Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

BARSKI HUMOR

 


Milenko Ratković
STAROBARSKE ANEGDOTE (III)

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića




TRKA SA VOZOM

Mali barski voz, koji je od 1908. do 1959. godine saobraćao od Pristana do Virpazara, kretao se sporo. Njegova brzina označena je u naslovu filma "Četiri kilometra na sat", brzina koja simbolizuje učmalost provincije koji prikazuje taj film. Upravo zbog te sporosti voza sklopljena je jedna neobična opklada.

Ostalo je za priču kako je 1937. godine brzonogi Vojin Radovanović preteokao voz. Sjedeći u veselom društvu, on se opkladio da će prije voza stići na sutormansku stanicu. Dogovorili se se da se takmičenje održi dva dana kasnije, kako bi Vojin blagovremeno zatražio od svog šefa slobodan dan. Šef željezničke radionice mu je dozvolio da toga dana odsustvuje s posla, s tim da mu se ta dnevnica odbije od plate. Vojin se nadao da će dobiti opkladu i nadoknaditi tu štetu.

Ujutru se na željezničkoj stanici sreo sa svoja tri prijatelja. jedan od njih je ušao u voz da bi lično utvrdio ko će prvi stići na sutormansku stanicu - voz ili Vojin.

Tačno u sedam sati mašinovođa Stevo Budimić povukao je parnu pištaljku i lokomotiva je povukla četiri vagona. Istovremeno je pored željezničke pruge potrčao i Vojin. Po ravnici voz je bio brži, ali uz planinu počeo je da vijuga i postepeno savlađuje visinu. A Vojin je prečicom grabio prema vrhu. Ponestajalo mu je snage, ali se nije odmarao. Najzad, uz krajnje napore, utrčao je na sutormansku stanicu samo nekoliko sekundi prije voza.

Vojin je dobio opkladu, ali i - otkaz. Ostao je bez posla, jer je upravnik Barskog društva smatrao da je time okrnjen ugled barskog voza. U Baru su se pričale šale o sporom vozu, a o ovom događaju pisali su mnogi svjetski listovi. Poslije trke, Vojin je zbog zapaljenja mišića ležao kod kuće nekoliko dana i niko ga više nije mogao nagovoriti da se utrkuje s vozom.

Pjesma o Filipu Marđokiću

Najslavniji Baranin u predratnoj Jugoslaviji bio je taksista Filip Marđokić. Slavu je stekao zahvaljujući pjesmi o jednoj njegovoj ljubavnoj avanturi, koja se tada pjevala u Srbiji, Bosni, Dalmaciji i Crnoj Gori.

Filip je bio naš komšija i školski drug moga strica Vlada. Svojim starim "fijatom" prevozio je putnike po Baru i okolini. Jednom, vozeći preko Sutormana, upoznao je lijepu čobanicu Maru. Šta se sve desilo među njima ne zna se tačno, ali njegovi drugovi ispjevali su pjesmu koja počinje stihovima:

Kiša pada, vjetar duva,

Đurišića Mara čuva.

Čuvala na brdu tome

Sutormanu visokome.

Čobanica je zaustavila taksistu, "sivog tića, baš Filipa Marđokića", i pitala:

"Oj, Filipe, tihi vjetar,

pošto voziš kilometar?"

"Kilometar dva dinara,

tebe, Maro, bez dinara!"

Šta se sve zbivalo u kolima kazuje stih Filip Mari gaće buca, pa je nama djeci bilo zabranjeno da pjevamo neke erotske stihove iz ove pjesme. Ali, upravo zbog tih stihova pjesma je bila vrlo popularna u cijeloj državi.

Glavom i bradom

Kada je Filip zaradio dovoljno novca za kupovinu novih kola, krenuo je sa Vladom u Beograd. Putujući vozom preko Srbije, u susjednom kupeu začuli su pjesmu o Filipu. Vlado je ustao i obratio se pjevačima:

- Znate li ko je taj Filip Marđokić?

Jedan od njih je odgovorio:

- To je pjesma. Ne postoji nikakav Filip Marđokić.

- Postoji - rekao je Vlado i pokazao svoga druga. - Eno, ono je glavom i bradom taj Filip iz pjesme.

Poslije prve nevjerice, putnici su se oduševili kao da su lično upoznali Marka Kraljevića. Vijest da tim vozom putuje proslavljeni junak narodne pjesme brzo se proširila i u drugim vagonima. Putnici su nagrnuli da ga lišno vide. Jedna mlada dama zamolila je nekog debeljka koji se isprečio pred njom:

- Čiko, molim vas, pomaknite se malo da i ja vidim tog čuvenog Filipa.

