Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

CETINJSKI HUMOR

 

 

Vesko S. Pejović
OVOGA NIĐE NEMA



Bilješka o autoru

Vesko S. Pejović je rođen na Cetinju 1952. godine.
Radni vijek je proveo u Elektroindustriji Obod, gdje je kao mašinski inženjer radio u Službi razvoja - na radnim mjestima: samostalni tehnolog, glavni tehnolog, vođa grupe za tehnologiju, i rukovodilac projekta.


Vesko Pejović (snimila Maja Đurić)

Bio je poslanik Skupštine Republike Crne Gore.
Jedan je od osnivača Društva prijatelja i poštovalaca Cetinja, 1990. godine.
Autor je knjige „Šah na Cetinju", koju je objavio Obod, 1996. godine.
Autor je izložbe „Za jedno ljepše Cetinje", 2000. godine.
Vlasnik je sajta http://www.geocities.com/cetinje_okrenuto_buducnosti/
Živi na Cetinju.

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića


OVOGA NEMA NIĐE

SAUČEŠĆE

Umro rođak Sima Cuce. Simo stoji u prostoriji gdje je izložen pokojnik. Prilazi mu Ruta Pajević, i pita ga:
„Simo, dolazi li ti što ovaj pokojnik?!" „On mi je rođak", odgovara Simo.
Ruta mu pruža ruku i kaže: „Moje saučešće!"
„Fala ti", veli Simo.

Prošlo neko vrijeme, Ruta ponovo dolazi kod Sima - s istim pitanjem.
„Simo, dolazi li ti što onaj što je umro?!"
„On mi je rođak", opet odgovara Simo.
Ruta mu pruža ruku i ponovo kaže: „Moje saučešće!"
„Fala ti," zahvaljuje Simo.
Ruta taman da ode, kad ga Simo upita: „Oprosti mladiću, kako ti je otac?!"
„On je umro prije trides godina," odgovori Ruta.
Stari Simo tada uzvrati Ruti: „Moje saučešće!"


REŠO I KOBASICA


Jednoga dana, neka cura koja je živjela kod Sima Cuce, popne se na stolicu da zakači zavjesu.
Ulazi u kuću Simo, vidi je sa leđa u mini suknji koja se bila još i podigla pa se našali:
„Je li ti zima đevojko?!"
Njegova stanarka, veoma duhovita, iznenadi Sima odgovorom:
„Nije stari, jer me grije rešo!"
Simo prihvati "igru" i nastavi:
„Bih li moga zgrijati ovu moju kobasicu na taj rešo?!"
Istoga trenutka stiže odgovor koji „opeče" Sima:
„Tu tvoju, kolika ti je, možeš i tako ižesti!"
Oduševljen odgovorom svoje stanarke Simo joj reče da mu ne mora plaćati kiriju za sljedećih šest mjeseci.


GLAS

Kraj osamdesetih godina. Izbori na Cetinju. Na biračkim mjestima gužva. Po gradu - propagandni štabovi „ne patišu"!
lako se primakao 105. godini života, na glasanje krenuo Simo Cuca. Pošto se izborno mjesto, gdje treba da glasa, nalazi u zgradi prekoputa spomenika Lovćenska vila, Simo se uputio pored Vlaške crkve. Odjednom začu „glas" magarca vezanog za ogradu crkve: „iaaaa, iaaaa, iaaaa." Simo skide kapu sa glave okrenu se prema magarcu i reče mu:

„Fala ti „druže", ti jedini u Cetinje nijesi promijenio glas, iako su se okolnosti promijenile!"


POMIRIŠI

U kafanu kod Labuda Đurića, banu neki siromašan čovjek. Ispruži šaku u kojoj je držao nešto metalnih novčića i upita Labuda:
„Koliko mi možeš dati pršute za ove pare?!"
Labud uze nož, pređe njime sa obadvije strane preko velike načete pršute, pruži gostu nož i reče:
„Pomiriši!"


LADNO PIVO

U kafani kod Labuda Đurića uobičajena atmosfera; kao i svakoga vrelog avgustovskog dana, oko podne. Za jednim stolom sjede tri stalna gosta, za koje se može reći da su inventar ove simpatične cetinjske kafane. Labud, naslonjen na šank, zamišljen, nešto konta, kad u kafanu utrča neki građevinski radnik - i kao bez duše, polušapatom, reče Labudu:
„Jednu kriglu, ako je ladno?!"
„Ladno je, nego što?!"
Poče Labud točiti pivo u kriglu, i drvenijem lenjirom skidati „kragnu" s orošenenoga putijera, i tek iz nekoliko puta usu pravu mjeru. Radnik, izgorio od vrućine, mokre znojave košulje, pruži ruku da uzme spasonosno piće kojim će „ugasiti" žeđ, a Labud lagano, podiže kriglu naspram očiju, pogleda žednog gosta, pa s ushićenjem reče:
„Viđi je!" Kakva je, aaa?! E, bogami ti je ne dam, no ću je ja popiti kad je ovakva!"
Gost, preblijeđe ka krpa, a Labud, pošto je postigao efekat, pruži mu kriglu a ovaj je sa nevjericom zgrabi i nadušak ispi.


ALAT

Sretne Moša Martinovića jedna njegova prijateljica, koja je veoma privlačno izgledala.
„Ajde Mošo, svrati do mene, da mi nešto popraviš!" lako zatečen ovim prijedlogom, Mošo se brzo snađe, i u svom stilu donese „presudu" - uz obrazloženje:
„Rado bih svratio jer znam zanat, ali nemam alat!"


UBIO NAS JE GLAS

Poslije više od dvadeset godina obavljanja funkcije predsjednika Opštinskog suda Cetinje, pođe Mošo Martinović u penziju. Jednoga dana sretne ga stara poznanica, koja je u mladosti bila „malo slobodnija", i zamoli ga da joj napiše jednu tužbu protiv neke žene.
„Što ti je rekla te te tako naijedila?!"
„Rekla mi je da sam kurva!"
„Auh, mnogo ti je rekla! Dođi sjutra kod mene kući, da to napišemo.
Dođe ona po dogovoru sjutra, a Mošo je dočeka:
„Žao mi je, predomislio sam se. Nećemo pisati tužbu."
„Zašto?!", upita iznenađena i razočarana žena.
„Zato što i mene, kad idem ulicom još zovu predsjedniče, a ti znaš da više ni ja nijesam predsjednik; ali nas je ubio glas!"


ODGOVOR

Svratio Mošo Martinović u jednu kafanu, koja se nalazila na početku Bulevara. Nešto ljut na konobaricu dosta pogano joj reče:
„Jovanka, došla si iza koza i ovaca, a sad poslužuješ piće narodu. Bolje bi bilo da si ostala da čuvaš stoku!"
Svjestan da je pretjerao, kroz smijeh, šaljivim tonom dodade:
„Ajde, čobanice, donesi nam piće!"
Konobarica Jovanka, iznenađena ovakvim komentarom, brzo se pribra, donese piće, i prilikom posluživanja - uzvrati na uvredu još poganije:
„Gospodine, Mošo, prije sam čuvala stoku, a sad je pojim!"


DUGOSTOJEĆI

Ljubo Bakin igra karte. Iza njega, satima stoji kibicer. Ljuba ne ide karta i on, kao i mnogi kockari, poče da traži opravdanje. Nešto mu je „maler" - kibicer naravno...
„Dugo stojiš uspravan - što ne śedneš malo!?" -veli mu Ljubo.
„Više volim ovako!" - kratko odgovori kibicer.
„Možeš li tako dugo stojati?!"
„Za, mogu!" - samouvjereno odgovori kibicer.
„Ti bi bio dobar kurac!" - reče mu nervozni Ljubo.



