Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |


Redakcija Montenegrine se zahvaljuje gospođi Branki Vukašinović, koja nam je u ime Crnogorskog narodnog pozorišta - izdavačka produkcija, poklonila njihova izdanja i tako omogućila da posjetiocima našeg sajta predstavimo pojedine odlomke iz ovih djela.

 

Prenosimo prvo poglavlje knjige Teatrološki spisi od Ratka Đurovića.

 


Ratko Đurović
TEATROLOŠKI SPISI

 

 

RATKO ĐUROVIĆ -
ISTORIČAR CRNOGORSKOG POZORIŠTA

 


Ratko Đurović


       Ratko Đurović (Nikšić, 8. XII 1914 — Beograd, 18. VI 1998), profesor-erudit, scenarist, filmolog, istoričar i kritičar, teatrolog, bibliograf i leksikograf, bio je veoma prisutan u crnogorskim kulturnim zbivanjima i šire, ali za života nije objavio ni jednu knjigu, već su njegovi radovi ostali rasuti u periodici, zbornicima i drugim publikacijama.

Đurović je završio Višu realnu gimnaziju u Podgorici, a Filozofski fakultet (povijest južnoslovenske književnosti i filozofiju) na Sveučilištu u Zagrebu. Bio je profesor gimnazije u Prijedoru, a poslije drugog svjetskog rata u Danilovgradu. Zatim je obavljao više rukovodećih dužnosti u kulturnim institucijama (umjetnički direktor i dramaturg Narodnog pozorišta NR Crne Gore na Cetinju, direktor Centralne narodne biblioteke „Đurđe Crnojević", sekretar Redakcije Enciklopedije Jugoslavije za Crnu Goru, rektor Univerziteta umetnosti u Beogradu, i dr).

Iako je javnosti poznatiji kao filmski i TV scenarist, 1 R. Đurović je pisao i o teatru. 2 Taj dio njegovog opusa predmet je ove knjige u čije su korice ušli izabrani objavljeni tekstovi u kojima se Đurović bavi prije svega crnogorskim pozorištem, značajnijim pojavama u njemu (ili onim „prvim po vremenu"). To su članci u kojima on kritički sudi o drami i pozorištu, javnosti otkriva nepoznata djela naše dramske literature ili ona inspirisana crnogorskim temama i ličnostima, prikupljenu građu bibliografski obrađuje. Objavljivani su u dva perioda: od 1947, do 1954. godine, kada se Đurović bavio kritikom predstava i propagandom pozorišne umjetnosti i njene društvene uloge, a zatim, od 1970, do 1992. godine, kada je crnogorskoj dramskoj baštini pristupao kao istoričar i enciklopedista.

1 R. Đurović se najviše bavio filmom, kao (profesionalni) scenarist i istoričar.
Taj dio Đurovićeve djelatnosti, koji čini рrеко 170 bibliografskih jedinica, zahtijeva posebnu obradu (vidi biobibliografski prilog: Dr. D. J. Martinović, „Ratko Đurović", u: Portreti, V, Cetinje 1995, 262-288. U ovome prilogu primjetne su nepreciznosti.
— vidi feljton: R. T. Stanišić, „Ratko Đurović, rodonačelnik filmske dramaturgije u Crnoj Gori", „Vijesti", Podgorica, 23. VIII do 5. IX 2004).

2 R. Đurović je svoje tekstove o pozorištu objavljivao u crnogorskoj periodici („Stvaranje", „Pobjeda" i dr), kao i u nekim posebnim izdanjima, te Enciklopediji Jugoslavije (vidi: Dr. D. J. Martinović, Isto). Sažeta bibliografija teatroloških članaka R. Đurovića sadrži 60 jedinica. Kao urednik prvog crnogorskog pozorišnog glasila „Pozorište" (informativnog lista Narodnog pozorišta NR CG, Cetinje, 1/1947, br. 1-2;
II/1948, br. 1-2,3,4), bio je autor većine u njemu objavljenih, nepotpisanih tekstova.

Izbor sadrži 34 teksta. Knjiga je podijeljena na četiri poglavlja u kojima su grupisani članci slični po metodološkom pristupu i tematsko-sadržajnom karakteru.

U prvom poglavlju su tekstovi u kojima autor istražuje proces nastajanja i razvoja pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori, počevši od nekih oblika narodnog kazivanja i „scenskog" predstavljanja3, do osnivanja prvog profesionalnog teatra. Tu su i zapisi o Manu Petroviću, prvom ukaznom reditelju u Crnoj Gori, gostujućim hrvatskim glumcima na sceni Zetskog doma, 1910. godine4, pozorišnim glasilima u Crnoj Gori, kao i osvrt na primjer političke zloupotrebe pozorišta iz 1921. godine, kada je u Nikšiću izvedena „agitka" „Makedonac na izborima" kojom je promovisan program jedne partije.

Drugo poglavlje sadrži kritičko-istorijske oglede o crnogorskoj drami ili komadima inspirisanim crnogorskim temama. Pored četiri radnje o pokušajima i mogućnostima scenskog izvodenja Njegoševog Gorskog vijenca, Đurovićeva istraživanja okrenuta su ličnostima Šćepana Malog i knjaza Danila Petrovića Njegoša kao inspiraciji za nastanak drama, te pokušajima dramatizacije djela Stefana Mitrova Ljubiše. Tu su i tekstovi o dramskom opusu Nikole I Petrovića Njegoša, Mihaila Lalića, Veljka Mandića i dr.

U trećem poglavlju nalazi se značajna bibliografija crnogorskih dramskih djela i autora („Štampana dramska djela, prikazana i neprikazana, i rukopisna dramska djela, prikazana ili ocijenjena"), od 1768 (Nauk kerstjanski I. A. Nenadića), do 1940 (Pod točkovima M. Delibašića). Ovaj Đurovićev rad sadrži još nekoliko priloga među kojima je i posebna bibliografija scenskih i muzičkih obrada i prikaza Njegoševih djela od 1941. do 1975. godine. Uz dopunu ovoj bibliografiji, Đurović je objavio i prilog „Crna Gora u dramskim tekstovima pisaca izvanjaca", a treba pomenuti i hronološki popis dramatizacija i scenskih izvedbi po djelu S. M. Ljubiše. Tu je i posebna bibliografija književnih djela (narodnih i umjetničkih) u kojima su korišćeni motivi o dinastiji Crnojević. Jedan dio tih djela su drame.

3 O ovoj temi pisaoje M. Kavaja, u članku „Jedna nezapažena narodna umjetnost, glumački folklor u Craoj Gori" („Vreme", Beograd, 5. maj 1940. — Taj tekst ponovo je objavljen u časopisu za pozorišnu umjetnost i kulturu Gest, br. 8, 2002, str. 65-72).
Đurović, slično Kavaji, o teatralnim elementima života i nekih običaja Crnogoraca piše i u članku „Teatarski oblici ispod Brijesta" („Cetinjski list", 1. VIII 1987).
4 Tekst „Veliki glumci na sceni Zetskog doma" („Stvaranje", 1Х/1954, 7-8), posljednji je članak iz prvoga perioda Đurovićevog bavljenja pozorišnim temama.


Autograf posljednjeg teksta R. Đurovića o istoriji crnogorskog teatra
(dio recenzije na knjigu L. Milunovića, „1884. —godina pozorišta", iz 1992. godine).

Četvrto poglavlje sadrži izbor iz Đurovićevih prikaza na predstave cetinjskog Narodnog pozorišta, iz prve decenije poslije drugog svjetskog rata. Tadašnju pozorišnu poetiku, koja se temeljila na otkrivanju „puta socijalističkog realizma", sažeo je Đurović u prvome tekstu ovoga dijela knjige,5 kao i u članku o smotri amaterskih dramskih grupa iz 1949.

5 R. Đurović, „O nekim problemima pozorišta kod nas", „Pobjeda", Cetinje, 19. IX 1947.

R. Đurovića posebno je zanimao problem scenske adaptacije Gorskog vijenca. Komentarišući prve poslijeratne pokušaje postavljanja na pozornicu, Đurović konstatuje da ovo Njegoševo djelo, po tom pitanju, iziskuje ozbiljne studije. Radnja Gorskog vijenca ima svoj „naročiti tok", usmjeren voljom naroda („kola"). On misli da bi dramska linija mogla biti bolje istaknuta uključivanjem naroda „kao dramskog junaka". Na taj način bi, zaključuje Đurović, dramski elementi postali dominantni u odnosu na epski karakter djela.6

Kao ilustracija istraživačkog puta R. Đurovića može poslužiti komparacija njegovih tekstova o pokušaju prikazivanja Njegoševog Gorskog vijenca u Risnu, 1851. godine. U prvome članku na ovu temu, on prihvata tvrdnju D. Vuksana7 da je u Risnu, diletantsko društvo koje je, 1850, osnovao Vuk Vrčević, izvelo, pod izgovorom „prijateljske razonode nekih srodnika i prijatelja", Gorski vijenac, 2. februara 1851, a onda tražilo „od Guvernerstva u Zadru" dozvolu „za javno izvođenje".8 Međutim, pola godine docnije, Đurović konstatuje da je istraživanje D. Vuksana „nepotpuno", te da je u Risnu bio samo pokušaj izvođenja ovoga djela.9 Ovoga puta on iznosi drukčije podatke, da je Cesarsko-kraljevskom okružnom poglavarstvu u Kotoru upućena molba (4. marta 1851) od strane dvanaest risanskih diletanata, da im bude dozvoljeno privatno izvođenje Gorskog vijenca, „na jednoj zabavi, među porodicama diletanata, u zatvorenom prostoru i na trošak učesnika te privatne zabave", što je od tadašnjih vlasti odbijeno. U trećem tekstu, koji je unijet u izbor10, R. Đurović objavljuje, u cjelini, molbu diletanata, službene dopise u kojima je ocijenjen Gorski vijenac i tadašnje političko stanje u Krivošijama, kao i odluku o zabrani koju je donio okružni poglavar u Kotoru, Pavle Rešetar, 8. juna 1851. godine. Time je dokumentovana teza da, pomenute godine, ovo djelo u Risnu nije izvedeno, već je samo postojala namjera koja nije ostvarena. Međutim, Đurović nije odbacio mogućnost da je, početkom februara 1851, ipak mogao biti u Risnu odigran Gorski vijenac, što bi značilo da su molba za dozvolu i zabrana uslijedili nakon te izvedbe i eventualne prve, lokalne, zabrane.

6 R. Đurović, „O scenskim mogućnostima Gorskog vijenca", „Stvaranje", 6, 1947.
7 D. Vuksan, „Austriske vlasti prema vladičinom Gorskom vijencu", „Život i rad", 1929.
8 R. Đurović, „O nekim prikazivanjima Gorskog vijenca", „Pobjeda", 26. mart 1951.
9 R. Đurović, „Pokušaj prikazivanja Gorskog vijenca u Risnu, 1851. godine", „Pobjeda", 23. septembar 1951.
10 R. Đurović, „Novi podaci o pokušaju prikazivanja Gorskog vijenca 1851", „Stvaranje", 12, Cetinje 1951, 768-772.

To možemo viđeti iz Đurovićeve izjave u razgovoru s novinarom „Pobjede", đe on razmišlja o datumu koji bi trebalo slaviti kao početak pozorišne djelatnosti u Crnoj Gori, i navodi 2. februar 1851. godine, kada je, ne uzimajući u obzir predstave folklornog i religioznog karaktera, u Risnu „data prva pozorišna predstava na narodnom jeziku za koju mi danas znamo".11

Među Đurovićevim teatrološkim spisima koji nijesu ušli u ovaj izbor, ima novinskih crtica i potsjećanja na neke manje važne momente, a povodom poznatih ličnosti, kao što je, na primjer, komentar jedne vijesti, objavljene u nikšićkoj „Slobodnoj misli" (1931), da „pjesnik Tin Ujević dolazi za dramaturga novootvorenog Narodnog pozorišta Zetske banovine na Cetinju".12 Ujević nije došao na Cetinje, a Đurović opisuje okolnosti u kojima je ta inicijativa bila pokrenuta. Zanimljiv je i Đurovićev komentar, u jednom članku, reakcije albanske publike na Kosovu (1911) na pokušaj izvođenja, od strane jedne austrougarske grupe, operete „Vesela udovica" F. Lehara, djela koje je trebalo da kompromituje crnogorski Dvor. Revoltirana masa naroda nije dozvolila izvođenje ove operete, već je porušila pozornicu i oćerala izvodače13, i td.

Prva tri poglavlja knjige Ratka Đurovića značajno osvjetljavaju društveni kontekst u kome su nastajali i razvijali se dramska literatura i pozorište u Crnoj Gori, pa predstavljaju svojevrsni okvir za istoriju crnogorskog teatra. Naslov knjige — Teatrološki spisi — obuhvatio je Đurovićev širi interes za rаznorodne pojave i procese, što rezultate njegovih istraživanja čini dragocjenim prilogom crnogorskoj teatrologiji.

M. Radojević

11 S. B., „Koliko je staro crnogorsko pozorište", „Pobjeda", Titograd, 8. novembar 1970. — Od ovog razgovora za „Pobjedu", počinje drugi, značajan period Đurovićevog bavljenja pozorišnim temama.
12 R. Đurović, „Tin Ujević, dramaturg Zetskog pozorišta", „Pobjeda" („Svijet kulture"), Titograd, 3. avgust 1985, str. 10.
13 R. Đurović, „Primjeri uzajamnosti i sloge", „Pobjeda", Titograd, 30. mart 1985, str. 11.

 

O RAZVOJU SCENSKE UMJETNOSTI U CRNOJ GORI.
NEKE POJEDINOSTI IZ POZORIŠNOG ŽIVOTA


POZORIŠTE
Građa za enciklopedijske članke o Crnoj Gori i Crnogorcima

1.

       Prve tragove pozorišne istorije na tlu današnje Crne Gore označavaju iskopine ostataka nekih njenih antičkih pozorišnih spomenika (Butua, Municipium S...).

Uvjerljiva je pretpostavka o postojanju priredbi domaćih i stranih putujućih zabavijača, od kraja XII v., na dvorovima srednjovjekovne Duklje, a sasvim je vjerodostojna za Zetu, za njene gradove, sa neposrednim kulturnim vezama sa Sredozemljem, a pogotovo za dvorove njenih dinasta i plemića, koji se spominju još u Ljetopisu popa Dukljanina. Između ostalog, to dokazuju i stari slovenski pozorišni pojmovi koji počinju sa Miroslavljevim jevanđeljem. Podaci govore o pjevcima, svircima, guslarima, akrobatima, nasmijačima, koji su izvodili i ncke scene, u većini zabavne umetke, prilikom raznih svečanosti.

Pored stalnih profesionalnih zabavljača na dvorovima zetskih dinasta, tu su gostovali i putujući predstavljači iz Italije i Francuske, a posebno iz Dubrovnika. Znamo da su u septembru 1395. dubrovački svirači svirali i pjevali na crkvenoj slavi manastira Rtac kraj Bara; da su obostrano gostovali artisti iz Zete i Dubrovnika. 1412. i 1413: da je dubrovačko Vijeće umoljenih zabranilo odlazak u Zetu grupi dubrovačkih zabavljača, 1444. godine. Takođe je zabilježeno da su Balša III i despot Stefan Lazarević međusobno izmjenjivali svoje trubače.

Obje crkve, istočna i zapadna, proganjale su paganske i svjetovne običaje i igre i nastojale da lh zamijene svojima, religiozno-propagandnim, što nije uspjelo istočnom obredu. Otuda u njemu i nema liturgijskog pozorišta ni liturgijske drame.

I na ovom području, zapadna crkva rano je uvela teatarske elemente u bogosluženje. U Kotoru, Perastu i Budvi, u samostanskim školama, za monahe i laike, zatim u gramatikalnoj školi u Kotoru, čiji početak pada u XIV v. i čiji su učitelji bili iz Italije, obavezne su bile razne školske predstave. Zatim, u hramovima i na otvorenom prostoru, prikazivale su se, od XVI v., liturgijske igre, improvizovani dijalozi iz jevanđelja, dramatizovane legende o svečevima, pobožne scene, a naročito crkvena prikazanja, prvo na latinskom, pa na narodnom jeziku, od kojih je posljednje izvedeno 1800. u Perastu („Prikazivanje razgovora Jezusova s učenicima svojijema...").

Scenski život u primorskim bratovštinama i samostanima uslovio je pojavu Ivana Antuna Nenadića i njegove umjetnički vrijedne crkvene drame o stradanjima Isusa (oko 1768), koja izlazi iz okvira srednjovjekovnih prikazanja i već je okrenuta svjetovnom pozorištu.

Po uzoru na pozorišni rad u Italiji, gdje su se u većini školovali, osnivali su mladi ljudi iz primorskih naselja plemićke i pučke predstavljačke grupe, koje su prvo davale crkvene predstave, a docnije svjetovne priredbe, ponajviše karnevalskog tipa. Ili, viteške igre i takmičenja, kao dio gradskih svečanosti, u Kotoru, u XVI i XVII v., o kojima govori prvi pozorišni hroničar iz Сrne Gore Timotej Ćizila (XVII v.). Takođe, izvodili su ispred gradskih kapija u Kotoru svoje igre akrobati, komedijaši, mađioničari, o kojima se govori i u Gorskom vijencu. Takvoj vrsti izvođača, decembra 1834, bio je zabranjen pristup gradu.

U Budvi je „mnogokrat", na gradskom trgu, igrana, 1813, komedija Antuna Kojovića „Smiješni razgovor...".

U svim ovim razdobljima, dopirale su do Crnogorskog primorja razne glumačke družine sa svojim predstavama. Najčešće iz Dubrovnika, pa je tako, možda, nastala i Držićeva komedija Mande o Kotoranima, prvo dramsko djelo izvanjca sa temom iz crnogorskog prostora (XVI v.). Takođe, ovdje su se pojavljivala dramska i operna pozorišta iz Venecije i Trsta, naročito pri kraju XVIII v., a bilo je i njemačkih družina. Jedni i dragi sa predstavama za svoje vojnike i njihove porodice, kao i za širenje svoga uticaja. I to ponajviše sa repertoarom koji je sadržavao igre sa pjevanjem, lakrdije i melodrame. Ipak, kod domorodaca te predstave, većinom na profesionalnom nivou, budile su interes za teatrom. O tim stranim predstavljačima zapravo i govori Obrad u Gorskom vijencu („U Boku su jedni dohodili / iz Talije ili otkud drugo").

U vrijeme svoje okupacije jednog dijela današnje Crne Gore, Francuzi su u Kotoru, oko 1810, izgradili prvu pozorišnu zgradu u Crnoj Gori (300 sjedišta i dva reda loža), koja je uskoro postala opštinska. Tu su se, do 1814, davale predstave na italijanskom i francuskom, a poslije te godine, u vrijeme austrijske okupacije, na njemačkom i italijanskom jeziku. U ovom pozorištu igrala su strana lutujuća pozorišta, sa stranim glumcima i stranim repertoarom, a ponekad i diletanti đaci mjesne gimnazije, takođe na tuđinskom jeziku.

