Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |





CRNOGORSKI ANEGDOTSKI HUMOR

CETINJSKI HUMOR

 

 

Đorđije Radonjić
BEZ UZLA NA JEZIK




 

Bilješka o autoru

Đorđije Milov RADONJIĆ rođen je na Njegušima 1953. godine. Đetinjstvo je proveo i školovao se prvo na Njegušima, a onda na Cetinju i u Nikšiću. Predavao je maternji jezik u osnovnim školama na Cetinju i u Kotoru, a sada radi kao bibliotekar u osnovnoj školi u Dobroti. Književne radove, reportaže, intervjue, komentare i novinske tekstove objavljivao je u mnogim listovima i časopisima. Član je Udruženja profesionalnih novinara Crne Gore, Crnogorskog društva nezavisnih književnika i Matice crnogorske.
Bez uzla na jezik prva je njegova knjiga.

 

Po izboru urednika
Veljka Rajkovića

ŽIVI MORAJU DA ŽIVE


LAKO ĆEŠ UMRIJETI

Eto ga као da je na
bačvu jahao!
Živo se u zemlju ne može!

Niko Vasov i Krsto Raut su bili iz istoga sela, a ljeti kada bi izdizali u planinu, bili su još bliže jedan drugome - koliba do kolibe. Niko nije imao jednoga oka, izgubio ga je neđe u mladosti u Ivan-planini, a Krsto nije imao jedne noge, i služio se rasklimtanom drvenom protezom.

Śede Niko i Krsto jedne večeri u kolibi, na Lovćenu, uz ognjište. Odjednom će Krsto:

  • E, moj Niko, lako li ćeš ti umrijeti!
  • A kako? - obrecnu se Niko.
  • Lijepo! Zatvorićeš samo jedno oko! - reče Krsto.

    Ne bi Niku pravo, ali ne reče ništa.

    Prođe cijela godina i pri jednom ponovnom śedniku, Niko će:
  • E, moj Krsto, lako li će biti tvojima ako umreš ovđe, u planinu!
  • A kako? - pripita Krsto.
  • Lijepo! - dodade Niko. Rašarafiće te i u košine na kakvo magare, lako snijeti u selo!

 

KAKVA JOJ JE OBUĆA

Zemlja joj kosti
ne primala!
Da Je ljeto, ne bi
da đaolja muha
na nju pala!
Sve ti odilo nazad,
a pete naprijed!

Umrla na Cetinju neka sirota. Kako nije imala nikoga, komšije kupiše sve što mrcu treba, ali umjesto crevalja, obuju joj jeftine patike.
Jedna od komšinica - naricaljka, hvaleći pokojnicu, reče da je zaslužila da joj duša pođe u raj. Neko od prisutnih primijeti:
- Kakva joj je obuća, neće stići ni do Rijeke Crnojevića!

 

OVAMO NIJE DODILA

Prije zarasta rana
i od noža,
no od jezlka!
Imah te - nemah te,
izgublh te
- poznah te!
Ide od voljnoga do
nevoljnoga!

Cetinjaninu Peśu Gavrilovome umrla majka.
Misli on kako da javi bratu u Budvi, ali da to bude što bezbolnije, da ovaj, ne daj Bože, ne učini što od sebe, pa odluči da mu pošlje telegram:
"Dragi brate, mama nas je napuštila jutros u šest!"
Umjesto brata, došao mu je, poslije sat-dva, povratni telegram:
"Ovamo nije dodila, no javi odmah ako što čuješ novo!"

 

KAO PECIVO

Eto je, kao da je
grobaru ispod
lopate pobjegla!
Grob joj se ambisao
u sto lakata!
Ne bi ni gavran
na njega
kljun otvorio!


Umrla na Cetinju neka baba, pa kako nije imala bližnjijeh, nije se previše o njoj ni mislilo. Zaboravili čak da joj krpom podvežu glavu, pa mrcu usta ostala otvorena.
Trojica babinih poznanika - Vojo Lauš (Martinović), Sveto Fugile (Marković) i Pero Borozan - pošli da izjave saučešće, pa kada izadoše iz kuće, prvi će Sveto:
- Kuku onome ko nemа svojega!
- Dobro veliš! - dodade Vojo. Viđeste li ovoj babi usta otvorena?
- Jes, vala! - nadoveza se odmah Pero. Da joj staviš jabuku u usta, bila bi ka pecivo!

 

OOO, RIBE!

Srećnoj đeci roditelj
lako umire!
U devet (sinova) je fala,
a ujednoga
je hrana!
Bonome se nudi, a
zdravome se daje!

Umirala Pokrajvođaninu i šaljivdžiji Miśu Đuraševu majka. Bogu dušu, Bog je neće, ali nije ni to jedina njena i njegova muka. Što joj god ponudi, ona neće, nego uvijek traži nešto čega nema, ili što se ne može nabaviti. Po ko zna koji put, nudi je sin:
- Majko!?
- Evo me, sine!
- Bi li što obišla?
- Bih ribe, sine!
- Ooo, ribe, i ja, mama, bogami! - odvrati on.

 

KILO TATE

Svi smo zemlja!
Roditelja je žao da je
kao žaba u koru!
Bog dao, Bog uzeo!

Umro Vasu Vidakovu otac. Poslije skoro godinu dana u Vasovoj se fabrici na śednici sindikata razgovara i utvrđuje visina nadoknade onijema kojima neko bližnji u porodici umre. Troškovi su veliki i ljudi sami, od radničkih plata, teško mogu sve to podnijeti. Svako ima svoje mišljenje i svako predlaže, ali nikako da se dogovore o konačnoj, pristojnoj visini nadokande. Vaso ne priča ništa i sve mu već dosadilo.
Ipak, poslije sat-dva, nekako se dogovoriše. Predśednik sindikata pročita zaključak:
-"Da visina nadoknade za one radnike kojima neko u porodici umre, bude dvjesta dinara!"
Tek tada se za riječ javi Vaso:
- To je malo! Mene je prošle godine kilo tate koštalo trideset dinara!

 

ISKRCAJ GA VIŠE

Danas će i crkva
protočiti (kad
pada velika kiša)!
Turčin na konju i baba
na toljagu,
jedanak na konak!
Kako si? Kao јаrе nа kiši!

Umro Krcun, prijatelj Mirka Tomova i Petra Simova Popovića. Po dobrom običaju, ovi pokupe dosta pokajnica, pa iako je bilo neko zlo vrijeme i vrhla šuljaga, pođu na pokajanje pješke na opanke.
Kad su bili blizu pokojnikove kuće, Mirko po običaju stade, podboči se, pa iako malo teže govori, poče da leleče:
- Lele mene Kr... Kr... Kr...
- Ajde iskrcaj ga više, e se pometosmo! - dobači mu, s vrh jezika, Petar.

 

ZALELEČI

Od zla oca i od
gore majke!
I zа onaj dan treba
nešto ostaviti!
Što pređe dvadeset i četiri
zuba, to čuju
dvadeset i četiri druga!