Nenaviknuti na toliku popularnost, Filip je stidljivo pognuo glavu i rekao Vladu:

- Što ti je trebalo da im kazuješ ko sam! Gledaju me kao kakvo čudovište!

U Beogradu Filip je kupio novi model "ševroleta". I ja sam njime tri puta vozio do Skadra, gdje se nalazila porodica moje majke. Stariji Barani još pamte i ponekad zapjevaju nekada veoma popularnu pjesmu o ljubavnim avanturama Filipa Marđokića.

PUTNIK S GOLUBOM

Savo Novaković iz Barskog polja otišao je u Ameriku 1926. godine. Pošto nije mogao dobiti dozvolu za ulazak u Sjedinjene Američke Države, uputio se u Meksiko. Tamo je našao ljude koji su mu ponudili da ga, za velike pare, kroz prašumu prebace u susjednu bogatu zemlju. Pošto je Savo imao malo novca, smišljao je kako da prevari američke graničare. U tome su mu pomogli golubovi. Bilo ih je puno na trgu grada Meksika. Kljucali su pšenicu ili mrve hljeba iz ruku ljubitelja ptica. I Savo ih je tako hranio. Primijetio je jednog goluba slomljenog krila. Znajući da će taj nesrećnik nastradati od mačaka ili ptica-grabljivica, naumio je da ga njeguje. Nije mu bilo teško da ga uhvati dok mu je kljucao zrnevlje iz šake. Zatim je nabavio dva velika kofera i uputio se prema graničnom prelazu. Kofere je spustio na samu granicu, a goluba je i dalje držao u rukama. Američki graničari zatražili su od njega pasoš, na što im je on odgovorio da čeka svoju ženu. Dugo se zabavljao s golubom, a graničari su ga s interesovanjem posmatrali. U jednom trenutku golub mu je ispao iz ruku i pobjegao, skakućući po zemlji. Savo je pošao za golubom, koji mu je stalno izmicao. Čim je prešao graničnu liniju, graničari su se malo uznemirili, ali ga nijesu zaustavljali, videći da je ostavio kofere i vjerujući da čeka svoju ženu. Kad se udaljio od granice, Savo je još brže potrčao i nestao u obližnjoj šumi. Graničari su otvorili njegove kofere, koji su bili prazni. Tada im je bilo jasno da ih je putnik s golubom duhovito nadmudrio.

Savo je u Sjedinjenim Američkim Državama dugo boravio i prilično se obogatio. Za čitavo to vrijeme gajio je golubove. Krenuvši 1978. godine u zavičaj, bilo mu je žao da ostavi golubove, naročito jednog koji mu je često slijetao na rame. Odlučio je da ga ponese sa sobom na dalek put. Zajedno su putovali brodom, zatim vozom. Tako su naišli na jugoslovensku granicu. Iako je znao da se preko granice ne može prenijeti strani novac, Savo je u svoje odijelo ušio puno američkih dolara.
Jedna žena koja je u vozu sjedjela pored njega, veoma se uznemirila kada su im se približili carinici. Pokušala je da u svojoj bujnoj kosi što bolje sakrije nekoliko novčanica. Savo je polako ustao, pazeći da mu ne padne golub s ramena. U hodniku vagona prišao je jednom cariniku i šapuno mu da žena u njegovom kupeu krije novac u kosi. Zatim se vratio na svoje mjesto. Carinik je prišao uznemirenoj ženi i zaplijenio novac koji je krila u kosi. Pošto su carinici obavili svoj posao i voz krenuo, rasplakana žena se požalila Savu da su joj carinici odnijeli čitavu njenu višegodišnju ušteđevinu. Savo joj tada prizna:
- Gospođo, ja sam Vas prošpijao carinicima. Ali, ne očajavajte, ja ću Vam dati duplo više novca nego što su Vam uzeli. Tim trikom morao sam se poslužiti da bih pridobio njihovo povjerenje i prošvercovao mnogo više novca.
Žena je ubrisala suze i, radosno se smiješeći, primila novac od dovitljivog putnika s golubom na ramenu.

