|
|
|
|
Antologija crnogorskog aforizma RIJETKE ČESTICE Krajem maja, u izdanju Udruženja humorista i satiričara Crne Gore, izašla je iz štampe Antologija crnogorskog aforizma RIJETKE ČESTICE. Autori su: Savo Martinović, Veljko Rajković i Dejan Tofčević, a recenzenti: Dr Ratko Božović i književnik Veljko Radović. Korice je uredio Luka Lagator. Zastupljeno je 114 autora, sa preko 1900 aforizama.  UVOD Aforistički način izražavanja u crnogorskoj književnosti može se pratiti kroz čitavu njenu istoriju, a posebno od Popa Dragolja iz XIII vijeka, preko djela kotorskih humanista i pisaca XVIII i XIX vijeka, do naših dana. Autori Antologije RIJETKE ČESTICE nijesu imali namjeru da prave retrospektivu ove književne forme u Crnoj Gori, već su se odlučili za savremeni crnogorski aforizam, imajući u vidu činjenicu da je doživio afirmaciju tek u prošlom i ovom vijeku. U Antologiji su zastupljeni crnogorski autori u onom značenju koje se, na izvjestan način, koristi pri izradi enciklopedija, bibliografija, leksikona kulture i sličnih publikacija:
Radoznali čitalac može, na samom početku, postaviti pitanje smisla naslova RIJETKE ČESTICE. Iako odgovor može da dovede u pitanje sam smisao naslova, reći ćemo ovo: Dobar ili odabrani aforizam je, sam po sebi, rijedak. Čestica je najmanja cjelina, molekul, atom, iskra duha; a te dvije riječi, jedna uz drugu, tvore paradoks svojstven aforizmu. Pri odabiru aforizama, autori su se držali uobičajenih estetskih i etičkih mjerila, imajući u vidu da je ovo Antologija crnogorskog, a ne, daleko bilo,svjetskog aforizma. Imali su u vidu i da je aforizam kratka, sažeta, jezgrovita, mudra misao, iskazana duhovito, koja sadrži ironiju, paradoks, obrt i, na kraju, poentu. U istom cilju, pri ruci su im bile već antologijske definicije aforizma savrmenih poznatih i nepoznatih mislilaca: "Aforizam je dribling duha na malom prostoru."; "Aforizam je monumentalna minijatura" (Aleksandar Baljak). "Aforizam je kap mudrosti u kojoj se prelama more gluposti."; "Satiričar - aforističar izmišlja ono što vidi" (Ilija Marković). "Kad sine misao, aforizam zagrmi" (Rastko Zakić). "Aforizam je ono što bi svako rekao - da se setio" (Slobodan Simić)." "Aforizam je duhovna i duhovita borilačka vještina" (N.N.). "Aforizam je srž suštine" (Ljubiša Mihajlović). Svaki od aforizama koji su našli mjesto u Antologiji, uvjereni smo, ispunjava većinu postavljenih uslova i utvrđenih mjerila. Imajući u vidu okolnost da forma aforizma nije strogo omeđena, namjerno i sa razlogom, promakla je i po koja sentencija, filozofski ili misaoni fragment, autorska poslovica, čak, i poneki epigram blizak aforizmu. Čitalac se, na kraju ili na početku, svejedno, može zapitati: Otkud sad crnogorski aforizam? Odgovor je jednostavan: Iz Crne Gore ili porijeklom iz Crne Gore. Sama sintagma crnogorski aforizam je održiva onoliko koliko je on osoben; a osoben je po tome što liči na poljski, srpski, ruski, bugarski, češki, hrvatski ... svjetski aforizam. Sličan je svjetskom i inom po tome što i on žigoše opštepriznate vrijednosti, podvrgava ih preocjenjivanju i ponovnom vrednovanju ... i stoje, u dobroj mjeri, etičke prirode. Na kraju, posebna napomena: Svjesni smo da ovom Antologijom niko ne može, do kraja, biti zadovoljan, počev od njenih sastavljača, preko autora aforizama (i njihove rodbine), do samih probirljivih čitalaca. Ipak, uzdamo se da će čitaoci biti njena posljednja odbrana. Savo Martinović
Kosta KRUŠIĆ, 1919-2007 Diktator sve drži u svojim rukama. O mrtvima samo dobro, Šala je melem na ranu
Najlakše polaze od sebe oni Jedni žive kako mogu Ne uči se dok je živ Rječiti imaju riječ, Vid gubi oštrinu pogleda
Nepodoban je za saradnju. Najviše ljudi progutala je provalija
Poštenoga je lako prevariti Zbog srpa i čekića
Zahvaljujući ratnim zaslugama Grupa staromodnih dama Imenovani je počeo Upozorenje fotografima:
Kod nas se budale ne radjaju Piši humor – satiru!
