Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |



 

CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

BOKELJSKI HUMOR

 



Mr Jovan – Jovica Martinović
GALERIJA KOTORSKIH ORIĐINALA


(Mjesečni list »Boka«, br. 542, god. XCI, Kotor, februara 1999.godine)

TONINA BRUŠTULIN

Na kantunu male pjacete kod pompe Karampane nalazila se do I svjetskog rata vrlo dobro uvedena butiga posljednjeg domaćeg, kotorskog zlatara Bogdana Kaluđerovića, inače sjedište kotorskih mladića i špicaškandala, koji su se kupili oko ovog nepresušnog izvora duhovitosti i ponekad britke poruge, a po kojoj je dobio ime kotorski humoristički list »Karampana«, koga je počelo da izdaje Srpsko pjevačko društvo »Jedinstvo« još 1926. godine.
Oko pompe Karampane, jedine javne česme u Kotoru do dovođenja vode gusanim cijevima iz izvora u selu Šišići (Gornji Grbalj) 1917.godine, kupile su se čuvene kotorske vodarice, lavandere i brontulone, te izmjenjivale najfreškije novitade, ćakule i štorije, a špicaškandali su ih iz Bogdanove butige zadijevali i pošpikavali. A kada bi naišla šjora Tonina, zvana Bruštulin, pošto je po kućama dobro bruštulavala tada rijetku pravu kafu, onda bi nastao bulikan, jerbo bi meštar Bogdan na vratima, bez riječi, činio mot kao da obrće bruštulin nad vatrom. Jadna šjora Tonina bi se sva pomamila i zapjenila, beštimala je i pljuvala, ali bi Bogdan na vrijeme utekao ispred njene zamahnute lumbrele u butigu, gdje se klapa špicaškandala valjala od smijeha.

 

NANE DELLA MODA

Živjela je u uskoj oštećenoj kući na Pjaci od salate (Škaljarskoj), iznad sadašnjeg kafića »Perper«. Na prvi pjan je bila jedna soba koja je izdavana našim kolegama gimnazijalcima iz Novoga, a u nju smo se znali iskupiti na briškulu i trešetu poslije večere: priganih gavica i crnoga vina iz obližnjeg podruma šjor Marka Gverovića i šjora Luce. Na drugom i trećem pjanu bila je jedna soba i kužina sa kondutom, koji je ličio na telefonsku kabinu, a tu je stanovala gazdarica, šjora Nane. Samoj šjora Nani niko od nas nije znao prezime, već smo je svi znali po nadimku »della moda«, dakle: mondenka, ona koja prati modu. A jadna je i kamena bila ta njena moda i luksuz! Kad bi se spravila da izađe u pjacu, oblačila je neku crnu veštu, valjda jedinu koju je imala osim penjoara i lizeze. Haljina je već odavno izgubila boju i kroj, tako da je na njoj visila kao vreća. Na glavu bi stavila škicani, crno lakirani slamni šeširić, jedan ocufani kapelin sa cvijećem koga je jedna pretekao po koji list, i sa »šlajerom«, uskim velom od tila preko očiju. Ukrašavanje glave bi dovršila iscrtavanjem obrva, inače iščupanih, ali one nikada nisu bile jednake, već jedna u špade a druga u baštone! Oko vrata bi stavila nešto što je nekada bilo kunica ili lisica, a sada je na tome bilo više kože nego dlake. Još bi na obraze stavila malo »zdravlja« - dvije okrugle maće crvenila od krep-papira i pljuvačke, a usta premazala jarko-crvenim karminom ili grožđanom mašću. Kad bi bilo freškije, preko ramena bi zagrnula »kašmirsku« šjalpu, sa koje je ponegdje visila neka resa ili kita. A najinteresantnije su bile cipele, jedne crevlje šljatine sa niskom petom, sve bezoblične i neočišćene, a radi kala na poplatima za jedno tri numera veće od nogu, pa je odeći kotorskim ulicama klepetala takima kao ferata! Svi su joj po ulicama činjeli mjesta za pasat i duboko skidali kapeline, a za njom je ostajao trag jeftinog profuma »Pokošeno sijeno« ili »Crna mačka«.
Eh, kako se je lijepo sjetiti jednog odlomka, jednog bokunića naše kotorske mladosti!