Vije mećava bolje li može. Nikola Blažov Bogdanović krenuo sa dva - tri druga na saučešće jednome plemeniku. Kako je već bila duboka noć, kad dođoše blizu kuće, ne znavahu tačno kuđ da krenu, jer od kapije su naprijed vodile dvije prtine.
Pošto zastadoše malo, neko od Nikolinih saputnika priupita:
- Ma, kojom ćemo, stranom sad, zaboga?
- Zaleleči, pa odakle ti se ozovu! - dodade brzo Nikola.

 

UZDANICA

Ko nema doma,
nema ni dobra!
Još mu ni oči u glavu
nijesu umrle!

Sveto Marković je jedan od onijeh ljudi koji znaju lijepo i odmjereno zalelekati. Ali uvijek i samo onoga koga je smatrao istinskim prijateljem, i dobrim čoekom.
Živio je nekada i radio na Cetinju trgovac Šeko iz Tuzi, poštovan među Cetinjanima. Bio je i Svetov dobar prijatelj. Kada je umro, Svetu ga je bilo iskreno žao i zato riješi da ide u Tuzi na Šekovu sahranu, pa da će požebučke. Pođe iz Cetinja dosta pokajnica, a među njima i on. Kad su bili blizu Šekove kuće, neko opomenu Sveta:
- Znam da ti je Šeka žao, ali se nemoj prevariti da ga zalelečeš! Ovđe nije to običaj!
- A vidiš, baš si mi dobro i na vrijeme skrenuo pažnju! - reče Sveto ovome, pa poslije desetak koraka,
zastade, podboči se i zaleleka:
- Aj, lele, Šeko, uzdanice tuška i cetinjska!
Ne da nije bio red, nego je kasnije porodica posebno zahvalila lelekaču sa Cetinja.

 

NA NADNICU

Ničija nije gorela do zore!
Miriše na panahiju!
Iz kafhne ne možeš donijeti
ni korist ni poštenje!

U cetinjskoj kafani śede Sveto Fugile i Vojo Krstov. Platili sve što su popili, ili popili sve što su platili - svejedno. Ali, nije im svejedno što bi još mogli piti, ali ne mogu plaćati. Niđe pare ni dinara, a na udugu i "na lapis", piti se ne može. Ćute, a isto misle. Prvi će pođesti priču Sveto:
- Što da se čini, Vojo, bez раrе i dinara?
- Lako ćemo, Sveto, samo ako ti oćeš!
- Lako!? Nije, bogami, lako doći do para!
- Jeste! Ti dobro lelečeš, a ja znam pomalo, pa ajde da treniramo dva dana u Škrku i da lelečemo na nadnicu
po Katunskoj nahiji!
Sveto se zbog ovoga bio gadno naijedio, pa sa Vojom nije godinama pričao.

 

DA TI JE NA RUKE UMRO

Đaoli se u njega ugnali!
Zlo i gore da zajedno
zbore!
Na rаnu bi ga privio!

Žalio se Stevo Novakov Blažu Lukinu Popoviću kako mu jedna lisica noćima nije davala mira. Dolazila je stalno oko kuće mu, kevćala i pomamljivala njegovog lovačkog kera koji je bio stalno u vez:
- Jedne noći, ja ti pušti kera, pa uzmi lovačku pušku i izađi poviše kuće da je čekam i stučem đaola. U
neko zlo doba - evo je! Kako se god slabo viđelo, ja nanišani i opali. Pođi tamo, kad da vidiš bruku: nije to bila lisica no moj кеr. Ma, vala, nije sastavio ni nogu s nogom.
Već je bio mrtav kad sam ja do njega došao! - završio Stevo sažaljivo priču.
- E, greote! Da ti je barem na ruke umro! - dodade Blažo.

 

SIMO MARAGUN

Momku, kratka gunjina
- kratka sramota!
Oči vode, a noge nose!

Maragun je bio pijanac i boem koji je sa seoskom momčađu zbijao šale, ali ni oni njemu nijesu ostajali dužni.
Jednom prilikom se Simo napio da su ga mogli nositi "kao badnjak". Kako su nekada mnoga sela imala u crkvi po jedan mrtvački sanduk u kojem bi se mrtac držao dok ga sahrane, a onda opet sa njim u crkvu da "čeka" sljedećega, to seoski momci polože Sima u sanduk i s njim pravo u crkvu.
Kad je Simo dobro odspavao i malo se pritrijeznio, neko od momčića pokuca prstima po sanduku. Simo se probudi, pa se nađe u čudu - nikako da shvati đe se nalazi. Jedan od onih momčadi ga priupita:
- Jesi li ti Simo Maragun?
Simo gleda, gleda, pa će:
- Ajde, neka neki od vas pođe kod Sima Maraguna, pa ako je on doma, onda ne znam ko sam ja, a ako on
nije doma, onda sam ja Simo Maragun!

 

JE LI UPALILA?

Čeljade je samo
- samodavno!
Staroga konja slobodno
pušti u sampas - niti
će napraviti štetu,
niti će ga ko ubiti!
Stari se konji ne potkivaju,
no otkivaju!

Na cetinjskoj ulici neki kamion udario babu koja se varkala, oće-neće, pa nije uspjela da pređe na vrijeme na drugu stranu ulice. Kako šofer, ipak nije vozio prebrzo, ne da je baš udario babu, nego je više gurnuo.
Jedan mladić-prolazriik sve to vidio, pa sklon preuveličavanju, pošto uđe u kafanu, izvali pomalo panično, da ga svi čuju:
- Ljudi, sad tu na ulici jedan kamion udari neku babu! Gurao je dvadeset metara!
- Je li upalila? - mirno upita Điko Đikanović koji je pio uz banak.

 

DA SE MIJENJAMO

Đe je muža, tu je i žene!
Svaka kad je svatovi
dovode, već drži
jednu nogu u praću!
Dabogda joj rakiju popili!

Bjelopavlić Jakov Bogdanov imao je dobru, čistu i radnu ženu, ali đao joj dobro ponio! Nije bila čipa na jezik, a uz to i dosta pogana.
Desi se da jednom Jakovovom prijatelju umre žena. Nikako i niko da udovca ućeši danima. Kako koji novi dan dolazi, on sve gori. Samo što ne plače. Došao Jakov kod njega da mu olakša, ali prijatelj mu jedno te jedno:
- A, moj dobri Jakove, kako da mi ne bude teško!?
Sad kad mi je žena najpotrebitija, da me opere, da mi skuva i da mi doda, ja bez žene. Čoek je kao panj kad je živ, a žena mu u grob!
- Pa ajde, ako ćeš, da se mijenjamo! - brzo dodade Jakov.

 

NEKA NJEMU МAМА UMRE

Treba biti i ploču
pod đevojkom!
Moja roba - moj dućan,
kome oću
-ja prodam!
Poručlli joj odozdo!

