Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 

CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

BARSKI HUMOR

 


Milenko Ratković
STAROBARSKE ANEGDOTE (II)

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića




Odvažni Pero Čobov zapalio cigaretu vezanom Tuđemilcu

Uoči pohoda na Skadar, mobilizaciju crnogorske vojske u Baru oglasio je top sa Londže 1. oktobra 1912. Vojnici i dobrovoljci okupili su se u Klezni. Jedan musliman iz Tuđemila, gladan i žedan, čitav dan je stajao vezan za jedan stub. Nagađalo se šta je taj nesrećnik zgriješio: da je dezerter, turski špijun i tome slično.

- Ljudi, oće li mi ko dati cigaru? - vapio je vezani Tuđemilac. Jedan oficir nadmeno mu je dobacio:

- Nijesi zaslužio cigaru!

Tuđemilac se očajnički koprca i, nemoćan da se oslobodi konopca, gnjevno psovao crnogorsku vlast i kralja Nikolu. Kad se malo smirio, ponovo se obratio onom oficiru:

- Aman, čovječe, ako imaš duše, daj mi jednu cigaru!

Oficir ga je nekoliko trenutaka neodlučno gledao, pa izvadio jednu cigaru i stavio mu je u usta, cinično govoreći:

- Tražio si i dobio cigaru, a nijesi zatražio vatru.

Dugo je Tuđemilac držao cigaru u ustima i molio ljude da mu je pripale. Nadmeni oficir nije to nikome dozvoljavao, a niko nije smio da mu se usprotivi. Tu je bio i dobrovoljac Pero Čobov Pavlović iz Dobre Vode. On je, u trenutku kad je oficir bio okrenut na drugu stranu, zapalio cigaru vezanom čovjeku.

- Ko je to uradio?! - povikao je kršni oficir, spreman da zgromi onog ko mu prkosi.

- Ja! - isprsi se Pero Čobov i sjevnu očima. - I nemoj slučajno da je ugasiš!

Gorostasni oficir prijeteći se nadnio nad omalenim ali snažnim Perom. Videći da se namjerio na odvažnog megdandžiju, oficir se umirio i brzo povukao.

DEBELA GLAVA

Prvi svjetski rat, kao svaki rat, donio je velike nevolje porobljenom narodu. Od prvih dana okupacije Austirijanci su počeli rekvirirati ulje, žito i stoku. Narod je zapao u krajnju nemaštinu. U toku ljetnjih mjeseci nekako se prolazilo, kuvala se kopriva i trava, ali zimi ni toga nije bilo. Po selima su austrijski vojnici pravili spiskove domaćinstava i njihovih prihoda, na osnovu čega su određivali šta treba da daju okupatorskim vlastima. U Dobroj Vodi taj posao obavljala su tri vojnika, od kojih je jedan govorio na našem jeziku. On je očigledno sažaljavao seljake, pomažući im ponekad da prikriju stvarne prihode. Niko nije prijavio da ima više od deset litara ulja i dva-tri bagaša žita. A Ivo Nikočević nije umio da laže. Na pitanje koliko ima stoke, kazao je:

- Jednu kravu i jednog vola.

- Žita?

- Pedeset bagaša.

- Manje, manje - šaputao je ovaj vojnik.

- Ništa manje, pedeset bagaša - ponovio je Ivo.

- Debela glava! - promrsio je ovaj vojnik, zapisujući.

Druga dva vojnika odmah su mu rekvirirali jednog vola i četrdeset bagaša žita. Jedva se Ivo s brojnom porodicom prehranio u toku te duge gladne zime.

CARIGRADSKE VRAGOLIJE

U tursko vrijeme, pa i kasnije pošto su Crnogorci oslobodili Bar, živjelo se u tom kraju siromaški. Nije bilo većih radova, pa su mnogi Barani bili prinuđeni da idu u svijet za zaradom. Na garavim vaporima najčešće su odlazili u Carigrad. Obavljali su teške poslove na gradilištima i kamenolomima, ili su ih begovi, paše i drugi bogataši uzimali za svoje čuvare i sluge.

Opanci mu zinuli kao gladne ajkule

Četiri dobra prijatelja: Niko Bidžo, Mitar Iličković, Aljo Arap i Jovo Mitrov otišli su zajedno u Carigrad. Kao i drugi pečalbari iz Bara, stanovali su u podrumima i barakama, drhtali od hladnoće da bi što više ušteđeli. Pa i u tako teškim uslovima za život i nedaćama, Niko Bidžo se uvijek šalio, nekad na svoj a nekad na tuđ račun. Jednom je sreo nekog Baranina, koji je upravo došao iz zavičaja. Obradovao se mladi i neiskusni zemljak što je našao snalažljivog Nika, uzdajući se u njegovu pomoć da se negdje smjesti i nađe kakav posao. Niko se zagledao u njegove poderane opanke i rekao:

- Ti opanci su zinuli kao gladne ajkule.

- A kako da kupim nove? Jedva sam pozajmio pare da platim brodsku kartu - požalio se mladi Baranin.

Pošto su i Nikovi opanci bili dotrajali, on se dosjetio kako da pribave nove cipele.

- Znaš - rekao je - ovo ti je velegrad u kome ima dosta sirotinje, ali i dosta bogataša. Pojedini begovi i age imaju i po stotinu pari cipela. Pa, da im te cipele ne bi smetale kući, oni ih odnesu pred džamiju. Tu svaki siromah može uzeti cipele po svojoj mjeri. Ako hoćeš, hajdemo zajedno da se obujemo.

Krađa obuće

Povjerovao mladić u ovu lijepu priču i pošao s Nikom do najbliže džamije. Pred njom je zaista bilo bezbroj cipela, poređanih u dugom nizu.