 

KIĆE OFIZGUZ

Stara, pomalo pjana i cotava kotorska veličina, koja je fregala skale i portune ili nosila po kućama vodu s pompe Karampane, u čijoj se blizini nalazila njena mala prizemna kuća, sada srušena. Njoj je često dolazio u goste jedan od prvih gradskih uvezenih smetlara, mali, spečeni i krivonogi Đeladin. Kad bi njih dvoje pili kafu od cigure ili prženog ječma – orza, mi mulci bi se dovukli pod prozor i vikali: »Đeladin – fašist!«, a tada bi nastao bulikan. Kiće bi iscotala iz kuće sa Đeladinovom brezovom metlom da nas bije, a on bi se dao u trku za nama, ali ko je ikada uspio uvatiti kotorske berekine kroz ove ulice.

 

TRIPO ČEKRDEKOVIĆ

Bio je jedan od onih nesvršenih đaka ili studenata što su rabotali kao impjegati – činovnici po raznim nadleštvima, a nerijetko u školama kao suplenti ili stručni učitelji. Živio je na pjaci Sv. Tripuna sa neudatom sestrom – činovnicom u pošti. Nosio je vazda, i zimi i ljeti, jedan debeli vuneni džemper i sako od tvida neodređene kafeno-sive boje sa kožnim bajlagama na laktovima, a na nogama najveće postojeće patike »Borovo«, dobro žbjakane kredom. Brzo su ga sprtili u penziju, pa je onda svaki dan odio s gamelama (porcijama) u stari »Vardar«, pretvoren u činovničku menzu, gdje bi mu teta-Ćane sa neizbježnim cigarom u ustima usula jednu supu i porciju kaštradine sa krautom, ali obilato, da bude za njega i sestru.
Kad mu je sestra umrla, ostavila je pun baul svoje nevjestinske spreme: rekamane spavaćice, lancune i intimele, midere i kombinete s merlima, što je sada u našem Arhivu ili Muzeju. A šjor Tripo je sasvim pasao užbjego, pa je blunio ulicama sa pô štruce kruva pod miškom i sakupljao svašta: prazne škatule od cigara i šuferina (šibica), prazne konate i boce, čepove od pive, rokele od konca i ostale škovace, i sve nosio u stan. Kad je i on umro, morao sam po službenoj dužnosti da uđem u taj njihov stan, sada sasvim zatrpan smećem i otpacima, i tada sam sagledao do samog dna svu dubinu bijede i osamljenosti.

 

(Mjesečni list »Boka«, broj 543, god. XCI, mart 1999.godine)

ŠJORA MARE ŠTRAMACERA

Možda najpoznatiji lik galerije kotorskih oriđinala, stara debela lavandera (pralja), koju je bilo lakše preskočit nego zaobić, te koja je prala i raščijavala zgrudvanu vunu iz starih i pravila nove štramace iz tri dijela, a znala je s kajinom odit po kućama da pokupi šporku robu: lancune, intimele, šugamane, faculete, rićipete, kombinete, mudante, bječve i sve ostalo što je bilo za prat. To bi preko noći potopila u liksiju od pepela, a poslijed oprala na ruke u mistio, na drvenu »šticu«, i to sa sapunom sa likom Bižanta iz »Rivijere«, pa onda sve režentavala – ili na javnu pompu Karampanu ili na kamenje oko izvora Gurdić, što je potpuno glatko od udaranja robe o njih. Ovdje su šjora Mare i i njene kompanjonice od iste rabote izmjenjivale freške novitade, škerce i batude, ovdje su se dodavali novi detalji starim štorijama: znalo se tačno koja je s kojim, čije je mulo u one male meštrove, što čini ona crna kad joj je jado na vijađ, i zašto ocufana šjora kontešina bati mokru kanavacu (kuhinjsku krpu) batipanom kao da tuče najfinije šnicele, a sve da bi komšije i prolaznici crkli i pukli od muke! Jer tada je ovaj naš Kotor živio i disao kao jedna duša, a oriđinali su bili stožer oko koga se sve vrćelo.
Inače, šjora Mare je živjela uz jednu od onih strmih skala put Šuranja, niz koje je teško silazila otečenim nogama, pa zato o njoj pjeva pjesma:
»Šjora Mare štramacera, široka je ko bracera!
Oj, prokleta ona skala, sa koje je Mare pala!«
Ova melodija neumrlog muzičara i kompozitora kotorskog, šjor Tripa Tomasa (zvanog Pantagana) ukradena je i upotrijebljena, samo malo prerađena, kao osnovni muzički lajtmotiv stare TV serije »Naše malo misto«, koja kao da je pisana po motivima iz Kotora.