Poslaše roditelji neku đevojku sa sela na školovanje u grad. Kad je kretala, majka je lijepo śetuje što da radi i kako da se ponaša. Мајка је mајка, pa neće dijete da uvrijedi, nego joj kaže sa po jezika, da joj samo malo naštukne:
- Nemoj, crna drugo, da grdna nijesi, koga na sebe puštati, e ću ti ja umrijeti!!!
Pođe đevojka, pa kad se vratila na ferije, majka je pripita:
- Da nijesi koga puštala vrh sebe, ma ne!?
A đevojka će iz punanijeh usta:
- Bogami, jesam majko! Ali ja sam bila na njega, pa neka njemu mama umre!

 

NEĆE ТЕ МAМA POZNATI

Nije umro, no
se rodio!
Korisno i pošteno
se ne može!
Viša je muka bogatoga
ugostiti, nego
gladnoga najesti!

Umrla Cetinjaninu Raku Mrđenoviću majka.
Došao na saučešće njegov prijatelj iz Kotora Božo K. i ulazi u kuću, ne skidajući naočare za sunce.
Kako je i običaj, namjerio Božo da se prvo pokloni pred mrcem, pa tek onda da Raku izjavi saučešće, ali Rako, ipak ugrabi da mu, prije svega, dobači:
- Skini naočare, e te mama nije davno viđela, pa te neće poznati!

 

ZLO BEZ KOJEGA SE NE MOŽE

 

DVADESET I ČETIRI PUTA

Došao ka рo
dinara sira!
Teško je kod kurve
"onu (mušku)
rabotu" kupiti!
Što laješ kad ti niko na
rep ne staje!

Ova se anegdota prepričava u kraćoj i dužoj verziji. Mi je, naravno, donosimo u ovoj drugoj. Moguće je da su se vremenom dvije priče i dva lika spojili u jedan. Ali to nije bitno, bitna je suština.
Pokupilo se u jednoj tivatskoj kafani neko društvo starijih i besposlenih ljudi. Među njima je bio i Sveto Spasojev koji se ostalijema požali:
- Ma, ljudi moji, jedan moj poznanik, neću ga mencovati, hvali se, a stariji je od mene četiri-pet godina, da skoro svake noći leži sa ženom. A mene, da vi pošteno rečem, na um ne pada da se onoj mojoj primaknem ni jednom u рo godine!?
- Ima lijeka i za to! - dodade neko.
- A kako ću ga nabaviti? - priupita Sveto.
- Lako, hvali se i ti!
- Ma, neću se vala hvaliti, kad me niko za to ne plaća, nego ću se doveče, vala, poprimaći ženi, pa ćemo
zajedno pod jorgan-planinu!
Raziđoše se kući, pa se śutradan opet pokupiše na kavu. Svetovo društvo je bilo nestrpljivo da sazna što je on sinoć učinio. Zato, čim dođe, neko ga priupita:
- Sveto, pomiri li jorgan sinoć tebe i babu i učinje li što?
- Pomiri i učinjeh dosta i više no sam dužan:
dvadeset i četiri puta!!! - odvrati Sveto, kao iz topa.
- Ajde, ne bestijaj, jadan ne bio, nemoj da ti se narod smije!
- Jesam, obraza mi! Ja stavi - on ispani, ja stavi -
on ispani, ja stavi - on ispani...! - dodade mirno Sveto.

 

KAO DA JE "ОNA RABOTA"

Svako se svojima
vratima zatvara!
Kad je mrtac u kuću,
vazda su
vrata otvorena!
Obuci panj - eto ban!

Rade Mašanov je bio lijepa, ali i duhovita cetinjska starina.
Jednom prilikom kupio Rade štof da šije pantalone, pa pravo kod šnajdera. Kad mu je ovaj uzeo mjeru, pripita ga:
- Rade, još mi samo reci, da oko šlica ne pogriješim, na koju ti stranu stoji "ona rabota" - lijevo ili
desno?
- Šij ka da je "ona ženska rabota"! - odgovori brzo Rade.

 

UDOVCI

Stiskao se као goveđi рарак!
Prvoj si muž, а drugoj
sluga!
Nema udarca bez starca!

Savo Kićunov i Miloš Rakov dobro ostarili, a uz to, za njihovu nesreću, ostali i udovci.
Kako su dvojica staraca živjeli vrata u vrata, śede oni jedan dan ispred kuće i nešto pričaju. Miloš kaže kako je veliki baksuz kad čoek ostane udovac - bez žene je kao panj. Miloš uz to nije mogao ni preko slamke, a Savo je bio jedan "japrak" i dobro se držao. Odjednom će Savo:
- Vala, Miloše, i grđi su se od nas ženili, pa bi i mi mogli još po jednom?
- A, kojega će ni crnoga đaola žene? - odvrati Miloš.
- Mene treba za "onu rabotu", a tebe neka unosi i iznosi ispred kuće - dodade Savo!

 

NAOČARI

Obor se vazda
mete odozgo!
Kađ dođeš u moje
godine, tanji
će ti laj biti!
Đe će rđa, no na
staro gvožđe!

Cetinjanin Dujo Martinović je već bio ufatio šezdeset i neku, kad već počinje pomalo da đao dolazi po svoje!
Jednoga dana śedi Dujo sa nekim mnogo mladim prijateljem, pa kako šćede nešto da pročita, izvadi iz futrole naočari i stavi ih. Prijatelj ga nije nikada ranije gledao sa naočarima, pa će, čudeći se:
- Što je, stari? Već i naočari nosiš!?
- Nosim kad čitam i pišam! - odvrati brzo Dujo.

 

SKOČI, ŹATO MOJE!

Daj bože što ti
žena misli!
Ne bi je devet kučaka
nalajalo!
Da mi se jadnoj udati, pa
da se izlajem!

Petar Đukanov iz Cetinja, je imao dobru i radnu ženu, ali... Ono "ali" često đevojci sreću kvari, ali kako je Marica Petrova već bila žena, nije imala što kriti jezik, jer, kažu, samo đevojke kriju jezik, dok se udaju, pa se Marica njenim mogla devet puta opasati. Pošto je Petar bio čovjek od malo priče, teško mu je padalo stalno Maričino "ćopekanje".
Dođe Petar umoran sa posla i śede da ruča. Marica spremila dobar ručak, ali - ije on, a ije ono njega, jer Marica cijelo vrijeme priča kao navijena. Njemu već to toliko dosadi, pa čim bači ožicu izađe ispred zgrade u kojoj je stanovao. Nađe dolje dvojicu - trojicu komšija koji su bili izašli da se "mare" na suncu, ali Marica ne bi lijena, nego nastavi da śekomani i pravo će za njim, ali sad već na balkon, pa poče da ga zove:
-Petre, Petre...!
Kako su živjeli na četvrtom spratu, on visoko podiže glavu, pa raširi prema njoj ruke kao da će nešto da fata i poče da joj tepa:
- Skoći źato moje, škoći źato moje...!!!

 

NE BIH SUŠIO OBRAZA

Ко svijet plače
- oči gubi!
Svaka ima luka
za petama!