- Izaberi koje ti se najviše sviđaju - rekao je Niko. Za sebe je odabrao lakovane cipele, a na njihovo mjesto stavio svoje stare opanke. Kad je i njegov zemljak našao lijepe cipele, Niko ga je poluglasno pozvao:

- A sad bježimo!

Začas su se udaljili od džamije. Baranin je posumnjao:

- Da nijesmo mi ukrali ove cipele?

- Pa i da jesmo, nije nikakav grijeh - odgovovio je Niko. - Neka i oni bogataši, makar od džamije do svoje kuće, oprobaju naše opanke. A u kući imaju oni još dosta cipela.

To objašnjenje nije bilo u skladu sa moralnim shvatanjima mladog Beranina. Njega su roditelji, prateći ga na put, savjetovali da ne krade, da ne zalazi u kafane i javne kuće, da se ne svađa sa Turcima i da se druži samo s poštenim ljudima. Pošto nije znao turski jezik, on je zamolio Nika da mu nađe kakav posao.

- U tome ne mogu pomoći ni tebi ni sebi - rekao je Niko.- Ti treba sam da ovome narodu staviš do znanja da tražiš posao.

- A kako?

- Evo kako: kupi fenjer, upali ga i njime maši ulicom.

- Zar usred bijela dana?

- To je uobičajni način trašenja posla, a ti kako hoćeš. Naivni Baranin čitav dan je mahao fenjerom po ulicama, a prolaznici su se sklanjali od njega, misleći da je lud. Pukla je sprdnja među ostalim Baranima u Carigradu, pa je nasamareni zemljak, kivan i bijesan, s revoleverom tražio Nika da ga ubije.

Pare u paketu

U vrtlogu Prvog svjetskog rata, bježeći ispred austrougarske okupacije, Niko Bidžo se sa grupom Barana našao na francuskom ratnom brodu. Njihova namjera bila je da se nakako prevezu do Carigrada, a brod se kretao u tom pravcu, Oskudno odjeveni i izgladnjeli, drhtali su od hladnoće na palubi. Visoki talasi, pod naletima snažne bure, udarali su u brod, rasprskavali se i kvasili ionako promrzle putnike. Osim Barana, na palubi se nalazilo još nekoliko mornara koji su spuštali jedra. Ostalo je još samo jedno na vrhu katarke, do koga se bilo veoma teško uspentrati zbog jakog vjetra i ljuljanja. Uzalud je oficir vikao na mornare da skinu i to jedro - oni nijesu izvršavali naređenja, pravdajući se da je to opasno po život. Oficir je sa strepnjom posmatrao zategnuto jedro, plašeći se da snažan vjetar ne prevrne brod. Ponovo je naređivao mornarima, a oni su odbijali poslušnost.

Niko Bidžo se dosjetio na koji će način on i njegovi zemljaci steći neke privilegije na brodu. Pitao je mladog saputnika Mihajla da li bi on mogao spustiti jedro sa katarke.

- Mogao bih - pristao je mladić.

- Slušaj - rekao mu je Niko, ja ću se Francuzima predstaviti kao crnogorski oficir, a ti se prema meni odnosi kao prema svom predpostavljenom.

Prišavši komandantu broda, Niko mu se obratio nekom mješavinom francuskog i srpskog jezika. Kazao je da će njegovi vojnici skinuti jedro. Komandant je potcjenjivački odmjerio njegovo pohabano odijelo, ali nemajući drugog izbora, saglasio se sa njegovom ponudom. Niko ga je pozdravio kao pravi oficir, pa je Mihalju odsječnim glasom naredio da skine jedro sa jarbola.

- Razumijem! - vojnički ga je pozdravio Mihajlo.

Začas se uspentrao uz katarku, spustio jedro i reportirao Niku da je izvršio naređenje. Komandant broda začuđeno ih je posmatrao, diveći se vještini i poslušnosti crnogorskih mornara. U znak zahvalnosti, dozvolio im je da s palube siđu u unutrašnjost broda, a brodskom kuvaru je naredio da im donese ručak.

Sa toga broda Barani su se iskrcali na Kipru, odakle su se nekim teretnim brodom prebacili do Carigrada. Kao već iskusni pečalbar, Niko Bidžo je pomogao svojim zemljacima da se snađu u tom velegradu. Teško su nalazili posao, a zarade su im bile male.

Paket iz Carigrada

Bogati starogradski trgovac Mitar Iličković veoma se iznenadio kad je dobio paket iz Carigrada od svog kuma Nika Bidža. Još više se zaprepastio kad je u paketu ugledao čitavu gomilu ruskih rubalja. U propratnom pismu Niko mu je pisao da se, eto, obogatio. Zamolio ga je da nešto od toga novca ponese njegovoj porodici, a ostalo uplati u banku, pa će zajedno podići neku fabriku. Mitar je pohitao da obraduje Nikovu ženu, ostavio joj nekoliko novčanica, a ostalo odnio u banku.

- Šta ćete s tim? - upitao ga je bankarski činovnik.

- Da uplatim - odgovorio je Mitar.

- Zar ne znate da je u Rusiji izbila revolucija? Ovaj novac više ne važi - objasnio mu je službenik.

Postiđeni Mitar bacio je paket s novčanikom u kantu za smeće, pa napustio banku. Dugo je bio ljut na kuma Nika što ga je na taj način izigrao.

Darodavac

Ubrzo poslije osnivanja Barske gimnazije 1921. godine, grupa đaka formirala je tamburaški orkestar. Bili su to većinom stariji, ratom ometeni učesnici, već prispjeli za ženidbu. Svi su pošli od kuće do kuće da traže pomoć za nabavku istumenata. Kod Nika Bidža došao je njegov komšija Vlado. Kad je čuo šta namjeravaju, Niko se oduševio.

