Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

PLAVSKO-GUSINJSKI HUMOR

 

 

Ibrahim Reković
PLAVSKO-GUSINJSKI BISERI





Bilješka o autoru


Ibrahim Reković

       Ibrahim Reković rođen je 3. marta 1941. godine u Plavu, gdje je završio osnovnu školu. Srednju umjetničku školu učio u Herceg Novom i Peći. Višu pedagošku školu završio u Prištini.

       Bavi se slikarstvom. Izlagao je samostalno i zajednički u: Plavu, Peći, Prištini, Sarajevu, Škofjoj Loki /Slovenija/, Podgorici i drugim mjestima.

       Bio je u dva mandata poslanik Skupštine Crne Gore. Obavljao najodgovornije funkcije u Opštini Plav: predsjednik OK Saveza om-ladine, predsjednik OK SSRN-a, sekretar Komiteta SK-a, predsjednik Opštinskog vijeća Sindikata, predsjednik Vijeća mjesnih zajednica SO. U nekoliko mandata je biran za odbornika Skupštine opštine Plav.

       Bio je direktor SIZ-а za komunalno-stambenu djelatnost; delegat Republičkog SIZ-а za zapošljavanje, SIZ-а za vode i SIZ-а za PTT usluge.

       Sada je savjetnik za kulturu, obrazovanje i sport u organu lokalne uprave SO Plav.

       Kao vojnik je odlikovan "Ordenom za vojničke vrline".
       Odlikovan je "Ordenom Zasluga za narod sa srebmom zvezdom".
       Dobitnik je sve tri nagrade za likovno rješenje grba Opštine Plav.
       Uradio je likovna rješenja - ambleme za: hotel "Plavsko jezero", Stranku nacionalne ravnopravnosti Crne Gore, Turističko-kulturnu manifestaciju "Dani borovnice" Plav, Bošnjačku stranku u Crnoj Gori, Zavičajno društvo Plavljana i Gusinjana u Holandiji "Biser Prokletija" i druge.
Pored likovnih priloga, riječi i anegdote je objavljivao u listovima i časopisima: "Izvor", "Sandžak", "Sandžačke novine", "Plavsko-gusinjski glas", "Plavsko-gusinjski avaz", "Glas Islama", "Almanah" i dr.
       Bavi se i umjetničkom fotografijom, posjeduje obimnu fototeku.

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića


PLAVSKO-GUSINJSKI BISERI


***
Videći starog Meljka kako ispred kuće cijepa drva, komšija ga upita:
"Šta je to komšo, zar nema niko mlađi od tebe, no ti da to radiš?"
Meljko mu na to, uzdišući, odgovori:
"Eh, moj komšija. Znaš da mi je babo davno umro.
Da mi je živ, ne bih ja ovo radio".

 

***
Staroga Šeć Gutu, koji je krenuo u čaršiju, komšija upita:
"Šta je to Šećo, đoj sa tako pocijepanom košuljom u čaršiju?"
Šeć Guta mu odgovori:
"Eh moj komšija. Bolje mi je da, dok mogu, izlazim i sa ovako prslom košuljom u čaršiju, no da mi hodža, kod kuće, kroji novu".

 

***
Neđelju dana, nakon ženidbe, Sajo Pupa je zvao majku i ljutito joj reče:
"Vala majko, evo za ovih dvades i pet godina ne znadoh kaka si. Od žene sem, za ovu neđelju, čuo da si i mahaluša, i raspikuća, i vještica. Sve ti mahane znavaše, ka da je ona, a ne ja, rasla ses tobom.
Dosta si se ukrivala do sad, moramo da se dijeljimo."

 

***
Jedne duge i snjegovite zime gusinjski stočari su ostali bez piće. Čuli su da Medo Bajrov, iz Prnjavora, ima dosta sijena.
Njih desetak se uputilo kod njega, sigurni da ih, kao dobar i čovjek i domaćin, neće odbiti. Kad ih je Medo viđeo u obor, izašao ispred njih i rekao:
"Hoću prvo da vidim ko je od vas donio pare za sijeno."
Oni koji su imali pare su se javili, računajući da su na dobrom putu da obezbijede sijeno za svoju stoku. Nakon toga im Medo reče:
"Vi što imate pare, potražite sijeno neđe drugo, naj ćete ga, a vi što ste bez para došli, uzmite po tovar, pa ćete mi ako Bog da, vrnuti od novoga."

