Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

Zahvaljujemo se gospodinu Milenku Ratkoviću što je omogućio da se "Starobarske anegdote" nađu na Montenegrini.

 

 

 

CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

BARSKI HUMOR

 


Milenko Ratković
STAROBARSKE ANEGDOTE (I)

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića




ŠTO TE RUŽE, LAFE STARI...

Silnik i zulumćar Selim-beg, posljednji turski gospodar Bara, učvrstio je vlast, pa je i nepokretne Šestane natjerao da plaćaju harač. U Šestanima je porez ubirao njegov prijatelj Nik-Prelja. Jednom je taj poreznik donio svome gospodaru, kao lični poklon, pun mijeh skorupa. Dok su razgovarali, Nik-Prelja je pedantno gulio kore smokava, a domaćin ih je jeo s korom. Kad su ispraznili tanjir, beg je pred gostom opazio gomilu kora i povikao:
- Što je to? Zar ti bacaš kore?
Nik-Prelja mu je objasnio da zbog prašine smokve treba guliti. Beg se odjednom razgoropadio:
- Znači, ti veći gospodin od mene! E, to ne može! Hajde, pojedi sve te kore!
- Aman, efendija...
- Pojedi, kad kažem! - zapovijedao je beg, sav crven u lice. Postiđeni poreznik pojeo je sve kore, pa uvrijeđen otišao.
Na koji je način Selim-beg punio svoju kasu pokazuju i ovi primjeri. Požalio mu se neki siromah da nema čime ni Bajram proslaviti, na što mu je beg rekao: "Kad bih je tako dijelio pare, postao bih i ja siromah. No, ti pođi tu, na Velji most, sačekaj nekoga koji ima dosta novca, izazovi ga da te udari ili podere košulju, i eto vajde i za tebe i za mene!".


Koliko bi dao da ne pogineš od Crnogorca


Da bi se bolje osigurao od neprijatelja, Selim-beg je oko svog dvora u Držaku podigao visoki zid. Kad mu je ponestalo novca da dovrši zid, pozvao je Šušanjane, katolike, i naredio im da mu donesu crnogorsku glavu ili pet hiljada groša. Seoski starješina Stijepo Kalica vratio se u Šušanj i upitao ponaosob svakog seljaka:
- Koliko bi dao da ne pogineš od Crnogorca?
Svako je radije dao novac nego ratovao sa Crnogorcima.Tako su prikupili pet hiljada groša, a beg ih je pohvalio kako su pametno učinili.
Pošto su Crnogorci oslobodili Bar od Turaka, Selim-beg je i dalje ostao na svom velikom imanju. Teško se navikavao na život bez vlasti. Knjaz Nikola ga je pozivao na Cetinje, naročito u vrijeme većih praznika i svečanosti. Na jednom prijemu u Dvoru knjaz je obilazio goste i sa svakim pomalo razgovarao. Kod Selim- bega se zadržao nešto duže. Pitao ga je o zdravlju, o prilikama u Baru, o odnosu vlasti prema njemu.
- Kakav je barski kapetan Pejović?
- Dobar i predobar, a to mu je najveća mana - rekao je Selim-beg.
Prisutne su začudile ove riječi, a on im je objasnio:
- Vlast mora biti stroga. A Pejović je mek i popustljiv. Kad u Baru uhvate lopova, kapetan ga pita: "Jesi li ukrao?" Lopov, naravno, neće da prizna. Drže ga u zatvoru dva-tri dana, pa ga puste. A kad bi ga pritegli, do krvi išibali, priznao bi da je ukrao i ono što nije.
Knjaz se nasmijao begovom oprobanom načinu istjerivanja priznanja, pa nastavio da obilazi druge goste.


Žalba knjazu


Jedan katunski glavar upitao je Selima kako se osjeća sada, bez one nekadašnje sile i vlasti. Beg se uvrijedio i požalio knjazu. U želji da begu pruži satisfakciju, knjaz je istog dana napisao pjesmu "Turčinu" i pročitao je na večernjem sijelu u Dvoru, na kome je i beg prisustvovao. Pjesma veliča hrabrost turskog vojnika, a počinje stihovima:

Što te ruže, lafe stari,
istočnoga care sv'jeta,
orle, koji sred zapada
u pohode nam doleta?

Kad je pročitao pjesmu, knjaz je upitao onog katunskog glavara koji je bega uvrijedio:
- Kako se tebi sviđa pjesma?
- Divna je, gospodaru! - oduševljeno je rekao Katunjanin.
- Je li istina što je rečeno?
- Jest, boga mi, sve je tako.
Knjaz se onda obratio Selimu:
- Eto, beže, čuo si iz njegovih usta, što će ti milo biti.
- Milo, gospodaru, te kako! Hvala ti po stotinu puta! - poklonio mu se beg, držeći ruke na prsima.
- A je li ti sada krivo na nj?
- Ne, nego i njemu hvala, jer da me on onako grdno ne zađede, ne šđaše ni ti tako lijepo spjevati o Turcima!
Pjesma "Turčinu" toliko je oduševila turskog sultana Hamida Drugog da je osjetio potrebu da knjazu-pjesniku pismeno i toplo zahvali. Otada počinje veliko knjaževo prijateljstvo sa sultanom, koji će mu kasnije pokloniti kuću u Carigradu i dvije jahte.


