Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

NIKŠIĆKI HUMOR

 

 

 

Đorđe Puśo Matović
S VITOM NA JOŠ PO JEDNU







NEŠTO MALO O VITU




Vito Nikolić


       Ne može niko kao dijete u ratu sazreti, u čijem kolopletu krvomutnji stradaju njegovi najmiliji i u najsvirepijim zločinstvima se kiti to bestijalno vrijeme u kome samo krvnik mirno svoj posao radi".
Vito, još kao dijete izmišlja drumove kao prvu stvar.

       Odmah iza Drugog svjetskog rata on može samo u svoj spomenar da registruje toplinu ratnih sirotišta, radničko-službenih menzi i staničnih čekaonica, sportskih klubana, drumskih kafana i perifernih krčmi, internata... u kojima se niko nikad nije ogrijao. Dok svi marširaju šumama i gorama brdovitog Balkana, Vito počinje tužno popjevati. Dok je došao u Zagreb da vidi Tina on je već bio umro i Vito poče drumovanje: đe ga noge nose ide.

       Đe god da je išao, vrac'ao se Nikšiću i svojim drugovima i prijateljima sa kojima se rado otiskivao u bezbrižnost pozorišta, biblioteke i čitaonicom, velelepnog hotela i mnoštvo kafana od invalidske koju smo zvali „kojevitez", valjda radi pjevaljki, pa do kafane na željezničkoj stanici koja se jedina i poslije fajronta ostalih u gradu nije zatvarala i bila najpopularnija kod svih „produhovljenih nesaničara" koji su dolazili na ponoćno „hodočašce" i pili kod legendarnih konobara Nikše Kokolja i Vide Žižic.

       Početkom izgradnje željezare, grad preko noći utrostručuje broj svojih stanovnika i postaje socijalistički El Dorado. Vito kao mladi pjesnik skreće na sebe pažnju istodobno kod onih koji pjesnike odmah stavljaju „pod lupu" i onih drugih koji mu počinju tražiti mjesto pod sunce. Dobija mjesto reportera u lokalnom listu - i zamislite, stan. Od tada su ga i dalje držali za kafanskog čovjeka koji to na drzak način sebi obezbjeđuje. I jedni i drugi nikada nijesu mogli shvatiti da je pjesnik po samoj prirodi stvari u stalnom sukobu sa okruženjem, a posebno tada, u ambijentu ideološke informisanosti, duhovnog i materijalnog siromaštva, nacionalne prigušenosti, sa razorenim mentalitetom. Vito je to objašnjavao riječima: „Poezija ne može biti nikad u sukobu sa estetikom, već samo sa političkim shvatanjima". To je vrijeme kad se narod nije ni zašto pitao, pa zato ne pominjem one treće koji su voljeli i Vita i njegove pjesme. A uz to su znali da niđe nikad, ni po koju cijenu, nije pristao da svoje pjesme usklađuje sa ideologijom. Ni onda kad je živio po najzadnjim budžacima u kojima ga je i bolest rano načela, pa ni kad je umirao od Brezovika, Kasindola, Bežanijske kose... Kad se ukazala prilika pristao je da napušti Nikšić i da oddrumuje pravo džadom do Titograda iz kojega će se otiskivati „putevima i bespućem Crne Gorе", podugo kao jedan od najboljih reportera „Pobjede" i kao niko srećno spajajući lietaraturu i žurnalizam.

       Poslije „Drumovanja", „Sunce hladno mi je" izdaje i treću zbirku „Stihovi". Sve tri u izdanju Društva prijatelja pjesnika. Jednostavnost govora i punoća značenja su ideal kome on teži od prve do posljednje pjesme. Tuga je dominantna - i noću i danju, i nije nikakvo čudo što je kao malo koji pjesnik se uvukao u srca mladih generacija jednako na svim prostorima Titove Jugoslavije.
Dolaskom vremena koje umjesto da inovira stvari, kojima ćemo uspostaviti kontinuitet sa tradicijom i stati na svoje noge, vodi u buđenje populizma u „ludilo i pomamu", do juče normalnih ljudi, koji se predaju ispraznoj epskoj „osjećajnosti" i mitologiji, utemeljenoj na već potrošenim mitovima i dovodi nas u sukob sa savremenom misijom modernog svijeta.

       Sluti Vito zlo vrijeme. Drumovi ga vode pravo u dobrovoljni kućni pritvor. U vrijeme takvog „izdržavanja kazne" on počinje da traži načina kako da probudi uspavanu i „zaboravljenu" našu tradiciju i usprotivi se njenom naopakom tumačenju. Dešifruje antički prostor Risna, Prevalitane, Kotora, Crvene stijene i u prvom redu Duklje, čije ga je nestajanje najviše boljelo kao nijedna istorijska nesreća. Toliko se dugo opirala zaboravu sve dok preko nje nijesu prošle tračnice omladinske pruge Titograd-Nikšic i dok sa obje strane te željezničke trase ne nikoše divlja i „pitoma" naselja „Bez rata,/ bez flote,/ bez pijane rulje/ njihove i naše"./ - kako je i u pjesmi kazao.