Lakše mu je da otvori sajam knjiga Nudizam je bio privilegija bogatih. Da bi se zaposlili, ne biraju sredstva
Prijavio je imovinu, Koreni su nam duboki.
Volim da idem na sahrane Srećan sam kad sretnem
Malarija je iskorijenjena. Korupcija se uvuče kao bacil –
Čovjek živi u neimenovanome. Vidim samo ono što sanjam Blago onome koga tišina doziva. Svijet je bio slijep – prije mojih očiju. Čovjek od duha neprestano putuje.
Dostojevski je kao Hristos. Onaj ko ima Boga Čekaju nas dani Dani prolaze
Pravi vodopad nastaje Da je imao dobra ledja I diktator sluša narod – Cijene cijene kad padaju. Majmun! Kako to proročanski zvuči. Za sve je kadar. I - ostao je kadar. Šaku jada niko ne vidi,
Kada ima sebe u sebi Duša bez duha traje tren. Velika ljubav je, najčešće, neuzvraćena. Ko ne umije da živi svakog trena
Ona ga je stalno varala, a on se pravio lud. Kad prilažete diskusiju Tata je rekao komšinici da je dobra riba Tata kaže da me donela roda, a baka tvrdi Volim da slušam kad neko laže. Moj drugar živi na visokoj nozi. Moj striko nije normalan. Kada sam bio manji, tukli su me kao vola. Uželeo sam se mojih drugova.
Odluka je pala! Od sjutra – Bolje je biti go ko pištolj Kad im je ideja dobila na težini –
Razgovarali su iza zatvorenih vrata. Postoje majčini i kurvini sinovi.
Najbolje lovačke priče
Svaka vlast boluje od malih bogova. Nema struje, ima struje ... Što ne mogu – ne brane,
I cvijet i čovjek izgube Lokalna vlast je samo lokalna,
Najbolje bi bilo da je onako kako nije. Upravnik ludnice je duša od čovjeka. Ko ne može da živi od rada Da se ne lažemo: Hitna pomoć je zakasnila Da nemam šećer Ko vidi sebe – vidi daleko. Naše raritete možete nabaviti Mladoženja je osvajač koji se predao. Oženio sam se pametnom ženom. Moj tata je mnogo dobar. Prvo pljune u šake Ne budi kakav nijesi Palanka je kao vasiona. Svako zna što je mladost
Od svih čula Poslije velike nužde, Mi se ne učimo na greškama. Uz maternji jezik
Ne volim otadžbinu! Za nju se gine. Završio je pravo, ali ga nije stekao. Naš grad se brzo razvija. Biti iznad njih
Daleko smo dogurali. Pravo prvenstva imaju oni Svetli grobovi nisu na grobljima Najčešće žurimo U miru se umire. Mora se ratovati!
Neću više da jedem! Zatvorite sitne lopove! Oni su moj izbor.
Kovači smo svoje sreće. Najteže je pronaći čovjeka Nije pitanje ko je prvi Umislio pelikan da je velikan - Napuštio je školu i započeo karijeru. Svima je do kukanja Ko drži gorile
Sve jedno mi je – ljevica ili desnica. Pošlo im je za rukom.
Jačajmo protivpožarnu službu. Ko zna koliko je dva i dva –
Dobro je što smo dvojica. Siti smo budalaština. Ko laže – ima talenta za lopova.
Ako ne vjeruješ – bićeš uvjeren, Ne da priča da napišem pjesmu. Dužan sam opomeni u meni. Ne vole da ih gledamo.
Skup je bio jeftin. Upadao je u riječ Gete – fudbaleru ni do koljena. Kad slušam Šopena –
Probleme ćemo rješavati u hodu. Testament je pisao čučeći. Krenuće od nule. Čim do nje dodju. Da bi zaštitio obraz – sio je na njega.