PLEMENSKI KAPETAN


Kad je knjaz Nikola prvi put posjetio Mrkojeviće, u Pečuricama su se okupili svi Mrkojevići, osim žena, mada se one nijesu krile kao ostale muslimanke. Knjaz je prisutne pozdravio i u kratkom govoru podsjetio na njihovo slovensko porijeklo i pozvao ih da u novoj državi složno žive sa crnogorskom braćom.
Trebalo je izabrati plemenskog kapetana. Svi su očekivali da će to biti Božo Nikočević, ugledan starac i jedan od rijetkih pravoslavaca u Mrkojevićima. Knjaz mu se obratio pitanjem:
- Božo, za koliko si rad što smo oslobodili ovaj vaš kraj?
Božo nije umio da se rodoljubljem busa u prsa, pa je na neočekivano pitanje zbunjeno i brzopleto odgovorio:
- Pa... rad sam... za par dobrih volova.
Za siromašnu raju, koja je jedva izdržala dugotrajno ropstvo, par volova predstavljalo je veliko bogatstvo. No, knjaz je očekivao mnogo više. Potom je pitao jednog od najuglednijih Mrkojevića, Alila Kaplanovića:
- A tebi, Alile, ja li milo što smo došli?
- Gospodaru, - spremno mu je ovaj odgovorio - pravo da kažem, nijesam volio da ovamo dolazite. Ali kad ste već došli, ja i moji sinovi služićemo vam odano, kao što smo sultanu služili.
Knjaz ga je zadovoljno potapšao po ramenu i prikačio mu na prsi značku plemenskog kapetana.


HRABRI TOBDžIJA


Kapetan Ilija Stanišić iz Spiča bio je neko vrijeme domar u vili "Topolica" Rado je činio usluge knjazu Nikoli i njegovoj porodici kad su boravili u Baru. On se naročito istakao u borbama za oslobođenje Bara 1877. godine. Sa Volujice je topovima gađao turske ratne brodove koji su više puta prilazili barskoj obali. Jednom je nanišanio u oklopnjaču "Orkanija", ali ovlaženi fitilji na topu nije mogao upaliti. U očajanju, šakama je zgrabio pregršt žara i bacio ga na fitilj. Top je grunuo, a granata je pogodila dimnjak oklopnjače. Sagorijelim prstima nije više mogao rukovoditi topovima. Previjajući se od bolova, nastavio je da komanduje svojoj posadi. Oko njih su eksplodirale granate turskih topova. Kada je pred noć prestao artiljerijski dvoboj, u tvrđavi na Volujici ostala su dva mrtva crnogorska vojnika i četrnaest ranjenih. Knjaz Nikola došao je da pohvali i nagradi junake, a tobdžijskom komandiru Iliji Stanišiću uručio je visoko odlikovanje - Krst sv. Đorđa i unaprijedio ga u čin kapetana.


Ko od vas smije da mu gađam cigaru u ustima


Pa i poslije rata Ilija je nastojao da dokaže svoju hrabrost. Kao domar u vili "Topolica" najčešće se družio sa knjaževim sinom Mirkom, išao je s njim u lov i ribolov. Jednom, želeći da istakne svoje streljačke sposobnosti, vojvoda Mirko se obratio grupi crnogorskih oficira:
- Ko od vas smije da mu gađam cigaru u ustima?
Oficiri su ćutali. Niko nije htio da se nepotrebno izlaže opasnosti.
- Zar među vama nema hrabrih? - začikavao ih je Mirko.
Tobdžija sa Volujice nije mogao dozvoliti da se posumnja u njegovu hrabrost.
- Ja ću! - smjelo se odazvao.
Stavio je cigaru u usta i stao mirno. Mirko se izmakao dvadesetak metara, izvadio revolver i nanišanio. Oficiri su sa strpljenjem očekivali pucanj. Svi su streknuli kad je revolver opalio. Zrno je prepolovilo cigaru. Zadivljeni oficiri pohvalili su dobrog strijelca. Ali, kad je knjaz za to saznao, izgrdio je i sina i kapetana Iliju.
Dok ga je knjaz korio, kapetan Ilija je posramljeno gledao preda se i premještao se s noge na nogu kao đačić kojeg učitelj grdi zbog nestašluka. Kad je knjaz ućutao, kapetan se najzad osmjelio da kaže:
- Gospodaru, imam želju da dođeš u moju kuću. Smokva je sazrela, a biće i drugog voća.
- Smokva, veliš? - priupita knjaz.
- Jeste. Dobra sorta, moj djed je donio sadnicu iz Carigrada.
Knjaz je prihvatio poziv i time Iliji pričinio veliku radost. Izuzetna je čast dojučerašnjem pečalbaru da u svojoj kući dočeka gospodara Crne Gore. To će mu podići ugled među komšijama. Neka mu se Spičani dive i zadive!
Na stolu pred knjazom našlo se raznog voća, jela i pića, a on je najviše volio da sam bere smokve.
- Baš su ukusne - govorio je jedući jednu za drugom.
Pun zadovoljstva, Ilija se još jednom sa zahvalnošću sjetio svoga djeda. Otada nikome nije dodozvoljavao da se sa tog stabla ubere ni zrno, pa su prezreli plodovi sami padali. Nadao se da će gospodar još koji put poželjeti da se sladi njegovim smokvama.


