Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Preuzeto iz "Vijesti"
Luka I. Milunović:
SCENSKA ZBIVANJA U CRNOJ GORI DO 1884. GODINE



Od 1884. godine čari teatra postaju i crnogorska svakodnevica; o događajima koji su prethodili razvoju pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori piše istoričar Luka I. Milunović, predani istraživač crnogorske pozorišne istorije i tradicije.

Arheološki nalazi ukazuju da je ovdje bilo teatra u antici i ranom srednjem vijeku

Prvih dana 1884. godine, na talasu posljeratnog, opšteg poleta otpočeće u Crnoj Gori organizovan i kontinuiran pozorišni život. Događaji, koji su se na kulturnom polju odigrali na Cetinju tokom 1884. godine, izvjesno će još dugo privlačiti pažnju. Zbilo se te godine u prijestonici male, ekonomski nerazvijene, pritisnute posljedicama upravo završenog rata, međunarodno priznate države Crne Gore, niz događaja, koji će se uzidati u same temelje crnogorske kulture i snažno odjeknuti preko državnih granica. Javnosti je predato izuzetno dramsko djelo, stvoren je pozorišni ansambl, realizovana bogata pozorišna sezona, ostvareno uspješno gostovanje inostrane pozorišne trupe, kao i domaćeg ansambla i započeto zidanje pozorišne zgrade. Publika je, na Cetinju te godine, imala prilike da vidi 29 pozorišnih prestava, od kojih je 21 bila premjerno prikazana. Domaći ansambl prikazao je 12 predstava (4 premijere i 8 repriza) i na samom kraju 1884, odnosno početku 1885. godine, ostvario prvo, ali veoma uspješno gostovanje. Tako je otvorena nova stranica u razvoju crnogorske pozorišne umjetnosti.
Utemeljeni 1884. godine: "Dobrovoljno pozorišno društvo Cetinjske čitaonice", pozorište Zetski dom, kao i drama "Balkanska carica", knjaza Nikole I, izrašće u nezaobilazne stožere umjetnosti i kulture. Ovo naravno neće biti prvi put da se na Cetinju prikazuju pozorišne predstave, što će napomenuti, pišući o ovim događajima, i "Crnogorka", novopokrenuti list za književnost i zabavu. Podsjetićemo se zato, ovom prilikom tek samo slijeda događaja vezanih za teatar na području Crne Gore i u njenoj prijestonici do, i prvih godina poslije, Berlinskog kongresa.
Jedan broj arheoloških nalaza, koji potiču sa teritorije Crne Gore, mogao bi posredno da ukaže na odvijanje određenih scenskih događaja na ovim prostorima u vrijeme helenizma, antičkog Rima i ranog srednjeg vijeka. Predstave teatarskih maski na određenoj vrsti posuđa, korišćenih najčešće u kultu boga Dionisa, na novcu, nakitu i sl, upravo svjedoče da se na prostoru Crne Gore, u tada razvijenim urbanim centrima, odvijaju određene vrste scenskih predstava, svakako pod uticajem Grčke, koje u sebi nose začetke teatra.
Figurina glumca i fragmenti pozorišnih maski pronađenih u Duklji, kao i određen broj koštanih tesera (ulaznice za teatar na kojima je naznačen red i broj sjedišta) pronađenih u Budvi, takođe upućuju na mogućnost postojanja lokalnog teatra, svakako manjeg obima, u ova dva velika antička centra. Tek će buduća istraživanja, nadamo se potvrditi, ove nagovještaje posebno imajući u vidu antički Risan, gdje bi se, približno po konfiguraciji terena, mogao locirati teatar.
Dostupni tragovi prošlosti i ostavljeni zapisi ne dozvoljavaju nam da sigurno zaključujemo o odvijanju scenskih djelatnosti ni tokom srednjeg vijeka, u vrijeme dukljanske, zetske i crnogorske vlastele: Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića, kada se pored upornih odbrambenih borbi, vode i veoma žive ekonomske i kulturne aktivnosti: proizvode se i trguje poljoprivrednim proizvodima, stokom i ribom, rade zanatlije, stvaraju umjetnici, funkcionišu državne kancelarije i skriptorijumi, podižu se crkve, manastiri, grade tvrđave i gradovi.

Sasvim je realna pretpostavka da su se na dvoru Balšića odvijali scenski događaji

Figurina glumca i fragmenti pozorišnih maski pronađenih u Duklji, kao i određen broj koštanih tesera (ulaznice za teatar na kojima je naznačen red i broj sjedišta) pronađenih u Budvi, takođe upućuju na mogućnost postojanja lokalnog teatra, svakako manjeg obima, u ova dva velika antička centra. Tek će buduća istraživanja, nadamo se potvrditi, ove nagovještaje posebno imajući u vidu antički Risan, gdje bi se, približno po konfiguraciji terena, mogao locirati teatar. Dostupni tragovi prošlosti i ostavljeni zapisi ne dozvoljavaju nam da sigurno zaključujemo o odvijanju scenskih djelatnosti ni tokom Srednjeg vijeka, u vrijeme dukljanske, zetske i crnogorske vlastele: Vojislavljevića, Balšića i Crnojevića, kada se pored upornih odbrambenih borbi, vode i veoma žive ekonomske i kulturne aktivnosti: proizvode se i trguje poljoprivrednim proizvodima, stokom i ribom, rade zanatlije, stvaraju umjetnici, funkcionišu državne kancelarije i skriptorijumi, podižu se crkve, manastiri, grade tvrđave i gradovi.
Dostignuti kulturni nivo i razvijene trgovačke, ali i druge veze sa prekomorskim državama u okruženju, u doba Balšića, čine sasvim realnom pretpostavku o odvijanju scenskih događaja na ovim prostorima - u gradovima i na dvorovima ondašnje zetske vlastele. U to vrijeme, tokom prve polovine XV vijeka, boravi u Novom hercegovački dinast hercog Stjepan Vukčić Kosača (1405 - 1466), koji drži na svom dvoru za zabavu, grupu muzičara različite specijalnosti, kao i "bifone" (komičare, zabavljače) među kojima je i jedna "bifonesa" - Mara.
Sačuvani arhefakti danas svjedoče o raznovrsnim i veoma dinamičnim aktivnostima na našim prostorima, u drugoj polovini XV vijeka, kada uz utvrđene gradove: Soko, Žabljak i Obod, počinje sazdanje Cetinja, gdje će, pored svog rezidencijalnog dvorca, Ivan Crnojević podići manastir, koji "mogaše se imenovati među najljepšim crkvama i manastirima u Evropi", da bi se tu smjestila zetska, odnosno crnogorska mitropolija.
Sazdanje Cetinja nije brižljivo planirao njegov osnivač, ili njegovi žitelji, niti je grad nastao kao posljedica dugih sučeljavanja potreba i djelatnosti ljudi. Nastanak Cetinja je, u stvari, istorijski bljesak - humani čin, izazvan nuždom za odbranom najvećih vrijednosti ljudskog postojanja: slobode i dostojanstva života.
Mnogi gradovi nastaju u srednjem vijeku, ali su ekskluzivno rijetki, ako uopšte postoje, oni koji će svojim nastankom postati državna, vjerska i kulturna prijestonica, u kojima će prvi proizvod biti - štampana knjiga.
Zato fenomen neponovljivosti Cetinja leži, prije svega upravo u samom nastajanju ove naseobine ljudi i sposobnosti njegovih žitelja da, kroz vjekovno trajanje, često uprkos istorijskoj sudbini, sačuvaju osnovna načela humanosti, koja su i ugrađena u gradske temelje.
Krajem XV vijeka na renesansnom Cetinju buja život: stvaraju umjetnici, rade zanatlije, dolaze trgovci, grade se kuće, prepisuju se knjige, kuju mačevi... Priprema se teška odbrana od dolazeće opasnosti, ali i pojavljivanje najljepšeg cvijeta umjetnosti, zanatstva i nauke toga vremena: prve crnogorske inkunabule - čudesnog “Oktoiha”! Rad štamparije od 1493. do 1496.godine i njenih 5 izdanja ("Oktoih prvoglasnik" - 1493/4, "Oktoih petoglasnik" - 1494, "Psaltir sa posljedovanjem" - 1495, "Trebnik" - 1495. i "Četvorojevanđelje") uz postojanje zakonika i funkcionisanje državnih kancelarija i skriptorijuma, ukazuju na relativno visok nivo razvoja i čitavog niza različitih djelatnosti na renesansom zahvaćenom Cetinju i državi Crnojevića. O stepenu dostignutog razvoja dr Evgenij Nemirovski pouzdano zaključuje : "Oprema za štamparije može se prevesti iz jedne zemlje u drugu. Ali štamparija može normalno i stabilno da funkcioniše samo u slučaju ako u zemlji postoji dovoljno visok nivo razvitka zanatstva uopšte, a naročito obrada metala, livenja, rezbarenja u drvetu i metalu". Upravo zato sa velikom izvjesnošću, kako je to već urađeno u umjetnosti, možemo pretpostaviti da su, kako vlastela, tako i srednjovjekovni vrijedni majstori, umjetnici i trgovci u časovima predaha, svoje potrebe za pozorišnom umjetnošću mogli zadovoljiti i na Cetinjskom polju. Skrenućemo ovdje pažnju na interesantno pisanje Stjepana Mitrova Ljubiše ("Pričanja Vuka Dojčevića"). Vuk Dojčević priča da je u Mlecima, sa Ivanom Crnojevićem, išao u pozorište: "Svaku božju večer da se u njem tobož zabavimo". Dalje on prepričava sadržaj repertoara za koji smatra da loše utiče na ponašanje ljudi (podstiče na zločine), ali ističe da pozorišta ne bi pozatvarao već bi promjenom repertoara učinio da podstiču vrline kako bi bila prihvatljiva i za naše krajeve.