- Bravo, momci! Život treba začiniti muzikom, pjesmom i veseljem. Iako nijesam parajlija, da ću za vaš orkestar deset dinara.

- Hvala ti, Niko! Evo, upisaću te u spisak darodavaca - izvadio je Vlado papir i upisao Nikovo ime.

Već sljedeće godine iz fabrike su stigli istrumenti. Mladići su zamolili direktora škole dr Jova Suđića da im nađe nekog muzičara koji bi ih naučio da sviraju. Pošto je i za nastavu bio potreban profesor muzike, raspisan je konkurs, na koji se javio ruski emigrant Vladimir Horizontov. Novi profesor svirao je flautu, koju je uvijek nosio sa sobom, u unutrašnjem džepu kaputa. On je prije podne držao redovnu nastavu, a poslije podne podučavao mlade tamburaše. Mladići su brzo naučili da sviraju i priredili prvi koncert u Baru.

Danju tresli murve, a noću pekli rakiju

Zahvalni tamburaši nijesu zaboravili darodavce, čijom pomoći su kupili instrumente. Obilazili su ih u njihovih domovima i svirali im. Stigli su i kod Nika Bidža. Domaćin ih je u dvorištu dočekao s bocom rakije. Pjesma i svirka privukla je puno komšija, za koje je jedva bilo mjesta u tijesnoj kući. Muzički program začinjen je šalama, u čemu je glavnu riječ vodio Niko.

Tamburaše su često pozivali na večernje sjedeljke, varoške svečanosti, svadbe i druga porodična slavlja. Tamo gdje su oni svirali bilo je veselo i zabavno.

Mladi tamburaši

Nikova žena je za Uskrs ofarbala trideset jaja i ispekla kolače. Prvi gosti bili su mladi tamburaši. Pjevajući i svirajući, pojeli su sva uskršnja jaja i kolače, ispraznili demižanu vina i dvije boce rakije. Njihov profesor Horizontov nije mogao stajati na nogama, pa su ga ostavili da spava u Nikovom krevetu.

Sljedeći put darodavac Niko pokazao je tamburašima praznu bocu, izvinjavajući se.
- Oprostite, momci, malo prije jedan gost mi je popio svu rakiju.

Tamburaši su nastavili da obilaze druge darodavce, koji su imali pune boce rakije i vina.

U predvečerje, kada se Niko uz čašicu odmarao na balkonu, začuo je svirku i pjesmu. Na putu je ugledao tamburaše, pred kojima se teturao profesor Horizontov. Pošto nije imao vremena da pobjegne iz kuće, uz merdevine se uspentrao u potkrovlje. Tamburaši su pjevajući i svirajući ušli u kuću, pozdravili se sa domaćicom, pa nastavili pjesmu.

U hladnom potkrovlju Niko je dobio kijavicu. Jedva se uzdržavao da ne kihne glasno. Upravo kada su mladići završavali pjesmu, ispod krova se začulo:
-Apćiha!

Tamburaši su se pogledali. Shvatili su da se Niko sakrio od njih u potkrovlje, pa su bez riječi otišli iz kuće. To je bila njihova posljednja posjeta darodavcu Niku Bidžu.

Domišljati Niko Bidžo

Najčešće je Niko Bidžo, sa torbom punom alata, odlazio u Mrkojeviće, gdje je kao bačvar imao puno posla. Tamo je stalno boravio u vrijeme sazrijevanja murava. Nekada su Mrkojevići koristili murve za ishranu svinja i pečenje rakije. Prelaskom u islam, morali su se odreći i svinja i rakije. Stoga su prezrele murve sa stoljetnih stabala samo padale i propadale. Videći da ih niko ne koristi, Niko Bidžo je tražio i dobio dozvolu da od njih peče rakiju. Sa svojim ortakom Matijom Pukićem iz Gretve odnio je u Mrkojeviće kazan, burad, čaršav i sve drugo što im je bilo potrebno za posao. Tamo su ostajali po čitav mjesec. Danju su tresli murve i sa udaljenih brda pribavljali drva, a noću pekli rakiju. Nijesu imali vremena za odmor i spavanje. Posjećivali su ih seljaci iz obližnjih kuća i donosili im ponešto hrane. Neki su i češće dolazili da bi slušali Nikove šaljive priče ili gatanje iz šolje za kafu.

Došao jednom neki Meto sa Gornjih Poda. Sjedeći pored kazana i pijuckajući rakiju, on je podsticao Nika da još priča.
Dobro - na to će Niko, - ja ću pričati a ti rgni vatru.
I tako, Meto je gurao drva pod kazan, a Niko je pripovijedao. Pri zalasku sunca Meto je krenuo kući, ali ga je Niko zaustavio novom pričom:
- Jesi li čuo kako je Aljo Ramov pronašao pun ćup zlatnika?
Meto je ponovo sjeo i naćulio uši. Dugo je Niko pričao, a kad je završio, Meto je sa zebnjom primijetio da je već pao mark.
- Noću ovuda zavijaju čopori vukova, a nedavno su zaklali jednog magarca - napomenuo je Niko i upitao. - Prolaziš li pored Markove glavice? Tamo se često pojavljuju vampiri. Od njih je jedan moj prijatelj poludio.

Meto je zastao. Nije smio sam ići po mraku, plašeći se vukova, a i put je vodio upravo pored Markove glavice. Niko Bidžo je još neko vrije pričao svoje doživljaje, a kad ga je savladao san, prislonio se na neki panj i zadrijemao. Njegov ortak je uveliko hrkao. A Meto je čitavu noć sjedio uz kazan i ložio vatru.
Zahvaljujući njemu, Niko i Matija su se dobro naspavali i odmorili. Tek kad je osvanulo jutro, bunovni Meto se uputio u svoje selo.