KRST MUFTIJE KARAĐUZOVIĆA


Čuveni muftija crnogorskih muslimana, Murteza efendija Karađuzović, nadaleko je bio poznat po svojoj bistrini, originalnosti i duhovitosti. Još se pamte i prepričavaju anegdote iz njegovog života.
Kada je u decembru 1905. godine u Crnogorskoj skupštini izglasan prvi Ustav Crne Gore, prisustvovalo je pet poslanika muslimana, među kojima i hodža Karađuzović iz Bara. Kao poslanik u Senatu, on je uporno branio interese svoje vjerske pastve. To nije uvijek bilo po volji njegovom inače dobrom prijatelju knjazu Nikoli, koji mu je jednom ljutito podviknuo:
- Odža, ja ću tebi krš o grlo, pa u more!
- Slažem se, gospodaru: krst o grlo pa u more! - dosjetljivo mu je uzvratio Karađuzović.
Misleći da ga nije dobro čuo, knjaz je ponovio:
- Kažem: krš o grlo!
- Gospodaru, jedva čekam krst koji si mi davno obećao.
Knjaz se nasmiješio i nešto kasnije dao mu visoko odlikovanje - Krst Svetog Save II stepena.


TETKINA PRĆIJA


Moj pradjed Mitro Vasiljev bio je kovač, vidar i prorok. Narod je vjerovao da je vidovit, mnogi su ga molili da im prorekne budućnost ili da im svojom vidovitošću pomogne u nevolji. Neke ljudske sudbine tekle su tačno onako kako ih je on prorekao. Liječio je ljekovitim travama sa Rumije, a melem za rak spravljao je od takozvane "trave iz Mitra".
U tursko vrijeme niko mu nije branio da liječi, a problemi su za njega nastali tek pošto su Crnogorci oslobodili Bar. Knjaz Nikola je zabranio rad svim narodnim ljekarima u Crnoj Gori. U Bar je poslao školovanog ljekara Filipovića, ali niko nije išao kod njega, već su i dalje svi tražili ljekarsku pomoć od Mitra Vasiljeva. Jednog dana opštinski pandur je donio Mitru poziv da se javi na odgovornost knjazu Nikoli. Prilazeći knjazu sa strepnjom, Mitro se predstavio i kazao zbog čega je došao.
- Ah, ti si taj! Što ti zapravo radiš? - pitao ga je mrgodni knjaz.
- Ja sam kovač i narodni ljekar.
- Da, da, liječiš ljude, iako sam ja to zabranio.
- Gospodaru, ja sam tri godine pomogao jednom talijanskom ljekaru i uz njega dosta naučio. Dobro poznajem ljekovito bilje i spravljam ljekove koji su mnogima pomogli da ozdrave.
- Prošlo je vrijeme takvog liječenja! - podviknu knjaz. - Ja sam u Bar poslao školovanog doktora Filipovića, a on mi se žali da nema posla jer svi bolesnici odlaze k tebe. I još se priča da si vidovit! Obmanjuješ sujevjeran i neuk narod!
- Gospodaru, riječ je ponekad najbolji lijek - rekao je Mitro i dodao: - Moram hraniti ženu i šestoro djece, a kovačkim čekićem malo se može zaraditi.
Knjaz se sjetio svoga kovača i kolara Stojana Đurđevića, mladog i stasitog Srbina iz Like, za kojeg nije htjela da se uda nijedna Cetinjanka, jer se bavio "ciganskim" zanatom.
- Imaš li koju kći za udaju? - upitao je knjaz.
- Imam jednu, tek je navršila šesnaestu godinu.


Svadba za pamćenje


- Taman da je daš za moga kolara Stojana. Dobar je to i pošten mladić.
- Daću je na tvoju riječ, gospodaru.
Tako su uglavili Vasinu vjeridbu. Na prstenovanje vjerenice Stojan je došao u Bar sa još dva prijatelja. Budući mladoženja dao je vjerenici zlatan prsten, a od tašte dobio košulju. Vjerenik se Vasi veoma dopao. Bližio se dan udaje, a o njenoj prćiji niko nije vodio računa. Obratila se bratu Damjanu da joj nabavi škrinju, obavezni nevjestinski prtljag.
- Nabaviću ti škrinju, a ti nađi pare - rekao je Damjan.
- Otkud meni pare?
- A ti prodaj prsten.
Vasa ga je zaprepašćeno pogledala. Zar da otuđi vjenčani prsten? No, druge mogućnosti nije bilo. Teška srca dala je bratu zlatni prsten, a on joj nabavi škrinju. Trebalo je škrinju napuniti nevjestinskom opremom. Ali, umjesto opreme napunili su je - dunjama.
Svadba je bila da se pamti. Iz Cetinja je stiglo više od stotinu svatova. Nije bilo lako za sve njih spremiti ručak i svakome dati svadbeni poklon. Kad su svadbari podigli nevjestinsku škrinju, u njoj su zakotrljale dunje: dum! dum! dum!
- Činilo mi se kao da svaka dunja udara u moju glavu - pričala nam je tetka Vase.


