Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

CETINJSKI HUMOR

 

 

Puro Đurić
ŠALJIVE CETINJSKE PRIČE






Bilješka o autoru


Slobodan - Puro Đurić

       Rođen je na Cetinju 1935. godine. Završio je Umjetničku školu, Pedagošku akademiju i Kulturološki fakultet.

       Član je Udruženja likovnih umjetnika CRNe Gore od 1959. godine.

       Izlagao je na petnaest samostalnih izložbi: na više od 150 grupnih u zemlji i 25 u inostranstvu.

       Jugoslaviju predstavljao na Svjetskom festivalu slikarstva 1976. godine u Kanj sur Meru -Francuska.

       Uvršten je u knjigu milenijumskog izbora: „Uspješni umjetnici i dizajneri dvadesetog vijeka", po izboru i u izdanju Internacionalnog bibliografskog centra Kembridž - Engleska, 2001. godine.

       Dobitnik je „Trinaestojulske" nagrade Skupštine Cme Gore 1974. godine, Trinaestonovembarske nagrade grada Cetinja, 1981. godine, Prve nagrade za mlade likovne stvaraoce Crne Gore 1956. godine, Nagrade Likovnog salona „13 novembar" 1968. i 1973. godine.

       Odlikovan je Ordenom zasluga za narod i Ordenom Republike.

       Pored likovne djelatnosti obavljao je mnoge društveno-političke funkcije. Bio je predsjednik Udraženja likovnih umjetnika Cme Gore; predsjednik RSIZ kulture Cme Gore; član predsjedništva Saveza likovnih umjetnika Jugoslavije; predsjednik Jugoslovenskog fonda za unapredivanje likovne umjetnosti „Moša Pijade" - Beograd; dugogodišnji rukovodilac i jedan od osnivača Likovnog salona „13 novembar" - Cetinje; jedan od inicijatora i utemeljivača Likovne akademije na Cetinju; član Odbora za likovnu djelatnost Crnogorske akademije nauka i umjetnosti i član mnogih žirija, savjeta i odbora crnogorskih i jugoslovenskih kulturnih institucija, manifestacija i fondacija.

       Bio je predsjednik Opštine Cetinje, član CK SK Crne Gore, poslanik Skupštine Crne Gore, predsjednik SSRN Cetinje, član Predsjedništva SSRN Crne Gore...

       Javnosti se literarno predstavio svojim knjigama „Cetinjske šaljive priče" - 1999, 2001, 2003 i 2006 godine.

       Slike mu se nalaze u mnogim galerijama u zemlji i inostranstvu. Živi i stvara u Cetinju i Budvi.

       Adresa: Cetinje, Pete proleterske b.b. (81250), tel 086/231-951

       Budva, Slovenska obala 6 (85310), tel. 086/454-010, mob. 069-576-686


Po izboru urednika
Veljka Rajkovića



MRŠAVI I DEBELI

Mnogi Kostovi drugovi vremenom odebljaše. On osta vitak i prav kao svijeća. I dalje se odijevao poput manekena i bio pravi kicoš. Na tome mu mnogi zavidješe, a posebno drugovi i vršnjaci. S toga ih, na račun njihove gojaznosti, često zadirkivaše. Nijesu se ljutili, је је bio bezazlen, veseo i duhovit. Na šalu je odgovarao šalom, ne štedeći ni sebe.
Najviše je drugovao s poznatim gradskim gurmanom Mašom. Njih dvojica su se stalno prijateljski nadgornjavali. Po stasu podsjećahu na Vuškovićeve karikature - Krcuna i Mocu. Kosto je bio visok i vitak, a Mašo malen i debeo kao bure.
Poslije jednoga šaljivoga okršaja, Mašo zavidno upita Kosta:
- Obraza ti, Kosto, kako ti polazi za rukom da toliko godina održiš tako vitku liniju?
Kostu bi žao Maša. Da bi mu udovoljio, odgovori:
- E, to moram da zahvalim mojoj supruzi Jeli.
- Zar tako dobro umije da kuva? - znatiželjno upita Mašo.
- E, moj Mašo... ona tako loše kuva, da nema toga ko to može pojesti.
Laknu Mašu, pa veselo doda:
- A, zato ti tako jadno izgledaš!

 

MAJSTOR MARKO

Radaše Marko na krovu jedne poveće kuće u glavnoj ulici. Opravljaše oluke koji se od proklizavanja snijega bijahu iskrivili. Sa mnogim prijateljima odozgo izmijeni po koju riječ. Ustavri više pričaše nego što rađaše. Ali bez toga nije mogao. Priča je bila sastavni dio njegovoga posla. Sve što je obavljao, radio je natenane, meraklijski i atraktivno. I tom prilikom čučaše nagnut prema ulici, na samoj ivici krova. Mnogi strijepijahu hoće li se sunovratiti odozgo. A on, svjestan toga, još se više naginjaše. Naiđe tuda i majstor Leko, pa znajući Markovu boljku, doviknu:
- Pazi Marko, da ne padneš!
Uvrijeđen što mu omalovažava profesionalne sposobnosti, Marko ljutito odgovori:
- Da ti ja možda ne ličim na brijača!