Gatanje iz šolje

U pribavljanju drva Niko i Matija su se dovijali na razne načine. Ponekad im je u tome pomagala i njihova dosjetljivost. Došla jednom kod njih stara Fema iz obližnje kuće i donijela tri šolje kafe. Pošto je popila kafu, Fema je upitala Nika:
- Umiješ li da gataš iz šolje?
- Kako da ne! - odgovori Niko.
Fema prevrnu svoju šolju na tanjirić. Poslije kratkog vremena Niko podiže njenu šolju i zagleda se u kafeni talog.
- Evo - počeo on da odgoneta značenje šara u šolji, - ova linija na dnu kaže da ćeš uskoro na put.
- To si pogodio, sjutra ću ići kod ćerke - potvrdi Fema.
- Imaš tri neprijatelja, a prave se da su ti prijatelji - nastavi Niko.
- Znam koji su!
Niko još jednom pogleda u šolju i reče:
- Pred kućom imaš neko ukleto drvo na koje je neko bacio mađije. Sve zlo u kući dolazi ti od tog drveta.
- To je onaj osušeni dub! - dosjeti se Fema. - Odavno sam govorila Muju da ga posiječe, a on - te danas će, te sjutra će...
Niko i Matija ponudiše da to drvo oni posijeku i odnesu što dalje od kuće. Tako su obezbijedili dovoljno drva za loženje pod kazanom. A kad više nije bilo murava za trešenje, umorni ortaci odnijeli su svojim kućama demižane pune rakije.

Pomućeno raspoloženje

Išao je Niko Bidžo prema svojoj kući pognute glave, smrknut i neraspoložen. Kada je naišao na Velji most, začuo je tamburicu i pjesmu. Tu, na livadi pokraj puta, razbaškario se čergaš Pašo, udara u raštimovanu tamburicu i pjeva. Oko njega okupila se njegova djeca, a žena podstiče vatru na kojoj se u bakrenoj pinjati kuva kokoška. Videći Nika, Pašo prekide pjesmu i pozva ga:
- Ej, Niko, svrati na rakiju!
Niko priđe čergi i reče.
- Ti si, Pašo, uvijek veseo.
- Zašto da ne budem veseo? Đeca su mi zdrava, moja stara i ja smo isto tako zdravi, kokoška se kuva i svi ćemo se najesti. Nema nikakvih briga, pa zato sviram i pjevam.
- Tako i treba! - reče Niko, sjede, pa i njega uz rakiju obuze raspoloženje.

Pašo se nikad nije dugo zadržavao na jednom mjestu. Po okolnim selima popravljao je kotlove, kazane, sačeve i razne alatke, a kad više nije imao šta da radi, natovario bi čergu i ostale stvari na sipljivog konja, pa put pod noge.

Jednog dana Niko Bidžo naiđe pored Veljeg mosta i zateče Paša zabrinutog i mrzovoljnog.
- Što je, Pašo? Danas ne pjevaš? - priđe mu Niko.
- Sjedi, Niko, da ti ispričam svoju nevolju! - Pašo mu raširi ćilim po kamenoj ploči i nastavi da priča: - Prije neki dan pozvali me u opštinu i kažu: "Pašo, dosta si ti bio beskućnik i skitnica. Dodijelili smo ti lijep plac, a ti napravi kuću. Daćemo ti i kredit. Neka tvoja djeca imaju udobniji život". Otada ja nemam mira. Po čitav dan brinem što ću i kako ću. Navikao sam na čergu i skitnički život. Nije mi do pjesme. Samo se sjekiram i svađam sa ženom.
- Znači, bolje je nemati nego imati - zaključi Niko.
- Baš tako! Dok ništa nijesam imao, živio sam bezbrižno i veselo. A sad imam plac i nesanicu. Ne diram više tamburicu.

Dok su oni razgovarali, čergaševom konju prišao je Redžo, koji je živio u obližnjoj kući. Taj siromašak jedva je sastavljao kraj s krajem. Imao je ženu i četvoro djece, koje je teško izdržavao prenoseći na mršavom konju pijesak iz rijeke. Ali, malo je bilo kupaca za njegov šljunak, pa je najviše provodio besposlen, grijući se na ognjištu.

Jahao uz Hafiz-pašu, a postavili ga u začelje trpeze

Uz sve nevolje, još mi se i konj razbolio. Kašljao je bez prestanka i jedva se vukao. Redžo se bespomoćno vrzmao oko njega, utopljavao ga dekama i kuvao mu travu. Poslije nekoliko vremena konj se malo oporavio. Kad bi neko pitao Redža: "Kako si?" on je ogovarao: "Konj mi je dobro, hvala Bogu!"

Vidjeći da Redžo sa interesovanjem posmatra njegovog konja, Pašo mu ponudi:

- Hoćeš li da ti ga prodam?

- Imam i ja konja - reče Redžo. - Možemo da ih zamijenimo, ako hoćeš.

Pašo je pošao da ga vidi. Malo su se cjenkali i brzo se dogovorili da zamijene konje. Obojica su mislili da su prevarili onog drugog.

- Hajde, nek je sa srećom ova trampa! - nazdravio je Niko, pijući u čast toga čašu rakije.

Pašo je istog dana krenuo dalje. Ne zna se dokle je dogurao sa bolesnim Redžovim konjem, ali se zna da je Redžo sjutradan u konjušnici našao mrtvog konja.