Narodno glumovanje izvođeno je na gumnima jer drugih amfiteatara u ono doba nije bilo

Kada je u pitanju naš scenski život sa kraja XV vijeka vjerujemo da već vjekovima MASKE, na dva puta otisnutom "E", te SVIRAC , na pet puta otisnutom "K" (inicijali gravirani u drvetu, kojih ima ukupno 221, sa 27 kalupa, a predstavljaju "biser umjetničkog blaga Psaltira sa posljedovanjem", nose neposredne poruke i svjedočanstva o bavljenju scenskom umjetnošću na dvoru i u državi Crnojevića.
Protutnjali su ovim prostorima vjekovi teških, svakodnevnih borbi za golu slobodu i elementarnu egzistenciju. Malo je vremena ostajalo za igre, zabavu i umjetnost. Možda samo u predahu nakon pobjede u većim bitkama, poslije važnijih međuplemenskih dogovora, ili u vrijeme ribolova na oka Skadarskog jezera, o čemu ima i pisanih svjedočanstava. Viala de Somijer, Napoleonov pukovnik, autor prve cjelovite knjige o Crnoj Gori (Pariz, 1820) ostavlja upečatljiv zapis: "Kada smo stigli na gumno na kojem se igralo ... pažljivo sam posmatrao ovaj skup. I muška i ženska narodna nošnja bile su ljepše izgrađene od svih drugih koje sam dotle vidio. Nakit je bio pravi i vrlo bogat. Dolaktice i pojasevi od velura raznih boja, velika zlatna i srebrna dugmad koja blistaju na muškoj nošnji, dobro očuvani ćemeri, opanci protkani živim bojama - sve u skladu sa sjajnim oružjem", i dalje: "Pažljivo sam posmatrao kako igraju. Kada bi se taj spektakl prenio u naše velike gradove, ostavio bi izvanredan utisak". Viala dalje nastavlja: "Međutim, najneobičnije i najčudnije od svega je to što je kod nekih figura jedna ruka naprijed, druga nazad, prsti spojeni, glava podignuta, prijeteći pogled kruži od jednog do drugog, tako da čovjek pomisli da će se oštro sukobiti. Ali, kada dođu sasvim blizu jedno drugom, svaki od njih napravi tako brz pokret da se mimoiđu, a da se ne dodirnu". Govorimo konačno o vremenu kada su gumna bila jedini amfiteatri na kojima su se uz izgovorenu riječ, mogli čuti zvuci gusala i svirala, ili vidjeti, pored učinjenih pokreta, raspjevano kolo, a ponegdje razne šaljive, ali i viteške igre. Posebno treba skrenuti pažnju i na narodno glumovanje - izvođenje raznih zabavnih igara obično bogatih dramskim elementima, tokom seoskih skupova, najčešće o pokladama i na sijelima u dugim zimskim noćima. Kod jednog broja ovakvih igara uloge se unaprijed znaju, tekst na zadatu temu se improvizuje na licu mjesta, dok je u nekim slučajevima potrebno i određeno prerušavanje (kostimiranje) i korišćenje pojedinih predmeta (rekvizita). "Na dugijem martinjiskijem noćima sam više puta bio po seoskim sijelima i - samo se po sebi razumije - primijetio sam, da seljaci izbiraju među sebe najvještije, koji i umiju i znaju prikazivat gledaocima, da im se bolje svidi i dopadne njihov prikaz, što i jest glavno u pojavama samonikle narodne umjetnosti", piše o narodnom glumovanju (zašto ne reći: naša narodna, specifična-samonikla - commedia dellČ Arte) J. F. Ivanišević 1895. godine i ističe da je ovakvim igrama bogato: "Cucko Trešnjevo i sve Cuce" i detaljno, uz navod teksta koji učesnici u toku igre govore, opisuje "Vratilo" - igru punu dramskih elemenata. Ivanišević je ovaj tekst objavio podstaknut radom dr Laze Kostića iz 1893. godine na istu temu. Na ime, uz citiranje dopisa Marka T. Perovića iz Cuca, uredništvu "Glasa Crnogorca", koji Kostić, kao glavni urednik, početkom 1891. godine nije u cjelosti objavio zbog, kako kaže, stava cenzure (što će besposlice uz službenu glasilu) sada u autorskom tekstu skreće pažnju na igre: "Đer - đidija", "Pauna", "Igra s vratilom" i "Đed i baba". Kostić dalje ističe da su vojvode - Marko Miljanov za Kuče i Đuro Cerović za Tušinu pričali o igrama koje narod, obično o pokladama, tamo organizuje. Igru "Međed" pominje i Josif Holoček pišući o Crnogorcima. Podstaknuta ovakvim radovima crnogorska periodika će početi posvećivati veću pažnju ovoj vrsti narodne zabave.
Direktni pomeni pozorišta u aktuelnim pisanim izvorima, međutim dovode nas na Cetinje u vrijeme vladike i gospodara Crne Gore, Petra II Petrovića, a preko Budve i Kotora.
Pozorišni život u Kotoru tokom XIX vijeka (pozorište, zgrada "Quartierone", 1808. godine) može se kontinuirano pratiti kroz arhivska dokumenta o čemu piše dr Darko Antović. Treba napomenuti da nam interesantne zapisne o kulturno - zabavnom životu u Kotoru, prije Francuske uprave ostavlja ruski oficir Bronjevski.

Skupa smo se svi veselili gledajući gracioznu Floru - sjajnu zvijezdu Trestanskog teatra

On zapaža da se u gradskom kazinu okuplja "finije društvo", organizuju se balovi kojima Kotorani nijesu baš preoduševljeni, ali i ističe da "povremeno u Kotor dolaze grupe putujućih glumaca".
Već smo pomenuli veoma zanimljiv prikaz repertoara, kao i ocjene o uticaju pozorišta na javnim moral iz djela Stjepana Mitrova Ljubiše, pa valja napomenuti da su u Budvi, po pisanju zadarskog "Narodnog lista", još za života Petra II Petrovića, igrana njegova djela, dok je Sterija izvođen 1862. godine. Početkom XIX vijeka u Budvi je međutim, kako piše Anton Kojović (1751 - 1845), već bilo scenskih prikaza domaćih diletanata, dok su putujuće pozorišne družine dolazile i krajem XVIII vijeka. U svečanoj prilici (1807) Kojovićevi učenici su recitovali njegove stihove i izveli junačku igru "Moreška", koja se rado igrala i po Dalmaciji. Posebno treba istaći da je o karnevalu 1813, na gradskom trgu u Budvi izvedena Kojovićeva kratka komedija "Smiješni razgovori", za koju, na pronađenom prepisu, Vuk Vrčević ističe da je "arecitirana mnogokrat". Sam Kojović je učestvovao na priredbi u Kotoru 12. II 1819. godine, kazujući svoje stihove. Pročitao je dvije svoje pjesme, jednu na italijanskom (tada zvaničnom jeziku u Boki) a drugu na našem jeziku. Treba reći da je ovo, polazeći od poznatih dokumenata, bila prva prilika da se sa kotorske pozornice čuje naš jezik. Scenska umjetnost u Kotoru inače ima vjekovima dugu tradiciju. Ostali su zapisi o održavanju viteških igara na Benovu, kao i predstava religijskog karaktera tokom XVI vijeka. O scenskim događajima u Boki tokom XVII i XVIII vijeka pisao je dr Radoslav Rotković ("Oblici i dometi bokokotorskih prikazanja"). Na scenskim događajima bogat život u Boki kroz minula stoljeća ukazuje i "Lukrecija iliti ždero", commedia dellČ Arte od nepoznatog Kotoranina, koja je nastala krajem XVII vijeka.
Svojim djelom Petar II Petrović Njegoš će u Crnu Goru - gdje kako je prema jednom svjedočenju sam kazao: "Nema hotela ni mekanih postelja: nema puteva ni šetališta: nema pozorišta ni balova" - uvesti teatar na velika vrata. Djela Petra II, takoreći od samog izlaska iz štampe ("Gorski vijenac", 1847: "Šćepan Mali", 1851), još i za života autora postaju izazov za pozorišna društva toga vremena (Budva, Risan, februara 1851). Podatke o prvim scenskim izvođenjima djela Petra II, prikupio je i objavio profesor Ratko Đurović.
Pored toga što piše dramska djela, Petar II će znatnu pažnju posvetiti scenskim prikazima. U njegovom najznačajnijem djelu "Gorski vijenac", pored pomena raznih narodnih igara i glumovanja, događajima vezanim neposredno za scenu posvećena su 84 stiha, od kojih se 42 odnose na opis pozorišta i pozorišne predstave, 8 stihova opisuje akrobatska tačku, dok su čak 34 stiha posvećena mađioničarskoj seansi. Ovdje treba napomenuti da postoje svjedočanstva kako je u Kotoru, 29. oktobra 1840. godine pažnju Petra II privukla seansa nekog mađioničara.
Osim u Kotoru i Boki, gdje je češće boravio vladika i gospodar Crne Gore, Petar II, mogao je pratiti pozorišne predstave i za vrijeme svojih putovanja, u evropskim centrima: Petrogradu, Beču, Veneciji, Napulju, Trstu. O utiscima sa Majerberove (Giacomo Meyebeer; Jakov Limban Ber) opere "Robert đavo" (Robert le Diable) koju posmatra januara 1844. godine u tršćanskom pozorištu "Teatro grande", iz lože Franćeska Serafa Štadija, svog domaćina, inače tršćanskog guvernera, Petar II će ostaviti nadahnute stihove:

Skupa smo se mi svi veselili
Gledajući gracioznu Floru,
Sjajnu zvijezdu Trestanskog teatra,
Koja odmah zefirnim poletom
I pogledom svojiom očaranim
Paka` u raj može pretvoriti
Ka` danica iza mračne noći
što zasmije svode Uranove.