 

FRANO TREŠTELA

Najpoznatiji kotorski opsjenar, kockar, žicar, šibicar. Nadimak je dobio po krčmi »Tre stelle«, koja se nalazila na Pjacu od mlijeka, kao konkurencija čuvenom podrumu »Zlatno burence«, a u kojoj je Frano najčešće operisao sa kartama pokazujući bezbrojne trikove i škerce, najčešće za okladu, zarađujući tako za život. Znao je pred nama, mulcima kotorskim, mađioničarskom brzinom vrćet baloticu od staniola pod tri prazne škatule od šibica, znao je da nekom naivku skine sat s ruke i da mu ga izvuče iz nosa ili iz unutrašnjeg špaga od jaketuna, znao je da ispod kapelina na glavi izvlači bokete cvijeća ili raznobojne faculete.
Uvijek je nosio masni, škicani crni kapelin, šjalpu oko vrata i veliki, široki »grombi« kapot, već patiniran starošću. Nikad nije na pjacu pod Markat kupovao jabuke, pamidore ili jaja, već bi ih čarobnjačkim potezima ubacivao kradom u široke rukave kapota, i potla nosio doma.
Kad je rasformiran tzv. »Karaklak« (Mali zatvor) u crkvi Sv. Pavla iza Katedrale, uselio se u njegov pjanteren čije je zidove njegov sin Ivica opiturao i ukrasio crtežima ptica, koji i sada postoje. Čisteći poslije zemljotresa crkvu Sv. Pavla radi njenog pretvaranja u izložbeni prostor za eksponate gradskog Lapidarija (zbirke vrijednih kamenih spomenika, od antike do baroka) pronašli smo u gomilama njegovog smeta i krša na stotine rasparenih maceva karata, ali je svaki bio senjan za svakodnevne potrebe meštra Frana.

 

MILEVICA

Mala, mršava, zbrčkana i spečena Milevica, kojoj se od kose ostali samo samo tanki repovi, skupljeni u kinkin na vrh glave. Ispod te »krune« od kose sitno naborano lice, vazda nasmiješene oči i bezuba usta. Obučena najčešće u kapot po dva-tri broja veći od nje onako sitne, u zarozane bječve i izdrte crevlje na noge, a preko ruke velika crna borša iz koje je, rukom u rukavici bez prstiju, vadila plosnatu botilju od pola litra i ćućala i potezala iz nje – najčešće i najrađe travaricu iz podruma kod šjor-Dana Barčota, a onda bi još nerazumljivije šuškala u govoru nego prije. Niko ne zna od čega je živjela, a zašla je u duboku starost. Ovjekovječio je na jednoj svojoj slici pomorac i amater-slikar Stojče Ilčev.

 

IVO RAJKO(V) KAŠUN

Radio je kao jedan od prvih gradskih škovacina (smetlara), vukući karić sa velikim kašunom (sandukom) za smeće sa poklopcima, svakog ranog jutra istom rotom kroz ulice grada. Na karić je bilo veliko zvono, pa bi Ivo Rajko(v) u svaku ulicu zazvonio tom kampanom da domaćice sađu iz kuća i donesu smeće i škovace, koje su iskretale u kašun. Nedaj Bože da ga koja slučajno donese prije ili poslije Ivovog prolaska s karićem!
Iako je Ivo Rajko(v) Kašun bio jedini gradski škovacin, čistoća grada je bila na visokom nivou, a dva gradska puliciota su stalno điravali ulicama, potezali mulariju za uši ako su činjeli škandale ili igrali bosi na krpenjaču, ali si beštimali i kažnjavali domaćice koje bi bacale škovace kad ih je i đe ih je volja. Jer, tada je bilo nekoga reda, a sada ...?