       Prati samo preko štampanih i elektronskih medija koji rasplamsavaju u jeftinom i seljačkom maniru agresivnost i mržnju barbarogenog homo balkanikusa, čiji glas kao u horu počinje da pjeva uvertiru jednog krvavog rata. Tada, zato što se nije uključio u ratnohuščačku pisaniju famoznog urednika Konatara i njegovog „Rata za mir", oćeraše ga iz „Pobjede" sa još desetoro. Svih devetoro suspendovanih vratiće se na posao, osim Vita. Pokušam da napravim peticiju i mislim: Konatar i niko iz njegovog štaba neće potpisati, ali ću pokušati sa tri Konatorove prijateljice - da one prvo potpišu, kako bi to ispalo da on kobajagi neće da potpiše, ali nema ništa protiv da to one učine. A to bi za one treće puno značilo. Ali one ne potpisaše nijedna. Pade sve u vodu, 'baš kao što u mojim očima pade i sva tadašnja redakcija.
Nikolić ne bi bio Nikolić da ne prekide svoj „pritvor" sa pjesmom, nije mogao spavati dok su kanonade bile po Dubrovniku - morao je uzvratiti - „obezdušenom nikogoviću" stihovima ubojitim od granata.
No, sve će biti u redu „kad budemo nekad, smjeli da plačemo".

Ovaj tekst je nešto skraceno, već objavljen u
knjizi „ Vito - neđelja u gradu N" koju je
priredio Maksim Vujačić u Nikšiću 1997.

 




Po izboru urednika Veljka Rajkovića

 

KRALJEVIĆI I PROSJACI

Svetozar Durutović, poznatiji kao Duro, čovjek iz same partijske vrhuške, čije je programe dosljedno sprovodio, izgledaše izdužen mršavko, vazda gologlav i ljeti i zimi. Temperamentan, fleksibilan i duhovit, radan - da mu vazda u ruke bijaše i olovka i cigareta, to fasciniraše kako je vješto baratao s oboje, jer nije imao na obje ruke nago pet prsta. Falinka iz rata. Dođe za glavnog i odgovornog urednika „Pobjede", đe je Vito već godinama radio. S pravom se ponada da će, s obzirom, na staro prijateljstvo iz Kotorskog doma za ratnu siročad, koliko-toliko biti privilegovaniji nego dotad. A što se tiče standarda, jer se prelazi na dnevno izlaženje, pa time za razliku od dotadašnjeg izlaženja (dva puta u nedjelji) povećaće se i obim posla, pa time i plate. Čeka Vito ka ozebli sunce sastanak Redakcije na kome Duro treba da upozna novinare sa novom sistematizacijom radnih mjesta i raspodjeli ličnih dohodaka. Odma se priśetismo prošlog glavnog i odgovornog urednika Mila Kralja i nagrađivanja u njegovo vrijeme. Kad Vito ču da se ukida i strana „Putem i bespućem kroz Crnu Goru" koju je godinama uređivao, a bolje reći njegovao, napušti sastanak i na stepeništu se srijeće sa Brankom Krivokapićem, lektorom, koji ga u mimogred pita ima li šta novoga dolje na sastanku. „Ču, ima li! Ima! Duro dijeli i šakom i kapom!"

 

S KOMUNISTIMA NI U CRKVU

U predvečerje AB revolucije, prvi čovjek Skupštine opštine Cetinja, drug Jovan-Joco Markuš, zvani „Mali mrav" pozva sve pravoslavce u Crnoj Gori da u što većem broju dođu pred Cetinjski manastir i uveličaju slavlje loženja badnjaka koji se tu vjekovima ložio. Od rata do tada, niko ni od crkvenih poglavara, a kamoli partijskih ljudi ne pomenu ni badnjak, ni crkvu, a sad je bilo jasno da je crkva jedna od koreditelja u „događanju naroda". Śedio sam kod Vita tog dana kad u ranim popodnenim satima banuše u kuću dvojica nam prijatelja iz Nikšića i ne śedajući, s vrata kako uđoše, počeše nas požurivati da se spremimo i idemo na Cetinje na nalaganje badnjaka. „Čekajte ljudi" - Vito će - „kako to sad vi u crkvu kao pravi vjernici, a kol'ko mi se čini, oba ste u partijii odavno. A ja sam i do sada išao o nekim praznicima u crkvu, pa su me privodili u miliciju na saslušanja. I da znate niko me nije špija, no neko iz partije". Da ne dužim dalje - sa njihove strane uslijedi nekakvo objašnjenje, da su oni i sad u partiju ali da je sve to danas drugačije... a sa Vitove strane čujem: „E, ja vam to ne znam kako je, ali ja s komunistima neću ni u crkvu"!

 

POSVETA

Gojko Šontić kad je u CNP igrao Vladiku Danila često je śedio sa ovdašnjim pjesnicima i novinarima, pa i sa Vitom. Jedno veče ga zadržavaju da još ostane, ali se on poče pravdati da śutra veče čita pjesme Brana Petrovića iz nove zbirke koju je tek dobio. Vito ga salijeće da mu je da do ujutro - ništa time ne gubi jer će odspavati, i da se rano nađu na kafu taman tu da mu vrati knjigu. Tako i bi. Ali Gojku ujutru nešto sumnjivo izgledaše Vito, posebno što tako skromno i oskudno priča o pjesmama svog dobrog prijatelja pa reče: „Ne govoriš ništa o onoj što je tebi posvetio!" I ne završi, Vito mu ščepa knjigu i poče da traži dok se glumac ne nasmija i ispostavi se da je pjesnik neđe svu noć pio i knjigu nije ni otvarao.

 


Puśo Matović: Karikatura Vitova za feljton Sloba Vujačića "Antimemoari"

 

UGOSTE

Kad je stao na svoje noge i dobio upravnu zgradu u kojoj je „stolovao", Buba kao generalni direktor „Zetatransa", pozvao među prvima Vita da mu pokaže sve redom, a posebno njegov radni kabinet, kako je opremljen, pa poče: Kupatilo, WC, bife... uživa u tome, ali Vito ne pokazuje neko veliko oduševljenje i prokomentarisa: „Ništati ovo nije kad nemaš prostoriju za povraćanje!"