U ovoj zgradi nastaje trojezično pozorište kada je u njoj izvedena, 11. IX 1860, prva predstava na narodnom jeziku. Prije toga, kotorsko pjevačko društvo „Jedinstvo" izvelo je, 27. I 1860. u kući Đura Čučka, Sterijinog Kir-Janju. Potom je davalo predstave sa narodnim temama i na narodnom jeziku u dvorani „Slavjanske čitaonice", do njenog nasilnog raspuštanja 1879. zbog gajenja bratske ljubavi, a onda u „mjestnom kazalištu". Od novembra 1890, domaće i strane pozorišne grupe većinom su nastupale na pozornici u opštinskoj kafani na obali.

Juna 1874, ovo društvo je besplatno ustupilo svoju „orhestru" putujućoj družini Fotija Iličića. Tada je prvi put u Kotoru jedno putujuće društvo dalo predstavu na materinskom jeziku.

Zanimljivo je da „Jedinstvo" nije u vrijeme čestih buna i ratova u Неrсеgovini i Crnoj Gori priređivalo zabave, već je korotovalo.

U ova ista vremena, ovdje je djelovala i grupa dobrovoljnih kazalištaraca Marina Stijepića.

Uporedo sa ovim i kasnijim narodnjačkim društvima i čitaonicama, u Kotoru su radila i društva u kojima je vladala talijanština i koja su, u svojem duhu, priređivala takođe predstave („Casino nobile" uoči pada Mletaka, kasnije „Casino" i „Gabinetto di lettera" i dr.).

Najranije scenske izvedbe Njegoševih djela javljaju se u primorskim gradovima. To je vezano za pokušaj prikazivanja Gorskog vijenca u Risnu, marta 1851. godine. Takođe za Njegoševa života, u Budvi su prikazani Gorski vijenac i Šćepan Mali, dok je grupa Marina Stijepića izvela u Kotoru, 1863, odlomke iz Gorskog vijenca. Sa Sterijinim djelima, od kojih je Tvrdica izvedena i u Budvi, marta 1862, to su prva prikazivanja domaćih drama, u XIX v., u ovom predjelu.


2.


U dijelu Crne Gore pod turskom dominacijom bila je nestala svaka po-zorišna zabava. Čak su bili nestali i neki trgovi i gradska rudarska naselja, u kojima je bio mogućan pozorišni život. Ipak, spominju se od kraja XV v. i dalje neke trupe turskih magičara, pelivana, čočeka, izvođača narodnih šala, a i pozorište karađoz.


3.

U slobodnom dijelu Crne Gore najraniji susreti i saznanja o pozorišnim predstavama odvijali su se рrеко putovanja crnogorskih gospodara, glavara i ostalih žitelja po evropskim zemljama (Vuk Popović priča da je knjaz Danilo, februara 1854, „stajao u Kotoru sedam dana i svaku večer išao u teatar i za ulazak po pet cekina davao"); zatim, рrеко školovanja crnogorske mladeži van zemlje, рrеко trgovine i boravka u primorskim gradovima, preko prebjegа u Crnu Goru, posjeta stranaca, dolaska izvanjaca za pisare upravitelja zemlje, onda putem otvaranja crnogorske agencije i konzulata u Skadru, Kotoru, predstavništva Crne Gore u Carigradu, itd.

Vijesti o pozorišnim pojavama ima i u Cetinjskom trebniku (1837). Tu se prstom ukazuje na one koji se maškaraju kao u zemljama latinskim i govori se o kaznama sveštenika ako glume. Dokaz da se o pozorištu pričalo i s njim susretalo, nalazi se takođe i u Gorskom vijencu. Vojvoda Draško priča da u mlecima „bješe igre, ali drugojače" i s podsmjehom kazuje o nekom tamošnjem teatru i o nekoj njegovoj predstavi. Isto tako, i Ljubiša je dao kroz svoga Vuka Dojčevića, u njegovom XIV pričanju, sopstveno shvatanje pozorišta, dramskog djela i „preobučenjaka" (glumca). On zagovara „da se puku prikazuju slavna djela njegovih pretkova", ali da se „spored tiju vrlina, ošibnu poroci našeg puka".

Uočljivo je da su pismeni ljudi i u primorskom i u karsnom pojasu Crne Gore oduvijek smatrali da su drama i pozorište bliski narodnom duhu i životu i da najjače neposredno djeluju na narod.

U Njegoševo doba, npr., na Cetinju zaista dominira dramska književnost. U početku, u pažnji su Sarajlijine drame Miloš Obilić, u rukopisu, i dramski prizori iz crnogorske istorije, Dika crnogorska, koje je Sarajlija pisao na Cetinju do sredine oktobra 1828, i koja je štampana među prvim knjigama u Njegoševoj štampariji, 1835. godine. I baš u dramskom stvaralaštvu dostignut je u crnogorskoj književnosti najviši umjetnički domet i izraz, jer od tri velika Njegoševa djela, dva su u dramskom obliku, koja će, od svoga objavljivanja, biti stalni predmet dramaturških obrada i scenskih prikaza. Sem toga, i čitavom Njegoševom djelu provlače se pojmovi pozor i pozorište u pravom značenju i suštinskoj upotrebi.

I docnije, na Cetinju će se nastaviti izdavanje dramskih djela domaćih i stranih pisaca, posebno i u časopisima (Nikola I, Laza Kostić i dr.), što ne znači malo u jednoj brojčano tako siromašnoj izdavačkoj djelatnosti.

Iz vremena još za Njegoševa života sačuvana je podjela uloga u Gorskom vijencu, za tadašnje mogućno izvođenje, ili, bar, za neku vrstu čitalačke рrоbe u Biljardi.

Pred Biljardom prikazana je, 1864, neka jednočinka iz crnogorskog života, nepoznatog autora i nepoznatih izvođača, možda dobrovoljnih kazalištaraca Marina Stijepića, za koje znamo da su boravili na Cetinju maja 1865. godine.

Kotorsko pjevačko društvo „Jedinstvo" gostovalo je na Cetinju sa besjedom, jula 1870, a septembra 1871, izvelo je u dvorani Ženskog instituta kratku operetu Uskrsnuće, po libretu Rista Milića (objavljenom prvi put 1870. u „Orliću") i sa muzikom Antona Šulca.

Neobičan je podatak da su libreta i muzičke drame jedne od najranijih i najbrojnijih dramskih ostvarenja u XIX v., kad je u pitanju Crna Gora. Najstariji dramski pisac i teatrolog sa ovoga tla, Budvanin Krsto Ivanović (1618-1688) napisao je u Veneciji libreta za pet izvedenih ореrа u Italiji. Zatim, prvo strano dramsko djelo o Crnogorcima bila je opera Les Montenegrins Alboise E. i G. de Nervala, koja je prvi put izvedena u pariskoj Ореrа comique, marta 1848. i štampana u dva izdanja. Za njom slijedi niz ореrа, opereta i baleta stranih i domaćih autora, kao i uglazbljenje i izvođenje, u cjelini ili u odlomcima, Balkanske carice Nikole I, kao opere (D. Giorgis, D. De Sarno San Đorđo, knjaz Mirko Petrović, H. Doubek). Tu je i opera San Đorđa Gorde, za koju je libreto napisao Kotoranin Savo St. Račeta, po Ljubišinoj pripovjesti i štampao ga 1893. godine.

Zbog čestih ratova, epidemija, sušnih godina, krvnih osveta, ustanaka, velikog broja mrtvih i pratećih korota, odnosno, zbog kratkotrajnih perioda mira, ovaj dio Crne Gore dugo je čekao da se ostvari povik Laze Kostića iz 1867: „Dolazi vreme da se bojišta preruše u pozorišta."

Razvojem školstva, osnivanjem Cetinjske čitaonice (1868) i njene pozorišne sekcije, stvaranjem vojne muzike (1871), djelatnošću prvih diletantskih skupina, kao one koja je, januara 1873, izvela na Cetinju slike iz Zmajevog Šarana, dolaskom knjeginje Darinke Danilove (1855), koja je vršila civilizatorsku ulogu i koja je, npr., 1889, poklonila Zetskom domu prvi klavir u ovom dijelu Crne Gore — počinju na Cetinju, uz učešće nastavnika i đaka, priređivanje sijela sa programima, večeri deklamacija, izvođenje „živih" slika, prigodnih besjeda sa obaveznim dramskim prilogom kao i svetosavske proslave, koje su prvi put održane tek 1856, u Cetinjskom manastiru.

Na neki način, poslije Berlinskog kongresa (1878), Cetinje je bilo takođe u doticaju sa pozorišnim pojavama i рrеко diplomatskih predstavništava, koja su davala, u svojem krugu, razne priredbe.

Svojevrsnost u razvoju pozorišnog života u ovom dijelu Crne Gore je u tome što je njegovo organizovanje potpuno vezano za njenog vladara Nikolu I i za izvođenje njegovih dramskih radova. Ovdje, pozorišni kontinuitet može se pratiti od kraja 1883, kada je na Cetinju oživljeno Dobrovoljno diletantsko društvo Cetinjske čitaonice, sa ciljem, u prvom redu, da prikaže Balkansku caricu Nikole I, odnosno, od proljeća 1884, kada je Nikola I odlučio da podigne na Cetinju posebnu zgradu za pozorište, muzej i čitaonicu.

Balkanska carica je prvi put prikazana na Cetinju, 2.1 1884, u prisustvu autora, njegove porodice i diplomatskog коrа. Posebnost je i to što je diletantska grupa uspjela, uspješno, da prikaže ovaj komad bez pomoći sa strane i bez ijednog profesionalnog glumca, a svakako i to što su, pored autora, knjaza i gospodara Crne Gore, prvi tumači uloga u ovoj drami bile najučenije ličnosti Cetinja, mahom izvanjci, pa onda istaknuti glavari, zatim neki knjaževi rođaci i učenice elitnog Djevojačkog instituta. Čak je i predstava održana u kući jednog vojvode, a jedna od repriza Balkanske carice i neke druge predstave (Maksim Crnojević, komedije Zmaja, Trifkovića) ispred dvorca Biljarde, gdje je bila podignuta „ukusna arena". Reditelj predstave, uz pomoć "autora, bio je urednik „Glasa Crnogorca" i prvi crnogorski ministar prosvjete, Jovan Pavlović, čijoj ženi, Mili Pavlović, za dobro odigranu ulogu u njegovoj drami, autor je poklonio, 1885, ključeve oslobođenog grada Žabljaka, a Lazi Kostiću svečano crnogorsko odijelo.

Prvog dana marta 1884, članovi Cetinjske čitaonice uputili su apel za podizanje Zetskog doma, kao buduće „kolijevke prosvjete u Crnoj Gori". Prema projektu inž. Josipa Slade, položen je temelj, 1. V 1884. godine.

Ova jedinstvena pozorišna kuća izgrađena je prilozima solidarnosti iz svih jugoslovenskih zemalja i iz inostranstva. U njoj, prve predstave su počele opet Balkanskom caricom, 1888. godine. Zgrada je dovršena u jesen 1896. (sa 250 sjedišta). Tada je Diletantska družina otvorila sezonu Knjazom Arvanitom, takođe djelom Nikole I i u njegovom prisustvu.

Na pozorišnoj zavjesi su bili likovi guslara s narodom, zatim Njegoša, I. Gundulića, B. Radičevića, Đ. Jakšića, M. Bana, grb Crne Gore, sa slikama Dubrovnika i Mostara, a na tavanici iznad partera sedam muza umjetnosti, bez boginje muzike (slikarstvo, vajarstvo, arhitektura, lirika, mimika, epika, igra).

Prve predstave Balkanske carice i neposredna gostovanja cetinjskih amatera, a kasnije i podizanje Zetskog doma, imali su pionirski značaj. Podstakli su pozorišni amaterizam i dramski rad u cjelini, što je bilo uslovljeno i tadašnjim opštim napretkom Crne Gore.

Društvo Nikšićke čitaonice osnovalo je, januara 1884, svoje pozorišno društvo, kasnije sekciju, koje je prvu svoju predstavu dalo februara 1884, u jednoj kafani, a zatim po privatnim kućama, a 1891-92, u prirodi, u „areni" Trebješke glavice. Decembra 1898, ovo društvo se uključilo u Pozorišnu sekciju Pjevačkog društva „Zahumlje", koje je iste godine i osnovano. Uporedo sa ovom sekcijom, radilo je od decembra 1905, kada je i osnovano, Zanatlijsko-radničko udruženje i njegova dramska sekcija. Oba ova pozorišna društva postajala su do кrаја 1907. godine.

U drugoj polovini 1884, osnovano je u Podgorici Dobrovoljno pozorišno društvo Narodne čitaonice koje je 1912. postalo Prvo diletantsko pozorišno društvo. Ono je, novembra 1913, pojačano cetinjskim glumcima, izvelo čak i Šekspirovog Mletačkog trgovca, u prisustvu kralja Nikole i članova diplomatskog kora.

Godine 1909, u tada slobodnom dijelu Crne Gore, postojalo je 11 dobrovoljnih pozorišnih društava, sa 216 članova. Bilo je i takvih čitaonica sa diletantskom grupom, kao Andrijevička, koja je imala pri osnivanju, januara 1892, od 40 članova 12 nepismenih.

U novooslobođenim krajevima, 1912, prvi put uopšte čula se riječ sa scene zahvaljujući domaćim diletantima, kao u Beranama, kada je Balkanska carica izvedena u tek osvojenoj turskoj tvrđavi.

Do početka rata, 1914, pozorišne sekcije bile su formirane pri svakoj čitaonici i svakom muzičkom i kulturno-prosvjetnom društvu.

Sva ta društva je karakterisalo njegovanje bratstva i jedinstva. Tako, i barskom pjevačkom društvu „Bratimstvo", osnovanom 1910, članovi pravoslavne i katoličke vjeroispovjesti bili su obavezni da podjednako pripremaju crkvene pjesme jedne i druge vjere, radi zajedničkih nastupa na bogosluženjima i priredbama oba obreda.

Marta 1904. osnovano je na Cetinju Zanatlijsko pjevačko i tamburaško društvo, sa dramskom sekcijom. Sredinom 1907, ono se preobrazilo u Cetinjsko radničko društvo, čija diletantska sekcija je imala 25 muških i ženskil članova, svoga reditelja, dramaturga i scenografa.

Na molbu sa Cetinja, Branislav Nušić je, oktobra 1907, izradio memorandum o organizovanju, radu i mogućnostima osnivanja jednog profesionalnog pozorišnog ansambla na Cetinju.

Oktobra 1909, Diletantsko odjeljenje Cetinjskog radničkog društva pretvoreno je u Narodno pozorište Cetinjskog radničkog društva, koje je, iste godine, izvršilo pripreme za osnivanje stalne pozorišne trupe, pa je, zbog toga, svoj ansambl, sastavljen od gimnazijalaca i zanatlija, popunilo glumcima iz Beograda i Zagreba. Sredinom aprila 1910, odobren je privremeni statut ovog pozorišta kao buduće državne ustanove.

I ovog puta predstavom Balkanske carice i svojom besjedom, knjaz Nikola je, 16. V 1910, proglasio otvorenim Knjaževsko crnogorsko narodno pozorište, sa Jovanom Hajdukovićem, kao prvim upravnikom, i sa putujućim glumcem Manom Petrovićem (Pecijom), kao prvim imenovanim rediteljem.

U pozdravnoj riječi, Nikola I je naglasio da „ovdje još cvjeta junački duh o kome treba, i te kako, voditi strogo računa", pogotovo prilikom izbora repertoara.

Tri mjeseca kasnije, 15. VIII 1910, Crna Gora je proglašena kraljevinom i pozorište dobija naziv: Kraljevsko crnogorsko narodno pozorište, koje je radilo do 1915, kada se gasi tridesetogodišnji kontinuirani pozorišni rad u tom dijelu Crne Gore.

U proslavnim danima knjaževog jubileja i proglašenja Cme Gore kraljevinom, na Cetinju je gostovala Drama Hrvatskog zemaljskog kazališta iz Zagreba, sa 40 članova, među kojima su bili: A. Fijan, M. Ružička-Stroci, J. Papić. B. Rašković, B. Vilhar, M. Dimitrijević i Mihailo Marković, koji je, za vrijeme dogovora o gostovanju, postavio na Cetinju Gogoljevog Revizora i u njemu igrao glavnu ulogu. Drama je prikazala šest predstava (Balkanska carica, Ekvinocij, Hamlet i dr.). Tom prilikom, Nikola I je odlikovao intendanta V. Treščeca, direktora Drame J. Bacha, prvaka Drame A. Fijana i fotografa D. Šimića.

Oktobra 1910, crnogorsko pozorište je imalo 12 profesionalnih glumaca, sa nešto diletanata, a aprila 1911, kada je donesen i stalni Statut Kraljevskog crnogorskog narodnog pozorišta, 26 članova osoblja, od čega 16 glumaca, bez diletanata.

U sezonama od 1910. do kraja 1912. ovdje su, kao prvi izvanjci profesionalci, radili: K. Barjaktarović, K. Stojadinović, D. Toskić, K. Jovanesković, K. Jovanović, D. Jovanović, Lj. Jovanović Rutina, D. i J. Stefanović, R. i D. Pavićević, M. i R. Dir, M. i J. Vučićević, a od domaćih: Lj. Tamindžić, M. Katinski i Đ. Begović.

Iz crnogorskog područja, u ovo vrijeme, potekle su neke ličnosti od izuzetnog značaja za istoriju jugoslovenskog teatra: Nikola S. Đurković (1812-1875) i Bogoboj Rucović (1869-1912).

Pozorištu je poklanjana velika pažnja. O njegovom unapređenju, organizovanju i kadru govorilo se i u Narodnoj skupštini Crne Gore (1908. i 1911).

Iako su sve vrste pozorišnih priredbi ovdje dočekivane i sa oduševljenjem, bilo je i nekih otpora u ovoj sredini protiv „ćosadije", bezbrkih glumaca, što ne začuđuje kad se zna da se, u to vrijeme, polemisalo u listu „Onogošt" (1899/1900) oko pitanja uvođenja obavezne nastave guslanja u osnovnoj školi. Ili, ranije, kao 1889, kada je trebalo tražiti od Ministarstva prosvjete odobrenje da učiteljica može igrati u nekom pozorišnom komadu. Ali, gest glumaca sa Cetinja, kad su, septembra 1912, kao borci otišli na front, gdje je poginulo više od polovine, ostavio je snažan utisak u Crnoj Gori i ostali jugoslovenskim zemljama. Tako je bilo i sa sudbinom Zetskog doma, koji je za vrijeme I svjetskog rata, služio za štalu austro-ugarskom okupatoru, i koji ga je, prilikom svoga bjekstva iz Crne Gore, spalio sa čitavim inventarom.