 

(Mjesečni list »Boka«, broj 544-545, godina XCI, Kotor, avgusta 1999)

TONI GAŠLER

Izdanak poznate kotorske porodice, koja je u srodstvu sa dubrovačkim plemićima Sorgo (Sorkočević) – Miroševićima. Član svih klapa i družina za škerce i botunade, poznati lumpen-proleter, član kluba »Barčot« (podrumi vina s Korčule!), osvjedočeni i ogorčeni pridržač šankova u svaku kotorsku oštariju, protivnik prije svega vode, perfin i za noge oprat!
Sjećam se njegovog moćnog glasa na izvlačenju novembarske gradske lutrije: »Glave gore, glupi narode: broj jedanaest – ženske noge! Broooooj šezdeset i devet - to da svi činite! Broooj ...«, i tako dalje!
Bio je, između ostaloga, i đorđin ilitiga picigamorte, zajedno sa starim Leonom, sa Lukom novinarem (prodavao novine!) i drugima, a mrce su po tadašnjem običaju iz staroga grada do šematorija u Škaljare vukli po pô ure na karu sa ukrasnim feralima i rezbarijama, opituranim u crno i zlatno, a sami su imali ocufane monture sa galunima i epoletama od mesinga, sa kapama ukrašenim perjem (I klasa funerala) ili manje raskošno ukrašenim (II ili III klasa). Kar je sa družinom đorđina nestao iz upotrebe i raspao se u napuštenu crkvu Sv. Vinćenca u staru Livnicu, pokriven tonama izmeta od golubova.
Kad je Toni umro, osjetila se velika tišina i praznina u gradu, koji ga je prihvatao kao nešto najsvojije i najrazumljivije, ali, na sreću, njegov duh velikog zafrkanta i šaljivdžije ostao je otjelotvoren u njegovim potomcima.

 

PETRICA CRNA

Živjela je na Parilo, blizu skala što vode na tvrđavu Sanđovani, u kuću na jedan pjan, ma je njen stan bio u pjanteren, đe je kuvala na ognjište u kantun te konobe, a kako komin nije potezao, to je i Petrica i cijela unutrašnjost bila crna i žmarena od dima.
Petrica je imala jedno sedamdeset-i-sedam mačaka, sa kojima je dijelila ono malo hrane koju je isprosila ili dobila od komšija. Nije se smjelo prić ni blizo tim vratima, jer su mačke bile pune buva, koje su rado skakale na prolaznike ili rijetke Petričine goste kao, naprimjer, Milicu su po brade, Janu Bizu i druge oriđinale.
Petrica je imala crnu, dobro prosijedu kosu, ricavu na sitne bokule, vazda pošišanu »ala bubikof«, do ispod uva, ali i sa dosta »podstanara«, koje je trovala mažući glavu petroljem. Kada bi mi, mulci, trčali pored njene kuće igrajući na »džandare lupeže«, smješkala se dobroćudno krivim osmijehom svojih bezubih usta, i zvala nas da nam dâ oraha ...

 

ĐURO COTO I TASIJA

Famozni tandem zafrkanata i pitura, koji je po mnogim kotorskim kućama uradao razne piture, bašamente i valjkove i izvlačio filete poviše valjka, pri vrhu zida, a od klaka i piture su se vrlo uspješno dezinfikovali, najčešće crnim vinom.
Jednom prilikom su nekoj ženi izvlačili filet pri vrhu valjka, pa kako su bili dobro ingvazdani, filet je ispao sav na valove. Žena je počela kukat i afanavat da su joj nagrdili rabotu, ali su je oni utješili da je pitura od fileta još freška, a kada se osuši, da će se tada filet oteći i ispraviti!
Drugi put su nekom čovjeku čistili fošu, septičku jamu pokrivenu teškom kamenom pločom. Počeli su da se uz bocu vina dogovaraju kako da podignu ploču, s koje joj bande prić, kako je poduvatit, ali dogovora ni blizu. U zadnje, Tasija upita:
- A, mitu moj, a to ovo mi tinimo?
- A eto, mitu moj, titimo gomna!
- A, mitu, da to ne treba vilozofija, no uvati tu palangu i zapni, da ne osvanemo u ovu fošu!
Sav alat: late s piturom, pinele, skale i ostalo, nosili su na jedan visoki karić sa točkovima kao od bicikle, ali su – svaki put kad bi se nafišćali – zadirali karićem u svaki kantun i dugo nišanili kako će pasat ulicom.