Danova zubobolja

U davna vremena, kada nije bilo školovanih ljekara i stamatologa, berberi su obično bili narodni ljekari i zubari. Tako je i naš komšija Bravo Krajina vješto liječio od nekih bolesti i vadio zube. Naravno, nije prethodno davao injekciju za anasteziju, pa su se do naše kuće čuli jauci pacijenata kojima je vadio zube.
Sa interesovanjem sam razgledao njegov zubarski alat i razne ljekovite prepreke, poređane na polici. U jednoj tegli punoj vode nalazile su se pijavice. U drugoj - desetak mrtvih škorpija. Moglo se tu naći raznih napitaka za stomačne bolesti, melemi za rane i drugi medikamenti.
Bravo je, sa ženom i djecom, obavezno dolazio na večernje sjednike u našoj kući. Zbijeni jedan do drugoga, brojni gosti ispunili bi našu prostranu kuhinju i primaću sobu. Pričali su šale, pjevali, igrali skrivanje prstena i druge šaljive igre. Čašćavali smo ih kafom, voćem, pićem i obavezno - halvom. Sjećam se da je jedna tepsija sa vrelom halvom, koju je majstorski napravio Bravo, stavljena na prozor da se ohladi. Iznenada je dunuo vjetar i tepsija je pala napolje. Moja majka je odmah počela da sprema drugu halvu, ali ni ona prosuta nije bačena - pokupili smo je sa zemlje i pojeli.

Samo da se ne slomi


Bravo je najveći dio dana radio u svojoj berbernici u Novom Baru. A predveče je obično sjedio pred kućom i polako pljuckao rakiju, u društvu sa Mustom Divanovićem, Nikom Bidžom i drugim prijateljima. Pio je malo, meraklijski, nabadajući viljuškom salatu od paradajza ili krastavvaca i druge mezetluke. Ali, to njegovo zadovoljstvo često su kvarili komšije, tražeći da im spasi kravu koja se najela mlade djeteline i nadula se kao bačva, da im da neki lijek ili izvadi zub.
Njegovog bratanića Dana Krajinu spopala je teška zubobolja. Dugo je Dano odlagao vađenje zuba, stalno je držao šaku na obrazu i ječao. Poslije nekoliko neprospavanih noći, zatražio je pomoć od svog strica Brava. Iskusni zubar ocijenio je da se zub mora odmah izvaditi. Pomiren sa sudbinom, Dano je sjeo u stolicu sa naslonima za ruke.
- Zini! - podviknuo mu je Bravo, držeći kliješta u rukama.
- Samo pazi da se na slomi... Aj! - prostenjao je Dano prije nego što je Bravo dodirnuo zub.

Dok je zubar pokušavao da kliještima što čvršće zahvati zub, Dano je sve glasnije jaukao. To je nerviralo Brava. Stegnuo je kliješta i - kvrc! - zub se slomio! Tada je uslijedio teži dio operacije. Trebalo je čeličnim šiljcima vaditi korijene. Dano nije više mogao podnositi bolove, pa je ustao i pobjegao. Bravo je pojurio za njim, uhvatio ga i vratio na stolicu. Zamolio je dvojicu prisutnih gostiju da čvrsto drže Dana za ruke, kako ne bi opet pobjegao. Najzad, pošto su se preznojili i zubar i njegov klijent, posao je završen.

Pred našu kuću došao je Dano, držeći šaku na obrazu.

- Nesta... - jedva je izgovorio. On je još od 1924. godine moju majku zvao Nevjesta, ali je vremenom ta riječ skraćena.

- Šta ti je, crni Dano? - pitala ga je moja majka.

- Izvadio sam zub. Nesta, nalij mi čašu rakije.

Sažaljevajući ga, moja majka mu je nasula čašu rakije, koju je neko vrijeme držao na rani od zuba, a onda se opet obratio:

- Nesta, hoćeš li usuti još jednu čašu?

Moja majka ga je začuđeno pogledala.

- A gdje je rakija koju si dosad držao u ustima?

- Progutao.

- Zar si popio rakiju pomiješanu sa sa krvlju?

- Šteta je da se baci - objasnio je Dano.

Moja majka nasula mu je još jednu čašu, koju je on kratko vrijeme držao na rani od zuba, pa popio. Jer, šteta je da se rakija baci!

Šuplji dub

Pop Venijamin najčešće je obavljao vjerske obrede u saobornoj crkvi, a povremeno je posjećivao i neke male crkve u okolini. Prastara crkva na Sutormanu odavno je bila neupotrebljiva. Pod teretom vjekova, krov joj se ulegnuo a zidovi ispucali. Iz samog njenog temelja izrastao je debeli dub, razgranao se i nadvisio zvonik. Poslije dugog odlaganja, pop Venijamin je riješio da popravi tu crkvu. Doveo je četiri radnika i rekao im da najprije posijeku dub. No, videći da je to drvo izraslo iz samog crkvenog zida, radnici nijesu htjeli da ga posijeku, govoreći da je to grijeh.

