Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip







 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




IN MEMORIAM:

Posljednja ispovijest Živka Nikolića (1941 - 2001), kultnog autora crnogorskog filma
SVE ŠTO RADIŠ MORA DA MIRIŠE TVOJOM DUŠOM

 

Mislim da nema zatvorenih licnosti. Svaki covjek se kad - tad otvori i pokaze svoje pravo lice...Ljudi su ranjivi. Zato se rado skrivaju u skoljke i cekaju bolja vremena" - kaze Zivko Nikolic, uvlaceci glavu u ramena, kao da se stidi.

Ovo sigurno nije njegovo vrijeme.

"Cesto mi se zavicaj pojavljuje u vidu nekakvog nejasnog lica, bez tijela. Javlja se u snovima kao neka teska mora iz koje jedva cekam buđenje, ne bih li se oslobodio straha... Tesko je to opisati... Zavacajni znaci, koji nas određuju i objasnjavaju su neuhvatljivi. Neuhvatljiv je taj zbir svakojakih utisaka. Slika ima svoje rijeci, a rijeci imaju svoje slike. Između slika i rijeci - ponor.

Lični znaci: Suvo polje. Kunak. Laz. Straševina. Trubjela. Župa. Popovo polje. Budoš.

Suton. Greben. Ponor. Muk. Privid. Sjeni. Daljine. Prepet. Zvijezda. Ambis. Vedro nebo. Cuk. Pucanj. Ljudi. Mirisi. Promicu lica: Milivoje. Scepan. Vidoje. Luka. Murat. Milena. Zorka. Jelena. Sena...

Sve ima ovdje svoje ime i prezime. Svoju istoriju. Obraz. Po tome pamtim svoje djetinjstvo...Ima u mojim Ozrinicima, selu u kome sam odrastao, zaseoce koje se zove Drama. Zamislite! Kakva drama? Cija?... Ili, u tom istom kraju, u okolini Niksica, postoji rijeka - Bogdusa. Kako je to cudno : mala rijeka, gotovo potok, preskociti ga mozes, a u sebi sadrzi takve dvije rijeci: Bog i Dusa!

Zaborav, taj surovi sudija, izvlaci iz sjecanja daljine i pokusava da prosvijetli zavicaj, taj vjeciti pocetak, kome se stalno i uzalud vracamo.

Moj otac Vidak je mnogo volio umjetnost. Narocito slikarstvo. Zavrsio je visu umjetnicku skolu u Buenos Ajresu. Sa zirado sesirom, slikarskim blokom i kicicom u ruci, proputovao je cijelu Ameriku slikajuci. Jednoga dana je dobio pismo od svoje majke, moje babe, u kome je pisalo:

"Ðevojke sam poudavala. U kuci smo ostale macka i ja. Same."

Otac se odmah spakovao i vratio nazad. Ozenio se i dobio petoro dece. Postao je mehanicar, ali se uvijek trudio da kod nas razvije osjecaj za lijepo. Kod njega se citavog zivota osjecala nekakva bolna ljubav prema sopstvenoj, nedovoljno iskazanoj umjetnosti.

Majka nas je podizala.

Skolu nijesam puno volio. Cak ni crtanje. Otac je onda odlucio da sestru i svu moju bracu skoluje, a da mene zadrzi na selu, da kopam i cuvam ovce. Tek kasnije je profesor crtanja, otkrivsi kod mene izvjestan dar, predlozio da idem u Herceg Novi i tamo upisem umjetnicku skolu.

Ne mozete ni da zamislite kakav je za mene sok bio Herceg Novi. Od tog soka se nijesam ni danas oporavio. Doci iz jedne poludivlje sredine u pitomi primorski kraj - bilo je zastrasujuce.

Slikarstvo mi je predavao Vojo Stanic. Sjecam se da je u ucionicu uskakao kroz prozor. Govorio nam je, naravno, da se u umjetnost moze uci i na drugi nacin. Cesto bi nam casove drzao na plazi. Kupamo se, a usput slikamo... Vojo Stanic bi nas, kada njegova gospa Nada na njega nije ljuta, poslije casova vodio doma, na rucak.