Tamburaški orkestar

Dok je učio u Barskoj gimnaziji, Vlado je svirao u školskom tamburaškom orkestru. Često su oni i njegovi drugovi svirali na svadbama i drugim zabavama. Kad su završili gimnaziju, orkestar se rasturio, a Vlado je svoju tamburicu objesio o klin u sobi.

Iz dvorišta se čuo gromki muški glas.

- O, domaćine!

U kući su bili Vlado i njegova majka Ivana. Gost uđe u kuću i predstavi se: kum Janković iz Livara. Reče da njegov stric, Zef, udaje kćer i poziva kuma Vlada da s tamburicom dođe na svadbu.

Pošto gost ode, Vlado upita:

- Majko, koji su to naši kumovi iz Livara?

- Ne znam ih, niti sam čula za to kumstvo - odgovori Ivana.

- Hm! Još mi taj samozvani kum poručuje da ponesem tamburicu. E, neće zaigrati uz moju svirku! - odlučno reče Vlado.

Pola sata poslije odlaska gosta iz Livara, pred vratima se oglasi Niko Bidžo:

- Jeste li doma, komšije?

Čim je Niko sjeo za sto, domaćica mu je prinijela čašu rakije. On reče da u nedjelju odlazi u Livaru na svadbu, pa pošto je i Vlado tamo pozvan, došao je da se dogovore o zajedničkom odlasku.

- Ja neću tamo ići - reče Vlado. - Traže da ponesem i tamburicu. Znaš li onu narodnu priču o magarcu koga su pozvali na svadbu da im donosi vodu.

Niko ga stade uvjeravati da će biti veselo, a trpeza puna svega i svačega. Vlado ga podsjeti da tu gozbu treba platiti - nevjesti moraju ponijeti neki poklon.

- Stavićemo u koverat malo novca. Gospodski! - reče Niko.

- Dobro, neka bude gospodski! - nasmija se Vlado.

Tek što Niko Bidžo ode, iz dvorišta opet neko uzviknu:

- O, Vlado!

- Što je ovaj narod danas navalio na mene! - progunđa Vlado i ustade da dočeka gosta.

Kasno za odustajanje

Bio je to Bravo Čobić, nekada siromašni seljak koji je u Carigradu služio kod nekog paše, zaradio nešto novca i kupio u Čelugi imanje i konja. Uvijek je zorno jahao, oponašajući pašu kojeg je služio. Čuvši da je i Bravo pozvan na svadbu, Vlado se pokajao što je dao svoj pristnak Niku Bidžu. No, bilo je kasno za odustajanje. Rekao je Bravu da urani prije zore, kako bi na vrijeme stigli u Livare.

Ujutru, prije svanuća, kod Vlada su stigli Niko i Bravo, pa su svi trojica krenuli uz planinu. Poslije pet sati napronog pješačenja stigli su u Livare. Domaćin ih je ljubazno dočekao, ali se sneveselio kad je vidio Vlada bez tamburice. Gosti su dali nevjesti koverte s novcem, pa sjeli na kanabe. Odmah su ih počastili rakijom, uz uobičajne zdravice.

Oko podne domaćin je pozvao sve goste da pređu za sto sa postavljenim tanjirima i priborom za jelo. On je svakome odredio mjesto gdje treba da sjede. Na čelo trpeze postavio je nadbiskupa, do njega starješinu sela, zatim ostale ugledne goste. Na začelju stola dobili su svoja mjesta Vlado, Niko i Bravo. Gledajući u Bravovo plavo odijelo sa crvenom kragnom, kakvo su nosile sluge carigradskih paša i begova, Niko Bidžo se stade prisjećati:

- Gledao sam te, Bravo, kad si u tom odijelu jahao uz Harfiz-pašu. Ti bješe zorna delija, pa narod gledaše tebe, a ne pašu.

Bravu su godile ove pohvale, ali mu Vlado pokvari raspoloženje:

- Jest, u Carigradu je bio u društvu paše i vezira, a ovdje ga, vidiš, ne poštuju. Dali su mu mjesto na začelju trpeze.

- Sramota! - žestio se Niko Bidžo. - Hajde, neka su mene i Vlada ćušnuli ovamo na kraju stola, ali Bravu je mjesto među uglednim ljudima.

Bravo se crvenio u lice, uzdržavajući ljutnju. I on je smatrao da je potcijenjen, ali ništa nije govorio.

- Ako ne zbog Brava, trebalo ga je zbog ovog njegovog svečanog odijela staviti na čelo trpeze - podgrijavao je Vlado njegovu ljutnju.

Odjednom Bravo ustade i bez pozdrava ode iz kuće.

- Što bi Bravu? Zašto ode? - upita začuđeni domaćin.

Vlado i Niko su ćutali kao zaliveni.

Stiže supa, koju izgladnjeli gosti začas posrkaše. Na meso su dugo čekali. Vlado osjeti da mu uz nogu gmižu i peckaju ga - buve. Spusti se ispod stola i zaviri kroz poveću rupu na daščanom podu. U donjem dijelu kuće primijeti koze, ovce i pse. Videći da se i Niko Bidžo češe po nogama, Vlado mu šapnu da odmah odu, prije nego što im buve stignu do grla. Upitaše gdje je klozet, pa neopaženo izađoše iz kuće. A onda ubrzanim korakom uputiše se prema svom selu. Kad su malo odmakli od Livara, skidoše pantalone i gaće i dobro ih istresoše, da ne bi buve odnijeli kućama.

Skupo koštanje

- Ona supa nas je dosta skupo koštala - reče Vlado oblačeći pantalone.

- Ali bar smo im ukrali po nekoliko buva! - našali se Niko Bodžo, pa nastaviše putem niz planinu.