Pored nastanka značajnih dramskih djela, sredinom XIX vijeka izvršena je na Cetinju i prva podjela uloga iz "Gorskog vijenca" u kojoj je vjerovatno učestvovao i sam Petar II. Za pretpostaviti je da su u ono doba, u Biljardi, kako bi danas kazali, držane "čitajuće probe". Prošlo je, naime već više od pola vijeka otkako je Dušan Vuksan objavio podatke o jednom pokušaju prikazivanja "Gorskog vijenca" u doba Petra II. Treba, međutim reći da postoje ozbiljna osporavanja Vuksanovog datiranja ovog dokumenta (M. Radojević). Podjela uloga ispisana je na "komadu artije", koji je čuvan u Državnom arhivu, a danas se nalazi u Biljardi i čini eksponat stalne postavke Njegoševog muzeja.

Pop Petronije: Nije bogougodno kad se muškarci oblače u žensku odjeću i maškaraju kao Latini

Po ovom dokumentu uloge su podijeljene na ovaj način: 1) kaluđer - vladika Danilo; 2) Macura - iguman Stefan; 3) Krsto Mašanov - Mustaj kadija, Adži Medović, Ferat Začir i Ridžal Osman; 4) Marko Šalin - serdar Janko Đurašković i Bogdan Đurašković; 5) Đuko - pop Mićo; 6) Bjeladinović - Skender aga i Arslanaga Muhadinović; 7) Ja - Draško, knez Bogdan i Rade, brat vladičin; CoolVlahović - Tomaš Martinović; 9) Pero Jokašev - Vuk Mandušić i Ivan Petrović; 10) Simo Ilov - vojvoda Milija, vojvoda Stanko Ljub; 11) pop Marko - vojvoda Batrić i serdar Vukota; 12) Vrbica - Vuk Mićunović i serdar Radonja; 13) Božović - Vuk Tomanović, knez Janko i knez Nikola Dupioski; 14) Dušan - sestra Batrićeva i đak; 15) Nikica - Vještica; 16) Petar Stevanov - Vuk Lješevostupac; 17) pop Đoko Pejović - knez Bajko, Obrad, Vuk Raslapčević i Vukota Mrvaljević. Redni brojevi (1 - 17) ispisani su ispred nosilaca uloga na samom dokumentu čije su dimenzije nešto veće od formata A - 4.
Pored ličnosti "kaluđer" (1), kojoj je dodijeljena uloga vladike Danila dopisano je kasnije, kako Vuksan kaže: "nepismenom rukom", ime Petronija Lujanovića, a pored imena Đuko (5), istom rukom napisano je - Sredanović. Ovo ukazuje da je serdaru Đuku Sredanoviću bila dodijeljena uloga popa Mića. Serdar Đuko Stanojev Sredanović (1813 - 1864) rodom iz Dobrskog sela, perjanik kod Petra I, a pratilac i upravitelj dvora Petra II Petrovića, sakupljač je i autor epskih narodnih pjesama, kojima je najveća vrijednost u tome: "jer su junačke i istinite".
Interesantno je napomenuti da, pišući o susretu sa Petrom II i njegovim pratiocima u Napulju, marta 1851. godine, Ljubomir Nenadović navodi kako je serdar Đuko jednom prilikom rekao: "Ja bogami gospodare, volim ovoga popa Miću što ne zna da čita, nego ovakve učene popove što zamute pamet u narodu". Duhovnik Petronije Lujanović je predavao gramatiku u Cetinjskoj školi, koju je osnovao Petar II 1834. godine. Za Petronija Lujanovića, koji je rodom iz Banata, botaničar Ebel (Vilhelm Ebel), po susretu sa njim na Cetinju 1841. godine, kada su na njemačkom jeziku vodili razgovore o "crnogorskim stvarima", kaže da je po rođenju Mađar. Lujanović je uredio "Grlicu" za 1837. godinu.
U kalendaru "Grlica" (1836 - 1839) objavljeni su i prevodi sa njemačkog jezika signirani sa G.I.
Prema bibliografu F.Velcu (Ferdinand Velc): "Pod naziranijem arhimandrita Petronija Lujanovića na Cetinju je 1837. godine štampan "Trebnik". Pri kraju ovog "Trebnika" poslije sveštenodejstava i molitava za svršavanje svetih tajni, u odjeljku "Iz nomokanuna" - poglavlje: O vražbinama (vračanju) u tački 24 - se ističe da nije bogougodno i to kada se muškarci oblače u žensku odjeću, ili žene u mušku, ili maškaraju kao u latinskim zemljama. U "Trebniku" stoji: " Ili su se muškarci oblačili u žensku odjeću, a žene u mušku. Takođe, u latinskim zemljama različite osobe su imale čest običaj da se pretvaraju (maškaraju) i na taj način su se mnogi narugali crkvenim obredima. Zbog odbacivanja svetinja svi razumni ljudi su takve predavali na ekskomunikaciju. Takođe i 66. pravilo šestog sabora zabranjuje vjernicima da odlaze i gledaju odjevene i na svetkovinama, ili u neko drugo vrijeme" (prevod: Lj. Vučinić).
Buduća će istraživanja precizno utvrđivati: da li je u "Trebniku" ovo jednostavno preuzeto iz nekog izvora, ili, kako vjerujemo, upućuje i na to da scenska dešavanja i karnevali u gradovima na primorju nijesu mogli ostati bez odraza na društveni život u podlovćenskoj Crnoj Gori. Zaslužuje međutim, na osnovu dokumenata, koji se čuvaju u Državnom arhivu Crne Gore, iznijeti još koji detalj o jednom primjerku ovog izdanja "Trebnika". Bivši predsjednik Opštine Cetinje, Božo Novaković, profesor, kojega ćemo srijetati i kao glumca u prvim pozorišnim predstavama 1884. godine, ponudiće na otkup Ministarstvu prosvjete i crkvenih poslova, sredinom februara 1908. godine, primjerak "Trebnika". U pismu uz ponudu Novaković piše i ovo: "Godine 1835. nabavio je Vladika Rade iz Rusije jednu malu štampariju i istu smjestio u Cetinjskom manastiru. Godine 1852. kako je bilo kritično stanje po Crnu Goru od najezde turske to knjazu Danilu u oskudici olova dođe misao u glavu da se sva štamparska slova pretope u puščana zrna, pošto je bila izvjesna količina slova, to su Crnogorci tim istim olovom održali nekoliko pobjeda nad Omer - pašinom vojskom".

Prvo čitanje uloga iz "Gorskog vijenca” bilo je u Vladičinoj odžakliji oko 1847. godine

Novaković dalje nastavlja: "Danas od te štamparije ni traga nema do jedino nekoliko spašenih knjiga koje su još sačuvane među kojima je i ovaj "Trebnik", a odštampan je 1837. god".
Ministarstvo je tražilo i dobilo preporuku od Mirka Mijuškovića, tada direktora Cetinjske gimnazije i vršioca dužnosti bibliotekara Narodne biblioteke, pa je "Trebnik" otkupljen za 45 kruna od Novakovića i predat Biblioteci na čuvanje.
Ponovo ćemo se vratiti Vuksanovom tekstu u "Zapisima" da bi tek nakratko skrenuli pažnju i na druge ličnosti pomenute u, danas već čuvenoj, podjeli uloga iz "Gorskog vijenca". Dušan Vuksan se naime, pišući pomenuti prilog, postarao da, kroz razgovor sa onima, koji su poznavali ličnosti pomenute u podjeli uloga, utvrdi njihov bliži identitet. Iznosimo najosnovije podatke o prvim interpretatorima teksta "Gorskog vijenca" na Cetinju, kako ih je Vuksan utvrdio. U podjeli uloga su učestvovali: (2) Macura, učitelj cetinjske škole, (3) Krsto Mašov Petrović, sinovac Đorđija Petrovića, (4) Marko Šalin Đurašković, kabadahija (komandir perjaničke straže) kod Petra II, (6) Marko Bjeladinović, rodom iz Kotora, kasnije ađutant knjaza Danila I, (7) Ja, bi trebao biti sami Petar II, (Cool Lazar Vlahović je bio učitelj i vršio dužnost sekretara, (9) Pero Jokašev Pejović je službovao u konzulatu u Skadru, (10) Simo Ilov je sin Ila Mašova, glavara iz Zete, (16) Petar Stevanov Vukotić, vojvoda kasnije tast knjaza Nikole I, (17) Pop Đoko Pejović je brat pomenutog Pera Jokaševa. Za Vrbicu (12) i Božovića (13) Vuksan napominje da su sa Njeguša, a za Dušana (14) i Nikicu (15) da su manastirski đaci.
Već i prema samoj podjeli uloga vidi se da se nije radilo o namjeri izvođenja "Gorskog vijenca" na sceni, nego samo o čitanju uloga. Sam Vuksan, 1928. godine, završavajući svoj prilog u "Zapisima", naglašava: "Da li je ovo Ččitanje ulogaČ bilo prije ili poslije 1847, to ne znači ništa; da li su je pojedini glumci čitali ili govorili na pamet, sve ovo nije važno. Najvažniji je, svakako, sam po sebi taj događaj i ja vjerujem ma kako to bilo da je ovo prvo prikazivanje ČGorskog vijencaČ i bez kulisa i bez svakoga teatralnoga dekora u osamljenom Cetinju i u Vladičinoj odžakliji bilo bolje od svih prikazivanja, koja su se prikazala u ovih osamdeset godina od prvoga izdanja ČGorskog vijencaČ". Navodimo ove Vuksanove riječi i zbog toga što predstavljaju nadahnutu ocjenu domašaja glumačkih ostvarenja na prikazivanju djela Petra II na našim prostorima do Drugog svjetskog rata.
Nasljednik Petra II na svjetovnom tronu Crne Gore, knjaz Danilo I Petrović, takođe je posjećivao pozorište u Kotoru. U pismima Vuka Popovića postoji pomen da je prvi crnogorski knjaz prisustvovao pozorišnim predstavama u vrijeme svojih boravaka u Kotoru, tokom januara i februara 1854. godine. I sama pogibija knjaza Danila I, u političkom atentatu na Kotorskoj rivi 1860. godine, uzeta je za temu dramskog djela. Na skupu o pozorišnom životu u Crnoj Gori do 1818. godine (Risan, 1985. g) dr Radoslav Rotković je iznio interesantan podatak da u Kotoru nije data dozvola za izvođenje dramskog djela Vicka Djelčića sa pomenutom temom.
Zbog stalnih borbi i ratova tokom XIX vijeka ekonomske i kulturne aktivnosti u Crnoj Gori nijesu mogle do kraja 1880. godine dobiti potreban kontinuitet i mogući zamah. Ipak, vremena mira su korišćena za ubrzan razvoj ekonomskih aktivnosti, kulture i prosvjete što je naravno značajno podsticala i usmjeravala državna vlast.
Tokom sedme i prve polovine osme decenije XIX, vijeka odmah po završetku teških borbi sa Omer - pašom Latasom, knjaz Nikola I i Praviteljstvujušći senat, na čijem je čelu stajao knjažev otac, Veliki vojvoda Mirko Petrović, pokreću inicijative i intenzivne aktivnosti u pravcu ekonomskog i kulturno - prosvjetnog preporoda zemlje. Obrazuje se prvo akcionarsko društvo i počinje izgradnja "Velike lokande" - "Grand hotela" (1863. g.), ponovo počinje sa radom štamparija, izlazi nova periodična publikacija - kalendar "Orlić" (1865. g.), osniva se zalagaonica - prva novčana ustanova u Crnoj Gori, širi se školska mreža. Prema "Orliću", Knjaževina Crna Gora 1863/64. godine je imala 196238 stanovnika, koji su raspolagali sa: 70010 rala oranica, 27635 kosa livada, 26833 vedara vina, 49600 grla krupne - rogate stoke, 351418 ovaca i koza i 15535 svinja. Ove podatke ondašnje vlasti su prikupile i radi naplate dacije (osnovni porez) koja je za tu godinu iznosila 81500 fiorina.