 

LOVOSTAJ

„Zlatna groznica" ne mimoiđe ni Vita. Obično ljudi koje nikad nije išla раrа, igraju igre na sreću. Zarazi se i on lotom pa šćaše nakupovati tiketa i zaśede u prvu kafanu i vjerujući u neke svoje sisteme nadao se i dobicima, pa po tri sata popunjavaše. Jednog takvog jutra đavo donese za njegov sto jednog mu prijatelja, mladog i Ijepuškastog pravnika istim poslom. No, on umjesto da popunjava svoje tikete, samo zine kroz prozor na ulicu i gleda ženski svijet, prije kafu i komentariše: U što je ova dugonoga - noge joj prave kao lapis, vidi kakava je ova plavuša -kako se stegla i kako je ponosito nosi, odavno nijesam vidio onako plave oči - kao da ih farba, kako je vitka ona obnaženih ramena - đe se samo uputila ovako rano, gledaj samo ovo je prava riba... Ne zaklapa vilica, a Vito ne podiže glavu: „Čuješ momče dok se kockaš za tebe važi lovostaj".

 

BAKSUZ

U povod nekog važnog datuma, a njih je bilo koliko ti duša može poželjeti u „Pobjedi" je organizovan svečani banket. U to vrijeme u zaista lijepom i prostranom restoranu dobro se jelo i pilo. Kako je ostalo društvo imalo nekih obaveza, Vita zapade da on zauzme sto. Izabra jednu od najljepših lođa - sto već postavljen. Svega i svašta za predjelo: bademi, kikiriki, suvi šaran, sira kakvoga hoćeš - pa sve do njeguške pršute koja kod nas važi za pravu čast, još kad je dobro suva i lijepo isfetana... Gleda sve to Vito, a najviše pršutu. Čeka društvo i gustira lozu. Prvi dođe Miško i odma navali na pršutu. Vito na one krnjatke od zuba ni da mu se primakne, pa poče da psuje: „Koji sam ja baksuz! Jedini musliman koga imamo u Redakciji jede pršutu, a mene zapade da mi bude drug."

 

KREDA

Došli u Titograd iz Beograda Vitovi prijatelji novinari, pjesnici i glumci - a sve dobri pijači. Valja ih dobro dočekati, jer kad je u Beograd ne daju mu ni dinara da plati koliko je sa njima, a oni zaslužuju taman koliko i on. Pije se i jede u „Crnoj Gori" i neđe śutradan kad su oni bili pri kretanju za Budvu zove Vito konobara na čiji su reon. Konobar Mirko Marković pita Vita „Da pišem!" „Piši, piši da vidiš kako se od olovke živi".

 


Zuko Džumhur: Vito Nikolić (Sunce hladno mi je)

 

PRAVI ČOVJEK NA PRAVOM MJESTU

Dok je živio u jednoj sobici u hotelu „Crna Gora", znao je i do kasno śeđeti s društvom, a bogami i rano otići na spavanje ukoliko bi se za stolom „ušlepao" neko ko mu nije po mjeri. Jedne takve večeri kad je već bio otišao na spavanje, banu odnekud - kao i svake druge ili treće noći Vlado Đikanović, odskora šef neuropsihijatrijskog odjeljenja ovdašnje bolnice, pa kad viđe da nema Vita pođe da ga potraži. Poče malo jače da kuca na vrata dok mu se Vito ne oglasi: „Ko je?" „Doktor, otvori!" „Kakav doktor?" „Doktor po pozivu." Vito samo što je bio zaspao. Streknu iz sna pa poče da se opipava: ruke, noge, grudi, glavu... vidi sve u redu. Alaverti se. Skoči onako nervozan psujući i otvori vrata. Viđe Vlada, shvati o čemu se radi i još ljuće nastavi „i neka su oni ludaci najzad dobili svoga čovjeka za šefa". I pusti ga unutra.

 

DOSADNI GLUMAC

U bifeu CNP-a poslije predstave za Vitov sto dolazi glumac koji je igrao u njoj i pita Vita kakav je bio. „Dobar, dobar. Samo si kasno poginuo. Trebali su te odma' ubiti".

 

PROTIV ĆELAVOSTI

Sviđeše se Vitu „Trebjesine" krigle što ih je Pivara jedne godine napravila kao reklamnu robu i spiči iz Podgorice pravo za Nikšić kod rukovodstva svoga starog kolektiva da uzme jednu garnituru. Rekoše mu da je to proizvedeno u ograničenom broju i da nema više ni jedne. I još kažu - žao im je. A zna ih Vito pobolje i poče: „Ako ne dobijem krigle za dva dana će u „Pobjedi" u „Pisma čitalaca" početi rasprava na temu: „Da li ili ne od nikšićkog piva opada kosa?" i tu će čitaoci razmjenjivati mišljenja!" I naravno garnitura krigli se odmah stvori pred njim - ali „posljednja".

 

SIĆA

Po dolasku iz Nikšića, pođe Vito po prvi put da se pregleda, i to kod doktora Ivovića - radi rutinske kontrole. Nijesu se poznavali, pa poče doktor poslije pregleda nekako obazrivo, kako to samo umiju doktori. „Imate na dva-tri mjesta neke flekice kao podinarci". „Ao, doktore, to je dobro. Ne može bit' bolje, to su bile nekad petodinarke, pa sam ih usitnio!", odgovori Vito.