 

SAD I TI MALO PADAJ

Iako Luka počinu u poznim godinama, njegove ga sestre svojski ožališe. Cak se i onesvijestiše nekoliko puta. Dosta se svijeta toga dana izmijeni na pokajanju. Umorna Bose ugrabi pauzu, i sjede da se odmori. Ali, ne zadugo. Naiđoše novi pokajnici, još se potrefi da su rođaci, te je sestra pozva odmah da dođe. Ona se nerado odazva govoreći:
- Ja u nesvijest više ne mogu padati, jer sam se umorila, nego sad i ti malo padaj.

 

SAUČEŠĆE

- Što onome čestitaju? - radoznalo upita Stevo za čovjeka što ga znavaše iz viđenja.
- Ne čestitaju - reče Đuro - već saučešće izjavljuju. — Jutros mu nenadno otac umrije.
- Je li, bogati...? Jutros obiđoh pjacu, i niko mi ništa ne reče.
- Jeste, jeste, nego iskoristi priliku pa i ti to uradi.
- Imaš pravo, tako mi boga!
Napravi Stevo tužan izraz, pa se primače. Ugrabi mu ruku i sažaljivo izjavi saučešće, ali mu se učinje da je malo rekao, pa produži:
- Je li jadnik bolovao?
-Jeste, ali ne dugo.
- Koliko mu je bilo godina?
-Osamdeset...
- Je li đece imao?
Ožalošćeni ga sin začuđeno pogleda, pa odgovori:
- Kao što vidiš, evo jest mene.

 

JOKAŠEVA POKAJANJA

Nema toga ko Jokaša nije poznavao. Obilazio je sva pokajanja u gradu. I seoska nije propuštao. Po tome su ga uglavnom, i znali. Uostalom, svako ima neki hobi, a njegov bijaše da „kadi" po pokajanjima. U tome ga nije moglo ništa spriječiti. Tako, jednoga dana, sa nakrivljenim šeširom i štapom u ruci, žurno iđaše za nekim ljudima. Hitajući da ih stigne, nabasa na komšiju Vuka, koji ga upita:
- Đe si se to zaputio, Jokašu?
- Jađe i svi ovi ljudi!
-A đe to idu?
-Na pokajanje, čoče!
- Ko je to umro, Jokašu?
- Ne znam, tako mi boga — odgovori Jokaš i požuri da ih sustigne.

 

MESAR BOŽO

Drugarica Julka, supruga nižeg opštinskoga činovnika druga Bogdana, po zanimanju bijaše domaćica. I to kako govorahu - dobra domaćica. S malom opštinskom platom, i dvoje nejake djece skromno vođaše domaćinstvo. Ekonomisala je, gledajući svaki dinar gdje ide. Iako rijetko, meso kupovaše u mesari kod debeloga komšije Boža. Bile su to kosti za supu, drobovi a oko prvog u mjesecu i po malo goveđega tašta. Nekada je dobijala na veresiju koju bi uredno i na vrijeme plaćala.
Ali, naiđoše revolucije i ratovi. Niži opštinski činovnik, drug Bogdan, poče naglo napredovati. Dogura do gospodina i visokoga državnoga položaja. Osjeti se to prvo u Božovoj mesari. Napredova i gospođa Julka, pa preko šola, filea i ružice, dogura do bifteka. I djeca, zahvalit bogu, odebljaše, baškareći se po novo useljenome stanu. I mnogo toga se još promijeni. Jedino mesar Božo osta na istom mjestu. Neka što osta, već mu i šefa prisloniše.
Da li zbog blizine, navike ili neke dosljednosti, tek gospođa Julka produži meso da kupuje kod Boža. Asortiman je mijenjala, uzimajući sve ono što je nekada samo sanjala. Čak se i iskusni Božo poče zbunjivati, jer posta nepredvidiva. A najviše je voljela da trguje, kada u prodavnici ima mnogo poznatih mušterija. Tada je naručivala i više nego što joj treba.
Uđe gospođa Julka, jednoga pazarnoga dana, baš kad u mesari bijahu sve same komšije. Ne konstatujući prisutne, sa vrata glasno doviknu:
- Imaš li mozga, Božo?!
Debelom Božu nešto ne bi pravo, pa joj jednako glasno odgovori:
- Nemam mozga, gospođo Julka!
- A zasto nemaš mozga, nervozno brecnu gospođa Julka!
Božo malko zasta, promisli, pa joj smireno odgovori:
- Kad bih imao mozga, gospođo Julka, ja ne bih bio ovđe, već s tvojim Bogdanom negdje u ministarstvu.

 

UDOVCI

Sretoše se Andrija i Savo, kojima u kratkome vremenskom razmaku preminuše supruge. Kao stari znanci, popričaše o svemu.
- Kako se snalaziš, - upita Savo Andriju, koji odskoro posta udovac.
- Nikako moj Savo... Hranim se po kafanama. U početku je nekako išlo, ali kasnije dosadi. Mnogo je jednolično. Pošto ne umijem da kuvam, ponekad kući jedam ove suhomesnate proizvode. Posebno mi je teško s pranjem veša i posteljine. Nađem neke žene što to rade za pare, pa mi to srede i donesu. Ali, što za ovo, što za ono, tek sve pare pođu. Sve u svemu, ne ide nikako! A ti, moj Savo... kako se ti snalaziš?
- Ja, da ti pravo kažem, dobro. Pođem na pazar, kupim što treba, i zgotovim sve ono što volim.
Robu ubacim u veš-mašinu, a sumprešam je sam. I kuća mi je uredna, pospremim je svaki dan.
Oduševljen Savovim odgovorom Andrija mu predloži:
- Svaka ti čast, moj Savo... Najbolje bi bilo da se ja tobom oženim.