PLUĆA

Znajući da Ljubo Bakin ima zdravstvene probleme sa plućima, i da se upravo vratio iz bolnice, advokat Bato Popović svrati u jednu kafanu gdje je Ljubo često boravio; nađe Ljuba, i među njima krenu prijateljski razgovor. Bato mu savjetuje da se pazi, i da izbjegava zadimljene prostore, a Ljubo njemu veli:
„Bato, ja znam da si mi ti iskreni prijatelj, ali da bih te uvjerio da nemam što čuvati, ispričaću ti što se desilo na mojem zadnjem pregledu kod doktora: Pokazuje mi doktor rendgenski snimak mojih pluća, i pita me:
- Gospodine Ljubo, vidite li ove crne fleke na snimku?!
- Vidim, ali ne znam što znače?
- E, tu su Vam nekad bila pluća"...


DIO LOVĆENA

Jedan naš sugrađanin odlučio, da se ženi nekom đevojkom iz obližnjega sela. Mnogi njegovi prijatelji, začuđeni kako je izabrao tu „varijantu", zborili su mu:
„Ti evropski šarmer, da ženiš tu seljanku?!"
Na to bi on samouvjereno odgovarao: „Viđećete je za tri mjeseca, biće ka' iz Pariza!"
Sakupi on „jaku" ekipu prosaca, i oni pođoše da utanače sve pojedinosti. Za govor zadužen profesor Vlado Poček. Došli prosci, priređen im srdačan doček, puna trpeza.
Uz jelo i piće, pade i pjesma. Zapjeva i mladoženja. Od njegovoga glasa zaigraše pjati na trpezi, „zadrhta" sva kuća. Domaća čeljad sa čuđenjem i divljenjem, gledahu i slušahu budućega zeta, a udavačina baba to prokomentarisa:
„E, bože, dimnoga grkljana!"
Jedan od prosaca, koji se već bio malo više „skvasio", najbliži babi, iskoristi ovo i šapnu joj na uvo:
„Strina, zamislite kakav mu je „klas", kad mu je ovakav glas!"
Baba ga sa čuđenjem pogleda, i reče: „Mašala, mašala", a on dodade:
„Ova vaša odiva će tanje prđet, kad je ovaj naš parip dobro izbelegija - jel'de strina?!"
„I ja mnim. To je vazda tako bilo, đaoljane!" - kroz smijeh reče baba, i stavi tačku na ovu temu.
U neka doba izlazi mlada. Kršna, crvena u obraze, ka pecka jabuka; andulirala kosu, stavila minđuše, velika „vimena“, zategla bijelu svilenu bluzu; tergal suknja pozadi se naklobušila, čarape koje nijesu mogle sakriti
jake listove; štikle sa gvozdenim štiftovima. Kad ide po popločanom kamenom podu – imaš osjećaj da si kod Kunja Releze, u radionici. Prosci se zagledali u mladu …
Diže zdravicu professor Vlado: “Dragi prijatlji, došli smo noćas u ovu poštenu kuću da prosimo” – pa, teatralno pokazujući prema mladoj, nastavi: “ovaj dio Lovćena”!


VOZAČ

Ispred Vladinog doma gužva. Mnogo naroda došlo da gleda novi film. Ispod prozora, na kojemu Senka prodaje karte, "standardna" grupa momaka gura se za karte, dok ostali stoje u širokom luku i čekaju svoga tapkaroša. Cijeli plac ispred kina zauzet...
Direktor cetinjskog bioskopa „Sloboda" u to vrijeme bio je Đoko Radov Ivanović, čovjek vedroga duha i vrsni diskofil. Isključivo zahvaljujući njemu, prije i poslije filma u bioskopskoj sali se mogla čuti veoma kvalitetna muzika, koja se mnogim posjetiocima vječno urezala u pamćenje.
Iz pravca Vidove trafike lagano dolazi bijeli fića sa direktorom bioskopa. Đoko iz svega mozga viče: Bjež narodeeeeee, ne umijem stanuuuuut!
Nasta pometnja i opšta bježanija na sve strane. Prvi se snalazi Poli Lekić, trči za „fićom"; hvata se za njega, pokušavajući da pomogne Đoku da zaustavi kola. Brzo mu se priključuju i drugi. Đoko skreće udesno, vukući poveću masu momaka - koji se drže za auto, i klizaju po pržini platoa. Zaustaviše se kola, taman ispod prozora direktorove kancelarije, ugasi se motor. Izlazi Đoko iz "fiće", maše glavom lijevo - desno, podbočio se; gleda u okupljenu masu, i izusti:
„Jedva!" - i ispraćen aplauzom - uđe unutra.


I JA TEBI

Vido Parteli telefonira jednome Cetinjaninu:
„Alo, Golube jesili to ti?!"
„Jesam".
„Da ti jebem oca!" - reče Vido i spušti slušalicu. Prošlo petnaest minuta, Vido ponovo okrene isti broj:
„Alo, Golube, jesili to ti?!"
„Jesam".
„Da ti jebem majku!" Prošlo pola sata, Vido ponovo okrene isti broj:
„Alo, Golube, jesili to ti?!"
„Jesam".
„Puni mi u prkno!" - reče Vido, a sa druge strane, u istom trenutku, stiže unaprijed spremljen odgovor:
„I ja tebi!"


SAD ĆU JA

Događaj je vezan za fudbalsku utakmicu jedinstvene II lige između FK „Lovćen" i FK „Borac" iz Banja Luke, koja je odigrana 1954. godine na starom igralištu „Ćipur".
U svlačionici, prije početka utakmice, trener „Lovćena" Mišo Pajević je odredio tim, upoznao igrače sa glavnim karakteristikama igre protivničke ekipe, i podijelio zadatke. Posljednji, poseban zadatak, dobio je kapiten Pura Uljarević, koji je kao centarhalf trebao da čuva najopasnijeg gostujućeg fudbalera, standardnoga člana B Reprezentacije FNR Jugoslavije, brzonogoga centarfora Kneza.
Kad je trener završio, Pura samouvjereno reče:
„Za Kneza ne brinite, on je danas moj -skinuću mu titulu!"
U toku utakmice, u jednom kontranapadu Knez pretrča čuvara Puru, kao da ga nema i uputi se prema golu „Lovćena." Nemoćni Pura se okrenu i doviknu svome saigraču iz posljednje linije odbrane, Đorđiju Zeku Lubardi:
„Drž'ga Njanjo, sad ću ja!"


ŠTIROVNIK

Ljeto. Dvorski trg. Prošla ponoć, velika gužva, smijeh. Prepucavaju se Begina i Miško.
Došao red na Beginu:
„Miško, reci „ođi".
Miško se umirio, koncentriše se, konta i izgovori ođi.
Begi poentira: „Malo mi ga oglođi".
Miška izdaje strpljenje, bi da prekine ovaj duel ali mu publika neda.
Opet dođe red na Beginu:
„Miško reci Lovćen".
Miško opet prebira po memoriji, što mu može reći na to, siguran da Begi ne može to da rimuje, reče: Lovćen.
Begina tada ka iz topa, poentira:
„Nabijem te na Štirovnik!"


MRTVA PRIRODA

Dolazi kod Đoka Žigalja jedna šarmantna žena, i prenosi mu pozdrave od njegovog učitelja Mila Milunovića - uz napomenu da ga je Milo zamolio da joj uradi portret.
Đoko se zahvali, i reče joj da trenutno ne može da joj ispuni želju jer nema inspiraciju. Gospođa na to odgovori:
„Ja ću biti na Cetinju mjesec dana, pa se nadam da ćete naći vremena i raspoloženja da mi to uradite."
Jednoga dana oni se sretnu, i pošto joj Đoko reče da je dobio inspiraciju, sva srećna - on ga prekide, uhvati ispod ruke i krenu sa njim prema Portunu đe je Đokov stan i atelje.
Đoko viđe „o čemu se radi", i brzo završi svoju misao:
„Nijeste me puštili da se izjasnim do kraja. Danas sam dobio inspiraciju da slikam mrtvu prirodu!"