Junački smo se povukli Ako vam je teško, ajde da se mijenjamo! Ne bojim se od onoga što će biti Grdno je kad djeca mudruju, Dejan Lopičić, 1939 Uhvatio se za glavu Smeh je lekovit Mek kao pamuk, lako postaje krpa. Postavili su ga, iako nije imao štofa. Besmrtni žive ispred vremena Savitljivost slama. Da ga nismo mi obavili Nešto nema Evinog lista. Otvorili su mi oči Ko ostane praznih šaka Čitaš li kako je napisano Nespremne dokrajči početak. Radio je naški, a uzimao svojski. Ljudi velikog formata Naš primarni zadatak je
Riječ koja se povrati Kalem strepi
Čovjeka uče dok je živ. Ako je dobar i lud isto, Teško je podnijeti moć navike Hrabri su odavno poginulu. Bio je velikodušan.
Mi najviše znamo. Više ne muca. Kod nas sve ide brzo
Morao sam proći sve Svi su digli ruke na nas. Divim se vatri u svemu što ne gori. Kakva pustinja! – nigde prepreke. Ako smo promašili cilj, Ubijajmo se medjusobno Reforma tablice množenja Savladajmo nauku! Vlast nas prati, od kad ne idemo za njom. Kad se ide pogrešnim putem Što se više klanjaš Pravda je jača od nepravde Svaka se lepota vodoskoka Proganjajući napredne ljude Najmanja jedinica vremena je
Da političari skinu maske Na svjetskom takmičenju
Ne kitim se tudjim perjem Sizif na Olimpu Relativno je što je apsolutno. Poljubac je uvod u nesanicu. Ko šapuće, na dobrom je glasu. Mazohisti uživaju u samomatu. Mat je atentat
Da iz vatre ne iskaču iskre Ljudi se u svakoj oskudici Nikad mudri ne pokušavaju
Zauzeli su stav! Poziraju. Nekima je na umu Ako ćemo pošteno
Kod njih nijedan kriminalac Istorija počinje da živi Kad želudac progovori
Pošteno sam se obogatio. Uskladili smo posao. Čim neko iznikne iz naroda
Svi ljudi misle. Što zemlja rodi
Uče nas kako da isplivamo Oni koji su odmakli Kome je ostao obraz
Od vlasti nisam tražio ništa, Što se više kunemo u Hrista
Izgubio sam prijatelja. Nemamo nezapošljenih.
Nije loše poznavati zakon. Možda bi štrajk humorista
Ovako rascjepkani Adam se oženio iz ljubavi. Više volim crne nego plave žene. On ima vatrenu ženu Idealan muž ne pije, ne karta se, Prva žena mu je bila crna,
Mi ništa ne ostavljamo za sjutra. Postao sam svoj čovjek. Iz moje porodice samo je djed Rasteretio se savjesti. Sad ide brže. Ni u paklu nije loše. Niko se nije vratio. Privilegije su počele na Golom otoku. Proleteri bi se ujedinili Samo kad pravi budalu od sebe Jedva čekam popis stanovništva. Nijesmo u krizi. Kriza je u nama. Sudjenje je bilo fer. Niko nije navijao za istinu. Svi muškarci su isti! – Sizif nije uspio, jer se osvrtao Više ima nijemih od vjenčanja
Doktor za stoku Blago dalekovidima!
Narod postavlja glupa pitanja Vlast se poziva na obraz.
Mi ne čekamo Godoa. Uhvatio sam korak sa životom. Ja imam tri čiste: čist obraz,
U našoj postavci Hamleta Kad je čorba u pitanju
Nije sve propalo! Vlast? Nijesu fer na vozačkom ispitu.
Baš su skladan par. Neko jede tudje, a neko – sebe.
Ako imate malo – imaćete kontinuitet. Bogu božje, caru carevo – i naše! Perspektiva nam je sjajna – To što vlast misli da sam ovca I pravo je da se pojedinci bogate. Bez ikakve nužde, napravismo veliku. Ja ne bih da živim bolje.
Pre početka svečane sednice Odlaskom njegove zadnjice sa vlasti Mole se pijani vozači
Ne bojim se laži. U Crnoj Gori nema drugih.