 







SKUPOCJENA BAKA

Negdje poslije dvije ure poponoći, probudi doktora Draga telefon. I samo što poče da govori, pozna glas starog prijatelja Pera.
- Što ćeš Pero, u ovo doba noći?
- Dolazi doktore, ako za boga znaš!
- Može li to sjutra?
- Ne! Nego dolazi kako ti glava zna!
Shvati doktor ozbiljnost situacije pa se hitro obuče i krenu. Pero ga sačka ispred kuće. A onda ga uvede kod babe, koja smireno na krevetu sjedijaše. Začudi se malo doktor ali pređe preko toga i upita pacijenta:
- Koliko imate godina, bako?
- Ljetos, sine, napunih devedesetu.
- A što vas muči, bako?
- Nije mi se smučilo, nego me ufati neka drhtavica pa nikako da prestane.
Obavi doktor pregled i u hodniku prekorno zapita Pera:
- I radi nje si me, ovako stare, u ovo doba noći zvao?
- Jesam, Drago, i spašavaj je kako ti glava zna. Jer, ako joj se što desi nama je odzvonilo.
- Zašto ste se za nju prepali za nju, Pero?
- A kako nećemo, kad američku penziju prima.

 

MINISTAR

Po završetku Narodno-oslobodilačkog rata, kada radnička klasa preuze vlast, mnogi neuki brci zauzeše visoke resorne funkcije. Naravno, u nedostatku odanog stručnog kadra.
U te dane, pozva Čedo na večeru svog saborca kojeg postaviše za ministra. A oca zamoli da bude korektan prema gostu, znajući ga kao vječitog opozicionara, koji svakoga voljaše da pecka.
- Nemoj da brineš - uvjeri ga Jovan - sve će biti kako treba.
I stvarno, sve je išlo po ustaljenom redu. Ispijajući vino, Jovan pažljivo slušaše ministrovu mudru priču. Ali, na žalost ukućana, ne potraja to dugo. Ne izdrža Jovan i upita gosta:
- Gospodine ministre, čuh da ste prije ove revolucije bili zanatlija?
Ministar se kao prisjeti, pa mu rasijano odgovori:
- Da, da, bio sam radnik. Tačnije, obućarski radnik.
- A da li ste sačuvali alat sa kojim ste nekad radili, gospodine ministre?
- Poneku alatku, ipak držim za uspomenu.
- Sačuvajte vi to prijatelju. Možda će vam opet zatrebati.

 

MOBILNI

- Milo mi je Реrо što i ti, konačno, dođe do mobilnog.
- Dodoh, Krsto, i ja. A i vrijeme je više. Imaju ga i Cigani, što ulice čiste.
- Lijep je, lijep ... a posebno ta muzika što izlazi iz njega.
- E, nju sam ti lično ja birao!
- A čija je to muzika, Pero?
- Kako čija je ? Onoga Mocarta, čoče!
- Odakle to znaš?
- Ćerka mi juče reče.
- A ko je taj Mocart?
- I to ne znaš.
- Ne.
- To ti je kompozitor za mobilne telefone!

 

BEGOVE VRAGOLIJE

Poznati cetinjski fudbaler Bego, napusti „Lovćen" i pređe u „Proleter" iz Zrenjanina. Dobrom igrom i duhovitostima na terenu, pridobi brzo naklonost navijača.
Na trening utakmici u obližnjem selu, sa timom neke zemljoradničke zadruge, namjeri se na robusnog beka koji ga grubo zaustavljaše. Zamjeri mu se, pa Bego odluči da ga opameti. Ubrzo se ukaza prilika kada bek odbi loptu u aut. Požuri Bego da je donese iz njive koja se graničila s igralištem. Umjesto lopte zgrabi jednu zrelu tikvu i baci je visoko u pravcu beka. On to jedva dočeka pa je snažno udari glavom da je što dalje odbije od gola. Od jačine udarca požrtvovani bek se kao pokošen strovali na zemlju. A Bego, bježeći od razjarenih zadrugara, jedva stiže do Zrenjanina.

 

PREKINI STOKO JEDNA

Zbog neke sitnice, izgrdi tetku Jelku neka jezikača iz komšiluka, i svašta joj tom prilikom reče. Tetki to teško pade pa, iako nije voljela svađu, u afektu joj odbrusi:
- Prekini, stoko jedna!
Zažali što to reče, ali bi kasno. A komšinica ugrabi te se požali njenom bratu Ranku. Nemajući kud, on suoči zaraćene strane.
- Jesi li to rekla - upita on sestru.
Poče se ona izvlačiti, ali je on prekide i kategorično upita:
- Jesi ili nijesi?
- Jesam - nevoljno odgovori ona.
- Kako si mogla - prekori je on.
- Nije to tako strašno - utješi ga sestra.
- Kako nije?
- Evo kako: neka komšinica između te stoke izabere da je ona ono lijepo, malo jagnje, i što je tu ružno?

 

MRŠAVI KUVAR

Poslije jedne poduže partije remija, pođoše Mijo, Ratko i Goro da nešto prezalogaje. Izgladnio, Ratko svrnu u prvi restoran na koji naiđoše.
- Đe si se to zaletio - upita Mijo.
- Kako đe? Da se nakrpimo, umrijeh od gladi.
- Pa baš nađe u ovaj?
- A što mu fali?
- Jesi li poludio...? Vidiš li kuvara kako je mršav?
- Vidim, pa što?
- Kako što, avetinjo. Čim ugledaš mršavog kuvara bježi iz tog restorana. Tu hrana ništa ne valja.
- A zašto?
- Mršavi kuvari hranu nikada ne probaju.