Njeguš Petar Jokov je bio čoek kojemu se nikad famelja nije čudila đe je. Vazda doma. Dobar domaćin, od malo priče i od malo puta, a od dosta rabote. Žena mu isto takva, jedino što je kao i većina žena, voljela često skoknuti do komšinice na kavu i "čašicu razgovora".
Jednog dana, neđe po ručku, pođe Petar uz Lovćen da bere držala za śekiru i kosijer. U povratku, svratio kod prijatelja, pa prikasnio. Prođe dosta, pade mrak, pa se ufati i ura-dvije noći a on se ne vrće doma. Žena mu se zabrinula, zlu misli, pa je, bogami, i suze omakoše, tako da, kad se Petar vrnu, nađe je svu u suzama:
- Što je, jadna ne bila, što plačeš? - začudi se Petar.
- A kako, jadan, neću!? - odvrati ona ridajući. Evo dvije ure noći, a tebe nema, pa sam mislila da si se, ne
daj Bože, slomio!
- Ajde, Bog s tobom, ženo! Da ja plačem koliko tebe doma nema, ne bih obraza sušio! - odvrati brzo Petar.

 

АКО NI JE DAJU?

Da je čoek nеmа,
bi je kupio,
pa mu је dao!
Dok se pametni oženi,
ludome đeca
goveda čuvaju!
Niti koga ženi, niti
koga seli!

Zašao Velestovac Milan Vujović već dobro u godine, a ne oženio se. Neki se njegovi prijatelji zabrinuli, pa oće da ga ožene, jer vele - starije momak gori od stare đevojke. Našli oni i nasočili mu tobože dobru đevojku i od dobre kuće, pa neki dan uz čašicu, u kafani, dogovaraju se kad će i ko ići od njih da mu je prosi.
Milan je bio tu sa njima, pije i na sve pristaje. Kad su se već bili dogovorili, i iskontali sve natenane, potanko i kako Bog i sreća zapovijedaju, Milan ih sasvim ozbiljno upita:
- U redu je sve to, no što ćemo činjeti ako ni je daju!?

 

DA SAM BOG

Ženi sina od soja,
ра da je
kučka od tora!
Šteta što je pukla!
Obula mu obije u jednu!

Velestovka Rumica Vasova Abramović je bila zgodna đevojka i na svoje mjesto, ali da se uda - ne, pa ne.
Dolazili viđeniji momci da prose Rumicu i intopavalo joj je kao ijednoj da ide u svoj dom, ali Rumicu nije šćela nijednoga. Pleme već počelo da "šuška" da je đevojka pod nekom manom, pa se prosci, bogami i prorijedili i sad je već prose samo oni koji su u narodu poznati kao "tančica".
Srete je, tako neđe, jedan od takvih - Šako Todorov, pa je pita:
- Rumica, bili me, tako ti Boga, uzela?
- Bih, da sam Bog! - odvrati Rumica bez uzla na jezik.

 

NE LAJ

Kollka su joj usta,
mogla bi
sama sebi
na uho šapnuti!
Čoek se može uvrći
u ženu prije
nego u roditelja!
Devet puta bi se mogla
fezikom opasati!

Žena Cetinjanina Marka V. je domaćica od dosta rada i reda, ali od isto toliko i priče. Zove ona šćerkicu:
- Dodi da te poljubim!
- Neću! - odvrati mala brzo.
- A zašto!? - bi joj malo čudno.
- Ujest ćeš me!
- Kako ću te, sine, ujesti!? Nijesam ja pas!?
- E, a zašto ti tata stalno viče: "Ne laj"!? - dodade iskreno mala.

 

NIJESAM IMAO KAD

Pretiječe joj zadnja
prvu!
Biraj godinu da ti na jade
ne dođe stotlnu!
Jedna glava - devet jezika!

Kod Velestovca Branka Perova Abramovića došao u goste prijatelj iz Podgorice sa ženom. Śeđeli cio dan i uveče skoro do ponoći iako im je Podgorica od Kotora dosta daleko. Pričalo se o svemu i svačemu, ali od žene Brankovog prijatelja teško se moglo doći do riječi. O čemu se god pođedu, ona śekomani i bilo kome odmah zaparoži. Branku, svako malo, nа vrh jezika da je prekine, ali konta, kad je muž ne opominje, što on to da čini.
Dati neđe oko ponoći, pođoše oni, autom za Podgoricu, a Branko u krevet, ali prije toga navi budilnik da ga probudi u pet sati ujutro. Ne bi lijen, no ustade čim je budilnik zazvonio, pa pravo na telefon i pozva prijetelja u Podgoricu:
- Alo, Martine!?
Ovaj, iz sna, skoči, pa će strunjeno: -Ko je to!?
- Branko Perov!
- E, Branko?
- Kako si?
- Dobro!
- Kako ti je žena?
- Dobro i ona! - poče se pomalo čuditi Martin.
- Kako su ti đeca?
- Dobro i ona!
- Ideš li na rabotu?
- Ja, Branko, idem, no jesi li ti pri svijesti? Bih li ja sinoć do ponoći kod tebe?
-Ti bi!
- Pa moga li me ti juče cio dan i do pola noći pitati, ovo, da me jutros u devet cikova ne dižeš iz kreveta!?
- Ja mogah, no nijesam imao kad od žene ti! - odvrati brzo Branko.

 

PO ZAKONU

Vrti se kao mačak
oko ribe!
Noćna vedrina je što i
nevjestina dobrina!
Mala ženica - prtena vrećica!

Pio Čajo R. rakije više nego je trebalo, pa malo koja noć, a da on ne dode kući pripit. Oni mu doma, moli
ga - ne moli, pričaj mu - ne pričaj, da ne valja, da nije dobro, ali on je, što bi rekli, ponekad bio kao vazda: vidi li bočicu, prijene na nju kao dijete na sisu.
Pošto vide da "na lijepe" ne valja, oni doma mu kontaju da nešto učine "na grdne": dogovore se otac mu,
majka i žena mu da sa njim ni jedne jedite riječi ne progovore dok ne ostavi piće. Prođe tako sedam-osam
dana, niko sa njim više no da nije živ. To Čaju dosadi, pa će jedne večeri ženi, prije nego su pošli na konak:
- Ma, ne moraš ti sa mnom pričati, no dabogda ti se usta za vrat okrenula, nego mi samo daj ono što mi
"po zakonu" pripada!
Iako su već mnogi bili čuli za Čajovu muku, jedan njegov poznanik je za to saznao tek poslije mnogo
godina, pa zato, čim ga srete, pripita ga:
- Je li tačno, Čajo, da je na tebe bila takva muka, da si ženi tražio "one rabote" po "zakonu"?
Čajo bi iskren:
- Jes, bogami, i nijesu te prevarili. No, sad je viša muka na mene - sad se ona poziva na zakon!

 

ĐAO PONIO I KAD JE ТAТА

Jedno ti kajanje
nikad ne fali!
Da skočiš u vodu i da
se oženiš, nikad
nije kasno!
Biće svađe - guzica!

Snijega preko metar, a još povrh toga i za velikoga đaola, pada i neka susnježica. Vasko Lazov bi trebalo da se vrati s posla na Lovćenu, u Njeguše - pješki na opanke, a Ljubo Dragov - isto tako, ali uz Lovćen, treba da ide da ga smijeni. Neđe na рo puta, sretoše se. I jedan i drugi mokri i pod pazuhom, a Vasko, uz to mnogo i stariji, umoran i bezvoljan. Prvo će Ljubo:
- Vasko, blago tebi, lako ti je!?
-A kako?
- Doveče ćeš da ležiš sa ženom!
Vasko nestrpljivo dodade:
- Đao ponio i kad mi se tata na to naučio!