Kotoranin Marin Stijepić imao je pozorišnu trupu od 32 člana prije skoro vijek i po

Na Cetinju, koje polako dobija potpunije gradske konture, počinje se okupljati krug visoko školovanih izvanjaca i obrazovanijih Crnogoraca. Knjaz Nikola I, tada mladi gospodar Crne Gore, piše "Vukašina", svoje prvo dramsko djelo u stihu, od kojega će biti sačuvan samo onaj fragment (III čin , II prizor), koji je objavljen u "Orliću", crnogorskom kalendaru za 1867. godinu.
Knjaz Nikola I će se često srijetati sa narodom, svojim podanicima i strancima pod Brijestom (to je onaj čuveni brijest kod Biljarde i Dvora ("koji se piše velikim slovom") da bi razmatrao važna javna pitanja, ali i individualne molbe i žalbe. Okupljanja pod drvetom, pri specifičnom scenskom prostoru (istorijska zdanja, građevine i gumna) u Crnoj Gori vuku duboke korijene u narodnom pamćenju, a mogu se posmatrati i sa aspekta odvijanja osobenih narodnih scenskih oblika. Na ovo će nam skrenuti pažnju profesor Ratko Đurović.
U literaturi srijećemo podatak da je na Cetinju 1864. godine odigrana i pozorišna predstava - "Kap otrova", jednočinka sa temom iz crnogorskog života. U to vrijeme se radi i na gostovanju kulturno - umjetničkih društava uglavnom iz Boke, za čijim se djelovanjem na Cetinju i Knjaževini Crnoj Gori očigledno osjećala potreba.
Prema "kratkom i veoma interesantnom" opisu "Uspomene", koji je zapisao Marin Stijepić, Jagoš Jovanović navodi kako je ovaj kotorski kulturni djelatnik imao pozorišnu grupu sa 32 člana, koja je u režiji samog Stijepića 1863. godine u Kotoru, a zatim oktobra, 1865. u Risnu i Herceg Novom prikazivala djelove "Gorskog vijenca". Ističe se da je Stijepić igrao ulogu vladike Danila. Ovdje je za nas posebno značajan navod o dolasku Marina Stijepića, maja 1865. godine na Cetinje sa pet dobrovoljnih kazalištaraca kako sam ističe "kradomice i nazapaženo od vlasti" iz Kotora. Ne nalazimo podataka o tome šta su na Cetinju radili Stijepić i njegovi drugovi, ali je lako pretpostaviti da su njihovi domaćini mogli čuti interpretaciju bar nekih djelova "Gorskog vijenca". Boravak Stijepića "sa pet dobrovoljnih kazalištaraca" možemo označiti kao prvo gostovanje pozorišne trupe u Knjaževini Crnoj Gori. Međutim, ovdje treba imati na umu da u arhivskoj građi nije pronađena potvrda o djelovanju Stijepićeve pozorišne družine.
Tokom sedme decenije XIX vijeka u Kotoru se priređuju pozorišne predstave, kulturno - zabavne priredbe, muzičke numere, plesne večeri i maskenbalovi. Djeluju kulturno - umjetnička i prosvjetna društva: "Jedinstvo" (osnovano 1839. g.) "Gradska muzika" (1842. g.) i "Slavjanska čitaonica" (1849. g.), čiji se uticaj osjeća u čitavoj Boki. Veoma intenzivne prvenstveno ekonomske, ali i političke i svake druge, komunikacije između Kotora, odnosno Boke, sa jedne, i Cetinja, gdje se počinje intenzivnije širiti urbano jezgro, sa druge strane, ne mogu ostati bez odraza i na pokretanje konkretnih aktivnosti u pravcu što skorijeg formiranja kulturno - prosvjetnog društva u Knjaževini Crnoj Gori.
Jedna od najznačajnijih, prva te vrste prosvjetno - kulturna ustanova "Cetinjska čitaonica" osnovana je 4. februara 1868. godine. Podsticaj za njeno osnivanje dao je i Sveslovenski kongres (izložba), koji je održan u Moskvi, maja 1867. godine.
Uz poziv na beogradski "Svetovid" iz 1868. godine akademik dr Dušan J. Martinović navodi prve članove osnivače Cetinjske čitaonice: 1. Knjaz i gospodar Crne Gore Nikola I Petrović Njegoš, 2. Mitropolit crnogorsko-primorski i brdski Ilarion Roganović, 3. Božo Petrović , vojvoda i senator, 4. Petar Vukotić, vojvoda i senator, 5. Ivo Radonjić, vojvoda i senator, 6. Đuro Matanović, vojvoda i senator, 7. Miljan Vuković, vojvoda i senator, 8. Petar F. Vujović, vojvoda i senator, 9. Savo Jovićević, serdar i senator, 10. Marko Miljanov, vojvoda, 11. arhimandrit Visarion Ljubiša, 12. protojerej Stevan Kapičić, 13. đakon Filip Radičević, 14. Špiro Kovačević, učitelj, 15. Đuro Popović, učitelj, 16. Mašo Vrbica, pobočnik, 17. Bogdan Milinović, kapetan, 18. Ilija Ramadanović, upravitelj Založnice crnogorske, 19. Aleksa Đorđević i 20. Panta Pejović, Srbijanci koji su obučavali Crnogorsku vojsku.
Cetinjska čitaonica, čiji će rad i djelovanje stvoriti uslove za razvitak mnogih institucija nauke, kulture i umjetnosti u Crnoj Gori (pozorište, muzej, biblioteka, arhiv), okupljala je izvanjce i viđenije Cetinjane: uglavnom knjaževe rođake, vojvode i serdare, crkvene velikodostojnike i državne činovnike, ali i predstavnike trgovačkih familija u čijim je rukama tada neposredno bio najproduktivniji dio ekonomskih aktivnosti u zemlji.