Susreti sa skitačkim pozorišnim družinama najvjerovatnije počinju tek od 1879, kada je izgrađen prvi kolski put do Cetinja. Njihova uloga je znatna u pozorišnom razvitku Crne Gore. Bile su to, u stvari, putujuće narodne tribine ne iz svih jugoslovenskih krajeva, stalno ometane u svojem radu od Austrije. Podizale su pozorišni amaterizam i uticale na pozorišno obrazovanje publike. Najčešće su gostovala putujuća pozorišta: Đ. S. Protića, M. Lazića, D. Ginića, N. Simića, D. Krsmanovića, F. Iličića, Lj. Micića, P. Ćirića.

Po obimnosti i sadržaju, repertoar domaćih diletantskih grupa, samog pozorišta i putujućih družina bio je sličan, iako je repertoarska orijentacija dosta zavisila od različitosti sredina i publike.

Na repertoaru su se prvenstveno nalazile nacionalno-istorijske i romantično-sentimentalne drame, originalne, prevedene i ponašene, zatim laka bečka, italijanska i francuska komedija, a poslije osnivanja na Cetinju gudačkog (1906) i dvorskog orkestra (1910), kao i gradskih muzika i tamburaških orkestara u drugim mjestima, sve češći su komadi sa pjevačkim i muzičkim tačkama.

Na repertoaru su bili najviše domaći dramski pisci: Nikola I, L. Kostić, K. Trifković, Sterija, M. Glišić, S. Ćorović, Đ. Jakšić, P. Kočić, Stanković, B. Nušić, a od stranih: Šiler, Gogolj, Šekspir, Molijer.

Uočljivo je da u ovom dijelu Crne Gore nikad nijesu igrani pobožni dramski tekstovi.

U to vrijeme u većini rodoljubivih apoteoza i pregrijanih tendencija, kada je guslarski deseterac zamijenjen dramskim, režija i gluma odlikovale su se patetično-deklamatorskim stilom.

I početak pozorišne kritike ovdje je vezan, takođe, za Nikolu I, o čijem dramskom radu i izvođenju njegove „Balkanske carice" napisane su prve pozorišne recenzije (J. Pavlović, P. A. Rovinski, L. Kostić). Recenzije i pozorišne vijesti objavljivali su gotovo svi crnogorski časopisi i listovi („Crnogorka", „Glas Crnogorca", „Zeta", „Onogošt", „Dan", „Cetinjski vjesnik").

Većina recenzenata opravdavala je deklarativno i moralizatorsko dramsko i scensko stvaranje u ime oslobodilačke propagande, ali ih je bilo koji su zagovarali prevazilaženje pukih reproduktivnih predstava i odbacivali djela rodoljubivog verbalizma, bez književno-scenskih vrijednosti, kao što su bili dramski sastavi: M. Bana, Đ. Maletića, R. Roganovića, J. Subotića, J. Dragaševića, M. Cvetića, D. Ilića i dr.

Reditelji su bili izvanjci, poznati glumci (Milutin Stevanović, Jovan Marković, Ljubomir Micić).

Prvi domaći scenografi su bila braća Đinovski (za predstavu cetinjskih diletanata u Podgorici, krajem 1884), zatim domaći i izvanjski slikari: M. Gregović, M. Vrbica, P. Poček, V. Bukovac, J. Šobajić.

Neosporna je briga Nikole I za stvaranje organizovanog pozorišnog rada u Crnoj Gori. Čak je pozivao na gostovanja putujuće teatre, bogato ih nagrađivao, kao i mnoge glumce i pisce (npr., udovici Đ. Jakšića je odredio penziju). Iako minorno umjetničko djelo, njegova Balkanska carica je najviše prikazivana drama nekog crnogorskog autora i prvo dramsko djelo iz zemlje igrano na stranim pozornicama.

U doba austro-ugarske okupacije, u ovom dijelu Crne Gore može se samo naići na poneku školsku priredbu, kao na onu u cetinjskoj osnovnoj školi, u gladnoj šk. god. 1917/18, čiji se program završavao tačkom: dijeljenje opanaka bosonogim učenicima.

Iz toga vremena zabilježeno je i postojanje pozorišnih priredbi u logorima Boldogasonju i Nađmeđeru, u kojima su učestvovali neki zatočeni crnogorski školarci i oficiri.


4.

Poslije I svjetskog rata dugo je bila teritorija današnje Crne Gore bez profesionalnog pozorišta. Povremeno, djelovale su diletantske grupe.

Početkom 1922. na Cetinju je obnovljeno Dobrovoljno pozorišno društvo. Dalo je prvu svoju predstavu na novoj pozornici u Domu slobode, januara 1924, i radilo do 1931. godine.

U Kotoru rad domaćih amatera gotovo je bio stalan, a u Nikšiću od 1925, odnosno, od 1926, kada je završen Dom zanatlija sa salom i pozornicom.

Takode, od 1926, počinju da rade diletantske družine u Podgorici, Baru i Ulcinju.

Njihov repertoar uglavnom su činile jednočinke i laki komadi.

Godine 1935, na području Zetske banovine bilo je 14 diletantskih društava.

Dramska sekcija studentskog društva „Samopomoć", kao i druge napredne omladinske grupe, priređivale su u gradovima i selima priredbe (aktuelne recitale i savremene socijalne drame), uvijek ganjane od policije, zbog njihovog lijevog kritičkog duha i odnosa prema društvenoj stvarnosti.

U zgradi Zetskog doma, koja je obnovljena 1931, počelo je, 6. IX iste godine, da radi, kao državna ustanova, Narodno pozorište Zetske banovine, čiji je prvi upravnik bio Mihailo Marković, zatim od 1935-1937, glumac i reditelj Jovan Gec, a od 1937. do II svjetskog rata reditelj Vitomir Bogić.

Ansambl su sačinjavali poznati glumci gotovo iz svih jugoslovenskih strana.

Repertoar ovog pozorišta je bio šarolik. Iako su igrani i jugoslovenski i svjetski klasični i savremeni dramski pisci, ipak prednjače lakrdije, komadi s pjevanjem i sa nacionalno-folklornom tematikom.

Uglavnom, ovo pozorište nije korenspondiralo sa pitanjima i potrebama Crne Gore i vremena.

To je bilo doba kada se usred Crne Gore zamjeralo crnogorskom piscu upotreba ijekavštine („Zapisi", str. 6, 1930, str, 382). Odnosno, vrijeme kada je paskvila Mijuškovića i Geca Moji đetići bila forsirana i najviše igrana u zemlji, u sezoni 1939/40.

Pozorišne recenzije pišu više poznavaoci literature nego scenske umjetnosti, ali najčešće kritički prema repertoaru i orijentaciji pozorišta (V. Latković, I. Zorić, M. Vukićević).

Oktobra 1939, pri ovom pozorištu formirano je Dječje pozorište.


5.

U doba NOB, i u Crnoj Gori, istaknuto mjesto u opštoj kulturnoj djelatnosti zauzimaju kulturno-umjetničke ekipe i diletantske sekcije, koje su djelovale na oslobođenoj teritoriji i u borbenim jedinicama. To je bio, zapravo, nastavak kulturno-umjetničkog rada naprednih studentskih i radničkih udruženja između dva rata.

I ovdje je takođe nastao lik glumca-partizana, rijetka pojava u ratovima i revolucijama. Npr., krajem 1943, kulturno-umjetnička ekipa III divizije brojala je 40 naoružanih glumaca-boraca i dva mitraljeza. Ove ekipe i sekcije davale su estradne priredbe (skečeve, horske i solo recitacije, pjevačke i muzičke tačke), a često i pozorišne komade (Njegoš, Kočić, Nušić, dramski tekstovi pisaca partizana).

U pozadini i pri odredima održavani su glumački i rediteljski tečajevi.

Novembra 1943, od kolašinske omladinske ekipe osnovana je u Kolašinu Kulturno-prosvjetna ekipa pri CASNO. Septembra 1944, u Gornjem polju, kod Nikšića, pridružili su joj se glumci iz bivšeg banovinskog pozorišta, pa je oktobra 1944. osnovano u Nikšiću Pozorište narodnog oslobođenja.

Prelaskom u oslobođeno Cetinje, od ove trupe, njenog hora i orkestra, formirano je Narodno pozorište NR CG, koje je počelo da radi 22. XI 1944, odnosno decembra iste godine, kada je dalo premijeru prvog pozorišnog komada, pripremljenog u slobodnom Cetinju.

U proljeće i ljeto 1945, ovo pozorište je obilazilo Crnu Goru, a iste godine gostovalo je i u Albaniji.

Paralelno sa radom ovog pozorišta, počelo je Radio-Cetinje, od decembra 1944, kada je i otvoreno, da daje jedanput nedjeljno dramske emisije.


6.

Nekoliko sezona, od 1946/47, Narodno pozorište NR CG imalo je dvije pozorišne trupe, koje su naizmjenično gostovale po Republici i van nje (u Albaniji 1947, na prugama Brčko-Banovići, Šamac-Sarajevo).

Godine 1947. i 1948. izdavalo je list „Pozorište", prvi te vrste uopšte u Crnoj Gori.

Pri ovom pozorištu, oktobra 1950, osnovan je Dramski studio, za školovanje glumačkog podmlatka. A septembra 1951, otvorena je ljetnja pozornica ispod Orlova krša.

Marta 1947, osnovano je na Cetinju i Pionirsko pozorište, a 1955. Pozorište lutaka, koje se, 1957, spojilo sa Pionirskim pozorištem u Dječje pozorište, sa živom dramskom i lutkarskom scenom.

Prvih godina po oslobođenju otvorena su četiri stalna sreska, odnosno gradska, pozorišta (Nikšić, Kotor, Titograd, Pljevlja).

Narodno pozorište u Nikšiću otvoreno je februara 1949. godine. Nastalo je iz kulturno-prosvjetne ekipe pri Štabu Nikšićkog partizanskog odreda, osnovane 1943, a reorganizovane 1945, u Kulturno-umjetničko društvo „Radoje Dakić", koje je imalo i dramsku sekciju. U sezoni 1955/56. izdavalo je svoj list „Pozorište". Pri ovom pozorištu, u istoj sezoni, radilo je i Dječje pozorište lutaka.

Narodno pozorište u Kotoru počelo je da radi, u vlastitoj zgradi, januara 1950. godine. Kasnije, izgradilo je i svoju ljetnju pozornicu.

Prva sezona Narodnog pozorišta u Titogradu bila je u sezoni 1953/54, a prije toga, 1951, osnovano je Pionirsko pozorište.

Maja 1956, zaključeno je da se zbog niskog umjetničkog nivoa većine predstava i nedovoljnog kadra u crnogorskim pozorištima, osnuje jedno centralno, reprezentativno pozorište, koje bi okupilo kvalitetni glumački, rediteljski i tehnički kadar, a da ostala pozorišta rade na amaterskoj osnovi.

Godine 1958, pozorišni život u Crnoj Gori je reorganizovan. Ukinuta su sreska i gradska pozorišta, kao profesionalne radne organizacije. Otada su radila amaterski ili poluprofesionalno do 1962, kada su i kao takva ukinuta, i kada je u Titogradu stvoreno Crnogorsko narodno pozorište, kao jedini profesionalni nacionalni teatar, koji je na sebe preuzeo ulogu svih dotadašnjih pozorišta. Nešto docnije, ovo pozorište organizovalo je i svoju Malu scenu.

Danas, Crnogorsko narodno pozorište i Dječje pozorište pri Pionirskom kulturnom centru u Titogradu jedine su pozorišne kuće u Crnoj Gori.

U sezoni 1975/76, u Crnogorskom narodnom pozorištu, sa 439 mjesta, dato je 186 predstava: bilo je 53.000 posjetilaca, a osoblja 58, od čega 29 umjetničkog.

Sada, ovaj ansambl broji 17, a Dječje pozorište 12 članova.

Iz nužde, zbog toga što u Crnoj Gori nema dramske škole, niti postoji zakon o pozorišnoj djelatnosti, oba pozorišta sve više angažuju amatere, pa je primjetna njihova amaterizacija i prilično gubljenje umjetničkog kontinuiteta.

Kao jedina profesionalna teatarska institucija ove vrste u Crnoj Gori, Сrnogorsko narodno pozorište primorano je da opslužuje čitavu Crnu Goru i da se, zapravo, više bori za kvantitet nego za kvalitet (za posljednje četiri godine dalo je 900 predstava, od čega 24 premijere!).

Prvi put, juna-jula 1979, u Titogradu su održani sedmodnevni jugoslovenski pozorišni susreti, u cilju unapređenja pozorišnog rada i prožimanja pozorišnih kultura naših naroda.

Intenzivan poslijeratni pozorišni život djelovao je na razvitak crnogorske dramske književnosti. Počinje da se njeguje savremeni nacionalni repertoar i da se otkrivaju i afirmišu vrijednosti crnogorskog kulturnog nasljeđa. Daje se prednost domaćem tekstu i domaćoj dramskoj klasici, dramatizaciji i scenskoj adaptaciji crnogorskih i drugih jugoslovenskih pisaca.

Crnogorski časopisi i listovi objavljuju sve više domaće i prevedene pozorišne komade, u cjelini ili u odlomcima. Na Cetinju su, 1957. i 1958, štampane tri obimne knjige jugoslovenskih drama, a časopis „Stvaranje", prvi put u crnogorskoj periodici, jedan svoj broj (11/74) posvetio je savremenim crnogorskim dramskim tekstovima.

Na crnogorskim pozornicama izvode se drame domaćih pisaca (Č. Vuković, V. Radović, J. Brković, V. Ivanović, R. Rotković, N. Jovićević), kao i dramatizacije proznih djela M. Lalića i M. Bulatovića.

Počev od cetinjskog perioda do Crnogorskog narodnog pozorišta, repertoar je obuhvatao glavnu svjetsku dramsku baštinu i veliki broj savremenih domaćih i svjetskih djela.

I u poslijeratnom periodu karakteristični su pokušaji dalje dramatizacije i scenske izvedbe djela M. Miljanova i S. M. Ljubiše, a naročito da se, u Crnoj Gori i van nje, savremenim scenskim izrazom ožive Njegoševa djela Gorski vijenac i Šćepan Mali. To traje od prvih poslijeratnih izvedbi na Cetinju odlomaka iz Gorskog vijenca, preko Plaovićeve prerade i postavke Gorskog vijenca, novembra 1951, i scenskog oratorijuma N. Hercigonje Gorski vijenac, oktobra 1957, pa do opere Šćepan Mali, B. Tamindžića, 1980. godine.

Pozorišna kritika je dobila prvi put stručni karakter (S. Perović).

Kroz crnogorska pozorišta prošlo je nekoliko izvanjskih glumaca i reditelja od jugoslovenskog umjetničkog ugleda, a od domaćih: V. Mandić, B. Begović, M. Jeknić, D. Tomas, V. Popović, N. Vavić, B. Eraković.

Iz crnogorskih predjela potiče nekoliko značajnih ovovremenih jugoslovenskih glumaca i reditelja, čiji je razvitak najviše tekao van crnogorskih pozorišnih okvira (V. Kosić, E. Kutijaro, M. Dedić, V. Jablan, P. Banićević, M. Janketić, S. Aligrudić, N. Spasojević, S. Aleksić, V. Ognjenović i dr.).

Prvi scenografi su bili: M. Milutinović, P. Lubarda, S. Vujović, a docnije: A. Verbicki, V. Tatar, V. Radonjić.

Poslije oslobođenja snažno se razvio pozorišni amaterizam. Kulturno-prosvjetni savez Crne Gore raspisao je, marta 1949, prvi put u Crnoj Gori, dramski konkurs za jedinočinke, a 1955. za cjelovečernji program. Svake godine od 1969, Međurepublička zajednica za kulturnu djelatnost u Pljevljima raspisuje konkurs za dramske tekstove.

Prva smotra dramskih amatera održana je 1948, a druga maja 1949, kada se takmičilo 19 dramskih grupa i sekcija, dok je III Festival amaterske dramske i muzičke djelatnosti bio tek jula 1957, poslije duže stagnacije amaterskog rada. Otada svake godine, sa sve znatnijim uspjehom, održavaju se festivali dramskih amatera (u Bijelom Polju i Nikšiću), a posebno opštinske smotre amaterskog stvaralaštva na selu. Ima i uspjelih pokušaja uvođenja scenskih eksperimenata (DODEST i AKUD „Mirko Srzentić" u Titogradu).

Danas, u Crnoj Gori radi preko 80 amaterskih gradskih i seoskih grupa, od kojih su neke domašile visok amaterski stepen (Nikšić, Titograd, a naročito Ivangrad).


7.

Pozorišnoj istoriji na području današnje Crne Gore pripada i samonikli narodski teatar. Drevni dramski elementi i predstavljački oblici nalaze se gotovo u svim narodnim tvorevinama, iako je mnogo toga iz narodnog stvaralaštva uništeno u vrijeme progona bogumila u Zeti, prevlasti raznih neprijatelja, zatiranja crnogorskog imena i roda itd.

U Crnoj Gori izrazitu scensku fakturu sadrže neki njeni osobeni dramski prizori: umiri, krvna kola, dijeljelje megdana, ukopi, razgovori s mrtvima, hvatanje vjere, „igre duha", božićni, svadbeni i krsne slave običaji. Naročito, dramski čin i izvorni vid scenskog dešavanja ima narodno sudovanje („bracki" sud, sud dobrih ljudi, pravdanje pod Brijestom na Cetinju, kolo od zakletve, metanje pod gomilu, šibike, izgon, razur ognjišta).

Takođe, početnu teatarsku manifestaciju i vrstu dramskog hepeninga predstavljaju: skupovi na gumnu, kao zbornom prostoru, stanak, bankada, otpozdravi naroda na ultimatume i prijetnje silnika, pisma osuđenih na smrt u prošlom ratu.

Mnoge narodske predstave posjeduju izrazitu dramsku prirodu, npr., „Tušinska igra" koju je opisao Laza Kostić („Narodno glumovanje", 1893) i koja se jedina te vrste iz Crne Gore našla u Histoire des spectacles Quy Dumura (Paris 1965).

Nesumnjivo, dijaloška i situaciona dramska napetost saglasna je crnogorskoj stalnoj tenziji življenja. Otuda, u crnogorskoj anegdoti postoje dramski kriterijumi. To je i podstaklo Valtazara Bogišića da, 1894, predloži sijela na kojima bi se pripovijedala životna zbivanja, u kojima očito postoje monološke i dijaloške dramske osobine i forme. Isto tako kao što je i guslarski nastup pozorišni čin i vrsta monodrame na otvorenoj sceni. Otuda u pripovjedačkim djelima M. Miljanova, V. Vrčevića i S. M. Ljubiše, koji su pisali u narodnom duhu, postoji izražajna dramska komponenta.