Nekada je narod dizao ustanke, Ima majmuna, I vještice su se modernizovale. Kad god se napijem vranca
On ima idealno mišljenje. Biti pisca je drugi padež Ima sve knjige o etici. Dok je bio na njoj Penelopa bi čekala Živjela radnička klasa Jak je kao bik. Pametan uči dok je živ. Neke stvari je javno iznio Kako ćeš imati novine
Da demokratija dolazi od Boga Ne idite mnogo putevima Kralja Nikole – Kad Crnogorcima ništa ne upali
On više liči majmunu Čovjek dobije krila
Istorija se ponavlja - U laži su kratke noge. Tata, po Darvinovoj teoriji
Sve što imam da kažem O njemu samo u superlativu. Onima bez gača – kapa dole! Podmetanje noge nam najbolje ide Ne znam kako su se obogatili na naš račun Kako god ga bace, Sve naše gluposti su dokaz Našu nesreću preživeli su samo oni Ja svaki dan radim do tri: Kad vidim naše ministre Ako hoćete da iščupamo repu Ne verujem više u bolje sutra. Ako ćemo pošteno Digli su ruke od svega, Ratko B. Brković, 1949 Bolja vremena smo čekali, Šuška se da će početi da bruji. Blago nama ticama!
Ars aforistica, aps aforističar! Nije to taj kamen! – Omče su pripitomljena lasa. One koje ne možemo očima da vidimo Tako je govorio zarad sutra! Šah je duboka igra Odigrao je najjači potez. Rokada je gubitak iluzije Kad pioni odustanu od prvog poteza
On je čovjek od riječi. Priložio je diskusiju Napuštio je posao. Gluposti su
Puštite ga da priča Neko vuče naprijed, neko nazad.
Čim je vidio da je zaškripalo Žena je velika tajna.
Vjerovao je u srećnu, Prokrčmio je put ka uspjehu.
Nekada se sijalo, oralo i žnjelo Prljava usta treba zatvarati Bolje je štedjeti dugačak jezik Kad djubre ispliva, zemlja potone. Smrtna kazna je ukinuta.
On se odlikuje medaljama. Kad god mi dignemo jedro Političari se uspinju na zahtjevima Aforističar je fino vaspitani zlobnik. Žena je predstava Kad na vlast dodju pravi krivci Kad se političar vjenčavao Oponente je srozavao tako Potapanje našeg broda transformisali smo Forsirali smo prelaz preko potočića!?
Ako se ja nešto pitam Testament je poslednji pokušaj Njegova smrt bi nas vratila u život. Jedanaesta zapovest: zaboravi deset! Nemamo predstave Delegaciju Eskima Biblija je savršena knjiga Bezbožnici! Truli bogataš živi duže Mir je odbačen s indignacijom.
Dugo smo klicali Bio je pristalica pokreta. Vaša Svetlosti, više svetlosti! Nemam državu! – to sam ja. Nabacite ženi perje Ne treba ciljati u metu Da bi se čovek potvrdio Devojko mojih snova, Eh, da mi je sadašnja pamet. U ljubavi je od »ne« do »da« Tišina! Ako se ne slažeš, možeš da se pakuješ. Jedni su se borili Himna nije kriva
Ustao je danas i za sjutra, Čovjek je čovjeku vuk
Ako si vuk na jeziku, Komunizam je
Držao je oči dobro otvorene. Bio je u toku.
Demokratija je daleko odmakla. Policija je depolitizovana. Nijesmo izgubljeni. Obučeni smo za goli život!? Muvu nije zgazio. I naš narod će ogrijati Sunce. Ova vlast je antimaterijalistička: Opet ću im dati glas. Duvaju neki čudni vjetrovi, Nemam dosije! Našao sam je s drugim u krevetu. Rad je stvorio čovjeka, Izvrću istinu.
Govornik koji čita Ljudi su braća. Zato se dijele. Za njega je narod
Oca ne poznajem. Ko se školuje na ulici
Vlastodržac ne može imati čiste ruke. Da mi nijesmo kasno stigli Zahvaljujući njima, ruke su nam čiste.
Od čvrste ruke ostali su: U našoj vojsci postoje tri čina: Konac delo krasi – reče marioneta!
Aforizam je početak kraja priče. Mislilac je filozof za sebe I majmuni štrajkuju. Socijalistima vlast,
Kad se bave kriminalom – politika, Što su za nas zakoni
Budite sitničari! Sumnjivo lice Otkrili su mu spomenik. Kad proradi pompa demagogije
Sloboda je slobodno reći Socijalizam je omasovljenje
Aforizam je osica duha Stid je kao zora. Kad demokratija spava Veličina ptica mjeri se rasponom krila, Kad prestaneš slijediti liniju Da bi obezbijedio dupe Satira? Stojan Čabarkapa, 1958 Imao je sve, Vuk dlaku mijenja
Od kada smo zajedno Ko ima dasku u glavi Krivina je kriva, ali je niko ne tuži. Nezadovoljstvo je maćeha brige.
