Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

BARSKI HUMOR

 


Milenko Ratković
STAROBARSKE ANEGDOTE (IV)

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića




To mi je đed!

U svojoj karijeri moj rođak Sreten je stigao do položaja sekretara željezničke stanice u Titogradu i na toj dužnosti penzionisan. Ali, on se ni tada nije povukao u miran život, već se počeo baviti liječenjem bradavica. Svuda je stizao sa svojom ambasador-tašnom, punom bočica s nekom crnom tečnošću. Hvalio se da je više od dvije hiljade ljudi izliječio od bradavica. Stigao je i u Crmnicu, u kuću Šaka Lekića, koji ga je upitao:

- Od kojih si Ratkovića? Da nijesi potomak Mitra Vasiljeva?

- To mi je đed! - ponosno je kazao Sreten.

Domaćin se obradovao i ispričao događaj iz svog najranijeg djetinjstva. Idući za Cetinje, Mitro Vasiljev je zanoćio u Crmnici kod svog kuma Vojvodića. Do kasno u noć sjedjeo je sa kumovim komšijama koji su željeli da upoznaju čuvenog narodnog ljekara. Napolju je padala jaka kiša i u jednom trenutku začula se zaglušavajuća grmljavina. Komšije se zabrinuše za svoje porodice i pođoše svojim kućama. Jedan od njih, Krsto Lekić, poslije desetak minuta, vrati se, noseći na rukama zgromljeno dvogodišnje dijete. Ne obazirući se na kišu koja je i dalje pljuštala, Mitro je začas iskopao u bašti malo udubljenje, skinuo sa beživotnog djeteta sve haljine i zatrpao ga zemljom do grla. Kad je dijete počelo da mrda, izvadio ga je iz zemlje i svojim ustima udahnuo mu vazduh u pluća. Dijete je otvorilo oči i zaplakalo. U kući je nastala velika radost i veselje. U znak zahvalnosti što mu je spasio sina, Krsto je dao Mitru demidžanu vina, ali je ovaj to odbio jer nije mogao nositi. Krsto je onda obećao da će mu vino donijeti kada bude išao u Bar. Ali zaboravio je to obećanje. Tek na samrti rekao je svom sinu Šaku da nađe spasioca Mitra Vasiljeva i odnese mu obećano vino.

Ispunio zavjet

Zadovoljan što će napokon ispuniti očev zavjet, Šako je dao Sretenu demidžanu punu crmničkog vina.

Sve ovo ispričao mi je sam Sreten, a ja sam ga prekorio:

- Ja sam praunuk Mitra Vasiljeva, a ti si popio vino koje je on zaslužio.

- Nijesam još sve popio - na to će Sreten, - ostalo je još litar-dva.

- E, taj litar pripada meni! - zahtijevao sam.

- Pa dobro, kad pođeš u Titograd, svrati kod mene za vino - pomirljivo je rekao Sreten.

Njegov pogled zaustavio se na mojoj ruci. Primijetio je bradavice i kazao da ih on uspješno liječi nekom tečnošću čiji sastav samo on zna. Obećao je da će i meni dati jednu bočicu toga lijeka.

- A što ti je to na nosu? - pitao me je.

- To je prirodni mladež - odgovorio sam mu.

- Namaži i njega lijekom koji ću ti dati - preporučio mi je.

Poslije nekoliko dana otišao sam u Titograd i posjetio Sretena. Dao mi je obećani lijek i bocu vina.

- Ovo vino je sa dna demidžane i već se uljutilo - napomenuo je.

- Valjaće makar kao sirće - rekao sam i dodao: - Uzeću ga, jer ga je zaradio moj pradjed Mitro.

Razjareni mladež

Čin sam stigao u svoj stan, namazao sam crnom tečnošću bradavice na ruci i mladež na nosu. Bradavice su zaista brzo nestale, a mladež na nosu pretvorio se u veliku ranu. Kao da se rastopio, izdužio se i jedan njegov krak je virio iz nozdrve. Bilo je to gadno gledati, a uz to uplašio sam se da je crna tečnost izazvala rak. Moj prijatelj, očni ljekar Budeč, pitao me je što mi to viri iz nosa. Ispričao sam mu kakvu sam glupost napravio.

- Iako to ne spada u domen moje specijalnosti, ja ću ti tu izraslinu operisati električnim skalpelom. Dođi kod mene u bolnicu sjutra u osam, - pozvao me je doktor Budeč.

On mi je bezbolno izvršio operaciju i sve se dobro završilo. Kasnije su se na mome tijelu ponovo pojavile bradavice, ali više nijesam od Sretena tražio njegov lijek.