Cetinjska čitaonica osjetno je uticala na promjenu prijestoničke kulturne klime

Pod neposrednim uticajem Cetinjske čitaonice kulturna klima na Cetinju i Crnoj Gori počela se osjetno mijenjati: osnivaju se nove čitaonice i čitaonička društva, ne samo u većim mjestima, organizuju se gostovanja (1870/71), izlazi prva novina - nedjeljnik ,"Crnogorac" (1871), odnosno, od 1873. godine, "Glas Crnogorca". Poslije svog uspješnog prvog javnog nastupa, uoči rođendana prestolonasljednika Danila, 16. juna 1872. godine, sviraće pred dvorom Crnogorska vojna muzika - "Vojna banda" kao i za Đurđevdan 1873. godine, odnosno Novu 1874. i 1875. godinu, kao uostalom i u drugim prilikama uz, u to vrijeme značajne, društvene događaje i praznike.
Crnogorsku vojnu muziku - "Bandu", pripremao je Anton Šulc, koji je iz Kotora, gdje je bio angažovan u društvu "Jedinstvo", oktobra 1871. godine došao na Cetinje. Njegovo prisustvo će se na Cetinju veoma brzo osjetiti. Već 11. novembra, u okviru programa, koji priređuje "Omladinski odbor", "novoformirani hor" će izvesti tri pjesme. Evo i programa ovog prvog javnog "Večernjeg predavanja" Omladinskog odbora: 1. Prigodna pjesma od J. Sundečića, 2. govor arh. Pelagića, 3. deklamacija "Carev - laz" Šp. Kovačevića, 4. čitanje pjesme " Novi pakao" J. Sundečića, i 5. govor S. Popovića. Program je sadržao i tri pjesme novoformiranog pjevačkog društva: "Hajd na noge braćo mila", "Naprej zastava slave", i "Onamo, onamo", kao i jednu guslarsku numeru. Za ovu priliku ostavljamo po strani političke motive formiranja ove organizacije. Ovaj će hor, pod upravom Šulca, pjevati sa pjevnice u Cetinjskom manastiru i o Nikoljdanu 1871. godine.
Društvo "Jedinstvo", koje je već od 1860. godine počelo realizovati ideju svojih članova, nastalu godinu dana ranije, da pored pjevanja upražnjava i pozorišnu umjetnost (dalo "Kir Janju" te godine) - ostvariće 1870. i 1871. godine na Cetinju veoma zapažena i uspješna gostovanja. Brojne su inače bile veze društva "Jedinstvo" sa Cetinjem. Jedan od članova osnivača bio je Petar II Petrović. Društvo je namjeravalo da učestvuje u pogrebnoj povorci knjaza Danila I od Kotora do Cetinja, ali to austrijske vlasti nijesu dozvolile, kao uostalom i pri pogrebu Petra II Petrovića 1851. na Cetinju. Ostaće zapamćen program društva, izveden na Cetinju 17. oktobra 1870. godine, uoči dana sv. Petra Cetinjskog, kada je po prvi put otpjevana pjesma J. Sundečića "Ubavoj nam Crnoj Gori", koja se jako dopala knjazu Nikoli I, pa će ubrzo postati i zvanična državna himna Knjaževine Crne Gore.
"Besjeda" društva "Jedinstvo" održana je na Cetinju i 8. septembra 1871. godine, na dan krštenja prestolonasljednika Danila. Tom prilikom je prema najavi u "Crnogorcu", objavljenoj još krajem avgusta izveden ovaj program: 1) Narodna crnogorska himna od J. Sundečića, pjevanje služio A. Šulc, društveni učitelj, 2) govor, 3) "Crnogorski Našljednik", posvetni marš od A. Šulca, 4) "Crna Gora" od R. Milića, pjevanje sa sprovodom muzike složio A. Šulc, 5) "Grahov - laz" od St. Kaćanskog deklamacija, 6) "Davorija u operi" (Ebreo) od Apolonija, 7) "Ustaj rajo" od J. Sundečića, za pjevanje uredio Š. Ognjenović, Cool"Marseljeza" - francuski marš, 9) "Naše narodno uskrsnuće" od R. Milića u pjevanju sa sprovodom muzike udesio A. Šulc . Opereta "Naše narodno uskrsnuće" na tekst Rista Milića je ovom prilikom premijerno izvedena. Dvorana u kojoj je održana "Besjeda" Društva "Jedinstvo" bila je dupke puna. Ostaće zabilježeno da je priredbi prisustvovao knjaževski par Nikola I i Milena, kao i zastupnik kuma Aleksandra II, ruskog cara, na krštenju prestolonasljednika Danila, grof Ilarijon Nikolajević Tolstoj, prvi carev ađutant, kao i Nadežda Petrovna Pacevič, načelnica Djevojačkog instituta Carice Marije na Cetinju. Tih dana na Cetinju su boravili konzuli i državni zastupnici: Jonin (Rusija), Fuk (Grčka), Rid (Engleska), Vasić (Austrija), i Bojović (Srbija). Mada u periodici nije precizno navedeno mjesto održavanja "Besjede", možemo zaključiti, kako će se u kasnije nastaloj literaturi i isticati (Jovan Bućin, 1929. g, u radu koji je nastao uz oslonac na djelo Stevana Vrčevića iz 1889. godine, naravno i drugi), da se radi o dvorani u još potpuno nedovršenoj zgradi Djevojačkog instituta o kojoj se u "Crnogorcu" kaže: "Đe je vas gornji boj budući još nepregrađen u odaje, bio namješten kao i jedna dvorana". Treba reći i to da će crnogorska periodika radu i djelovanju kotorskog društva "Jedinstvo" nerijetko na svojim stranicama posvećivati ne malu pažnju.

U sali nove bolnice igrane su predstave koje je vodio prezapošljeni upravnik pošte Subotić

Smatramo da će biti interesantno ako navedemo tačke programa koje je društvo "Jedinstvo" izvelo u Kotoru početkom 1871. godine, onako kako ih bilježi crnogorska periodika: 1) "Himna sv. Savi", muzika A. Šulc, 2) "Milan", polka Trablan, izvodi orkestar, sastavio Š. Ognjenović, 3) "Vožde Silni", pjesma Preradovića, pjeva Društvo, 4) "Ernani" odlomak Verdijeve opere, svira orkestar, 5) "Naše narodno uskrsnuće" od R. Milića, muzika Šulc, uloge: gđa Ognjenović - Vila, gđica Berberova - Anđeo, g. Ognjenović - Dušan, g. Živaljević - Miloš Obilić, g. Jovan Kadić - Marko Kraljević, 6) "Uspomene Vidovdana" od Popovića recituje gđica Ercegovićeva, i 7) "Naprijed" , "Slovenski marš" svira orkestar. Zatim igranka.
Tokom 1872. godine na Cetinju će djelovati i književno društvo bogoslova "Crnogorski borac", dok će iste godine, u svom majskom broju "Crnogorac" najaviti turneju pozorišnog društva Lazara Popovića po Dalmaciji, uz očekivanje da će ova trupa posjetiti i Knjaževinu Crnu Goru.
Početkom 1873. godine, u privatnoj kući vojvode Maša Vrbice na Cetinju (Katunska ulica, danas Njegoševa) će se prikazivati neke slike iz "Šarana" Jovana Jovanovića, dok će sljedeće 1874. godine, "Glas Crnogorca" zabilježiti gostovanje pozorišne družine Fotija Iličića u Dubrovniku (prikazano 15 predstava), gdje je trupa boravila poslije uspješnog gostovanja u Kotoru (prikazano 6 predstava).
Kada govorimo o scenskim aktivnostima u Crnoj Gori do Veljeg rata (1876 - 1878), svakako treba posebno skrenuti pažnju na pozorišne predstave koje su odigrane na Cetinju tokom 1873. i 1874. godine.
Jedna pozorišna predstava je odigrana na Cetinju povodom imendana prestolonasljednika Danila, 1873. godine. O ovom događaju u "Glacu Crnogorca", koji je izašao "u ponedjeljak, 17. decembra (29. prosinca)" piše: "Predstava je bila vrlo ugodna. Prošlije dana uređena je pozorišna dvorana, lijepa i mnogo ukusna, i dobrovoljno društvo, koje se skupilo daće ubuduće više prestava".
U periodici toga vremena zabilježeno je i prikazivanje predstave, koja će, povodom ženidbe - "u čast g. Predsjednika Senata ... Boža Petrovića, biti izvedena krajem maja 1874. godine. Ove bilješke o pozorišnim predstavama na Cetinju tokom 1873. i 1874. godine, koje donosi "Glas Crnogorca", nažalost ne sadrže detaljnije podatke, tako da na osnovu njih ne možemo pouzdano tvrditi o kojim je dramskim djelima riječ, ili pak ko su bili izvođači.
Međutim, zahvaljujući objavljenim radovima Spiridona Gopčevića, sina uglednog tršćanskog trgovca, kojega je knjaz Danilo I odlikovao Ordenom za nezavisnost Crne Gore, ipak možemo kazati nešto više o održavanju ovih predstava. Oba Gopčevića, otac (1807 - 1861) ugledni tršćanski trgovac i brodovlasnik i njegov sin, naučnik i publicista nosili su ime Spiridon. U knjizi o Crnoj Gori, koja je na njemačkom jeziku objavljena u Lajpcigu 1877. godine i na francuskom u Parizu iste godine Spiridon Gopčević, mlađi, opisujući Cetinje, pominje novosazidanu zgradu za bolnicu i ističe: "Jednospratna bolnica je 25 hvati, druga zgrada koja ima 2 pokrajna krila od kojih istočno sadrži pozorišnu salu. U ovoj su do sada zimi češće izvođeni srpski komadi koje je vodio prezapošljeni poštanski direktor Subotić" (prevod: Lj. Vučinić).
Pozivajući se na pisanje Gopčevića dr Drago Petrović ukazuje na postojanje sale koja se koristila za pozorišne predstave, u okviru zgrade građene za bolnicu, dok o predstavama iz 1873. i 1874. godine zaključuje: "I za ista, iz dva sačuvana računa Senata, iz 1873. i 1874. godine, vidi se da su u tek sagrađenoj bolnici održane dvije pozorišne predstave, jedna 27. novembra 1873, a druga 25. maja 1874. godine. Nažalost iz računa se ne vidi kojom prilikom su davane te predstave".
"Poštanski direktor", kojega u svojoj knjizi pominje Spiridon Gopčević je Petar Subotić, austrijski poštanski činovnik, koji je, kako u svojoj izvanrednoj studiji o razvoju pošte i poštanskim markama u Crnoj Gori navodi Velimir Vujačić, na zahtjev knjaza Nikole I upućen na Cetinje radi pripreme uslova za realizaciju ugovora o poštanskom saobraćaju između Austrije i Crne Gore, potpisanog u Zadru 25. maja 1871. godine. Dolazak Subotića u Crnu Goru bilježi "Crnogorac", objavljujući vijest datiranu 30. septembra : "Ove nedjelje prispio je na Cetinje g. Petar Subotić, austrijski poštanski činovnik u Spljetu. On je određen da uredi crnogorsku poštu i sve što je potrebno za svezu sa Austrijom".