Ne duguje mi ništa, Bolje da smo ostali na drvetu. Posijano je djavolovo sjeme.
Roboti zamjenjuju čovjeka Ako je nula pozitivan znak
Fotelja je upražnjena. Bosonogo djetinjstvo mi se svidjelo.
Od vas tražim red, rad i Zavarali smo neprijatelja. Djeca nam imaju loš apetit Da su naši preci znali Ne može sve jedna majka da rodi.
U raju imaš sve. Noć je crna.
Postao sam daltonista. Predlog ili prijedlog?
Kod nas se odavno ništa ne dešava. Džaba ti čvrst stav Kad žena ne zna »koji joj je djavo« Bili smo na tajnoj večeri. Čovjek je postao od majmuna – Ja sam čobanin. U govnima smo do grla. Mrak je idealan Sve laži o meni su živa istina. Još niko nije umro Kad čujete pucnjavu – legnite Da sam na vrijeme poturio dupe
Morali smo da zaratimo. Sve su to pošteni političari. Ovo je demokratska država. Moja je prva i posljednja. Demokratiji pružamo herojski otpor.
Dolje sloboda! Život bez smrti
Ja sam lud, a ti zbunjena – Poziv patuljcima: Uveličajte našu proslavu!
Opšte nerede prekinuli su Propali smo! – Politički razgovori protekli su Bilo je to u jednoj zemlji gradjana. Iz čistog mira Sve je na svom mestu. Dobio je sva ljudska prava.
Dogovor važi Naš je problem Čist posao – čiste pare,
Rodio se rasipnik. Zakon jačega niko nije izglasao Naš mrak se malo popravio. Mnogo ćemo još progutati Vidio sam seks bombu. Navikli su da puno pričam. Debelo sam se namučio Dok sam je nosio u srce Antiratna parola:
Nisu za sve krive aveti prošlosti. Priča se da je ćutanje zlato!? Zalud preti ponor pakla. Demokratija je svratila kod nas. Kad policija prekorači ovlašćenja Staćemo mafiji na put! Mi jedni drugima Zasad smo goli i bosi, Živimo za danas od sutra. To što smo ludi
Svijeću žrtvujemo Prava knjiga se Nadanje je lijek To što drugi prvima kažu o trećima
Drugarice, sudeći po vašim atributima, Stani kišo, stala ti voda! Ima li kod nas jeftinog voća? U bolnici je, ali ne brinite –
Naš model tranzicije: Ko na brdu ak i malo stoji Lopovčić, lopov, lopovčina – Nije bitno ko nas jaše
Situacija je složena On ne govori jezikom mržnje.
Ako je istorija majka mudrosti Puko nam je film Moral jedinice ravan je nuli. Poglavica je legalno izabran. Sve je namješteno! – Opozicija ima pravo Pacifisti su se raspištoljili. Ispratili smo najludju noć. Naš mrak će da traje Država – to su oni!
Svaka naša pobeda je istorijska. Radnici su izašli na ulice. Pogodio je ukus žirija. Ostavili su neizbrisiv trag. Branim se ćutanjem. Politika nije kurva. Uvlačeći se – ušao je u anale. Da nisu davali znake života Pade vlada! Držte lopova! Demonstriramo silu. Ključ rešenja je u nečijem džepu.