Za taj posao se obratio Marku Čarapiću, snažnom drvosječi koji je oborio mnoga šumska stabla. Sljedećeg jutra pop i Marko su krenuli ka crkvi na planini. Ispod crne mantije pop je nosio bocu rakije, a Marko preko ramena prebacio sjekiru. Poslije dugog pješačenja, stigli su do crkve. Umorni pop predloži da se najprije malo odmore i popiju po koji gutljaj rakije. A Marko odmah priđe dubu da ga izbliza razgleda. Na debelom stablu on ugleda poveću rupu iz koje izletje jedan stršljen.

- Tu žive stršljeni, a njih ja neću uznemiravati! - odbi Marko da siječe dub.

Uzalud ga je pop nagovarao - Marko ostade pri svome. Vratili su se neobavljena posla.

Neće ni za dvije nadnice

Pop se zatim obrati siromašnom Filipu Raičeviću, koji je obično za malu nadnicu kopao po čitav dan. Pop mu je obećao punu nadnicu samo da posiječe dub. Opet je pop, zajedno sa Filipom, pošao do udaljene crkve. Ali, kad je Filip vidio da je dub izrastao iz temelja crkve, odlučno je rekao:

- Grijeh je posjeći ovaj crkveni dub. Neću da griješim dušu! Pop mu je obećao dvije nadnice, ali ga ni time nije mogao nagovoriti da obavi taj posao.

Kad Filip ode kući, ljutiti pop skide mantiju i košulju, pa onako golišav poče sjekirom sjeći dub. Pun srdžbe na Marka i Filipa, zbog kojih je uzalud prevalito toliki put, mahao je sjekirom iz sve snage. Poslije drugog udarca iz rupe na drvetu izletje jedan stršljen i stade kružiti oko njegove glave.

Pop je nekoliko trenutaka nepomično pratio pogledom stršljena. Kad se ovaj vratio u istu rupu, pop je nastavio da udara sjekirom po dubu. Odjednom iz šupljine izletje čitav roj stršljena i ustremi se prema njemu. Videći da je đavo odnio šalu, on odbaci sjekiru, pokri glavu mantijom i stade bježati. Stršljeni su letjeli za njim, tražeći pogodno mjesto gdje bi ga uboli svojim opasnim žaokama. On najprije osjeti žestok bol na golim leđima, zatim u lijevoj ruci, a jedan stršljen se zavuče ispod mantije i ubode ga u vrat. Videći da će nastradati, pop skrenu prema potoku i bućnu se u duboki vir. Još neko vrijeme za njim su zazujali stršljeni ali pošto je bio u vodi nijesu ga mogli ubosti, pa su se vratili u svoju rupu.

Iznemogli pop jedva je izišao iz potoka i uputio se prema kolskom putu. Tamo ga je jedva živog neki vozač pridigao na svoj kamion i odvezao u bolnicu.

Petnaest dana se pop Venijamin liječio u bolnici. Kad su Marko i Filip čuli za njegovu nevolju, pošli su da ga posjete. Pozdravljajući se s njima, on je kazao:

- E, da me je ubo samo još jedan stršljen, ja bih otišao Bogu na ispovijest!

A Filip ga je podsjetio:

- Rekao sam ja, pope, da je grijeh dirati ono što je crkveno. Stigla te je božja kazna!

Parcela za bostan

Voljan da radi i štogod zaradi, Smako Perić se spustio iz svog planinskog sela u Tombu da potraži parcelu za bostan. Uzeo je u trogodišnji najam parče zemlje na lijevoj obali rijeke Rikavac i uzorao je ralom s volovima. Zatim je iskopao mangale, nađubrio ih i posijao sjeme. Prolaznici su zastajkivali, razgovarali s njim i pitali ga kako će navodnjavati bostan, a on je govorio:

- Biće vode! Biće vode!

Tek iznikle biljčice zalivao je vodom koju je u kantama donosio iz obližnje rijeke. A kad su krenule vriježe, morao se pobrinuti za jažu. Sve njive na desnoj obali Rikavica topljene su jažom koja je skretala vodu iz rijeke kod Veljeg mosta. No, kako da tu vodu prebaci na lijevu obalu? Naumio je da napravi žglab od dasaka. Za to je dobio saglasnost ostalih korisnika, ukoliko im pomogne u pregrađivanju rijeke i uređenu jaže. Na zajedničkoj radnoj akciji on je bio najvrijedniji i tako stekao pravo da vodu koristi jedanput nedjeljno.