 

***
Jednog ljetnjeg dana se prevrnuo u jezero čamac sa predsjednikom Suda Hajrom Durakovićem.
Plavom se brzo prenijela vijest da se utopio predsjednik Suda, koju je njegov činovnik Plavša prokomentarisao riječima:
"Ne, mene se predsjednik nikad ne može utopit, jer će mi odma dovesti drugoga.
Može samo Ajro da mi se utopi, a predsjednik ne."

 

***
Komšinica je šeretski pitala Bejta:
"Šta je to čovječe, šta činiš toj ženi? Imate sedmoro đece i opet ti je s trbuhom do zubi. Šta se brukate postarost?"
Bejto se na to nasmija i reče joj:
"Boga ti havalje, komšinice. Vidiš da ja svoje sjeme ne hakam u tuđe bašče, ka onaj tvoj mrčo".

 

***
Prije nekoliko godina je jednom našem građaninu koji živi i radi u Njemačkoj, a koji ima kćerku "papirušu", stiglo pismo iz Plava, od Šaban Age, zainteresovanog da oženi sina koji je tamo bio kao izbjeglica.
Pismo koje je uputio potencijalnom prijatelju, prepuno hvale svom imetku, završio je riječima:
"Znam prijatelju, ti mi možda nećes vjerovati sve ovo što pišem, jer odavno nijesi dolazio ovamo.
No, ako Bog da će ti neko od tvojih, brzo umrijet, pa ćeš ovamo doj, i viđet.

 

***
Plavljaninu Julji, koji se nakon rada u bračnom krevetu, dobro znojio, žena je, milujući ga, "sažaljivo" govorila na uho: "Eh, moj Julja, mlogo si mi se umorio i oznojio. Da mi je da mi te neko sad odmijeni, a ti da mi se malo odmoriš".

 

***
Na jednom veselju u Plavu, dijete Mana Kajina je, kroz plač, zvalo oca.
"Babo, pratili su me za tebe, da ti kažem da je majka umrla. Rekli su mi da odmah dođeš kod kuće".
Man ga priupita: "Čija majka, sine, moja alj tvoja?"
Kad mu dijete odgovori: "Ada tvoja babo Kaja", Man ga pomilova po glavi i, umirujući ga da ne plače, reče:
"Dobro sine, ne plači. Moglo je biti i gore. Ja se prepadoh da nije tvoja majka umrla", i šeretski dodade: "Bez nje ne bi mogli ni ja ni ti a bez moje možemo. Haj ti ki kući sine, sad ću ja doj".

 

***
Poslije nekoliko neuspjelih pokušaja da proda kravu, /za koju se u selu pričalo da sama zna put do čaršije i natrag do Bogajića/, da bi izmirio dug, stari Ago Musić je kravu vraćao kući.
Usput ga komšija priupita: "Ada Boga ti Ago, davašelj ti šta za nju danas"? Ago ga pogleda i reče:
"Bogomi davaše. Možda više no i što velja. No mi niko ne dava koljko sem ja dužen, te ju opet vrnuh".

 

***
Zuvdiju Pupovića, koji je, kao rezervista Vojske Jugoslavije, odbio da jede svinjetinu, prekorio je njegov starješina riječima:
"Šta se sad praviš veliki musliman i nećeš da jedeš svinjsko.
Kad si bio vojnik, u Titovo vrijeme, krkao si krmetinu".
Zuvdija ga pogleda i reče:
"Druže komandire, vrni ti mene ono vrijeme i Tita, etevesat ću ti pojesti čitavo krme i to živo".

 

***
Nakon nekoliko dana i noći provedenih pijući i tamburajući kroz pendžer Markišića kafane, Fehim Šaćkov ugleda, niz čaršiju masu ljudi sa nosilima.
Kako mu ni društvo oko njega nije znalo ko je umro, pozva i konobara i zamoli ga:
"Moljim te iskoči i pitaj koga to nosu. Viđi da mi to nije majka Bog ti ga jaki. Ostavio sem ju mučno bonu, ada na ljipcać.
Ako je ona, velja mi da otidnem na kopanje, da se ne obrukam.

 

***
Kada је stari Halim, dok je u Visitoru tovario konja drvima, čuo kukavicu kako kuka, sažaljivo moleći ju, reče joj:
"Šuti, šuti, kukavice jadna. Šta si se ti jutros raskukala? Nije Mujo tvoj, no moj sin. Ti barem, nemaš rašta da kukaš".