Simpatični likovi


U galeriji simpatičnih likova iz moga djetinjstva je djedova sestra Vase. Sitna, uvijek nasmijana, brzim koracima prilazila je našoj kući i još s ulaza započinjala neku priču. O svojoj majci govorila je plačnim glasom /mada joj nikad nijesmo vidjeli suze/, a onda bi odjednom prsnula u grohotan smijeh, prelazeći naglo na sasvim drugu priču. Ako to i nije bilo šaljivo, njen smijeh je zarazno djelovao na sve nas.
Poslije Drugog svjetskog rata svakog ljeta je iz Beograda dolazio djedov brat Đuro. Vijest o njegovom dolasku na neki način je stizala na Cetinje, do njegove sestre Vase, koja bi sjutradan stigla u Bar. Čim bi se izljubila s bratom, počela bi više puta ponavljati razgovor o mirazu.
- Brate Đuro, meni pripada dio majčinog imanja u Bartuli.
U početku Đuro joj je strpljivo objašnjavao da više ne važe stari crnogorski zakoni, a ona je uporno zahtijevala:
- Meni treba da daš dio majčinog miraza u Bartuli!
Kad bi izgubio strpljenje, Đuro bi joj podviknuo:
- Daću ti, sestro, cijelu Bartulu, samo me ostavi na miru!
Poslije smo i mi, djeca, šaleći se, često govorili:
- Daću ti, sestro, cijelu Bartulu, samo me ostavi na miru!
Vase je sve do svoje smrti tražila dio majčinog miraza u Bartulu, koji nikada nije dobila. Živjela je u siromaštvu, a imala je veliko blago - desetoro djece.


LOŠE PROŠAO BRANEĆI PRAVDU


Svi su se u porodici obradovali kada se moj djed Jovo zaposlio kao žandar. Svi osim njega. Više je volio da i dalje besposlen provodi bezbrižne dane s drugovima koji su, kao i on, još živjeli na grbači svojih očeva. Stupivši u državnu službu, morao je mijenjati neke svoje navike. Svakog jutra ustajao je rano, na brzinu doručkovao i odlazio u žandarmerijsku stanicu. U početku je vjerovao da će kao predstavnik vlasti biti zaštitnik pravde. No, ubrzo se razočarao u žandarsku pravdu. Njegove svakodnevne obaveze bile su da stražari pred zatvorom, patrolira po gradu, hapsi prekršioce zakona i izbacuje pijanice iz kafane. Zbog njegove nepokretnosti i prijeke naravi, šef žandarmerijske stanice ga je kažnjavao, određujući mu teške i neprijatene zadatke.


Dobio po glavi


Jednog jutra probudio se prilično kasno, pa nije imao vremena ni da doručkuje. Žureći Ulicom od Rapa, sreo je Nika Bidža.
- Kuda si krenuo, Niko? - pitao ga je.
- Znaš da se danas ženi naš drug Aljo Arap. Valjda ćeš i ti doći na svadbu - rekao je Niko.
- Ne mogu. Služba je služba - produžio je Jovo putem.
Bilo mu je žao što se neće proveseliti na svadbi svog dobrog prijatelja. Toga dana doživio je još neke neprijatnosti zbog kojih je još više omrznuo žandarski poziv.
Idući putem prema gradu, sa obližnje livade začuo je zapomaganje neke žene. Preskočio je ogradu i ugledao nekog čovjeka koji je nemilosrdno tukao mladu i mršavu ženu. Da bi je zaštitio, Jovo je pritrčao i sa nekoliko snažnih udaraca pesnicom oborio čovjeka na zemlju. Očekivao je zahvalnost isprebijane žene, ali ona je dohvatila kolac i mlatnula ga po glavi. Ošamućen, Jovo je pao na zemlju. Mlada žena mu je objasnila:
- To je moj muž. On me bije zato što me voli.
Istog dana Jovo je još jednom loše prošao braneći pravdu. Sreo je uplakanog dječaka koji se požalio da mu je neki lopov ukrao jagnje. Uz pomoć tog čobančeta, ušao je u trag lopovu i uhvatio ga u nekoj napuštenoj baraci. Lopov je već bio zaklao jagnje i počeo da mu dere kožu. Jovo je rekao dječaku da jagnje odnese svojoj kući, a lopovu naredio da pođe s njim u žandarmerijsku stanicu. Uz put lopov je pokušao da ga podmiti, ali je on to odbio.
Šef žandarmerijske stanice kazao je Jovu da pričeka u hodniku a lopova uveo u svoju kancelariju. Tamo je dugo s njim razgovarao, pa napokon otvorio vrata i upitao Jova:
- Imaš li nekog svjedoka da je ovaj čovjek ukrao jagnje?
- Imam, posvjedočiće onaj mali čobanin - odgovorioje Jovo.
- On je nepunoljetan i njegovo svjedočenje nije punovažno - rekao je šef i strogo ga upozorio: - Nijesi smio hapsiti čovjeka ako nemaš pouzdanog svjedoka!
- Pa evo dokaz: na njegovim pantalonama vide se mrlje krvi - pokazao je Jovo.
A lopov se brzo snašao:
- Jutros mi je curila krv iz nosa.
- Laže! Uhvatio sam ga na djelu! - Jovo nije mogao da obuzda svoju ljutnju.