DOČEK

Pedeset treće godine, drug Tito dolazi na Cetinje. Komitet odredi Đoka Žigalja da nacrta i postavi na „Grand" hotel portret druga Tita.
Đoko brzo napravi crtež i, kad poče da kači pano, neki Cetinjanin ga upita:
„Što radiš to Đoko!?"
„Kako što radim, vidiš li ti ko nam dolazi, zlo ti u dom!?"
„Vidim" - odgovori ovaj, pa dodade:
„Znaš li ti da će prije no stigne predsjednik pohapsiti sve inforbirovce, lupeže, pijanice i kurve!?"
Đoko ga pogleda pa odgovori:
„Tako mi boga, ako je to tako - ovoga čojeka neće imat ko dočekat!


PAVLE „MAKEDONAC"

Zbilo se to krajem marta 1966. godine. Došla na Cetinje svjetska prvakinja u šahu Nona Gaprindašvili. Za pratioca joj određen profesor Pavle Đonović. Poslije odigrane simultanke u Gradskoj kafani, pošli oni na ručak. Pavle u čast uvažene gošće, drži zdravicu:
,, Poštovani prijatelji, imam čast da vam predstavim prvu damu svjetskog šaha, Ruskinju, Nonu Gaprindašvili!"
Tada skoči ona i prekide Pavla:
„Ja njet Ruskaja - ja Gruzijka!"

Prošlo od tada desetak godina, Pavle se našao u Rusiji. Riješio da se javi Noni, jer je ona, zadovoljna gostoprimstvom koje joj je ukazano prilikom boravka na Cetinju, rekla Pavlu da bi mnogo voljela da joj se javi ako nekad dođe u Rusiju. Priredila ona Pavlu večeru. Predstavlja Nona dragog gosta svojim prijateljima: „Ovo vam je moj prijatelj - Pavle Makedonac!"
Skoči Pavle, i prekide Nonu: -„ Ja nijesam Makedonac -ja sam Crnogorac!"
Nona Gaprindašvili, zadovoljna efektom odigranoga „poteza", mirno nastavi: „Pavle, ni ja nijesam Ruskinja -ja sam Gruzijka!"


KAFANSKA KOROTA

Pavle Đonović je veliki dio svoga života proveo po kafanama. Volio je najviše klasične kafane, sa puno priče „dim u dim". U zadnje vrijeme pio je isključivo pelinkovac. Kad bi ga neko ponudio pićem, volio je da kaže: „Ne mogu (pa malo zastane) -odbiti!"
Poslije Pavlove smrti, njegovo društvo iz jedne kafane za 40 dana pilo je samo pelinkovac! Kad je za to čuo, jedan Pavlov prijatelj, prokomentarisa: „To je kafanska korota!"


INFUZIJA

Pero Nikov Jovićević, sa kojim je Pavle Đonović u kafani kod Ikane, dugi niz godina ispijao prvu jutarnju lozovu rakiju, zbog nekih zdravstvenih problema, završi na Internom odjeljenju bolnice „Danilo I".
Pavle mu dođe u posjetu, i kad viđe Pera kako leži i prima infuziju, da bi ga oraspoložio - zapita ga:
„Pero, to u flaši, je li domaća ili trinaestojulka?!"


LUPANJE

Niko Ražnatović i Mićina Martinović završili studije u Beogradu, zaposlili se u „Obod", i tek što su počeli da rade - pozovu ih da prisustvuju sjednici Radničkoga savjeta. Sjednica se održavala u večernjim časovima, u prostoru starog radničkog restorana, na Donjem kompleksu. Sjednici je prisustvovao i generalni direktor, Drago Jovović.
Napolju je vladalo veliko nevrijeme, praćeno kišom i olujnim vjetrom. Jedan od prozora restorana nije izdržao, pa je za vrijeme monotone i jalove sjednice stalno lupao.
Generalni direktor, nezadovoljan sadržajem višečasovne diskusije, jedva dočeka da da riječ mladom ekonomisti Ražnatoviću.
„Tišina, molim vas, da čujemo što će pametno da nam kaže naš mladi i perspektivni ekonomista!?"
Niko, razočaran jalovim diskusijama, predloži: „Ja bih se založio da neko zatvori prozor, kako bismo eliminisali bar - njegovo lupanje!"


POKAJANJE ODLOŽENO


Umro neki čovjek u Bajicama. Otac Mićine Martinovića ima obavezu da ide na sahranu. Napolju „kijamet": kiša, snijeg, vjetar. Pošto je bio u godinama, a nije se najbolje osjećao, on zaduži Mićinu da ga zamijeni!
Mićina krenu, ali se brzo pokaja i pokoleba. Velika muzgavica, jak vjetar, korak naprijed, dva nazad - učiniše da se vrne sa pola puta.
Uđe u kuću sa slomljenim kišobranom, sav pokisao, mokrih nogu, mokre kose i poče otresati snijeg sa sebe...
Otac ga nestrpljivo upita:
„Mićina, jesi li bio na pokajanje?!"
„Ne", - hladno odgovori Mićina.
„Zašto ne, sine?!" - začudi se otac.
Mićina pogleda oca, napravi izraz lica kao da je razočaran, pa odgovori:
„Odloženo je!"


PREDSTAVLJANJE


Vozi se student Mićina tramvajem. Na jednoj stanici uđe dosta putnika tako da se napravi velika gužva. Mićina se pomjeri, i ugazi nekog gospodina. Ovaj iznerviran, reče Mićini:
„Magarac!" Mićina se okrenu, pruži mu ruku i predstavi se:
„Martinović!"


PLJOSNATA KOKOŠKA

Pregazi jedan čovjek autom kokošku, i zakuca na vrata najbliže kuće. Mićina otvara vrata, i pita:
„Kojim dobrom prijatelju?!"
„Je li ovo vaša kokoška?!" - upita čovjek, spreman da plati obeštećenje, podižući preprštenu kokošku, okrećući je kako bi je Mićina, lakše prepoznao.
„Nije", - hladno odgovori Mićina i dodade:
„Mi, gospodine, ne držimo pljosnate kokoške!"


TELEVIZOR

Kad je Anđelko Arnautović imao televizor, u njegovom kvartu malo ga je ko imao. Jedan njegov prijatelj, koji je volio da gleda TV prenose fudbalskih utakmica a nije imao televizor, navranio se bio kod njega, tako da Anđelko nije mogao popodne da odmara.
Jednoga jutra sretne ovog prijatelja, i on mu najavi da će doći popodne da gleda neku važnu utakmicu. Anđelko odluči da se malo našali, i po dolasku kući okrene televizor naopako, a cvijeće i neke sitnice vrati na televizor tako da izgleda sve normalno.
U očekivano vrijeme dođe prijatelj, i zauze svoju standardnu poziciju - iz koje je volio da posmatra TV program. Anđelko uključi televizor, kad ono - slika naopaka. Prijatelj se začudi, a Anđelko mu reče:
„Mora da je kod njih kvar, pa ti predlažem da legnemo na pod, i gledamo odozdo prijenos utakmice" - te leže prvi na pod da mu to i praktično pokaže.
Prijatelj nije mogao odoljeti, pa bez dvoumljenja prihvati Anđelkovu ponudu i leže do njega. Poslije 15 minuta „nenormalnog" gledanja oni se umoriše, a Anđelko mu predloži da pođe kod jednoga njihovoga poznanika, i vidi je li tamo slika okrenuta. Prijatelj tako uradi, i pošto viđe da je tamo sve u redu sa slikom, shvati „poruku", i od tada prestade gledati televizijski program kod Anđelka.