 

***
Nakon nekoliko bezuspješnih prijetnji đeci, koja su galamila i svađala se sa đecom njegovoga brata, Sajo je zvao brata i reče mu:
"Vala brate, ja zabučarih vičući i pcujući ovu kopilad. Ni hič me ne sindžilatu, ka da nijesem tu.
Najbolje bi bilo brate, da ti izbiješ tvoju đecu, dako se i moja prepanu".

 

***
Meho je u čaršiju sreo Saja Pupu. Zamoli ga da mu pozajmi pare, i da ga, ako ima vremena, pričeka neđelju dana, dok mu stignu раrе iz Amerike.
Sajo mu, bez razmišljanja, reče: "Vala Meho, vremena da te čekam imam koljko goj hoj, ako treba i godinu, ali para da ti dam u zajaim, nemam".

 

***
Veseli prvačić se vratio iz škole te, nakon lekcije o porijeklu čovjeka, s vrata pita oca Zuvdiju:
"Jeljde babo, da smo ja i ti, i svi mi, postali od majmuna?"
Zuvdu, koji je bio za sofrom sa ocem i majkom, bi krivo što ga sin ovo pred njima pita, ljutito ga pogleda i reče:
"Vala ja nijesam, a ti sine belji jesi".

 

***
Poslije dužeg i napornog rada na izgradnji pruge kroz Platije, jedan naš zavičajac je iz Bioča došao kući na nekoliko dana odmora.
Onako umoran, nije imao dovoljno snage da ispuni bračne baveze.
Sjutradan je njegova žena odvela kravu u komšiluk, da se vodi. I pored nekoliko nastojanja, vo nije imao želje da zaskoći kravu, našta ga ova poče, tužno, hrabriti i koriti riječima:
"Hajde, hajde voče jaden, zaskoči ju. Ti barem nijesi bio u Bioče, ka onaj moj mrčo".

 

***
Naš zavičajac, koji je bio dugo odvojen od porodice, iz Nikšića poslao pismo, koje je završio riječima:
"Đeco moja, željo moja. Željan li sam majke vaše".

 

***
Тек dovedenoj snahi, svekrva je zamjerala što je po kući počela da nosi naočare, računajući da ona to čini iz miljetlaka.
Kad joj se snaha, jedno veče iz hotela, sa mužem vratila sa naočarima, svekrva ju ljutito dočeka:
"Ada šta je snaho, što si tako natnula te naočare na vrh glave? Ako si tako bila u hotel, barem si pozlatila. Misljiš lji jadna, da ti je ljijepo? Hoj sebe, bez te bez ove, da turiš mahanu. Odmah te mi komšinke rej da mi je snaha ćorava. Jedva čekaju da mi se nasladu".
Snaha, kojoj je svekrvino peckanje prekipjelo, ljutito joj reče:
"Jesam vala Ilja, etevako sam bila u hotel, i da znaš da sam potpuno ćorava. Da nijesam, ne bi vas našla".

 

***
Nakon smrti svoga oca, Cajo je telefonom pozvao brata u Podgoricu.
U želji da ga ne uplaši što ga tako kasno zove, poče polako da mu priča:
"Oprosti mi brate Meša, što te budim. Slušaj me dobro i nemoj da se prepaneš. Nije, ne daj Bože, nikaka šteta. Zovem te da ti kaži da je babo noćas umro".

 

***
Kada je poslije dužeg putovanja od Njemačke, Hako Ahmetov, konačno stigao u Plav, njegov prijatelj mu reče:
"Vala Hakša, ako ikako znadnem da mi spremaju poziv za "taj svijet", zamoliću ji, da mi ga po tebe pratu. Tako ću, barem, neđelju dana živjet duže, od onih kojima pozive donose aždrahilji".

 

***
Prolazeći pored džamije Sultanije u Plavu, koja je u poslijeratnom periodu služila kao škola, a poslije toga i kao stanica milicije, jedan od prolaznika se požali drugu:
"Vala su me ođe bilji i mučilji i učitelji i milicajci. Ali iz mene nijesu izvukli ni jednu riječ".