 

SVADBA

Do pred samu svadbu Vito nije znao koga će sve pozvati u svatove, osim kumova: Boža Kovača i Bubu Golovića. Za Bijelo Polje pođoše još Drago Đurović, Dulja Čelebić, Mrda Bošković i Miško Vicković. Jelenina majka nije znala mladoženju, te joj kazaše da će to biti najgrdeljasti među svate. Kad su prilazili kući Lasićkoj, po običaju domaći izađu u sretanje i kad je naišao Mrda, Jelenina majka mu hitro priđe i zagrli ga i izljubi ga, dok joj neko ne dade znak da to nije Vito. Kad su svatovi malo odmorili i pośeđeli i udarili u priču, neko Vitovu taštu pripita, da im ispriča kako je pogriješila. Poćuta malo i samo reče: „Uh, kad mi Vita pokazaše mene kao da sunce ogrija!"

 

VJEŠTAK

U restoranu hotela „Crna Gora" đe su uz čašicu vodili razgovor - pa kako to često kod nas biva: riječ po riječ, dođe do oštre prepirke između Vesa Vuksanovića, tada zamjenika tužioca i Vita oko jednog sudskog vještaka. Vito svašta za njega, a Veso ne da na njega ni trun da pane. I u jednom momentu kao jedini pozvan da kaže i da presudi reče da je taj najobjektivniji sudski vještak u Crnoj Gori. A Vito ništa manje no odbrusi i to vrlo oštro, pa da time stavi tačku na priču: „Lako mu je biti objektivan kad niđe nema druga ni prijatelja!"

 

DAVLJENJE KIMKA

Kad bi se sve u hotel pozatvaralo, a san na oči ne dolazi, nastavio bi Vito nesaničarenje sa Zindom, dugogodišnjim noćnim portirom igrajući šaha. lako je bio samo drugokategornik znao je pobjeđivati, bolje i od Zinda. Kibicuje ih jedan milicionar koji se te noći našao u smjeni i pita Vita, diveći se lakoći kojom pobjeđuje: „Je li to neka nikšićka varijanta". „Ovo! Ovo je takozvano davljenje kimka".

 

SAMOUPRAVLJANJE

Riješio Vito da doćera garsonjeru. Za tepison da mu postavi, ja mu dovedem jednog našeg nikšićkog polumajstora da bude jeftinije. Sva trojica mjerimo jednim istim metrom ali majstoru stalno izlazi više - i to podosta. Vitu se izvadi uja pa mu reče: „Znaš li ti da je ovo samoupravno društvo i da je kvadrata koliko se dogovorimo - ništa metar ne znači".

 

OTAC I SIN

Milorad Bošković, zvani Mrda, tada još u svojstvu direktora Crnogorskog narodnog pozorišta vodi sinčića za ruku - šetaju. Vito im ide u susret a poizdalje poče Mrda: „Vidi ga Vito, moj nasljednik, jedinac sin. Kako je lijep. Čiti otac". Vito se ukipi, pa progovori: „A kukavče crni to ne bi ni krvniku poželio a kamoli svome đetetu".

 


Bucko-Velibor Radonjić: Portret pjesnika

 

ЕХ DIREKTOR

Prvi put, pošto je smijenjen, sa mjesta direktora Crnogorskog narodnog pozorišta kad su se viđeli i dok je Mrda prilazio stolu u „Podgorici", Vito je već pjevao: „Direktore pozorišta, sad smo i ja i ti ništa!"

 

NEĐELJNO POPODNE

Rajko Cerović glavni i odgovomi urednik RT Crne Gore u vrijeme kad su naizmjenice iz svih YU TV centara emitovane veoma populame emisije „Nedjeljno popodne", pošalje ekipu da s nešto kraćom minutažom naprave kod Vita - pjesme ili razgovor o nečemu što je aktuelno i u modi. Vito se tada već bio uvalio u „otkrivanje" Troje i baš mu ispade sve to kao dobra prilika da zaintrigira javnost i proturi joj svoje viđenje. Počeše sa snimanjem u njegovom baš malom stanu - śedi među sve one reflektore, kablove, kamere i puši ka Turčin - sve cigar na cigar. A ljeto i ona paśa vrućina. Priča se oduži više no dva sada, dok svi ne padoše s noga. Srećom nesta trake i pokupiše se. U neđelju se ne pojavi nikakav prilog. Vito odma dokopa telefon i saopštava Rajku: „Čim dobijem za ovaj mjesec račun za struju, šaljem ti ga, jer ja ne potrošim ovoliko svijetla ni za godinu - pa plaćaj kad ne umiješ snimati!"

 

MRAK

Milorad Bošković pošto je došao u „Pobjedu" dva puta je doguravao do mjesta zamjenika glavnog i odgovornog. Glavni nikad nije umio da postane. Śedimo pešestoro za stolom u klubu kao i obično i Vito posmatra nešto Mrdu, pa će u jedan vakat reći: „Ovoga Milorada, ljudi, da udariš śekirom u vrh vrca glave, ne bi ni trepnuo, samo bi reka: Ko to ugasi svijetlo".

 

KIT

Izdvojili se malo sa strane, ka u ćošak, u restoran hotela „Podgorica" Vito i kum mu Božo, više da natenane popričaju na što im se jelo. Taman im konobar donese neku ribu kad za sto śeda jedan im poznanik, inače, profesor, koji je važio za školski primjer kategorije ljudi koji izvan svoga časa treba da drže predavanje svakome i o svemu i svačemu, jedino ne o onome za što su pozvani - i što neke jade znaju. Vito viđe da nema ništa od ručka. Suzdržava se dobro dok ne poče profesor da objašnjava: dobro je što jedete ribu, ona hrani moždane ćelije, intelektualci bi trebali... Tu ga Vito prekida, zva konobara i gleda ga kolutajući očima i dreknu: „Donesi čoeku kita!"