 

TI BI TO SAŠILA

Stotlnu obučenih ne
mogu svući
jednoga gologa!
Ljepota je za selo, a
dobrota za kuću!
Kakva si, u među poprečke
ulećela!

Branko Perov Abramović śedi sa društvom pred kotorskom kafanom "Dojmi". U jedan vakat naiđe neka mlada i zgodna žena i njihova poznanica, pa je neko pozva da im se pridruži. Ona priđe, pozdravi se i śede.
Kako su joj na haljini izrezi bili dosta visoko, kad stavi nogu preko noge, ostade joj otkriveno, ne samo koljena, nego do рo stegana. Pošto je Branko bio stariji, njoj malo muka, pa svako malo se muči da što bolje pokrije noge, ali zalud - po jedna noga vazda otprčena. Branko to primijeti, pa će:
- Nemoj se, jadna ne bila, ništa mučiti! Da si mislila što kriti, ti bi to sašila, a ne krojila!

 

CIKULJASTI TRBUH

Uzmi ženu, a ne domaćina!
Prve šćeri - potonji sinovi,
da se dva zla u
dom ne sastaju!
Za đevojkom se nije
greota zakleti!

Pridala se Boriši Gojkovome šćer. Boriša se nadao sinu, pa ni crni, ni bijeli.
Tješe Borišu prijatelji da je najvažnije da je dijete zdravo, ali njemu danima so iz oči toči. Jedan od njih će kad mu to njegovo kukumakanje već dosadi:
- Greota ti je, jadan ne bio! Nemoj se s tijem đetetom griješiti!
- Ma, vjerovao sam, sto posto, da će biti sin! - dodade Boriša.
- A po čemu si to, čoče, znao?
- Trbuh joj je bio cikuljast! - odvrati žalostivo Boriša.

 

PRVAK CETINJA

Udala se đe se
kokotom ore!
Đe ne osta ne bi dosta!
Dabogda, zli nаrок vijala!

Cetinjanin Đuro Radonjin na nekom seminaru u hotelu "Grand" upozna jednu Vjeru. Kako je bilo poslednje - drugarsko veče, ostane se uz jelo, piće, muziku i igra do pred samu zoru. Đuro popio i previše, ali ipak pođe sa njom u sobu.
Kada su njih dvoje ujutro ustali, sašli su u restoran na kafu i doručak. Đuro se tek otrijeznio od silnoga pića, mamuran i čini mu se kako mu je glava kao bačva. Osim toga, malo se čega śeća. U jedno je samo siguran - da je spavao, pa zato i za svaki slučaj, da se ne bi pred ženom brukao ništa i ne priča, niti pita. Odjednom će ona:
- Ne zvala se ja Vjera, ako nećemo još jednom poći do sobe!
Đuro odmah, brzo i iskreno priznade:
- Ma zovi se kako god oćeš, ja ne mogu! Nijesam ja prvak Cetinja!

 

NEMA PRITISKA

Napuhan kao crijevo
nad ognjištem!
Obigrača - udavača

U jednoj staroj cetinjksoj kući u kojoj je živio Slobo Andrijin, živjele su, ali na spratu iznad, i dvije žene koje za vrijeme talijanske okupacije nijesu umjele reći: "Neću". A Talijani, kao Talijani - kažu dobri ljubavnici.
Prošlo od rata i okupacije mnogo godina, pa iako Slobo tada još nije bio rođen, iz priča starijih je znao da se njegove komšinice u svoje pero nijesu mnogo šteđele.
Jednoga ljeta je bila neka restrikcija vode, pa su je samo jednom dnevno puštali, i to na kratko. Kad bi Slobo pootvarao svoje česme, komšinice na spratu ne bi imale dovoljno pritiska. I tako neđe, po ko zna koji put, desi se baš to. Neka od komšinica, poče da kune Sloba, pa mu reče:
- Slobo, ajde usta ti se zatvorila, zatvori te kantule, e nemamo gore pritiska!
Slobo, bez uzla na jezik, odvrati:
- Nema vama, ćuške, pritiska od kad je kapitulirala Italija!

 

DOSTA JE JEDAN

Mijenjaju se na nju
ка na macu!
Lijepo je kad đevojka
ide svojim putem!
Nezvani u svatove ne ide!

Cetinjski "taraši" nalete, neđe usput, na jednu od onih zvijuka i "krajputašica" koja odjednom stopira na sve četiri strane svijeta - pa đe joj naleti. Kako je autobus išao za Cetinje, i ona s njim do zadnje stanice. Završi, tako, u jednom od cetinjskih naselja, u nekoj kafani, da radi kao konobarica, što li?
Momčad iz naselja kao sva momčad, a sva momčad uglavnom, kao lovački kerovi, ośete brzo trag. Ili što bi narod rekao - kusovi na trag! Nekoliko dana po naselju, ispred kafane i u kafani, nije faljivalo "svatova". Jedan od njih bio je i Andrija Tomašev, ali cijelo vrijeme njegov brat Luka nije nikako navraćao iako je znao da je u naselje dovedena "nevjesta".
Jedne noći priśeti se Luke neko iz društva, pa iako je već bilo iza ponoći, pođe da ga probudi. Kad dođe do prozora njegove sobe, pokuca, a ovaj će sanjivo:
-Ko je!?
-Evo ja!
Poznade Luka po glasu jednog od drugova, pa će mirnije:
-Što je je li što slabo?
-Ne nego ajde dođi malo u kafanu. Lijepo je društvo, a ima i jedna konobarica, noćas će biti sama, a mnogo se ne brani, pa možeš kod nje i prileći!
-A je li s njom već konačio brat Andrija?
-Jeste!
-E, dosta je jedan iz kuće! - odvrati brzo Luka.

 

BEZ UZLA NA JEZIK

 

IMA LI GA?

Udari se umom
po pameću!
Ne mjere se ljudl peđu,
no pameću!
I među svetijema ima riječi!

Na jednom poslijeratnom zboru Narodnog fronta partijski aktivista ubjeđuje okupljeni narod da nema Boga:
- Ljudi, vidite li vi mene?
- Vidimo!
- Ima li me?
- Ima!
- Vidite li ovoga čoeka do mene?
- Vidimo!
- Ima li ga?
- Ima!
- Vidite li Boga?
-Ne!
- Ima li ga?
- Nema!!!
Kad partijski aktivista taman ubijedi narod da Boga nema, izađe jedan od seljaka i upita okupljene:
- Ljudi, vidite li vi ovoga čoeka što vam je dosad pričao?
- Vidimo!
- Ima li ga?
- Ima?
- Vidite li mu glavu?
- Vidimo!
- Ima li je?
- Ima!
- Vidite li mu mozak?
- Ne!
- Ima li ga?
- Nema!!!