KUM

Treba da se ženi Cetinjanin Šanjo. Za kuma izabrao Milorada, teškog alkoholičara. Velika kita svatova dođe u Pavino Polje, po mladu. Priređen im srdačan doček. Posijedali oni za veliku trpezu prepunu hrane i pića. Domaćin im poželje dobrodošlicu. Sve krenu uobičajenijem redom.
Kum Milorad za aperitiv proba šljivu prepečenicu; mnogo mu se dopade - te vrlo brzo, poče prazniti čokanj za čokanjem. U jednom trenutku, „nasloni" se na tavulin i zahrka.
I jednoj i drugoj strani neprijatno zbog ovoga incidenta, ali uz priču, pjesmu, mezu i piće, zaboraviše na kuma Milorada.
Počeo ručak, došlo vrijeme za zdravice, kum Milorad i dalje hrče. Da bi prevazišao nastalu situaciju, stari šarmer i džentlmen Idžo Stanković, ustade i diže zdravicu:
„Dragi prijatelji, ne znam da li će ovaj brak uspjeti?! Lično bih volio da uspije jer smo se grdno namučili dok smo došli ovamo. Ali, jedno znam, i u to sam siguran (pa se okrete prema kumu Miloradu koji je i dalje bio u „komi"), da će kumu Miloradu biti strašno milo kad čuje da se Šanjo oženio!"


PREBIJANJE DUGA


Pridao se sin Mikošu Raduloviću. Dogovore se njegovi drugovi, Idžo Stanković, Filip Turčinović, Majo Jabučanin, Janko - Koćka Jovićević, Sreto Jovanović, Milo Marković, Bimo Oručević i Duka Puranov Pavlićević da pođu kod njega na čestitku, i da daju malome svi po 50 din (kao današnjih 50 eura).
Stigli oni u Grahovsku ulicu, i uz pjesmu uđu u kuću.
Došlo vrijeme da dijete „časte" i da se ide kući. Najstariji među njima, Idžo prvi prilazi krevetiću, vadi iz džepa jedan notes, otvara ga, nalazi spisak dužnika, uzima hemijsku olovku križi Mikoša (koji mu je dugovao 50 din), i obraća se njegovome nasljedniku: „Sad mi tvoj otac ne duguje ništa!"


SAJDŽIJA

Umro iznenada, u četrdestoj godini, sajdžija na Cetinju. Dolaze ljudi u njegovu kuću, da porodici izjave saučešće. Među njima i llija - Idžo Stanković, kućni prijatelj. Pokloni se pokojniku, i pruži ruku njegovoj ženi. Ona, čim ga viđe, udari u plač. Idžo je utješi:
„Jeste li probali da ga navijete, možda je on samo stao?!"


ŽELJA

Rutu Pajevića, čija je žena Nada, strastvena kladioničarka, sretne jedan intimni prijatelj, koji je bio u toku sa njegovom bolešću i pita ga kako se osjeća.
„Bogami, bliži mi se kraj. Neću još dugo!".
Znajući da je Ruta iskren prema njemu, on zabrinuto proba da mu presiječe crne misli.
„Ajde, Ruta, nemoj tako da pričaš. Nego, reci mi je li ti žena dobijala što na kladionici?!"
„Imam samo jednu želju," - nastavi Ruta.
„Koju?!"
„Ne bih volio da umrem za vikend".
„A zašto, Ruta?"
„Zbog Nade i kladionice!"


TUNEL

Neposredno pred smrt, Ruta Pajević razgovara sa sugrađaninom Mujom Milanovićem - o prolaznosti života, o životu poslije života. Ruta pita Muja:
„Mujo, đe ti je grob?" Mujo odgovara:
„U Dobrsko selo".
Ruta to prokomentarisa:
„Mislio sam da ti je grob na Novom groblju, pa kad umremo - da iskopamo tunel da se posjećujemo! Ovako, ta ideja otpada jer je tunel prema Dobrskome selu prevelika investicija!"


SVA NAJEDNO


Na uzanom pojasu zemlje, koji se nalazio u dvorištu Rutine porodične kuće, Ruta jedne godine, posadi deset kućica krtole. Vidi ga njegov prijatelj Veljko Popivoda kako motikom praši krtolu, i reče mu:
„Ruta, zamolio bih te, da mi na jesen ostaviš, jedno dvjesta kila, od te krtole!"
„Žao mi je Veljko, što ti neću moći izaći u susret. Svu sam je, najedno, prodao Bolnici..."


STAKLOREZAC

Đoko Leza je često dolazio kod Branka Kovačevica, koji je u svojoj staklorezačkoj radnji držao malu galeriju umjetničkih slika.Toliko je Branko udovoljavao Dokovim željama, bolje reći "pobrkotinama", pa je Đoko bio ubijeđen da bi mu Branko izišao u susret da mu traži bilo što.
Jednom prilikom, doveo Đoko nekog doktora iz Dubrovnika, koji je trebalo nešto da mu završi - kod Branka u galeriju, da izabere sliku koju želi.
„Doktore, da vam predstavim mojeg velikog prijatelja, velikoga humanistu, velikog galeristu, ljepotu ljudsku. Kad čovjek kod njega dođe prosto mu duša zamiriše!"
Sačeka da se oni rukuju pa nastavi:
„Doktore, izaberite sliku koju god vam srce poželi - Vaša je!"
Viđe Branko o čemu se radi.
Doktor nanišanio najvrjedniju sliku u galeriji.„Evo ovu!"
Branko mu veli:
„Gospodine, ta vam je slika 1000 DM."
Doktor, zbunjen, našao se u neprilici. Utoliko Đoko stupa na scenu. Ukapirao da mu je Branko „porušio figure", te reče: „Ajmo doktore, ajmo doktore!"
Kad dođe do vrata, okrenu se i sa prijekorom pogleda Branka, odmjeravajući ga od glave do pete: „Branko, jpak si ti staklorezac!"


SVJETLO

Kojega senzibiliteta je bio naš najbolji liričar Leso Ivanović zna svako ko je čitao njegovu poeziju.
Jedno vrijeme Đoko Leza, praktično nije izlazio iz stana porodice Ivanović. Divio se Lesu, i upijao svaku njegovu riječ. Tako zanesen, nije primjećivao koliko je vremena prošlo, i da treba puštiti porodicu da malo odmori. Znajući za Đokove neuroze, Leso je iz više razloga bio na mukama kako da mu to saopšti. Jednoga dana našao je „formulu":
„Đoko, oli ugasit ono svjetlo u hodniku..."


INTARZIJA

U Higijenskome zavodu, koji se nalazio na mjestu đe je sada hotel „Grand", pedesetih godina bila je formirana - slikarska kolonija. Tu su uglavnom radili slikari sa Cetinja.
Kada je prilikom jedne posjete slikar Venjo upoznavao svoga prijatelja Gana Radusinovića sa tehnikom slikanja „intarzija" koja je u to vrijeme bila u modi, a koju su oni u koloniji upravo bili savladali. Na Ganovo pitanje da mu malo bolje pojasni što znači riječ „intarzija", Venjo mu odgovori:
„To su, kako da ti objasnim, intimne teme iz Azije"...


ANALIZA

Jednoga jutra poranio Minjo Jablan - noseći veliki bidon. Srete ga jedna poznanica kod Doma zdravlja, i radoznalo zapita:
„Zaboga, Minjo, đe ćeš jutros, ovako rano, sa tijem bidonom?!"
Minjo joj, odgovori: „Nosim mokraću na analizu!"


ŠIŠANJE

Minjo Jablan imao neki problem s automobilom. Odvede ga kod majstora, sa kojim je, inače, veliki prijatelj. Pošto se radilo o sitnoj intervenciji, kvar bi otlkonjen za par minuta. Minjo pita majstora koliko mu je dužan za opravku.
„Daj mi samo za šišanje!"- odgovori majstor. Minjo, tako i uradi, dade majstoru pet eura, zahvali i ode.
Prošlo dva dana, Minjov automobil ponovo ne funkcioniše. On ga ponovo odvede kod istoga majstora. Ovoga puta popravka je još kraće trajala. Minjo pita majstora koliko je dužan, a ovaj mu opet odgovori:„Daj mi samo za šišanje!"
„Majstore, kosa ti prebrzo raste?!"- prokomentarisa Minjo, i ode.


