Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Boško Odalović
slikar i karikaturista


Vizija prolaznosti na slikama uznemirene planete

Boško Odalović (Grahovo 1935.) osobena je i značajna umjetnička pojava u savremenom crnogorskom likovnom stvaralaštvu. Za njegovo stvaralačko formiranje nije bilo toliko bitno obrazovanje stečeno školovanjem (završio je čuvenu umjetničku školu u Herceg-Novom i Pedagošku akademiju – likovni odsjek u Nikšiću), koliko temeljno samoizgrađivanje u izražajnom i filozofskom smislu, te proučavanje onih umjetničkih pravaca i stvaralaca u svjetskoj istoriji umjetnosti koji su bliski njegovoj umjetničkoj vokaciji. O njegovoj stvaralačkoj snazi i originalnosti govori najbolje podatak da je to "samoizgrađivanje" najvećim dijelom ostvario "Prosvetareći" u rodnom Grahovu dosta godina. Tamo je učio djecu, za koju je na najljepši i likovni i pedagoški način kasnije ilustrovao prvu malu veliku knjigu –bukvar, mnogo čitao, razmišljao, slikao, crtao, pisao pjesme. Ponekad putovao. Stvarao sebe. Slao bi poneki ctrež "Pobjedi", i poneku pjesmu "Stvaranju".

Grahovo za njega - "To nije bilo selo/ Na kraju svijeta/ bila je to planeta", kaže u pjesmi. K njemu su tu dolazili da se osvježe prijatelji i radoznalci, bogateći život i sebi i njemu. Saživio se tamo s prirodom, filozofskim razmišljanjem o životu u Crnoj Gori i svijetu. Tamo su nastale sve njegove pjesme. Nastao je i jedan broj divnih slika kao "Dosada" i "Nemir" - s kraja tog perioda za koje sam ističe da "nose neki pečat prenaglašenog konflikta s tišinom" (i mnoštvo izvanrednih malih studijskih crteža), a neke slike su i kasnije nosile nadrealno iskustvo grahovske samoće. "Zaluđeno plavetnilo/ Pod kamenjem vidik krije/ Pola nebo – pola more/ Pola ribe pola zmije/ Jedren jači toplih mora/ Nasukani iz nahije" kaže Odalović u pjesmi "Granica južnog vjetra" po kojoj je zbirka nazvana, a i kako on naziva svoj zavičaj.

Kad je grahovska tišina postala donekle turistička, bučna, Boško je odlučio da je napusti i ode da se suoči sa "doživljajem" buke u njenom središtu. U Podgorici se intezivnije bavi scenografijom i ilustracijom a u zadnje vrijeme osobito intezivno i karikaturom. Negdje od 1990. godine Odalović radi seriju slika u kojima jača misaoni naboj jer se kreće sadržajno na razini planetarnih ljudskih problema, vizije prolaznosti i ugroženosti smisla življenja. Opsjeda ga cjelina ljudske sudbine i bitisanja. Na slikama su panorame "istorijskih građevina i ruševina", izmiješani vjekovi, i po takvim prostorima se kreću nagi ljudi ili se iz gomila javljaju pojedinci za koje je teško reći jesu li još živi.

Karakteristična je slika "Zadnja ura", jer ima sve najbolje odlike tadašnjeg Odalovićevog slikarstva, razuđeni smeđi kolorit u kombinaciji sa sivo plavičastim partijama, beskrajna perspektiva – gotovo se osjeća oblina planete pod brijegovima i konturama naselja, po nogama mnoštva koje se besciljno kreće, koje je dospjelo u magline što okružuju ogromnu "zadnju uru" visoko u mračnom nebu. Na većini slika su ljudi nagi, uopšteni, svevremenski – ljudska vrsta. U to vrijeme, pod igom domaćoh tragičnih zbivanja, slika i neke jednostavnije teme kao seriju "Kućišta" na kojima se jedva naziru tragovi savremenog života.

Proširujući u likovnom i filozofskom smislu krug tema koje obrađuje, Odalović ostvaruje kontinuiran likovni razvoj u kome se vidi i izražajno usavršavanje i misaono produbljivanje tema. Likovni sadržaji Boška Odalovića zanimaju u širokom rasponu, od najstarijih istorijskih saznanja, literarnih provokacija do vidika kroz prozor seljačke kuće na čiji se okvir naslanja tek ispečeni hljeb. To se osobito dalo vidjeti na njegovoj zadnjoj izložbi u galeriji "Tiodorović" prošle godine. Slika minuciozno, što mu je i inače konstatna odlika, odabirajući kompoziciju prema zamisli i boju prema suštini sadržaja koji su na razini planetarnih ljudskih problema, noseći viziju prolaznosti i ugroženosti smisla življenja u svakidašnjici.

Zadnjih godina Odalović je napravio čitavu seriju izvanrednih slika koje čine ciklus "Na Herodotovom putu" i u kome majstorski, virtuozno uobličava viđenje života kako misli da ga je osjetio veliki istoričar. "Zainteresovan sam za taj prostor, za Herodotov put, lutanja i njegove tragove. Ako uporedimo Herodotove zapise i vrijeme u kojem je on živio sa ovim našim, po nekakvoj morbidnosti, mržnji i destrukciji njegovo je bilo amatersko u osnosu na ovo" kaže slikar.