 

ĐORĐE ŠKARTOC

Dobrodušna, visoka, koščata figura, velike glave, ali uredno podašišana i obrijana, a po ivicama obraza i čela bijele maće kao kod albina, ruke sve pjegave, sa riđim dlakama. Posljednji izdanak nekada bogate porodice (Žutkić), koga su u osnovnu školu i kasnije u gimnaziju dovozili iz porodične kuće u Škaljarima u kalešin, sa kočijašem koji je na rukama imao bijele gvante. Kasnije je živio u stari grad, u kuću na početku ulice »Dva mosta«, jer su mu sve ostalo nacionalizovali iza II rata. Poznata je njegova batuda kada su došli da mu naplate porez na imovinu: »Pa zaboga, zar ova vaša država nije bez poreza?«. Da bi tobože povratio barem dio bogatstva, uvatio se u kompaniju s drvenim advokatom Ivom Udrilom, pa ga je ovaj sasvim ošpuljao, a u zadnje mu doveo neku »belosvetsku«, koja mu je odnijela i crno iza nokata.
Sjećam se da je još iz svog sretnog djetinjstva imao bogate zbirke poštanskih maraka, pa smo mi mulci dolazili da nam ih pokazuje, ali u jaketunićima širokih rukava, pa bi onda hitro prstima gurali markice u te rukave, a on – jado – nije ni gledao, već bi se zapleo u neku od beskrajnih priča o prošlim vremenima i o nepravdama života.

 

(Mjesečni list »Boka«, broj 546, godina XCI, Kotor, oktobar 1999)

MEŠTAR ILIJA ŠUŠTER

Stari i vrlo ugledni zanatlija kotorski, čija je butiga bila sjedište onih što čine škandale i škerce, ali između dva rata i rasadnik naprednih ideja, pa je iz nje potekao i jedan kasniji ministar zdravlja i nekoliko prvoboraca iz Zalaza.
Postojala je u njegovu butigu, sada pretvorenu u konobu »Na kantun«, pored banka jedna udobna stolica sa naslonima za ruke, namijenjena mušterijama koji čekaju, a u njenom sjedalu je lukavo bila montirana igla na potezanje špagom iza banka, pa je mnogi dosadni mušterija skakao od uboda, ali se nije mogao dosjetiti kako i odakle?
U butigu je često dolazio na partidu ćakula ugledni šjor Lujo sa čvornovatim štapom, koji je na kraju imao debeli gumeni čep, a koga bi objesio iza naslona stolice.. Meštar Ilija bi krišom po šegrtu poslao štap do obližnje butige meštra Nina maranguna (stolara), koji bi skinuo čep, odšegao jedno cenat – dva od štapa i vratio čep na mjesto, a mulac šegrt krišom donio nazad u butigu. Šjor Lujo se u zadnje počeo žaliti da mu se nešto dešava sa bagulinom, ali su ga meštar Ilija i ostala kompanija bela uvjeravali da je on to počeo rasti, a da se to obično dešava čovjeku čim mu broj godina pasâ broj crevalja!
Blizu šušteraja meštra Ilije, na istoj pjaci vizavi Muzeja, bila je otvorena nova butiga šešira »Borsalino«, a meštar Ilija je jednog svog mušteriju uspio da prevari, tako što je krišom poslao šegrta da zamijeni pacijentov trinko novi kapelin »Borsalino« za drugi, ali jedno dva broja manji, pa je onda čitava klapa meštra Ilije uvjeravala ovoga klijenta da mu je glava malo otekla, odnosno, da je počela da raste.
Klasična je i priča kako je šjor Ilija, inače kotorski delegat na Vukovarskom kongresu KPJ 1920.godine, tobože uspio da ubije jednog njemačkog oficira, koji je za vrijeme okupacije došao da se pravi važan u butigu i čak mu zamlatio jedan škopacun (šamar), a Ilija je skočio preko banka i ubo ga oštrim šušterskim nožem, tako da je ovaj istrčao na pjacu, pao na ploče (ma kojima su se, tobože, još poznavale maće od krvi) i umro uzviknuvši : »Mamma mia!«. U ovom momentu bi cijela klapa, koja je po ko zna koji put morala slušat ovu štoriju: Pero Bugar, profesor Marko Latković, doktor Gopčević (pa i pisac ovih redaka), padala sa stolica od smijeha, jer kako to da je Njemac odjednom prozborio talijanski?