Lit: S. Matvulj, Bilješke jednog pisca, Beograd 1923; M. J(eknić), Naše pozorište, „Riječ slobode", 5, Nikšić 1944; R. J. Dragićević, Pripreme za otvaranje prvog državnog pozorišta na Cetinju, „Istorijski zapisi", 5-6, 1948; J. Jovanović, Razvitak pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori, „Stvaranje" 7-8, 1954; V. Šakotić, Sedamdeset godina pozorišnog rada u Nikšiću, „Stvaranje", 7-8, 1954; P. Golubović, Pretpostavke i podaci o razvoju pozorišta u Crnoj Gori do prvog svjetskog rata, „Stvaranje", 7-8, 1967; Đ. D. Pejović, Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori, 1852-1916, Cetinje 1971; R. Đurović, Građa za dramsku i pozorišnu bibliografiju Crne Gore, „Stvaranje", 11, 1975; 1, 1976. i 12, 1877, Vodič kroz arhivsku građu, Kotor 1977; S. Perović, Pregled crnogorske dramske književnosti, Ogledi i kritike, Cetinje 1978; V. Popović, Pozorište na raskrsnici, „Ovdje", februara 1980.

 

POZORIŠTE "ZETSKI DOM"
Početak i završetak

U slobodnom dijelu Crne Gore, prije stotinak godina, 1884, voljom crnogorskog knjaza počinje kontinuirani pozorišni život na Cetinju. I traje ravno trideset godina — do početka prvog svjetskog rata. Između dva svjetska rata, u bivšoj Jugoslaviji, ličnom voljom njenog kralja obnavlja se, 1931. godine, teatar na Cetinju i nastavlja da živi deset punih sezona. Treću fazu rada ovog pozorišta ustanovljuju i produžuju glumci partizani, odlukom svoje narodne vlade, odmah po oslobođenju Cetinja, krajem 1944. godine. Pozorište se gasi 1958, — poslije četrnaest godina rada.

Od 1884, do danas, u periodu dugom sto dvije godine, organizovani pozorišni život na Cetinju opstojao je pedeset četiri. Ostalo vrijeme ispunjavaju ratovi, nekoliko muklih godina u Kraljevini SHS i Jugoslaviji i gotovo tri za njega izgubljene decenije u socijalističkom periodu.

Čitav pozorišni život Cetinja vezan je za podizanje, otvaranje i postojanje Zetskog doma, u čijem se zdanju isključivo odvijao i ostvarivao. Otuda je u vrijeme njegovog djelovanja umjesto imena Cetinjsko pozorište i Crnogorsko narodno pozonšte, čest i naziv Pozorište „Zetski dom".

Za pedeset i četiri godine pozorišne djelatnosti teatar na Cetinju imao je jedini u Crnoj Gori status i rang knjaževskog, kraljevskog, banovinskog i republičkog narodnog pozorišta. Otkad je prestala njegova djelatnost — otkad Zetski dom nije više pozorišna kuća — pozorište takvog renomea nije se još javilo u Crnoj Gori.

U toku rata, novembra 1943, od kolašinske omladinske ekipe osnovana je u Kolašinu Kulturno-prosvjetna ekipa pri CASNO. Ovoj ekipi, odnosno Crnogorskom omladinskom pozorištu (COP) kao centralnoj pozorišnoj trupi, septembra 1944, u Gornjem polju kod Nikšića pridružili su se glumci iz bivšeg Narodnog pozorišta Zetske banovine, pa je u oslobođenom Nikšiću, oktobra 1944, osnovano Crnogorsko pozorište narodnog oslobođenja. Prelaskom ovog pozorišta u slobodno Catinje, 22. novembra 1944, formirano je od njegovih članova, hora i orkestra Zemaljsko narodno pozorište Crne Gore, kasnije Narodno pozorište federalne Crne Gore, a zatim Narodno pozorište Narodne Republike Crne Gore. Prvu premijeru pripremljenu na Cetinju pozorište je izvelo 15. decembra iste godine, prilikom održavanja II kongresa Narodne omladine Crne Gore. Bila je to Najezda Leonida Leonova. U proljeće i ljeto 1945, ovo pozorište obilazilo je Crnu Goru i davalo predstave, a s jeseni gostovalo je i u Albaniji.

Tokom 1945. i 1946. godine, dramski ansambl i orkestar cetinjskog pozorišta popunjavani su na nekoliko načina. Pristizali su talentovani pojedinci iz kulturno-umjetničkih ekipa, ili profesionalni glumci iz raznih pozorišta u zemlji, a bilo ih je i iz nekadašnjih putujućih trupa. Priličan broj došao je „po potrebi" — mimo svoje volje. Za njima su putovale karakteristike, u to vrijeme obavezne i normalne: ko su, kakvo su držanje imali u toku rata, zašto ih šalju na Cetinje. Bilo ih je i bez prava glasa, a i nekih kojima je slobodno kretanje uslovljeno radom u pozorištu na Cetinju. Sve je to bilo precizirano u njihovim dosijeima, svojevrsnim radnim i političkim biografijama, bez ijednog lažnog ili zlonamjerno navedenog podatka.

Tako je, na primjer, iz Beograda došla na Cetinje glumica od imena, bez prava glasa. U Beogradu su joj rekli: „Ako zaslužite da Vam na Cetinju dadu pravo glasa, ovdje ćemo Vam ga priznati duplo". Tako je i bilo. Dotična dama vratila se poslije neku godinu u svoju matičnu kuću s ordenom rada i pravom glasa. Uglavnom, to se događalo i drugima. Pobjednik je bio odista plemenit, ali i oni su umjeli to da cijene, pa su, kako se tada govorilo, davali sve od sebe i zalagali se da svaki posao obave najbolje što se moglo u ondašnjim skučenim prilikama. Jedan primjer: Šuma Ostrovskog bila je, 1946, loša predstava i doživjela je samo reprizu — isti ansambl uspješno je realizovao ovu predstavu, marta 1948. Iz Cetinja su odnijeli lijepe uspomene i još ljepše karakteristike.

Prilježan rad, iskustvo i nadarenost ovih umjetnika svakako su dosta učinili da ovih nekoliko prvih poratnih sezona budu najviši umjetnički domet u pedeset i četiri godine Pozorišta „Zetski dom". Njegovoj sceni oni su, za to vrijeme, osiguravali neosporni profesionalni nivo i kvalitet. Da nije bilo tako, moglo se desiti da se ovo pozorište u priličnoj mjeri svede na družinu partizana diletanata, od kojih su neki u miru, kad je trebalo pokazati scensko umijeće, bili izgubili svoj šarm i smisao koji su imali i časno ispunili u ratnim prilikama. No, na Cetinje, u njegov teatar, tada je doplovila još jedna čudna, sasvim malobrojna fela glumaca i glumičica. Doduše, oni su imali pravo glasa, ali su zbog nekih svojih poroka poslati na Cetinje da se smire, možda i prevaspitaju, pošto su tu nepoznate bile devijacije njihovog tipa, pa se računalo da će za tako nešto veoma teško naći partnere. Za jednog takvog momka pristigla je kratka karakteristika: Taj i taj iz odlične je partizanske porodice, njegov otac rukovodilac takav i takav, brat oficir u tom i tom činu, a on — sljedeća riječ je kucana krupno — „homoseksualac".

U svemu, bilo je to vrijeme reda i rada, plemenitog natjecanja u stvaranju scenskih vrijednosti i iskrenih želja da se dosegnu što bolji umjetnički, a time i društveni rezultati. Njegovali su se korektni međusobni odnosi; držali su se tečajevi i predavanja za rukovodioce gradskih i seoskih (priređivačkih) ekipa; odlazilo se na omladinska gradilišta i tamo su davane predstave (Brčko-Banovići, Šamac-Sarajevo, Nikšić-Titograd, Skadarsko jezero, Auto-put Beograd-Zagreb); išlo na turneje po Crnoj Gori i van nje (Dalmacija, Sandžak, dva puta Albanija); učestvovalo se u akciji selo-grad, u pripremanju raznih smotri i jubileja, u organizovanju profesionalnih i amaterskih pozorišta, izdavao se list „Pozorište", prvi te vrste u Crnoj Gori. Sve se to odvijalo mirno, disciplinovano, bez opomena i izostanaka.

Za ove prve poratne pozorišne godine možda je najkarakterističnija za čitavu zemlju autentična anegdota o poratnom pozorišnom radniku, književniku Niki Milićeviću: Nika je bio prvi poratni upravnik Sarajevskog pozorišta; izdržao je mjesec-dva, pa otišao Rodoljubu Čolakoviću, tadašnjem predsjedniku NR BiH. Nika će s vrata:

  • Dajem ostavku; neću više da budem upravnik!
  • Zašto?
  • Zato što to nije pozorište — ljutio se Nika. — Ko je vidio pozorište u kome nema skandala, intriga, dramljenja. Svi dolaze uredno, glasa čuti nije — kao u apoteci. Užas!

U tim prvim vremenima, ako nije bilo glavobolje s glumačkim i tehničkim kadrom, bilo je muke s odbirom rukovodilačkog kadra. Za upravnike i ostalu stručnu službu postavljani su profesori koji su se svojevremeno oglasili nekim člankom iz pozorišne oblasti ili napisali neku dramicu, ili građani koji su češće od drugih posjećivali pozorište ili radili s amaterima. A i takvih je malo bilo. Jednog dana neko je kazao crnogorskom ministru prosvjete da je taj i taj profesor prije rata radio u Skopskom teatru. Ministar se oveselio: „Što ne kažete, pobogu, a mi se ubismo tražeći nekog pogodnog za upravnika pozorišta".

Odmah je pozvao pomenutog profesora i upitao:

— Što si ti, kolega, radio u Skopskom pozorištu?

Ja? — Začudio se profesor pitanju. — Bio student, pa statirao, a što drugo, iznosio mrtvog Hamleta sa scene.


ORGANIZACIJA I REZULTATI

Od toga šarenog svijeta, velikog broja glumaca partizana, profesionalnih glumaca, putujućih glumaca, tek primljenih amatera, stvorene su bile dvije pozorišne trupe: A i B. One su naizmjenično gostovale po Republici i van nje. Dok je jedna trupa gostovala, druga je davala i pripremala nove predstave na Cetinju. I tako su se smjenjivale. To je trajalo tri-četiri sezone, a onda su se polako neki glumci počeli vraćati odakle su došli ili sklapati nove angažmane.

Nikada u istoriji Zetskog doma njegovo pozorište nije imalo toliki broj kvalitetnih glumaca i reditelja (stalnih i gostujućih) kao tada, niti tako bogat i značajan repertoar, s nizom uspjelih scenskih ostvarenja. Takođe, nikad nije pozorišni život na Cetinju bio tako raznovrstan. Marta 1947, osnovano je Pionirsko pozorište, pa Pozorište lutaka, koje se kasnije spojilo s Pionirskim pozorištem u Dječje pozorište, sa živom dramskom i lutkarskom scenom. Pri Narodnom pozorištu, oktobra 1950, osnovan je Dramski studio za školovanje glumačkog podmlatka. A septembra 1951, otvorena je ljetnja pozornica ispod Orlovog krša. Veoma često su gostovala i pozorišta iz Beograda, Novog Sada i Skoplja. Na Cetinju su tada održane i tri uspjele smotre pozorišnog amaterizma Crne Gore.

Interesovanje publike i posjeta odgovarali su ovim rezultatima. U jednom članku o radu Narodnog pozorišta NRCG („Stvaranje", februar 1948), tvrdilo se da je za Crnu Goru nedovoljno jedno pozorište sa svega jednom turnejom godišnje, a da su i sale premalene da bi mogle primiti sve one koji se interesuju za pozorišne predstave. Zbog toga su otvarana stalna sreska, odnosno gradska pozorišta i restaurirane neke pozorišne dvorane (Nikšić, Kotor, Titograd, Pljevlja).

Pomicanjem političkog, kulturno-umjetničkog i prosvjetnog centra Republike sa Cetinja u Titograd, postepeno je, od sredine šezdesetih godina, opadao pozorišni zamah na Cetinju. Glumci i reditelji su se sve više iseljavali, predstave su blijedjele, posjetilaca je bilo sve manje. Na osnovu stručne analize pozorišnog repertoara, kadra, posjeta, finansijske osnove u Republici, zaključeno je, maja 1956, da se zbog niskog umjetničkog nivoa većine predstava i nedostatka kvalifikovanog kadra u svim crnogorskim pozorištima, pa i na Cetinju, osnuje jedno, centralno, umjetnički reprezentativno pozorišite, koje bi okupilo kvalitetni glumački, rediteljski i tehnički kadar, a da ostala pozorišta rade na amaterskoj osnovi.

Godine 1958, pozorišni život u Crnoj Gori je reorganizovan. Ukinuta su sreska i gradska pozorišta, kao profesionalne radne organizacije. Tako je bilo i s Narodnim pozorištem na Cetinju. Otada su ta pozorišta radila amaterski ili poluprofesionalno do 1962, kada su i kao takva ukinuta. Te godine je u Titogradu stvoreno Crnogorsko narodno pozorište, kao jedini profesionalni nacionalni teatar, koji je preuzeo ulogu svih dotadašnjih pozorišta.

Toga dana zaključen je i cetinjski pozorišni period.


REPERTOAR

Repertoar je obuhvatao svjetsku i domaću dramsku baštinu i veliki broj savremenih domaćih i stranih dramskih djela. Iz strane literature igrani su Sofoklo: Antigona; Plaut: Hvalisavi vojnik; Šekspir: Bogojavljenska noć; Molijer: Tartifi Učene žene; Goldoni: Mirandolina i Sluga dvaju gospodara; Ibzen: Aveti; Gogolj: Revizor i Ženidba; Ostrovski: Šuma i Bez krivice krivi; Gorki: Vasa Zeljeznova; Šo: Đavolov učenik i Zanat g-đe Vorn; Lorka: Dom Bernade Albe; Robles: Monserat i Istinaje mrtva; S. Mom: Sveti plamen; A. Miler: Svi moji sinovi; Katajev: Dan odmora i Roditeljski dom; T. Vilijems: Staklena menažerija; P. Bak: Kvej Lan; Viler: Suđenje Meri Dagan; Gou-D'Iso: Duboko korijenje; Nikodemi: Skampolo; Čapek: Mati; Pristli: Dođoše do grada, Inspektor zvoni i Opasna okuka; Simonov: Rusko pitanje; Gorbatov: Mladost otaca; V. Škvarkin: Tuđe dijete; L. Fodor: Matura; A. Kornejčuk: Platon Krečet; Afinogenov: Mašenjka; Mas-Červinski: Negdje u Moskvi; a iz domaće Držić: Dundo Maroje; Đ. Jakšić: Stanoje Glavaš; Sterija: Pokondirena tikva i Kir Janja; M. Glišić: Podvala; B. Stanković: Koštana; Nikola I: Balkanska carica; J. Veselinović: Đido i Hajduk Stanko; Ćorović: Zulumćar; Sremac: Pop Cira i pop Spira i Ivkova slava; S. Ranković: Seoska učiteljica; M. Ogrizović: Hasanaginica; Nušić: Sumnjivo lice, Ožalošćena porodica, Mister Dolar, Protekcija, Gospođa ministarka i Pokojnik; M. Begović: Bez trećega; Krleža: Gospoda Glembajevi i U logoru; M. Pucova: Oganj i pepeo i Operacija; M. Bor: Odrpanci; M. Božić: Povlačenje; P. Budak: Mećava; J. Horvat: Prst pred nosom; Lj. Bobić: Porodica Blo; P. Petrović: Oslobođenje Koste Šljuke; Pecija: Mača; J. Lešić: Čovjek koji nije postojao; Č. Vuković: Bijele vrane; A. Panov: Pečalbari (predstava je igrana na makedonskom jezilku).

Za ovaj teatar karakteristični su pokušaji savremenih dramatizacija, scenskih obrada i izvedbi Ljubišinih i Njegoševih djela. Još novembra 1944, igran je na Cetinju Vukac Paštrović, Tmušina dramatizacija po Ljubiši. Za čitavo ovo vrijeme jedno Njegoševo djelo bilo je stalno na repertoaru. Prvo je igran Gorski vijenac, u fragmentarnoj obradi i režiji M. Jeknića, na Cetinju u vrijeme prve proslave 13. jula 1946, u oslobođenoj zemlji. U okviru proslave stogodišnjice Gorskog vijenca izvedene su, 8. juna 1947, dvije scene iz Gorskog vijenca, u režiji V. Kosića i V. Jablana. Povodom stogodišnjice Njegoševe smrti, 5. septembra 1951, prikazan je u Zetskom domu fragment Gorskog vijenca, u dramaturškoj preradi i rediteljskoj obradi R. Plaovića i V. Kosića. Toga dana izvedena je i kantata N. Hercigonje Gorski vijenac, uz učešće pozorišnog orkestra. U toku obilježavanja sedamdesetogodišnjice organizovanog pozorišnog života na Cetinju prikazana je, 12. jula 1954, prva scenska adaptacija Lažnog cara Šćepana Malog, u režiji i obradi Boška Boškovića.

OSTALI PODACI

Za četrnaest poslijeratnih godina kroz Pozorište „Zetski dom" prošao je veliki broj scenskih stvaralaca velikog umjetničkog ugleda: glumci Blaženka Katalinić, Branko Jovanović, Mišo Mrvaljević, Dušan-Krcun Đorđević, Miodrag Gavrilović, Miro Kopač, Budimir Jeremić, Petar Petković, Radoje Gojkić, Petar Begović, Petar Vujović, Miloš Jeknić, Nada Prvulović, Petar Milosavljević, Nada Popović, Boško Vlajić, Воrо Begović, Branka Mitić, Ljubo Kovačević, Desimir Perišić, Nataša Nešović, Eta Bertolaci, Adam Vedernjak, Boris Kovač, Milorad Spasojević, Nada Blažević, Milovan Radulović, Mirko Simić i drugi; reditelji Vsevolod Vereščagin, Aleksandar Ognjanović, Josip Lešić, Minja Dedić, Vlado Jablan, Boško Bošković (režirali su i iskusniji glumci i pozorišni radnici — Dušan Popović, Miloš Jeknić, Branko Jovanović, Blaženka Katalinić, Ljubiša Stojčević, Vasilije Šćućkin, Miro Kopač, a gostovali su i reditelji iz drugih pozorišta — Vaso Kosić, Raša Plaović, Vjekoslav Afrić, Marko Fotez i dr.); scenografi Savo Vujović, Milo Milunović (radio je dekor za Gospodu Glembajeve i Šćepana Malog), Petar Lubarda (slikao portrete za Gospodu Glembajeve), Gojko Berkuljan i Branko-Filo Filipović, a gostovali su i Milenko Šerban kao scenograf, Mira Glišić kao kostimograf i drugi. Pozorišni orkestar vodio je kompozitor i dirigent Jovan Martinović, jedno vrijeme je bio dr Vladimir Dvorniković, upravnici su bili Milutin Plamenac, Danilo Lekić, Minja Dedić, Radonja Vešović, Junus Međedović, Dušan Popović, Savo Vukmanović i Petar Vujović; prvi umjetnički direktor, odnosno dramaturg bio je Ratko Đurović.

Postojala je stalna potreba za školovanim glumačkim i rediteljskim kadrom. Od kandidata za studije režije prvi su se iz Crne Gore na Pozorišnu akademiju upisali Milo Đukanović i Milica Rašović; Minja Dedić je prvo pohađao Dramski studio, pa diplomirao režiju na Pozorišnoj akademiji. I Zdravko Velimirović je jedan od prvih diplomiranih studenata režije iz Crne Gore. Zanimljivo je da su Đukanović, Dedić i Velimirović odrasli na Cetinju. Generacijski njima pripada i Boško Bošković, koji je, kao M. Đukanović i Z. Velimirović, svoju diplomsku predstavu radio u Zetskom domu.