Radoznali dječaci

Mi, dječaci, navraćali smo ponekad kod Smaka da bismo slušali njegove šaljive priče. Našu pažnju privukao je njegov rad oko žglaba. Na mazgi je donosio daske i dugačke kolčeve. Na široku dasku, položenu na zemlju, ekserima je zakivao dvije daske sa strane. Sastavio je desetak takvih žglabova i podigao ih na visoke nogare. U tom napornom poslu pomogao mu je njegov komšija Šućo, snažan i priglup momak.

Pomoću livera, Smako je nivelisao žglab i često dovikaivao Šuću:

- Podigni malo taj desni kolac!

Šućo nije razlikovao desnu od lijeve strane, što je ljutilo Smaka, a mi smo se tome slatko smijali.

Žglab je premostio rijeku, trebalo je još samo ilovačom zatvoriti šupljine, da ne bi curila voda.

Najzad, jedne subote, tačno u podne, voda je jurnula dugačkim koritom koje je premostilo rijeku. Svi smo sa strpljenjem i uzbuđenjem gledali most za vodu. Smako je primijetio da su nogari na sredini rijeke malo popustili, pa je pohitao da ih popravi. Dok je oko toga radio, žglab se nakrivio i iz njega je procurila voda.

- Pridrži, Šućo, onaj kolac! - povikao je.

Uzalud se nespretni Šućo upinjao. Nogari su se iskrivili i čitav žglab je s treskom pljusnuo u rijeku. Smako i Šućo su se jedva izmakli da ih ne tresne po glavi.

Svi smo bili prestravljeni, gledajući kako propada Smakova tvorevina. Očekivali smo da će i on zbog toga biti nesrećan i tužan. Ali, on se grohotom nasmijao.

- Ha, ha, ha! Kako je Šućo hitro pobjegao od žglaba! Ha, ha, ha! Sad je i nama to postalo smiješno, a Smako nije mogao zaustaviti bujicu smijeha.

- Ha, ha, ha! A žglab je pljusnuo po vodi i okupao ga od glave do pete! Ha, ha, ha!

I mi smo se smijali dok je Šućo skidao sa sebe mokru košulju. Mnogo puta kasnije prisjećao se tog Smakovog smijeha. To je bio divan primjer kako čovjek treba da podnosi nesreću.

Lov u vrbaku

Svakog jutra Brano je bez doručka odlazio od kuće i dolazio u Filipovo dvorište, gdje smo često igrali lopte. Najprije se peo na obližnju krušku. Niko mu nije branio da se na nju popne i najede krušaka. Nijesmo znali da mu je to često bila jedina hrana. Zatim bi nam se pridružio u igri. Iako smo svi bili po nekoliko godina mlađi od njega, to mu nije smetalo da se druži s nama.

Nosio je opanke, raspale i potpuno dotrajale. Kad bi mu prsti provirili napolje, opanke je krio žicom. Igrajući fudbal, ponekad bi tom žicom zakačio članak druge noge i jauknuo. Još jače bi jauknuo sjutradan, kad bi istom žicom povrijedio istu ranu. Ali, nije prekidao igru. Stisnuo bi zube i nastavio da juri za loptom, grdeći suigrače kad bi promašili gol, a niko se kao on nije bučno radovao pobjedi svog tima.

Nekako se naglo izmijenio i uozbiljio. Prestao je da se sa nama igra i svakog dana je, lijepo očešljan i umiven, odlazio prema Barskom polju. Prolazeći pored nas, glasno bi nas pozdravio, nasmiješen i zagonetno tajanstven. Uzalud smo pokušavali da saznamao šta ga je to odjednom toliko zaokupilo da više nije imao vremena za igru.

Jednom sam, u pratnji svog ptičara Leona, pošao u lov na prepelice. Ponekad sam ih nalazio pored rijeke Rikavac, ali ovoga puta nije bilo ni jedne. Odjednom iz grmena pored mene iskoči zec. Nijesam stigao ni da skinem pušku s ramena, a on je za tren pobjegao. Pošao sam za njim, nadajući se da ću ga opet naći. Oroz na pušci sam nategnuo, kako bih mogao odmah opaliti. Idući obalom rijeke, provlačio sam se kroz guste vrbake i grmlje. Motreći na sve strane, primijetio sam da se ljulja jedna vrbova grana. Zaključio sam da je tu zec i, poguren, počeh da mu se polako primičem. Grana se i dalje ljuljala, a ja sam se dvoumio: da li da pucam? Ako zec pobjegne, teško ga je nanišaniti. Ipak, odlučio sam da mu priđem što bliže. Korak po korak, stigao sam do same vrbe. Zavirio sam iza nje i, umjesto zeca, ugledao Brana! Iza njega je njegova djevojka krila svoje lice. Zabezeknut, stao sam i spustio pušku. A ljutiti Brano me je izgrdio, pa sam se ja, posramljen, žurno udaljio.