Predavao mi je i Luka Berberovic. I Boris Verigo, keramicar. Govorio nam je:

"Sve sto radis mora da mirise tvojom dusom."

Dok je radio keramiku, pjevao bi ruske romanse. I mi sa njim. Sjecam se profesora Sava Vujovica. Imao je blizu osamdeset godina. Predavao nam je grafiku. Nikada do sada nijesam upoznao covjeka koji je toliko volio da voli. Danas ljudi uglavnom vole da mrze. Taj fini, stari gospodin naucio nas je da volimo.

U Herceg Novom sam otkrio film - te cudne, magicne, pokretne slike. Do tada nijesam znao da postoje razliciti filmovi. Mislio sam da su svi kao "Tarzan". Zato sam u pocetku sa velikom strascu isao u bioskop, ne birajuci sta gledam. Sjor Gajo, koji je prodavao karte u bioskopu "Boka", bio je za mene prvi pravi filmski idol. Gledao je filmove svakoga dana i zbog toga sam mu se divio. Tek kasnije su dosli ostali: Viskonti, Felini, Antonioni, Bergman, Bunjuel, Forman...

...Sjecam se jutra kada sam krenuo na studije. U Beograd. Sjecam se zeljeznicke stanice, sebe sa pohabanim, starim koferom u jednoj ruci, kako u drugoj grcevito stezem adresu druga iz djetinjstva - Vuka Cetkovica.

Dunavski kej 17.

Dobro sam zapamtio taj kraj. Dorcol. Vuk je radio i studirao, kao mnogi drugi tada. Zivio je u jednoj zapustenoj, neurednoj baraci, u kojoj se nikada nije znalo koliko ljudi trenutno spava. Iz tog "stana" bi izlazili kao iz rudnika. Tu su se talozili i nastajali mnogi kadrovi mojih buducih filmova.

Vuk me prvo odveo na kacamak i kisjelo mlijeko u tada cuvenu "Atinu" Onda u Knez Mihajlovu. Kaze:

"Pazi dobro: Odje mozes sresti najljepse đevojke u Beogradu. A ođe ti je fakultet."

Tako me je Vuk omeđio, a Knez Mihajlova zacarala.

Znate, ja nikada nijesam studirao reziju. Nijesam imao hrabrosti da probam. Zato sam upisao glumu.

Gluma je oduvijek bila popularna grupa na Akademiji. Od nas cetiri stotine prijavljenih, proslo nas je sesnaest. Spremio sam Vojvodu Draska iz "Gorskog vijenca". Prosao sam kao metak. Ali, gluma me nikada nije mnogo interesovala. Valjda zbog toga sto u sebi nijesam glumac. Nikada nijesam zavrsio Akademiju. I bolje sto nijesam. To je opasno, pogotovu ako je covjek talentovan.

Tokom studija, otac mi je slao novac. Nije zalio. Uzasno puno je radio, samo da ja u necemu ne oskudijevam. Ponekad bi dolazio u Beograd. Isao bi u pozoriste. Bio je jako radoznao covjek.

Ubrzo je dosla ona cuvena, revolucionarna sezdesetosma. Pamtim je po milion izgubljenih cipela, razbacanih na sve strane. Sjecam se haosa, euforije. Svi su sanjali stojeci. Sve sam to gledao, svemu prisustvovao. Ipak, bio sam pasivni posmatrac. U oku mi kamera. Interesovale su me reakcije ljudi, njihova lica... Najimpresivnija slika je bio Podvoznjak. Bosi studenti bjeze. Milion cipela. I slika straha. Bio sam porazen kada sam shvatio koliko je covjek mali i nezasticen.

Uglavnom, i danas se s radoscu sjecam svojih studentskih dana. Bio je to lijep zivot: studentski grad, mladi, lijepi, pametni ljudi oko mene. Niko nikoga nije pitao ko je i odakle je.

Na drugoj godini Akademije napravio sam prvi kratki film. Zvao se "Trag". Onako - spetljan, konfuzan, kao svaki prvi film. Medutim, dobijem neke silne nagrade i uskoro me pozove Vicko Raspor, tada sve i svja, i ponudi mi da u "Dunav - filmu" radim dokumentarce. I onda krene. Svaki film je donosio nagrade. Samo je "Prozor" osvojio sesnaest domacih i internacionalnih nagrada. Ali, sta ja danas imam od svega toga?! Nista! Ako Vas neko bude pitao, recite mu da bih ih sve ustupio. Lako bi se nagodili.

