Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Preuzeto iz "Vijesti"

Luka Milunović:
PRVE GODINE POZORIŠTA U PODGORICI I NIKŠIĆU



Godine 1884. u crnogorskoj prijestonici, zbilo se niz događaja: javnosti je predato izuzetno dramsko djelo, stvoren je pozorišni ansambl, realizovana bogata pozorišna sezona, ostvareno uspješno gostovanje inostrane pozorišne trupe, kao i domaćeg ansambla i započeto je zidanje pozorišne zgrade. Značaj ovih događaja nije mogao zaobići ni druge crnogorske gradove, prije svih Podgoricu i Nikšić.

Osnivanje Zetskog doma i dva pozorišna društva 1884, govorili su da je Crnu Goru zahvatio ”pozorišni virus”

Pozorišna zavjesa će biti podignuta u crnogorskoj Prijestonici, na samom početku 1884. godine, po prvi put već 2. januara. U nedovršenoj, ali za tu priliku naročito pripremljenoj, novoj kući vojvode Maša Vrbice na Cetinju prikazana je pozorišna predstava “Balkanska carica”, čime počinje organizovani i kontinuirani pozorišni život u Crnoj Gori, o čemu je u “Vijestima” već objavljen feljton krajem 1999. godine.
Zadrzimo se zato, ovom prilikom samo na trenutak, na opštoj atmosferi u Crnoj Gori toga vremena, koju moÔda najbolje odslikava uvodnik prvog broja “Glasa Crnogorca” za 1884, gdje se za proteklu godinu kaze: “Godina je mira za nama neobična stvar u Crnoj Gori. Šesta je to godina, kako je Bog svemogući udijelio Crnoj Gori najviši blagoslov svoj vremena mira”. Nastaju, dakle, opšti uslovi da se Crna Gora, kao drzava sa konačno međunarodno priznatim suverenitetom, više nego dvostruko uvećanom teritorijom, novim značajnim urbanim centrima (Podgorica, Nikšić, Bar, Ulcinj...), snazno okrene potpunom vezivanju svoje egzistencije za rezultate ostvarene sopstvenim ekonomskim aktivnostima. I zaista, u skladu sa, uglavnom prepoznatim mogućnostima znatno dinamičnijeg ekonomskog razvoja, pokreću se mnoge aktivnosti iz oblasti obrazovanja i kulture. Školska mreza narasta, kako po broju institucija, tako i po nivou obrazovanja koje te institucije pruÔaju. Kontinuirano se organizuje niz kulturno-umjetničkih manifestacija i otvaraju institucije i ustanove iz ovih oblasti, poklanja se paÔnja naučnim istrazivanjima i ekspedicijama, kao i promociji kulturnih vrijednosti, ali i ekonomskih potencijala van Crne Gore. Često se pozivaju, radi zapošljavanja u Crnoj Gori, stručnjaci raznih profila iz inostranstva.
Međutim, poratnim poletom ostvareni zamah u opštem razvoju crnogorskog društva na početku osamdesetih godina, biće, do kraja XIX vijeka, znatno usporavan, donekle djelovanjem spoljnjeg faktora, ali, i to poglavito, samim opstajanjem nedovoljno adaptibilnog, u suštini arhaičnog drzavnog sistema, kao i veoma sporim mijenjanjem odnosa među društvenim grupama i slojevima u Crnoj Gori.
Događaji, koji su se na kulturnom polju odigrali na Cetinju tokom 1884. godine, izvjesno će još dugo privlačiti paznju. Zbilo se te godine u prijestonici male, ekonomski nerazvijene, pritisnute posljedicama upravo završenog rata, drzave Crne Gore, niz događaja, koji će se uzidati u same temelje crnogorske kulture i snazno odjeknuti preko drzavnih granica. Javnosti je predato izuzetno dramsko djelo, stvoren je pozorišni ansambl, realizovana bogata pozorišna sezona, ostvareno uspješno gostovanje inostrane pozorišne trupe, kao i domaćeg ansambla i započeto zidanje pozorišne zgrade. Publika je, na Cetinju, te 1884. godine, imala priliku da vidi 29 pozorišnih predstava, od kojih je 21 bila premijerno prikazana. Domaći ansambl je prikazao 12 predstava (4 premijere i 8 repriza) i ostvario prvo, ali veoma uspješno gostovanje. Utemeljeni 1884. godine: Dobrovoljno pozorišno društvo “Cetinjske čitaonice” i pozorište “Zetski dom”, kao i drama “Balkanska carica” Knjaza Nikole I, izrašće u nezaobilazne stozere kulture.
Kulturne aktivnosti na Cetinju i uspjesi pozorišnog društva posebno, nijesu ostali bez odjeka u drugim krajevima Crne Gore. Baš kao što je napisao Petar II:
“Kako puška pukne na Cetinje, grohota će biti na sve strane”.
Paznji hroničara u periodici neće izmaći da je i u Nikšiću upravo formirano Dobrovoljno pozorišno društvo, te da je tamo, 16. i 17. februara 1884. godine prikazana “sa sjajnim uspjehom, a uz mnogobrojnu posjetu naroda” tragedija u pet činova “Slobodarka” od Manojla Jov. Đorđevića - Prizrenca. “Pozorišni virus” je očigledno u Crnoj Gori brzo uzimao maha. Sa neskrivenim oduševljenjem u “Glasu Crnogorca” se ističe: “Nikšićani sustopice za Cetinjanima! Ne dadu im baš da se sami kite lovorikama! Tako i treba (...) Srećno da Bog da!”
Dobrovoljno pozorišno društvo Cetinjske čitaonice završilo je 1884. godinu pripremajući se za svoju prvu turneju u Podgorici. Turneja je uspješno ostvarena krajem 1884. godine i početkom nove 1885. godine. Tom prilikom su u Podgorici prikazane tri predstave “proširene” “Balkanske carice” i to: 31. decembra 1884, 1. i 3. januara 1885. godine.
Na vijest da će Gospodar dočekati novu 1885. godinu u Podgorici, pokrenula se čitava Crna Gora. Uglednici iz svih krajeva krenuli su u susret Knjazu, što će biti zabiljezeno i u štampi: “Naša prijestonica Cetinje skoro je sasvim opustjela pred Novu godinu. Kao da se ide u rat, tako je i sad poteglo veliko i malo da se nađe u Podgorici”. Slično će dopisnik “Glasa Crnogorca” javiti iz Nikšića: “Naše društvo čitaonice držalo je do sad uoči nove godine građansko sjelo ... ove godine što je izostalo, pošto je veći dio građana pošao sa g. Šakom Petrovićem u Podgoricu te je pristupio bio prvoj pozornici, predstavi "Balkanske carice”. Čak će i uredništvo zvanične crnogorske novine “Glasa Crnogorca” biti prinuđeno da se u prvom broju za 1885. godinu (izašao iz štampe tek 13. januara) izvini čitaocima zbog kašnjenja broja, do čega je došlo jer je urednik angazovan u Podgorici, naravno uz obećanje da će zaostatak biti nadoknađen tokom godine.