 

TAČNA INFORMACIJA

Ispred kafane „Mala Lokanda" zaustavi se moderni sportski automobil. Gosti što ispijahu lozovi aperitiv pred nedjeljni ručak, naglo se okrenuše. Iz kola izađe elegantna mlada dama i upita društvance koje sjedijaše za prvim stolom.
- Moliću lepo, gdje se nedjeljom daju injekcije na Cetinju?
Podiže se Tomo i uljudno odgovori:
- U guzicu, gospođice, kao svaki drugi dan!

 

PISMO IZ VOJSKE

Dosadiše Anđelku svakodnevne kućne seanse u kojima majka s komšinicama, ispijaše kafu. Popiju kafu, okrenu šolje, pa onda gatahu u nedogled. Bio je to pravi ritual. Smetahu mu da lunja po kući, a ponekad i da uči. Zbog majke ih, ipak, tolerisaše. Majka je obožavala kafu i gatanje na kraju. Nerado se privikavao, i nije ih ometao. Nego, i tome dođe kraj.
Završi Anđelko školu, i pođe na odsluženje vojnog roka. Prođe vrijeme, a od njega ni slova. I baš kad majka naumi da pita za njega u Vojnom odsjeku, stiže pismo. Radosno ga otvori i poče glasno čitati: „Draga majko, nalazim se u Požarevcu. Ostalo znaš iz šolje. Voli te Anđelko".

 

U BRIJAČNICI

- Što ne naložiste ovu peć - upita Ljubo Bakin bricu, koji u zimskom kaputu na sebi, šišaše mušteriju.
- Drva su falila - odgovori on.
- Što ne kupiste nova?
- Od snijega se ne može doći do njih.
- Lijepo, bogami - požali se Ljubo - Ukočiću se od zime, dok red dođe do mene.
- I nama je hladno - prekorno dobaci blentavi brijački pomoćnik i nastavi da duva u šake.
Odmjeri Ljubo pomoćnika, koji stojaše blizu zatvorenih vrata, pa ga posprdno upita:
- Pošto vidim da si bistar momak, koliko ima stepeni u ovoj prostoriji?
Pomoćnik se zamisli, pa pošto se presabra, znalački odgovori:
- Unutra je negdje oko nule.
- A što misliš, koliko je vani?
- Vani je sigurno plus četiri ili pet stepeni.
- Znači, toplije nego ovdje?
- Jeste, druže Ljubo.
- Pa, otvori vrata avetinjo, da uđe ta razlika!

 

CETINJSKE MINIJATURE

Na povratku iz lova, ugledasmo na jednoj trležini magarca vezanog za drvo. Začudo, ostala stoka slobodno šetaše okolo. Gledajući kako disciplinovano stoji, striko Rako mu se obrati:
- Malo im je što si magarac, nego su te još i vezali.


* * * *
Pošto Labudu ne vjerovahu da je pohađao bogosloviju i pao na ispitu kada je trebao da otpjeva „veliko amin", on im se ovako zakle:
- Tako mi ova dva kilometra neba, što se vide iznad Cetinja.


* * * *
Redovno Pavle zadirkivaše Žigalja izmišljajući neke nove zavrzlame. A posebno uživaše oslovljavajući ga različitim nadimcima, znajući da ga to nervira. Čas bi ga zvao Đorđe, čas: Žigalj, Žigi, Đoko, Đokica, Đoša, Đole...
Dojadi Žigalju Pavlovo čarkanje, pa ga jednom zgodom uslovno upita:
- Pošto mi stalno mijenjaš imena, izjasni se već jednom da li me držiš za Đorđa, Žigalja ili „đoku"?


* * * *
Često Jovo navraćaše na rakiju u „divlju" kafanu kod nepismene babe Velike. Pa, da ne bi svakog časa vadio pare iz džepa, baba uredno vođaše evidenciju. Udaraše recke na tabli koja visaše o kredencu. A Jovo bi, prije odlaska na ručak, sve uredno isplaćivao. Ali mu se prilikom jednog plaćanja učinje da Velika udari više recki nego što treba. Stoga je začudeno upita:
- Jesi li ti to viljuškom pisala?


* * * *
Samo što Novica nabavi mobilni, svi se ukućani obrušiše na njega. A posebno mu ne davaše da počine Novičin otac Pero. Po čitav dan dozivaše rodbinu.
- Ostavi ga više da se odmori - ukori ga baba Ike. - Ne troši toliko taj telefon, zadnje pare ćeš Novici istjerati iz džepa!
- Ne trošim ja ništa. Ima on punjač, pa se samo dopuni.


* * * *
Pohvali Vlado po cetinjski operskog pjevača Tulu:
- Mogu vam reći ljudi, da većeg tenora na zemaljskoj kugli preko njega nema.
Pa pošto mu neko reče da je prećerao, on produži:
- Ali, od pojasa pa nadolje.


* * * *
Sjede jedan siromašni Cetinjanin u kafanu i zatraži konobaru Munji:
- Želio bih nešto „lagano" da pojedem.
Vidje Munja sa kim ima posla, pa mu prijateljski preporuči:
- Bolje ti je da pođeš negdje drugo. Ovdje ti je sve lagano, sem računa što dođe na kraju.