"Bestije" su bile moj prvi igrani film. Cekao sam ga pet godina. I znate li ko mi je pomogao? Veljko Milatovic, tadasnji predsjednik Crne Gore. Bio je zanimljiv covjek koji je na neki svoj nacin volio umjetnost. Kod njega sam upoznao Dada Ðurica. Bilo je to u Herceg Novom. Veljko Milatovic je Dadu, saznavsi da se ovaj vraca iz Pariza, na aerodromu priredio velicanstven docek. Ogromne crne limuzine sa zatamnjenim staklima su isle Dadu u susret. Nijedan umjetnik do tada nije u Crnoj Gori imao takav docek. Obicno su tako politicari docekivali politicare. Dada su jako cijenili. S razlogom.

U Pulu sam prvi put dosao kao student. Igrao sam jednu malu ulogu u filmu "Doci i ostati" Branka Bauera. Nijesam se u toj epizodi dobro osjecao. Mislio sam: biti iza kamere - to je prava stvar! Kasnije je tako i bilo.

Sa "Bestijama" sam se u Puli prvi put pojavio kao reziser. Svi su mislili da cu dobiti "Zlatnu arenu". Vec sam Vam rekao da sam i prije te Pule sa filmovima prolazio dosta dobro, podobijao neke nagrade. To je ljudima smetalo. I sta se desi? Odjednom se gradom pronijela vijest kako je Tito gledao film i navodno zapanjeno pitao:

"Ko daje pare da se snimaju ove budalastine, ovaj mrak?"

Odmah su me skinuli sa liste za nagrade.

Kasnije sam otisao kod Cironija, kod koga su stajale kasete s filmovima.

"Reci mi, molim te, kako je Tito reagovao kada je gledao "Bestije"? - pitao sam ga.

"Ma, nije ga ni gledao. Film je ovdje kod mene. Ne dajemo mi Titu takve filmove. Necemo da ga zamaramo."

Izgleda da su Tita dobro cuvali "teskih" tema. Mada je, priznajem, u njegovo doba bilo mnogo lakse snimiti film. Znao se neki red.

Kasnije je i "Smrt gospodina Goluze" bila u trci za "Zlatnu arenu". Ali, i taj film je imao jednu losu okolnost: Brana Scepanovic, koji je pisao scenario za ovaj film, bio je u polemici sa Danilom Kisom. To je bila ona cuvena afera sa "Grobnicom za Borisa Davidovica", koja je pokvarila utisak o filmu.

Za sve svoje filmove sam sam napisao scenarija. Saradnik na scenariju za "Ljepotu poroka" bio je Dragan Nikolic, moj brat, novinar. I "U ime naroda" smo radili zajedno. Ravnopravno.

U mojim filmovima su uvijek glumile lijepe zene. Volim ljepotu oko sebe. Mozda i ima istine u tome sto neki kriticari tvrde da sam namjerno trazio lijepe, njezne i prefinjene zene da bih sto jasnije naglasio kontrast sa surovim, sirovim, a opet na svoj nacin lijepim cnogorskim ambijentom u kome sam snimao.

Savinu Gersak sam nasao slucajno. Prvi put sam je vidio na fotografiji. Na njenom licu se sve vidjelo. Bila je interesantna, zagonetna. Mislim da se u to doba bavila manekenstvom. Kada sam vidio sliku, rekao sam asistentu:

"Uzmi ovu sliku i nadi mi tu devojku".

Raspitali smo se i ubrzo je nasli. Bila je u nekom mjestu u Austriji. Igrala je tenis. Bila je omladinski prvak Jugoslavije u tenisu. Znate, ja se strasno tesko odlucujem za nesto, ali kada odlucim - to je kraj. Bio je veliki rizik dati ulogu Savini, koja do tada nikada nije glumila. Ali, to se osjeti... Od nje nijesam trazio ni probno snimanje. Uvece sam joj dao kostim, a ujutro je izveo direktno pred kamere. Producenti su bili prestravljeni. Vikali su:

"Ovaj ili je lud ili je genije"!