Treći dan Božića krenu pozorišna družina sa Cetinja put Podgorice, ko pješice, ko na konju, ko na kolima

U tekućoj periodici, ali i kasnije zabilježenim sjećanjima savremenika, naći ćemo dosta detalja o putovanju učesnika na svečani doček nove 1885. godine, od Cetinja do Podgorice. Potanko je opisivano kako su savladani sniježni smetovi na izlazu iz Cetinja, kako se došlo do Rijeke Crnojevića, a zatim, sjutradan, brodom do Plavnice i kroz Zetu do Podgorice: "Treći dan Božića krenula je cijela družina s Cetinja preko Rijeke put Podgorice, ko pješice ("sopstvenožnim podvozom", kako to opisuje "Glas Crnogorca"), ko na konju, ko na kolima. Razumije se da je ovaj put na najvećem veselju tekao i svakojakim epizodama začinjen bio”. Društvo je, došavši na Rijeku Crnojevića gdje će prenoćiti, pred knjaževim dvorom otpjevalo crnogorsku himnu i još nekoliko rodoljubivih pjesama. Pozorišno društvo se od Rijeke do Plavnice prevezlo knjaževim "vaporićem" pod nazivom "Slavjanin", koji je izrađen u Kronštatu 1874. godine i 1875, o Đurđevdanu, uplovio na Skadarsko jezero, kao poklon ruskog cara Aleksandra II crnogorskom knjazu Nikoli I. Naravno, posebna pažnja u štampi je posvećena istorijskim konotacijama putovanja knjaza Nikole I kroz, tek koju godinu ranije, oslobođenu Zetu. Posebno će biti istaknuto da je ovo prvi put da su kočije vozile od Plavnice do Podgorice: "Naime, na samom kraju 1884. godine, dvije kočije sa knjazom Nikolom I i njegovom pratnjom proći će kroz Zetu, još sasvim nedovršenim kolskim putem Plavnica - Podgorica (put je potpuno završen tokom 1885. godine). "... U nedjelju, 30 decembra 1884, krenula su Njihova Visočanstva Knjaz i Knjaginja sa velikom pratnjom s Rijeke put Podgorice. U pratnji su se nalazili mnogobrojni dostojanstvenici crnogorski i carsko-ruski zastupnik na Cetinju g. Argiropulo. Put je uzet na vaporiću rijekom i jezerom do Plavnice. Na Plavnici stojale su spravne dvoje dvorske kočije, na kojima se svijetla porodica knjaževska dovezla do Podgorice novijem putem. Ovo je prvi put, da su kočije vozile preko Zete od Plavnice do Podgorice. I ako je zbog vrlo rđava kišovita vremena put bio dosta glibav (jer još nije sa svijem urađen), ipak su kočije bez ikakve smetnje na zakazano vrijeme (3 ure po podne) stigle u Podgoricu. Uz put je narod izlazio na poklonjenje Njihovim Visočanstvima i pozdravljao ih uobičajenim načinom...”. Iz Rijeke Crnojevića do Plavnice kočije su morale biti povezene plovilima preko Skadarskog jezera (put Rijeka - Podgorica završen je tek 1890/91. godine). Iz sačuvanih računa Uprave dvora vidi se da je plaćeno 13,60 fiorina za dvije lađe, koje su od Rijeke do Plavnice prevezle "robu Gospodara i dvije karoce". Na putu kroz Zetu stanovništvo je oduševljeno pozdravljalo knjaza Nikolu I, dok mu je u Podgorici priređen veoma svečan doček.
"... Premda je jaka kiša lijevala, ipak je mnogobrojni narod ižljegao da srete i pozdravi svoga Gospodara. Množina naroda upravo se nije mogla pregledati, jer su se redovi otezali od samoga pomenutog državnog zdanja pa do brijega Ljubovića i još dalje. Vojska podgorička i druga stojala je uparađena i činila propisane počasti. Školska djeca muška i ženska, u svečano ruho obučena, sa cvijećem u ruci, stajala su sa svojim učiteljima i učiteljkama kraj državnog zdanja. Taman pred tri ure top sa grada na Ribnici oglasi da se Knjaz približuje. Zvona na crkvama udare u sav jek, vojska se postroji i drugi redovi naroda namjestiše se. Izdaleka već se čuo gromoglasni usklik: U-ra! i živio...”
A kakva je Podgorica bila u to vrijeme? Čime su se bavili njeni zitelji? Bez namjere da ovom prilikom pružimo potpunije odgovore, za ilustraciju uzimamo opis Podgorice objavljen u zrenjaninskom listu "Golub" iz 1885. godine: "Ona se dijeli na dva glavna dijela "Varoš" i "Mijećan", koji se opet dijele na mahale, tj. sokake; takvih mahala ima u oba dijela 25, od kojih svaka ima svoj naziv. Pazara (vašara) ima dva glavna "varoški" (u "varoškom" dijelu varoši) i "Glavica" (u "mijećanskom" dijelu varoši)”. Autor ovoga opisa dalje nastavlja: "Stanovnici se bave zanatima koji dobro napreduju, trgovinom, a drugi staleži stočarstvom, zemljoradnjom, ribarstvom itd. U varoši postoji okružni sud, varoška i financijalna uprava, čitaonica, poštanska i telegrafska stanica i osnovna muška i ženska škola. Ovu školu posjećuju đaci sve tri vjeroispovijesti, kojih ima svega muških i ženskih do 600; njih uče šest učitelja i jedna učiteljica”.
Ekonomsko-socijalno stanje ilustrovaćemo pokazateljima o prometu (trgovina i drugo) roba u Podgorici.