Prijatelji svirke naučiše operete i dadoše Cetinju uživanje o kojem se dugo pričalo

Petar Subotić, porijeklom iz Kotora, bio je više godina član društva "Jedinstvo". Nalazio se među onim članovima tog društva koji su 1859. godine pokrenuli inicijativu da se, pored pjevanja "Jedinstvo" bavi i prikazivanjem pozorišnih predstava kako to navodi proto Jovan V. Bućin. U literaturi se pominje i dopis Petra Subotića iz 1868. godine, koji je vezan za kotorsko pozorište.
Po odobrenju austrijskih vlasti Subotić ostaje na Cetinju i poslije početka rada crnogorske pošte (1. V 1874) da bi kako se vidi iz jednog dokumenta, koji navodi V. Vujačić, krajem novembra 1875. godine tražio od nadležnih austrijskih vlasti dozvolu da nosi Orden za nezavisnost Crne Gore (IV stepen), kojim ga je odlikovao knjaz Nikola I. Traženo odobrenje Subotić je dobio 15. januara sljedeće godine.
Književnik Josif Holeček, jedan iz plejade Čeha, koji su svojim intelektualnim angažmanom zadužili Crnu Goru, ostavio je u svom obimnom djelu zapis i o djelovanju svog zemljaka Antuna Šulca. Holeček je za vrijeme Veljeg rata bio u Crnoj Gori i na ratištu crnogorske vojske, o čemu su njegova zapažanja objavljena u monografskoj publikaciji sa naslovom "Za slobodu" tokom 1880. i 1881. godine.
Govoreći o svom zemljaku, kapelniku crnogorske vojne muzike, Holeček ističe da je Anton Šulc: "Obratio pozornost knjaza na sebe time što je u kratko doba složio dve operete na srpski tekst. Jedna je uzeta iz povesnice za doba Kosovo - poljskog, a druga iz crnogorskog života", te da je ove operete već predstavljalo društvo iz Kotora (o mesojeđama)".
Holeček dalje piše da su operete veoma uspješno prikazane na Cetinju: "U sadašnjoj bolnici načinjena je pozornica i lični ljekar knjažev, neki Francuz, slikao je dekoracije kako je mogao kao početnik, a prijatelji svirke i pjevanja naučiše operete i dadoše Cetinju uživanja što je moralo biti jako kad se i danas o njemu možete čuti gdje se pripovijeda. Partiture od obe operete potucale su se po svetu dok se ne izgubiše u Trstu".
Iz drugih, već pomenutih izvora i literature kao i tada aktuelne periodike, može se zaključiti da se radi o predstavama datim tokom zime 1873/74. godine, te da je dekoraciju (prvu poznatu pozorišnu scenografiju u Knjaževini Crnoj Gori) uradio knjažev ljekar Fevrije (Jean Baptist Feuvrier), a da je jedna od predstava bila "Naše narodno uskrsnuće", opereta na tekst Rista Milića, a "sa sprovodom muzike" Antona Šulca.
Ostavićemo, zbog nepotpune preciznosti izvora, ipak otvorenim pitanje: da li su operete, koje pominje Holeček, mogle biti prikazane i početkom 1873. godine, a da su krajem 1873. i početkom 1874. godine reprizirane, ili prikazana druga dramska djela? Evo nekoliko razloga koji podstiču ovakva razmišljanja: Šulc je došao na Cetinje oktobra 1871. godine i odmah formirao hor (novembar/decembar 1871) a već 16. VI. 1872. premjerno svira Crnogorska vojna muzika, koju je on pripremio i vodio kao kapelnik. Zgrada za bolnicu počela je da se gradi aprila 1872. godine, po nacrtu knjaževog ljekara francuza Frileja (G.Frilley) koji bi, u ovom slučaju mogao biti i autor scenografije pomenut u Holečekovom radu. Bolnička zgrada je dovršena maja 1873. godine. Znajući, uz pomenuto, da je "Orlić" za 1871. godinu objavio "Naše narodno uskrsnuće", te da je ovo djelo Rista Milića na Cetinju prikazalo Kotorsko društvo "Jedinstvo" septembra iste godine, možemo postaviti pitanje: da li se još nedovršena bolnička zgrada mogla početkom 1873. godine koristiti za pozorišne predstave, te da li je Šulc, pored pripremanja orkestra vojne muzike mogao pripremiti i ova djela za izvođenje? Ovo pitanje čini otvorenim i činjenica da baš početkom 1873. godine (15. II do 21. IV) nije izlazila crnogorska periodika, koja bi, sasvim sigurno zabilježila ovakve kulturne događaje. No, i pored svega čini se ipak najrealnijim prikazivanja predstava u zgradi bolnice na Cetinju pred Velji rat vezati za dolazak i angažovanje Petra Subotića .
Zamah u opštem razvoju i pregnuća na kulturnom polju u Crnoj Gori biće prekinuta ratnim zbivanjima tokom druge polovine osme decenije XIX vijeka. Počeo je Velji rat. Poslije završetka uspješno vođenog Veljeg rata (1876 - 1878) i potpunog konstituisanja državne teritorije, u Knjaževini Crnoj Gori nastupa najduži period u njenoj novijoj istoriji bez ratnih operacija i vojevanja, koji će potrajati tek nešto duže od tri decenije.

Družina Đoke K. Protića izvela je komade "Ljubav i filozof" i "Čizmar kao vampir"

Odlukama Berlinskog kongresa (1878) Crna Gora postaje država sa konačno međunarodno priznatim suverenitetom, koja je, doduše samo djelimično, ostvarila svoje nacionalne i spoljno - političke planove. Krajem osme decenije XIX vijeka to je knjaževina sa dvostruko uvećanom teritorijom, tek dobijenim izlazom na more, morskim lukama i većim urbanim centrima u unutrašnjosti. U skladu sa, uglavnom prepoznatim mogućnostima dinamičnijeg ekonomskog razvoja tada se pokreću mnoge aktivnosti iz oblasti obrazovanja i kulture. Školska mreža narasta, kako po broju institucija, tako i po nivou obrazovanja koje te institucije pružaju. Kontinuirano se održavaju proslave i jubileji sa programima koji imaju kulturno - zabavne sadržaje, osnivaju se kulturna društva i poklanja pažnja naučnim istraživanjima kao i promociji kulturnih vrijednosti, ali i ekonomskih potencijala u inostranstvu. U Crnu Goru često su pozivani, ali i sami dolaze da rade, stručnjaci raznih profila iz susjednih država.
Početkom osamdesetih godina XIX vijeka, pored nevelikog broja starijih obrazovanih Crnogoraca i onih mlađih, koji upravo pristižu sa evropskih sveučilišta, kulturni krug u Crnoj Gori čine i: Jovan Sundečić, Jovan Pavlović, Simo Popović, Jovo Ljepava, dr Milan Jovanović Batut, dr Petar Miljanić, dr Roko Mišelić, Stevan Čuturilo, Jovan Dreč, Ilija Beara, Simo Matavulj, Božo Novaković, Pavel Apolonovič Rovinski, Špiro Ognjenović, Visarion Ljubiša, Mitrofan Ban i drugi. Po urbanim centrima Crne Gore osnivaju se čitaonička društva i otvaraju čitaonice. U prvoj poratnoj deceniji, iako oslonjena na nesigurne ekonomske izvore Knjaževina Crna Gora će uspjeti da, na talasu opšteg poleta, ostvari veoma značajna prosvjetna i kulturna pregnuća.
Već sredinom 1878. godine na Cetinju gostuje Đoka K. Protić sa pozorišnom družinom o čemu će u broju od 9. jula (vijest datira 17. juna, na rođendan prestolonasljednika Danila, kada je, po svoj prilici i počelo gostovanje) javiti čitaocima "Javor": "Na Cetinju se sada nalazi pozorišna družina Đoke K. Protića i daje lepe predstave". O repertoaru "Javor" ne saopštava ništa detaljnije, ali se iz već objavljenih tekstova (gostovanje u Boki) o tome može posredno zaključivati. "Zastava" međutim, javlja da je Protićeva družina izvela 11 predstava i posebno pominje: "Krst i kruna", "Lijek protiv punica", "Ljubav i filozof" i "Vojnički objed". Pored navedenih u "Zastavi" (sem "Vojnički objed") po pisanju "Javora" u Herceg Novom su date i ove predstave: "Zvonimir", "Boj na Kosovu", "Poturica", "Zla žena", "Ljubavno pismo", "Niz bisera", "Čizmar kao vampir", "Po ingliški" i "Šolja teja". Ovaj repertoar je očigledno dat i na Cetinju, s tim što su najvjerovatnije izostavljene drame, složenija djela, za koja i sam kritičar u "Javoru" napominje da Društvo nema adekvatan ansambl, a ni valjanu scenografiju. U vrijeme boravka Protićeve družine na Cetinju crnogorska periodika, čije je izlaženje bilo prekinuto ratnim zbivanjima, još nije bila počela da se ponovo pojavljuje.
Protić, koji je kao upravnik preuzeo, 1877. godine, pozorišnu družinu Fotija Iličića, ovaj će svoj boravak na Cetinju pomenuti iznoseći biografske podatke u molbi za penziju, koju je nadležnoj državnoj vlasti u Beogradu podnio februara 1925. godine. Interesantno je pomenuti i pismo upućeno sa Cetinja, 13. VI 1878. godine, austrijskim vlastima u Kotoru, sa molbom za ustupanje pozorišta radi prikazivanja pozorišnih predstava, koje potpisuje Đuro Protić. Ovdje ćemo samo napomenuti, bez namjere za ulaženjem u šira razmatranja ovog pitanja, da se u literaturi o Đuru S. Protiću, sa jedne, i Đoki K. Protiću sa druge strane, nerijetko srijeću veoma slični, ili čak identični biografski podaci. Sa Đokom K. Protićem i njegovom putujućom pozorišnom družinom srešćemo se na Cetinju ponovo ljetnjih mjeseci 1884. godine.
Cetinjska čitaonica obnavlja djelovanje, koje je bilo prekinuto u ratnim uslovima, 7. (19) marta 1879. godine, da bi dvije godine kasnije bila osnovana čitaonička društva i otvorene čitaonice u Podgorici, Nikšiću i Baru.
Uz obavještenje, koje je upućeno Ministarstvu unutrašnjih djela, da je otvaranje čitaonice u Baru planirano za 25. mart 1881. godine, traži se oficijelno odobrenje i naglašava da će biti nabavljeno 17 periodičnih publikacija (taksativno se navode), te da će Društvo imati oko 50 članova svih vjeroispovijesti.