Aktuelna dezinformacija: Iskrivio se. Od ovih na čelu Ćelije dišu punim plućima. Sumnjivo je lice
Ljepota braka krije se Čovjek koji se razlikuje od drugih
Ne treba razbijati glavu sitnicama. Umjesto da se hranimo VIRUS KRITIČKOG MIŠLJENJA Aforizam, kao kratka književna forma, nije u nas na velikoj cijeni, kod jednog dijela književne kritike. To je jedan od razloga što se najbritkija kritička riječ našla na margini književnog života. Nepravedno i neopravdano. U stvari, aforizam može da "privuče" tradicionaliste, kojima je bliska poslovica, koju je iznjedrila narodna mudrost, baš kao i znatiželjnike vremena sadašnjeg, čijem senzibilitetu ne odgovaraju rasplinute, epske i sofisticirane književne tvorevine. Ovdašnji aforističari nastavljaju zmajevsko - domanovićevsku tradiciju. Više od toga, oni su nasljednici znamenitog Stanislava Ježi Leca. Razmišljajući o Lecovom stvaralaštvu, Gabriel Laub tvrdi da "aforizmi ne samo da čitaocima postavljaju zahtjeve, oni im se obraćaju, agresivno i neodbranjivo, zbog svog izbrušenog vrha, iznenađujućih tokova misli, svoje duhovne ubojitosti". U spisu "Umjetnost smijeha", Laub bilježi: "Poezija i filozofija ostavile su aforizmu u nasljeđe - preciznost forme i preciznost mišljenja, nauka - preciznost posmatranja. Od filozofske definicije aforizam se često razlikuje samo svojom umjetničkom višesmislenošću." Nije u pitanju dvosmislenost kao značenjska neodređenost, jer se uopšte ne radi o dvosmislenosti kao entropiji, nego o značenjskoj polivalentnosti. Stanislav Ježi Lee je zapisao:"Kad mi se prebaci da sam dvosmislen, riječ je upravo o tome da sam nedvosmislen." Kad se želi zaobići mnogosmislenost, a nastoji izbjeći pojednostavljivanje, neophodno je aforizam, do kraja, precizno oblikovati. To i jeste njegovo osnovno obilježje. Naši aforističari su se i sami, svojim aforističkim umijećem, odredili prema ovoj mini književnoj formi i kritičkoj formaciji. Tako će Savo Martinović doći do zaključka da je aforizam "tačka u kojoj se sijeku umjetnost i filozofija", a Ilija Marković, jedan od najplodnijih tvoraca umjetnosti aforizma, smatra da je aforizam "karikatura u kojoj su se riječi nacrtale." U tom je duhu i ova njegova meditacija:"Aforizam je književno djelo u nastavcima. Nastavlja se tamo gdje pamet stane." Za to je neophodna kritička subverzija, neravnodušna savjest i satirična britkost. To su, u stvari, atributi ovdašnje aforističarske gerile. Njeni protagonisti neštedimice su i proživljeno raskrinkavali zločinstva varvara, političko i moralno propadanje, ljudska nevaljalstva i društveni haos. U središtu njihove pažnje je sumorna sadašnjost, ali nije zaboravljena ni mistifikovana prošlost. Nijesu zapostavljene ni slabosti kulturnog obrasca, ni iracionalni mentalitetski talog. Njih posebno "privlači" tamna strana egzistencije. Ironja i samoironja, proplamsaji duhovitosti, suverena vladavina dosjetke i smjehovite provokacje, javljaju se u našoj sredini kao obnova kritičikog duha, koji je bio ozbiljno skrajnut i pokoleban. Aforistčari su, zahvaljujući svom osjetljivom senzibilitetu i kritičkoj svijesti, uspijevali da uspješno ironijski razobličavaju vrijeme naše besprimjerne krize i posrnuli svijet politike. U najboljim ostvarenjima satiričnog aforizma bila je prisutna osveta pameti, ali bez osvetničkog zlotvorenja. Buntovni aforističari prkosili su vlasti, koja je poništila i slobodu i istinu i zakon. Oni su pokušavali da uspostave slobodno mišljenje i slobodu kazivanja kao kritičku alternativu. Nijesu pristajali na zajednicu bez identiteta, niti na neslobodnu javnost, pa su, zato, postajali graditelji slobodne javnosti i slobodnog mišljenja. Bio je to trzaj snage otpora i vid nepristajanja na bezprizivno propadanje. Zaista su naši aforističari bušili balon mrtve javnosti zatvorenog i zastarjelog društva. I kad nijesu bili veliki umjetnici, bili su veliki u svojim kritičkim zanosima, kritičarskoj retorici i nepredvidljivim ishodištima. Pisali su baš onako kako su doživljavali svijet svojih opsesija u društvu propadanja. Činili su to bez dlake na jeziku i bez zadnjih namjera. Aforističari zastupljeni u ovoj Antologiji pretežno