 

BANJO

Jedini »uvezeni« oriđinal, svi ostali su bili isključivo naš domaći, kotorski proizvod. Dugo je živio na Cetinju pa tek kasnije, kao odrastao, došao u Kotor. Tipičan predstavnik čuvene cetinjske zafrkantske škole (Vido Parteli, Ljubo Bakin, Pavle Đonović ...), kakav je bio i čuveni Pero Prco, što je za vrijeme okupacije prodavao fašistički list »Popolo d'Italia« vičući »Propala Italija«, pa zaglavio u zatvor Bogdanov Kraj.
Banja su svi znali po kapetanskoj kapi, što su mu je dali naši pomorci, inače, njegove krave-muzare što se tiče šolada, i po potmulom režanju kada bi se spremala kiša i nevrijeme, kao i po očijukanju sa Cigankama koje su prevrtale po kontejnerima iza Vračara, ali i po brojnim batudama. Njegovo »dobro jutro«, prozboreno karakterističnim unjkavim glasom, bilo je: »Kume, imaš li što sitno?«, a vrlo je vješto fatao crvene novčanice »konje« koje su mu davali pomorci. Ako bi koga unaviđeo, kletva mu je bila: »Ha, kume, Bog ti dao moju pamet!«.
Strašno se bojao prometa i auta, raskrsnicu kod »Vračara« bi prelazio po pô ure, gledajući kad će promet da bude najmanji, ali se po nesreći trefilo da ga baš tamo obali neka motocikla. Otada se zabio u kuću u naselju »Kukuriku siti« i nije više izlazio u grad sve do smrti. Eto, zbog njegovog slučaja bi tokalo postavit, od vrha Škaljara do raskrsnice, pa otole i prema Dobroti i prema Peluzici, one »ležeće pulicijote«, ne bi li se ovi naši obijesni »t(d)rkači« malo uveli u pamet!

 

STEVO PURO(V)

Prvi iz galerije gradskih velikana iza II svjetskog rata, koji su pripadali zadruzi obalskih radnika što je na rivi iskrcavala one rijetke bracere, trabakule ili ćozote, i to – perežempjo – garbun iz rudnika Raša u Istri za kotorsku električnu centralu na izvorištu Škurde (kod Elektroboke), ili ostatke mljevenih maslina iz fabrike ulja braće Marić (sada Primorka) u Baru za izradu sapuna u staroj »Rivijeri«. No najčešće su nosili valiže i borše od putnika sa starih brodova na liniji Rijeka – Kotor: »Istre«, »Dalmacije«, »Partizanke«, što su arivavale kasno naveče a partile u tri ure ujutro. Valiže, borše, škatule, demižane, sve se to stavljalo na male kariće, kojima su rôde bile obložene spoljnim gomama od bicikle da se ne rovinavaju ploče od pločnika, i nosile u stare hotele »Vardar«, »Grac«, »Ilić«.
Stevo bi tada započinjao razgovor sa putnikom:
- A-a-a, oprostite, oklen ste vi?
Ako bi putnik, naprimjer, rekao da je iz Beograda, Stevo bi mu odmah postavio drugo pitanje:
- A-a-a, molim vas, koja rijeka protiče ispod Savskog mosta?«
Onda bi se dugo sam smijao svome »vicu«.
Njegov otac, blažene uspomene stari Puro, bio je isto tako obalski radnik, koji se šest dana pošteno mučio u znoju lica svoga, ali bi u neđelju obukao svečani crni veštit »od ukopa«, stavio na glavu mezokanu, zaobljeni cilindar, i sjedao slobodno u đardin kafane »Dojmi« sa kotorskom gospodom, impjegatima, trgovcima, profešurima, pijući biru iz bačava u krigle, ma se na pjenu od te bire za okladu mogao stavit srebrnjak od pet kruna, a da ne potone! E, to su bila vremena - a i bira, bome!