 

***
Jednog dana se Bajro Krca, rano vratio kući sa njive, kljecajući. Iz obora je zvao ženu i, prenemažuci se, poče joj pričat.
"Nabodoh se na trn. Nagrdio sam se ženo, na nekakev palamar i eteveljiko mi se zabolo u nogu. Brzo nađi kotorku i pohitaj da ga izvadiš, da mi ne zagnoji. Ja sam ne mogu. Vidiš da jedva zborim, koljko me bolji".
Žena dotrča i pomoga mu da sjedne na stube. Sezu mu opanek i čarapu i poče, držeći iglu u ruke, da traži trn, po nogi na koju se žaljio da ga bolji, ali ne nađe ni traga od njega.
Bajro Krca, ljut što mu žena nije našla trn, reče joj:
"Ada ženo, šta si smrzla. Ka da si ćorava ket toljiki trn ne moš da nađeš. Potraži ga set u ovu drugu nogu. Neđe jes".

 

***
Jedne noći Melja, koji se, po običaju, vratio kući iz kafane kasno i pijan, dočeka stari Omer Dina riječima:
"Ada vidiš lji mrčo Meljo, u koji vaket i kakev mi dohodiš? Kako te nije sram. Ne daš ni, ka halek, ni jednu noj, da zaspemo. Znaš lji da smo ti i ja i majka i boni i stari. Ne možemo više ni sebe držat, a ne tvoju ženu i đecu.
Od set ovako ne možemo. No, čovo, ket znaš da piješ i trošiš, drži svoju familjiju. Uzmi ženu i đecu i izlazi iz ove kuće, jer sem ju ja gradio".
Meljo, kojega ova priča nije mnogo potresla, reče, jedva prevrćući jezikom:
"Dobro babo. Neka bidne kako ti veljiš. Nit ti moš mene da trpiš pjanoga, nit ja mogu više da slušam tvoje pcovke i priču. I ja hoću da se dijelimo i to eteveset. Mlađi sem i red je da biram dio. Ova kuća je moja babovina, i ja ću tu da ostanem. Ti i majka, od sjutra, tražite konak, đe znate. Ja ti nijesam kriv što nijesi znao da čuvaš svoju babovinu, ka ja, no si ju prodao i kupio ovu".

 

***
Jednom Gusinjaninu se u planinu izgubila jagnjad. Tražeći ih naiđe na komšiju, koji ga pita: "Šta je novo komšo, te si tako omrznut?".
Gusinjanin mu se požali: "Ada, kako da se ne omrznem, čeče. Stopila su mi se troje jagnjadi. Mala su i bojim se da ji šta ne pridavi. Da ji đe ne viđe usput?"
Komšija mu reče da ji nije viđeo, ali ga priupita: "Kakva su i koje boje, ako ji đe opazim, da ti učinim glas?".
Gusinjanin mu ih poče opisivat, ređajući:
"Jedno je bilo, drugo i bilo i nije bilo, a treće nije bilo".
Komšija ga zbunjeno pogleda i, misleći da se on šali sa njim, ljutito mu reče:
"Šta je tebe čeče? Ja te lijepo pitah, i ti mi toboš ispriča da su ti se stopila jagnjad, a sad mi tu pričaš: te bilo, te malo bilo, te nije bilo.
"Tako mi boga, ti ne znaš šta hoj".

 

***
Ibroš, kojem su mala đeca spavala u istoj spavaćoj sobi, da bi nesmetano obavljao bračne obaveze, ženi bi, prije toga, govorio:
"Pogledaj đecu. Viđi je li zaspao Beka, pa da počnemo".
Nakon nekoliko takvih ponavljanja, jednoipogodišnja Masa, na koju, do tada, nijesu obraćali pažnju, pogleda da li joj spava trogodišnji brat. Kad je vidjela da spava, podiže se i reče:
"Mama, počnite, bato je zaspao".

 

***
Otaš srete popa sa ženom i u namjeri da se s njim, po navici, našali, reče mu:
"Vala pope, jeste da si dobar i čovjek i pop, ali bih više volio da imam popadiju uza sebe, no sve popove i tebe sa njima".
Navikao na ovakva provociranja, pop ga pogleda, nasmija mu se i reče:
"Moj Otaše. Ako ti je stvarno toliko stalo da imaš popadiju, ja ću ti sigurno pomoći kako da dođes do nje. Pošalji mi, noćas, tvoju ženu i od sjutra ćeš, uz Božiju i moju pomoć, sigumo imati, u kuću, svoju popadiju za vijek vjekova".

 

***
Nakon što je po ko zna koji put, jedan od sjedničara pitao svoje drugove: Hoćemo li ljuđi da se dižemo?, domaćin kojega je izdalo strpljenje, mrzovoljno reče:
"Vala ljuđi, vi kako goj hoćete, a mi nemamo kud". Viknu ženi:
"Donesi ženo te ponjave, da se pokrijemo".