Zabilježeno je da je prva podgorička izvedba ”Balkanske carice” trajala "dobre tri ure i po”

Za period januar - april 1884, u Podgorici su 244 lica platila drzavi dazbinu od 4% na promet. Od ukupno ostvarenog prometa od 110799,88 fiorina, najviše je bilo sitnijeg prometa, od 100 fiorina; promet od 500 do 1000 f. ostvarilo je 13 lica, 1000-2000 f. šest lica, a 2000-5000 samo četiri lica. Niko nije ostvario promet od 5-10 hiljada, dok je promet preko 10.000 fiorina ostvarilo pet obrtnika: Nuš Kolja, Sadik Lukačević, Mato Čakić, Kolja i društvo, i Braća Gvozdenović. Ove podatke ostavljamo bez komentara, iznoseći ih u cilju potpunijeg dozivljaja stepena ekonomsko-socijalne diferencijacije crnogorskoga društva onoga vremena, kao i ambijenta u kome je, na samom početku 1885. godine, izvedena predstava "Balkanska carica” u Podgorici. Kako sve novčane iznose navodimo u fiorinima (obračunska jedinica u Crnoj Gori do uvođenja krune, odnosno perpera u prvoj deceniji XX vijeka), radi mogućih poređenja ukazaćemo na kretanje vrijednosti, izrazene u fiorinima, za zlatni novac u apoenima od 20 francuskih franaka i apoenima u zlatu novčanih jedinica drugih drzava iste vrijednosti (u Crnoj Gori poznati pod zajedničkim nazivom - napoleon), koji se danas u slobodnoj prodaji moze nabaviti za nešto više od 100 njemačkih maraka, uzimajući u obzir samo vrijednost zlata, dakle bez numizmatičke vrijednosti. U periodu 1884-1888. godine, jedan napoleon se mijenjao za 9,50 do 10 fiorina. Evo kako se njegova vrijednost kretala po godinama. Početkom 1884. godine jedan napoleon se mijenjao za 9,50 fiorina, da bi u drugoj polovini godine, do 26. IV 1885. godine, vrijedio 9,60, a poslije tog datuma mijenjan je za 9,835 odnosno 9,80, kolika je njegova vrijednost bila tokom 1886. godine. U 1887. godini napoleon je mijenjan za 9,96 (dostizao je krajem godine do 10 fiorina), da bi, od 1. IX 1888. godine, vrijedio 9 fiorina i 72 novčića. Vrijednosti se nijesu izrazavale samo u zlatnom novcu, (najčešće napoleon, ali i drugo) već i u srebrnom - talijeri i cvancike. Koristio se izraz “talijera u cvancike”. Talijer (obračunski) je imao 6 cvancika, a računat je 2,04 fiorina (1 cvancik = 0,34 fiorina).
“Balkanska carica” je prikazana na sceni koja je za tu priliku izrađena u zgradi gdje su inače smještene državne službe “i to u onom odjeljenju gdje su stojale škole”. Dvorana je, kako se ističe u štampi, mogla da primi 400 posjetilaca. Prema potrebama predstave, urađene su kulise i zavjese. Na zavjesi je bila predstava Crne Gore u vidu mlade nevjeste. Autor likovnih radova je ikonograf Đinovski, koji će oslikati i veliki broj ikonostasa po crkvama u Crnoj Gori, a doselio se sa svojom širom familijom iz Makedonije. Biće primijećeno i to da je pozorišna sala bila dobro osvijetljena. Oko pripreme svih manifestacija u Podgorici, po pisanju štampe, najviše se angažovao kapetan Milo Martinović. Pomenimo i to da je iz Dvorske kase, kako se vidi iz arhivskih dokumenata, na račun izvršenih priprema za održavanje predstave, isplaćeno 688,71 fiorina.
Već smo napomenuli da je “Balkanska carica”, u novoj 1885. godini, u Podgorici prikazana tri puta. Za prvo izvođenje (prikazana u ponedeljak, 31. XII 1884), kome je prethodilo održavanje proba u samoj Podgorici, periodika bilježi da je trajala “dobre tri ure i po”. Treće izvođenje "Balkanske carice”, koje je dato u četvrtak, 3. januara 1885. godine, razlikovalo se od prva dva po tome što je, prije početka, Milena, kćer Špira Ognjenovića, kao prolog govorila pjesmu Jovana Sundečića “U Zeti na Novu 1885. godinu”, dok je Mila Pavlović, supruga Jovana Pavlovića, po završetku ove predstave govorila pjesmu Laze Kostića "Epilog”. Pjesme su, razumije se, pisane ekskluzivno za ovu priliku. Za pjesmu Kostića piše Sima Matavulj da je nastala po dolasku članova pozorišnog društva u Podgorici. Obje su inspirisane, kako istorijskom sudbinom Zete, tako i značajem samog ovog događaja, ali snažno okrenute veličanju knjaza Nikole I, autora “Balkanske carice”. Pjesme je objavila “Crnogorka” na prvim stranicama i to: Sundečićevu u broju 1, a Kostićevu u broju 2 za 1885. godinu. Sundečićeve stihove objaviće i zagrebački “Vienac”, uz feljton o ovoj svečanosti. Evo, kao ilustracije, početnih stihova Kostićeve pjesme “Epilog”:
“Iz Morače groba tečna,
Ja vaskrsnuh u čas ovi;
Iz duhova svjeta vječna
Sa mnom niču blagoslovi
Mom pjesniku, mome tvorcu,
pregaocu, dičnom borcu,
Vladaocu, Crnogorcu”.
U istom duhu su i završni stihovi pomenute pjesme Jovana Sundečića, koja ima 18 strofa:
“Živio ni Knjaz-viteže!
Živio ni Knjaz-pjesniče!
Oj! Uz ljubav k domovini,
Kolika te svojstva diče:
Krasna rjetka, zlatna svojstva,
ka vladara i čovjeka!
Živio ni!... imenu Ti
osta slava do vijeka!”