Lopov bez kazne


Šef je pustio lopova da ode nekažnjen, a Jova je izgrdio:
- Nemoj drugi put da budeš tako brzoplet! Ti ne obavljaš svoju dužnost kako treba. Eto, jutros si zakasnio na posao. Hajde odmah na stočnu pijacu, gdje Krajinjani prodaju duvan. Dovedi mi nekog od njih i zaplijeni sav duvan koji tamo nađeš.
Iznervirani Jovo se usprotivio:
- Zašto da im plijenim njihov duvan? Nijesu ga nikome ukrali.
- Valjda znaš da ga moraju prodati državnoj otkupnoj stanici - napomenuo je šef.
- Država im malo plaća.
- Gle, molim te! - planuo je šef. - Tjeraš neku svoju pravdu, je li? Hajde odmah na izvršenje zadatka!
- Neću! Dajem ostavku na službu! - odlučno je rekao Jovo i otišao svojoj kući.
Zauvijek je skinuo žandarsku uniformu i požurio na svadbu Alja Arapa.


E, MITRO, NEK TI JE SREĆNO IMANJE!


Pred Osovom kafanom u Baru sjedjelo je desetak ljudi, među kojima Ahmet Skejović i Mitro Vasiljev. Njihovu pažnju privuče telal, koji uz prethodno udaranje u nakarade, objavi da se prodaje Išmakovo imanje kod Veljeg mosta, početna cijena dvije hiljade fijorina.
- Čuješ li, Mitro? - priupita ga Ahmet. - To se imanje graniči sa tvojim, treba da ga kupiš.
A čime? Nemam ni solda. Mojim kovačkim čekićem jedva mogu prehraniti onu nejač kod kuće.
- Dvije hiljade fiorina! Ko daje više? - uzviknu telal.
- Dvije hiljade i jedan! - doviknu Ahmet.
Telalov glas izgubi se u Pjacu. Malo potom telal se opet primače, zadobova i saopšti da se cijena imanja popela na 2005 fijorina.
- Dvije hiljade i šest! - nastavi Ahmet da licitira.
Telal još jednom prođe do vrha Pjace, pa kad se vrati priđe stolu, ostavi doboš na zemlju i obrati se Ahjmetu:
- Ahmet - aga, teslim! Tvoja je cijena posljednja. Iškamu ćeš platiti 2006 fijorina.
- E, Mitro, - Ahmet mu pruži ruku - nek ti je srećno imanje!
- Što reče? - iznenadi se Mitro.
- Ja sam se pogađao za tebe. Ne bi valjalo da neko drugi kupi imanje na koje ti imaš preče pravo.
- Rekoh ti da nemam ni prebijene pare.
- Ne brini. Nešto će ti sinovi poslati iz Carigrada, nešto ću ti ja pozajmiti, a najsigurnija uzdanica su tvoje vrijedne ruke. Platićeš kad mogneš.
Još neko vrijeme Mitro nije mogao da od čuda dođe sebi. Dirnuo ga je Ahmetov prijteljski gest.
Tako je kupljeno imanje na kojem sada živi pisac ovih redova.


GRADNJA PUTA BAR- ULCINJ


Dugo se i s nestrpljenjem iščekivala gradnja puta Bar - Ulcinj. Nova trasa, naravno, nije mogla proći postojećom kaldrmom koja je još od rimskog doba povezivala ta dva grada, pa su mnogi strepili da im put ne prođe preko imanja.

Mitro Vasiljev se neprijatno iznenadio kad je jednog jutra na svojoj njivi ugledao geometre sa istrumentima. Ljut, potražio je glavnog poslovođu. Ovaj mu je rekao da je put tuda projektovan. Vraćajući se kući, sreo je imućnog komšiju Toma Marovića, čiju su njivu geometri takođe premjeravali. Posavjetovali su se što da rade. Tomo je predložio da podmite glavnog poslovođu kako bi ovaj zaobišao njihove parcele. Mitru se to u prvi mah učinilo pametno, ali pošto nije imao para, odmahnuo je rukom.
- Uzalud bismo bacali novac, jer put mora proći onuda kuda je trasiran.

Tomo je sam ostvario svoju namjeru: pozvao je poslovođu u svoju kuću i s njim se, uz rakiju, nagodio. I zaista, čim je dobio novac, poslovođa je naredio geometrima da prekinu posao. Sjutradan su se geometri pojavili na susjednom imanju, kuda je i prosječen put. No, kasnije su objelodanjene špekulacije glavnog poslovođe. Put je projektovao dr Slade i od utvrđene trase nije se smjelo odustati, ali je poslovođa sa geometrima mjerio preko parcela kuda nije bila projektovana gradnja puta. Na taj je način izvlačio novac od zemljoradnika.