tematsko uporište nalaze u našoj dramatičnoj stvarnosti i društvenoj krizi bez premca. Oni su, kao nepomirljiva kritička družina, pokazali da se, u kratkom i duhovitom misaonom obrtu, može dijagnostikovati svijet okrenut naopačke. Naš udes je bilo teško pratiti kalamburom humora i prostodušnim smijehom, najviše s toga što se brutalizacija života našla u blizini tragičnog, pa je bilo suženo polje ironijskog razobličavanja. Ipak, u ovim aforizmima, tragično iskustvo preoblikovano je u diskurs smiješnog i komičnog. Predrasude, laži, manipulacije i mistifikacije postaju predmet njihove žustre kritičke i ironične refleksije. Oni govore u svoje ime i u ime svih koji nijesu u prilici da se javno usprotive nasilju i haosu. Šta oni brane? Brane slobodu, pravdu i univerzalne vrijednosti, a prije svega - vrijednosti ljudskog postojanja. Najbliži im je čin pobune. Koliko su mogli - budili su uspavane i ravnodušne. Suočeni sa apsurdnim društvom, aforističari postaju demistifikatori svih ideologija i svih iluzija. Najvredniji od njih, koji stižu do tamnih dubina egzistencije, stvaraju aforizam koji se može označiti kao antidogmatska kritička higijena. Često ironično ja vodi aforističara do eksplozije kritičkog duha i kritičkog fanatizma. Tada mu tolerancija nije bolja strana. Kad je to tako aforizam, i kad označava moralizatorsku žestinu i dopadljivu refleksiju, ne može postati eliksir produbljenog kritičkog mišljenja. Pokazalo se da je prava vještina, u umijeću stvaranja umjetnosti aforizma, naći pravu riječ, osvojiti jezik koji je primjeren humorno-ironijskom iskazu. Zato i vrijedi ponešto reći u kakvom je odnosu jezik, kao potencijalitet, u odnosu na oblikovanje aforizma? Svakako, u odnosu velike zavisnosti. U jeziku je sadržana elementarna snaga, pretpostavka dejstvovanja i suštastvenog saznanja. Britkost, jezgrovitost i odsječnost, plahost i ustreptalost u aforizmu, prozvode bljesak i varnicu kritičkog mišljenja. Plamen, koji munjevito sijevne, osvijetli mračne prostore stvarnosti, učini ih vidljivim, a zatim nestane. I kad nestane, on je zapamćen, jer je nastao da ne bi bio zaboravljen. Poslije toga, ništa više nije kao što je bilo prije toga. Razumljivo je da jezik nije nikada samo instrument satiričnog mišljenja i duhovnih vježbi, nego i podsticaj, možda i odlučujuća provokacija za ironičnu i polemičku avanturu. Sam jezik navodi aforističara na kritičko sažimanje i misaonu pregnantnost. Ako je jezik negdje aktivan i djelotvoran, onda je to u aforizmu.Minimalne formalne pretpostavke u stvaranju aforizma čine daje riječima tijesno, ali ne i mislima. To je, u stvari, plodan paradoks. Tu bi mogli identifikovati i sličnosti u stilu umjetnosti aforizma. Nasuprot baroknoj razbarušenosti, razuđenosti i razgranatosti, ovdje je djelatna poetika minimalizma ili kreativnog redukcionizma. Jezičko sažimanje u neposrednoj je vezi sa oblikovanjem jezgra značenja, sa visoko određenim obrisima smisla. Tako nastaje i zatvorena i otvorena forma. Istovremeno. U njoj je sadržan i zaplet i rasplet. I pitanje i odgovor. I zagonetka i odgonetka. Tako se i uspostavljao jedan kritički medijum, koji svoj uspon oblikuje kao lucidnu poentu, kao majstoriju dosjetljivosti. Taj kritički diskurs snažno oblikuje žestoki temperament aforističara. Kad se temperament ne kontroliše, aforizam može uploviti u razbarušenost i kalambur, u ačenje. To je, u stvari, granica između aforizma koji ima unutrašnju snagu i stvaralački ritam i aforizma koji je skliznuo u haotičnu proizvoljnost. Tu već postoji i opasnost od prisustva prizemnog diletantizma, misaonog haosa i nekreativne improvizacije. Izražajne moći jezika mogu da prevare i zavedu, naročito ako govorni galimatijas prevlada kritički duh i misaonu lucidnost. Ako nepredvidljivost poente u konačnosti aforističarskog iskaza nije domišljena, ako nije oblikovana darovitošću umjetnika, prijeti joj opasnost da sklizne u ispraznu retoriku i simulirajući patos. To se, već, teško moglo dogoditi u ovoj Antologiji odabranim aforističarima i pored toga što često nijesu daleko od patetičnih strasti, familijarne neobaveznosti i polemičke isključivosti. Umijećem