Tih dana Brano je otišao na školovanje. Vratio se mnogo kasnije, sijed i sa zvanjem doktora nauka. Sjetno se prisjećao svog djetinjstva i nije se stidio sirotinje iz koje je ponikao. Krušku Filipa Marđokića, na koju se mnogo puta peo i utolio glad, nazivao je svetom kruškom, upoređujući je s onom svetom maslinom u Grčkoj.

Stravičan događaj


Zahvaljujući babi Stanuši, svaka vijest se brzo širila po Starom Baru i okolini. Jedini njen posao bio je da ide od kuće do kuće i da, uz kafu, prepričava sve što je čula. Oduvijek je bila pomalo gluva, pa je valjda zato govorila glasno, kao da se s nekim svađa. Žene su je rado dočekivale, očekujući da od nje čuju šta se sve dogodilo.

Baba Stanuša je pričala smušeno i nepovezano, često dovodeći svoje slušaoce u nedoumicu. Tako je jednom stigla zadihana i uzbuđena i stala glasno jadikovati:

- Oh, da ste viđeli... strašan prizor! Pregaziše ga kola, a šofer odjuri dalje, kao da se ništa nije desilo.

- Koga su to pregazili, baba? - protrnu od strepnje Vidna.

- Ja taman naiđoh na drum - nastavlja smušeno baba Stanuša - kad naiđe kamion. To je onaj brko što prenosi pijesak iz rijeke. Uvijek juri kao da ga duhovi gone. Ni malo nije usporio, nego kamionom preko njega...

- Ama preko koga? - nestrpljivo pita zabrinuta Fata i osvrće se oko sebe. - Kukala ja, gdje su mi djeca?

Baba Stanuša i ne čuje pitanja.

- O, ljudi, da ste vidjeli kako mu se crijeva prosuše po putu! A Mitrova djeca zavriskaše, suza im suzu stiže...

- Da nije crni Mitar nastradao? Što će sad onolika siročad? - pitaju se uzbuđene žene.

- A on, jadnik, isplazi jezik i crče!

- Ama ko, baba, da bog da ti crkla?! - izgubi Vidna strpljenje i poviče iz sveg glasa.

- Kako? Zar vam nijesu rekli? - začudi se baba Stanuša. - Nastradao Mitrov pas.

Čudesna hipnoza

U naš gradić, s vremena na vrijeme, dolazili su pelivani, mađioničari, cirkusanti i drugi zabavljači. Jednoga dana na autobuskoj stanici zaustavio se neobičan kamion, koji je vukao kućicu na točkovima. Radoznala djeca začas su se okupila oko kamiona, sričući zagonetnu riječ HIPNOTIZER, ispisanu krupnim slovima preko čitave karaserije. Dva čovjeka i dvije žene rastovarili su stvari i za kratko vrijeme na obližnjoj poljani podigli veliki šator. Po ulicama su se pojavili plakati koji su pozvali "cijenjene građane da dođu na predstavu najslavnijeg svjetskog hipnotizera Rikija".

Za mene, gimnazijalca, hipnoza je bila zagonetna pojava o kojoj sam želio da saznam nešto više. Ljudi kojima sam se obratio za objašnjenje nijesu umjeli da mi objasne na koji način hipnotizer svoje misli i zahtjeve prenosi na druge. Nije mi preostalo ništa drugo nego da se lično u to uvjerim. Dobio sam od oca pet dinara i odmah odjurio da kupim ulaznicu. Zauzeo sam mjesto u redu, upinjući se da me ne izbace snažniji mladići. Moja školska drugarica Senja zamolila me je da i njoj kupim ulaznicu. Bila je to moja simpatija, pa sam se radovao što ću sjedjeti pored nje. Sa kupljenim kartama Senja i ja uđosmo u veliki šator i zauzesmo svoja mjesta u posljednjem redu.