Iskrena ispovijest malog lopova

Na putu sam sreo smrknutog i ljutitog našeg starog komšiju Osmana. Ispričao mi je kako je tog jutra ustao u devet zora, prenio do željezničke stanice dvije velike korpe pune povrća i otputovao u Titograd. Na pijaci je prodao povrće, a novčanik sa svim zarađenim novcem ukrali su mu neki mladići. Pitao sam ga da li se novčanik nalazio u unutrašnjem ili spoljnjem džepu, na što mi je odgovorio:

- U unutrašnjem. Još sam ga zbog lopova pričvrstio krivom iglom, ali oni su ga izvukli.

- I nijesi primijetio?

- Ništa nijesam primijetio. Bila je strhovita gužva.

Meni je to bilo smiješno i, smijući se, rekoh:

-Vjerovatno si malo zadrijemao čekajući polazak voza.

- Nijesam drijemao. Kažem ti, bila je strahovita gužva. I to nije nimalo smiješno, nego žalosno! - ljutito i bez pozdrava ode Osman.

Prošao kao komšija

Toga ljeta koristio sam godišnji odmor u svojoj rodnoj kući u Starom Baru. Pošao sam u Titograd da podignem platu i odmah krenuo natrag, u Bar. Na željezničkoj stanici bila su postavljena dva vagona kupačkog voza. Pred ulaz u prvi vagon vrzmalo se desetak mladića, a niko od njih nije ulazio u vagon. Tek kad sam zakoračio na prag vagona, odjednom se oko mene okupiše mladići. Dvojica se ispriječiše na ulazu, ne dajući nikome da uđe, a ostali stadoše da me guraju unutra. Pod jakim pritiskom uguraše me u prvi kupe. Stiskali su me i dalje silovito, teško sam disao. Jedva dospjeh do sjedišta i sjedoh. Sjetih se Osmanove priče, pa zavukoh ruku u unutrašnji džep kaputa, ali tamo više nije bilo novčanika.

Vratio sam se u Bar bez prebijene pare. Nijesam imao čime platiti taksi, pa sam pješke krenuo kući. Na putu sretoh komšiju Osmana. Pozdravismo se i pitasmo za zdravlje, pa produžih putem. Nijesam mu smio kazati da su lopovi i meni ukrali novčanik, da se sad ne bi on meni smijao.

Ukrali su mi novčanik!

U kupeu voza Beograd-Bar sjedjeli su stara učiteljica Desa, trinaestogodišnji Luka i još jedan putnik. U razgovoru sa učiteljicom Luka je kazao da je on iz jednog malog sremskog mjesta, da putuje u Sutomore kod tetke, a voznu kartu kupila mu je druga tetka iz Vojvodine. Ispričao je i zašto mu majka nije dala novac. Jednom je on ukrao majčinu ušteđevinu, ona se jako naljutila i odlučila da nikada sinu ne da novac. Uzalud se on zakleo da će biti pošten i da više neće da krade.

Staru učiteljicu je ganula iskrena ispovijest malog lopova. Na sjedištu je otvorila svoju tašnu, izvadila novčanicu i zamolila Luku da u željezničkom restoranu kupi sladoled za njih dvoje. Dječak je uzeo novčanicu, izašao iz vagona i ubrzo se vratio vidno uzbuđen.

- Ukrali su mi novčanik! Neko mi je ukrao šesnaest eura! - uzviknuo je plačnim glasom.

Učiteljica je pokušala da ga utješi i u tom primijetila neki novac na sjedištu, pored svoje tašne.

- Gle! Evo tvoj novac! - radosno je uzviknula i prebrojala novac. - Evo, tačno šesnaest eura - pružila mu je sav novac.

Na dječakovom licu ukazao se zadovoljni osmijeh.

Nastavili su da razgovaraju o tome što će dječak učiniti i što želi da postane.

- Hoću da postanem mašinovođa, kao Mitar iz priče Pisak lokomotive - rekao je Luka.

To je priča iz čitanke o slijepom dječaku koji sa prozora usamljene planinske kuće mahanjem pozdravlja voz, a stari mašinovođa Mitar piskom lokomotive otpozdravlja mališanu.

- A znaš li ko je napisao tu priču? - pitala je učiteljica.

- Znam, Milenko Ratković - odgovorio je dječak.

Učiteljica mu je kazala da je to njen suprug koji je čeka na željezničkoj stanici i da će ga upozunati s njim.

Na željezničkoj stanici u Baru učiteljica je sišla na peron, a za njom Luka noseći njen kofer. Pozdravila se sa svojim mužem, pa ga upoznala sa saputnikom Lukom. Kazala je i njegovu želju da bude mašinovođa kao Mitar iz njegove priče. Pisac je pokazao dječaku staru lokomotivu pored željezničke zgrade, koju je nekad vozio Mitar. Dječak je bio oduševljen. Pozdravili su se i razišli.

Tek što su stigli kući, učiteljica Desa je otvorila svoju tašnu i preturajući po njoj zaprepašćeno uzviknula:

- Gdje mi je novac? Imala sam šesnaest eura, ali ih nema!