 

***
Kada se Amir Šiljko vratio iz Švajcarske, njegovom nipašu se svidio upaljač, kojeg je Amir držao u ruci i reče mu:
"Vala dajko, voljeo bih da imam nešto lijepo za uspomenu od tebe. Dobro bi bilo da mi dadneš taj upaljač, pa ket te zaželjim, da ga pogljedam".
Amiru bi žao upaljača, a i posumljao je da mu nipaš krijući puši, pomilova ga po kosi, i reče mu:
"Sad će tebe dajko da da nešto ljepče i bolje od upaljača, za uspomenu".
Izvuče iz novčanika svoju fotografiju. Pruži ju nipašu i reče:
"Evo ti ova sljika, moja je, pa ket ti pane nam za mene i zaželjiš me, ti ju izvadi iz džepa i pogljedaj. Nju ti niko neće uzet.
Ako ti dam upaljač, ljijep je pa će ti ga neko uzet, ostaćeš bez upaljača i uspomene na daja".

 

***
Za vrijeme velikih boginja u Plavu je zaveden strogi karantin.
Nije se moglo ni ući niti izaći iz Plava. Kontrola je postavljena na Čakoru. Milicija je vraćala sve putnike za Plav i iz Plava.
Ali je stari Zaj Baša, nadmudrio patrolu milicije. Poslužio se lukavstvom da iz Meteha stigne do Peći. Otišao je pješke do Čakora.
Kada ga je ugledala patrola, zaustavila ga je i pitala: "Gdje ćeš ti stari?".
"Krenuo sem za Plav, ali mi ne dadoše vaši drugovi, no me vrnuše", reče im Zajo.
"Kakav Plav čovječe", povikaše milicionari. "Tamo ni tica ne može proć, a ne ti. Vrći se odmah natrag", i skoro gurajući ga uputiše prema Peći.

 

***
Nakon izdržane tromjesečne kazne zatvora, zbog bespravne sječe šume, Hak Puro se vratio kući.
Sjutradan ga žena zamoli da joj iskrati malo drva da naloži.
Hako ju pogleda i reče: "Vala ženo, hoću, ako su ti očekićana, a ako nijesu, neću ni da ji pogljedam, pa da ćemo se svi ukapit od stude. Da si ti bila đe ja, ne bi ni tebe palo nam više da mi ji pominješ. Ja, koljko krmka, neću više da ji, bez štambilja, dimem, a ti kako hoj".

 

***
U kafani se dosta bučno povela rasprava između političkih neistomišljenika Feše i Meca.
Meca, koji je tvrdoglavo i bučno zastupao svoje mišljenje, upita Feša:
"Tako ti Boga, kaži mi, ko su ti dajidži?, te si tako pogan na jezik".
Meco mu reče da mu je majka Šab Ljekova sestra, na što mu Feša reče:
"Eh, tako mi Boga, dobro sam poznavao Sab Ljeka. Znao sam ga kao poštenoga i čovjeka i Plavljanina. Ti nisi na njega, no si se, nesap, turio na njegovu ženu Eminu".

 

***
Kada su nakon prijateljstva između Jadadića i Kukića, prvičari došli u Jadadića kuću, jedan od Kukića je počeo priču o tome kako će ovo, po njegovom mišljenju i želji, biti uspješan brak i dobro prijateljstvo između ova dva poznata pljemena.
Slušajući tu priču, malo ćefnut, stari Abdi Meha, poznatiji kao Dragi Abdo, okrenu se svom rođaku, a zatim i govorniku, čije riječi kroz smijeh prokomentarisa:
"Ada, takomi Boga ljuđi, ja vi tu ne vidim nikako dobro, nit ga može bit. Šta se može očekivat od spoja između Jado i Kuku, no, ne Bože gore".

 

***
Trogodišnji Hare je, po navici, potrčao kod majke da pose. Majka ga je odbila riječima: "Hajde tamo sine, ti nijesi više mali, vidiš koliki si porastao".
Hare, tužan što ga je majka odbila, skoro kroz plač reče: "Jelj jadna, ti to mene samo varaš. Jelj tata malji, pa si njega pustila da pose. Viđeo sem ja".