 

(Mjesečni list »Boka«, broj 547, godina XCI, Kotor, novembar 1999)

ŠJOR-MIŠO »POTEŠTAT«

Sasvim neočekivano i improvizovano, bez ikakve svoje zasluge ili krivice, kada je jedna politička garnitura »zglajzala« i nestala sa političke scene, za predsjednika opštine ili kako su stari zborili: »poteštata«, izabran je – kao predsjednik jednog opštinskog vijeća – dragi i uvaženi profešur VPŠ (Ova se skraćenica, umjesto »Viša Pomorska Škola«, tada najčešće prevodila sa »Vaša Posljednja Šansa«!), šjor Mišo, kotorski zet, ali inače predstavnik hercegnovske šeretske škole koja nije mnogo zaostajala za kotorskom.
Prva stvar koju je učinio kada je iznenada postao poteštat, bila je da unese u kabinet i stavi u donji škafetin od pisaćeg stola jednu demižanicu »crnjaka« i da izjavi: »Do sada se u ovu Opštinu nije znalo ni ko pije ni ko plaća, a od sada će se barem znat ko pije!«.
Živio je u Dobrotu, pri moru, u kuću sa velikim dvorištem, kroz koje je na lancu, vezanom na razapetu žicu, kao neki tramvaj, jurio golemi i ijetki kučak, koji je lajao i urlikao i kada muva proleti. Jednom prilikom je došao da ga posjeti njegov komšija i kompanjon šjor Vijeko, onaj što nije smio od žene doma držat vino, pa je u svaki tumbin (propust) ispod puta zabijao po jednu bocu »crnjaka«, a ženi se kleo da nije ni pasao pored kafane, kada bi došao doma vas ingvazdan. Dunkve, ulazi šjor Vijeko na vratanca u dvorište, a od tamo se zalećela ona aždaha od kučka i laje da okine kadenu. Šjor Vijeko se ukočio od straha žaleći što nije podvezao nogavice od gaća, ma uto izađe domaćica, umiri i oćera kučka, pa će nezvanom gostu ovako:
- »A što ćete, komšija, ovi je kučak dresiran da laje samo na one pjane!«.
Šjor Vijeko primi izvinjenje pa se obrnu da izljegne, ali se pripovrnu i upita:
- »A oprostite, šjora Vjera, a kako vaš muž ulazi u kuću svaki dan?«.

 