Svađa oko sitnice

Posvađali se Jovo i Musto oko neke sitnice. Jedan drugom su skresali svakojake psovke i uvrede. Razišli su se ljuti, uvjereni da se više nikada neće pomiriti.

Razbolio se Jovo i dugo nije ustajao iz kreveta. Kad bi mu što zatrebalo, lupio bi štapom o pod i pozvao unuka Miška. Jednom mu reče:

- Imam veliku želju da pijem vodu sa Karakaša. To je najzdravija voda u našem kraju.

Unuku se nije išlo do tog dalekog izvora, pa reče da u njemu ima sitnih buba i da je obližnji Rap mnogo bolji. Ali đed ostade pri svom zahtjevu. Nezadovoljno gunđajući, Miško je uzeo kantu i krenuo. Poslije dugog pješačenja stigao je do Karakaša. Sjeo je na izglačanu ploču, a noge spustio u ledenu vodu. Iznenada ga trže dubok bas:

- Šta to radiš, mali?

- N... ništa... - zbunjeno promuca dječak. Poznade Musta, čija se kuća nalazila u blizini.

- Kako ništa?! Znojav si, a noge držiš u hladnoj vodi. Miči se odatle! - podviknu Musto, pa blažim tonom objasni: - Ako znojave noge naglo rashladiš, možeš ostati bogalj do kraja života.

Dječak napuni kantu i odmah pođe kući. Čim ga ugleda, đed živnu:

- Bravo! Brzo si stigao. Nalij mi čašu. Ala je hladna! - zadovoljno reče pošto otpi nekoliko gutljaja.

Poslije nekoliko dana Jovu se opet prohtjelo da pije vodu sa Karakaša. I ovoga puta Miško je morao ići do tog udaljenog izvora. Tek što je tamo stigao, napao ga ogoroman pas. Srećom, Musto se nađe u blizini te ga zaštiti. Tada je odlučio da više nikada ne donosi vode sa Karakaša. A kad mu je đed i po treći put dao isti zadatak, vode mu je donio sa mnogo bližeg Rapa. Da bi ga uvjerio da je to voda sa Karakaša, reče:

- Sreo sam Musta. Pozdravio te.

- Musto? - natušti đed obrve. - Šta li mu je palo na pamet?

A gdje si ga vidio?

- Kod izvora. Zaštitio me od velikog psa - pomenuo je događaj od prije nekoliko dana.

- Aha!... Pošten je to čovjek. Prošle godine smo se nešto sporečkali, a on, vidiš, nije zlopamtilo. Ako ga vidiš, reci da sam ga pozdravio.

Srećan ishod

Miško je shvatio da nije srećno izmislio pozdrav. Zanimalo ga je hoće li đed poznati odakle je donio vodu. A on je sa uživanjem uzviknuo:

- Oho! Nema bolje vode od Karakaša!

Mišku laknu. Već sjutra uručio je Mustu pozdrav.

- Hej, Musto, pozdravio te moj đed!

- Je l Jovo? - priupita iznenada Musto.

- Jeste.

- A... kako je?

- Slabo. Nikako ne ustaje iz kreveta.

- Moram ga posjetiti.

Toga dana Musto je dugo sjedio kod bolesnog Jova. Razgovarali su o svemu, samo ne o njihovoj svađi. Nijesu znali da ih je Miško slučajno pomirio zahvaljujući izmišljenom pozdravu.

Nije sujevjeran, ali utorkom ne radi

Došla Miruna u goste kod komšije Stojana tačno u podne, da ne bi prije nje ugrabili da ručaju. Imala je običaj da tako i kod drugih komšija nezvana dođe i pridruži im se u jelu. A nije joj bila nužda, sinovi su joj iz grada slali novac da se prehrani. No, mrzjela je da sama sebi kuva, milije joj je bilo da pojede tuđi ručak.

Domaćica Anđa joj donese kafu, a zatim i kolače.

- Neću da kolačima kvarim ručak! - odbi gošća.

Već je bilo vrijeme za ručak, a Miruna nikako da ode. Gladni ukućani su nestrpljivo čekali i nervirali se, pa su napokon morali sjesti za trpezu. Kao što je red, pozvali su Mirunu da im se pridruži u jelu, što je ona, naravno, prihvatila.

Ko čeka dočeka

Drugi put je opet došla u podne. Ručak je nešto duže čekala i dočekala. A treći put Stojan i Anđa su riješili da ne ručaju dok god ona ne ode, pa ma koliko dugo gladovali. Čulo se krčanje njihovih praznih crijeva, ali Miruna je bila uporna. U kući je zavladala neugodna atmosfera. Potrošili su sve teme za razgovor i zaćutali. Poslije četiri sata čekanja, videći da ručka neće biti, Miruna ustade i mrzovoljno krenu ka vratima. Anđa je isprati do kraja stepeništa i, dok su se pozdravljale, da bi oprala usta reče:

- Mogla si ručati.