 

DARIVANJE TAŠTE

Kad se krenulo u Bijelo Polje za nevjestu Vito je skupio 100 hiljada da dariva taštu. Prije Kolašina se svratilo u neki motel na piće po običaju da mladoženja plati, te mora načeti ono sto hiljada. Kum Božo je kad su se vratili s nevjestom u Podgoricu ispričao da je Vito kad je darivao taštu rekao: „Evo ovo i dođem ti još deset".

 

ZABORAVNI PLANERI

U Institutu za plan Crne Gore Vito je bio angažovan kao lektor, i za svaki posao, dobijao dobar honorar. Kad bi mu zafalilo para, došao bi s pričom. „Da ja nijesam što radio, pa vi zaboravili? jer kakva nam je država u kojoj vi planirate -moglo bi biti".

 

ZAKUSKA

Poznati slavista prof. dr Nikola Kovač u Londonu đe je i živio objavi tekst u jednom od najpoznatijih časopisa u Engleskoj. „Odmetanje Nikolića Vita". lako se sa Vitom nije znao ubrzo iza toga mu javi da će uskoro na nekom proputovanju biti u Titogradu i izrazio želju da se vide. Vito obespario, ali se društvo oporezova (Božo Kovač s najvećim ulogom) i skupi se za pristojan doček u njegovoj garsonjeri. Ali JAT ka JAT - divlja tica, kasnio i Nikola ne sleti u Titograd. Vitu žao zbog svega pa i za ono što je spremljeno za doček. I da se ne bači skupi društvo na zakusku. Otprilike sve oni isti koji su to i kupili, ali kad viđe da se iće i piće začas spuštilo na po koplja glasno izdade naredbu: „Vi po 10 hiljada što ste uložili basta, a tebe Božo mjera trbuh".

 


Savo Braunović: Ilustracija iz knjige "Stihovi"

 

DRUG PEKO

U jednom od boravaka na Bežanijskoj kosi, Vita pozove da se vide u gradu niko drugi no dekan Tehnološkog fakulteta koji obožava njegovu poeziju prof. dr Spajić. Zakaza malo ranije sastanak. Vito se začudi ali mu postade odma jasno kad su krenuli da piju - od kafane do kafane dok su neđe oko ponoći završili na Skadarliju i dalje uz mezu i piće dok nijesu pali na sto i dobar komad odspavali do fajronta. Dođe milicija, razbudi ih i traži isprave. Drug Spajić se pozva na imunitet univerzitetskog profesora, a Vita tražeći ličnu kartu izvedoše napolje. Kako prebira po novčaniku jedan od milicionera primijeti vizit kartu Peka Dapčevića i pripita odakle mu to. Vito kaže da su prijatelji i da je kao pjesnik iz Crne Gore često zajedno sa drugom Pekom. Onda mu oni prijateljski posavjetovaše da se drži Peka, a ne nekih protuva profesorskih od kojih ga samo jadi mogu naći. Zahvali se Vito „drugovima" i uđe da vodi kući druga Spajića.

 

KRUNIC FEST

Vito gost na Festivalu mladih pjesnika u Vrbasu. Na svečanom ručku u „Karneksu" vidi da niko ne primjećuje mlade pjesnike a kamoli njega - nego je glavna ličnost Boško Krunić. I Vito očekuje da će on reći koju o mladim pjesnicima jer je, valjda, i njemu dosta da sluša samo pohvale njegovog govora na otvaranju toga jutra -ispraznog političkog zanovetanja i reagova malo glasnije a domaćini umjesto da ga smire doliše ulje na vatru kad mu rekoše da je on važna ličnost i zamjenik Alimpića. Vito tek tada ali da ga sad svi čuju: „Da je on neko, kol'ko vi pričate toliko sposoban, bio bi sam Alimpić, a ne njegov zamjenik!" Tada jedva uspješe da ga izvedu bez posljedica njegovi drugovi, tu prisutni Gojko Glušac i Dragan Živković i za njega se završi festival.

 

DRUG UČITELJ

Poslije pjesme „Gospođi učiteljici" Vito je imao i privatnih i zvaničnih zamjerki što je nije naslovio „Drugarici učiteljici". Najteže mu je padalo poluzvanično brifovanje po kafanama u kojima mu predočavahu da se samo zato ta pjesma nije našla u čitankama. A šta je to - samo naslov sve isto ostaje. Trebao bi. O svemu ovome se žali jednom svom prijatelju profesoru, kojega je smatrao za hrabrog i postojanog čovjeka, i on mu „pošteno" kaže šta misli: „Ti Vito znaš da ni ja ne bi to promijenio, ali bi trebalo samo radi tvog statusa da još malo bolje razmisliš. „O, lako je tebi. Ti si imao profesorice, a ja bogami, samo učiteljice!" i izgubi prijatelja.

 

OPASNO PIĆE

Zapilo se jedno četničko društvo a Vito s njima i zapjevalo „Oj, Lašiću mlad majore". A u pijanom stanju čovjek po inerciji prihvata svaku pjesmu iz solidarnosti sa pićem, a ne sa ideologijom. To je u to vrijeme bilo vrlo opasno. Kako su tada svi ugostiteljski objekti bili „ozvučeni" došla je prijava na Vita iz policije, ali formulisana tako da je u njoj stajalo: da je pjevao partizanske pjesme i jednu četničku. Očito da su ga najbolje poznavali ugostiteljski radnici. I kad je to sve saznao, prokomentarisao je ovako: „Da ne otpjevah onu jednu četničku nikad ne bi postao partizan".