Šejtan na vrh mosta


Gradnja puta Bar - Ulcinj počela je 1903, a završena za tri godine. Na svečanom otvaranju prisustvovalo je brojno stanovništvo barske i ulcinjske opštine. Iz Rapa su pošla na svečanost gotovo sva odrasla čeljad, osim Toma Marovića, koji je, ogorčen zbog prevare, govorio:
- Pametni Mitro Vasiljev!

Po novom putu najčešće su išla kola sa konjskom zapregom. A kad se pojavio prvi automobil, bila je to prava atrakcija za mnoge mještane koji do tada nijesu imali prilike da vide "makinu koja ide sama". Ponegdje je to čudo tehnike izazvalo zaprepašćenje i paniku. Ostao je za priču događaj kod Veljeg mosta.

U predvečerje Džepovica je prala veš u rijeci Rikavac. Žurila je da završi posao prije nego što sasvim padne mrak. Odjednom je na mostu ugledala čudno biće sa ogromnim svijetlećim očima. Preplašena, bacila je maljugu i pobjegla kući. Uznemirila je sve ukućane vikom:
- Šejtan! Eno šejtana na vrh mosta! Iz očiju mu izbija vatra! Strahota!
Jedva su joj objasnili da to nije đavo, već automobil sa upaljenim farovima. Ipak nije smjela poći za veš ostavljen kraj rijeke. Morao ga je Džepo donijeti.


POLJUBILA U MRAKU LJUBAVNIKOVOG BRATA


Đuro Mitov je bio rođeni gospodin. Odijevao je uvijek ispeglano odijelo, koje i nije imao prilike da isprlja jer nikad nije obavljao ratarske radove. A veliko imanje trebalo je obrađivati. Zbog toga često ga je grdio stari i već iznemogli otac. Uzalud su nastojali da mu nađu neki odgovarajućo posao. Pretendovao je da bude državni činovnik, a imao je samo četiri razreda osnovne škole. Na molbu upućenu Upravi pošta Kraljevine Crne Gore dobio je negativan odgovor. U to vrijeme počeo je da piše pjesme, pa je sljedeću molbu Upravi pošta napisao u stihovima. Izgleda da je zahvaljujući tome dobio službu u novootvorenoj pošti u Katrkoli, blizu Bojane. Zapošljenje je značilo veliku prekretnicu u načinu njegovog življenja. Morao se odreći lagodnog života u roditeljskom domu. Teško mu je bilo što se udaljava od drugova, a još teže od svojih prijateljica.

Boravak u Katrkoli, gdje se govorilo samo albanski, bio mu je užasno dosadan. Telegraf je po čitav dan mirovao, a i poštanske pošiljke su rijetko stizale. Sjedeći usamljen, imao je puno vremena za pisanje pjesama i dokona razmišljanja. Tako je došao na ideju da promijeni ime mjestu u kome je službovao. Poslao je pismeni predlog Upravi pošta u Cetinju da se albanski naziv Katrkola zamijeni imenom Vladimir - po legendarnom zetskom knezu čija je prijestonica bila u Krajini. Njegov predlog je prihvaćen.
Čim bi se završilo radno vrijeme, Đuro bi uzjahao svoga konja i odlazio u svoje selo Rap, kod Starog Bara. Spavao je napolju, na drvenom krevetu ispod razgranate smokve. Ponekad bi ga kiša iznenadila, pa je navrat-nanos unosio u kuću mokru posteljinu. Otac ga je zbog toga korio, govorći da u kući ima prazan krevet, ali je Đuro i dalje svake noći spavao pod smokvom.


Iskoristio odsustvo


Jednom Đuro nije došao iz Vladimira. Majka se zabrinula - da se nije razbolio? Bilo je ljeto, a u kući zagušljivo. Najmlađi Đurov brat, Nikola, iskoristio je njegovo odustvo i legao pod smokvom. Na tvrdom ležaju dugo se prevrtao i mučio dok nije zaspao. Oko pola noći iz sna su ga prenuli poljubci neke mlade žene, koju u mraku nije mogao poznati. Iznenađen i bunovan, promucao je:
- Ko si ti?
Mlada žena tek tada je shvatila da u krevetu nije Đuro i za tren pobjegla.
- Hej, stani! - pozvao je Nikola, ali se ona nije vratila.
Time je objašnjeno zašto Đuro svakog dana prevaljuje toliki put da bi prespavao na svom krevetu pod smokvom. Taj krevet postao je nepotreban od dana kada se Đuro oženio. Našao je mladu i lijepu ženu. Bila je za glavu viša od mladoženje, što je zadalo nevolje fotografu kad ih je prvi put zajedno snimio. Da bi ih izjednačio po visini, fotograf je morao donijeti nekoliko kamena na koje se Đuro popeo.