 

STAJAK

Kakva glava, takva
je i beśeda
Da mu raširiš ruке
i staviš ga u
žito, ne bi da
đaolja vrana pala!
Teško onome ko sve ne
vidi kroz rešeto!

Neđe odmah po ratu na Mjesnoj konferenciji u Kosijerima čita se i razrađuje partijski materijal koji je došao iz Cetinjskog opštinskog komiteta. Kada je čitanje završeno, javi se za riječ starac Andrija Radović:
-Ko je to pisao?
Jedan od mjesnijeh "otaca" odgovori mu povišenim glasom:
- Ko je pisao? Što ti, Andrija, ima da pitaš? Pisao je neko ko ima glavu!
-I stajak ima glavu! - dodade brzo Andrija.

 

ŠEGUN

Ne daj, Bože, što se
trpjet može!
Ko se zadnji smije,
slađe se smije!
Nemaju ni za рараr!

Došla naredba da se istrebljuju koze po Crnoj Gori. Seljacima je to teško palo, a i nemaju od čega da žive, pa kriju koze. Policija i civilni aktivisti obigravaju po selima, otkrivaju sakrivene koze i kažnjavaju prestupnike. Došli, tako, u jedno cucko selo i pokupili na seosko guvno i babu na toljagu. Aktivista iz Komande mjesta ubjeđuje narod:
- Od vašijeh koza niđe šume po Crnoj Gori! Sve obrstiše i ne ostade ništa! Ni kukrice nema da se ubere,
da ćeš je puškom gađati, a kamoli drveta!!
Poneko bi i rekao nešto, ali ne smije. Samo se glasno javi Miloš Krstov Marković:
- Vala, što je mnogo, mnogo je, pa da svaka nosi po šegun u zube!

 

NE ZALAŽE SE

Ne učini sve što
ti je milo!
Ne bije se po guzici,
no po guzičici!
Đe strah stoji, ništa
ne stoji!

Šetao predveče cetinjskom Njegoševom ulicom Vojo Biljanović, ministar unutrašnjih poslova u bivšoj crnogorskoj vladi. Ču odjednom jaki dečinji plač i vrisku, pa se okrenu i viđe kako jedan građanin bije dijete bez milosti. Vojo im odmah priđe, a ovaj prepozna ministra, pa mu ne bi svejedno.
- Je li to tvoj sin!? - upita ga oštro Vojo.
- Jeste, druže Vojo!
- Pa što ga tako krvnički biješ?
Otac se ne dade zbuniti:
- Druže Vojo, ne zalaže se dovoljno u pionirskoj organizaciji!

 

TI SI VIČNIJI

Ko je strah ostavio, Bog
mu pomogao!
Nosi se s njima kao mačka
s mačadima!
Došao mu kao ćuku tica!

Stari Cetinjanin Labud Đurić držao je u kavezu u kuhinji, kanarinca. Kako se po kuhinji motao stalno i
Labudov mačak, jednoga se dana desi da mačak zgrabi kanarinca. Labud skoči, ali mačak sa kanarincem u
zubima pobježe u hodnik.
Vidijevši kroz kuhinjski prozor kako baš u tom trenutku namjerava da kod njega svrati jedan mu
poznanik, inače visoki službenik policije, Labud zgrabi sa stola nož, pa jurnu u hodnik za mačkom. Jedanak
banuše u hodnik i Labud i poznanik mu, pa ovaj, čudeći se što Labud trči sa isukanim nožem za mačkom, povika:
- Sto je, Labude, kumim te gospodom Bogom, jesi li poludio!?
Trpajući mu nož u ruke, Labud samo dodade:
-Drž! Ti si vičniji!!!

 

DA RIJEŠIM AKT

Ispod mire sto
đaola vire!
Ne čini se vješt!
Nema gorega rada
od nerada!

Cetinjski kafedžija Labud Đurić bio je vrlo duhovit čovjek. Jedno jutro, poprilično rano, okupili se pred njegovom kafanom stalne mušterije i čekaju da Labud otvori i da im skuva jutarnju kavu. Ali, Labuda
dugo nema. U neka zla doba, pojavi se niz ulicu, ćerajući ispred sebe magare sa tovarom drva. Dok je vezivao magare za obližnju lipu, gosti gotovo uglas počeše negodovati:
- Ajde, čoče, đe si više!? Nećemo čekati podne ovđe, no otvaraj ovu prčvaru!
Pošto je već bio počeo da rastovara magare, Labud samo dodade:
- Čekajte da prvo riješim ovaj akt!

 

SAM PAO - SAM SE UBIO

 

UPOZNAVANJE DRUŠTVA

Đece i раrа nikad
nije mnogo!
Da su đeca dobra,
nlko ne bi
u zle odio!
Koliko je od neba do
zemlje, toliko
je od čoeka
do nečoeka!

Starac Mato Milutinov došao u školu da se raspita kako mu uči unuče. Naiđe razredni starješina Matovog unuka, donese dnevnik, pa poče da mu redom čita ocjene:
- Iz poznavanja draštva ima...
Starac Mato odmah prekide razrednoga:
- Koliko ima, da ima, za poznavanje društva mi je lako. Kad ga god upozna, upoznaće ga dosta rano. No, ti
mene reci kakvo mu je vladanje?

 

DRŽ SE TI, UČITELJU

Ne treba je vrćeti
oko kamastra!
Nijesi me na krst držao!

Neđe pedeset i neke u osnovnoj školi na Cetinju polagala vanredno starije razrede neka žena s Ljubotinja, već u srednjim godinama. Dopalo je da polaže istoriju kod nastavnika Milana Rajkovića. Da bi joj olakšao, Milan je pita ponešto iz posljednjega rata, jer ona bi, misli Milan, neke događaje i ljude možda mogla i pamtiti. Kako su Košćele blizu, on je na kraju priupita da mu nešto ispriča o bici na Košćelama, o kojoj i danas postoje sporenja: je li, ili nije u toj bici sa Talijanima učestvovao, pa čak možda i komandovao Jakov Kusovac koji je, kažu, kasnije završio na onoj „drugoj strani" i koji se još tada teško smio i spomenuti. I pored toga, ona poče:
- Na Košćelama je protiv Talijana komandovao Jakov Kusovac!
Milan je odmah prekide:
- Dobro, dobro to, no drž se ti knjige!
- Drž se ti, učitelju, knjige, a ja sam tamo bila i znam ko je bio i što se činjelo! - śeknu odmah ona.

 

FEMBRUAR

Vratio se kao mačka
s jebališta!
Kad su kalili obraze,
ostavili su mu
ga mekoga!
Da ga svežeš u sred polja,
zaputao bi se!

Školski nadzornik Ivan Petrov primijetio kako stariji učitelj Blagota Nikolin i nije baš najpismeniji, pa ga jednom prilikom, onako izokolo, blago opomenu:
- Pazi, Blagota, malo više na pismenost! Eto ne piše se „fembruar", kako ti pišeš, nego „februar"! Nema tu „M", izbači ga!
Kada je sljedeći put došao u obilazak učitelja, Ivan primijeti da je Blagota iz „fembruara" izbačio „M", ali i u svijem ostalim mjesecima, đe je god stigao i mogao, pa je dobio:
"SEPTEBAR, NOVEBAR, DECEBAR..."