 

IZVINJENJE

Mora da je, a i jeste bio dobro uvrijeđen Vito kad je napisao jednu posprdnu pjesmu u tipičnoj nikšićkoj tradiciji kad je još poodavno iz pera njegovih predaka /Novice Jefta Miletina/ počelo kao „literarna disciplina" s „Mićunijadom" koja je uspješno zamijenila guslarske pjesmice sve do prije deset-petnaest godina kad ih je neko kao vještački poturio i opet vratio među varošane skorojeviće. Čovjek na koga se odnose pomenuti stihovi je poznati kulturni, javni radnik dugogodišnji prvak CNP koji je pokazao u slučaju o kome govorim svoju ljudsku širinu i građansku tolerantnost jer je posljednjih godina svoga života bio sa Vitom, više nego u prijateljskim odnosima, iskreno se diveći njegovoj pravoj poeziji, jer je znao da i Vito uvažava njegovo stvaralaštvo kao glumca, a posebno njegove komedije „Snaha je doputovala" i „Švrake". Pa eto da ih pročitamo: Ti si svoje okrpljeno lice /prendžetima s nečije guzice/ a za ovo grdno poređenje/ nek guzica primi izvinjenje".

 

BRLJA

Paśe i pogansko vrijeme nije dolazilo na ovim prostorima ka što je ranih devedesetih godina: u ratnom okruženju raznobojnih ratova svog krdovitog Balkana, ničim zaslužene „međunarodne sankcije, porast kriminala - kako državnog tako i privatnog garniranog s prostitucijom, švercom, reketiranjem, trgovinom oružjem, drogama, naftom... zakrčeni sa svake strane raseljenim prognanim, izbjeglim licima ecc. I sve se to moralo i moglo podnositi da nije bilo inflacije. Śedi kod Vita kum mu Božo Kovač i o čemu drugom se može pričati no o inflaciji. Božo kao vrsni ekonomista koji je u staroj vlasti bio i zamjenik direktora za plan priča kako se ni tada ekonomisti koji planirajući, predviđajući, unapređujući reformama nijesu pitali više no pjan s gaćama, a posebno sad kad je to instant proizvod političara i političkih /ne/prilika još više... i Vito ga tada prekide. „Jasno je nama sve to, ali nije meni što mi ne reče prije godinu-dvije dana da kupujem marke ili dolare, pa da sad ne pijemo ovu brlju, stručnjače".

 

METEOROLOG

Na śednik u hotelu „Onogošt" zapričalo se društvo o svemu i svačemu - nesaničari ubijaju vrijeme. Dođe na red i poezija jednog mladog i darovitog sugrađanina za koga su svi imali samo lijepu riječ reći. U društvu je śedio i Mijo Mijušković poznat po doćerivanju čapura sa kojima je bio zapažen na dvije izložbe, pa bi primljen i u ULUCG i valjda osokoljen tim upušti se „kritičarski" u priču. Vito ga prekide tek kad je pomislio da je rekao nešto pametno: „Bože, Mijo /šta li ti je/ te se fataš poezije/ kad taj posa' za to nije/. Nit' za tebe biti može'/ - met'rolože"

 

LUDNICA

Pošto mu je objavljena pjesma „Noć sa Dubrovnikom" pored brojnih telefonskih poziva, zove ga jedno veče njegov stari znanac Sarajlija koji se već preselio u Beograd, i po onome što čujemo taj mu uveliko zamjera njegovo „prestrojavanje". Ali čujemo i Vita „Znam ja čovječe božji, šta treba raditi kad ludak pobjegne iz ludnice, ali ne znam objasniti, kad upravnik ludnice se počne s puškom u ruci boriti za slobodu svojih ludaka. Vidiš tebi je to jasno. Tu je razlika između nas!" I pozdraviše se pjesnici.

 

DUGOPRUGAŠ

Uz sve državne praznike kako na saveznom -od 1. maja do 29. novembra, tako i na republičkom, pokrajinskim, regionalnim, lokalnim... slavilo se samo tako. Ni poezije nije falilo: poetske večeri, poetska takmičenja, dani poezije, poetski maratoni, festivali poezije... Njih je bilo najviše. Sa jednog takvog festivala (poezija na izvoru Pive đe je učestvovao), dođe nekako i snužden i veseo. Pitamo ga šta mu je i on poče da priča o zavidnom nivou učesnika i isto takvom prisustvu publike. Na otvorenom prostoru se redom govorilo, a gosti sve sama imena, i prije nego što završi onaj prije njega, on još ne poče, zaurla publika: „Uši ih Vito! Uši ih Vito! Kukala ti majka, sram me živog pojede - kao da smo na stadionu a ja neki dugoprugaš."

 

ŠANKERICA

Kad bi nastupili kasni sati i prorijedili se gosti, konobari bi otišli i posao bi vodila šankerica. To je bio neki red u bifeu „Pobjede". No i šankerici se nekako žurilo i poče pričati o tome kako ne vidimo koja je ura. „Ajde", veli Vito, „što pominješ kuću. Da je dobra i vuk bi je imao. Ođe nam je ljepše". Kako smo svi bili domaći i shvatili šankericu da joj se opravdano žuri, društvo se diže i polako krenu izlazu. Vito i dalje śedi i prati ih riječima: „A kućete sad? Nećete valjda propuštiti zadovoljstvo da vas kao prave goste izbace iz kafane."