DIJETA

Odebljao Pajo, brat Minja Jablana. Vage oko 120 kilograma. Doktor Gladović mu savjetovao da mora smršati barem 30 kg. Pajo uveo dijetu, i veoma brzo dođe na propisanu težinu. Njegovi prijatelji iznenađeni ovim Pajovim podvigom pitaju, Minja kako je to uspio i ima li kakvih problema.
„Ljudi, imao je veliku volju da smrša, pridržavao se neke dijete, a nijesu mu u Obodu davali „topli obrok" tri mjeseca. lako je došao na propisanu kilažu sad ima još veće probleme nego prije!"
„Koje Minjo?"
„Ništa mu od garderobe ne valja, liše lumbrele!"


ROKADA

„Doša'ja u Australiju, u Melbum. Ne poznajem nikoga! Ne znam engleski. Idem ulicama, gužva, svi neđe itaju, a ja neznam đe idem! Da mi je bilo sresti Talijana ka'da bih srio brata Petrodoljanina, priča Vesko Ćeklić.Tako me uvati noć. Oftaše me policajci, te se nađoh u prihvatilištu. Bila je to jedna velika prostorija, ka silos, a gvozdeni kreveti puni svakakvijeh tipova: beskućnika, drogaša, klošara...
Ja umoran, lega. Slatko bi'zaspa'ali ne smijem. U glavu mi oni stihovi Vita Nikolića - Ako samo sklopim oči, prikrašće se, zaklaće me! Čim se ugasi svijetlo ja napravih rokadu, okrenem se u krevetu; đe mi je bila glava dođoše mi noge!"


NIKAC OD ROVINA

Śedim ti ja, jednoga dana, prije dvadestak godina, u kolima. Pije mi se pivo. Đe ću?! Upalim radio. Zdravko Čolić pjeva: „Poći ću u šume, da je opet tražim!" Te ja trenutno donijeh odluku da odem u kafanu „Šume", koja se nalazi otprilike, na pola puta prema Podgorici. Tamo sam često „gostovao" sa mojim prijateljem Šiklošem.
Dođem tamo, puna kafana. Priđoh šanku, i rekoh Vjeri da mi da jedno studeno pivo. Popih ga na dušak. Donese ona drugo, pa treće...
Rekoh sebi: dosta je ođen bilo - idem dalje; kad, neko zavika: „Izlazite svi napolje da vas glavačke ne izbačim!"
Jedna grdosija poče da prevrće stolice i tavuline, a gosti kafane viđeše zlu priliku i počeše bježati...
Ja, taman krenuo da izlazim, kad on veli meni: „Mali, dobro si uradio što si krenuo da izlaziš!"
Meni kroz glavu prođe ono „mali". Izvadih levor, uperih ga u njega, repetirah i rekoh mu:
„Kad vidiš na meni rašu, onda ću poslušati tvoju komandu -„veliki"!
Primakoh se vratima i nastavih: Izaberi, đe ćeš da te ubijem unutra, ili napolju, metar od praga!
Viđe on da je naišao na Nikca od Rovina, izvini mi se, pokupi i ode!" - završi sjećanje Vesko Ćeklić, na jednu od svojih brojnih avantura.


BIĆE KATUNJANKA

Jedno vrijeme Vaso je stalno pričao kako će da se ženi i animirao potencijalne kandidate za svatove. „Biće Зоо svatova, svadba će se održati na Lovćenu. U čelo trpeze seđeće: Milo, Bonja, Vlada Crne Gore. Do njih će biti stari jogaši: Slobo, Lale, Ćiro, Gaga a onda dolaze stari „dimljeni" Cetinjani..."
Smijući se, prisutni ga pitaju: „O'kle će biti mlada? Mora da ćeš dovest 'neku Njemicu?!" „Neću Njemicu, jer su one zaštićene zakonom, da je zalijepim poša' bih u Hag!"
Biće Katunjanka.
Onda bi se čulo ono njegovo, poznato:
„Ovo niđe na svijet nema"...


BLANJA

Ispred restorana „Tursko groblje" sjede Arsen Spasić, Đoko Žigalj i Bane Jovićević
Nailazi Vaso Vujić, koji je za sebe govorio da je zaveo više žena nego što je Pele dao golova. Zaustavlja se pored ove grupe Cetinjana, uzdignute glave i pogleda uperenog prema grupi turista, koja se približavala iz pravca Dvora kralja Nikole.
Pita ga Đoko Žigalj:
„Vajs, kako te služi ta blanja?!"
Vaso odgovori, u svom stilu, ali sa dozom sjete:
„Svakim danom, sve je tanja, a počinje i da klanja!"


AMANET

Mića, Dojo, i majka im - pošli da izjave saučešće porodici porodičnog prijatelja.
„Kad smo izišli iz kapele, majka je bila zgranuta izgledom mrtvaca. Poslije par minuta, reče Doju i meni: Dragi moji sinovi, ostavljam vam u amanet obavezu, da kad umrem, ako budem loše izgledala, obavezno zatvorite kovčeg, kako me niko ne bi mogao takvu viđeti!"
„Imam ja bolju ideju, mama!"
Majka me znatiželjno upita: „A koju sine - da čujem?!"
„Okrenućemo te potrbuške!"-završi Mića svoju priču.


AVIONI


Profesor predvojničke obuke u cetinjskoj Gimnaziji, Dušan Đonović, izveo učenike na livadu da im održi praktični čas.
„Kad ja kažem avioni, vi svi zaležite!" veli đacima popularni profesor. „Avioni!"- komandova Dušan.
Zalegoše svi, liše Vela Vujovića.
„Što je Vujoviću?!"- pita profesor.
„Profesore, ovo su naši!"- odgovori đak.


KARAKAS

Na času geografije, u cetinjskoj Gimnaziji, profesor Dušan Martinović pita učenika Vela Vujovića:
„Koji je glavni grad Venecuele?"
„Karakas!" - odgovori Velo.
„Jeste, kad ti je šapnuo Gojko!"
„Profesore, u pravu ste; ali i da mi nije šapnuo, isto bi Karakas bio glavni grad!"


PAŽNJA

Praksa čašćavanja doktora, prije ili poslije izvršene bolničke usluge, odavno je počela - a traje i dan danas. Dok se doktori pravdaju da je za to kriv narod, te većina njih to ne odbija, praksa govori da su se efekti „male pažnje" skoro uvijek mogli osjetiti.
Bilo je to šezdesetih godina. Gane došao za malo bolovanja kod doktora, koji je mnogo volio „konkretne pažnje". U čekaonici gužva. Pacijent, koji bi prema doktoru bio „pažljiv" izlazio je uglavnom brzo i ozarena lica.
Ulazi jedna baba, koja nije znala za ovo nepisano pravilo, i veli: „Doktore ja sam slaba, teke živa!" „Kupi skrinju strina"- hladno odgovara doktor, a zatim proziva: „Sljedeći!"
Vidim ja o čemu se radi, priča Gane. Kako sam živio blizu bolnice, skoknem do kuće, uzmem jedan koverat - i u njega stavim kašiku kafe, i dvije kašike cukra; zatvorim koverat, i ponovo stanem u red. Napokon i ja uđem.
„Šta ste trebali?!"- pita doktor.
„Doktore, ja bih malo bolovanja, - pa mu onaj koverat stavim u džep govoreći - ovo je samo mala pažnja, eto toliko da popijete kafu!"
„Rekoste bolovanje?!"- reče doktor, i nastavi: „Ah, da, evo vam 15 dana bolovanja!"
I pozva sljedećeg...