 

MIJESE LEB DOMA

Našla je dlaku u
knjigu, ра
joj je izmrzla!
Zlo rođenje, gotovo
suđenje!
Na ti ga, robe - neću ti ga, Bože!

Neka starija đevojka polagala vanredno osnovnu školu. Nastavnik Veselin Raičević propituje je matematiku, ali ona ne zna „račun" ni do dvadeset. Njemu žao da je obori, pa tek toliko da bi barem neke crne jade znala i rekla, upita je:
- Ako je kilo leba dva dinara, koliko košta sedam kila leba?
Ona misli, misli, misli... pa će na kraju:
- Bogami, učitelju, mi mijesimo leb doma!

 

MRVICE

Našla te nenadna!
Udren po glavi mokrom
čarapom!
Jedan muči - dva uči!

Ne može oficir Vlado Dapčević, odmah neđe po ratu, jednom polazniku srednje vojne škole, nikako da objasni što su razlomci. Ne ide, pa ne ide. Jednoga dana riješi da cio čas radi sa njim. Kad mu sve potanko objasni, ovaj reče da mu je jasno, a Vlado uze da ga propituje:
- Uzmeš štruc leba i podijeliš ga na pola?
- To su polovine!
- Podijeliš ga na troje?
- To su trećine!
- Podijeliš ga na pet djelova?
- To su petine!
- Podijeliš ga na deset djelova?
- To su desetine!
- Podijeliš ga na sto djelova?
Učenik malo zastade, pa dodade:
- To su mrvice!

 

OĆETE LI JE ZAPALITI?


Bez malih nema
ni velikijeh!
Oganj i slama ne
mogu zajedno!
Nije mu ni žuč grka!

Stari i ugledni cetinjski učitelj Jovan Jablan volio je dobru kap domaće rakije, ali sve sa mjerom i s anđelima, a u Cetinju i dan danas postoje one čudne, kako ih zovu - „ćore", privatne kafane, kakvih gotovo niđe nema. U privatnom stanu, ili češće kući i uglavnom u kuhinji, „gazda" drži po malo vina i rakije. Kuva se i kava, a zimi, igraju se karte i domine, poneđe i tombola. Prave boemske kafane, i to u kuhinjama.
Pored škole u kojoj je radio učitelj Jovan, bila je jedna takva kafana koju je držala neka Joše. Zato je učitelj imao đekad običaj da kaže đeci:
- Đeco, oćete li je zapaliti?
- Ne, učitelju!!! - odgovarala bi đeca uglas.
- E, pođoh ja kod Joše na jednu!

 

PEGAZ

S tuđa ata - posred
plota!
Za dobrijem se konjem
prašina diže!
Ni śetan - ni savjetan!

Pjesnik Vaso Stanišić na svoj je način čudna pojava. Uostalom, kao i većina pjesnika.
Još kao mladić, robijao je na Golom otoku, a vjerovatno da ga je do Otoka vodio put još od onoga dana kada je kao četrnaestogodišnjak pošao da čuva koze i nije ih vratio uveče kući, nego pobjegao u partizane. Sa robije je, poslije sedam godina, izašao kao sobo-slikar, ali krečenje, kaže, nije volio, pa ga je zamijenio samoobrazovanjem i dobrim pisanjem.
U međuvremenu je penzionisan prijevremeno pošto su doktori prihvatili njegovo objašnjenje da mu je nebo mnogo nisko, pa ne može nikako da se uspravi, a da mu je krok toliko dugačak, da mu se vrlo često događa da mu je jedna noga neđe uz Moraču, a druga na Durmitoru.
Jednog jutra Vaso Stanišić sišao u cetinjsku pijacu. Prvoga koga srete bio je prijatelj mu i slikar Đoko Žigalj. Prvi će Žigalj:
- Znavao sam da ću te sresti! Sanjao sam te noćas!
- A kojim dobrom? - priupita Vaso.
Žigalj je već imao spremnu priču:
- Ti, Vaso, jašeš na Pegazu naopako, držiš ga za rep i veliš: "A, kako je ovome konju vrat tanak?"

 

UTOPIO BI SE

Ne prodaje sir onaj
što ga prodaje,
nego onaj
što ga naređuje!
Ko rano ruča i oženi
se- ne kaje se!
Zamijenio dan za noć!

U jednoj cetinjskoj kafani našli se na kavi, rano ujutro, pjesnik Vaso Stanišić i neki mu poznanici. Među njima je bio i Coko Marović. Vaso ima, iako već u godinama, svaku dlaku na glavi, a Coko rijetko koju, pa je uvijek ošišan „na nulu".
U međuvremenu Coko i još neki pođoše, a Vaso sa dvojicom-trojicom, ostade da pije do ručka. Toliko je bio popio da su ga mogli nositi, „kao badnjak". Kako je, uz to, bio već dobro i gladan, Vaso pređe za drugi sto i poruči jelo. Pošto konobar donese prvo supu, Vaso poče da srka: jednu kašiku, drugu, treću... ali sve sporije, dok mu kašika ne ispade iz ruke, a glavom klonu skoro u sami tanjir. Vide to ovi što su śeđeli s njim ranije, puštiše ga malo da odspava, ali pošto mu već i nos dotače supu, ustade Tomo Nikov, ufati ga za perčin, pa, podižući mu glavu, dodade:
- Ne daj, Bože, da je ovđe umjesto njega Coko. Utopio bi se!

 

DA SE POKRIJEŠ

Noćas mačka i miš
spavaju zajedno!
Neće ih muhe klati!
Tražiće noćas zeko mater!

I pošto se vratio sa robije na Golom otoku, pjesnik Vaso Stanišić je stalno mjerio đaolu „onu rabotu", tako da je često završavao u zatvoru.
Pošto je neđe bio dobro popio, napravi on neku svađu u seoskoj, njeguškoj kafani. S njim se u društvu zadesio i njegov seljanin Jošo Perov. Iako miran i nije bio svađalica, Jošo ni za živu glavu ne šće da ostavi Vasa, pa pošto dođe policija, povedoše i njega pravoga-zdravoga.
Strpaše ih u zatvor u Bogdanovom kraju. Ostaše tu рo dana i cijelu noć, a kako je bilo zimsko vrijeme, a ośeverilo, pomeli su se kao ikad iko. Ali Vasu, sa sedmogodišnjim stažom na Golom otoku, to lakše pada, a Jošo prvi put u zatvoru, a uz to prav kao majka božja, pa mu teško.
Vidi to i zna dobro Vaso, te pošto je u džepu imao novine, izvadi ih, uze samo jedan list, i pruži ga Jošu:
- Drži, Jošo!
- A, kojega će mi crnoga đaola!?
- Da se pokriješ! - odvrati Vaso.

 

BROKVE ISPOD GLAVE

Glava ne boli
ako je ima!
Od boga senjato,
đaolu predato!
Zaspao kao iza sise!