 

ROLINGSTONS

Mrda Milorad Bošković imao je vazdakadnji običaj da što god priča „kamenje valja". No, on se tek takvim pokazao kad je postao direktor CNP đe je u samoj pozorišnoj i okolnim kafanama znao zabavljati društvo, pa kad, ponekad, prifali mašte i posustane ubjedljivost kod prisutnih koji počinju pokazivati nevjericu, on se počinjao pozivati na prisutne glumice i glumce koji nijesu baš voljno pokazivali odobravanje bez utoliko što je direktor i to onako kako to glumci umiju, pa jednoga dana u kafani „Oro" đe smo prisutni u drštvu bili ja i Vito on nam se obrati da potvrdimo istinitost jedne priče čija se radnja dešavala baš u Nikšiću: „Evo, Puśa i Vita da mi ne daju lagat." A kako je do tada redovno zvao i plaćao svaku turu Vito se oglasi: „Pričaj ti samo Mrda a mi ćemo pofermavati i mirna Bosna."

 

DRUMOVANJA

Kad mu je izašla prva zbirka pjesama „Drumovanje" jedva je čekao da sretne Sloba Boškovića, najvećeg usmenog književnika u Nikšiću. I sretu se. Slobo će mu: „Izdao si „Drumovanja" prvu zbirku, svoje jade! A zar ne znaš da su bolja drumovanja Jova Džade." O, ali je i Nikolić znao pecnut: „Ja bar zbirku, a neki izdaju i drumovinu."

 

NE ZAKLANJAJ Ml SUNCE

U kasne sate kod „Dva krapa" zaśeo Vito s društvom. Tačno preko puta za stolom kafeniše sama jedna baš lijepa žena. Kakva je moraš pogledati kako se ono kaže - oči odmoriti i da ti je dosta. Vita u tom odmaranju prekide neki momak koji uđe i nacrta se između njega i ljepotice. „Đe se tu uvali vidiš li da si mi sunce zaklonio, glavonja" reče malo glasnije Vito.

 

VITO I ČE GEVARA

U ono vrijeme kad se Če Gevarin lik uselio kod nas svuda i na svakom mjestu a imao dobru prođu - posebno otisnut na majice; dođe na ideju Božo Kovač, koji se u to vrijeme često viđao sa direktorom ТIТЕХ-а, preduzeća koje nikad nije zavidno poslovalo, posebno s prvoizvodnjom majica, koje su u ovom mediteranskom podneblju dugi period godine najprisutniji dio svakodnevne garderobe i prirodno je što nije moglo konkurisati jeftinijim, kvalitetnijim i modernijim italijanskim majicama. Ali ideja je ideja i predlaži: majice sa oštampanim Vitovim stihovima koji su što je istina, među omladinom mnogo pupularni kod nas i šire. Dogovoriše i sastanak na koji Vito ode reda radi. Po završetku pođe u hotel „Crnu Goru" đe ga je čekao Božo sa društvom da im javi što je ugovoreno. Prilazi Vito stolu i počinje: „Kume, nijesi valjda mislio da ću ja da izdajem sabrana djela u tri majice, to u produkciji TiTEX-a čiji direktor nema ni rakiju da natoči kad mu dođeš..." Pade smijeh. Božo zva za kaznu još jednu turu.

 

OAZA

Pošto su se okumili Božo povede Vita u Petroviće, da se malo bolje upozna sa njegovima. Śutradan s Božovim ocem izađe da protegne noge i popričaju. Kad se malo poodmakoše od kuće Vito poče da razgleda. Kolko oko dobača svuđ surovi i sterilni banjski kamenjar i po neka kuća, a Petroviće presijeca željenička pruga. Stanica i kuća Kovača se ne vidi kako je obrasla stoljenim orasima - zelena oaza. Vito se obrnu starome kumu: "Kume, lako je bilo tebi steći brojnu porodicu kad su ti oko kuće ovoliki orasi a vozovi te bude svaka dva sata" i oba udariše u smijeh.

 


Puśo Matović: Ilustracija iz knjige "Sunce hladno mi je"

 

KOMPLIMENT

Jednako je uvijek Vito obožavao svoju mlađu koleginicu Seku Bogdanović i kako prilazi stolu u klub tako joj Vito priča: „Kakva si blago tebi. Ti si nacionalno blago. Ti si, ti si poljoprivredno dobro s brojnim rasnim kravama" Fino me ti časti, Vito." „Fino te počastih!" začuđeno će i uvrijeđeno nastavi: „Pa znaš li ti koliko košta jedna krava?"

 

GINEKOLOG

Vito je veoma uvažavao svoju koleginicu - lijepu, atraktivnu, duhovitu... U jednom od njihovih druženja Vito joj govori: „E, kakva si moja Seko. Ti mlada a ja star. Nemam nikakvih šansi kod tebe, jedino kad bi bio ginekolog došla bi kod mene." „E voljela bih to." „E pa da znaš upisaću medicinu, specijalizirati pa ćeš mi ti dolijati." Tako Vito "upisa" medicinu i s vremena na vrijeme Seka ga pripita kako mu idu studije. "Super uskoro ću početi kod Dragiše Vukovića praktično da radim". Ali specijalizacija se nekako oduži i Vito Seki objašnjava: "Nekako sam izgubio volju. Ovaj Vuković je ljubomoran pa mi potura sve neke babetine da pregledam, pa sam sve više nezainteresovan..." "Imaš pravo vala" reče Seka "nijesmo tražili diplome ni ovima prije tebe pa ćemo i tebe kroz prste progledat"

 