A Miruna to jedva dočeka.

- Nije mi bilo teško da siđem niz ove stepenice, pa mi neće biti teško ni da se popnem uz njih - reče, okrenu se nalijevokrug i uspentra se uz stepenište.

Stojan nikada nije postavljao tanjire na trpezu, ali je ovog puta to uradio veoma brzo. Tada se otvoriše vrata i uđe namrgođena Miruna. Bez riječi sjede i zauze svoje mjesto za trpezom, pa stade čekati da joj napune tanjir.

Baksuz

Voćnjak pred kućom Đuro je proširio sa dvadeset novih sadnica. Pozvao je Sima da iskopa rupe, a ovaj zakasnio jedan dan.

- Zašto juče nijesi došao? - pitao ga je Đuro.

- Juče je bio utorak, baksuzan dan - pravdao se Simo.

- Zar si sujevjeran?

- Nijesam sujevjeran, ali nikada ne radim utorkom. Jednog utorka sam čekićem slomio prst.

- Baksuz! Ne, ne! - podsmijehnu se Đuro.

Odvede Sima na livadu da mu pokaže gdje da kopa rupe. Iznenada ispred njih protrča crna mačka.

- Stani! - poviče Simo. - Ja neću tim putem koji mi je prepriječila crna mačka!

- A kažeš da nijesi sujevjeran! ne, ne! - opet se podsmijehnu Đuro.

Zaobišli su mjesto gdje je protrčala mačka i stigli na livadu. Đuro je pokazao gdje treba zasaditi jabuke, gdje trešnje, a orah na kraju livade. Simo je ćutke mjerkao sadnicu oraha, smišljajući šta da uradi s njom. Sjetio se babine priče da će svako ko posadi orah umrijeti kada stablo odeblja. Prihvatio je kramp i počeo kopati rupe. Do kraja dana posadio je desetak sadnica. Kad je Đuro došao da vidi njegov učinak, opazio je slomljenu sadnicu oraha. Simo mu je objasnio:

- Zamahnuo sam krampom i slučajno zakačio sadnicu.

- Slučajno! Ne, ne! - kiselo se podsmijehnuo Đuro. - Tako mi i treba kad sam doveo sujevjernog čovjeka. No, šta je, tu je! Sjutra treba da dovršiš ovaj posao.

- Sjutra je trinaesti mart, ja ne radim trinaestog - reče Simo.

Đuro izgubi strpljenje.

- Do vraga! Trinaesti je kao i svaki drugi dan u mjesecu. Samo budale vjeruju da je to baksuzan dan. U hotelu niko neće da spava u sobi broj trinaest, pa hotelijeri preskaču taj broj. Nego, dođi sjutra da se sadnice ne osuše.

- Nikako! - odlučno odbi Simo. - Doći ću prekosjutra, a sadnice ćemo staviti u vodu.

- Prekosjutra sam ja zauzet, pozvao me je na krsnu slavu direktor našeg preduzeća. Pozvao je najuglednije građane, među kojima i predsjednika opštine.

- Pođi ti na slavu, a ja mogu raditi i bez tebe - reče Simo.

Tako je i bilo. Kad su u direktorovu kuću stigli svi pozvani gosti, domaćica je svakome odredila mjesto za stolom. Predsjedniku opštine i njegovoj supruzi pripadalo je mjesto na čelu trpeze, a Đuru na začelju. Tanjiri su već bili naliveni supom, kad domaćica stade brojati goste.

- Trinaest! O, to ne valja! Trinaest je baksuzan broj. Nekome od nas desila bi se nesreća. Jednog od vas poslužićemo u kuhinji. Koga? Vi ste, gospodine Đuro ovdje najmlađi. Molim vas da pređete u kuhinju.

Đuro naglo ustade i pognute glave izjuri napolje.

Pa nek neko kaže da trinaest nije baksuzan broj!

Bezvrijedne stvarčice

Na ulici Gavro je sreo dva Roma iz Rumunije, koji su mu povjerljivo ponudili na prodaju neke zlatne predmete u pola cijene. On se polakomio i kupio dva prstena, minđuše i narukvice. Pohitao je da poklonom obraduje svoju ženu, a ona je posumnjala da to nije zlato. Zlatar im je rekao da je to mesing, sličan zlatu, i da su Romi prodali dosta takvih bezvrijednih stvarčica.

Prisjetio se Gavro još nekih svojih gluposti. Prvog aprila dobio je telegram da otputuje u susjedni grad radi nekog važnog posla. Odmah je upalio kola i otputovao, pa tek kad je tamo stigao saznao je da je nasjeo na prvoaprilsku šalu.