U publici je bilo nepismenih, ali i onih koji su svoj ukus formirali u petrogradskim i bečkim pozorištima

Uspjeh predstave bio je potpun. O tome će svoje čitaoce obavijestiti detaljno, kako crnogorska periodika, tako i mnogi listovi i časopisi van Crne Gore. Najviše komplimenata upućeno je samom djelu, odnosno autoru, knjazu Nikoli I, ali su izvanredne kritike zavrijedili i izvođači, koji su bili iz Cetinja i Podgorice: “Bilo je tu skoro trideset osoba osim nijemih lica”. Najviše pohvala upućeno je nosiocima glavnih uloga, uglavnom onima koji su već učestvovali u izvođenjima predstave na Cetinju početkom 1884. godine: Jovan Popović-Lipovac - Stanko; Jovan Ljepava i Špiro Ognjenović - Đorđe; Tomaš Vukotić - knez Dean; Jovan Pavlović - knez Perun; Simo Matavulj - Ibrahim-aga; Simo Martinović - Uglješa; Niko Tatar - Ivo; Mašo Vrbica - starac.
Veoma uspješno su ostvarene i ženske uloge: Mila Pavlović - Danica i Milena Ognjenović - Marta. Po jednom dokumentu vidi se da je iz državne kase isplaćeno je 50 fiorina Špiru Ognjenoviću "za trošak gospođe i šćere koje su bile u Podgorici o Vasiljevudne ov. godine”. Kritičar "Crnogorke” u opširnom prikazu predstava ne propušta da pomene i nosioce manjih uloga, navodeći ih po redosljedu pojavljivanja na sceni. U drugom prizoru trećeg čina "izlaze pred nas sve vojvode redom”: g. Đ. Vukotić - Kapetan Jovan; g. P. Vrbica - Ostoja; g. M. Čakić - Dabiživ; g. Ž. Dragović - Oliver, g. L. Božović - Pipo; g. V. Popović - Lale; g. Đ. Gvozdenović - Hoto; g. Z. Radičević - Kraso i g. S. Lukačević - Vaso. Zatim se pojavljuju (treći prizor) Bracanović i Vučinić - ranjenici i konačno, u četvrtom posljednjem prizoru, Ljubović - Osman paša; Mušović - Beg i St. Radonić - Seli-paša. Kada je ova predstava u pitanju može se pretpostaviti da je ličnost Ljubović (uloga: Osman-paša) u stvari beg Ljubović, Mušović (uloga: Jedan beg) u stvari Islam-beg Mušović; a St. Radonić (uloga: Selim-paša) u stvari Stanko Radonjić, vojvoda, tada ministar inostranih djela. O ostalim ulogama kritičar “Crnogorke” zaključuje: “Ostale uloge sporedne su, a odigrane dosta prilično. Neki među ovim sporednim predstavljačima pokazali su i na malim ulogama svojim, da bi vrlo zgodni bili i za veće. Nadamo se da će ih uprava naše dobrovoljačke družine znati upotrijebiti, ako Bog da, te se ovoga ljeta bude što radilo u hramu Talije”.
Poslije prisustva pozorišnim predstavama svog znatno proširenog dramskog djela i uopšte veoma uspjeloj narodnoj svetkovini pri dočeku nove 1885. godine, knjaz Nikola I će otputovati iz Podgorice 4. januara, a tek sjutradan, u subotu, i članovi Društva Cetinjske čitaonice. Simo Matavulj i Laza Kostić su odlučili da se vrate kopnom, na konjima, od Podgorice do Rijeke Crnojevića, a ostalo društvo, kao što je i došlo, preko Skadarskog jezera. Uprava dvora pedantno bilježi isplatu dogovorenih honorara Ivu Andriću “su četiri vozara”, jer je bio “da primi društvo predstave” sa Plavnice.
Svi koji su pisali o događajima u Podgorici, početkom 1885. godine, ne malu pažnju posvetili su i publici, koja je u tri večeri punila pozorišnu dvoranu. Primijećena je velika razlika u obrazovnom nivou publike - od nepismenih gledalaca, koji po prvi put prisustvuju pozorišnim predstavama, do onih koji su svoj pozorišni ukus mogli formirati posmatrajući predstave u petrogradskim, bečkim, ili pariskim pozorištima. U listovima izvan Crne Gore zabilježeno je i to kako je publika bila obučena. Tako bečka “Slobodna nova presa” piše: “Prvi pogled na dvoranu za predstave pruao je odmah osobitu nasladu. Publika i glumci u istom istorijskom odijelu”. Opis publike ipak je najpotpunije dat u zagrebačkom “Viencu”: “Njihova visočanstva i njihove svjetlosti gospođa knjaževa majka s ruskim rezidentom i turskim komesarom Dageš-efendijom, s njegovom gospođom i s nekoliko viših dostojanstvenika, stajahu na uzvišenom mjestu, postrojenom u dno pozorišta, a ostali slušaoci zapremili su sva sjedišta niže ponamještena. Sve je zaodjeveno kao cvijet, svijetlom bogatom odjećom, pa đerdani blistaju na odivama, kao i toke na junačkim grudima. Takvoga prizora ne možeš no samo u Crnoj Gori vidjeti”.
Predstave “Balkanske carice” na Cetinju i Podgorici učinile su da o ovom dramskom djelu, prije izlaska iz štampe, bude objavljeno neuobičajeno mnogo vijesti, kritika i prikaza u evropskoj periodici. Naravno, prilozi u štampi ondašnje Evrope su bili veoma različiti i po obimu i po poznavanju same drame, ali i po dobronamjernosti autora tih priloga. Međutim, jedno je sasvim sigurno - “Balkanska carica” u evropskoj periodici nije prećutana. O odnosu periodike u Evropi, uz napomenu da drama još nije završena i štampana, Pavel Rovinski veli: “Pa eto ti pretresaju "Balkansku caricu" od Beča do Londona, od varoši cijeloga svijeta Pariza, do Petrovgrada, sjeverne Palmire”. Lijepo bi bilo, ako okolnosti dozvole, da se napravi makar opšti pregled odjeka pojavljivanja “Balkanske carice” u periodici ondašnje Evrope.