Intenzivni poslijeratni pozorišni život na Cetinju uticao je na razvoj сrnogorske dramske književnosti (Č. Vuković, V. Mijušković, R. Rotković, M. Kavaja, S. Perović), objavljivala su se i izvodila djela domaćih pisaca, a pozorišna kritika, istorija i teorija dobijale su sve više stručni karakter (A. Zadrima, B. Bulatović, M. Banjević, J. Đonović, S. Perović, M. Kažić, D. Lekić, J. Jovanović, R. Đurović).


KA IZNALAŽENJU CRNOGORSKE NARODNE DRAME

1.

U obimnoj Istoriji pozorišta koja je, na francuskom, objavljena u Parizu, 1965. godine, spominje se, među narodnim dramama u jugoslovenskim zemljama, i jedna crnogorska igra toga dramskog žanra, kao najpoznatija u Crnoj Gori. 1 To je „Tušinska igra" („Le jeu de Tušina"). 2

Koliko je nama znano, taj podatak do sada nije koristila ni jedna druga, naša ili strana, istorija pozorišta ili dramskog stvaralaštva. Takođe, on se ne nalazi ni u literaturi od desetak bibliografskih jedinica koje su, u ovoj enciklopediji, navedene na kraju poglavlja o jugoslovenskoj drami i pozorištu. Pa ni naši brojni folkloristi, etnografi i istraživači narodnih tvorevina u svojoj građi, spisima i saopštenjima o narodnim igrama u Crnoj Gori o ovome ne govore (Vuk St. Karadžić, Vuk Vrčević, M. G. Medaković, Andrija Jovićević, Jovan F. Ivanišević, P. A. Rovinski, Tihomir R. Đorđević, Jovan Erdeljanović, Mićun M. Pavićević, Ljubica i Danica S. Janković, Jovan Vukmanović).

Prvi, na izvor za ovaj podatak ukazao je etnolog Nikola Bonifačić Rožin u svojem saopštenju na X kongresu Saveza folklorista Jugoslavije i u zborniku Narodne drame, poslovice i zagonetke, iako ni tamo nije direktno spomenuta „Tušinska igra". 3

1 Histoire des spectacles, sous la direction de Guy Dumur. L'encyclopede de la Pleiade — XIX, publiee aux editions Gallimard, sous la direction de Raymond Queneau, Paris, 1965., XX (2) + 2010 + (1) („Yugoslavie" par Marijan Matković, p. 1153-1160.
2 Nav. djelo, str. 1154.
3 Bonifačić, Rožin Nikola: Dramski elementi i oblici u našem narodnomstvaralaštvu. „Rad X kongresa Saveza folklorista Jugoslavije", Cetinje, 1964., str. 283-295; Narodne drame, poslovice i zagonetke. „Pet stoljeća hrvatske književnosti". Priredio Nikola Bonifačić Rožin. Zagreb, 1963.

Govoreći o tome kako u našim pregledima književnosti nema ni riječi o dramskim igrama u narodu, „kao da se narod nije nigdje i nikada umjetnički izrazio u dramskoj formi", Bonifačić napominje da je, još u prošlom vijeku, Laza Kostić započeo, u svojem članku „Narodno glumovanje", razgovor o narodnim dramama, na primjerima iz Crne Gore. Gotovo jedini, do pojave knjige Toma A. Bratića i St. Delića Narodne igre..., 1905. godine 4 i skorašnjih radova samog Bonifačića, Tvrtka Čubelića, Milivoja V. Kneževića, kao i učesnika u radu X kongresa Saveza folklorista Jugoslavije na Cetinju, avgusta 1963. godine, čija je jedna od tema bila o dramskim oblicima i elementima u narodnom stvaralaštvu.

I baš Laza Kostić je taj koji je u tom svojem članku iz 1893. godine prikazao „Narodno glumovanje" u Crnoj Gori i, uz ostalo, dao kratak opis jedne narodne dramske igre u selu Tušini. 5

Odatle, iz toga njegovog skoro zaboravljenog članka, preuzet je podatak o „Tušinskoj igri" za francusku Istoriju pozorišta.

2.

Šta je Laza Kostić utvrdio i zabilježio o narodnim dramskim igrama u Crnoj Gori, a posebno o „Tušinskoj igri"?

Cilj Laze Kostića je bio da otkrije „teatralnu žicu u narodnom životu" i da pokaže, s jedne strane, „nekoje pojave samoniklog narodnog teatra, što ih izvodi prosti, nepismeni narod", a, s druge, da dokaže da foklor i teatar nijesu „suprotnice".

Zapravo, Laza Kostić je htio da utvrdi da u nepisanoj književnosti naših naroda i u njihovim običajima postoji samonikla dramska umjetnost. U toj svojoj tvrdnji on je krenuo od shvatanja da i u koledama, kraljicama, ladalicama i dodolama leže klice dramskog života, dok se u narodnim poskočicama, pošalicama i odšalicama mogu zapaziti već dramski razgovorni oblici.

Za ta svoja traženja i te svoje slutnje, on je našao potvrdu u Crnoj Gori, i to, kako sam kaže, onog dana 1891. godine kada je „Glasu Crnogorca" uputio iz Cuca pismo neki Маrко T. Perović Cuca i u njemu dao opis četiri narodne dramske igre. Tada su neki, ali neznatni djelovi toga dopisa bili objavljeni u „Glasu Crnogorca" od 2. februara 1891. godine, a ostatak rukopisa, u kome su bili zapisi ovih dramskih igara, Laza Kostić je zadržao kod sebe.

Sam Laza kaže da je poslije toga pisma iz Cuca ispitivao ljude iz raznih krajeva Crne Gore o takvim igrama i zabavama, u kojima se zapaža dramska priroda. Marko Miljanov mu je govorio o pokladama, a vojvoda Đuro Cerović, tadašnji predsjednik Velikog suda, o onoj narodnoj igri u Tušini, koja je, pod kasnijim nazivom „Tušinska igra", ušla u navedenu Istoriju pozorišta.

4 Narodne igre sa sijela i zbora u Gornjoj Hercegovini, priopćili Toma A. Bratić i St. Delić. „Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini", XVII, 1905., str. 53- 127; objavljeno 1906, i kao separatni otisak.
5 Narodno glumovanje, prikazuje dr Lazo Kostić. „Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini", 1893, str. 357-388, Sarajevo, 1893.


3.

Vojvoda Đuro Cerović je ispričao Lazi Kostiću da se u njegovoj rodnoj Tušini „.. .dogovore čitava sela, sva momčad usjedne na konje, pa se podijele na dvije vojske. Jedni su Turci, koji krenu u hadžiluk, a drugi su hajduci, koji će ih presresti, da ih porobe. Tu je pozornica čitava dolina sa okolnim brdima i klancima, a gledaoci se moraju popeti na glavice, da vide sve evolucije toga prikaza".

I to je sve što je Laza Kostić pribilježio i što mi danas znamo o toj tušinskoj igri.

O njoj je Đuro Cerović ispričao samo ono što je sam gledao, a Lazi je rekao da će mu mnogo više pričati „o takvijem igrama i zabavama narodnim" njegov otac, vojvoda Novica Cerović (1805-1895). Ali, Laza Kostić nije uspio da mu o tome priča stari vojvoda Novica, prvo zbog iznenadne vojvodine bolesti, a kasnije zbog Lazina odlaska sa Cetinja, aprila 1891. godine.

Zato, u ovom svojem članku, Laza Kostić kaže da bi bio zahvalan svakom ko bi privolio starog vojvodu na razgovor o ovim stvarima i sve to vjerno zapisao. To se nije ostvarilo — na žalost, jer je vojvoda Novica Cerović pripadao onoj grupi crnogorskih narodnih predstavnika, u čijoj je memoriji ležalo izuzetno etnografsko i folklorno blago (V. Bogišić).

4.

U vezi sa svim ovim, Laza Kostić je tek tada, u svojem „narodnom glumovanju", objavio i one djelove pisma dopisnika iz Cuca, koji ranije nijesu objavljeni u „Glasu Crnogorca", a u kojima se govori o crnogorskim narodnim igrama.

Tu je Laza Kostić doslovno naveo dopisnikov izvještaj o igrama: „Đer-đevojko", „Paun", „Igra s vratilom" i „Baba i đed". A zatim je ove crnogorske „glumačke običaje" uporedio sa igrama iz bosanskog Prijedora, koje je, još 1890., objavio Vasilije Kondić, i kojemu je bilo jasno da je svaka od tih igara „sklopljena za se u cjelinu kao i pozorišno komađe; svako hođe vješta prikazivača da je prikaže u suštini onakva kakva je". 6

Zaključak Laze Kostića je bio da su crnogorski primjeri dosta dramatični, ali manje od prijedorskog. Za „Igru s vratilom" i za „Baba i đed", koje su zapisane bez riječi interpreta, Laza Kostić je, s pravom, posumnjao da su to pantonime, već da su to, takođe, govorne kao i „Paun" i „Đer-đevojko". Zbog toga je zažalio što dopisnik iz Cuca nije zapisao i njihove dijaloge.


5.

Tek na drugu godinu poslije ovoga Kostićevog članka neke su se stvari odatle raščistile.

U istom glasniku, 1895. godine, crnogorski folklorist Jovan Fil. Ivanišević priopštio je „Narodno glumovanje u cuckom Trešnjevu". 7

U svojem napisu Ivanišević je otkrio da je on autor pisma iz Cuca od 1890. godine, da je njegov pseudonim Marko T. Perović Cuca, da je, kao mlad učitelj u Trešnjevu, počeo 1889. pribirati građu iz narodnog života, odlazeći na „dnevna i notnja sijela" i posmatrajući „tu samoniklu narodnu umjetnost, te prikaze i pojave narodne umjetnosti", i, najzad, da je, zbog premještaja 1890., poslao „Glasu Crnogorca", onako kratko zapisane igre, bez dijaloga. Zato je Ivanišević, sada, u ovom svom članku, proširio i dao detaljan opis i „govor iz igre Vratilo", za koju je jedino i imao bilješke.


6.

Sem igre u Tušini, sve ostale narodne igre, koje je objelodanio Laza Kostić, a priopštio Jovan F. Ivanišević, zabilježene su u raznim varijantama, sa bitnim sličnostima, i u drugim našira krajevima. Na pr., između ostalih, igru „Paun" zapisao je u Lici i Nikola Bonifačić Rožin. 8

6 Kondić, Vasilije: Nekoliko narodnih igara u Bosni, „Javor", br. 16, Novi Sad, 1890.
7 Ivanišević, Jovan F: Narodno glumovanje u cuckom Trešnjevu. „Glasnik Zemaljskog muzeja u Bosni i Hercegovini", VII, str. 152-155, Sarajevo, 1895.
8 Bonifačić, Rožin N., nav. djelo, str. 133-134.

A u svojoj Antologiji govornih narodnih umotvorina Milivoje V. Knežević je donio još jednu varijantu ove igre pod naslovom „Paun i kolo", 9 kao i Bratić i Delić u spominjanoj knjizi.

Među ovim varijantama razlike su nevažne. Kao i u Ivaniševićevom „Paunu", i njihova osnovna oznaka je dvopjev kola i glumca, ženskog i muškog, unutar šupljeg kola.

Ivaniševićeva igra „Đer-đevojko, đer-dušice", u kojoj su dva lica: Muški i Ženska, gotovo je istovjetna sa „Đidije" Bratića i Delića i sa „Đer-đevojko, đer-dušice", koju je izabrao M. V. Knežević, samo što, u posljednjoj varijanti, kao sagovornik igračice u kolu, vodi razgovor čitavo kolo.

Zapis varijante iz Boke nosi naslov: „Igra prstena", u kojoj je tekst kao i kod drugih, ali ovdje je djevojka u zatvorenom krugu, a mladić je van kola, koji pokušava da, dok pjeva a djevojka odgovara, prodre kroz kolo do djevojke, i kada to uspije, djevojku odvodi iz kola. 10

Varijante igre „Baba i đed" objavili su, iz sasvim drugih krajeva Crne Gore, sem Vuka Vrčevića, zapisivač Filip M. Pejović u cetinjskoj „Luči" za 1897. godinu i Mićun M. Pavićević, 1934. godine,11 dok je „Igra s vratilon" poznata i u Sloveniji i u Hrvatskoj.

Znači, sve su ove četiri Ivaniševićeve igre izvor ili varijanta sličnih igara na našim etničkim prostorima.

Suprotno njima, izgleda da je „Tušinska igra" samosvojna javna narodska predstava. Jer, njenu paralelku nijesmo uspjeli pronaći, ni u Crnoj Gori, ni u nekom drugom kraju naše zemlje.

Ova igra pripada viteškim igrama i prikazivanjima ratnih prizora. Kao i primorska igra „Moreška", ili razne igre otmice, ona je više vrsta vježbe, manevra za borbu, nego oblik narodne razonode, sa razlikom što je u „Tušinskoj igri" riječ o napadu, a u „Moreški" o odbrani od neprijatelja.

Čak i u škrtom zapisu Laze Kostića, „Tušinska igra" je zaokružena seoska cjelina, koja sadrži bitne dramske elemente, bez obzira što Laza nije uspio da je proširi ili da je zapiše kao govornu dramsku igru. Jer, može se pretpostaviti da je „Tušinska igra" i rekonstrukcija nekog davnog događaja ili dramatizacija neke narodne pjesme.

9 Antologija govornih narodnih umotvorina. Izbor i predgovor Milivoje V. Knežević. Srpska književnost u sto knjiga, knj. 9, str. 277-279, Novi Sad — Beograd, 1972.
10 Milinović, Špiro: Podaci o istoriji Morinja i okolnih mjesta, Kotor, 1974. Ovdje je jedino pravilno zapisano: „Đul-đevojko...", naspram Ivaniševićevog „Đer- đevojko..." i Kneževićevog „Đel-devojko..."
11 Pavićević, Mićun M: Narodne igre u Crnoj Gori. „Zbornik za narodni život i običaje Južnih Slovena", knj. XXIX, svezak 2, str. 91-118, Zagreb, 1934.


7.

Obilan je broj narodnih dramskih igara iz Crne Gore, koje su zapisali domaći i drugi sabirači i popisivači. Samo u cetinjskom časopisu „Luča" za 1897. i 1898, opisano je oko četrdesetak takvih narodnih igara. 12

Pored ostalog, to je i potvrda o glumačkim i zabavljačkim sklonostima izvođača, što nije podudarno slici koju su stvarali, uglavnom, putopisci o сrnogorskom čovjeku, koji jedva umije da se zabavlja i smije.

U većini, to su male dramske tvorevine, date u raznim vidovima, sa osnovnim scenskim elementima: glavnom linijom predstave, podjelom radnje, sudjelovačima i prikazivačima koji glumački nešto izvode i prikazuju. Zatim, tu su gledaoci i slušaoci, mjesto zbivanja i uvijek neka živa čovjekova situacija. Uostalom, kao i u narodnim dramama drugih naroda.

Zanimljivo je da su zapisi ovih dramskih igara, vremenski, uglavnom uslijedili poslije Vuka Karadžića, u drugoj polovini XIX vijeka, jer je Vuk pozorište omalovažavao, i, u jednom pismu Šafariku o Joakimu Vujiću, nazvao ga „komendijom". Usto, čini nam se da je tačno da Vuk „.. .nije opazio da su narodne pjesme i priče, pre no što su zapisane, bile usmeno kazivane... A to se postizalo glumom". 13

Na kraju, šta je guslarsko veče nego pozorišni čin: scena i monodrama! — guvno — pozornica!


8.

Kao i svuda drugdje, pozorište u Crnoj Gori (Duklji, Zeti) mora da je oduvijek postojalo — u bezbrojnim formama. Isto tako kao i narodna drama — onaj dio dramskog stvaralaštva koji ima osnovne dramske oblike, a koja se, jednako i ravnomjerno, razvijala sa ostalim vrstama toga stvaralaštva.

12 Na to je, svakako, djelovao i Lazin članak. O Lazinom članku, na pr., pisao je zagrebački „Vienac" (br. 49, 1893.), sa pozivom da se narodne igre „zabilježe i na svijetlo iznesu".
13 Glišić, Вога: Pozorište, str. 178 i 179., Beograd, 1964.


Starost ovih dramskih igara i ostalih narodnih dramskih formi tek treba istražiti.

Pavle Rovinski je utvrdio da su na nekoliko stećaka u Crnoj Gori prikazana kola kao narodne igre, koje su svakako pratile pjesme, od jednog do više glasova. 14

Iz poznijeg vremena, među prvima kod nas, Sarajlija je spomenuo jednu crnogorsku igru. To je „Fusa-lepe", koju je vidio 1827, u Crnoj Gori, ali nije ostavio njen zapis. 15 Ova igra je obrađena mnogo kasnije.16

Crnogorskom čovjeku su odgovarala dijološka i monološka saopštavanja i njihov dramski način izvođenja, stihovane ili prozne improvizacije, na svojevrsnim pozornicama i, u većini, otvorenim prostorima igre, na kojima su se odvijalni prikazi scenske radnje, kao što su bila: sijela, skupovi, skupštine, jednovita kola, sjednici, svetkovine, vijeća, pokajanja, svadbe, krsna imena, krvna kola, dijeljenje megdana (siječenje), suđenja, razur doma, čuvanje mrca, kolež, ukopi, dizanje krsta, žalovanje, stavljanje „pod gomilu". Jer, tu, uvijek postoji agon, prednjačenje, suprotstavljanje, neki dramski naboj i dramsko dešavanje. Čak i svatovi su bili, u stvari, vrsta međusobnog utrkivanja i ratničkog pohoda sa naoružanom četom za svaku moguću odbranu nevjeste. Kao jedan potpuniji vid narodne drame.

U osnovi, crnogorsko bi moglo da znači i dramatsko, jedna stalna tenzija življenja, „koliko uzbrdica, toliko nizbrdica"; jedna stalna kontestacija, dijaloška i situaciona, sa svojim i tuđim, sa prirodom i sa samim sobom. Odbrana drugoga od zla u sebi i odbrana sebe od zla u drugom, kako je to rekao Marko Miljanov, čudesni lik naše patrijarhalne kulture.

Takve su, dalje, i narodne pjesme, pune dijaloških i monoloških scena, dramskih stanja, obrta, strijepnja, strahova, pohara, udara, pohoda, izdaja, nada, pobjeda, osveta.

Takve su i kletve, zakletve, blagoslovi, poslovice, leleci, tuženja, doskočice, pitalice, zdravice, gonetanja i odgonetanja. A pogotovu, to su bili rituali pobratimstva, krvi i umira, proklinjanja, ultimatuma silnika i odgovora, „otpozdrava", na svaku prijetnju i svako nasilje.