Nije zbog rakije


Svoju lijepu ženu Đuro je s ponosom vodio kod komšija i rođaka. Među prvima koje je mladi bračni par posjetio bili su Mato i Marina, koji su živjeli u svom mlinu kod Veljeg mosta, gdje su mnogi svraćali da samelju žito i popiju čašu rakije ili kafu.

Pred Đura i njegovu nevjestu domaćica je stavila tanjir sira i bocu murvove rakije. Nevjesta, kao što je red, čitavo vrijeme je ćutala, a Đuro je pričao i dolivao čaše. U početku je brojao svaku popijenu čašu, ali se na kraju zabrojao. Te noći zabolio ga je stomak, pa je više puta morao ići u klozet.

Sljedećeg jutra, prolazeći pored Matovog mlina, požalio se Marini da ga je od sinoćne rakije zabolio stomak i dobio proliv. Na to mu je ona odgovorila:
- O, moj Đuro, da se od ove rakije dobija proliv, sva bi ova ulica bila polivena!


ŠERI, VIDI LI SE ODAVDE NAŠA KUĆA?


Marko Pukić je prvi Baranin koji se oženio Francuskinjom i doveo je u ovaj zabit kraj. Irena je završila Konzervatorijum u Parizu, udala se za advokata Rolana s kojim se nastanila u Carigradu. Živjeli su u raskošnoj vili. Irena je rodila tri sina, koje su podizale dadilje. Kućne poslove obavljala je osmočlana posluga, među kojima i vratar Marko. Pričao joj je o rodnom kraju, gdje on navodno ima ogromno imanje, a u svijet nije pošao radi zarade, već da nauči jezike i stekne životno iskustvo. Bio je dobroćudan, zdepast i bucmast, nije bio ljepotan, a ipak je osvojio srce mlade gazdarice. Ona ga je naučila da pleše. Igrali su sami iza zastrtih prozora. Kad je advokat Rolan otkrio tu ljubavnu vezu, nastala je prva bračna svađa. Irena je uzela svoj nakit i novac, pa zajedno sa Markom otputovala u Bar. Dok je brod prilazio barskom pristaništvu, Francuskinja je upitala:
- Šeri, vidi li se odavde naša kuća?

Marko je pokazao rukom prema prostranom Barskom polju.
- Sve što vidiš tamo do onih planina moje je i tvoje!
Na pristaništu nije bilo nikakvog prevoznog sredstva, pa su stvari natovarili na magare i pješke pošli u Zaljevo. Zaustavili su se pred niskom kućom, pokrivenom slamom.
- Zar ćemo živjeti u ovoj straćari? - razočarala se Irena.


Zaljubljena do ušiju

Sad joj je jasno da je Marko puki siromah. A on se nije stidio što je obmanuo voljenu ženu, pravdajući se da ju je jedino na taj način mogao nagovoriti da dođe s njim u zaostalu Crnu Goru.

Zaljubljena do ušiju, ona je bila voljna živjeti s njim bilo gdje.

Po starom barskom običaju žena se nazivala po mužu, pa je dobila ime Mar-Pukinica. Njoj je to zvučalo prostački. Zahtijevala je da je svi oslovljavaju sa madam. U prvi mah bila je zaprepašćena zaostalošću toga kraja, ali se postepeno prilagođavala, zbližavala sa priprostim mještanima i svojim načinom života donosila dah daleke evropske kulture. Kupila je kuću, moderan namještaj i klavir. Često je priređivala žurke, na kojima su prisutvovali samo otmjeni gosti. Otmeno odjeveni, Mar-Puka i Mar-Pukinica posjećivali su samo najuglednije Barane. Posjetili su i hiromata Mitra Vasiljeva, čija su se mnoga proročanstva obistinila. Razgovor je vođen na turskom jeziku, koji je Mitro naučio kao pečalbar u Carigradu. Mar-Puka je kazao ženinu želju da joj Mitro gleda u dlan. Mitro je pokušao da to izbjegne, pravdajući se da on nije pravi hiromant. Na gošćino navaljivanje morao je pristati. Uzeo je njenu lijevu ruku i počeo tumačiti linije na dlanu:

- Madam, živjećeš veoma dugo i sav svoj vijek proživjećeš ovom našem lijepom Baru.

Francuskinja je ljutito otrgnula ruku i naredila mužu da odmah krenu. Nešto je žustro govorila na francuskom jeziku, što Mark- Puka nije prevodio. Samo se izvinjavao, klanjao i zbunjeno pozdravljao.


Proročanstvo se obistinilo

Tokom narednih decenija Mar-Pukinica se često prisjećala tog proročanstva. Živjela je i dalje raskošno, pa ni poslije muževljeve smrti nije promijenila mondenski način življenja i zabave. I dalje je već dio svojih prihoda trošila na puder, ruž, pomadu i parfem. Oko nje se širio opojni miris svi tih kozmetičkih preparata, koje nije prestala da upotrebljava ni u dubokoj starosti.