Amajlija

U Podgradu je živio čuveni hodža Karahasan. Prije podne obično se odmarao ili obavljao svoje obaveze u džamiji, a najviše je imao posla poslije podne. Nadaleko se znalo za njegovu iscjeliteljsku moć. Mnogi su putovali po dva- tri dana, da bi od njega dobili zapis ili amajliju - spas od svih uroka i bolesti. Pristizali su pojedinačno ili u grupama pred hodžinu kapiju i čekali da budu primljeni. A prijem je mogao da počne tek onda kada dođe hodžin pomoćnik Arif. Ovaj omaleni i mršavi trafikant predavao je cigarete do dva sata, potom je na brzinu ručao i odmah odlazio kod hodže. Prva dužnost bila mu je da pusti posjetioce u dvorište. Upozoravao ih je na red i tišinu, a zatim ih, jednog po jednog, privodio hodži.

Stari hodža Karahasan, u crnoj svečanoj odjeći i sa velikim ćulafom na glavi, dočekivao je posjetioce u polumračnoj sobici bez prozora, osvijetljenoj treperavom svjetlošću male uljane lampe. U tom tajanstvenom ambijentu pobožni klijenti drhtavim glasom su kazivali hodži koje su ih nevolje natjerale da traže njegovu pomoć. Pošto bi ih saslušao, hodža bi teatralno podigao ruke k nebu, mrmljao neke nerazumljive riječi. Potom bi napisao neka arapska slova na cedulju, huknuo u nju tri puta, presavio je četvorostruko i dao klijentu. Onda bi Arif izveo klijenta iz sobe, savjetujući ga da hodžin zapis ušije u platno i da ga stalno drži na prsima. Uz put bi napomenuo da hodža nema određenu tarifu, već svako plaća onoliko koliko može. Hadžin zapis bio je za sve jednak, bez obzira da li duševni bolesnik traži spas od more koja ga progoni, ili nerotkinja želi dijete, ili bogalj hoće da prohoda, ili ljubomorna žena želi da skine čini sa muža koji se zaljubio u drugu, ili bolesnik traži lijek od neizlječive bolesti... I, za divno čudo, mnogi su zaista ozdravili, ili postigli ono što su željeli. Odasvud su dolazili nevoljnici, bilo novi ili oni koji su ranije dolazili i uvjerili se u čudotvornu moć hodžinih zapisa.

Barski ljekari poslali su predsjedniku opštine protesno pismo u kome je, između ostalog, pisalo: "Ako hodža Karahasan liječi od svih bolesti, onda mi ne treba da radimo svoj posao".

Hodži niko nije branio da i dalje piše zapise. Nevolja je bila u tome što je on ponekad volio da previše popije rakije, iako muhamedanski zakon to izričito zabranjuje. Jednom je bio trešten pijan, nije mogao ni da se drži na nogama, te se Arif našao u neprilici. Šta da radi? Da li da vrati posjetioce, koji su nestrpljivo čekali? Odlučio je da zamijeni hodžu. Obukao je hodžino svečano odijelo, natakao na glavu ogromni ćulaf i počeo da prima posjetioce. Pošto nije znao ni arapsko, ni tursko, ni persijsko pismo, na papir je našrvljao neke šare i - zapis je bio punovažan! I, što je najvažnije, niko nije primijetio da to nije pravi hodža. Tako je i Arif položio ispit za iscjelitelja. Sjutradan se hodža otrijeznijo i nastavio svoj posao.

Rijetko je koji događaj ožalostio Barane kao iznenadna smrt hodže Karahasana. Sugrađani su ga, kao već čuvenog iscjelitelja i čudotvorca, u velikom broju ispratili do groblja.

Nevoljnici iz dalekih krajeva i dalje su dolazili kod hodže. Čuvši da je umro, iskreno su ga žalili, očajni što neće moći da se izbave svojih nevolja. Arif ih je vraćao nekoliko dana, sve dok se nije dosjetio: on će im spravljati amajliju! I zaista, uspješno je nastavio iscjeliteljski posao. Odjeven u hodžine haljine, sa velikim turbanom na glavi, izgledao je kao pravi hodža Karahasan. Radio je to na zadovoljstvo brojnih nevoljnika koji su tu nalazili, ako ne lijek, a ono bar nađu u ozdravljenje.

Počasni gol

Andrija Perović je 1923. godine iz Italije donio u Bar prvu fudbalsku loptu. Još se igrači JSK "Crnojević" nijesu navikli na pravu loptu, kada im se neočekivano ukazala prilika da igraju prvu međunarodnu utakmicu. U barskoj luci usidrila se krstarica Britanske ratne mornarice, mornari, su pohrlili na obalu i ponudili Baranima da s njima odigraju fudbalsku utakmicu. Barski fudbaleri su se brzo našli na okupu, jedino je nedostajao golman Jovan Nikočević iz Tombe. Poslali su za njega taksi, ali on nije bio kod kuće, već je otišao negdje da prodaje kruške. Taksista se uputio na starobarsku pijacu, zatim u Sutomore, gdje ga je našao.

Poslije dugog čekanja, utakmica je počela. Prvi gol Barani su primili u prvom minutu, zatim drugi, treći... šesti! Mornari su se poigravali sa nespretnim barskim fudbalerima, a Jovan se požrtvovano bacio i branio mnoge šuteve. Engleski golman se dosađivao stojeći ispred gola, a u jednom trenutku prišao je svojoj torbi pored stative i izvadio čokoladu. Primijetio je to jedan barski fudbaler i sa sredine igrališta šutnuo loptu pravo u protivnički gol. Iznenađenom golmanu čokolada je zapala u grlo. Publika je zaurlala.