Sundečić u izvještaju za "Vienac" navodi notni zapis Zetskog kola i ukazuje na veze Crne Gore i Dubrovnika

Ovom prilikom, u najkraćem, skrećemo pažnju na dva do sada najčešće pominjana teksta, koja su o "Balkanskoj carici" objavljena van Crne Gore: Jovana Sundečića ("Vienac", Zagreb) i dr Laze Kostića ("Neu frei Presse", Beč).
Jovan Sundečić je zaista u opširnom prilogu "U Podgorici o novoj godini 1885", koji je u nastavcima objavio zagrebački "Vienac", (feljton je objavljen u šest nastavaka -brojeva) uz teorijska razmatranja o dramskim djelima, daje pregled sadržaja i toka predstave "Balkanske carice", zadržavajući se na karakteru likova, ali i opisu opšte atmosfere koja je u Podgorici vladala početkom 1885. godine. Navodi dalje notni zapis Zetskog kola i ukazuje na veze Crne Gore i Dubrovnika. Naravno, posebnu pažnju posvećuje autoru drame, knjazu Nikoli I i zaključuje: "Dakle vrli knjaz pjesnik može i na poprište književne javnosti onako kročiti, i onako isto pred svoje protivnike ravnodušno stati, kao što je čelik-vođa stajao pred Muktarem u Vučjem-dolu i pred Sulejmanom u svojim Brdima. "Balkanskom caricom" danas naš narod može s ponosom reći da je stekao svoju dramu u najužem smislu te riječi, a to je zaista velika preimućnost".
O predstavi "Balkanska carica" nadahnuto piše i Laza Kostić u bečkom listu "Neu frei Presse". Kostić slika atmosferu u Podgorici za vrijeme prikazivanja "Balkanske carice", daje ukratko fabulu drame i opis likova, pominje aktere na pozornici, ali i on najviše pohvala čuva za pisca-vladaoca Nikolu I: "Kad pak vladalac jednog, u najizvrsnijem značenju riječi, ratobornog junačkog naroda, poslije dva krvava rata, gdje je sam svojom glavom dijelio muke i opasnosti sa svojim hrabrim vitezovima, a jednu od najljepših pobjeda svojim vojvodskim darom odlučio - kada se takav vladalac, - pošto je oružje položeno i mir u zemlji nastao - između djela kulture oda na dramsko pjesništvo: toga po mom znanju nije nikad bilo. Nikola I do sad je prvi i jedini predstavnik kneževa te vrste."
Tekstove Sundečića i Kostića o "Balkanskoj carici" prenijelo je, na svojim stranicama, u nekoliko nastavaka, i novosadsko "Pozorište".
Iznoseći tek samo napomene o ovim prilozima kulturnih uglednika onoga vremena, želimo skrenuti pažnju na to da tekstovima iz evropske periodike XIX vijeka o ovoj temi, ali i Crnoj Gori uopšte, treba posvetiti mnogo više pažnje.
Djelovanje kulturnih poslenika, zvanično okupljenih oko čitaonica, a posebno njihova aktivnost vezana za pozorište, tokom 1884, i prvih dana 1885. godine, zavrjeđuje pažnju ne samo zbog činjenice da je time počeo organizovani i redovni, a te godine i veoma intenzivni pozorišni život na Cetinju i Crnoj Gori uopšte, već i iz još bar dva dobra razloga: pažnje, angažovanja i podrške od strane zvanične državne vlasti, naravno prvenstveno knjaza Nikole I sa jedne, i, u skladu sa tim, tekuće periodike, sa druge strane. Posebno treba imati na umu da se ovo dešava dok se, u Crnoj Gori, još uvijek osjećaju posljedice Veljeg rata (1876-1878).
Broj priloga o scenskim aktivnostima, njihov obim i mjesto, koje su u tekućoj periodici imali, kao i kontinuitet u pojavljivanju, ne uzimajući za momenat i ostale relevantne pokazatelje iz ovog domena, daju za pravo da se, makar, sa aspekta odnosa štampe, 1884. godina nazove - godinom pozorišta u Crnoj Gori. Sigurno predstavlja kuriozitet što je nedjeljnik "Glas Crnogorca", glavna poluslužbena novina toga vremena u Crnoj Gori, tokom 1884. godine (izašla 52 broja) u svoja 33 broja objavio više od 60 priloga vezanih za pozorište. Razlog za ovakav zaključak, pored odnosa štampe, naravno, ima još: upravo formirano pozorišno društvo daje prvu predstavu, na sceni se postavlja i izvodi upravo napisano dramsko djelo u stihu domaćeg autora, počinje se sa izgradnjom prve pozorišne zgrade, ostvaruje se vrlo uspješno prvo gostovanje domaće pozorišne trupe, pišu se i obavljuju pozorišne kritike, formira se širi pozorišni ansambl, objavljuju se dramska djela, počinje se formirati pozorišna publika...
Jednom riječju 1884. godine crnogorskom glumištu je udarena čvrsta podumijenta.
U znaku pozorišnih predstava "Balkanske carice" u Podgorici, otpočela je 1885. godina u Crnoj Gori. Uvodničar zvanične novine, "Glas Crnogorca", u prvom broju, te godine ističe: "prva nam je dužnost, da blagodarimo Bogu i Knjazu našemu što nam je otadžbina naša i u minuloj godini preživjela godinu mira. Ko je mnogo ratovao, taj bolje no iko može da cijeni što vrijedi mir". Te godine neće biti znatnijih scenskih događaja na Cetinju. Međutim, pozorišna dešavanja tokom 1884. godine na Cetinju, krunisana velikim finalom - predstavama o novoj 1885. godini, iniciraće pozorišnu aktivnost u Nikšiću i Podgorici.
Čitaoničko društvo u crnogorskoj Prijestonici imalo je pune ruke posla oko izgradnje Zetskog doma - prvog zdanja namijenjenog kulturnim potrebama u Knjaževini Crnoj Gori.
Prateći napredovanje radova "Glas Crnogorca", u prvom septembarskom broju te godine, javlja da je na Zetskom domu postavljen prvi javni sat u Crnoj Gori i zaključuje: "Daj Bože da ta nova mjera vremena bude svakom na pouku, da je "Vrijeme blago", koje se čuva i množi samo korisnim radom".