IMITATOR

Gane Radusinović je bio poznat kao dobar imitator. Nekolicinu Cetinjana je imitirao, u „originalu".
Umro jedan od likova koje je volio da „glumi i interpretira".
Poslije trećeg jutra, u povratku sa groblja, njegova žena i kćerke svrate do pjace da nešto potrguju; zadrže se malo u razgovoru sa nekim ženama, i sa punim cegerima dođu na vrata od kuće. Taman da uđu a Gane, sakriven iza obližnje dvorišne ograde - progovori ka pokojnik:
„Bogami je trebalo dosta da se vrnete kući!?"
Žena pokojnika se presnijeti, a ćerke, koje su bile čule za Ganove nestašluke vezane za imitiranje njihovog oca, počeše da bude majku:„Probudi se mama, nije to tata, no onaj fakin Gane!"


GUŽVA

Na izlazu iz zgrade bivše Banovine, u kojoj je pored organa lokalne uprave smješteno još nekoliko republičkih službi, srete Sloba Darića neki poznanik, i pita ga gdje je bio?!
„U Issspossstavu," odgovori Slobo.
„A zašto tamo?!"
„ Daaa tražim ppposao".
„Kakav posao?!"
„Daaa budem špijun!"
„I, jesu li te primili?!"
„Neee!" - tobože ljutito odgovori Slobo.
„A zašto - što su ti rekli?!"
„Ne mmmogu doć naaa red!" zaključi razgovor Slobo.


KANCELARIJA

Slobo Darić je jedno vrijeme radio u fotokopirnici „Trgoprometa", koja se nalazila na spratu upravne zgrade, neposredno do kancelarije generalnoga direktora.
Jednoga dana, u ulaznom holu - srete se on sa nekim poslovnim partnerom koji ga upita:
„Izvinite, možete li mi reći gdje se nalazi kancelarija generalnoga direktora?!"
„Ooodma do mmmoje!" - odgovori Slobo.


NA NERVNOJ BAZI

Doveze neka gospođa auto na popravku u Auto moto društvo „Lovćen," koje se tada nalazilo u Vojnom stanu. Kako je bio vikend, a dežurni automehaničar nije bio došao na posao, stranku primi Slobo Darić, koji je tamo radio kao stražar.
„Majstore, zamolila bih Vas da mi pogledate auto, nešto mi mnogo „streca" kad pridajem gas - opisa kvar ova šarmantna gospođa.
Slobo priđe automobilu, podiže haubu, pogleda malo mašinu, okrenu se i reče:
„Izzzgleda daaa su ppproblemi kod Vaaašeg auta na nnnervnoj bazi".


POSMRTNI TROŠKOVI


Dva prijatelja, Slobo Darić i Banja Kaluđerović, za vrijeme rehabilitacije u medicinskom centru Igalo, praktikovali su svaki dan da šetaju pored mora. Slobo je mislio da neće još dugo živjeti, pa jednom prilikom reče Banji:
„Kad umrem, oli mi platit troškove sahrane?!"
„Biće mi veliko zadovoljstvo, ako budem imao prilike da ti bar malo uzvratim za svu pažnju koju si ti, Slobo, meni pružao u djetinjstvu!" - bez dvoumljenja odgovori Banja. A onda dodade:
„Ne samo da ću ti platiti troškove sahrane, već i troškove trećeg jutra i četrdesnice!"
A Slobo njemu na to odgovori:
„Kume, zzzamisli da me zzzajebeš?!"
Banja, iznenađen ovim Slobovim rezonom, poče da daje Slobu dodatne garancije, a Slobo ga prekide:
„Zzzamisli ako ti ppprvi umreš?!"


ČISTI PAPIRI


Poslije teške saobraćajne nesreće, Banja Kaluđerović se oporavlja u KBC-Titograd, na Ortopediji.
Došli prijatelji u posjetu, Vladika CPC Antonije, Bonja Ivanović i drugi. Banja leži u krevetu priključen na aparate. U sobu odjednom ulazi Slobo Darić, prilazi čelu kreveta i gleda Banjinu temperaturnu listu, a onda pomilova Banju po nogama i reče:
„Ljudi, ovo su mu jedini čisti papiri u životu!"


KOŠET I ĆEVAPI

U povratku iz Dubrovnika Mijo Banović i Vaso Vujić svrate i jedan crnogorski restoran u Primorju da utole glad. Turistička sezona u punome jeku, bašta restorana puna, a oni ogladnjeli. Poruče ćevape, konobari spori. Kako je Vaso tom prilikom nosio kravatu, iz svoje čuvene kolekcije širokih „košet" kravata, Mijo, vučki gladan, jednom rukom uhvati Vasa za kravatu, a drugom rukom uze nož - i krenu s njim prema kravati. Vaso se zbuni, a Mijo dodade:
„Da otkinem malo od toga košeta"...
Konobara nema, pa nema. Vaso, da prekrati čekanje, veli Miju:
„Viđi ovu što śedi za onijem astalom, kakva je - ne bih je »oljubio ni na saučešće!"
Opustio se Vajs, priča nešto Miju, smije se, skoro legao na tavulin, ispružio ruke sa kratkijem debelim prstima. Konobara još lema. Mijo uzima pirun i nož, ubode Vasa pirunom u prst, nalik na ćevap, i krene nožem uz komentar: „Vratiću ti kad mi konobar donese ćevape!"


STOPIRANJE

Mijo Banović treba hitno da ide za Podgoricu. Kola mu se pokvare kod benziske pumpe, koja se nalazi na izlazu iz Cetinja, prije raskrsnice za Budvu i Podgoricu. Pošto je kvar bio veći, on ih tamo i parkira. Muka mu da zove prijatelje, pa odluči da se prebaci autostopom. Stoji on tako na pumpi, i čeka da naiđe neko poznat; ali kao za inat, nailaze njemu nepoznate osobe. Pita ih Mijo, može sa njima do Podgorice, a oni mu svi, kao po dogovoru, kažu da idu za Budvu. Mijo odluči da promijeni taktiku.
Dolazi jedan čovjek sa kolima da napuni gorivo.
„Da nećete možda za Budvu?!"
„Ne, ja idem za Podgoricu!"
„E, taman ću sa Vama!" - ugrabi ga Mijo.


PREDSJEDNIK CRNOGORSKI
PRIMAS SRPSKI


Na pitanje prijatelja da prokomentariše „ponašanje" predsjednika Crne Gore Filipa Vujanovića - u periodu od Referenduma naovamo, Mijo Banović je lakonski odgovorio:
„On ti je predsjednik crnogorski, a primas srpski!"


CETINJSKI VAZDUH

Jedno vrijeme na Cetinju je bilo popularno biti jogaš. Često se dešavalo da neki Cetinjani, koji su bezuspješno konkurisali Lalu, Slobu, Gagi, Ćiru, udahnu vazduh čim izađu iz kuće, i drže ga što duže. Takav je bio i Miško, kojega su zvali „Vuneni jogile", i često prozivali dok je išao ulicom - govoreći mu: „lzduši, Miško!"
Kad ga je jednom na Mogren plaži, u Budvi, vidio Tunjo Tomić - kako drži vazduh u plućima zapitao ga je: „Miško, je li ti to u plućima još onaj vazduh sa Cetinja?!"


KOKOT


Bilo је to sredinom osamdesetih godina uoči Božića. Tada nije bilo političkih podjela, pa je badnjak nalagan ispred Cetinjskoga manastira.
Okupilo se dosta ljudi da prisustvuje ovome tradicionalnom običaju. lako je badnjak nalagan na otvorenome prostoru, ispred Manastira, nekima od prisutnih smetao je duvanski dim, koji se miješao sa dimom naloženoga badnjaka.
Ispred Taša Jabučanina i Miša Jovanovića stoji Slobo Đukanović, i dimi li dimi. lako on puši lulu, i taj duvan bolje miriše, dim je, nošen vjetrom, išao prema Tašu, i mnogo mu smetao. Da bi prevazišao nastalu situaciju Tašo predloži rješenje „Katunjanine, možes li malo okrenut' taj kokot?!"