A jednom se uortačio sa komšijom Špirom da zajedno uplate lutriji novac, koji su dobili od banaka na ime kredita. Špiro je tvrdio da zna sistem kako treba popunjavati tikete. Ali ništa nijesu dobili. Gavro se sjetio one mudre izreke da je lutrija porez na budale.

"Dosta je bilo gluposti!" odlučno je Gavro rekao u sebi. Riješio je da ubuduće dobro razmisli o svakom postupku, da opet ne bi glupo postupio. Pitaće svoju ženu, pa ako i ona smatra da je pametno - to će i uraditi.

Teških petnaest dana

Dok je studirao, sprijateljio se sa profesorom Simićem, koji mu je mnogo pomogao da položi diplomski ispit. Htio je da mu se oduži na taj način što će ga pozvati desetak dana u goste. Smjestiće ga u sobici mlađeg brata, beogradskog studenta, koji je tu boravio samo u toku ljeta. Žena se složila s tim i pismo s pozivom je upućeno profesoru. Ubrzo je stigao odgovor da profesor ne može doći dok traje školska godina, a na ljeto - ako bog da zdravlja! Profesor se oženio i tek što se završila školska godina javio da dolazi u goste sa svojom suprugom. Mlađi brat se vratio sa studija, pa je iskrsnuo problem gdje da smjeste goste. Morali su im ustupiti svoju sobu sa bračnim krevetima. Tih petnaest dana Gavro i njegova žena spavali su kod komšija.

Gavrova kuća bila je udaljena pet kilometara od mora, a profesor i njegova supruga željeli su da se kupaju. Stoga je Gavro morao da ih svkodnevno vozi do plaže i, čekajući ih, da se i on kupa, mada to nije volio. Za to vrijeme domaćica je spremala ručak. Tako su i domaćin i domaćica nastojali da goste što bolje ugoste.

Kad su gosti krenuli kući, Gavro ih je otpratio do željezničke stanice. Dok se voz sve brže udaljavao, gosti su sa prozora vagona mahali, a Gavro im je otpozdravljao i pitao se:

"Hoće li ovo biti posljednja glupost?"

Dok razgovara, šakom držao uvo da bolje čuje

Gazda Miraš je nagluv, pa dok razgovara šakom pridržava uvo da bolje čuje. Zovu ga Gluvać, mada taj nadimak niko ne smije da izgovara pred njim. Neki kažu da nije gluv i da ne čuje samo ono što mu nije po volji.

U njegovom dvorištu dođe komšija Stevo i glasno doviknu:

- O, domaćine!

Ponovio je to glasnije, pa još glasnije, pa se razdera tako glasno da ga je grlo zaboljelo. Najzad, na balkonu se pojavi Miraš.

- A, ti si, Stevo! Šta hoćeš? - dočeka ga ne baš gostoljubljivo.

- Hoćeš li mi dati traktor da uzorem onu malu njivu iza kuće? - zatraži komšija.

Miraš stavi šaku iza uva i upita:

- Šta kažeš?

- Velim, da mi pozajmiš traktor! - glasnije reče Stevo.

- Ne čujem!

- Treba mi traktor!

- Ama viči jače!

- Traktor! - razdra se Stevo.

- Ne znam što zboriš.

Stevo poluglasno, za sebe, reče:

- Derem se kao magarac, čuju me i čobani na planini, a Gluvać ne čuje.

- A, tako ti meni! Vrijeđaš me, je li?

- Ništa loše nijesam kazao - pokuša Stevo da se opravda.

- Kako ništa! Kažeš: magarac... čobani... Gluvać... E, neću ti dati traktor!

Stevo se okrenu i ode neobavljena posla.

Nezgodan nadimak

Ćuran - nezgodan nadimak! Kum mu je nađenuo lijepo ime - Đuran. Ali, još u osnovnoj školi neko ga je nazvao Ćuran. Đeca su prihvatila taj nadimak i svakodnevno ga zadirkivala: "Ćuran! Ćuran!" On ih je molio da ga tatko ne zovu, svađao se i tukao zbog toga s njima, ali uzalud. Kad se uvjerio da ih od toga ne može odvratiti, prestao je da se protivi. Vremenom se privikao na taj nezgodan nadimak, koji mu je ostao za čitav život. Jednom je čak i od suda dobio poziv na ime Ćuran Malović. Došavši u sudnicu, ćurliknuo je kao pravi ćuran. Zabezeknutom sudiji je objasnio: "Prozvali ste ćurana, pa se, evo, javljam!"

Na prostranoj livadi kraj rijeke dječaci iz Dubova svakodnevno su igrali lopte. Niko ih odatle nije tjerao, niti su kome pravili štetu. Jedino im je ponekad lopta upadala u obližnju Ćuranovu livadu. Taj džandrljavi starac se zbog toga često s njima svađao. Jednom im je zaprijetio.

- Ako još jednom ovamo doleti vaša lopta, rasjeći ću je sjekirom!