Pjesnik Vaso Stanišić je dosta drugovao sa Đokom Lezom, cetinjskim boemom. Često su jedan drugome priređivali iznenađenja, ponekad i neprijatna. Nijesu mogli jedan s drugijem, a mnogo više nijesu mogli jedan bez drugoga.
Jedne noći, Vaso se ne vratio na Njeguše, nego ostao u Cetinje. Đe će, nego na konak kod Đoka. Spavaju u istoj sobi, ali Vasa budnoga ni krevet nije dočekao, pa drifti, bolje li može, a Đoko cijele noći ne može zaspati. Obrni -prevrni, ne pa ne! Kad ne može on zaspati, krivo mu što Vaso spava, pa ga budi:
- Vaso! Vaso!
-Što je, Đoko?
- Ne mogu da zaspim!
- Stavi koju brokvu pod glavu! - na to će Vaso.

 

FINANSIJSKO NEVRIJEME

Prazna šaka nema molitve!
Te ćeš pare šupljom
ožicom nakudžati!
Kad se siromah ženi,
svi idu u svatove!

Pošao pjesnik Leso Ivanović sa prijateljima u staru cetinjsku „Lokandu", na piće.
Poznato je da je Leso teško živio i jedva sastavljao кrај s krajem. Kako mu, izgleda, ni prijatelji nijesu bili pri parama, kad posijedaše, Leso izvadi olovku i jedan papirić, malo se zamisli, pa pošto nešto pribilježi, pozva konobara koji se zvao Jevrem i dade mu pisanu poruku:
„Kod nas ti je, Jevreme,
finasijsko nevrijeme!
Pozajmi nam jednu stotku,
za špricere i za votku,
a dajem ti riječ moju,
Sjutra ću ti vratit stoju!"

 

KAO STONOGE

Bolje je opjevan
no opojan!
Nijesmo se ni mi
nа Boga
kršima bačali!
Jedna čaša као šaka
po turinu!

lNeđe u cetinjskoj pjaci, sretoše se stari poznanici Ljubo Ivanišević i Murat Šuković. Po običaju, jedan od njih pozva „na po jednu". Uđoše u kafanu, popiše, pa Ljubo plati i krenu. I opet po običaju, Murat mu ne dade da ide:
- Čekaj, čoče, da popijemo još po jednu! Na dvije smo noge došli!
Znajući da Murat voli dobru kapljicu, Ljubo dodade:
- Ostao bih i popio ja još, no se bojim da ćemo izaći kao stonoge!

 

DAJ JOŠ PO JEDNU

Luda pamet - blago
božje!
Gore se ludo smijati, nо
pametno svašto činjeti!
Кuкu onome asfaltu kojega
opanak gazi!

Pošao Vuko Miśov u pośetu rođaku. Kako je grad u kojemu je ovaj živio bio dosta veliki da bi se Vuko lako snašao, sačeka ga rođak na željezničkoj stanici. Pozdraviše se, pa pođoše na autobus gradskog prevoza da idu na rođakov stan.
Ne bi nikoliko, naiđe i autobus, pa Vukov rodak oće da kondukteru plati kartu, ali Vuko se ufati za takulin. Oće, pa oće on da plati. Pošto se malo pojakaše, rođak mu reče:
- Čekaj, čoče, nemoj da se ovaj narod smije! Ja ću platiti!
Izvadi rođak pare i plati, a Vuko dodade kondukteru, pokazujući mu svoje pare:
- A ti daj još po jednu!

 

PIRUNOM PISALA

Pametni piše, a
ludi pamti!
Ijedak da bi se
od njega
đao otrovao!
Viši mu je dinar, no
dno od bačve!

Jedna od najpoznatijih starih cetinjskijeh kafana bila je „Crmnica".
Koga ste god pitali đe je, malo bi ko znao, a ako ste pitali za kafanu „Kod Ikane" - svi su znali. Držala je kafanu Ikana Tomašević, stara i dobra Cetinjanka, koja je ljudima pozajmljivala i pare, a bogami, pilo se kod nje dosta i na veresiju, ili na „lapis" - kako se češće zborilo. Imala je Ikana jednu svesku sa imenima svijeh koji su tako pili, pa bi od prvoga do prvoga u mjesecu, uz imena „udarala" recke za svaku popijenu kavu ili „rakijicu".
Pio je tako, na versiju, i stari Cetinjanin Veliša Ivov kojemu je dinar bio viši no dno od bačve. Pošto jr jednoga prvoga primio penziju, dođe da izmiri dug:
- Anu Ikana, donesi onu teku da skontamo što sam dužan!
-Ikana uze iza banka teku, pa poče da broji:
- Jedan, dva, tri, četiri, pet,... dvadeset i pet...trideset i pet, trideset i sedam, trideset i osam...
Veliši se, kao i uvijek i kako mu god izbrojiš, učinje mnogo, pa je prekide:
- Ajde, Ikana, jadna, ti si to izgleda pirunom pisala!

 

NEKOLIKE TREĆE

Tako mi zemlje u koju ću!
Rakiju iza svakoga, vino
iza ponekoga, a
vodu ni iza koga!
Jedna ruka mrtvoj druga!

Cetinjski slikar Đoko Žigalj dobar je scenograf, isto tako i tehnički urednik, ali dobro i pije. Teško da se možeš odlučiti u čemu je najbolji. Ustvari, kada je u piću najbolji u ostalome baš i nije tako, ali, što bi narod rekao, nije sam - ima braće! Znajući za to, jedan njegov prijatelj podrani iz Kotora na Cetinje, ne bi li ga našao trijeznoga i još „nenačetoga", da tehnički urede jedan đečji list koji je trebalo da se štampa u cetinjskom „Obodu".
Kada je došao na Cetinje, pozva ovaj Žigalja telefonom na stan. Bijaše rano, ali njega ne bješe doma. Pretpostavljajući da je Žigalj već u kafani, ovaj opet telefonom, pozva jednu birtiju u kojoj on najčešće pije.
I odmah ga dobi:
- Alo, Žigalj!?
- Alo!
- Evo došao sam sad iz Kotora. Oćemo li što danas raditi?
- Oćemo!
- A jesi li što pio?
- Jesam samo dvije i nekolike treće! - dodade brzo Žigalj.

 

AKO PANEM

Ide kao da po iglama
gazi!
Ide kao da po jajlma
gazi!
Ako nećeš ti na đaola,
đao će na tebe!

Stari Cetinjanin Vaso Darić bio je pravi kafanski čovjek. Volio je popiti, ali sve s redom i s anđelima.
Neđe ispred ručka, Vaso iz birtije krenuo kući, po običaju, već malo pripit. Nausput, uze i dvije gajbe jaja.
Bilo je neko oštro zimsko vrijeme, pa se trotoari i ulice slizale i led došao kao staklo, a Vaso pripit i star, a uz to još nosi i jaja. Grdno da grđe ne može biti, pa starac čepuka po ledu kao na iglama. Gleda ga neko dijete iz komšiluka, pa će:
- Čiko Vaso, što to nosiš?
- Ništa, ako panem! - odvrati brzo Vaso.