* * * *
Tog dana malom Peru niko ništa nije mogao. Došlo mu nešto, tako da se od njega nije moglo živjeti. Nikoga u kući nije slušao. Ne znajući što će, obrati mu se i stara baba Kiće:
- Slušaj me dobro, Pero... Ako se smiriš, prepisaću ti sve moje i đedove vaučere.


* * *
Gledajući na televizoru dokumentarne snimke skorašnjih ratnih užasa, upita Šuto bogomoljca Pavla:
- Vidi li ovo Bog, kumim te kapicom.
- Vidi Šuto, vidi... Vidi on sve što se dešava na zemlji.
- A ja bih reka, kad se ovako nešto dešava, da on prilegne da spava. Inače bi on to prekinuo,
garantiram ti ja.


* * * *
- Brzo ćemo mi ovome Mijatu ići na pokajanje. Brzo, ja ti jemac.
- Kome, to Jovane? Je li se neko razbolio - upita Pero.
Sklopi Jovan novine, pa mu odgovori:
- Koliko se ovaj Mijat u zadnje vrijeme u štampi pojavljuje, kap će ga negđe gađati na stranicama tih novina.


* * * *
Razočara se Savo u sve. Ništa mu nije išlo od ruke. Preduzeće crklo, a o plati ni govora. I za kredit izvisi, s novim poslom da krene. Stoga se nevoljno izjada pobratimu Đuru. Na kraju dodade:
- Ipak, nije sve tako crno. I ovo Cetinje ima jednu dobru stranu.
- A koju to - upita Đuro.
- Natjera te da utečeš iz njega.


* * * *
Od Krstovog nestašluka u komšiluku se nije moglo živjeti. Stoga nagovoriše oca da ga odvede kod popa, da ga blagoslovi. Uradi on to, ali Krsto produži po starom.
- Je li ga pop blagoslovio - upitaše komšije oca.
- Jeste, lično sam ga vodio kod njega.
- Pa, što mu onda bi?
- Ne znam. Izgleda da se pop nije dovoljno koncentrisao.


* * * *
Upita komšija prigluvog Jovana:
- Često te vidam sa onim Živkom. Je li ti on neka svojta?
- Što reče?
- Pitam te, što ti dođe Živko?
- Što mi dođe, je li?
- E, što ti dođe Živko?
- Dode mi često na kafu.


* * * *
- Kupi ženi mobilni - predložiše jednom cetinjskom prevozniku.
- To ti je praktično, uvijek možeš da se čuješ s njom.
Sasluša ih on pažljivo, pa im na to odgovori:
- Da joj kupim mobilni, e baš fino. Prevozim ja neku robu za Srbiju, pa je otuda upitam: što mi
radiš ženo? A ona kod komšije, pa meni s mobilnog: evo me pored šporeta, gledam televiziju.


* * * *
Dovedoše kod Sima Cuce ostarjelu komšinicu da joj ispravi uganutu nogu. Pa pošto se malo popričaše, Simo joj se obrati:
- E sad legni, da te pogledam.
- A kako da legnem - stidno upita ona.
- Kao da ćeš da se jebeš - bezobrazno odgovori Simo.


* * * *
Nekoliko dana poslanici Zetske banovine raspređahu što da traže u vidu ratnih reparacija od okupacionih sila iz Prvog svjetskog rata. Dugo je to tako išlo, ali nikako da se usaglase. Na kraju jedan cetinjski poslanik predloži:
- Neka nam oni u vidu reparacije prvo pošalju dva Njemca.
Na pitanje zašto, on odgovori:
- Da nam kažu što da tražimo od njih.


* * * *
Na času predvojničke obuke, nastavnik Dušan upita Baćka:
- Čemu služi obarač na pušci?
- Da uštine metak, druže nastavniče.
- Sjedi Baćko, uštinuo si jedinicu.


* * * *
Tek što Labud izađe da razgazi noge ispred kuće, Tošo ga upita:
- Đe si krenuo Labude?
- Tu, malo lokalno.


* * * *
- Rusi su nas uvijek pomagali - uvjeravaše Labuda jedan neizlječivi cetinjski rusofil. - I hranu su nam često šiljali za vrijeme stare Cme Gore.
- Jesu, jesu - odobri Labud - To su oni uvijek radili kada pometu magacine, pred novom robom koju će da stave u njih.


* * * *
Pošto zaždi autobusom u stijenu pored puta, neki putnik upita konduktera.
- Što bi ovome šoferu? Uvijek je dobro vozio.
- Nećeš mi vjerovat... Prvi put što trijezan sjede za volan, napravi ovaj udes.


* * * *
- Koliko nam nekad jada zadavahu ova djeca... Bože me sačuvaj. A danas ti je divota. Ne moraš mnogo da brineš o njima. Prikopčaš ih negde na ove kompjutere i kad poslove završiš dođeš da ih prihvatiš.


* * * *
Bila je mnogo popularna - pričaše Stevo o jdnoj Cetinjanki, - pominjali su je kao Itu Rinu i Evu Ras u ukrštenim riječima.