Kad je zašla u desetu deceniju života, nije više izlazila na ulicu. Jedino je mogla da pođe do prvog komšije Kosta Zagrčanina, gdje je obično slušala radio. Tražila je francuske radio-stanice i pažljivo slušala glas spikera. Kad je jednom začula ekorde kadrila, njene nekad omiljene igre, uspravila se i na klecavim nogama u zanosu zaigrala. I dok se domaćin grohotno smijao, ona je i dalje plesala igru svoje mladosti. Umrla je u 102. godini života. Proročanstvo Mitra Vasiljeva se u potpunosti obistinilo.


Niko nije primijetio da je mrtvac na kratko oživio

Za pečenje rakije Mitro Vasiljev je pozajmio krblo od komšije Mata Ćetkovića. Rakija je bila već ispečena i on je naredio sinovima da vrate krblo. Pošto oni to nijesu uradili, Mitro se naljutio i natovario krblo na svoja leđa. Kad je prešao Velji most, osjetio je da mu srce popušta. Spustio je teret na među pokraj puta i klonuo. Mato i njegova žena Marina unijeli su ga u svoju kuću, ali mu nijesu mogli pomoći.

Glas o smrti Mitra Vasiljeva brzo se pronio po čitavom barskom kraju. Telegrafi su upućeni u Ameriku, Carigrad i Cetinje, gdje su živjeli njegovi sinovi i kćeri. Mitrova kćerka Vase bila je pred porođajem, morala je ostati na Cetinju, a na sahranu je pošao njen muž Stojan Đurđević. On koji je svojim vještim rukama izgradio sve knjaževe luksuzne kočije, sad kad mu je bilo najpotrebnije nije imao čime da se preveze do Bara. U popodnevnim časovima pješke je krenu prema Rijeci Crnojevića. Noć ga je zatekla u Virpazaru. Svratio je u kafanu da se okrijepi rakijom. Dokoni kafanski gosti zapitkivali su ga odakle je i kuda ide. Čuvši da se uputio u Bar, neki brko ga je upozorio:

- Opasno je noći preko Sutormana. Onomad su vukovi zaklali magarca Pera Radova. A još su opasniji vampiri. Presrijeću putnike kod Jošova izvora. Savjetovao bi te da zaobiđeš taj izvor.

- Ima li kakav zaobilazni put? - upitao je uplašeni Stojan.

- Nema, nego moraš preskakati ograde i međe. A bolje je i to nego da izludiš od tih utvara.


Vukovi i vampiri

Čitavim putem Stojan je strepio od vukova i vampira. Drhtao je kao prut dok je prolazio pored Jošova izvora. Srećom, niti su ga napali vukovi, niti vampiri. Tek u zoru, umoran i neispavan, stigao je u Rap. U Mitrovoj kući bilo je puno ljudi, koji su oko mrtvaca presjeđeli čitavu noć. Stojan se uputio prema mrtvačkom sanduku, postavljenom na kuhinjskom stolu. U trenutku kad htjede da se pokloni mrtvom tastu, desi se neshvatljivo čudo: Mitro otvori oči, pridiže se i, sjedeći u mrtvačkom sanduku, obrati se zetu: "Stiše li, Stojane?", pa se opet opruđi, zatvori oči i nastavi da nepomično leži. Stojan ga je gledao razrogačenih očiju, a svi okolo kao da nijesu ni primijetili da je mrtvac za kratko oživio.

- Viđe li, Damjane, što se desi? - jedva progovori Stojan.

- Što možemo, Stojane, svi smo se rodili da jednog dana umremo - odgovori Damjan, ne shvatajući njegovo pitanje.

- Ama, zar ne viđe da se Mitro podiže i reče: "Stiže li, Stojane?"

Damjan ga začuđeno pogleda i povuče prema sebi.

- Sigurno si umoran i sanjiv, Stojane. Ajde da se malo odmoriš.

Ošamućeni Stojan ode za njim u spavaću sobu, uvjeren da se Mitro samo njemu prikazao.

Još nikada do tada u barskom kraju nije viđena tako brojna pogrebna povorka. Na malom prostoru oko Crkve sv. Neđelje nije bilo mjesta za sve Mitrove poklonike koji su željeli da prisustvuju njegovoj sahrani.

A za to vrijeme Stojan je tvrdo spavao, nadoknađujući neprespavanu noć.


MUFTIJA I NADBISKUP

Baranin Nikola Dobrečić se školovao u Rimu, gdje je stekao dva doktorata, a zatim postavljen za barskog nadbiskupa. Došavši u svoj zavičaj, pozvao je na večeru najuglednije Barane. U želji da se našali sa muftijom crnogorskih muslimana Murtezom Karađuzovićem, ponudio mu je tanjir svinjskog mesa.

- Uzmite, efendija, ovo svinjsko meso je dobro pečeno.

Muftija, poznat po svojoj bistrini i duhovitosti, ovoga puta zbunjeno je promucao:

- Pa... mi, muslimani, ne jedemo svinjsko meso.

- Onda ne znate što je lijepo - nasmijao se Dobrečić svojoj duhovitosti.

Poslije večere, odlazeći kući, muftija je kazao nadbiskupu:

- Hvala na večeri. I pozdravite svoju gospođu.

- Ali ... katolička sveštena lica se ne žene - napomenuo je domaćin.

- Onda ne znate što je lijepo! - rekao je muftija smijući se.