Tu, u Crnogorskim dramskim običajima i igrama može se otkriti nekoliko značajnih i osobnih književno-scenskih dostignuća i istinskih saznanja o čovjeku, uopšte.

Među njima, „Tušinska igra" je jedna od dinamičnijih i primjerenijih.

I, s pravom, našla se, kao prvi dramski zapis iz Crne Gore, u nekoj svjetskoj istoriji pozorišne i dramske umjetnosti.

14 Rovinski, A., P: Građa za istoriju Bogumila u srpskim zemljama, „Otadžbina", 1882., str. 328-351.
15 Martinović, Niko S: Narodno stvaralaštvo u Crnogorskim časopisima 1971- 1912. „Glasnik Etnografskog muzeja na Cetinju", knj. I, str. 197-217, Cetinje, 1961.
16 Filip M. Pejović u „Luči" za 1897.; M. M. Pavićević je ovu igru naveo kao „Usa — lepe", a Bratić i Delić kao „Husa".


TEATARSKI OBLICI ISPOD BRIJESTA


Pod brijestom se piše velikim početnim slovom: Pod brijestom. Takođe i njegovi drugi nazivi: Cetinjski brijest, Brijest na Ćipuru ili samo Brijest, kao što se piše svako posebno ime.

Kakav je to istorijski Brijest na Cetinju i kakve veze ima sa teatrom?

Prema jednom predanju, izgleda da je ispred Cetinjskog manastira, davno prije njegovog nastanka, postojao neki brijest, sa svojim snažnim deblom i širokom krošnjom, umjesto kojeg bi, kada dotraje i ugine, ljudi zasadili novi i sve tako do pred sam kraj XIX vijeka.

Narodno sjećanje tvrdi da su se pod takvim brijestom, od najstarijih dana, okupljali na zborište stanovnici Lovćenskog doca, kako se taj кгај nekada nazivao. A možda je tako bilo i u drevnim dubinama istorije, јеr stablo je i prvi čovjekov simbol i prvi predmet veoma raširenog kulta.

Na žalost, o životu Brijesta na Cetinju i dramatičnim zbivanjima pod njim znamo samo od Njegoševog vremena i od tada možemo da ga pratimo zahvaljujući nekim dokumentarnim zapisima, a najviše putopiscima koji su pisali o Brijestu, začuđeni njegovim značenjem i njegovom simbolikom u svijesti сrnogorskog naroda.

Nesumnjivo, kult stabla je bio kod prastanovnika toga kraja sličan ili istovjetan s drugim narodima tih dalekih vremena. Stabla su bila simbol rasta naroda i naselja. Drvo se rađa, živi i umire kao ljudsko biće, u neprestanom je razvijanju i uspinjanju, evocira simbolizam snage, uspravnosti i dugovječnosti, bori se s gromovima, komunicira između neba i zemlje. U svim mitološkim predstavama stablo pripada božanstvu i ima vrijednost hrama, kako to stoji u kapitalnom „Rječniku simbola".

Na grobu Protesilaja, tesalskog junaka, kojeg je Hektor ubio pod Trojom, rasli su sveti brijestovi. U Didimi, u Zevsovom svetištu, sveštenici su proricali budućnost po šuštanju lišća svetog hrasta. Odisej je dva puta dolazio po savjet božanskom lišću toga hrasta. Sveta svojstva imao je i hrast kod Jupiterova hrama na Kapitolu, a i Perunovo sveto drvo bio je takođe hrast. Tako je, valjda, bilo i u drevnih stanovnika pod Lovćenom, pa je to trajalo i u doba dolaska Slovena i dugo kasnije, da bi se, poslije primanja hrišćanstva i daljim društvenim procesom, svelo, kao u ovom slučaju i u ovom predjelu, na kult samo jednog stabla, i to onog na Ćipuru, koje nije samoniklo nego se sadilo ispred Cetinjskog manastira.

U posjedu smo neobjavljene rukopisne zaostavštine poznatog i značajnog profesora i naučnika Laza Đ. Popovića (1872-1928), rođenog Cetinjanina, pisca većeg broja istorijskih i teoloških rasprava i studija na našem i ruskom jeziku. Takođe i autora obimne monografije o Cetinju, s motom iz Virgilija: „Kako je teško bilo podići ovaj grad". Dio te monografije objavljen je u zborniku Profesorskog društva SHS „Cetinje i Crna Gora" (Beograd, 1927). U neobjavljenom dijelu rukopisa, koji je tek sada pronađen, nalazi se i kraći napis o Cetinjskom brijestu, tom svojevrsnom i dugovjekovnom scenskom prostoru, kakvo je u Crnoj Gori bilo još jedino gumno.

Navešćemo taj odlomak Laza Popovića i posmatraćemo ga, ovaj put, kao jedan od osobenih narodskih teatarskih fenomena, s dramskim elementima i predstavljačkim oblicima, u kojima je dijaloška i situaciona napetost saglasna crnogorskoj stalnoj tenziji življenja.

„Pod ovaj istorijski Brijest — priča Lazo Popović — skoro svakog dana dolazio je knjaz Nikola među okupljene Crnogorce, da s njima porazgovara i sasluša njihove želje i potrebe. Govorilo se o svemu i svačemu, a ponajviše o junačkim podvizima prisutnih, njihova bratstva i plemena, kao i o imovnom stanju pojedinaca i sviju uopšte.

Decenijama, knjaz je javno, pred okupljenim Crnogorcima, raspravljao pod Brijestom i parnice onih Crnogoraca koji su nezadovoljni bili presudom Velikog suda. Tu bi on, kao neka kasacija, konačno odobravao ili preinačavao presude svoga najvećeg suda u zemlji. Parničari su isticali svoje razloge i urođenom rječitošću i bistrinom Crnogorca, starali se da jedan drugog obore što jačim dokazima. Knjaz je pažljivo slušao, i, po potrebi, parničarima stavljao pitanja, da bi se došlo do istine. Nije bio rijedak slučaj da knjaz svojom priznatom bistrinom, a na osnovi zdravog razuma i patrijarhalnog običajnog prava u Crnoj Gori, iz osnova izmijeni presudu i čitavoj parnici dade savim drugi, pravičniji i moralniji karakter. Pri toj raspravi obično je prisustvovao i predsjednik Senata, ili onaj član suda koji je parnicu isljeđivao. Ovaj čovjek iz suda pazio je da parničari ne izopače fakta, već da govore ono što je u stvari.

Za vrijeme svečanih narodnih sastanaka na Cetinju, Pod Brijestom proklamovani su svi važniji događaji u Crnoj Gori, kao objave rata, oslobođenje neke pokrajine ili mjesta ispod Turaka (Podgorica, Nikšić, Ваr i dr) itd.

Tu su javno, u prisustvu knjaza i drugih Crnogoraca, raspravljane lične i plemenske zađevice i čegrsti, starajući se da jedna stranka drugu nadgornja i razlozima drugoj doskoči. Nije bio rijedak slučaj da žučni takmičari u svojoj zagrijanosti prijeđu granicu dozvoljenog i mjesto mirnog izlaganja spora, odjednom planu i prijeđu na javne uvrede i beščašćenja, naročito kad se stvar ticala ratnih zasluga i uvrede časti. I često se događalo da zavađeni, u naporu uzbuđenja, kidišu golim noževima jedan na drugog, često i mlaznu jedan drugog, dok ih knjaževi perjanici ne razdvoje i u stranu odguraju, a knjaz svojim snažnim glasom prekine svaku raspravu, bručeći i koreći obojicu, ili, pak, onoga koji je kavgu bezrazložno izazvao.

Kako su ovakvi sastanci i razgovori uticali na strance koji su stalno Cetinje pohađali, da vide i čuju čuvenog gospodara šake slobodnih gorštaka — o tome najbolje zna strana štampa, koja je često bilježila ovakve neviđene odnose naroda sa svojim poglavarom. A da je sve bilježeno što se pod Cetinjskim brijestom događalo, počevši od knjaza Danila, pa završno do nestanka ovog Brijesta 1898. g., to bi bio dio istorije unutrašnjeg života Crne Gore za to doba. Stoga se nije ni čuditi što je ovaj Brijest postao istorijski i upravo legendarni, ne samo u Crnoj Gori nego i izvan nje.

Naš domaći pjesnik Roganović (zvani 'Crnogorac') spjevao je ovome Brijestu naročitu pjesmu, u kojoj iznosi sve što se radosno pod njim objavilo (oslobođenje Onogošta, Podgorice, Bara, pohod na Vučji do) i završuje riječima:

'Pa s' uznosi, o premilo drvo
I dvorano crnogorskog vijeća!
Pa s' uznosi Cetinjski brijestu,
Prvo drvo od svijeh drveća'.

('Glas Crnogorca', 18. avg. 1890)

No, Brijest nije bio duga vijeka. Prvo je vjetar salomio jednu granu Brijesta, kojoj je pomenuti Roganović spjevao žalopojku pod naslovom 'Jednoj opaloj grani Cetinjskog brijesta'. A, 1. oktobra 1898. godine, velika oluja salomi sve grane Brijesta, pa tako ostade golo stablo, sa 4-5 zarezanih taponjaka. Jedna polovina stabla — ona k Biljardi — već je odavno počela bila trunuti, te je premažu katranom. No, to ništa nije pomoglo, a kad se Brijest konačno sasuši, naređeno je bilo idućeg proljeća, 1899. g., da se sasvim digne iz zemlje. Otkopavanje Brijesta trajalo je od 3-8 maja. Da bi mogli izvaditi iz zemlje korijenje Brijesta, koje se bijaše splelo u neko nerazmršivo klupče, narede da se stave dinamite koje učine da se stablo malo raspukne iznad korijena. Uvidješe da se bez sjekire ništa ne može učiniti, te njom razdvoje korijen na 2-3 velika dijela i jedan po jedan vojnici odguraju preko grada do iza nove crkve na Ćipuru.
Sudeći po kolutovima presječenog stabla — završava Lazo Popović — Brijest je star bio 52, a po predanju 56 godina. Kažu da ga je posadio pop Nikola Matanović iz Ćeklića".


MANE PETROVIĆ - PRVI UKAZNI REDITELJ U CRNOJ GORI

1.

Prvi stalni, ministarskim ukazom postavljeni pozorišni reditelj u Crnoj Gori bio je putujući glumac Mane Petrović.

U nešto članaka koji govore o posjetama putujućih pozorišta Crnoj Gori i o prvim godinama Knjaževskog, odnosno Kraljevskog crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju, on se isključivo spominje kao Mašo, a negdje i kao Mašan Petrović. Tako ga nazivaju Risto J. Dragićević, Niko S. Martinović, Radoslav Rotković, kao i ovdašnja tekuća štampa, npr. „Cetinjski vjesnik". Pod tim imenom bilježi ga, ali samo kao glumca i reditelja na Cetinju, i Borivoje S. Stojković u svojoj Istoriji srpskog pozorišta..., dok u knjizi Đ. D. Pejovića Razvitak prosvjete i kulture u Crnoj Gori 1852-1916 ne postoji ni kao Mašo ni kao Mane Petrović. Jedino u enciklopedijskoj jedinici o pozorišnom životu i radu u Crnoj Gori, objavljenoj i u „Stvaranju", 7/80, zove se ovaj prvi zvanični crnogorski reditelj onako kako se stvarno zvao: Mane Petrović.

Dok Dragićević, Martinović i Rotković znaju samo za Maša Petrovića, što je i razumljivo, pošto njegovo istinsko ime nijesu mogli ni pronaći u crnogorskoj štampi ni među dokumentima njegovog vremena, dotle B. S. Stojković u svojoj knjizi govori i o Mašu Petroviću i o Manu Petroviću, ali kao o dvije potpuno odvojene ličnosti, što se, pored ostalog, vidi i u registru imena ove knjige.

U njega, prvi — Mašo (Maša) samo je glumac i reditelj na Cetinju i nigdje se van njega ne spominje, a drugi — Mane, putujući glumac koji pripada raznim pozorišnim društvima i koji nikakve veze, po Stojkoviću, nema sa Cetinjem i crnogorskim pozorištem.

U svojoj Istoriji..., u kojoj je, kako sam kaže, posebnu pažnju obratio baš putujućim pozorištima i glumcima („Ilustrovana politika", 20. X 1981), ovaj teatrolog spominje Mana Petrovića na tri mjesta. Na 537. strani Stojković piše posebnu odrednicu o glumcu Manu Petroviću, za koga kaže da je brat Petra- Pecije Petrovića, navodi pozorišne trupe u kojima je igrao, da je neko vrijeme imao i svoje putujuće društvo, označuje ga kao glumca („dobar karakterni i komični glumac"), bilježi i nekoliko uloga u kojima se istakao (Jago, Gvozden, Jovanče Micić). Zatim, na 553. strani, navodi Mana kao jednog od glumaca koji je prošao kroz „Veselo pozorište" Mihaila Bakića. Na toj istoj strani, posebno, Stojković piše i o Anđi Petrović, takođe putujućoj glumici, i supruzi isto putujućeg glumca, Đorđa-Đoke Milinkovića, i naglašava da je ona sestra Petra-Pecije Petrovića. A onda dodaje da je „i njen brat Mane Petrović bio takođe cenjen kao dobar i darovit karakterni glumac", koji je jedno vrijeme vodio i svoje putujuće pozorište.

Ni ovdje, ni drugdje, Stojković ne sumnja da bi taj Mane mogao biti glavom Mašo Petrović. Za njega Mane Petrović je putujući glumac, brat glumice Anđe Petrović-Milenković i pisca Pecije Petrovića, član mnogih pozorišnih društava i upravnik, na kratko, neke putujuće pozorišne trupe. Od toga, po njemu, ni jedno nije Mašo (Maša) Petrović, već jedino prvi stalni, postavljeni pozorišni reditelj Knjaževskog crnogorskog pozorišta na Cetinju.

Da bi zabuna bila još veća, Stojković Maša i njegovu ženu, K. Petrovićku, ubraja, na 504-505. strani, među crnogorske amatere koji su se 1910. godine posvetili glumi i profesionalno.

U ovojoj knjizi, Stojković spominje Maša Petrovića četiri puta. Na 504. strani kaže da je prvi reditelj Knj. crnog. narodnog pozorišta bio Maša Petrović, uz oznaku: „dotle sposobni i ambiciozni pozorišni poslenik". Potom, na 505. strani, da je u Knj. crnogorskom narodnom pozorištu bio „glavni i vrlo aktivni reditelj u 1910.", a na 543. strani da je, zajedno sa Milutinom Stevanovićem, u sezoni 1910/11, bio „član i vrlo aktivni i zaslužni reditelj tek osnovanog crnogorskog narodnog pozorišta na Cetinju". Još jedanput ga Stojković spominje, na 505. strani, opet kao reditelja, ali pošto je Mašo Petrović već bio napustio Cetinje.

Zbog učešća u stvaranju profesionalnog crnogorskog teatra, a i zbog toga što je riječ o prvom imenovanom i stalno postavljenom reditelju uopšte u Crnoj Gori — potrebno je ispraviti ovu zabunu. Jer, Mašo (Mašan) Petrović i Mane Petrović su ista ličnost. Zapravo, Mašo Petrović, pod kojim su ga imenom jedino poznavali Crnogorci, pravim je imenom Mane Petrović.

Ostaje tajna zašto su ga Crnogorci tako nazvali. Ili, zašto je, možda, sam sebe tako krstio.


2.

Mane Petrović rođen je 1872. u Otočcu, kao i njegova sestra Anđa (1875) i brat Petar-Pecija (1877).

Prekinuvši školovanje, rano se obreo u putujućim pozorišnim družinama. Vjerovatno je neposredno i djelovao na razvitak svoje sestre, buduće putujuće glumice i žene putujućeg glumca, i na brata, dramskog pisca.

Igrao je, kako tvrdi i Stojković, između ostalog, u pozoršnim trupama Mihaila Pešića, Đorđa Milinkovića, Đure Protića, Milivoja Stojkovića i Petra Ćirića.

Za nas je jedino zanimljivo njegovo učešće u trupi Petra Ćirića, jer je vezano za dolazak Mana Petrovića na Cetinje i za njegov kasniji rad u Knjaževskom crnogorskom narodnom pozorššu.

Stalno putujuće pozorište Petra Ćirića bilo je jedno od značajnijih, po kvalitetnom glumačkom ansamblu i dobrom repertoaru i predstavama. Čak su njegovi članovi imali bolje prihode od onih u drugim trupama, što je sve govorilo o Ćiriću kao odličnom organizatoru i reditelju-pedagogu, sa znanjem i iskustvom. Neosporno, članovi njegove trupe od njega su mogli dosta naučiti.

Poslije kruženja po zapadnim jugoslovenskim krajevima, sa svojim pozorištem Ćirić je gostovao u Herceg-Novom, Kotoru i na Cetinju, od početka septembra do druge polovine oktobra 1909. godine. Kao član ove trupe, našao se na Cetinju i Mane Petrović, sa svojom ženom, takođe glumicom.

Na ovom putu, Ćirićevo pozorište prikazalo je: „Hasanaginicu" M. Ogrizovića, „Rušku" Pecije Petrovića, „Idealnog muža" O. Vajlda, „Smrt majke Jugovića" I. Vojnovića, Sterijine „Srećne zaruke" i dr.

„Glas Crnogorca" i „Cetinjski vjesnik", u svojim septembarskim i oktobarskim brojevima, pratili su, pohvalno, ovo gostovanje, donosili prikaze, isticali glumce i njihove uloge, među njima i ženu Mana Petrovića u „Smrti majke Jugovića".

Pri kraju gostovanja, sredinom oktobra 1909, kako izvještava „Cetinjski vjesnik" (br. 80), Cetinjsko radničko društvo, za svoju dramsku sekciju, angažovalo je za stalnog reditelja Maša Petrovića, a njegovu ženu za glumicu, sa napomenom da su oboje do tada bili članovi Ćirićevog pozorišta, da je Petrovićka bila primadona toga pozorišta, a da je Mašo Petrović, kako je Mane već tada nazvan, brat pisca Pecije Petrovića.

Sa svojom ženom, ostaće Mane Petrović na Cetinju od oktobra 1909. do sredine 1911. godine. Već u sezoni 1911/12, takođe sa svojom ženom, član je Hrvatskog narodnog pokrajinskog kazališta u Sarajevu, a, krajem 1912, sakupiće nešto glumaca sa kojima će davati predstave po Hrvatskoj, najvjerovatnije sa svojom sestrom i zetom, Đorđem Milinkovićem. Umrijeće negdje krajem 1916. u Zagrebu.

3.

Kakva je to bila amaterska dramska sekcija Cetinjskog radničkog društva koja će angažovati za svoga stalnog reditelja Mana Petrovića?

Postojao je dugovremenski kontinuitet u radu diletantskih pozorišnih društava na prostoru Crne Gore do 1918, a posebno, u njenom slobodnom dijelu, od osnivanja Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice, 4. decembra 1883. godine. Isto tako, u neku ruku, postojao je i kontinuitet u gostovanju putujućih pozorišta (Đure Protića, Fotija Iličića, Mihaila Dimića), a na Cetinju naročito poslije otvaranja kolskog puta Cetinje-Kotor, maja 1881. godine.