- Nećemo više, čika Ćurane - obećaše djeci.

Odobrovoljio starca

Neko vrijeme vodili su računa o ovom obećanju. Ali, jednom Filip snažno udari loptom, tako snažno da je odletjela čak u Čuranovo dvorište. Starac je zaplijeni i doviknu dječacima:

- Opet vi! E, znajte, ovu loptu više nikad nećete vidjeti svojim očima!

Neraspoloženi dječaci raziđoše se svojim kućama.

Toga dana Filipu je stalno na umu bio Ćuran. Sjetio se babine priče o tome kako je Ćuran dobio nadimak i o neprilikama zbog toga, pa se dosjeti kako da ga odobrovolji i dobije od njega loptu. Uputi se njegovoj kući i nađe ga u dvorište. Prilazeći mu, nazva ga već zaboravljenim imenom:

- Dobar dan, čika Đurane!

Izenanđeni starac ga začuđeno pogleda.

- Zdravo, Filipe! - zadovoljno se osmijehnu. - Šta ima novo?

- Čika Đurane, došao sam da vas zamolim da mi date loptu. Obećavam da je više nikada nećemo baciti u vaše imanje.

- Dobro, dobro - popusti starac i dade mu loptu.

Ciknula je kao guja ljuta

Gavro nije šahovski velemajstor, već običan pacer. Svako veče odlazi u šah klub i po nekoliko sati provodi u memljivim i zadimljenim prostorijama. Dok igra šah, toliko se zanese u igri da ne zapaža ništa oko sebe. To znaju i lopovi koji navraćaju u klub. Kad je jedne noći padala kiša - ukrali su mu kišobran. Kad je duvao vjetar - odnijeli su sa čiviluka njegov kačket. Zdipili su mu i bicikl zaključan ispred kluba.

Jednom je okačio šahovski časovnik niz čiviluk u neposrednoj blizini njegovog stola. Prilaz čiviluku zatvorio je stolicom na kojoj je sjedio tako da lopovi ne bi mogli uzeti njegov časovnik. Često je sa šahovske table podizao pogled prema čiviluku - časovnik je i dalje visio. Razvila se žestoka bitka na 64 polja, zapao je u cajtnot i u tom trenutku neki kosmati mladić mu je dodirnuo rame i zamolio:

- Dozvolite!

Gavro je povukao svoju stolicu prema stolu i nastavio da igra. Mladić je skinuo časovnik sa čiviluka i opet prošao iza Gavrovih leđa. Gavro je tada sjeo i nastavio da progoni protivničkog kralja po tabli. Efektno je matirao protivnika i, po običaju, pobjednički se razgalamio. Podigao je pogled prema čiviluku i primijetio da nema časopvnika. Pitao je ko ga je uzeo. Kibiceri su mu rekli da ga je upravo on dao nekom kosmatom mladiću, koga više nije bilo u klubu. Tada se sjetio da je izmakao stolicu i dozvolio mladiću da prođe i uzme časovnik.

Tako rade zaneseni paceri!

Dvoboj kišobranima

Kuvajući ručak, Mileva je spremala ispit na pravnom fakultetu. Požurila je sa udajom, rodila dvoje djece i potom počela da studira. U tom poslu zatekla ju je prijateljica Stanka.

- Zar ćeš da studiraš? - začudila se Stanka.

- Hoću da završim u najkraćem roku! - samouvjereno je rekla Mileva.

- A posao u kući?

- Stići ću da obavim i jedan i drugi posao.

Vijest da Mileva studira pravni fakultet Stanka je pronijela kroz selo. Njihova prijateljica Bosa, koja je svojevremeno počela da studira i odustala, to je prokomentarisala:

- Mileva je ambiciozna.

Kad je to Mileva čula, a misleći da je to uvredljivo, ciknula je kao guja ljuta:

- Ja ambiciozna! A ona je maliciozna!

Stanka je opet pošla kod Bose i prenijela šta za nju kaže Mileva.

- Ja maliciozna! Platiće ona za to! - zaprijetila je Bosa.

Vraćajući se iz grada, Mileva i njen muž sreli su se sa Bosom i njenim mužem. Umjesto pozdrava, Bosa je kišobranom mlatnula Milevu po glavi, govoreći:

- Evo ti, maliciozna!

- Evo i tebi, ambiciozna! - uzvratila joj je Mileva svojim kišobranom po glavi.

- Evo ti, tendeciozna!

- Evo ti, preteciozna!

Htjele su, uz obavezno udaranje kišobranom, da još kažu: kapriciozna, beskrupulozna, konfuzna, monstruozna, i druge grozne riječi, ali priskočiše muževi i zaustaviše dvoboj. Poslije objašnjenja, konstatovali su da riječ ambiciozna nije uvredljiva i da nije bilo razloga za dvoboj kišobranima.