LEGITIMACIJA

Na povratku iz Doma zdravlja, oronula baba Velika jedva iđaše ulicom. Kod pozorišta srete komšinicu Stanu, pa je radoznalo upita:
- Đe si to bila, Stane?
- U opštinu, strina Velika.
- A zašto? Daju li kakvu pomoć, te si tamo išla?
- Ne, moja strina. Ne daju ama baš ništa. I sama znaš da tamo samo uzimaju.
- Pa, što si onda išla?
- Išla sam da izvadim novu legitimaciju.
Stare uskoro neće više važiti.
- A što će ti to - upita je baba Velika.
- Kako što će mi? Bez nje se nigde ne može putovati. Nego bi dobro bilo i ti to da uradiš.
Nasmija se baba Velika, pa nevoljno odgovori:
- Tamo đe ću ja da putujem, neće mi je tražiti.

 



 

MALI FIĆO

Uleće Pero u prodavnicu auto djelova i s praga prodavcu viknu:
- Vraćam ti ove karike što mi dade za mog „fiću"!
- Zašto?
- Velike su za njega.
- Nema to veze, Pero.
- Kako nema?
- Tako. Ostavi mu ih za dogodine.

 

U VRTIĆU

Iako to rijetko upražnjavaše, ude Mićko u vrtić da prihvati sina. Obrati se vaspitačici što naiđe i zamoli da mu dovede dijete.
- Ja sam ovdje nova i ne znam kako izgleda vaše dijete.
- Nije važno, gospođice. Dovedite bilo koje.
I onako ću ga sjutra vratiti ovamo.

 

KOROTA

- Jesi li se malo odmorio poslije onog pokajanja, Peruta?
- U neku ruku i jesam.
- Ajde onda da odigramo jednu partiju šaha. Odavno ove figure nijesmo dovaćali u ruke.
- Ne mogu...
- Zašto?
- I sam znaš da sam još u koroti.
- Nema veze, ti uzmi crne figure.

 

KOD ADVOKATA

Završi Marko konsultacije kod privatnog advokata i onda ga upita:
- Koliko dugujem za ovaj savjet?
- Osamdeset eura - odgovori službeno on.
- Izvadi Marko novčanicu od sto i dade advokatu.
- Da nemaš sitno? Niko jutros ne svrati kod mene.
- Ne, to je sve što imam.
- Ali ja nemam dvadeset da ti vratim.
- I što ćemo sad - upita Marko.
- Evo ovako - odvrati advokat.
- Pitaj me još nešto za ovih dvadeset eura, pa da bude sto.

 

NE RADI

Raspravljajući o cetinjskoj privredi, učesnici sjednice konstatovaše da sve važne fabrike i preduzeća u opštini ne rade. I bez razlike na раrtijsku pripadnost, svi se složiše u tome. Ipak na kraju sjednice jedan sindikalac zatraži da govori.
- Ja bih ako se slažete, nešto predložio.
- Da čujemo - dobaci glavni.
- Da se ispod natpisa „Cetinje" na ulazu u grad dopiše: NE RADI.

 

DOBITAK

Svemoguće lutrije igrahu redovno Maše i Dare. Ali im sreća okretaše leda. Ipak, Maše zakuči ulog, pa zajedljivo upita Dara:
- Dobi li ti što?
A ona ljutito odgovori: -Dobih k....!
- Blago tebi, moja Dare. A meni dadoše pare.

 

ISTORIJA BOLESTI

Malo po malo, posta Joko popularna medijska ličnost u gradu. Pisahu o njemu i što jest i što nije. Ali pošto partijski dobro stojaše, niko se tome ne čudaše. Novina nije bilo koje ne pisaše o njemu. I stalno mu pridavahu ponešto.
A kad se razbolje, od posjeta se nije moglo doći do njega u bolnici. I Labud starog komšiju pođe da obiđe.
- Kako si, Joko - upita ga. - Što kažu doktori o tebi?
- Eto ti, Labude, ta tabla što visi na dno noga, u nju ti sve o meni piše.
Podiže Labud tablu, zagledajući istoriju bolijesti na njoj. U to ga Joko upita.
- Znaš li to da čitaš?
- Znam.
- Pa kako ti se čini?
- Vidi, Joko! Ovo je jedino istinito što do danas napisaše o tebi.

 

POŽAR

Negdje krajem četrdesetih godina prošlog vijeka, izbi požar u potkrovlju hotela Dubrovnik u Zagrebu. I baš kada se to desi, među ostalima na petom spratu zadesi se cetinjski srednjoškolac Neđo. Obavljaše dužnost dežurnog, jer tu privremeno smjestiše internat Srednje građevinske škole, koju on pohadaše.
Plašeći se diverzija, koje se dešavaju odmah poslije rata, milicija privede na saslušanje skoro sve koji se zadesiše u hotelu. Naravno, dođe red i na Neđa. Pošto inspektor koji ga saslušavaše vidje u dokumentima da je član Saveza komunističke omladine Jugoslavije, postavi mu provokativno pitanje:
- Po vašem mišljenju, druže Neđo, što je uzrok požaru?
- Vatra, druže inspektore - kratko odgovori on.

 

MIRUNIN PAS

Popravi Pero šporet babi Miruni, koja s ostarjelim psom življaše u komšiluku. Poslije toga sjeđoše da popiju kafu. Ražali se nešto Miruni, pa se poče jadati:
- Toliko mi je mio, da bih voljela prije njega da umrem.
Pero je začuđeno pogleda, a ona nastavi kao da ništa nije bilo:
- Njegovu smrt nikako ne bih mogla podnijeti.
- O kome to pričaš, zabrinuto upita on.
- O ovom jednom psu. Nikoga do njega više nemam.
Pošto viđe u čemu je nevolja, našali se Pero s babom:
- To znači da će, ako ti prva umreš, on primat saučešće.