VICKO TUSO

Možda najklasičniji predstavnik kotorske škole oriđinala, te čudne »boeme« koja je svojim škercima uveseljavala najprije sebe, a onda i druge, vjerna prastarom zakonu da je čovjek najpravičniji kad počne da sudi od sebe, Vicko Tuso iz Škaljara bio je pedesetih i šezdesetih godina onoga suludnoga XX vijeka nekrunisani kralj kotorskog »prizemlja«, stožer oko koga se okretala čitava plejada tipova sa periferije života. Ne mnogo visok, onako bašet i nabijen, gotovo vazda ošišan na »nularicu« i rijetko kada obrijan, u starom vojničkom šinjelu i masnom škicanom kačketu, rijetko kada u košulji a i tada raskopčanoj do pasa da se vide runjava prsa, u vojničkim cokulama »cvekaricama« na bosu nogu ili u »šufericama«, komadima platna kojima su nekada soldati omotavali noge umjesto čarapa, naš Vicko je provodio dan na rivu ili po pjacama, u borbi za bokun kruva i kvarat vina u podrum kod Dana, noseći valiže, upirući u kare s drvima i slično. A kada bi se na koga naijedio, onda je počinjao kraval od beštimija, Vicko bi stavio šaku iza uva kao da ne čuje samoga sebe i vikao koliko ga grlo nosi, a to je bilo toliko papreno da se ne može ponoviti ni u jedan pošteni list, pa ni u »Karampanu«!
U pauzama rabote bi ga neko pozvao na bićerin ili got vina u baštu kafane »Dojmi«, a tamo je – metimo – sjedao kotorski profešur i učenjak velikog ugleda, koji se malo stariji oženio, i čašćavao zbog toga prisutne. Vicko bi ga svojim rječnikom blagoslovio i čestitao mu, pa bi profešur zvao jednog od konobara (Marka Maska, Marka Talijana, Đura Četnika ...): »Ober, molim jedno piće za gospon – Vicka!«, našto je ovaj šeretski odgovorio: »Fala, kućo, ma isto joj ga ti noćas akni!«:
Kada bi visoki gosti dolazili u Kotor, onda su tadašnji pulicijoti »sklanjali« Vicka da štogod ne izlane, pa je tada nastala njegova klasična maksima: »Tito u Kotor – Vicko u zatvor, Tito iz Kotora – Vicko iz zatvora!«.
Međutim, najbolja Vickova batuda bila je ona koju je opalio starom doktoru Uroševiću kad ga je jednom domamio u svoj »pansion od ludijeh« da mu izmjeri »kvocijent inteligencije« (IQ). Doktor mu je dao u ruke sić i rekao da napuni vodom jednu bačvu koja nije imala dno. Vicko je sve vidio i šeretski odgovorio: »Kućo, ajde da se pogodimo, napuni je ti do pola, a ja ću od pola!«.

 

LOVAC LUKA

Brojne su anegdote o kotorskim lovcima. Vraćaju se oni jednom naveče iz lova niz Trojicu, pored kuće Đuranovića (koja je namjerno tako građena da se iz nje ne može vidjeti more), a pred svima predsjednik Luka. Najednom domaća mačka pretrči preko puta i jedan od lovaca uzviknu: »Eno zeca!«. Lukica odmah skine pušku, opali i onako u mraku ubije nesretnu mačku. Poslije toga su ga »prijatelji« svaki dan zvali telefonom u kancelariju, pa kada bi se ovaj službeno javio, onda se sa drugog kraja žice čulo samo jedno tužno mačje »Mijaooo!«.
Ili drugi slučaj: pošli kotorski lovci u Štoj, na divlje patke, a domaćini pripremili takozvane »čeke«. Za predsjednika su spravili jednu željeznu bačvu, dopola ukopanu u zemlju na jednom malom rtu, pa je on ušao u nju samo sa puškom, ali su se tada ostali rasporedili u polukrugu oko bačve, pa čim bi predsjednik pokušao da izviri iz bačve i vidi padaju li na jezero patke, neko bi opalio metak sa sitnim balinima preko bačve i opet ga utjerao unutra. Dan je polako prolazio, niko nije ništa ulovio, ali je zato predsjednik do prvog mraka sjedao u bačvu bez ića i pića, a bogami je i one rabote morao da čini pod sobom.
Treći škerac je najjači. Strastveni lovac šjor Branko imao je, kao jedan od rijetkih u Kotoru, odmah nakon II rata auto »Opel-Olimpija« i to sa kufer-tregerom od drvenih letava na krovu. Dogovore se on i predsjednik da pođu u Grbaljsko polje na prepelice i to na tzv »prelet«, kada one prelijeću sa jedne na drugu stranu starog puta niz Forticu i preko polja iza Sutvare. Šjor Branko je ponio jedan dio trodjelnog vunenog štramca da ga stavi na kufer-treger, kako bi se predsjednik popeo gore i sjedeći pucao u vožnji, a za svaki slučaj ga veže jednim konopcem, čije je krajeve ubacio kroz prozore auta unutra i tamo još vezao, tako da se onaj gore ne bi odvezao. Čim su sve te pripreme bile gotove, stari ganco šjor Branko obrne auto i spusti se niz Trojicu u Kotor, pravo na rivu, parkira auto i utekne u baštu kafane »Dojmi«, gdje je sjedilo odabrano društvo i pilo kafu u mirisno nedjeljno jutro. Može se zamisliti kakva je barufa nastala kada su vidjeli prizor na parkingu!