 

REPRIZA

Sprovodi Ljubo Pećina Neca Prlju u miliciju. Došli do Mašine slastičare...
Neco veli Ljubu:
"Ljubo, strašno sam gladan! Mogu li časkom uć kod Maše, da kupim jedan burek - jer ko zna kad ćete mi dati da što založim?!"
Ljubo stade - pogleda Neca:
"Ajde, samo brzo, čekam te ođe ispred!"
Neco uđe u slastičaru ..., otvori prozor kuhinje - i uteče preko dvorišta!
Kroz neko vrijeme, ponovo Ljubo uhvati Neca, i sprovodi ga... Došli do slastičare.
Ponovo Neco "ogladnio":
„Ljubo, zamolio bih te da me puštiš da uzmem jedan burek jer umirem od gladi!"
„Što si pametan?! Pa da mi utečeš ka prošli put!
„Ljubo, molim te, neću uteć, učini mi to!"
„Dobro, ja ću poći da ti kupim burek, a ti me čekaj ođe"...

 

KUSUR

Svratio Neco Prlja u gradsku apoteku da kupi ljekove. Predaje balu recepata, daje novac, uzima ljekove i odlazi.
„Gospodine, čekajte kusur"- viknu za njim dežurni farmaceut.
Pošto je u pitanju bilo nešto „sitno", ču se samo: „Neka, to vama da popijete dva andola!"

 

RAZLOG

Nekoliko putnika u Autobuskoj stanici na Cetinju - čeka autobus. Među njima i Neco Prlja. Odjednom, jedan čovjek koji je stajao do Neca - izvadi pištolj, i izvrši samoubistvo!
Na lice mjesta, brzo dođoše policajci - i poče saslušavanje svjedoka. Pošto je Neco bio neposredno uz samoubicu, policajac ga upita:
„Što mislite zašto se ubio ovaj čovjek - znate li razlog?!"
„Vjerovatno zato jer mu je utekao autobus!" - odgovori Neco.

 

PENZIJA

Мајка Neca Prlje, omiljena i dobra učiteljica Dragica, poslije 40 godina rada u prosvjeti ode u penziju. Penzija joj, kao i mnogim njenim kolegama, veoma mala: oko 130 eura.
Jednog dana, slučajno Neco sazna od svoje djevojke koja je bila iz Bosne, da je i njena majka 40 godina radila kao učiteljica. I povede se razgovor na tu temu:
„Dragi, nije mi jasno zašto je mojoj majci penzija skoro tri puta veća nego tvojoj, kad su radile isti posao, isti broj godina?!"
„Za mene nije u redu da je Dragici penzija tako mala, a to ši je tri puta manja nego tvojoj majci po - mome je OK!" Djevojka ga začuđeno pogleda, a on joj dade dopunsko objašnjenje
„Tvoja je majka učila i vaspitavala Bosance!"- poentira Neco

 

DOSTAVLJAČ PODATAKA

„Ti si Neđo, bio naš špijun!" -zbori meni Tito jednom prilikom.
„Nijesam, druže Tito!"
„Jesi!"- ponavlja, on i dodaje:
„Jesi li imao konspirativno ime?!"
„Jesam, druže Tito. Ja sam bio Volkov".
„Pa, što to znači?!"
„Druže Tito, ja nijesam špijao, već dostavljao podatke!"

 

OMILJENI NEĐOVI AFORIZMI

Neđo je volio da, dok ide ulicom, govori dobre aforizme. Evo nekih, čiji je autor Radivoje Dangubić iz Beograda:
- Kad su svi na liniji - linija se ne vidi!
- Kad kola krenu nizbrdo, najlakše ih je upaliti.
- Izašao je za govornicu da popije čašu vode. Njega smo jedino razumjeli.
- Napustili su nas kada nam je bilo najteže.Odmah nam je bilo lakše.
- Radili ste najbolje što ste umjeli. A baš nije trebalo tako.
- U policiji znaju sve o vama. Čak i ono što će da vam se desi.
- Kad je brod potonuo, mnogo toga je isplivalo na površinu.
- Ne izvrćite njegove misli. Nije on mislio to što je kazao.
- Postoji samo jedan izlaz. Neka svako ide svojim putem.
- Kupujte ljude. Mogli bi uskoro nestati.
- Naša zemlja nije mala, ako se razvuče.
- Bili su pregaženi čim su skrenuli s puta.
- Nosili su ga na ramenima. Zato nema njegovih tragova.
- Ovo je trka na duge staze. Pobjednik još nije ubačen u naše redove.

 

AMBALAŽA

Za jednog čovjeka na Cetinju znalo se da ne voli ništa da čita, pa čak ni posmrtne plakate.
Jednoga dana, našao se on u redu na jednom kiosku. Pozadi njega Jovan Jabučanin, koji je baš znatiželjno očekivao da vidi što će on trgovati.
„Dajte mi jedne dnevne novine", ču Jovan kako se obraća prodavačici.
„A, koje?!"
„Svejedno - bilo koje!"
Jovanu to dobro dođe za komentar:
„Što ćes to da zamotaš?"

 

PROFESOR STANKO

U srednjoj medicinskoj školi na Cetinju, polažu osobe koje već dugo godina rade po raznim medicinskim ustanovama širom Crne Gore. Profesor cetinjske Gimnazije, Stanko Roganović, angažovan da ispituje prijavljene kandidate iz latinskog jezika. Došao red na jednoga Primorca.
„Što znači riječ kantare?" - pita profesor.
Poslije ozbiljnog razmišljanja, kandidat odgovori: „Kantar!"
„Koja je to vrsta riječi?"
Ovaj kao iz topa odgovori: „Glagol!"
„Sadašnje vrijeme od kantar?" - nastavlja „komendijanje" profesor.
„Ja se mjerim, ti se vagaš!"
„Stop! Predlažem trojku, uz obrazloženje da je kandidat, ako nije znao riječi, gramatiku odlično savladao!"

 

PITA Ll, ILI PREDAJE

Bilo je to prvih dana tvz. AB revolucije u Crnoj Gori, kada su "mladi, lijepi i pametni" džemperaši išli kod Slobodana po instrukcije! Tada još nijesu imali svoj službeni avion, pa su putovali redovnim.
Čim su sjeli u avion, otvorili aktn tašne, izvadili ćitape, ka' kakvi đaci - i počeli da se konsultuju.
Iza njih je sjedio jedan domišljati Cetinjanin koji, kad to vidje - obrati im se riječima: „Pita li, ili predaje danas?!"

 

ULICE SU POSOLJENE

Snijeg iznenadio Cetinjane, a posebno službe zadužene za održavanje cetinjskih ulica. Led se uhvatio preko noći, pa su ulice sjutradan praktično bile neprohodne.
Nekoliko građana završilo u bolnici, sa slomljenim rukama i kukovima. Među građanima veliko nezadovoljstvo.
Gost hronike grada, na talasima radio Cetinja, Načelnik službe za komunalna pitanja SO Cetinje. Program uživo. Ogorčeni građani se javljaju, kritikuju, pitaju...
Svjestan svoje krivice, načelnik izbjegava odgovore, i„smiruje situaciju" konstatacijom: „Želim da obavijestim sve sugrađane da ubuduće neće biti sličnih problema - jer su ulice posoljene!"