Istorija je zabilježila da je Jovan Nikočević primio šest golova, a nije zabilježila ime onog fudbalera koji je postigao jedini, počasni gol i spasio čast barskog fudbala.

Volšebna duvankesa

U Pjacu, glavnu i jedinu starobarsku ulicu, svakog jutra iz obližnjih naselja dolazili su zanatlije i trgovci, otvarali svoje radnje i započinjali radni dan. Po pravilu, posao nije mogao početi bez jutarnje kafe kod Mare Crne, Mare Bijele, Sadika, Oma i drugih kafedžija. Smijeh se najčešće čuo za stolovima gdje su sjedjeli Niko Martinović, Niko Bidžo Đinđinović, Stevo Živković, Rade Ivanović i još neke šaljivčine.

Noćni zabavni život u Starom Baru opet se jedinio odvijao u kafanama. Gosti su, uz čašicu, vodili duhovite razgovore, smišljali sitne podvale i svakojake vragolije.

Jedne večeri Niko Martinović i Stevo Živković dogovorili su se kako da se našale sa Petrom Martinovićem, koji je govorio brzo i po tome dobio nadimak Mitraljez. Čim je Petar Mitraljez sjeo za njihov sto, Niko je počeo pripremljeni razgovor:

- O, ljudi, sinoć sam se grdno prepao. Oko pola noći krenuo sam iz Novog Bara i kad sam prolazio pored Gvozden brijega, među grobovima primijetio sam neke svjetiljke. Pomislio sam da su to vampiri i pobjegao kao bez duše.

- Ja mislim da vampiri ne postoje - rekao je Stevo Živković.

- Ama, možda nećete vjerovati - nastavio je Niko, - davno smo ja i moji drugovi raskopali grob nekog ubice koji se povampirio. Kad smo otkrili kostur i posuli ga živim krečom, iz lobanje je izletio bijeli leptir.

- Vampire su izmislili plašljivi ljudi - umiješao se u razgovor Petar Mitraljez.

- Tako je - potvrdio je Stevo. - Evo, ja tvrdim da se Petar ne boji ponoći proći pored groblja.

- Ne bojim! - isprsio se Petar.

Riječ po riječ, opklade se da Petar odnese Stevovu duvankesu do Gvozden brijega i ostavi je na prvi grob, a kad se vrati društvo će mu platiti večeru. Petar je uzeo duvankesu i po mrkloj noći uputio se prema Gvozden brijegu, spustio duvankesu na prvi grob i vratio se. Istovremeno je neki hitronogi mladić zaobilaznim putem dotrčao do Gvozden brijega, uzeo duvankesu i donio je Stevu prije nego što se Petar vratio.

Zamalo u nesvijest

U kafanu je pobjedonosno ušao Petar Mitraljez i zatražio da mu donese večeru.

- Ne vjerujem da si po ovom mraku smio ući u groblje - posumnjao je Stevo.

- Jesam, majke mi! - Petar se zakleo na uobičajni način, mada mu je majka odavno umrla.

Uto su se - prema pripremljenom scenariju - neki mladići u kafani posvađali i potukli. Stevo je ustao da ih razdvoji, uz put se očešao o Petra i neprimijetno mu ubacio u džep duvankesu. Kad se smirila gužva u kafani, Stevo se vratio za svoj sto i rekao:

E, sad ćemo da provjerimo.

Zavukao je ruke u Petrov džep i izvadio duvankesu.

- A što je ovo?

Videći duvankesu koju je malo prije ostavio na groblju, Petar se toliko zaprepastio da zamalo nije pao u nesvijest.

Zamotandžije i njihov orluk

Starobarski šaljivdžije, odnosno zamotandžije kako ih narod zove, smišljali su međusobne podvale, katkad i dosta grube, ali cijena dobrog raspoloženja mora se platiti. U narodu su dobijali podršku zdravim smijehom i uživanjem i njihovom orluku, kako se zove specifičan način starobarske šale.

Upamćen je orluk na račun pandura Braja, poznatog po izuzetnoj snazi i čestitosti, ali nevičnog starobarskim zamotancija. Dokoni gosti Savetine kafane prepirali su se i kladili ko je jači. Da bi to provjerili, Grujo predloži da ljuljaju bor ispred opštinske zgrade i ko ga zaljulja, taj je najjači. Svi su na to pristali, među njima i pandur Brajo. Vojo je upućen da se uz poduže skale uspentra u krošnju visokog bora, pa da zaljulja grane kad slabašni Pjetro obuhvati bor i upre. Zahvatio je Brajo bor pokušavajući da ga zaljulja, ali ni makac! Potom Pjetro zapne ko bajagi iz sve snage. I gle, počeše se ljuljati borove grane, što prisutni popratiše gromoglasnim klicanjem i aplauzom. Brajo se čudio kako žgoljavi Pjero ima toliku snagu.

Društvo je pošlo da to proslavi u kafani. Za to vrijeme Vojo je u krošnji bora nestrpljivo čekao da mu donesu skale. Zabolio ga stomak i morao je hitno da vrši nuždu. Tek kad su činovnici opštine završili radno vrijeme i otišli svojim kućama, a s njima i pandur Brajo, Grujo je donio skale. Vojo se užurbano skinuo s bora i munjevito utrčao u opštinski klozet, praćen smijehom starobarskih šaljivdžija.

Imao je običaj i da slaže

Dvadesetih godina dvadesetog vijeka nastao je izraz "galje Mustafine", što znači - laž.

Mustafa Ljuca je imao brijačnicu na ulazu u starobarsku Pjacu. Radio je tu još od vremena austrougarske okupacije i važio za dobrog majstora. Šišao je i brijao, puštao krv, vadio zube i šta još nije znao. Imao je običaj i da slaže.