Glavna tačka

Hipnotizer se pojavi na malom podijumu, klanjajući se i graciozno pozdravljajući publiku. Najprije je izveo neke žonglerske vještine, a zatim najavio glavnu tačku - hipnozu. Pozvao je na binu jednog postarijeg gledaoca iz prvog reda, ali je ovaj odbio da izađe. Pošto su se i drugi plašili hipnoze, ja sam odlučio da se istaknem pred Senjom. Pokajah se čim krenuh i neobično zastadoh.

- Hajde, hajde mladiću! - pozva me hipnotizer. - Kako se zoveš?

Penjući se na binu, sav obamro od uzbuđenja i strepnje, rekoh da se zovem Duško. On me stade fiksirati prodornim pogledom, govoreći:

- Ne, tvoje ime je Miro. Reci sad kako se zoveš!

-D... Duško - rekoh nesigurno.

- Ti se zoveš Miro! Razumiješ? Miro! Kako se zoveš? - ponovi hipnotizer.

- Ja se zovem... ja se zovem .. Miro - s naporom progovorih.

- No, reci još jednom kako ti je ime.

- Miro - jasno izgovorih.

Među gledaocima začu se žagor i smijeh. Hipnotizer me posla na svoje mjesto. Nekoliko trenutaka zbunjeno sam stajao na podijumu, kao da sam se toga trenutka produbio iz dubokog sna. Kada sam ošamućen sjeo na svoje mjesto, Senja navali sa pitanjima:

- Kako te je mogao ubijediti da se zoveš Miro? Šta si osjećao za vrijeme hipnoze?

- Ne znam.

- Tišina! - ućutka nas starac sa sjedišta ispred nas.

Riki napravi svoj program, najavljujući da će hipnotisati sve gledaoce odjednom. Tražio je da se opustimo i usresredimo pažnju na njegov štap. Poslušno sam piljio u štap, pogled mi se postepeno umarao, a pred očima su mi titrali svijetli krugovi. Hipnotizer je monotono ponavljao iste riječi kako bi nas uspavao, pa nam naredi da dignemo ruku. Ruka mi je bila teška i kao da se sama pokreće. Zatim nam zapovijedi da prste jedne ruke provučemo između prstiju druge ruke, pa reče:

- A sad pokušajte da ih razmaknete!

Uzalud smo se natezali da oslobodimo ruke. Prepleteni prsti bili su čvrsto povezani, kao da su srasli. Neki gledaoci stadoše zapomagati:

- Jao! Šta je ovo? Pomozite mi da otkačim ruke.

- Kad ja kažem, vaše će ruke biti slobodne ... Sad! - poviče hipnotizer.

Nova tačka

U tom trenutku svi gledaoci sa olakšanjem odahnuše, s čuđenjem gledajući oslobođene ruke. Dok sam o tom uspjelom pokusu razgovarao sa Senjom, osjetih na nozi dodir. To je jedan mali pas čupao vezice na mojim cipelama. Potjerah psa, a on bez straha nastavi da vuče vezicu. Za to vrijeme hipnotizer je izveo sljedeću tačku.

- Pazite, narode! Nailazi velika voda! Bujica je stigla do vaših nogu! Svuda je poplava! Voda vam je do članaka... Njen nivo raste i sad vam je do koljena... Podignite pantalone i haljine da se ne okvase. Voda je još dublja...

Ja sam i dalje tjerao dosadnog psa, ne slušajući i ne gledajući hipnotizera. Začudih se kad vidjeh šta se dešava oko mene. Pošto nijesam bio hipnotisan, nijesam ni vidio nikakvu vodenu bujicu. Samo sam vidio da svi gledaoci stoje na nogama, pridržavajući visoko uzdignute pantalone i haljine. Senja se bješe popela na svoje sjedište i toliko podigla haljinu da su se vidjele njene gaćice. Postidio sam se i skrenuo pogled u stranu.

Jednim pokretom ruku Riki je sve gledaoce oslobodio djejstva hipnoze. A oni se začudiše svom izgledu i požuriše da spuste svoje haljine i pantalone. Jedino ja to nijesam činio zahvaljujući onom psu koji mi je odvratio pažnju od hipnotizera.

Evropu uzduž i poprijeko

Dok je bio mlađi, Stevan ja sa cirkusima prošao Evropu uzduž i poprijeko. Kao klovn zabavljao je publiku u pauzama između važnijih, atraktivnijih cirkusnih programa. Izvodio je smiješne gegove i vješto oponašao glasove raznih životinja. A kad je ostario i nije više mogao da skakuće po areni, skrasio se u svom rodnom selu na planini. Živio je sam u prizemnoj kućici, okruženoj malom baštom. Osim toga, imao je prastari model "opel-karavana", a u kokošarniku pijetla i osam kokošaka. To je bilo čitavo njegovo bogatstvo. Po čitav dan obrađivao je baštu i hranio kokoške, a hranio se uglavnom jajima koje su mu one snosile.