Drago Markov i Petar Nenezić su 1880. "davali cirkuz u avliji od Biljarde"

Ministarstvo je 19. marta uz zvanično odobrenje uputilo i čestitku ministra, vojvode Maša Vrbice: "Da vaša čitaonica urodi najboljim plodom prosvjete bratstva i jedinstva u domoljublju sviju tamošnjih vjeroispovijesti jednokrvne braće". Pored pomenutih tokom osamdesetih godina XIX vijeka, u Crnoj Gori će se osnovati čitaonička društva i otvoriti čitaonice i u: Ulcinju (1884), Grahovu (1885), Virpazaru (1886) i Danilovgradu (1889).
Đurđevdan - porodična slava dinastije Petrović, obično je bila i jedan od povoda da se, uz ponekad glamuroznu dvorsku svečanost, prikažu i programi sa kulturno - umjetničkim sadržajima. Kao ilustraciju, kako su u to vrijeme pripremane proslave na dvoru Petrovića, iznosimo nekoliko podataka o pripremi dvorskog dijela svečanosti povodom Đurđevdana 1882. godine. Pored personala dvora, za ovu priliku angažovano je još osam osoba po dva dana i 18 osoba za samo po jedan dan, ali za (kako je u evidenciji troškova naglašeno "za dan i noć") ove poslove: pečenje peciva, "načinjanje ladova" (izrada sjenica - trijemova od lišća i granja), donošenje potrebnih stvari, snijega, lišća, i dr. Angažovanim osobama isplaćivane su dnevnice, zavisno od vrste poslova, od 0,60 do 0,80 fiorina. Kao pripomoć angažovani su i zatvorenici iz cetinjskog zatvora, kojima je trud takođe bio plaćen. O ovoj proslavi javiće i "Glas Crnogorca" ističući : "Na podne davan je objed na više mjesta u svijetlom dvoru" i dalje, "naranjena je i napojena taj dan mnoga sirotinja koja se slegla oko dvora".
O Đurđevdanu 1882. godine, sa pjevnice Cetinjskog manastira oglašava se, "naše pjevačko društvo koje je u nastanku", za koje će poslije nastupa na zabavi u dvorskoj bašti, upriličenoj povodom imendana ruskog cara Aleksandra III, biti u štampi, već početkom septembra iste godine, naglašeno da je: "Pod revnosnim koroupraviteljem svojim g. Špirom Ognjenovićem za kratko vrijeme primjetno napredovalo. Interesatno je da se pri opisu atmosfere na ovoj dvorskoj zabavi posebno naglašava: "Ovom prilikom samo Njeno veličanstvo Gospođa Knjaginja i Njena Svetlost Knjaginjica Zorka izvoljele su učestvovati u igranju ora i izazvale su svojim gracioznim pokretima živo dopadanje u prisutnijeh".
Pored osnovanih društava i sami građani su tih godina na Cetinju individualno organizovali javne priredbe. Kod Uprave varoši Cetinje, 1880. godine, uredno je zaveden trošak od 13,60 fiorina, koliko je isplaćeno Dragu Markovu i Petru Neneziću "što su davali cirkuz u avliji od Biljarde".
Pogled ipak treba usmjeriti ka djelovanju čitaonica i čitaoničkih društava onoga vremena, za koje valja reći: iako organizovane formalno na bazi udruživanja zainteresovanih građana ali, i značajno podržavane od strane zvanične vlasti, to su u stvari, institucije, koje iniciraju i sprovode gro aktivnosti u oblasti kulture, umjetnosti i opšte edukacije stanovništva na područjima za koja su osnovane.
U okrilju Cetinjske čitaonice, krajem 1883. godine, formirano je Dobrovoljno pozorišno društvo koje će već sljedeće 1884. godine, ostvariti bogatu i uspješnu pozorišnu sezonu. Na Cetinju će pozorišna sezona 1884. godine otpočeti prvih dana januara predstavom "Balkanska carica" koju će, po tekstu tek napisane drame u stihu knjaza Nikole I prikazati upravo formirano pozorišno društvo.
Inspirisana oslobađanjem Zete sa Žabljakom kao i drugih djelova nekadašnje Crnojevića države "Balkanska carica" je počela nastajati odmah po prestanku ratnih dejstava, odnosno potpunog konstituisanja državne teritorije, najvjerovatnije tokom 1881, ili početkom 1882. godine. U dva navrata tokom 1882. godine "Zastava" će pisati o "Balkanskoj carici" novom djelu knjaza Nikole I. Prvi put (br. 97) u redakcijskoj bilješci a drugi put (br. 113) pišući o članku koji je na istu temu donio zagrebački "Vienac" gdje se ističe da knjaz Nikola I "nije samo junak nego i pjesnik". Pisanje "Vienca" prenijeće i "Ilustrovane novine srpske".
Na povratku iz Rusije s jeseni 1882. godine knjaz Nikola I će čitati "Balkansku caricu" Jovanu Jovanoviću Zmaju, pri njihovom susretu u Beču. O tome Jovanović piše Antoniju Hadžiću (4. X 1882) ističući da je ostao ushićen dok mu je knjaz Nikola I čitao stihove. U istom pismu Jovanović moli Hadžića, kao "čovjeka pozorišta", da se potrudi i pronađe neko putujuće pozorišno društvo "koje bi preko zime davalo predstave na Cetinju, u Kotoru pa možda još gdje u Crnoj Gori".

Simo Matavulj za Nikolu I: Još se čudim kako čovjek može toliko puta čitati svoju stvar

Napominjući da je to i knjaževa želja Jovanović u pismu Hadžiću zaključuje: "No ja mislim da time knez još nešto hoće. Mislim da bi htio prije nego što pusti u štampu "Balkansku caricu", da je vidi kako se na pozornici prikazuje - pa prema tome možda da je još dotjeruje".
Na istu temu Jovanović nešto kasnije piše i Iliji Ognjanoviću (4. XI) napominjući da je pisao Hadžiću i moli ga da se i on lično angažuje ističući posebno družinu Marka Subotića. Jovanović će ponovo o angažovanju pozorišne družine pisati Hadžiću (6. XI): "Ne znam kako da rastumačim tvoje ćutanje koje me tako dovelo u nepriliku".
Nadahnute zapise o radu knjaza Nikole I na "Balkanskoj carici" tokom 1883. godine ostavio je Simo Matavulj u "Bilješkama jednog pisca". Matavulj je tih godina boravio na Cetinju gdje je i službovao, te kako sam kaže uz Jovana Pavlovića, Jovana Popovića - Lipovca, Blaža Petrovića i Petra Mašova Vrbicu, postao član "knjaževskog pjesničkog savjeta": "Knez nam čitaše svoj prerađen i već skoro gotov dramat: čitaše, ponavljaše bez odmora, trijebeći jezik mijenjajući riječi i stihove, navodeći nas na prepirke bez kraja. U tome knez bijaše zaista neumoran: ja se i danas čudim kako čovjek može toliko puta čitati svoju stvar.
Matavulj dalje opisuje kako se krug slušalaca, za vrijeme čitanja "Balkanske carice" u dvorskoj odžakliji stalno širio: "Šire kolo slušalaca bijaše probrano a u najšire jednoga večera imadoše pristupa i perjanici i gotovo svi pismeni Cetinjani samo što u njemu niko neimađaše savjetujućeg glasa ni prava na primjedbi, ili kakve predloge: Knez je čitao i ustavljao se dokle bi minula graja odobravanja, pa bi čitao dalje i sve tako naizmjenice".
Očigledno da nijesu samo književno - estetski razlozi motivisali knjaza Nikolu I da sprovodi ovako složeno i javno nastajanje svog književnog djela. Sigurno je želio da još unaprijed prije izlaska iz štampe čuje reagovanje šire publike u prijestonici i na političke poruke kojima je protkano, kako ovo djelo tako i čitavo knjaževo književno stvaralaštvo. Eto kako je nastajala i nastala možemo slobodno reći prva verzija "Balkanske carice", dramskog djela koje će biti izvedeno na Cetinju četiri puta tokom januara i februara 1884. godine.
Tada prikazana verzija "Balkanske carice" ušla je gotovo sva u drugi čin šire verzije koja će biti štampana dvije godine kasnije. Možemo uočiti tri verzije u nastanku "Balkanske carice": (1) najkraću, prikazanu na Cetinju početkom 1884. godine, (2) proširenu prikazanu u Podgorici, decembra 1884, odnosno januara 1885. godine i (3) definitivno uobličenu, štampanu i izvedenu u Nikšiću krajem 1886. godine.
Izvanredni poznavalac dramske umjetnosti, prof. Ratko Đurović, o ovome će djelu knjaza Nikole I primjetiti: "Malo koje je djelo ove vrste, u jugoslovenskoj književnosti do 1918. godine, tako i toliko hvaljeno, slavljeno, prevođeno i prikazivano u jugoslovenskim krajevima i van njih".
Sve je dakle, krajem 1883. godine na Cetinju, bilo spremno da "Balkanska carica" bude predata na posljednu provjeru - da bude izvedena pred publikom na pozornici. To je, konačno, bila i knjaževa želja, koju je on, kako smo već istakli, još znantno ranije saopštio Jovanu Jovanoviću. No, te jeseni na Cetinje nijesu dolazile putujuće pozorišne družine. Svakako da jedan od razloga, što se pozorišne družine nijesu odlučivale tih godina da dolaze na Cetinje, treba tražiti i u činjenici što je pozorišna sala u Kotoru bila zatvorena zbog renoviranja, pa je Kotorska opštinska vlast odbijala molbe za prikazivanje predstava. Putujućim pozorišnim družinama je naime bilo jako povoljno da na turneji, poslije Cetinja, daju svoj program u Kotoru i Boki pa nastave dalje po dalmatinskim gradovima.
Na Cetinju je sve upućivalo na domaće snage. Kulturno umjetnički potencijali crnogorske prijestonice u ono vrijeme bili su uglavnom okupljeni oko Cetinjske čitaonice. Početkom decembra 1883. godine čitaonica je držala svoju redovnu godišnju skupštinu na kojoj je, pored ostalog, ocjenjivala rad i djelovanje krajem pete godine od obnavljanja svog rada. Na ovoj skupštini čitaonice, pored veoma afirmativnih ocjena postignutih rezultata u godini koja je na izmaku, zaključeno je da se u narednoj godini, ako bude moguće, priredi kakva zabava u korist čitaoničke kase. Skupština je, kako će javiti "Glas Crnogorca", završena izborom "Godišnjeg odbora" (organ čitaonice sa mandatom od godinu dana).

