Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

Preuzeto iz dnevnog lista Pobjeda od 01.11.2003.g.



INTERVJU: STEVO LEPETIĆ, FOTOGRAF I FILMSKI SNIMATELj

Moj život sa Lajkom

Stevo Lepetić, vitalni osamdesetrogodišnjak i jedan od naših prvih filmskih snimatelja rođen je 15. decembra 1921. godine u Herceg-Novom. Kao što je bio čest slučaj i u svjetskoj kinematografiji, tako su i kod nas prvi filmski ili televizijski snimatelji bili uglavnom fotografi. Pored Steva Lepetića, istorija bilježi imena Aleksandra Sekulovića, Steva Radovića, Slavka Vukčevića i kasnije Momira Matovića, koji je za temu svog diplomskog rada na FDU u Beogradu izabrao baš da piše o Stevu Lepetiću i počecima filma u Crnoj Gori. Naravno, mene više zanima onaj manje poznati dio Lepetićeve biografije - gdje je i kako stekao osnove koje su mu kasnije i omogućile da postane odličan snimatelj i da se samo prebaci iz jednog medija, fotografije u drugi - film.

* Šta se najviše fotografisalo tih davnih predratnih godina, 1936, 1937. Da li su ljudi već bili naviknuti na fotografiju i da li su je mogli priuštiti?

- Ne, ljudi su se tada fotografisali dva puta u životu. Ne da je nisu mogli priuštiti nego nije bilo potrebe, nisu imali naviku. Ljeti je bilo puno posla, zbog turista koji su dolazili. Kad sam ja završio zanat već je počela ta, ako se tako može nazvati, moderna, masovna fotografija. Tada je već mnogo Njemaca turista dolazilo sa foto-aparatom. Kad smo počinjali zanat, prva škola ti je bila plaža. E, tako je to bilo. Bilo je mnogo posla. Skoro sve negative smo retuširali i mnogo vremena smo provodili i mračnoj komori.

* A kada odu turisti, kako ste provodili zimu u Herceg-Novom?

- Zimi je Novi bio potpuno pust. Vrijeme smo provodili tako što smo sem onog snimanja po gradu kopirali danima i danima anzis karte - razglednice. Pripremali smo se za sljedeću turističku sezonu, jer su se neki motivi kopirali ili štampali u 3000 primjeraka. Mnogo je fotografisala i vojska, jer je blizu Novog bio veliki vojni garnizon.

* Da li je neko od Laforestovih potomaka nastavio da se bavi fotografijom?

- Nije, imao je dvije ćerke, jedna se udala u Italiji, a druga, mlađa Lidija završila je primijenjene umjetnosti u Zagrebu gdje živi, a ljeti dođe u Novi. Sa Lidijom sam radio prvi turistički prospekt o Herceg-Novom u koloru. Ona ga je dizajnirala i štampao se u Zagrebu.

* Kao i svi mladi ljudi, kada ste završili zanat poželjeti ste da odete negdje i 1939. godine odlazite u Sarajevo da tražite posao. Međutim, zbog tadašnje političke situacije niste mogli naći posao i vraćate se ponovo u Novi kod Laforesta. Počinje rat i odlazite u partizane sa svojom Lajkom koju vam je kupila sestra Smiljka i od nje se više nikada niste odvojili?

- Ne, spavao sam sa njom. Nama je majka umrla kada sam imao četiri godine i sestra Smiljka, starije od mene deset godina, preuzela je brigu o nama. Kada je došla i rekla kupila sam ti foto-aparat nisam mogao da vjerujem i to još Lajku. I danas radi kao da je nova, iako se puno puta kvasila, smrzavala sa mnom. Dijelili smo istu sudbinu. U rat sam pošao sa njom i sa šest filmova. Pratio sam snimajući bokešku brigadu svuda po Jugoslaviji i na kraju smo napravili i izložbu u Đakovici gdje smo neko vrijeme boravili. Kasnije je prenesena i u Beograd.

* Završava se rat i 1945. godine na Cetinju je oformljena Direkcija filmskog preduzeća FDJ za FR Crnu Goru. Rukovodilac odjeljenja za film Anton Lukateli, slikar i dobar poznavalac fotografije, sakupio je ekipu koju su uglavnom činili fotografi: Božo Rabrenović, Niko Krstićević, Jovo Marić, Miška i Zora Đorđević, (koje su bile ćerke dvorskog fotografa Đorđa Đorđevića), Čedomir Kušević, Karlo Martineti, Stevo Radović, Aleksandar Vesligaj, Slavko Vukčević. Poslije kraćeg vremena, kako Crna Gora nije imala stručnjaka za film, ljudi koji su dobro poznavali fotografiju poslati su na specijalističke kurseve. Vas su poslali za Prag?

- Jeste, godinu i po dana sam bio u Pragu i htjeli smo još ostati ali su tada već počele sve te priče oko informbiroa. Tek sam tamo shvatio da je film ozbiljna stvar. Bili smo odmah uključeni u rad filmskih ekipa u studiju Barandanov. Bio je to najbolji studio u Evropi. Napravili su ga Njemci jer su znali da Prag neće bombardovati. U Barandanovu su bila tri ateljea koja kada se otvore panoi i vrata spoje se u jedan. Gledao sam kako Rusi snimaju film, kako se spušta avion, izlaze iz njega i ulaze u voz, a sve to u jednom ateljeu.