Evidencija dvorskih troškova ukazuje da je knjaz 1885. otpočeo sa pripremanjem “Balkanske carice” za štampu

O izgradnji Zetskog doma izvještavaće, pored “Glasa Crnogorca”, “Crnogorke”, “Orlića” i listovi: “Zastava”, “Javor”, “Pozorište”, “Bosanska vila” i drugi, koji nijesu izlazili u Crnoj Gori, zadržavajući se ponekad i na sitnijim detaljima. Pomenimo i to da je, opisujući doček nove 1886. godine na dvoru Petrovića, hroničar zabilježio kako je knjaz Nikola I podigao zdravicu za novo ljeto tek kada je sat na Zetskom domu izbio u ponoć. Tako je ostao i ovaj zapis o radu prvog javnog časovnika u Crnoj Gori. Rad sata na Zetskom domu ostaće zabilježen i u putopisu Lazara Tomanovića, koji donosi “Javor”, iste 1886. godine. Ovaj će sat privući značajnu pažnju periodike, ali i putopisaca i uopšte velikog broja posjetilaca Cetinja, pa ćemo ukratko saopštiti kako je nabavljen i postavljen na Zetski dom.
Iz sačuvanih dokumenata može se zaključitida je već 1883. godine rađeno na postavljanju javnog časovnika na Cetinju, jer je u tu svrhu nabavljen građevinski materijal (opeka). Prema pisanju “Zastave”, planirano je da bude postavljen na Biljardi. Špiro Popović, tada predsjednik Opštinskog suda, kao gradska vlast, preko Petra Ramadanovića, predstavnika Crne Gore u Kotoru, naručio je satni mehanizam od firme “Braća Solari” (Fratelli Solari - Febbrica speciale d "orologi pubblici”) iz Udina (Pesariis). Ova firma je bila spremna da početkom 1884. godine isporuči sat naručiocu, ali će Opštinski sud, opet preko Ramadanovića, javiti 12. aprila da za sada, a do direktnog poziva, ne kreće sa satnim mehanizmom prema Cetinju, jer je odlučeno: “da se ovoga ljeta gradi "Zetski dom" i ovaj javni časovnik riješeno je da se na njem stavi”.
Sredinom avgusta 1884. godine firma “Braća Solari” će se ponovo obratiti Opštini Cetinje i preporučiti, između ostalog, da se, uz njihov satni mehanizam, nabavi i veće zvono, kako bi se prednosti sata još bolje istakle. Opštinska uprava Cetinja će se potruditi da zvono nabavi, pa će u tom smislu i odgovoriti, novembra 1884. godine, na pismo-ponudu firmi iz Udina (Bastanzetti) koja je pokazala spremnost da izradi zvono adekvatno takvom časovniku.
Kućište za satni mehanizam na prednjoj strani Zetskog doma izrađeno je krajem jula 1885. godine i već početkom avgusta javljeno firmi “Braća Solari” da obavi transport. Što se tiče postavljanja zvona za sat odlučeno je: “zvono će na gvožđa stojati na šljeme od kamere za sat”.
Javni sat, koji je počeo sa radom krajem 1885. godine, ostaće na “Zetskom domu” tek desetak godina. Tokom 1889. i 1890. godine, na osnovu priznanica u Upravi varoši Cetinje, vidi se da je Mato Španjol primao mjesečno po 8,50 fiorina za "držanje sata na “Zetski dom”.
“Glas Crnogorca” će svoje čitaoce uredno obavještavati o tome kad bi sat zbog kvara, prestajao da radi, naravno, o popravkama i ponovnom radu. Graviru “Zetskog doma” sa satom na prednjoj fasadi objavio je uz svoj rad Ludvig Kuba 1892. godine u praškom časopisu. Da javnog sata na tom mjestu neće biti nekoliko godina kasnije, vidi se sa fotosa “Zetskog doma”, objavljenog u njizi kneza D. Goljicina, koja je štampana u Petrovgradu 1898. godine. Svoje zapise i utiske o Crnoj Gori iz 1890. i 1891. Ludvig Kuba je objavio u Pragu 1892. godine u sveskama časopisa “Svetem Slovens?m” (gravura Zetskog doma objavljena je u sv. br. 2, str. 55. Ova gravura predstavlja rijetki prikaz Zetskog doma na kojem se jasno vidi javni časovnik. O dolasku kneza Goljicina, koji je svoje radove potpisivao kao Muravljanin, u Crnu Goru 1897. godine, javiće “Glas Crnogorca”, da bi, nešto kasnije, u istom listu bio objavljen oglas za knjigu Goljicina “U sini Mori”, uz napomenu da će biti štampana do 1. februara 1898. godine. Jedan od prvih fotosa Zetskog doma objavljen je u ovoj knjizi na str. 96. Pomenuti radovi Kube i Goljicina su tek prije neku godinu prevedeni na naš jezik.
Iz računa o naknadama koje je Uprava varoši Cetinje uredno isplaćivala zlataru Jovanu Andriću, za navijanje i održavanje, vidi se da je, od početka 1894. godine, opštinski sat bio na zgradi u Katunskoj ulici (danas Njegoševa), na zdanju koje je dobilo naziv “Kamikula”. No, ni na ovoj zgradi javni opštinski sat neće dugo ostati.
Zapisi u evidenciji dvorskih troškova ukazuju da je, na jesen 1885. godine knjaz Nikola I otpočeo sa radom na pripremi “Balkanske carice” za štampu. Pored tri iznosa (147,60 + 22,57 + 263,74) stoji napomena “za kartu balkanske carice”, a pored iznosa od 142,17 fiorina, napomenuto je: “za mastilo za Balkansku Caricu”.