 

KAKO LIJEPO IZGLEDAS

Srete Mićina školskog druga i dobro se izljubi s njim. A kada se razdvojiše, ovaj Mićini reče:
- I poslije pedeset godina od kako se ne viđesmo ti prelijepo izgledaš. Kako si krenuo, sto
godina ćeš napunit.
- Oću - odgovori Mićina - ako prije toga ne umrem.

 

INSPEKCIJA

Po dolasku iz škole, Borisa upita majka:
- Je li vam dolazio inspektor?
- Jeste.
- Jeste li što znali?
- Jesmo sve. Svi su dizali ruku.
- Jesi li i ti dizao ruku?
- Jesam i ja. I to stalno.
- Kako, mrčo, kad knjigu nijesi dovaća ovih dana.
- Ja sam majko dizao lijevu.
- Zašto lijevu?
- Pa učitelj nam je rekao ko zna da digne desnu. A ko ne zna, da digne lijevu. I on je pitao samo one što su dizali desnu ruku.

 

ČESTITKA STANA

Doputova baba Stane u grad da sinu čestita useljenje u novi stan. Donese darove i obavi sve kako treba. A onda se, iako je zaustavljahu, istoga dana vrati na selo. Znali su to seljani i dođoše da čuju kakav je Nikolin stan.
- Sve je lijepo, kako se poželjet može - pohvali se ona. - Kakve su samo sobe, trpezarija i kužina. A namještaj, da vam ne pričam o tome.
- Zašto ne osta koji dan u tu ljepotu - upita je Veliša.
- Zaustavljali su me, ali nijesam htjela.
- Zašto, baba Stane, kad reče da je sve tako lijepo?
- Radi jedne stvari, koja mi se nikako ne dopada.
- Radi koje?
- Radi nužnika, koji se nalazi u sred stana.

 

ROĐENDAN

Čestita Arseniju ćerka sedamdesettreći rođendan, i tom prilikom reče:
- Tata, neka ti je srećan rođendan. Sto godina napunio dabogda.
- Hvala ti, ćerko - našali se on. - Ali ti ipak zamjeram.
- Što?
- To što mi ograničavaš godine.

 

NAGRADE I PRIZNANJA

- Alal mu vjera.
- Kome?
- Onome Peru.
- Zašto?
- Zato što je snalažljiv.
- Jest vala, to mu se mora priznat.
- Neka što se obogati, nego dobi sve nagrade, zvanja i priznanja.
- Dobi vala, sve što se može kupit.

 

PREDOSTROŽNOST

- Što ćeš kod mene opet - upita Novicu stomatolog. - Zube sam ti sredio i sve je s njima kako treba.
- Doktore, samo još nešto da mi popraviš.
- O čemu se radi?
- O zubima.
- Rekao sam ti da je sve u redu.
- Nije, doktore, sve u redu. Evo ide zima, a sa njom suve kobasice, pršuta i kastradina. A ja nisam dovoljno spreman.
- Što imam ja s tim?
- Imaš, doktore, i te kako imaš.
- U kojem to smislu misliš?
- Oću zube da mi naoštriš, pa da budem za to spreman.

 

DROGAŠI

Dugo se sumnjalo po gradu, da momci u jednom kafiću puše marihuanu. Da se ne bi gatalo, uputiše ostarjelog milicionera da to kradomice provjeri. Vrati se on sa zadatka i raportira komandiru.
- Bio sam u tu kafanu. Kakvi drogaši i trice. To je puka sirotinja. Po troje se mijenja pušeći istu cigaretu.

 

STATISTIKA

Striko Šuto se nije mnogo zamarao. Čitao je samo naslove i podnaslove u dnevnoj štampi. A kada pročita to, sadržaj mu je bio jasan. Tako pročita i naslov u „Publici" od trećeg febraara 2004.
- Svaki osmi nezaposleni Cmogorac je Nikšićanin.
I onda po ustaljenom običaju, odmah dade komentar:
- Ali su zato oni do osmoga svi na rukovodećim mjestima u Crnoj Gori.

 

KOJE MI UVO ZVONI

Gužva je bila u sobi gdje Đokova družina igraše karte. Pričali su i kašljali do mile volje. U jednom momentu u hodniku zazvoni telefon. Ne prepoznajući zvukove od buke, Đoko upita Mitra:
- Pogodi koje mi uvo zvoni?
- Ovo prema meni - odgovori on.
- Kako pogodi iz prve?
- Toliko ti je jako zvonilo, da sam i ja ovđe čuo.

 



 

ŽALOST

Oplaka Mitar suprugu i ožali, kao rijetko koji Cetinjanin.
- Što ću ja bez tebe - lelekaše na groblju.
- Nema meni više života - i još tužnih sentenci izreče, da svi okolo opučiše u plač. A još kad je spustiše u grob, samo što ne pođe za njom. Danima se o tome pričaše, po gradu.
Ne prođe mnogo, a Mitar se ponovo oženi.
- Ti se Mitre oženi - dobaci mu na ulici rođak. - Brzo ti to sredi. Ne pričeka da se ona jadnica ohladi.
- Oženih Peruta, zalomi se tako.
- Rekoše mi da je liјера.
- Nijesu te prevarili. Lijepa je ka lutka.
- A ko ti je nasoči?
- Niko.
- Pa đe je onda nađe?
- Zagledasmo se na groblju, kad sahranih onu prvu.