Prvi randevu

Pred prvi Rankov randevu jednako su bili uzbuđeni i on i njegova majka. Jer, nije više dječak, već ljubavnik! Majka mu je opeglala odijelo, izglancala cipele i dala novac za sladoled.

Lijepo dotjeran, Ranko je stigao na korzo. Čekajući na dogovorenom mjestu, zagledao se u neku igračku u izlogu. Nije tu bila nikakva prodavnica, već samo jedan majmun od pliša koji je neprestano udarao u doboš. Posmatrao je igračku minut-dva, pa nastavio dalje. Uto naiđe njegova djevojka. Pozdravio se sa njom sa vidnom tremom, ne znajući kako da započne razgovor.

- Odvešću te u poslastičaru na sladoled - zagrlio je rukom preko ramena i krenuo ulicom.

Ona je ćutke spustila pogled i ugledala Rankove blatnjave cipele.

- Pogledaj kakve su ti cipele! - začudila se. I on je bio zapanjen, videći svoje cipele poprskane blatom. Majka ih je lijepo očistila i nije znao gdje ih je isprljao.

Šetali su još desetak koraka, kad ih zaustavi dječak čistač cipela.

- Čistim cipele! Hej, pogledaj kako su vam prljave cipele!

Čistim jeftino!

Neću s tobom!

Ranko stavi nogu na parče daske koju je mali čistač držao pred sobom. Njemu je dao onaj novac koji je dobio od majke. Nije više imao čime da plati sladoled, pa djevojci predloži da pođu u park. Ona se namrgodi i ljutito reče:

- Razočarala sam se u tebe! Cipele su ti prljave, obećao si sladoled, a sad hoćeš u park. Neću s tobom!

Djevojka se okrenu i ostavi ga samog na ulici. Dala mu je korpu! Teško je to podnio. A za to su krive prljave cipele. Kako ih je isprljao? Vraćajući film unazad, u mislima je stigao do izloga sa majmunom. Pošao je da ga još jednom pogleda. Ispod toga izloga bio je uski podrumski prozor, odakle su se čuli nekakvi šumovi. Primijetio je vješto smišljenu majstoriju: dok su prolaznici zastajkivali pred izlogom, iz podruma im je neko štrcaljkom prljao cipele. Mali čistač imao je pune ruke posla. A zaradu je svakako dijelio sa onima u podrumu. Ta duhovita dječja domišljatost pokvarila mu je prvi randevu.

Crtice sa pijace

Šegdeset

Direktor novoosnovane Barske gimnazije Vuk Pulević predavao je 1922. godine srpski jezik. Bio je strog profesor i kažnjavao đake kad izgovore neki lokalizam ili neknjiževnu riječ. Učenik Ivo Vukčević iz Gluhog Dola upotrebio je izraz šegdeset.

- Kako? Kako? - zapitao je profesor.

- Šegdeset - ponovio je Ivo.

Zaprepašćeni profesor otvorio je katalog i uzviknuo:

- Evo ti slaba ocjena za kraj školske godine! U toku ljeta nauči kako se kaže šezdeset, pa dođi na popravni ispit!

Otada Ivo ni u svom selu nije izgovorio riječ šegdeset.

Udavača

Neka djevojka iz Spiča lomila je tanjire i posuđe, po čemu se u stara vremena znalo da je prispjela za udaju. Došli prosci iz udaljenog planinskog sela. Roditelji kažu da je djevojaka još mlada, navikala na blagu primorsku klimu, a u tim njihovim planinama su hladne zime.

Djevojci se dopao mladić, ali to nije smjela saopštiti otvoreno, već je kazala:

- Kad je zima, i u Spič je zima.

Dugačka mačka

U ljeto 1907, Branislav Nušić je posjetio Bar na čelu delegacije Udruženja srpskih novinara, čiji je bio predsjednik. S njima je doputovala i Nušićeva supruga. Svi oni obišli su stari barski grad i Markonijevu Radio-telegrafsku stanicu na Volujici. Iz te stanice Nušić je poslao pozdravni telegram knjazu Nikoli, a njegova supruga knjaginji Mileni. Delegacija je zatim u zgradi Monopola prisustvovala velikom banketu u njihovu čast. U zdravici, Nušić je nadahnuto govorio o mogućnostima i značaju razvoja Bara. Dok je još trajala svečanost, poštar je donio telegrame za Branislava i njegovu suprugu u kojima im knjaz i knjaginja uzvraćaju pozdrave.

Bežični telegraf, to čudo tehnike, izazvalo je divljenje i čuđenje širom svijeta. U jednom društvu Branislav Nušić je dao ovakvo objašnjenje:

- Telegraf, to vam je kao jedna veoma dugačka mačka čija je glava u Beogradu, a rep u Čačku. Pa kad mačku štipnu za rep u Čačku, ona mijaukne u Beogradu.