Dok je šišao opančara Sulja nije prekidao svoju beskrajnu priču.

- Gledam kroz prozor prema Bualu i Majliki. Na vrh Majlike još stoji štap od ranke što su joj čobani stavljali na Spasovdan. Ostao taj običaj od davnina, pa evo sve do danas. To je znak da je stoka izdigla u planine. No, vjetrovi i kiše vremenom raznesu kovilje, pa ostane samo njena drška. Ali i to se dobro vidi.

- Aman, majstore, zar ti vidiš štap na vrh Majlike? E, blago tebi, a ja čojka ne mogu poznati na deset metara daljine - kaže Suljo.

- Ja šta ti je, bolan? Šta ono počeh pričati? Aha, sjedim ispred radnje i gledam u Rumiju. Kad eto ti Ilijine ovce pasu po njoj. Sve su u buljuku, a ona njegova crna ovca, odvojila se malo u stranu i pase. Lijepo sam se dušom odmorio gledajući tu ljepotu.

- Aman jarabi, Mustafa, mašala, koje oči imaš i đe baš viđe onu galju! A, pa, pa, koja galja ispade! - oduši Suljo.

Prosu se kasabom priča kako je Mustafa od svoje radnje vidio na vrh Rumije Ilijine ovce i posebno onu crnu galju. Proču se i galja Mustafina - sinonim za laž.

Mustafin jalak

Nadaleko se pročuo Mustafin jalak. To je otvor u zidu, kao prozor čiji je prag široka kamena ploča nagnuta malo prema spoljnoj strani zida da se napolju sliva voda. U jalaku se pere suđe, ruke i usta prije i poslije jela i služi kao sudoper i lavabo. Na slivniku jalaka i na zidu kuće ostaje dosta taloga, u kome katkad iznikne poneka biljka. I desilo se da je na spoljnjem dijelu tog jalaka nikao paradajz ili, kako ga je Mustafa zvao, domatija.

Jedan mušterija u brijačnici bješe došao radi trgovine te je, pored ostalog, kupovao domatije. Bješe ih kupio u Zaljevu, a Mustafa ih zagleda i reče:

- E, moj efenu dragi, da ti vidiš domatije što ih ja imam, ove im nisu ni primać. Na mom jalaku nikala je domatija i pokrila zid od kuće. Brao sam se nje cijelog ljeta koliko je trebalo za nas i davao svima po komšiluku. Nabrojat se nije moglo. Moja hanuma je napravila dvadeset tegli salce. Ono rešto je popadalo i istrulilo.

Mušterija Savo sjedio je na klupi i pričao kako je prije neki dan išao kod Ilja kaladžije, kad tamo imao je što vidjeti. Napravio Iljo toliko veliki kazan da u njemu može čovjek da stoji i da se ne vidi. Mustafa se začudi.

- Aman, Savo, a što će mu toliki kazan?

- Efendija, da kuva salcu od one tvoje domatije sa jalaka - odgovori Savo.

Kada je potom Savo u kafani pričao o domatiji iz jalaka, jedan kafanski gost uzviknu:

- Opa, galje Mustafine!

Jovo Varenika

Kad su neki barski kasapi trgovali stoku u sjevernim krajevima, najmili su Jova Čuturovića da im danima i noćima dotjeraju stoku u Bar. Ostao je tu nekoliko dana pomažući im da se stoka zakolje, a zatim je čuvao gazdama ovce. Tjerajući stado uz Brbot, iz sveg glasa je pjevao: "Oj đevojko, vareniko vruća! "Zbog toga su ga starobarski fastaci nazvali Jovo Varenika. On je uz svoje gazde naučio kasapski zanat. Bez straha je prilazio volu, hvatao ga za rog, pipnuo među rogove i napipao neko mjesto, pa bi tu hitro ubo malim nožem i vo se samo strese, ukoči i padne. Zatim bi ga zaklao velikim nožem. Dobro se izvještio i za dranje. Najviše posla imao je u jesen, kad se kolju svinje.

Jednom je Jovo ostao u kasapnici da prodaje meso, dok je gazda pio u kafani. Naišla je Đurđa, sluškinja u jednoj starobarskoj porodici. Izmjerio joj je parče mesa i naplatio. Dopala mu se, ali nije imao smjelosti da s njom porazgovara. Drugi put su se vidjeli i malo porazgovarali kod točka u Brbotu, kada je Jovo tjerao ovce na pašu. Jovo nije ni pomišljao na ženidbu, jer nije imao ništa.

Međusobne simpatije dvoje mladih nijesu ostale neprimijećene. Starobarski kasapi su se dogovorili da ožene Jova. Isprosili su za njega Đurđu i ona je pristala. Kupili su mu novo odijelo i dali mu pod kiriju jednu sobu, u kojoj nije bilo ničeg osim velikog drvenog kreveta sa slamaricom, stola i dvije stolice.

Dan veselja

Na dan svadbe poranile su neke žene iz komšiluka, pristavile kazane na vatru i u njih kuvali svo meso koje su dali kasapi. Toga dana dobro se najela sva barska sirotinja. Bilo je i pića do mile volje. Veselje je nastavljeno u kafanama. Neki veseljaci, sjedeći u kafani Mare Crne, zapjevali su:

Ej, čujte braćo, ima nešto novo,

ženio se Čuturović Jovo,

a svati su svi barski kasapi.

Kupi svate tri stotine druga,

među njima Arambašić Vuka,

starog svata Dreković Murata,

barjaktara Mijovića Sava.

Slušala ih za šankom Mara Crna, govoreći:

- Kad prije ispjevasše pjesmu! Ali neka pjevaju, danas je Jovov i Đurđin dan veselja!