Cetinjsko radničko društvo nastalo je 27. maja 1907. iz Zanatsko-pjevačko-tamburaškog društva koje je postojalo od 1904. do 1907. godine. Njegov amblem bile su dvije radničke ruke koje drže čekić.

Diletantsko odjeljenje Cetinjskog radničkog društva pretvoreno je 20. oktobra 1909. u Narodno pozorište Cetinjskog radničkog društva, često nazivanog i Radničko pozorišno društvo. Radilo je do 16. maja 1910, kada je od njega, ukazom knjaza Nikole, formirano, kao državna ustanova, profesionalno Knjaževsko crnogorsko narodno pozorište.

Za nas ovdje je bitno da je baš u dane 1909., kada je Diletantsko odjeljenje ovog društva preraslo u njegovo pozorište, na Cetinju gostovala Ćirićeva trupa, u kojoj su se, kao njeni članovi, nalazili Mane Petrović i njegova supruga. Tada je predsjednik Cetinjskog radničkog društva, agilni i obrazovani Jovan I. Hajduković, angažovao za stalno, kao reditelja i glumca, Mana Petrovića, a njegovu ženu kao glumicu pozorišne sekcije ovog društva.

Očito je da su ovim angažmanom Jovan Hajduković i ostali cetinjski pozorišni predvodnici imali na umu ideju o pretvaranju njihovog diletantskog odsjeka u profesionalno pozorište. Jer, 1. januara 1910. njihovo amatersko pozorište prikazalo je „Knjaza Arvanita" Nikole I, u režiji Ljuba Tamindžića. Ovoj predstavi, koju su prikazivali i prije preuzimanja Mana Petrovića, prisustvovao je autor sa svojim sinom Petrom i to je ubrzalo osnivanje crnogorskog državnog teatra. Tada je Nikola I naredio da se „ispita mogućnost ustanovljenja i opstanka stalnog pozorišta na Cetinju". Zapravo, to je bilo obnavljanje stare ideje o stvaranju nacionalnog pozorišta, za koje je Branislav Nušić, još oktobra 1907, izradio memorandum o mogućnostima organizovanja jednog pozorišnog ansambla na Cetinju.

Nedjelju dana nakon ove knjaževe posjete, na prijedlog njegove vlade, Narodna skupština Crne Gore unijela je u budžet za 1910. sumu od 6.000, kao pomoć ovom pozorištu.

U vezi sa ovom novčanom pomoći, svakako Jovan Hajduković, pod inicijalom S, piše u „Cetinjskom vjesniku", od 9. januara 1910, o načinu kako da se dođe do stalnog pozorišta. On predlaže da se pozorišni odsjek Radničkog društva odvoji od ovog društva i da počne stručno a ne diletantski da radi. U sljedećem broju „Cetinjskog vjesnika", od 13. januara 1910, isti autor kaže da je misao o osnivanju stalnog pozorišta naišla na odziv, pa nastavlja sa svojim prijedlozima: izbor osnivačkog odbora, izradu pravila koja će obuhvatiti cjelokupni pozorišni rad, zatim određuje ko bi trebalo da čini upravu: predsjednik, sekretar i dramaturg. Pored uprave, postojao bi i književni odbor, koji bi se, sa dramaturgom, starao o repertoaru i predstavama, koncertima i sl. Čak naglašava da bi se davali „samo odabrani komadi koji bi se izvodili smišljeno, sa studijom." Takođe predlaže da se, uporedo sa glumačkim personalom, stvara i pjevački hor, a docnije i pozorišni orkestar.

Pošto su dvor i ministar prosvjete i crkvenih poslova uglavnom prihvatili ove prijedloge, već 19. januara 1910. izrađena su pravila budućeg državnog pozorišta, potom su odmah podnesena nadležnima na odobrenje. Odmah poslije ovog, 4. februara, kandidovani su članovi uprave i književnog odborа. Već sjutradan, 5. februara, odlukom ministra prosvjete i crkvenih poslova Pera Vučkovića, pod čiju je nadležnost potpala ova ustanova, za privremenog upravnika postavljen je Jovan I . Hajduković, član Glavne državne kontrole i Privrednog savjeta Crne Gore, za njegovog zamjenika Milo Kovačević, za stalnog reditelja Mašo Petrović, a za članove Književnog odbora profesori: Milo Kovačević, Dušan S. Đukić i Dušan D. Vuksan.1 Zadatak uprave je bio da odmah pristupi „i samom radu na ostvarenju Narodnog pozorišta".

1 Ovaj podatak, između ostalih, govori da je D. D. Vuksan stigao na Cetinje na samom početku 1910, a ne krajem te godine, kako stoji u članku V . Lukića: „Plodno djelo Dušana Vuksana", „Pobjeda", 7. i 8. maj 1981. god.


Od svoje prve sjednice, koju su održali 17. i 18. februara 1910, uprava i književni odbor počeli su da pripremaju sve što je bilo nužno za otvaranje crnogorskog narodnog pozorišta. Pored domaćih diletanata, angažovani su i neki glumci iz putujućih društava, među prvima: Kosta-Koča Jovanović, Ilija Vučićević i Milutin Stevanović.

Pošto je sredinom aprila 1910. odobren privremeni statut ovog pozorišta kao buduće državne ustanove, izvršeno je u nedjelju 16. maja 1910, u Zetskom domu, svečano otvaranje pozorišta.

Toga dana Narodno pozorište Radničkog društva postaje državna ustanova i dobija naziv: Knjaževsko crnogorsko narodno pozorište.

Ujutro je održana svečana matineja, a na veče svečana predstava „Balkanske carice", koju je režirao Mane Petrović. Prolog za ovu predstavu napisao je Dušan S. Đukić, a deklamovala ga je žena Mana Petrovića.

Od domaćih izvođača u „Balkanskoj carici" su igrali: M. Katinski, Lj. Tamindžić, Doko Beg, K. Martinović, J. Lazarević, a od izvanjaca: Rudolf Dir, Mila Dir, Milutin Stevanović, dok je Mane Petrović igrao Deana, a njegova žena Danicu. 2

Na osnovu do sada sakupljene građe, teško je razjasniti zašto su se Jovan Hajduković i ostali odlučili da odaberu iz Ćirićeve trupe baš Mana Petrovića za stalnog reditelja Diletantskog odjeljenja Radničkog društva, a kasnije da ga kandiduju i odrede za prvog, ukaznog reditelja Knjaževskog crnogorskog narodnog pozorišta, kada su, sva je prilika, njegove glumačke sposobnosti bile dosta skromne, a rediteljske gotovo i nepoznate. Ovo pogotovo ako ga uporedimo sa nekim članovima Ćirićevog pozorišta, npr. Kostom Barjaktarovićem i Milutinom-Bucom Stevanovićem, koji su bili članovi, a povremeno i reditelji, u crnogorskom pozorištu u isto vrijeme kad je u njemu radio i Mane Petrović.

Ako želimo da nagađamo, onda bi jedan od razloga mogao biti i taj što je Mane bio brat Pecije Petrovića, čije su četiri drame već izvođene u zagrebačkom pozorištu, a čiji je komad „Ruška" prikazala i Ćirićeva trupa na Cetinju. Ovom nagađanju pomažu i vijesti iz tadašnje crnogorske štampe koje uvijek navode ovu rodbinsku vezu. Npr., u „Cetinjskom vjesniku", od 4. avgusta 1910, u vijesti pod naslovom „Mio gost" kaže se da na Cetinju boravi, u gostima kod svoga brata reditelja Maša Petrovića, poznati pisac Pecija Petrović, „autor mnogih lijepih pozorišnih komada iz ličkog života, od kojih je jedan vidjela i cetinjska publika". Redakcija pozdravlja Peciju i želi mu prijatan boravak na Cetinju.

2 I prvi pozorišni plakat u Cmoj Gori vezan je za „Balkansku caricu", pored mnogo čega drugog. Povodom njenog prikazivanja u Zetskom domu objavljen je u „Glasu Crnogorca", 4. decembra 1888. god.

A druga pretpostavka mogla bi da bude i to što su Dušan S. Đukić, Dušan D. Vuksan i Mane Petrović bili uži zemljaci. Čak iz Metka (selo Medak), odakle je bio Vuksan, bio je i djed Petrovića, po majci, Danilo Trbojević.

U toku 1911. Mane Petrović nestaje sa Cetinja. Kao reditelji, umjesto njega, spominju se dobri i iskusni glumci: M, Stevanović, N. Hajdušković, Lj. Micić i I. Vučićević.

Teško je razabrati zašto je, po završetku sezone 1910/11, iz Cetinja otišao Mane Petrović, kad je svakom putujućem glumcu bio cilj domoći se stalnog angažmana u nekom povlašćenom pozorištu, ukoliko nije bio sličan likovima iz Ostrovskoga „Šume". Takođe, mutno je zašto je, tako brzo, Jovan I. Hajduković napustio upravnički položaj. Već na samom početku 1911. kao v. d. upravnika i predsjednik Književnog odbora spominje se Milo Kovačević, ali na kratko, kao što će, poslije njega, Dušan S. Đukić isto tako malo vremena biti privremeni upravitelj, jer, umjesto njega, 16. februara 1911, postavljen je Dušan D. Vuksan.

Neki razlozi i za Mana Petrovića, i za Hajdukovića, a i za ostale upravnike koji su se tako naglo smjenjivali, možda bi se mogli naći u članku o crnogorskom pozorištu, objavljenom u „Danu", br. 1/2 — 28. marta 1911, potpisanom inicijalom D čiji je autor Dušan S. Đukić, jedan od urednika ovog časopisa. Članak je nastao odmah nakon kratkog Đukićevog upravnikovanja.

Prvo, tu je kritička riječ o nekom „naivnom, gotovo plemenskom takmičenju", koje je pratilo, po Đukiću, stvaranje ovog pozorišta. Daljnja oštrica je uperena na polucivilno upravljanje ovim pozorištem i na njegovo ograničeno budžetiranje, u kome „od svih izdataka država snosi samo osmi dio, a sve ostalo pada na građanstvo". A onda sljeduje tvrdnja da je od ove vrste ustanova nemogućno očekivati novčani uspjeh, pa da zato pozorišna uprava nije ni kriva što se, u ovakvim prilikama, teško „može govoriti o pravom estetskom uspjehu", i što je na sceni zavladala „sentimentalna romantika i grimasa komičareva", čemu je uprava morala pribjeći da ne bi gledala „prazna sjedišta s pomrčinom budžetskom". Na kraju, autor optimistički zaključuje da je, ipak, u svemu ovome „za nas važan momenat egzistencija samog pozorišta".

I doista, za kulturnu istoriografiju Crne Gore to je bilo bitno.

Tome činu pripada i Mane Petrović po istorijskoj prednosti na koju ima pravo kao prvi stalni i imenovani pozorišni reditelj u Crnoj Gori.

Lit.: Dragićević, Risto J, „Pripreme za otvaranje prvog državnog pozorišta na Cetinju", „Istorijski zapisi", 5/6, 1948; Martinović, Niko S, „Prva godina Cetinjskog pozorišta", „Susreti", 8/9, 1954; Stojković, Borivoje S, „Istorija srpskog pozorišta od srednjeg veka do modernog doba (drama i opera)", „Teatron" 10/11, 13/14, 15/16, 17/18, 20/1/2, Beograd 1977-79; Rotković, Radoslav, „Prva izvođenja Vojnovića u Crnoj Gori", „Ovdje", april 1981.



POZORIŠNA GLASILA U CRNOJ GORI


Bibliografija crnogorske periodike može da zabilježi samo jedan list i jedan časopis iz oblasti pozorišnog života i rada. Izlazili su pod istovjetnim nazivom „Pozorište", prvi na Cetinju 1947. i 1948, a drugi u Nikšiću 1955. godine. Njima su prethodili crnogorski časopisi, novine i almanasi u čijim je, uglavnom povremenim, vijestima, dnevnicima i rijetkim pozorišnim rubrikama popularisana pozorišna umjetnost, prikazivane pozorišne predstave, raspravljana pitanja repertoara i gostovanja i donošena obavještenja o pozorišnim zbivanjima u Crnoj Gori i van nje.

1.

Cetinjsko „Pozorište" bilo je prva publikacija te vrste u Crnoj Gori i, istovremeno, jedno od prvih stručnih, tematskih glasila u ovoj republici poslije drugog svjetskog rata. Izdavala ga je uprava Narodnog pozorišta NRCG, kao svoj skromni informativni list, a potpisivala ga je pozorišna Sindikalna podružnica.

Prvi broj „Pozorišta" izašao je na Cetinju 1. marta 1947, a iste godine, 17. aprila, pojavio se i dvobroj (2-3). List je prestao da izlazi po objavljivanju dvobroja (1-2), koji je štampan 5. aprila 1948. godine. Prema tome, tokom dvije pozorišne sezone izašlo je pet brojeva ovog lista (jedan broj i dva dvobroja), iako je u uvodnoj riječi najavljeno da će izlaziti dva puta mjesečno. Uređivali su ga i sve njegove priloge pisali, prema poslu koji su obavljali, tadašnji upravnik i tadašnji dramaturg Narodnog pozorišta NRCG — Danilo Lekić i Ratko Đurović. Cilj ovog lista, kako ga je označila uprava pozorišta, bio je da obavještava gledaoce o onome što će se prikazivati u pozorištu i da im pomogne da to što bolje shvate.

U cjelini, list sadrži dosta izvornih tvrdnji i podataka, od kojih su neki zaboravljeni, o radu pozorišta, njegove Drame i njegovog Orkestra, u sezonama 1946/47. i 1947/48. godine. Tada su u ovom pozorištu postojale dvije gruре, А i В, које su se smjenjivale u radu na Cetinju i na turnejama po Crnoj Gori i van nje. Na primjer, u ranu jesen 1946, grupa A davala je predstave na pruzi Brčko-Banovići, a grupa B na Cetinju. Poslije povratka grupe A na Cetinje, grupa B je gostovala po Crnoj Gori. To je bilo moguće zato što je dramski ansambl imao veliki broj glumaca, među kojima su prevladavali manje ili više poznati glumci iz raznih pozorišta u zemlji, koji su na razne načine dospjeli u ovaj teatar, po svojoj volji, ali i mimo nje. Do danas ni jedan pozorišni ansambl u Crnoj Gori nije imao tako veliki broj članova, niti toliko kvalitetnih glumaca i reditelja, sa bogatim i značajnim repertoarom i neospornim umjetničkim dometima kao cetinjsko pozorište tih prvih godina poslije rata. To kazuju i napisi u ovom listu.

Pored ostalog, prvi broj lista je obavijestio o programu Večeri poezije najboljih jugoslovenskih starijih pjesnika i pjesnika iz narodnooslobodilačke borbe; zatim o dvije izvedbe koje je, u okviru proslave stogodišnjice Gorskog vijenca, priredio u pozorištu Centralni narodni univerzitet (predsjednik: profesor Niko J. Martinović, sekretar: Ratko Đurović) i u kojima su učestvovali članovi pozorišta s recitacijama, čitanjem odlomaka i izvođenjem dvije dramske slike iz Gorskog vijenca. List je takođe zabilježio i prikazivanje odlomaka iz Gorskog vijenca, koje je pozorište izvelo na Cetinju 13. jula 1946. godine. U ovom broju su objavljeni i informativno-stručni tekstovi o nekoliko dramskih djela koja su tada bila na repertoaru pozorišta — o Pop Ćiri i pop Spiri, Podvali i Mladosti otaca.

U dvobroju iz 1947, uz vijesti o otvaranju Pionirskog pozorišta na Cetinju 30. marta 1947, i o posjeti i predstavama članova Narodnog pozorišta na pruzi Šamac-Sarajevo, nalaze se i članci o Revizoru, Gospodi Glembajevima i Kralju Betajnove, objavljeni uoči njihovih premijera. Tu je pogotovo vrijedan članak o pozorišnom radu tokom narodnooslobodilačke borbe u Crnoj Gori, od novembra 1943, do prikazivanja Najezde, 15. decembra 1944, na Cetinju, prilikom održavanja II kongresa Narodne omladine Crne Gore, kada je (кrаjem mjeseca) formirano i Narodno pozorište NRCG. Ovome su dodati i podaci o njegovom radu u proljeće i ljeto 1945. godine. Svi podaci o ekipama i nastanku pozorišta zasnovani su na izjavama i svjedočenjima glumca Dušana Popovića i drugih članova kulturno-umjetničkih ekipa, od Kolašina 1943, i Nikšića 1944, do Cetinja 1944, i 1945. godine.

Dvobroj iz 1948. godine obuhvatio je rad pozorišta od oktobra 1947, do aprila 1948. godine. Tu su i tekstovi o pozorišnim komadima koji su se tada prikazivali — o Vasi Zeljeznovoj M. Gorkog i Šumi Ostrovskog — i obavijest о gostovanju pozorišta u Skadru, od II. do 31. decembra 1947, i njegovoj turneji po Crnogorskom primorju, od 19. januara do 17. februara 1948. godine.

2.

U pozorišnoj sezoni 1955/56, Narodno pozorište u Nikšiću, čiji je upravnik tada bio profesor Niko Pavić, objavilo je jedan dvobroj (1-2) i jedan broj (3) svoga časopisa „Pozorište", koji je kao izdavač potpisivala Sindikalna podružnica pozorišta. U ovim brojevima govori se o repertoaru Narodnog pozorišta u Nikšiću, o ukidanju Narodnog pozorišta NRCG kao republičkog teatra i njegovom prelasku u status gradskog pozorišta i o premijerama Narodnog pozorišta u Kotoru u sezoni 1955/56. godine.

Reditelj Nikšićkog pozorišta Miha Politeo zabilježio je sjećanja starog glumca Save Njunjića, koji je dao niz novih podataka o pozorišnom amaterskom radu u Nikšiću od 1909, sve do otvaranja profesionalnog Narodnog pozorišta u Nikšiću, februara 1949, i o prvim godinama njegove djelatnosti. Tu su i bilješka o Vojislavu Žižiću, osnivaču Pozorišta lutaka pri ovom pozorištu, njegov članak o pozorištu najmlađih i vijest o dobitnicima nagrada za dramske tekstove na prvom konkursu Savjeta za prosvjetu i kulturu Crne Gore (Č. Vuković, N. Vavić, R. Rotković i B. Tomašević).

3.

Oba časopisa bili su uglavnom ograničeni na pitanja svojih ustanova. I prije njihove pojave, a i kasnije — sve do danas, nedostatak specijalizovanog časopisa ili lista za pitanja pozorišne teorije i prakse, za proučavanje razvoja pozorišta u Crnoj Gori i za objavljivanje dramskih radova unekoliko su nadoknađivali crnogorski časopisi, novine i druge stalne ili povremene publikacije iz oblasti književnosti, nauke i prosvjete.