* Vraćate se u Crnu Goru i postajete filmski snimatelj. Radite sa mnogim našim i stranim režiserima koji su snimali u Crnoj Gori. Može li se izdvojiti neko sa kime ste najviše voljeli da radite?

- Pa možda ipak sa Veljom Stojanovićem. Sa njim sam snimio par kratkih i neke igrane filmove - 1952. godine “13. jul”, “Zatočnici mrijeti naviknuti” 1954, gdje sam i glumio zatvorenika, radio kao asistent kamere na igranom filmu “Lažni car Šćepan mali” 1955.

* Da li ste prestali da fotografišete i što se desilo sa negativima? Čuvate li ih?

- Fotografisao sam najviše po Crnoj Gori, ali i u Beogradu i inostranstvu. Za monografiju o Njegošu sa doktorom Jeftom Milovićem obilazio sam Trst, Rijeku, Split. Fotografiju nikada nisam napustio, ali mogao sam se i više njome baviti. Lijepa je fotografija, ti se nalaziš svukud i u zlu i u veselju, patnji, potresu. Imam finu arhivu mojih snimaka i negativa, podijelio sam je po cjelinama. Žao mi je nekih stvari koje sam slikao jer su ostali kod nekih ljudi koji su ili bacili te negative ili nisu stručni da bi ih sačuvali. Kako sam počeo da radim sa kamerom ipak sam sve manje fotografisao.

* Zadnje, dokumentarne filmove, koje ste snimali bili su “Grad sunca i ponosa” 1982. i “Budva” 1988. godine. Danas imate 83 godine, u čemu je tajna vaše vitalnosti? Kako izgleda danas jedan Vaš dan?

- Pa imam neki poredak. Ustajem u 7 sati, idem na pijacu da kupim sve što mi treba za ručak, nahranim mog mačora. Zatim u deset na kafu u grad i tako. Ne znam u čemu je tajna. Ja se nikada nisam ljutio i protestovao. Mene baš briga oće li mi neko na ulici reći dobar dan ili ne. Nisam se nikada ni puno umarao, ne valja prešit, to je najopasnije. Eto možda je to neki recept, ko zna.

Maja Đurić Đorđević

U ateljeu “Laforest”

Stevo Lepetić je sa četrnaest godina, 1936, u početku kao šegrt, počeo da uči tajne fotografije u hercegnovskom foto-ateljeu “Laforest” kod F. Laforesta. Njegov otac bio je fotograf još za vrijeme ugarske monarhije, a u ove krajeve došao je sa austro-ugarskom vojskom. Francova sestra, takođe fotograf, držala je fotografsku radnju u Novom-Sadu, a u ovom dijelu Boke svoje radnje Laforesti su imali u Herceg-Novom, Kotoru, Tivtu i u Dubrovniku. Atelje je bio opremljen najboljom foto tehnikom i opremom za to predratno vrijeme u Crnoj Gori. - Njegov atelje je bio kao da ste negdje u Zagrebu ili Beogradu. Tada su ateljei bili sa staklima na jednom zidu, jer po danu nije bilo struje. Laforest je u Herceg-Novom imao foto-radnju, drogeriju i atelje. To je bila prava fabrika. Mnogo se radilo, bilo nas je uvijek dva do tri šegrta i tri, četiri fotografska pomoćnika. Učiti zanat i raditi u to vrijeme kod Laforesta značilo je biti u središtu vrhunskog poznavanja fotografskog zanata. Ja sam po završetku osnovne škole trebao da učim za šnajdera, ali mi se tada učinilo da ovaj zanat ima veći “tehnički nivo”. U početku sam bio na probi šest mjeseci dok me nije prihvatio i tu sam ostao da učim naredne tri godine i tako završim srednju stručnu školu. Tada je sve bilo drugačije, radili smo sa onim velikim foto-aparatima koji su imali negative veličine osamneast puta dvadesetčetiri ili deset puta petnaest. To je kao kada danas radite one velike fotografije. Imali su poklopac koji otvoriš i vičeš mirno, mirno i zatvoriš ga. Imali smo na raspolaganju i puno objektiva, a neki aparati su imali čak mehanizam za dizanje i spuštanje. Radili smo na kvalitetnom “Agfa” materijalu i kod nas su ponekad i dolazili Agfini predstavnici, jer smo im bili veliki poručioci. Gazda je bio svjetski čovjek, govorio je nekoliko stranih jezika, puno je putovao radi nabavke materijala pa smo često dobijali i strane foto-časopise. Laforest je prvi nabavio blic i foto-aparat “Lajku” prema kome smo svi imali podozrenja zbog njegove male veličine. Tako izgleda prihvatanje svega novog u početku ste nepovjerljivi, da smo mi tada neko vrijeme snimali i sa velikim formatima i malim da bi se obezbjedili. Eto i taj vaš aparat što ima taj mali ekran što na njega gledate, to je čudo jedno.