U Podgorici 1885. stranci nakon predstave ”Maksim Crnojević” nijesu vjerovali da su gledali debitante

Najinteresantniji događaji vezani za pozorište, tokom 1885. godine u Crnoj Gori, odigrali su se u Nikšiću i Podgorici. Već u januaru (13. I) održana je skupština Nikšićke čitaonice na kojoj je za predsjednika Društva izabran pop Šćepan Martinović i za njegovog zamjenika Bekica Šobajić, istaknuti kulturni djelatnik u Nikšiću tokom druge polovine XIX vijeka. Na skupštini je za knjigovođu Čitaoničkog društva izabran Lazar Boljević, za kasijera Jovo Golijanin, glasoviti nikšićki trgovac, a za knjižničara (bibliotekara) kapetan Radoje Kontić. Već narednog dana, poslije skupštine, data je predstava "Krst i kruna”. Govoreći o predstavi, dopisnik iz Nikšića u "Glasu Crnogorca” ističe: "Sam komad nije kadar toliko utisaka i ljubopitstva u publici podići, koliko naši suvremeni komadi”, a zatim, dodajući da je publike bilo puno, zaključuje: ăPo izrazu iste vjerujemo da im se više dopao glumački rad naše mlade družine no samo djelo, jer su sve uloge po našem ubjeđenju odigrane dobro". Pored Nika Martinovića, koji je "odigrao na opšte zadovoljstvo Sv. Savu", uloge su u ovom komadu tumačili: Sima Pikić - Vukan, Božo Katurić - Kralj Andrija, i Lazo Milutinović - prvi časnik.
Na kraju svog izvještaja o kulturnim dešavanjima u Nikšiću, dopisnik "Glasa Crnogorca” naglašava da će Dobrovoljno pozorišno društvo obnoviti predstavu "Slobodarka” (planiranu za 24. I), te da su već podijeljene uloge za predstave ăMjerima” i "Stevan Dečanski”.
Predstava "Krst i kruna” će biti ponovo prikazana u Nikšiću početkom aprila, u okviru svečane proslave hiljadugodišnjice svetih apostola i prvoučitelja Kirila i Metodija. Ovoj proslavi je u svim gradovima Crne Gore posvećena naročita pažnja.
Posebno svečano bilo je u Nikšiću, od 12. do 17. aprila, za vrijeme boravka knjaza Nikole I. Nikšić će se za doček Gospodara veoma briÔljivo pripremiti. Biće podignuti slavoluci, prozori na kućama dekorisani, istaknute zastave i barjaci, utvrđen oficijelni program boravka Gospodara. Knjaz će se prvih dana boravka u Nikšiću susrijetati sa narodnim prvacima i, kako se ističe u periodici: "Svakad je bio punoruk i izdašan, ali ovoga puta učinio je dosta dara pojedinim odličnim i nemašnim. Darovao je preko 300 rala zemlje i preko 8 hiljada u gotovom novcu". Četvrtog dana boravka u Nikšiću, u ponedjeljak, 15. aprila, knjaz Nikola I je posjetio "pozornicu u DrÔavnoj kući". Tom prilikom je ponovo prikazana predstava "Krst i kruna" a sjutradan premijerno, "Smrt Stevana Dečanskog". Knjaz je u srijedu, 17. aprila, otputovao iz Nikšića za Cetinje.
O Uskrsu (mart/april) 1885. godine, u Podgorici su odigrane četiri pozorišne predstave u tri večeri, pošto je, kako se naglašava: "Jedan fenomen pozorje "Balkanske carice" - pokrenuo Ôelje za osnivanjem dobrovoljnog pozorišnog društva". Prvo veče prikazana je predstava "Maksim Crnojević" od Laze Kostića, ali su velike kiše spriječile publiku da masovno prisustvuje. Drugo veče prikazane su jednočinke "Pola vina pola vode" Koste Trifkovića i "Šaran" Jovana Jovanovića-Zmaja. Ovoga puta publike je bilo mnogo više, dok je treće večeri, kada je ponovo prikazan "Maksim Crnojević", gledalište bilo dupke puno. Podgoričkoj publici prikazan je, dakle, isti repertoar kao i cetinjskoj, godinu dana ranije. Sigurno da je više razloga pogodovalo ovakvom izboru dramskih djela. Autori ovih djela (Kostić, Zmaj) bili su u velikoj milosti knjaza Nikole I. Radnja Kostićevog komada vezana je za Žabljak i Zetu, ali svakako nije bez značaja i to što su neki od učesnika u predstavama na Cetinju bili nastanjeni u Podgorici. Posebna paÔnja hroničara posvećena je predstavi "Maksim Crnojević", u kojoj su uloge tumačili: Stevan Raičković - Dužde od Mletaka: Đorđe Stanić - Đorđe, sin mu; Gorde Vukotić - Anđelija, ćerka; Marica Radević - Fileta, udovica DuÔdevog sina Marka; Bajo Bracanović - Ivo Crnojević; g-đa Vukotić - Jevrosima, Ôena mu; Stevan Gvozdenović - Miloš Obrenbe-gović; Stevan Lukačević - Maksim Crnojević; Vojvode. Risto Marković - Kapetan Jovan; Đorđe Čakić - Ilija Liković; Jovan Pejanović - Milić Šermetijević; Marko Pejanović - Đuro Kundžić; Zarija Radičević - Nadan Bojimir; Miloš Ulić - Radoje Crnogorac; Zarija Gvozdenović - Obrazina i Lazo Vrbica - Vinonoša.
Dopisnik "Glasa Crnogorca” iz Podgorice, o postignućima na sceni Dobrovoljnog pozorišnog društva ističe: "Samim dejstvujućim snagama može se reći da su izuzev male neke iznimke kao lokalnog narečja i teškoće pri potpunom svaćaju mimički pokreta, svi u opšte dobro odigrali svoje uloge". Napomenimo i to da, stranci u publici nijesu mogli vjerovati da je ovo debi na sceni članovima Dobrovoljnog pozorišnog društva Podgoričke čitaonice.

”Nijesam mislio da može izaći nešto važno za slovensku književnost, ja sam pisao za svoj crnogorski narod”