Savina Gersak je jedna lijepa i inteligentna zena. Dobra glumica. Odavno je nijesam vidio.

Marlon Brando je moj omiljeni glumac. Posto je do njega tesko doci, meni je odlican Pero Bozovic. Igrao je u dosta mojih filmova.

Cesto me ljudi pitaju da li su Crnogorci zaista onakvi kakvim ih prikazujem u svojim filmovima. Moram da priznam da sam i sam jednim dijelom takav Crnogorac, mada se zbog toga ne zalim. I ne stidim se toga. Mi smo, znate, vrlo osjetljivi. O sebi imamo predstave koje se cesto kose s realnoscu. Mada, pravo da Vam kazem, smeta mi sto se mi Crnogorci cesto tretiramo nekako sa posebnim znacenjem. Kao da smo dosli s druge planete. A Crnogorci su kao i drugi ljudi. Nema tu nikakve mistifikacije.

Negdje sam cuo o sebi pricu da navodno u svojim filmovima Crnogorce namjerno tako opisujem da bih se dodvorio Beogradu. To je trac koji su, nazalost, plasirali filmski radnici kojima uspjeh nije jaca strana. To su ljudi koji su se davili u svim "talasima" i lako ih je prepoznati po bolesnoj zelji da uspiju po svaku cijenu. Osim toga - sto bih se ja dodvoravao Beogradu? Sve sto sam do sada uradio uradio sam u Crnoj Gori. Svaki kadar. Znaci, logicnije bi bilo da se udvaram Crnoj Gori, jer je to ambijent kome pripadam i koji pripada meni po stvaralackoj vokaciji.

U mom humoru nema malicioznosti. Malicioznost je jednostranost, a ja zelim da ubacim u film sto vise slojeva i da ga tako obogatim, razmeksam. Volim humor. Cesto se zacudim kada vidim sa koliko jeda i zuci ljudi prihvate film ili knjigu, ili bilo koje drugo umjetnicko djelo. Kako to dozivljavaju kao nesto sto je konacno i definitivno. Umjetnost je samo igra. Mnogo dalje od toga ne treba ici.

Ni sam ne znam zasto vise ne snimam. Deset godina nijesam snimio ni jednog filmskog kadra. To vrijeme mi je proslo u obijanju pragova producentskih kuca. Ljudi se tako cude, tapsu me po ramenu, ali nigdje novca za film. Zanimljivo je da se neki moji filmovi ni dan danas ne skidaju sa televizija. Ponekad i po tri dnevno. Potukli su sve rekorde. Ja od toga nemam nista. Kada bi mi televizije placale to sto vrte moje filmove... Kada bih dobio samo procenat od prodatih ulaznica... U SSSR-u "Cudo nevideno" je imalo tridesetpet miliona gledalaca, osam miliona "Ljepota poroka". U Izraelu je moj film proglasen za najgledaniji film svih vremena, najgledaniji strani film u Belgiji, hit film u Njemackoj, Austriji, Ceskoj... Da su mi platili samo ono sto mi po zakonu o autorskim pravima pripada... Ovako - ja sam opljackan! Mene je opljackao sopstveni film. I to je moja drama.

I onda me nesto pitate o mjestu u jugoslovenskoj kinematografiji. Iz ove perspektive, o tome ne vrijedi ni pricati. Posljednje sto sam snimio, bilo je "Iskusavanje đavola". Poslije toga, kao da su se bas neki đavoli urotili protiv mene.

Znate, posveceni umjetnici su rijetki. I mnogo krhki. I nikada ne traze svecane sahrane s muzikom. Posveceni umjetnik uvijek trazi samo da radi. Rad mu je obraz... A sve ima svoj obraz. Ime i prezime. Cak i ova moja drama.

Eto... Nista... U Beogradu sam. Pomalo citam, ponesto pisem I ...tako.

Depresija. Cim ne snimam, odmah mi je teze!


(Decembar, 1998)
Tamara NIKČEVIĆ

Preuzeto iz dnevnika VIJESTI.