Već dugo, a naročito u posljednjih deset-petnaest godina, postoje dovoljni kulturološki razlozi i društveni interes za pokretanje stručnog pozorišnog časopisa u Crnoj Gori, koji bi, svakako, pomogao da se unaprijede crnogorska pozorišna kultura i umjetnost. Sa svoje strane, to podstiče i opravdava i izuzetno veliki broj mlađih i starijih afirmisanih i kvalifikovanih pozorišnih stvaralaca i teatrologa koji rade u Crnoj Gori i van nje: kritičara, teoretičara, istoričara, dramaturga, pisaca, reditelja, glumaca, muzičara, scenografa kostimografa i organizatora.



VELIKI GLUMCI NA SCENI ZETSKOG DOMA


Krajem avgusta 1910, u svečanim danima knjaževog jubileja i proglašenja Crne Gore kraljevinom, na malom i siromašnom Cetinju, tada još tipičnijem nego danas po njegovim prizemljušama i otmenim legacijama, sabrala se bila sva sila zvanica, među kojima se naročito isticala brojna rodbina knjaza Nikole, „tasta Evrope", razni prinčevi i princeze od plemenite krvi gotovo svih ondašnjih vladajućih loza. Obojena jednom ličnom dinastičkom politikom, čitava ova jubilarna proslava protekla je u zdravicama i fanfarama koje su prilično sakrivale pravo stanje stvari na ovom krajićku Balkana. Tih dana, u toj nazdravičarskoj atmosferi, jedina kulturna manifestacija u Cetinju bilo je jednonedjeljno gostovanje Drame Hrvatskog zemaljskog kazališta iz Zagreba.

Da bi uveličalo jubilarne svečanosti, Crnogorsko narodno pozorište pozvalo je u goste Hrvatsku dramu, koja se na taj poziv, za njih — kako su sami govorili i pisali — veoma laskav i častan, spremno odazvala. Tu njihovu odluku da dođu na Cetinje oduševljeno je popratio „Glas Crnogorca": „Pozdravljajući braću Hrvate, mi ne sumnjamo da će im naša otadžbina zasvjedočiti svoju ljubav, počast i srdačnost". Tako je i bilo.

Sredinom maja, tri mjeseca prije početka proslave, crnogorske prosvjetne vlasti izvršile su pripreme za ovo gostovanje. Ne samo što je za tu svrhu dotjerana i preuređena pozorišna zgrada, Zetski dom, nego je tada svečano, u prisustvu knjaza Nikole, zvanično proglašeno i osnovano Knjaževsko crnogorsko narodno pozorište. I dotad, u Zetskom domu, kroz dugi niz godina, davali su pozorišne pretstave mjesni diletanti ili putujuće pozorišne družine iz drugih jugoslovenskih krajeva. Osnivanjem stalnog pozorišta u Cetinju željelo se da se ono uputi „stazom Pravde i Ljepote" i da postane, uprkos mladom kadru i drugim teškoćama, „jedna vrsta narodne škole", naročito svojim repertoarom, sa kojim treba — preporučuje „Cetinjski vjesnik" — „da se marljivo postupa i da se junački duh narodni ne sablažnjava kojekakvim zapadnjačkim nakaradama", pošto „ovdje — kaže „Vjesnik" — još cvjeta junački duh o kome treba itekako voditi strogo računa."

U početku, Proslavni odbor je namjeravao da za tri dana proslave gostuju tri pozorišta — srpsko, hrvatsko i italijansko, svako po jedan dan. Pošto je to otpalo, sa Cetinja su zamolili Hrvatsku dramu da prilikom svog gostovanja u Cetinju priredi šest pretstava, sa svečanom pretstavom „Balkanske carice" od knjaza Nikole, na dan njegovog jubileja. Još u aprilu i junu iste godine boravio je na Cetinju član Hrvatske drame Mihailo Marković „radi pregovaranja o dolasku i gostovanju zagrebačkog pozorišta za vrijeme jubilarnih svečanosti", a sredinom juna Marković je dospio čak i da režira u Zetskom domu Gogoljevog „Revizora" i da u njemu igra glavnu ulogu.

Svoj repertoar za gostovanje na Cetinju Hrvatska drama je veoma pažljivo odabrala, „te sadržaje — kako je tada pisao „Obzor" — djela koja su i kod nas u Zagrebu imala najveći umjetnički uspjeh, a okrunjen je izvedbom zanosne dramske pjesme 'Balkanske carice',,. Pored toga, u izboru se vodilo računa — kako to kaže takođe „Obzor" — da se odaberu, uz „Balkansku caricu", „najpopularnije drame svjetske književnosti onih zemalja čiji će suvereni i diplomati biti gosti cetinjskoga dvora". Osim „Balkanske carice", na repertoaru su bili ovi pozorišni pisci i njihovi komadi: Ivo Vojnović: „Ekvinocijo", Sekspir: „Hamlet", Beneli: „Bezdušna šala", Zapoljska: „Moral g-đe Dulske", Fler i Kejave: „Buridanov magarac". Tako je sa odabranim repertoarom čitav ansambl Hrvatske drame od 40 članova, na čelu sa upravnikom Hrvatskog zemaljskog kazališta Vladimirom Treščecom i direktorom drame Josipom Bahom, došao na Cetinje dva-tri dana prije početka glavne proslave, i odmah po dolasku, 26 avgusta, otpočeo sa priređivanjem pretstava za građanstvo i goste u Zetskom domu, na kome su se vile takođe i dvije hrvatske zastave.

Već svojom prvom pretstavom drame Iva Vojnovića „Ekvinocijo", Hrvatska drama doživjela je na Cetinju ogroman uspjeh. „Obzor" je tada pisao da „dojam bijaše vanredan" i da se „osobito pljeskalo hrvatskoj umjetnici markizici Ružički-Stroci, koja je od vanjske publike doživjela velike ovacije". Poslije pretstave, upravnik Crnogorskog pozorišta uputio je telegram sa najsrdačnijim pozdravima Ivu Vojnoviću u Zagreb. Ali, od svih pretstava postigla je najveći uspjeh pretstava „Balkanske carice". Izvođenju prvog čina prisustvovao je i sam autor sa najviđenijim gostima i dvorskim ljudima. Na publiku su ostavili najjači utisak Andrija Fijan koji je recitovao Prolog i Bogomila Vilhar koja je igrala Danicu. Oni su bili, kako kaže „Obzor", burno pozdravljeni „frenetičnim aplauzom". Sjutradan po pretstavi „Balkanske carice", na dineru u dvoru, kralj Nikola je rekao upravniku Treščecu: „Milo mi je da sam vidio ovakve umjetnike kao što su vaši... Kad bih imao prilike više puta gledati ovakve umjetnike, to bi me oduševljavalo da bolje pjevam". Uoči odlaska sa Cetinja, čitav ansambl je primljen u dvoru kod kralja Nikole, koji im je, zahvaljujući se na pažnji pozorišta prema njemu i Crnoj Gori, rekao: „Mi smo svi iz moje kuće, počevši od sv. Petra, uvijek težili za slogom i zajednicom sa najbližom braćom Hrvatima i ja nikad nijesam pravio razliku između nas i vas, draga braćo". Zatim je nagradio sve članove Drame. Treščec i Fijan odlikovani su Danilovim ordenom trećeg stepena, Bah i Marković Danilovim ordenom četvrtog stepena, a ostali umjetnici zlatnim kolajnama, dok je kraljica Milena darovala Strocijevoj grivnu od zlata sa dijamantom, a Vilharovoj zlatan sat sa monogramom kraljice. Iz Kotora, prije odlaska Drame na turneju po Dalmaciji, uputio je Treščec pozorišnoj upravi u Cetinju svoj pozdrav i sa svoje strane zahvalnost „na bratskom dočeku i pažnji iskazanoj ... hrvatskom kazalištu", sa uzvikom na kraju: „Do sretna viđenja!"

Dok su crnogorske novine, poslije odlaska Hrvatske drame, prestale o njoj pisati, a i za vrijeme samog gostovanja su oskudno pratile njene pretstave, dotle je „Obzor", još za vrijeme turneje Drame po Dalmaciji, a naročito kasnije, kada je, u oktobru, izvedena prvi put u Zagrebu „Balkanska carica", govorio često o utiscima sa posjete Crnoj Gori. Žalio se jedino na slabu posjetu publike prilikom tog gostovanja: „Hrvatska trobojnica na Crnogorskom kazalištu, ordeni i usmena priznanja kralja-pjesnika znače mnogo, a značila bi više da ih je i puk potvrdio većom posjetom i interesovanjem".

Do posjete Hrvatske drame Cetinju naša publika nije zapravo nikad vidjela ni čula jedan dobar i potpun pozorišni ansambl. Dotada, većinom su pretstave davali u Cetinju domaći diletanti i putujuće družine, često sumnjive vrijednosti. Zato je ovo gostovanje bilo značajan datum za crnogorsku kulturnu istoriju. Tada je naša, izvan sumnje malobrojna pozorišna publika vidjela prvi put istinski velike pozorišne umjetnike, jer su baš tada u ansamblu Hrvatske drame bila njena najveća i najslavnija imena: Andrija Fijan, dosad najveći glumac zagrebačke pozornice, koji je sa svojom partnerkom," „hrvatskom Sarom Bernar" Marijom Ružičkom-Stroci, izgradio kroz 30 godina najsjajniju epohu Hrvatskog kazališta i udomaćio kod Hrvata Šekspira i druge klasike. Pored njih, na sceni Zetskog doma tada su prvi i posljednji put igrali još i ovi veliki hrvatski umjetnici: Bogomila Vilhar, Ivo Rajić, Borivoj Rašković, Josip Papić, Mihailo Marković i drugi.



O POZORIŠNOM KOMADU "MAKEDONAC NA
IZBORIMA" IZ 1921. GODINE


1.

Na dan 19. maja 1921, u Nikšiću, u sali njegovog prvog Radničko-zanatlijskog udruženja, domaća Pjevačko-diletantska trupa „Milutinović" prikazala je pozorišni komad „Makedonac na izborima".

To je prvi put da se u Crnoj Gori, a koliko znam i u zemlji, pojavilo na pozorišnom plakatu ovo cijenjeno nacionalno ime, a na našim scenama lik Makedonca. Pa kakav je to pozorišni komad? Ko mu je autor? O čemu ili o kome govori i razmišlja taj tekst? I kakva je to trupa koja ga je izvela?

Iako dosad nijesmo uspjeli da dođemo do imena pisca i originalnog skripta, ipak i o tome i o ostalome saznajemo i možemo suditi po tadašnjim glasilima i nekim arhivskim izvorima.

O ovom komadu i društvu „Milutinović" pisali su, usputno i u druge svrhe, dr Đorđe Pejović, dr Niko Martinović i dr Jovan Bojović.

2.

Prvo, kako je ovo društvo dobilo ime velikog glumca Dobrivoja-Dobrice Milutinovića (1880-1956), koji je za života bio slavljen do pravog divljenja i od čije je ličnosti, kao romantičnog čarobnjaka scene, bio stvoren kult i živa legenda, kako tvrde njegovi biografi?

Ova družina osnovana je sredinom 1919, u Nikšiću, u početku pod imenom „Dobrica Milutinović", a kasnije samo pod nazivom „Milutinović". Ovo društvo je zapravo nastavak razvijenog amaterskog života, muzičkog i dramskog, u predratnom Nikšiću.1

1 Teatrolog Veljko Šakotić tvrdi da je ovo Kulturno-umjetničko društvo osnovao nikšićki amater i knjižar Iliја Kavaja (1900-75) i da je vodio dramsku sekciju („Bibliografski vjesnik", Cetinje, 1888, br. 2, 246).

U svom napisu „Rođaku Dobrici", objavljenom u spomenici povodom jubileja Dobrice Milutinovića, 16. aprila 1923, u Beogradu, nikšićki amater i docnije novinar i dramski pisac Marko Kavaja (1892-1975), pored drugog, piše Dobrici: „Ti si nadaleko uvek govorio istinu, kreirao život i svima si nam bio blizak, poznat, naš, svojta..."

Kavaja završava pismo: „Radostan sam što je baš moje rodno mesto — mali Nikšić, znajući te samo preko mene i mojih drugova koji dolaziše u Beograd da napajaju duše, ovjekovječilo tvoje ime nazvavši svoje obnovljeno diletantsko pozorište 'Dobrica Milutinović'. Jedino mi je još želja, i stavljam Ti je u amanet, da obiđeš malu, čistu varoš ispod Onogošta i Trebjese i da uzmutiš, uzbuniš mirnu čaršiju njenu makar jedne noći. Budi uveren, bićeš moj najmiliji gost i pićeš čisto, prirodno i netaknuto vino".

I pored rođačkog poziva, vjerovatno oba Kavaje — Ilije i Marka, i zamamljivog pića, Milutinović je gostovao u Nikšiću tek 1926, kada više nije postojala trupa koja je nosila njegovo ime, nego je, po zabrani njenog rаda, početkom 1922, zbog pjevanja revolucionarnih pjesama, pretvorena, sredinom 1923, u Pozorišno društvo, neku vrstu gradskog pozorišta. Prije toga, u vrijeme donošenja Obznane, decembra 1920, iz društva su rastjerane pristalice KPJ, pa je ono potpalo pod kontrolu i upliv Radikalne stranke i njenog Okružnog odbora, u čijoj je organizaciji i programu prikazana predstava „Makedonac na izborima".

3.

Što se zasad može znati i domisliti o ovom pozorišnom komadu? Što on prikazujući kazuje — kako i zašto?

Na osnovu tadašnjih novinskih vijesti, komad „Makedonac na izborima" je bila jednočinka propagandnog žanra. A ta propaganda samo je mogla da bude jednostranačka — u službi i na korist Radikalne stranke, koja je i naručila njenu izvedbu.

Čitav društveni život Crne Gore u novostvorenoj državi bio je, po prvom svjetskom ratu, do grubosti i nehumanosti ispolitiziran da je i mjesečina bila postala politika, što bi rekao Krleža. Sve političke stranke u Crnoj Gori imale su tada svoja glasila. S velikom halabukom i lelekom, kao na pazarima i pokajanjima, građanske stranke su, u borbi za birače, vodile oštre polemike. Svako je svakom nastojao da priveže kantu za rep. Zbog uvreda i podvala neprestano se parničilo po sudovima. Politikanstvo je bilo kod mnogih na tanke grane svelo urođeno crnogorsko gospodstvo, o kojem je tako lijepo govorio Borislav Pekić prilikom primanja Njegoševe nagrade. 0 ovoj pojavi, u ovom međuratnom periodu, istoričar Dušan Vuksan kaže: „U borbi se nijesu birale riječi, sve je bilo dozvoljeno, samo da se protivnik što više ponizi. Protivnici su odgovarali istom mjerom. No, na to se, u ovo doba, doba razbuktalih strasti, nije ni gledalo. Glavno je bilo da se neprijatelju nanosi šteta, a sporedno je bilo što je ta šteta bila zajednička" („Pregled štampe u Crnoj Gori 1834- 1934", Cetinje, 1934, 63).

Sve je to uslovljavala i tamna strana mentaliteta — želja za vlast, gospodarenje ljudskim sudbinama i pohlepa. Zato Vuksan i navodi, na 64. strani svoje knjige, neki novinski citat iz 1921. godine: „Niđe više ličnih ambicija pod manjim komadom nema, i opravdanih i neopravdanih, kod pojedinaca i onih koji su pozvani da rukovode sudbinom narodnom, nego što je to slučaj u nas. Svak misli da je pozvan za sve, dostojan za sve, i da bez njega ne bi se ni zemlja okretala oko svoje osi. I to (je), na žalost, mišljenje i bez utroška — i snage, i volje, i istrajnosti, osposobljavanja, i lične vrijednosti." U takvoj atmosferi, gdje je sve bilo podvrgnuto političkim tendencijama i suzbijanju socijalnih i nacionalnih nemira i prava, pojavio se komad „Makedonac na izborima". Izgleda, ne samo u Nikšiću, nego, prema nekim podacima, u nekoj od svojih varijanti, i na sličnim radikalskim priredbama u Podgorici i Kolašinu.

4.

Što je mogao taj komad, u takvim prilikama, drugo da bude do gola agitka za sprovođenje politike Radikalne stranke.

Pritisnut političkom agresijom i mućkarenjem, sigurno je da se naš dragi Makedonac našao u velikoj nevolji i konfuziji. Zovu ga na birališta razne stranke, a njihovi korteši traže njegov glas, obećavajući mu Markove konake, a stvari stoje kako stoje: njegova zemlja je rasparčana i nasilno uključena u sve balkanske države, od kojih ni jedna nije priznavala makedonski nacionalni individualitet. A nacionalno ime bilo mu je svedeno na lokalno značenje, a upotreba jezika zabranjena.

Za fiktivni lik Makedonca u ovom komadu, čiji su se stvarni sunarodnici našli na biralištima 1919. i 1920, kao na strelištu, radikalska propaganda je bila odredila bukvalni dramski zadatak. Pošto je ismijao sve protivničke partije, pa, vjerovatno i KPJ koja je jedina pravilno postavljala pitanje samosvojnosti makedonskog naroda i čiji je moto u Crnoj Gori bio: „Proleteri i prignječeni narodi svijeh zemalja, ujedinite se!", ovaj, silom izradikalisani Makedonac, opredijelio se za Radikalnu stranku.
Smisao ovog komada, u ta vremena trijalizma i unitarizma, bio je samo u jednom: Glasajte Radikalnu stranku! Vidjeli ste kako su smiješni svi politički programi u zemlji, sem Radikalne stranke. Zato je ona i jedina mogla da pridobije Makedonca, toga skromnog i marljivog radenika, duševnog i časnog čovjeka, kakvog ga samo i poznajete. Zato smo i uzeli njega da za nas pozira i agituje — poručivala je radikalska predstava. I dosoljavala: ugledajte se, Crnogorci, na njega! I za njega i za vas ona je jedini spas. Otuda smo simbolično i prikazali ovaj komad i uručili vam ovaj poziv baš na Spasov-dan, 19. maja 1921. godine.

5.

Život je na kraju bio stariji od svega. Ponudio je kroz jugoslovenski rat i revoluciju drugačija rješavanja zagonetke istorije.
„Makedonac na izborima" pokazao se samo kao prolazna špekulacija i nasilje nad „prignječenim" makedonskim i crnogorskim narodom.

Lit.: „Crna Gora", Cetinje, 1921, br. 47 i 1924, br. 3; „Narodna riječ", Cetinje, 1919-23; „Slobodna misao", Nikšić, 1992-23; „Jubilej Dobrice Milutinovića 16. aprila 1923", Beograd, 1923, 36; J. R. Bojović: „Žene Crne Gore u revolucionarnom pokretu 1918-1945", Titograd, 1969, 40; N. S. Martinović: „Komunistički omladinski pokret u Crnoj Gori", „Istorijski zapisi", Cetinje, 1956. XII, 211; Đ. D. Pejović: „Prosvjetni i kulturni rad u Crnoj Gori 1918-1941", Cetinje, 1982, 46, 47, 153, 167, 185; V. Šakotić: „Kulturno-umjetnička društva u Nikšiću između dva rata", Nikšić, 1983, 87.