KENEDI I GUSLE

Od prvih poslijeratnih dana pa do dana današnjega Radio Titograd je u programskoj šemi svake neđelje imao u deset i po sati na programu emisiju posvećenu starom narodnom instrumentu na koji su pojali poznati guslari o pobjedama i porazima počev od Kosova pa naovamo - sve što su Vuk i ostali vukovi spjevali. Uporedo sa tim Vukovim pjesmama pojavile su se ubrzo i novokomponovane pjesmice o aktuelnim događajima i ličnostima. U toj kategoriji hit je bila i ostala petnaestak godina na top listi, pjesma „Smrt Džona Kenedija" i dozlogrdila je bila i bogu i narodu. A neđeljom poslije deset je frenkventnije u klub „Pobjeda" đe se kafa i rakija ne razdvajaju, śedi Vito i čeka Miška Redžepagića. Malo prikasnio, a kad se pojavi, dočekuje ga Vito: „A došao si! Sad će śeča Turaka! Ni bog te neće spasiti.” A Miško utuk na utuk: “Ne bog Vito, no Kenedi” i taman bi tako nastaviše poslije s kavom i rakijom.

 

STAMPEDO

Nije bilo ni prvi ni posljednji put da Vitov tekst zasmeta nekom iz partijske vrhuške pa nastane frka u redakciji kao i ovaj put. Śutradan rano na ulicu primijeti ga Dragan-Bobi Perović, sportski novinar, pa brinući da se uputio u redakciju i da nezna da je tamo zagustilo pristižući ga skoro da viče: „Vito, kukala ti majka, nećeš valjda u redakciju!" „Ne. Ne, Bobi, ne brini idem u Brezovik dok prođe ovaj stampedo." I zaista kad god bi ga ovako ili slično što snašlo uživao je azil kod Sloba Nikčevića i Miša Maksimovića. Oni su bili više nego doktori, taman kao što je i on bio više nego pacijent.

 

MEĐEDI

Počeo Veselin Đuranović da gradi malu, skromnu, kobajagi lovačku kućicu u Studenu - na samštini, ne da bi lovio, koliko da se nadiše planine. S proljeća dođe da vidi šta još ima troška da je završi, kad ima šta viđeti: oko njegove kućice niklo desetak pravih velelepnih i ne samo lovačkih „kućica'" nekih njegovih bliskih saradnika i prijatelja. Nikad više ne dođe u Studenu. Naiđe tako neka moda i u Nikšić đe se po ugledu na nekog funkcionera koji se poče baviti lovom zakitiše mnogi njegovi saradnici i prijatelji najskupljim bokericama, prepariranim trofejima, a da ne pominjem lovačke kerove itd i tsl. Vito je tada radio kao novinar u „Nikšićkim novinama" i zapade ga kao dežurnog novinara da opremi vijest o dvojici "uglednih" lovaca koju je pratila i fotografija sa ubijenim međedom među njima. Vito nebi lijen no u legendi ispod fotosa napisa imena dvojice lovaca i stavi u zagradi (međed u sredini). Neznam koliko je bio kažnjen ali znam da je ovo komentarisao riječima „Nadam se da će međedi znati da cijene ovaj moj gest."

 

TIPOVANJE

Śede za stolom u kafani Miško i Vito, koji je nešto ljut radi loše popunjenog tiketa sportske kladionice i mjeri ga - kako da mu vrati sve što je pogrešno tipovao. Priča mu kako su Redžepagići njegovi vazda imali, ali i gradili kule i mostove, a ti samo znaš da to što imaš prospeš i to niušto. „Kako sam da sam, ja mislim da mi ništa ne fali". „Fali, fali, kakav si naopak, da se sad ponovi Kosovski boj, ti bi bio Srbin".

 

POKLON

U početku bi ljubav - velika. Kako tada, tako i dan danas. I ništa drugo za početak svog bračnog života, dragi nam i omiljeni prijatelj i drug Gojko Glušac i njegova Senka, nijesu imali. Mladi, lijepi i predobri, još više potpore stekoše od svih u gradu koji su ih znali. Valja ići na čestitku. Pred bife „Jadran" odma se okupiše bliski im prijatelji Bane Eraković, Bećo Mitraić, Vito i da ne nabrajam, dogovoriše se da kupe mladencima kao poklon radio. Vito bi zadužen i poče da prikuplja novac, ali poče i da pije. Jedna po jedna - te sa ovim, pa onim. Kako pare dolaze, tako se i troše. Predveče se društvo okupi i svi obrnuše kod Gojka i Senke. U neko doba poče neko i priču o poklonu. Ispriča Vito sve kako je bilo i završi riječima: „Noćas možete slušati samo moju svirku!" i poče recital, a rakije i vina se vazda nađe.

 

MLJEKARA

Srete Vita jedan Nikšićanin, dobar i fin čovjek. Pita ga kako je, đe radi, kako je plaćen, može li se živjeti, ima li stan i đe mu je. Vito ga tu zaustavi da skrati priču. „E, tu sam ti gadno prošao. Cijelog života sam maštao o tome da imam stan blizu nekakve kafane, a zapade me pored mljekare".

 

ANTIDARVINIST

Često je Vito igrao šaha sa jednim svojim kolegom iz redakcije i utoliko mu je bilo milije da ga dobija redovno, jer je ovaj znao teoretski sve o šahu, da se nije moglo živjeti od njegovog znanja. Nailazi neko i pita kako su. Vito uzima riječ: „Kako, nikako, cijelo božje jutro radim protiv prirode. Darvinizam je dokazao da je čovjek postao od majmuna, a ja iz dana u dan da je majmun postao od čovjeka".