO EPILOGA

Još jedan vihor teških nedaća i zlodjela protutnjao je s Milanom Kalabićem nad ovim krvavim crnogorskim tlom, o koje se svake nesreće i svaki bratoubilački rat i te kako morao ''očešati''.
Porodica Mijušković sporo se i teško oporavljala od onog što joj je učinio ovaj ogrezli zlikovac. Godine, ipak, najbolje liječe rane i okrutnim silnicima dokazuju svu njihovu nemoć pred vremenom.
Možda će neko reći: pa pravda je zadovoljena – nema više Milana Kalabića ni njegovog ozloglašenog sina Nikole. Završili su obojica na đubrištu istorije – isto onako bijedno kao što su i živjeli. Stariji, Milan, služio je, kao što rekosmo, u posljednjem ratu Gestapou da bi ga potom izdao i od njega bio likvidiran. Mlađi, Nikola, pao je još niže: da bi spasao goli život, izdao je svoju ''veliku ideju'', izdao je svog komandanta i velikog prijatelja Dražu Mihailovića.
Ipak, dva njihova života ni u kom slučaju ne mogu biti ni hiljaditi dio nadoknade za sve ono zlo koje su u dužem vremenskom razdoblju, bremenitom mržnjom i zločinima, svojevoljno učinili širom Jugoslavije nedužnim ljudima, ženama i djeci.
Možda su, zaslijepljeni svojom varljivom vlašću, krvavi otac i sin u trenucima moći vjerovali da ispisuju stranice istorije? Mnogo je, pak, vjerovatnije da su njihove sadistički izvitoperene prirode slijedile prvenstveno svoj unutrašnji nagon za ubijanjem i mučenjem.
...Bilo kako bilo, svaka istorija će ih pominjati kao oličenje zla, nevjerstva, izdaje, kao Nerone našeg vremena, koji su se u vlastitoj krvi morali ugušiti, jer su izrasli pijući krv drugih...