 

***
Sjedeći u kafani sa društvom, sa susjednog stola, Ibrošu se, malo ironično, javio Džaša, koji je bio okružen istomišljenicima:
"Vala Ibroše, vidim da ti je slika dobra, ali ti okvir ne priliči za nju".
Da bi zaštitio autoritet ljudi sa kojima je sjedio, Ibroš mu se nasmija i reče:
"Žao mi je Džaša, što i ja tebe ne mogu da odgovorim istom mjerom, jer je kod tebe obrauto. Okvir je dobar, ali je slika blijeda i tumola".

 

***
Prijatelj me vidje kako čitam novine bez naočara, pa upita:
"Tako ti Boga Ibro, znam da si odavno počeo da koristiš oči. Puno si čitao, crtao i pisao i još te, kako vidim, oči dobro služe. Hoćeš li mi kazat, kako si uspjeo da sačuvaš vid u te godine".
Malo u šali mu odgovorih:
"Nijesam nikada vireo u tuđe poslove i dvorišta. Čuvao sam oči vodeći računa da gledaju samo lijepe stvari i ono što treba da vide. Tako mi evo još traju".

 

***
Znatiželjni prijatelji su pitali Zeća fotografa, kako to on svaki put uspije da ide na liječenje u Igalo i Ulcinj, a njima, iako su stariji i bolesniji, to ne uspijeva.
Zećo im reče smijući se:
"Ko vam je kriv, što ne umijete da se snađete, ka ja.
Ja uradim Titovu sliku i uramim ju. U red i ne čekam, no uzmem jedan list papira i moj pečat od radnje.
Oni što čekaju u red, misle da je to za komisiju, pa mi se još uklanjaju da prođem. Kad uđem kod komisije, izvadim sliku Titovu, ispod pazuha, stavim ju ispred njih i kažem:
Evo drugovi ovo nije mito, ovo je Tito.
Članovi komisije me pogledaju, nasmiju se i odobre mi uput za Igalo i više no što ji tražim".

 

***
Poslije rata, siroti Ćetko je bio najamnik kod Purišića koji su imali dosta stoke i veliko imanje. Imali su i dosta muškara, koje su čuvali pa je glavni teret na svojim leđima, osjećao Ćetko.
Kada bi obavljali poljske radove Ćetko je sam na jednom, a ostalih petorica braće Purišića, na drugom kraju. Mijenjajući se tako, braća su odmoma govorila Ćetku, požurujući ga:
"Ha Ćetko, junačino. Lako ti je ses njim, no da vidim kako ćeš ses mnom".
Tako je jadni Ćetko po cio dan trčao i radio. Od tada je ostala izreka u narodu:
"Šta ste navalili, ka Purišići na Ćetka?".

 

***
Ham Cano je sreo u čaršiji Zulja Meteškoga i tražio mu kćerku za sina.
Zuljo ga je pitao:
"Kakav ti je taj sin, valjalji šta? Da nema kaku mahanu, te ga ne moš oženit iz Plava?" Ham Cano mu odgovori:
"Eh tako mi Boga, takev je kakev je. Da je bolji ne bih ja tebe zaustavio i cukao na tvoja vrata".

 

***
Nakon održanog predizbornog skupa jedne gradjanske Partije, Ibroš srete prijatelja imama, koji je izlazio sa tog skupa, i u šali mu reče:
"Šta je hočko, jesilj se i ti svrstao na stranu građanske Partije?".
On mu se nasmija i reče:
"Ibroše, ti znaš da je moje mjesto tamo gdje su mi džematlije", i dodade:
"Kad oni mogu kod mene u džamiju svaki dan, mogu, Allaha mi, i ja kod njih jednom u četiri godine".

 

***
Poslije čuvenog Brionskog Plenuma, i u Plavu se raspravljalo o slabostima u radu Službe javne i državne bezbjednosti.
Na skupu, u prepunoj bioskopskoj sali, oštro je napadnut rad tadašnjeg komandira milicije Petra Đukića.
Nakon što je čuo kritike, Petar je ustao i obratio se prisutnima:
"Vala ljudi, ne mogu da kažem da nije bilo grešaka i mojih i ljudi kojima sam rukovodio, ali me čudi ovolika 'paljba' i kritika od ovoga staroga Sajta", okrećući se i pokazujući prstom prema njemu. "On mi je sve 'vruće' o vama donosio. Vjerujte mi, da sam njega slušao, ni pola vas Plavljana, ne bi sad bilo ovdje, no u zatvor".