Drugi ciklus slika je Odalovićevo viđenje Crne Gore u dugom istorijskom rasponu uopštenom do herodotovskog pristupa. Ognjen Radulović citira Odalovićeve stihove: "Poći putem / Davno napuštenim./ Gdje u prašini miruju/, Daljine iznemogle..." i dodaje "taj put se nazire u oštrim i uzburkanim planinskim masivima u dubini platna..." Razvoj – napredak i tragedija - su jedinstveni u prostoru i vremenu. I kad slika "Vajarsku koloniju" - blistavu plavu kamenu površ sa guvnom i sitnim nagim ljudima u prvom planu, i bliske im po promišljanju "Lis" i "Pejzaž iz nahije", "Prvomajske vatre", te niz drugih slikar nostalgično i toplo posmatra pustošnu svoju zemlju kao dio stalno uznemirene planete. Slika "Međe" se izdvaja nekim filozofskim odnosom prema prirodi. To je tipičan crnogorski seoski pejzaž ali tu su "pritke" koje podupiru nebo kao neku zavjesu iza koje se kriju neke neviđene tajne, dobre ili zle, ko zna u ovom našem prostoru.

Po načinu obrade i sadržajnom konceptu ovom ciklusu pripadaju i nekolike slike sa malim figurama ("Nalazište", "Izložba", "Seobe"). Posebno se izdvajaju kao veza sa njegovim ranijim kompozicijama i paletom smeđe sivi prozori na ruševnim kućama sa detaljima koji karakterišu seoski domaći život i vidikovcima koji se otkrivaju kroz raskriljena okna.

Osobito je zanimljiv ciklus omanjih radova rađenih kombinovanom tehnikom na crnoj podlozi. Vanredna sposobnost slikareva da ostvari plastičnost predmeta, da oniričnu sadržinu uveže briljantnim funkcionalnim crtežom dolazi do punog izražaja. Te vazne, ptičurine, homoidi, životinje, ostaci kuća i predmeta trepere kao na djelima starih majstora ali sa nekom savremenom porukom. Virtuoznost izvedbe, hromatska reduciranost, i uprkos tome prostudiranost i čvrstina oblika daju im antički prizvuk i snagu. Među njima se izdvajaju tri osobena rada. Jedan "Vrač" kao pastir iz biblijskih priča. Pa jedan "Don Kihot", osvijetljen na konju, hrabro ustremljen za nečim što vidi, okružen bezbrojem zaumnih bića u oniričkom prostoru. I drugi "Don Kihot" gdje je u prvom planu samo njegova mučenička glava zanesenog pogleda na koju nasrĆu ptičurine i stameni Sančo Pansa u pozadini. Nije čudo što je Servantes očigledno omiljena literatura Odalovićeva i lijepo je što je u svom djelu našao mjesta i za njegove svevremenske likove.

Samo dva crteža "Igra" i "Sanjarenje" sa ove izložbe, dovoljna su da pokažu majstora crtača, karikaturistu i tragača po tajnama govora ljudskog tijela.

Prije osam godina povodom Odalovićeve izložbe zapisala sam "Ličnom i likovnom etikom, misaonošću i perfekcionističkom izvedbom, snagom i bogastvom imaginacije, stilskom dosljednošću u okviru poetike koju je vremenom izgradio i u sadržajnom miljeu koji odgovara njegovom umjetničkom temperamentu, Odalović spada među najuglednije stvaraoce u crnogorskom slikarstvu. Njegovo likovno promišljanje pod igom tragičnih zbivanja današnjice odiše bolnim i napregnutim traženjem nade za budućnost." Ovom zaključku bih mogla da dodam samo da slikar sada pokazuje izvanrednu stvaralačku svježinu i istrajnost, da produbljuje poniranje u tajne prošlosti i budućnosti i nalazi njihovo saglasje sa zbivanjima u ovim vremenima i time se svrstava u reprezentativni vrh individualističkih stvaralačkih dometa u crnogorskom slikarstvu.

Boško Odalović je skomna, ali veoma snažna i svestrana kulturna ličnost koja svemu čime se bavi – slikarstvu, poeziji, karikaturi, stručnim aktivnostima – daje respektabilni kulturni nivo i nastoji i uspijeva da se svugdje i na najskromnijem poslu, odupre primitivizmu, netoleranciji, voluntarizmu i površnosti. Istovremeno uvijek čini otklon od svake pretencioznosti, odan istinoljubivosti, savjesnosti i kreativnom tragalaštvu. član je ULUCG-a, Matice crnogorske, DANU, PEN centra. Svugdje je njegov plemeniti doprinos vidljiv. Imao je šest samostalnih izložbi, jer se na izlaganje teško odlučuje. Učestvovao je na mnogim kolektivnim izložbama u zemlji i inostranstvu. Dobitnik je mnogih nagrada, te i Trinaesto-julske nagrade Crne Gore i Decembarske nagrade Titograda.

Olga Perović

Tekst korišćen u ovom prilogu preuzet je iz dnevnog lista "Pobjeda" od avgusta 2003.god.