Zar ti skitači umiju govoriti po naški, čisto crnogorski, ka što je to pisano! Bože sačuvaj!

Za predsjednika je ponovo izabran Jovan Pavlović, za potpredsjednika Filip Petrović, a za sekretara Jovo Ljepava. Tom prilikom su u upravu Društva izabrani: za kasijera Božo Novaković, za bibliotekara Marko Dragović i za ekonoma Jovan Piper (Milunović), dok su za članove Odbora izabrani: Mitar Plamenac, Jovan Popović - Lipovac i Špiro Popović. Imena ovih ličnosti, koje su izabrane da rukovode radom Cetinjske čitaonice, srijetaćemo veoma često kroz tekuću periodiku i dokumenta iz 1884. godine, kada se govori o kulturnim pregnućima u crnogorskoj prijestonici.
Na pomenutoj skupštini, međutim, prema sačuvanim izvještajima, nije bilo govora o formiranju Dobrovoljnog pozorišnog društva, koje će, prvih mjeseci 1884. godine, izvesti na pozornici prvo "Balkansku caricu", a zatim još tri dramska djela. Pozorišno društvo je praktično ustanovljeno na crnogorskom dvoru, poslije jednog od čitanja novog knjaževog dramskog djela.

Evo kako Simo Matavulj, u svom djelu koje smo već pomenuli, opisuje nastajanje Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice: "Kada nasta malo tišine, reče knezu novi ađutant: "Mi svi kažemo, da je vaša drama lijepa, gospodaru. Jest lijepa! Ali njenu pravu vrijednost, njene nedostatke i dobre strane, mogli bismo pravo ocijeniti kada bismo je vidjeli na pozornici!" - "Tako je!", potvrdi knez, "Pa eto, čekajmo da do ljeta, dako naiđe kakva skitačka pozorišna družina!". Na to Tomaš viknu: "Daleko je do ljeta i ko zna šta ljetos može biti! Da mi je to što prije viđet! I zar ti skitači umiju govoriti po naški, ovako čisto crnogorski, ka što je to pisano! Bože sačuvaj! Ne bi im svaku treću razumio - nagrdili bi ti, gospodaru, tvoje lijepe stihove!".

Lipovac je, zatim, prema Matavulju, istakao da ne bi trebalo da "Balkansku caricu" - djelo knjaza Nikole I, izvede baš ko prvi naiđe, pa je predložio da to prisutni probaju tu na licu mjesta. Tada su neke od prisutnih uglednih ličnosti počele čitati uloge iz "Balkanske carice". Lipovac je počeo čitati ulogu Stanka, Jovan Pavlović ulogu Peruna, Tomaš Vukotić ulogu Deana.
Knjaz će se kraće vrijeme protiviti da crnogorski velikodostojnici igraju u predstavi da bi ipak pristao na prijedlog Jovana Pavlovića, da se "Balkanska carica" izvede u okviru Cetinjske čitaonice, jer, konačno skoro svi prisutni su njeni članovi, a pozorišne predstave čine jednu od aktivnosti, predviđenu programom rada ove ustanove.
Navodim opise Matavulja jer nemamo pouzdanijih podataka o formiranju Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice, ali i ovdje valja napomenuti da je Matavulj ovo pisao dvadesetak godina poslije događaja, oslanjajući se uglavnom na svoja sjećanja pa su zato literarne vrijednosti ovih opisa često mnogo ispred faktografskih.
"Balkanska carica", kao i druge predstave koje je priređivalo Dobrovoljno pozorišno društvo, izvedena je zimskih mjeseci 1884. godine, u još nedovršenoj novoj kući vojvode Maša Vrbice.
Vojvoda Mašo Vrbica (1833 - 1898), komandir "crnogorskog topništva", junak iz mnogih ratova, do sukoba sa knjazom Nikolom I povodom rada Ekonomskog društva (1882 - 83) ministar unutrašnjih djela i član Državnog savjeta, kao veoma imućan čovjek, prije nego što će početi da zida novu, živio je u svojoj porodičnoj kući koja se nalazila u najvećoj (Katunskoj) ulici na Cetinju. U toj kući će vojvoda Vrbica primiti dr Bernarda Švarca (Bernhard Schwarz) koji je tokom aprila i maja 1881. godine putovao po Crnoj Gori, o čemu će držati predavanje i objaviti knjigu u Lajpcigu 1883. godine. Dr Švarc će zabilježiti o kući vojvode Vrbice: "Nedaleko od hotela u glavnoj ulici je mala čista kuća na jedan sprat", a o samom Vrbici ističe: "Smatra se jednim od najbogatijih Crnogoraca (...) pripadaju mu rafinerije kod Starog Bara".
O vojvodi Mašu Vrbici, međutim, ni do danas, kako meritorno zaključuje akademik Dušan J. Martinović , naša istorijska nauka nije kazala mjerodavnu riječ.
Nova kuća vojvode Vrbice nalazi se nedaleko od ove u kojoj je sa porodicom živio, na početku ulice koja će nešto kasnije dobiti naziv po glasovitom crnogorskom junaku Baju Nikoliću Pivljaninu.

U kući u kojoj je 1884. odigrana "Balkanska carica" danas je Fakultet dramskih umjetnosti

Početkom 1884. godine ova zgrada je očigledno bila samo "stavljena pod krov", bez pregradnih zidova i tako činila veoma pogodan prostor za izvođenje pozorišnih predstava.
U ovom prostoru (19,15 m x 7,40 m) tek nešto većem od 140 m2, pored bine i mjesta za glumce, na prvim predstavama "Balkanske carice", kako piše "Crnogorka": "Stalo je do 200 osoba", da bi dalje u istom tekstu, o publici bilo rečeno: "Ostali su van pozorišta na snijegu sretni bili ako mogu razabrati koju riječ od onoga što je predstavljeno". Treba reći da je Cetinje u to vrijeme imalo manje od 2000 stanovnika, ali i to da su o novoj godini obično dolazili birani uglednici, viši činovnici i drugi narod iz unutrašnjosti zemlje, kako zbog toga da pokažu privrženost prema Knjazu, ili da ga nešto zamole, tako i radi primanja zarada (plata), koje su se u Crnoj Gori toga vremena uglavnom isplaćivale tri puta godišnje (Vasiljevdan, Đurđevdan i Mali Gospođindan).
Prostor u novoj kući vojvode Maša Vrbice adaptiran je za potrebe izvođenja predstava po trošku knjaza Nikole I. U knjigama Uprave dvora koje se čuvaju u Državnom arhivu Crne Gore upisan je 13. februara trošak od 376, 43 fiorina: "Podnesen račun g. Vuletića odobren za isplatu, za učinjene troškove za pozorište u kući V. Vrbice, kao štice, postav, lampe sobne, gvožđurije, marangunima, koplja, lovoriku, trošak predstavljača, itd". Interesantno je napomenuti da je 18. II uz trošak od 6 fiorina u dvorskim knjigama zabilježeno: "Za 10 komada oblika za maškare". Ovakve navode ćemo i dalje srijetati u dokumentima koji prate troškove dvora, što ukazuje da su očigledno, za uži krug, organizovani scenski prikazi i maskenbalovi. Javni maskenbal ("Maskirani bal") održan je na Cetinju u organizaciji društva "Njegoš" 19. II. 1911. godine u Vladinom domu, a prisustvovali su kralj Nikola I i kraljica Milena.
Interesantna je i sudbina nove kuće vojvode Maša Vrbice. Nastavilo se sa izgradnjom početkom proljeća 1884. godine, pa su dobrovoljni glumci morali da prikazuju svoje predstave na otvorenom prostoru "ukraj Biljarde" da bi sljedeće 1885. godine "Glas Crnogorca" javio: "Carsko - Otomanski punomoćni ministar i vanredni poslanik Dževad - paša, preselio je ove neđelje poslanstvo u novu kuću g. Maša Vrbice koju je carsko - otomanska vlada otkupila od g. Vrbice. To je prvi slučaj u Crnoj Gori da strana država nabavlja nepokretno imanje za upotrebu svoga poslanstva na cetinjskom dvoru i prvi poslanički hotel u ovim krševima".
Tako će nova Vojvodina kuća postati Tursko poslanstvo, do gubitka nezavisnosti Crne Gore poznata kao "Pašina kuća". Poslije Prvog svjetskog rata, do današnjih dana, mijenjala je namjene i funkcije, bila je obnavljana i renovirana da bi danas ponovo bila vraćena glumcima na korišćenje. Sudbina je, reklo bi se, još jednom zatvorila pun krug. U toj zgradi se danas nalazi jedna od univerzitetskih jedinica - Fakultet dramskih umjetnosti na Cetinju.
Zadržali smo se na opisu kuće vojvode Maša Vrbice i zbog toga što se u literaturi o predstavama iz 1884. godine, nerijetko mogu sresti nedovoljno precizni podaci o mjestu gdje su zapravo te predstave odigrane.
Do kraja 1883. godine u crnogorskoj prijestonici sve će biti pripremljeno da sljedeća 1884. godina donese, kao rijetko koja, tako značajne događaje u oblasti kulture. Članovi tek formiranog Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice, pripremili su se da prikažu na sceni upravo napisanu dramu crnogorskog suverena. Pripremljen je i prostor za predstavljanje: mjesni stolari i drugi majstori izradili su binu i kulise, dio dekora i stolice pozajmljene su iz dvora boljestojećih cetinjskih familija i kafana... Konačno, predstava je mogla da počne. Publika je sa nestrpljenjem očekivala trenutak već tako lijepo opisan u "Gorskom vijencu":
"Dok se jedna podiže zavjesa
treći se dio od kuće otvori"
Tako je u Crnoj Gori i njenoj prijestonici, na Cetinju, dočekana 1884. godina kada će se sa početkom organizovanog i kontinuiranog pozorišnog života otvoriti nova faza u razvoju crnogorskog teatra.


(Kraj)