- A bežični telegraf? - upitao je neko.

- To je isto, samo bez mačke - odgovorio je Nušić.

Taman

Pošao Vlado Lukšić u prodavnicu da kupi pantalone. Najprije je skinuo svoje, pa obukao pantalone koje mu je dao prodavac. Previše široke! Obukao je druge pantalone - a one uske! Treće - kratke! Četvrte - dugačke! Najzad Vlado radosno uzviknu:

- Ove su mi taman!

- Pa to su vaše pantalone - kazao je prodavac.

Ostanite u radnji i pripazite jedan na drugoga

U trgovačkoj radnji Omera Mustafića dva kupca su nešto kupila i platila. Trgovac nije imao sitnih para za kusur, pa je novac morao usitniti u susjednoj trgovini. No, kako da kupce ostavi same u radnji, a znao je da su loši ljudi, kadri ukrasti kad im se ukaže prilika. Ipak, krenuo je ka vratima, govoreći im:

- Ja ću začas do komšije da razbijem novac, a vi ostanite u radnji i pripazite jedan na drugoga.

Čast se ne odbija

Dva Starobaranina, Zef i Mujo, šetali po Pijaci ne ulazeći u kafanu, jer nijesu imali ni prebijene pare. Videći da im se približava nadbiskup Nikola Dobrečić, Zefa se dosjetio kako da popije kafu na tuđ račun. Prišao je nadbiskupu, poljubio ga u ruku i rekao:

- Monsinjore, moj drug Mujo i ja željeli bismo da Vas častimo kafom.

- Sa zadovoljstvom, dragi moji! - prihvatio je nadbiskup ponudu.

Sjeli su za kafanski sto i Zefa je poručio tri kafe. Kada su ih popili, nadbiskup je kazao:

- A sad ću ja vas da častim.

Poručio je još tri kafe, koje su začas popili. Odlazeći, nadbiskup je platio svih šest kafa. A Zef je zadovoljno trljao ruke.

Pojeo bujrum

U petak, starobarski pazarni dan, trgovac Mitar je zaključao svoju radnju i pošao na pijacu da kupi štogod za doručak. Kupio je grudu sira, porciju ćevapa, glavicu luka i simit. Na obližnjoj livadi prostro je ćilimče po travi i sjeo. Nožićem je ogulio glavicu luka i počeo doručkovati. Uto naiđe nosač Zulfo iz Kovačke mahale i prilazeći doviknu:

- Dobro jutro, gazda Mitre! Prijatno!

- Hvala, Zulfo - uzvrati Mitar i ponudi: - Bujrum!

Zulfo sjede na travu i začas pojede sve što se našlo pred njima.

Narednog petka Mitar opet kupi grudu sira, ćevape, luk i simit, pa pođe na livadu da doručkuje. Čim ga Zulfo opazi, pohita da ga pozdravi:

- Dobro jutro, gazda Mitre! Prijatno!

- Hvala - kratko odgovori Mitar.

- Nema bujrum? - priupita Mitar.

- Bujrum si pojeo prošlog petka - između zalogaja reče Mitar.

Niko ne pita

Uranio Šabo u zoru, nabrao punu korpu smokava, pa iz Mrkojevića pošao na starobarski pazar. Dugo je stajao iznad korpe čekajući kupce, ali niko i ne pita pošto smokve. Naiđe njegov prijatelj Iso i upita:

- Kako ide trgovina?

- Kad bi ko pitao, ka da bi kupio - odgovori Šabo.

Ptice

Labud Božović, željezničar iz Tombe, išao je na posao preko barskog Polja i čuo nekog grlatog galamdžiju koji je za njim vikao:

- Golube! Golube! Golube!

Pošto to nije bilo njegovo ime, nije se odazivao. Galamdžija je izgubio strpljenje i još glasnije povikao:

- O, Golube! Jesi li ogluvio?!

Labud se okrene i, videći da zove njega, reče:

- Ja nijesam Golub, nego Labud.

- Znam sam da si neka ptica - razjasnio je galamdžija nesporazum.

Pogled na more

Svakog jutra je stari Niko Bidžo odlazio iz Rapa u Stari Bar, zajedno sa komšijom Ilijom. Najteže im je bilo da se uspnu uz Biskupiju. A kad bi stigli na vrh Biskupije, Niko bi se dahćući od umora zaustavio i pogledao iza sebe, govoreći:

- Pogledaj, odavde je lijep pogled na more.

- Ma hajde! Kakav pogled, pohitaj! - požurivao ga je Ilija.

Niko je završio sva putovanja na ovom svijetu, a Ilija je nastavio da sam odlazi u Stari Bar. Došla je starost, ponestalo snage, pa se i on umoran zaustavlja na vrh Biskupije. Razumio je zašto se Niko Bidžo baš tu zaustavljao i uživao u lijepom pejzažu.