 

DOKAZNI MATERIJAL

Negdje pred izbore, upita Mija prijatelj iz inostranstva:
- Ja odavno nemam legitimaciju. Izgubio sam je, a ovamo mi ne treba. Mogu li s vozačkom glasati? Rekoše mi da mogu, pa eto da provjerim.
- Možeš, ali pod jednim uslovom.
- O čemu se radi?
- Na biračko mjesto moraš donijeti: trokut, prvu pomoć, rezervne sijalice i sajlu. Inače od glasanja nema ništa.
- Je li to stvamo?
- Ovo ti najozbiljnije kažem.
- Zašto to traže?
- To je dokazni materijal da posjeduješ kola.

 

MINI UDVARAČ

Pošto je bio pun para, Joko se uspješno udvarao ženama. Inače je bio ružan i izrazito malog rasta. Između ostalih, poče se udvarati jednoj mjesnoj ljepotici, oko koje se lomljahu koplja.
- Bježi od mene - tjeraše ga ona. - Vidiš li se u ogledalu? I malog si rasta. Metar i žilet nema u tebe.
- Nema to veze - utješi je on. - Važne su druge stvari.
- Za mene ima, i to je vrlo važno!
- Onda ne brini. Јеr kad se popnem na novčanik, začudićeš se koliko sam visok.

 

ŠANERI

Za vrijeme one velike inflacije i bijede, bilo je mnogo šanera koji svoju djelatnost obavljahu po bližoj i daljoj Evropi. Rizikujući život, snalazili su se u onoj nemaštini i održavali najbliže da ne skapaju od gladi. Uostalom, od političara pa na dalje, svi su se snalazili kako su znali i umjeli. I tako svi ostasmo u životu.
Mnogi od tih momaka, što najčešće ordinirahu po Italiji, počeše i kuće da grade. Obradova to jednog starog penzionera, pa se radosno obrati kolegi:
- Milo mi je kad vidim da se i ovdje nešto radi. Lijepe kuće ovi momci prave. Vrijedni su, svaka im čast.
- I meni je milo. Ali to ne grade samo oni.
- A ko im pomaže?
- Čitava Italija učestvuje u tome.

 

PROGNOZA

Još dok nije bilo meteoroloških prognoza, kada se u nebo gledalo kakvo će vrijeme biti, sretoše se na ulici Milutin i Peruta.
- Đe si to bio Milutine?
- Ja u opštinu.
- Zašto si išao tamo?
- Da pitam oće li prestat ova kiša da pada.
- I što ti rekoše?
- Da to u njihovoj nadležnosti nije.
- Pa đe si se sad uputio?
- Do manastira, moj Peruta.
- A što ćeš tamo?
- Zamoliću ih da pitaju boga. Oni će mi sigumo reći, jer su povezani s njim.
- Što si navalio toliko? I zašto ti to treba?
- Da usadim malo krtole na dolinu.
- Onda pođi u Komitet saveza komunista. Oni su iznad svega.

 

ZETOVI

Udade Novak ćerke i dobi zetove po volji. Fine ljude, prave domaćine. I od tada svakog pazarnog dana sjeđaše sa njima u kafani. Tih dana niko se nije smio dohvatiti za novčanik. Sve je plaćao on. Ali zapostavi društvo od kojeg se prije odvajao nije.
- Đe si se to zavukao - pitahu ga oni. - Nema te više pazarnim danom da popiješ piće sa nama.
S kim to sad sjediš, te zaboravi staro draštvo?
- Ja sa zetovima, da vam pošteno kažem.
- Što te spopade, te si toliko fin prema njima?
- Da mi ona zla kući ne vrate.

 

LENJINOVA KAPA

Razne kape su ljudi oduvijek nosili na glavi. Naravno, kako se kroz vrijeme mijenjala moda. A često, kako je politika diktirala. Nego to je duga priča. U ovom slučaju se radi, kada su po uzoru na Lenjna, okrugle šapke sa malim kalpakom bile u opticaju.
Kupi i Milenko jednu takvu. Dopade mu se, jer je bila od čoje i ugodno topla. A pored toga, dobro mu ležaše na glavi. I prvi put kad prošeta s njom, nabasa na Sava, koji uvijek tražaše dlaku u jajetu. Osmotri on Milenka, pa zajedljivo poče:
- Vidim ja da je nešto novo kod tebe. Počeo si i ti da pratiš modu. Je li to Lenjinova kapa?
- Ne, no moja - presječe ga Milenko i otputi dalje.

 

BOLJE JE STOJEĆI

Tošo se mjesecima ne vađaše iz jedne kafane. Samo je konzumirao konjak „Zvečevo". Pio ga je iz male čašice - takozvane trice. Sumirajući količinu, ispadalo je da popije približno litar dnevno. Ali pošto je bio debeo, organizam je to sagorijevao bez zastoja. Bio je zdrav kao „puce". I za čudo, uvijek je pio stojeći.
- Ti se Tošo od ovog šanka ne odvajaš - reče mu Leko -i uvijek stojeći piješ.
- Pijem Leko, ovako je praktičnije.
- Ajde brate da sjednemo i za stolom popijemo kao ljudi.
- Neću Leko, bolje je ovako.
- Zašto je stojeći bolje?
- Zato što u stojećem stavu više konjaka u mene stane.