 

***
Nekoliko mjeseci nakon ženidbe, jedan Plavljanin je odveo ženu do ispred kuće njenih roditelja.
Zbog ružnih riječi, koje mu je tašta uputila, kada joj je kćerka pobjegla za njim, nije htio da uđe u kuću sa njom.
Tašta je to gledala s pendžera i zvala ga riječima:
"Hajde jaden zete, ulježi u kuću, da mi se komšinke ne sladu. Znam da si ljut na mene alj, ket sem ja pojela govno, pričajući svašta za tebe, moš i ti vala popit kahvu u ovu kuću".

 

***
Nakon što je više od pola zime prošlo bez snijega, jedan Plavljanin sreo je u čaršiju staroga Meda Bajrova i pita ga:
"Medo, ka si star i pametan, šta misliš, hoćelj ovo vrijeme potrajat i možemolj zimus proj bez snijega?"
Medo ga pogleda i reče: "Tako mi Boga rej ću ti nešto. Ako je gore još onaj stari Bogo kojega ja, odavno, pamtim, biće snijega, i to dosta. I zapamti da nas u Plavu, dobro može da razmine, a zlo ne, nikako."

 

***
Jedan naš građanin je radniku koji mu je cistemom za fekalije čistio septičku jamu, umjesto pet tura, koliko je bilo, platio samo četiri.
Nezadovoljan ovakvim odnosom radnik je reagovao riječima: "Kunem ti se Bogom da sam odnio pet, a ne četiri ture, koljko si mi platio. Da znaš dobro da si se ogriješio sa mnom. Pojeo si mi jednu
turu i niket ti ju neću halaljit."

 

***
Dok su se komšinke Hasovica i Isovica žestoko injatile, naišao je jedan Vusanjin sa psom, kojega je držao za lanac.
Suljo fotograf, koji je sa terase slušao kako one jedna drugu kite, pita Vusanjina:
"Akobogda ses tim pcom?"
Kad mu ovaj odgovori da ga vodi kod veterinara na vakcionaciju, Suljo ga zamoli: "Tako ti Boga, kad se vrneš iz čaršije, ostavi ga ispred ove kuće, đe se ove dvije injatu, da ti ga nauču da laje. Viđu da je miren, ide za tobom i ne čuje se."

 

***
Kada je prije petnaestak godina Ahmet-Fejzo posjetio sinove u Njemačku, oni su se prisjetili njegovih ranijih priča, kako je za vrijeme rata tjerao ustaše i Njemce.
Sa svojim prijateljima iz Hrvatske su se dogovorili da se malo našale sa ocem, tako što će ga oni zaustaviti na ulici.
Stariji sin ga je uzeo da prošetaju gradom. Odjednom mu reče: "Sačekaj me tata, tu na ćošak ulice, dok ja uzmem cigare na trafiku."
Dok je Ahmet čekao sina, ispred njega su izašla dva krupna bradata čovjeka. Jedan od njih ga dohvati, malo prodrma za prsa, i strogo reče drugu:
"Ovaj mi liči na onoga sa albanske granice, što nas je tjerao da nas ubije. Sad će da plati sve to." Drugi je rukom dao znak da ga tu ubiju.
Ahmet-Fejzo je počeo je da glasno zapomaže: "A Hako, a Sako, jezek vi bilo đe me puštiste samoga da vi ođe, ka niko, poginem u tuđu zemlju."
U tom momentu je Hako, smijući se, prišao prijateljima, našta mu Ahmet reče: "Ne bilo ti sine halal. Mogen si me turit na taksirat. Zamalo sem ji, etevom britvom, (koju izvadi iz džepa) iskomatio."

 

***
Nakon nekoliko dana braka, jedna Plavljanka je, dok su ukućani spavali, neopaženo napustila kuću i vratila se u rod.
Svekrva, kad je vidjela da je nema, otišla je da ju traži, da vidi je li tamo i pita što je iskočila iz kuće, te i da ju zamoli da se vrati.
Snaha joj reče: "Ada, ona tvoja muka, po svu noj hrpa-drpa, ne da mi da zaspem, koljko ti set spavaš lji. Ja to ne mogu više da trpim i neću da se vrćem, niket za niket, u vašu kuću."
Kad svekrva to ču, reče joj: "Sućur sneho, te je to u pitanju. Ja sem se prepala da nije kaka mahana. Bolje što je muka od veljkoga no da si, ne daj Bože, pobjegla od maloga. Od toga bih te žaljila, a ovako ne, a ja ću mome Omšu, koljko denes, dovesti drugu."