dramatizacije mini teksta kroti se nepredvidljiva razbarušenost i neodređena ustreptalost, a kristalizuje se kritičko ishodište kao koherentna domišljenost. U stvari, naši najbolji aforističari ne postaju žrtve ove izrazite verbalne i misaone redukcije, jer se njihova lucidnost okončava kao jezička virtuoznost, kao kritička neposrednost, kao živo treperenje duha i kao jasan oblik mišljenja. Za rasne aforističare neprihvatljiva je zbrka u mišljenju, baš kao i bilo kakve misaone pregrade i društveni tabui. Uz individualne razlike u vještini oblikovanja sažetog iskaza, provokativnih saznanja i satiričnih iskošenosti, aforističarima koji su se našli u ovoj Antologiji zajedničkaje pobunjenička energija i antidogmatski čin ironičnog mišljenja. U traganju za istinom, oni ponajviše kazuju baš to što se u neslobodnoj političkoj zajednici i filistarskoj kulturi prećutkuje. Satirična žaoka je u motivacionom središtu i literarnom ishodištu. Njihovi aforizmi nijesu samo aktuelna gledišta i laička mudrovanja, već u najboljim realizacijama imaju trajniju filozofsko - književnu vrijednost. Njihov stilski dijapazon iznenađujuće je širok: od prozivki, kao direktnih obraćanja i supstancijalnih iskaza, do postmodernističkih poigravanja. To se, primjerice, odnosi na umjetnost aforizma Mitra Mitrovića, Pavla Kovačevića, Dejana Lopičića, Vuka Bezarevića, Mija Miranovića Grofa, Radomira Rackovića, Milana Duga Krivokapića, Radivoja Bojičića, Vladimira Jovićevića Jova, Dragana Koprivice, Milenka Pajovića, Višnje Kosović, Vladislava Vlahovića, Ranka Pivljanina, Radoja Mađa Golovića, Vladimira Mićkovića, Ilije Lakušića i Dragana Drinčića, kao i na aforizme autora ove Antologije. Najradije bih pomenuo sve izabranike - aforističare, a njih je preko stotinu, ali to nije neophodno, jer oni se svojim aforizmima dovoljno i sugestivno predstavljaju. Aforističari koji su se našli u ovoj Antologiji uveliko pokazuju da se naš satirični aforizam pomjerio sa društvene margine u središte društvenog i kulturnog života. I da je u stalnom usponu. Mnogi od njih su pokazali svoju kreativnu snagu i sa svega nekoliko aforizama. Konačno, kvantitet ne određuje kvalitet. Njeno objavljivanje vidim kao iskorak iz zatvorenog društva i kao virus kritičkog mišljenja. Trebalo bi ovakvo uvjerljivo prisustvo aforističarskog kritičkog nespokoja i budilničke energije shvatiti kao prisustvo kiseonika u zagušljivim lavirintima sumorne i mrakovite zbilje. Možda će aforizmi, tematski najbliži ovdašnjim nemirnim vremenima, doživjeti aktivnu i aktuelnu recepciju, ali su, svakako, najvredniji oni koji posjeduju univerzalno važenje i koji su smišljeni za dugo trajanje. Ratko Božović
Prije dvadesetak godina, u Crnoj Gori je počeo da se rasprostire, u raznim formama, humoristički i satirički duh, koji nije ranije imao dovoljno visok javni rang i zastupljenost u crnogorskoj kulturi. Kao znak sigurnog osvajanja ove oblasti duha, pojavljuje se ova dragocjena Antologija crnogorskog aforizma, koju su zamislila i ostvarila trojica uglednih aforističara ovog podneblja u sveopštoj transformaciji i razvijanju: Savo Martinović, Veljko Rajković i Dejan Tofčević. Ona uspostavlja kontinuitet s tradicijom njegovanja originalnog, i dokazanog, smisla za humorističko i satiričko izražavanje, ali koja je neopravdano i neoprostivo zapostavljena, kao i mnoge druge, po nacionalni duh, važne tradicije. Knjiga aforizama Rijetke čestice će, vjerujem, postati važan i karakterističan datum novije crnogorske kulture, a nastala je kao rezultat djelovanja tek osnovanog i inicijativnog Udruženja humorista i satiričara Crne Gore. Humor je najviša, najplemenitija i najrazvijenija forma duha, bez njega nema zrele i cjelovite nacionalne kulture. On je izraz samopouzdane i kultivisane spremnosti jedne nacije da se suoči sa sobom i svojim manama, da na sebe primi kritički, satirički duh do nivoa bespoštednosti. Zato knjiga aforizama crnogorskih, Rijetke čestice, nije obično djelo od svakog dana. Ona je ubjedljivo svjedočanstvo da crnogorska kultura postepeno prelazi iz opširnog, rasplinutog, epskog tona u sažeti, jezgroviti i dramatski. Veljko Radović
|