Stiglo je ljeto i vječiti putnik zaželio se kupanja u moru. No, pitao se, da li bi njegov dotrajali automobil mogao izdržati daleki put do primorja? Čime da plati hranu i taksu za boravak na auto-kampu? I, najzad, kome da ostavi na čuvanje svoje kokoške? Poslije dužeg razgovora došao je na neobičnu ideju: otići će na letovanje zajedno sa kokoškama!

Kavez za kokoške sklepao je od dasaka i žičane mreže. Kad je završio taj posao, ubacio je kavez sa kokoškama u prostrani zadnji dio opel-karavana i krenuo prema moru. Na dugom putu motor se dva puta pokvario, ali su ga popravili neki šoferi. Uz put je redovno hranio i pojio kokoške.

Ugledavši sa Petrovačke gore beskrajno more, stari klovn se zaustavio pored puta da se nagleda lijepog pejzaža. A onda se spustio u primorje, tražeđi auto-kampove. Pitao je za cijenu i zapazio da se skuplje plaća u kampovima blizu mora. Tako je stigao u udaljeni Blažov kamp, u Starom Baru, gdje je tarifa bila najniža. Vlasnik mu je pokazao mjesto gdje će parkirati kola, gdje se nalazi priključak za struju i česma. Zavirivši u zadnji dio opel-karavana, Balažo se iznenadio:

- Šta je ovo? Nećeš, valjda, da ljetuješ zajedno sa kokoškama?

- Ne smetaju one nikome, a snose velika jaja. Vidjećete, pokloniću vam nekoliko - pokušao je stari klov da odobrovolji vlasnika auto-kampa. Ali, ovaj je odlučno naredio:

- Nosite kokoške na pijacu i sve ih prodate! Ovo je kamp za motorizovane turiste, a ne za kokošare!

Stari klovn je otvorio kavez i, mrveći komad hljeba, lanuo kao pravi pas.

- Zar si psa doveo?! - podviknuo je Blažo. - Odmah se kupi i traži neki drugi kamp!

Oponašao životinje

Klovn se dobroćudno nasmiješio i nastavio da oponaša druge životinje: mjaukao je kao mačke, čurlikao kao ćuran, cvrkutao kao kanarinac, groktao kao svinja, njakao kao magarac. Publika mu je razdragano aplaudirala, naročito đeca. Tu je bio i Blažov sin, desetogodišnji Zoran. On je smišljao kako da pomogne starom veseljaku, da negdje smjesti njegove kokoške. A njegova oca nijesu odobrovoljile klovnove vještine, već je ponovio svoj zahtjev:

- Sjutra da ovdje ne vidim nijednu kokošku!

- Dobro, prodaću ih na pijaci - rekao je klovn.

- Kupićemo ih mi - javio se neki debeli bradonja. - Koliko tražiš za pijetla?

Stari klovn nije mu ništa odgovorio, jer nije ni namjeravao da prodaje kokoške.

Te noći, prije nego što se razdanilo, pijetao je zakukurikao u klovnovom automobilu. To je bio povod da se onaj debeli bradonja požali vlasniku kampa:

- Gospodine Blažo, u zoru me je probudio pijetao onog klovna i otad nijesam ni oka sklopio!

- Ne brinite - rekao je Blažo. - Odmah ću najuriti i njega i njegove kokoške!

Čuvši ovu očevu prijetnju, Zoran se dosjetio gdje da smjesti kokoške: u obližnjem šumarku nalazila se napuštena baraka, kojoj je krov odavno propao, ali je mogla odlučno poslužiti kao kokošarnik. Potrčao je da to kaže starom klovnu i pomogao mu da zajedno ponesu kavez do barake.

Narednih dana stari klovn se kupao u moru i, uz put, vadio parčad hljeba iz kanti za smeće. A Zoran je kokoškama donosio kupusovo lišće i mladu travu. Jaja je bilo dosta i za klovna i za Zorana. A nekoliko su prodali debelom bradonji kome se nije ostvarila želja da omasti bradu pečenim pijetlom.

Pošto se zasitio mora i ljetovanja, stari klovn je, opet uz Zoranovu pomoć, ubacio kavez sa kokoškama u kola i krenuo u svoje planinsko selo.

Nastaviće se