 

***
Dok je Hako Aljov očitavao stanje potrošnje struje kod komšinke Džidže, odjednom je nestala struja.
Hako je počeo glasno da viče: "I ja vama, i ja vama."
Zbunjena Džidža ga pita: "Šta je Hakša, meljajćad ses tobom. Šta ti bi odjedeman da pričaš sam ses sobom?"
"Eh moja Džidža, sad mi svi Gusinjani pritežu majku, ni krivu ni dužnu, pa ji ja vrćem istom mjerom."

 

***
Bekša je bio česti gost u komšiluku. Njegove posjete su bile stalno u vrijeme kada se postavljala sofra za jelo.
Videći ga kako prilazi kući, komšija Rusto reče ženi da skloni tek ispečenu pitu, dok ovaj izađe.
Žena posluša muža i na brzinu gurnu tepsiju u ćošak sobe. Zagrnu ponjavu i pokri ju da se ne hladi.
Kada je Bekša ušao i poravnio u vrh sobe, osjetio je miris vruće pite koji se širio iz ćoška. Naslutio je da su je tu od njega sklonili i odmah smislio kako da im dokaže da zna đe je.
Počeo je da priča: "Eh, moji dobri komšije. Set se sjetih jedne hićaje, koja mi se desila na danešnji den, 1944. godine."
Priču je završio riječima: "Etetako sam ti ja, moj Kecoviću, za malo poginuo toga dena. Granata je pala na dva metra ispred mene. Ada nije bilo dalje no đe je eteta tepcija ses pitom u ćošek", pokazujući rukama u tom pravcu.
Kada je Rusto to vidio, viknu, malo nervozno, ženi: Postavljaj ženo sofru, helj nije suđeno ni danas da ijemo sami."

 

***
Poslije jedne bračne prepirke Amir-Šiljko je ošamario ženu. Ona se hujnula i, uplakana, otišla u rod, da se ocu i braći požali na njega.
Njen stari otac sa sinovima otišao je kod Amira da vide šta je to bilo te im je udario odivu. Nakon što su završili priču, koreći ga što ju je bio, malo mu i priprijetiše i upozoriše da njihna odiva nije hrepa bez korijena. Amir-Šiljko im se nasmija i reče:
"Jeste vala ljuđi, sve je etetako bilo, ka što vi je Iljka ispričala. Naljutila me i udario sem ju prvi put od ket mi je žena. Vjerujte mi, da sem ju do set, stotinu puti milovao i siguren sem, da vi se ni jedeman nije pofaljila na mene."
"Ne vala", odgovoriše oni istovremeno.
"E eto, set vi sami presudite, kaka vi je odiva. Ket joj je bilo ljijepo, nije me faljila, a set je potrčala da vi se požalji i da me kudi kod vas."

 

***
Poznatoj tužbalici umro muž, pa ona počela naglas da ga tuži. U tom momentu joj je prišla trogodišnja ćerkica. Sjela joj u krilo i počela da plače.
Ovoj se, videći ju uplakanu, još više ražali, pa nastavi da kroz plač, još više nariče:
"Ada, podigni se jaden, i okreni glavu ki ovoj mrči što mi je između nogu. Ona ti jadna pišti, ogriješi i čeka da ju barem još jedeman pogljedaš i pogladiš, ka što si ju naučio. Tako bi ni obedvijema bilo lakše."

 

***
Grupa beogradskih planinara koja stiže u Gusinje, radoznala da o njemu što više sazna, upita Dželja Mehmedova:
"Da li je u ovom mjestu rođen neki veliki čovjek?"
Dželjo im odgovori:
"Koljko je nama poznato, ođe se rađaju mala đeca..."

 

***
"Ima li u Plavu i Gusinju još takvih kao što si ti?", s primjetnom ironijom jedan pisac upita Zuvdiju Hodžića.
"Ovakvih kao ja ima dosta, ali takvih kao ti, srećom, malo", odgovori mu Zuvdija.

 

***
Ibra Š. zamoli njegov seljanin da mu pozajmi volove da toga dana ore. Ibro mu ih dade, a kad ovaj već prođe kapiju, Ibro se prisjeti da ga priupita:
"Ej, pušiš li ti?
"Ne,vala!"
"E, vrći volove!", reče mu Ibro, znajući da ovaj, zato što ne puši, neće ni sam počinuti, ni dati volovima da predahnu.