 

LULE I PARE

Umrla rođaka jednome našemu sugrađaninu, inače strastvenom numizmatičaru. Sjedi se uveče kod familije pokojnice, priča se. U jednoj prostoriji tema - skupljanje starih para. Čas drži glavni junakove priče, inače u privatnom životu poznat kao veoma škrt čovjek. Predavanje se odužilo. Odjednom, upada mu u riječ Cođo Simović:
„Što ne puštiš te ljude više, zar ne vidiš da ih udavi tom pričom. I ja sakupljam lule, pa ne pričam o tome!"
„Ti sakupljaš lule?! Prvi put čujem za to.To mi je novo. Čudno! Nikad te nijesam vidio da pušiš lulu?!"
„Ni ja tebe još ne viđeh da se uvatiš za takulin, a sakupljaš pare!" - zaključi Cođo.

 

BRUCOŠKINJA

U stanu Boška Đikanovića vesela atmosfera. Veliko društvo kućnih prijatelja, zabavlja - za šalu uvijek raspoloženi - Ruta Pajević.
Odjednom, ulazi Điko. Kad viđe ko je sve došao kod Olge i njega, ozari mu se lice, i reče:
„Ljudi, mnogo bih dao, da sad "imam" jednu brucoškinju!"
„Evo ti žena, Olga, pa je upiši na prvu godinu" - posavjetova ga Boro Zorić

 

SVE U STIHU

Boko Parteli je jedno vrijeme bio ekonom u fudbalskom klubu „Lovćen".
Jednom prilikom, obrati mu se povrijeđeni fudbaler -za pomoć:
„Boko Parteli."
„Što ste hteli?"
„Dajte mi malo joda!"
„Eto ti na Obzovici hladna voda!"
Boko mu pogleda ranu pa reče:
„Majku ti božju, tebi su odrli kožu!"
Fudbaler riješi da se malo našali:
„Boko, izem ti oko!"
„Muči stoko!" - u stihu završi razgovor Boko.

 

BMW I PEŽO

Mića je dugo godina vozio pežoa - dizelaša. Bio je s njim prezadovoljan. Brat mu kupio, i poklonio najnoviji BMW. Držao ga Mića u garaži, i u rijetkim prilikama se pojavljivao sa njim po Cetinju. Jednoga dana, pita ga jedan prijatelj: „Mića, đe ti je onaj BMW?!"
„Kući, u garaži".
„Ne voziš ga, a baš je lijep?!"
„Pravo da ti rečem, ne mogu ga vozit jer je benzinac i troši mnogo!"
„Pa što ga ne zapališ?!" duhovito primijeti Mićin prijatelj.
„Bih, ali se bojim da mi se ne u'vati pežo!!!"- smijući se odgovori Mića.

 

SPECIFIKACIJA

Na Maloj pjaci u Podgorici, potrgovao Murta Aleksić oh-oho robe; pa kad je prodavačica sve upakovala, on će: „Molim Vas, dajte mi i specifikaciju." „Ja da ti je pravim: e neću vala da bi krepa, pa neka ti je žena pravi!"

 

CIJENA

Jednoga Cetinjanina, koji je tražio da kupi grobnicu šale radi - pošalju kod starog vozača "Tare". Kada ga je ovaj upitao da li prodaje grobnicu, i koja joj je cijena - ovaj duhoviti Cetinjanin mu odgovori:
„Prodajem je; ali ti je jedna cijena sa kostima, druga bez njih"...

 

MILION

Ženi se jedan Cetinjanin. Pošli svatovi za mladu. Program se odvija po "protokolu". Pratioci izveli mladu, i govore: „Mi ćemo vam dati zlato, za zlato"... Đever uzvrati:
„Ja nemam zlato, ali imam milion!"
Domaćini prihvatiše đeverov prijedlog, radujući se "gomili" para; Đever, izvadi flašu šampanjca "milion", i tako dobi snahu.

 

ZDRAVO, IMENJAČE

„Obod" je sarađivao sa „Jankom Lisjakom", firmom iz Beograda, koja se bavila projektovanjem i izvođenjem termotehničkih instalacija.
Zvoni telefon u „Obodu", javlja se novi činovnik Janko. Sa druge strane žice čuje se:„Ovde Janko Lisjak".
„Zdravo, imenjače"- otpozdravi pripravnik Janko.

 

TELEFONSKI BROJ

Riječanin Danilo zove kuma u Podgoricu:
„Kume, prvi sam stanovnik Rijeke Crnojevića koji je uveo telefon!"
„Neka je srećan, a koji ti je broj!?" - čuje se glas s one strane „77 minus 134" - teatralno odgovori Danilo.

 

DOMAĆE VASPITANJE

Policajac Ljubo „Pećina", u redovnoj patroli prolazi pored Talove trafike. Vidi jednoga dječaka kako sjedi na podest, ispred izloga, pa viknu:
„Silazi dolje sram te bilo, śediš li kući na trafiku!?"

 

ŠAPTANJE

Cetinjanin Aleksandar Saša Zuber, sretne u Njegoševoj ulici školskoga druga, sa kojim se nije gledao nekolike godine. Poslije uobičejenog, srdačnog pozdravljanja, ovaj mu reče:
„Viđi mi školskog druga, dokle je dogurao: sad je šef Službe državne bezbjednosti na Cetinju, a znam kad sam mu šaptao u školi!"
„Ne bi marilo i sad da mi ponešto šapneš!" - kroz smijeh odgovori Saša.

 

ŠTETA

Sredinom pedesetih godina, sjede ispred „Grand" hotela rektor Crnogorskog narodnog pozorišta Junuz Međedović, i profesor književnosti u Cetinjskoj gimnaziji Banjo Šaranović.
„Pišeš li što?", pita Junuz.
„Ne ništa!", odgovori Banjo.
„Šteta!", konstatova Junuz, koji je tada objavljivao neke svoje tekstove.
Poslije petnaestak minuta, pita Banjo:
„Pišeš li što?"
„Pišem!" odgovori Junuz.
„Šteta!", matira ga Banjo.

 

JOKO ĐUROV

U Bajicama je u toku jedna od izbornih konvencija Demokratske partije socijalista Crne Gore. Prisutni napravili špalir, kroz koji prolazi najviše partijsko i državno rukovodstvo, na čelu sa predsjednikom Crne Gore i DPS - a Milom Đukanovićem.
Zaustavi se Milo kod jednog Cetinjanina, inače velikog obožavaoca njegovog "lika i djela", koji je na ovu ceremoniju doša i „blago natopljen alkoholom", i pruži mu ruku. Ovaj zgrabi ruku svog idola, stegnu je jako, isprsi se, diže glavu i odvažno reče:
„Dobro nam došao, drugi Rade Tomov!"
„Da nije to malo mnogo!?"- srdačno uzvrati Milo?!"
„Ne, ne, kad to reče Joko Đurov"...

 

ADRESA

Cetinjanin Drago Vujović pođe u Opštinu da se žali, treći put nadležnima za neki problem, ali vrlo brzo, razočaran što ni ovoga puta nije naišao na očekivano razumijevanje, nađe se na Njegoševoj ulici gdje srete staroga poznanika popa Komnena Radusinovića.
„Što je, Drago, što si ljut, ko te to naijedio?!" - upita ga pop Komnen.
„Da ti ne bih objašnjavao, jer je priča duga, zamoliću te da mi daš adresu Isusa Hrista!"- iznenadi Drago popa Komnena odgovorom.
„A, što će ti - može li se znati?!"
„Imam potrebu da mu se javim i požalim, jer sam sve ovozemaljske adrese obišao, ali, problem nijesam riješio. Možda mi on pomogne?!"
„Drago, moram ti priznati da je bolje što ti tražiš njegovu adresu nego da on traži tvoju!" - mudrim odgovorom pop Komnen umiri Draga.

 

STARI TEG

Pita jedan momak (mladi bilder) Ćira, staroga jogaša
„Ćiro, imaš li kući koji stari teg"...