Tuzan događaj, koji će zadesiti vladajuću porodicu Petrović, prekinuće kontinuitet proslava i svečanosti u Crnoj Gori, a samim tim i značajnijih kulturnih dešavanja. U Moskvi, gdje se nalazila na školovanju, 25. aprila je umrla knjaginjica Marija, kćer knjaza Nikole I. Zbog dvorske i opšte zalosti te godine će tek Nikoljdan biti nešto svečanije obiljezen.
Značaj mira za Crnu Goru ponovo će posebno biti naglašen početkom 1886. godine, u uvodniku prvog broja "Glasa Crnogorca”, čini se još snažnije nego u početku 1884. i 1885. godine, uz napomenu: "i u napredak Crna Gora ne vidi potrebu da skreće sa puta mirnog razvitka”. Konstatujući dalje da Crna Gora ima dosta pušaka i ratne opreme, uvodničar zaključuje: "Ali nemamo - dobrijeh plugova i motika, nemamo dobrijeh rala i orala i alata, kojima se pomažu srećni narodi, da dođu do materijalnog blagostanja, do prosvjete i kulture”. Navodimo riječi uvodničara u ubjeđenju da lijepo slikaju društveni okvir u vrijeme odvijanja događaja vezanih za razvoj pozorišne umjetnosti u Crnoj Gori, koji su predmetom naše pažnje.
Već početkom 1886. godine, u Podgorici je izabrana nova uprava Čitaonice, u koju su ušli: proto Zarija Popović, predsjednik, Mato Čakić, potpredsjednik, Nešo Stanić, sekretar, Zeko Radičević, kasir i Stevan Raičković, bibliotekar, ali, kako će kasnije biti istaknuto, ova uprava neće uspjeti da na vrijeme pripremi za izvođenje predstavu "Školski nadzornik”.
Kako se vidi iz jednog arhivskog dokumenta Kapetan podgorički Luka Nenezić i upravitelj osnovnih škola Bajo Bracanović obratiće se, avgusta 1886. godine, Ministarstvu prosvjete, ističući da se mora uloziti više sredstava u opravku drzavne zgrade koju škola koristi, a posebno "u istu zgradu onog mjesta đe je pozorište”. Na Cetinju će i tokom 1886. godine velika paznja biti posvećena izgradnji Zetskog doma.
"Balkanska carica” će i ove, 1886. godine privući znatnu pažnju i to ne samo crnogorske javnosti. Ovoga puta, međutim, ne kao izvedena predstava, već kao objavljeno dramsko djelo. Knjaz je, poslije uspjele provjere na pozornici, riješio da štampa svoju dramu, ali još uvijek ne za najširu publiku, već, kako se u "Javoru” ističe: zali se štampa kao rukopis i niti će se bez izričite dozvole pesnikove prevoditi moći, niti će se po knjižarama prodavati”. U istom tekstu se napominje da se knjiga ăsad u Beču štampa”, dok "Bosanska vila” o "Balkanskoj carici” piše da je "štampana na Cetinju a opremljena u Beču”. Ovdje se zasigurno radilo o jednom nevelikom broju luksuzno ukoričenih i opremljenih primjeraka (kožni povez, zlatotisk). Na naslovnoj stranici kod svih primjeraka "Balkanske carice” stoji: "Cetinje, 1886 u državnoj štampariji”. Slično "Bosanskoj vili” piše i zagrebački "Vienac”.
I zaista, za svaki štampani primjerak ăBalkanske carice” knjaz Nikola I će, na molbu zainteresovanog, a često i uz preporuku, davati saglasnost za uručenje. U vezi sa ovakvim Knjaževim stavom, Sima Matavulj piše svom prijetelju, učitelju Tomu Popoviću, u Herceg Novi: "Balkansku" ne mogu ti sad poslati, jer treba njega pitati - pod ključem su. Ja nijesam zaboravio, no nemah prilike da zaištem”. Tokom godine u dvorskim knjigama nastao je čitav niz zapisa o molbama za primjerak "Balkanske carice”, uz napomenu da li je molbi udovoljeno. Ostaće zapisano da je profesor Filip Kovačević napisao "molbenicu" u stihovima (dat mu je primjerak br. 855); profesoru Živku Dragoviću dat je primjerak br. 905; br. 886 poslat je, na molbu, rataru Đoki Saviću iz mjesta Čerevići na Fruškoj Gori; zatim je jedan primjerak dat popu Lazaru Dačiću iz Luštice, kojega je preporučio prof. Kovačević; primjerak sa posvetom autora dobio je Ćezare Tondini de Ljuarengi, koji je preveo na italijanski jezik uvodnu pjesmu iz "Balkanske carice”.
Tiraz "Balkanske carice” od 1000 primjeraka povezao je knjigovezac Vicko Paškvali za dva mjeseca "noćno i dnevno” radeći, i za to vrijeme, kako sam ističe u troškovniku koji je 19. III 1886. godine podnio Upravi Dvora, imao rashoda 43 fiorina: 20 (za drva) + 9 (svijeće i petrolej) + 5 (brašno i špag) + 4 (ostrenje nozeva). Priznat mu je trošak od samo 23 fiorina i isplaćen 24. aprila. Tek na ponovnu molbu Paškvaliju će 14. avgusta biti isplaćena nagrada za trud od 50 fiorina.
Po izlasku "Balkanske carice”, iz štampe kritičari u evropskoj periodici toga vremena neće štedjeti komplimente za autora i njegovo djelo. "Javor” će, u već pomenutom članku, prenijeti pisanje dopisnika iz Petrograda novosadske "Zastave”, koji citira odgovor knjaza Nikole I na pisanje u ruskoj periodici na izrečene pohvale: "Nijesam mislio da može izaći nešto važno za slovensku književnost, ja sam pisao za svoj crnogorski narod”.

Početkom 1887. godine Sima Matavulj je priredio u Šibenskoj čitaonici javno čitanje “Balkanske carice”

Kada govorimo o događajima u vezi sa pozorištem u Crnoj Gori, valja pomenuti i pismo Nikole Milana Simeonovića, reditelja i glumca Narodnog zemaljskog kazališta u Zagrebu, koji moli knjaza Nikolu I za dozvolu da njemu posveti svoje najnovije dramsko djelo “Mlinar i fabrikant”, koje u rukopisu - spremno za štampu - dostavlja na uvid. Simeonović dalje u pismu ističe spremnost da sve napusti i dođe na Catinje, ako se Knjaz odluči na formiranje “kazališta male alČ dobre družine za Crnu Goru”.
Krajem 1886. godine na Cetinju su vršene pripreme za ponovno prikazivanje “Balkanske carice” o Nikoljdanu. U to vrijeme je u Zetskom domu već postavljena i pozornica, koja je, kako se ističe, duboka 14, a široka preko 7 metara. Interesantno je napomenuti da, u knjizi, koja je nastala desetak godina kasnije (Pariz 1895), A. Avelo i Ž. de la Nezijer, ističu da u pozorištu na Cetinju binu zatvara “umjesto obične draperije, pozorišna zavjesa (koja) je ukrašena snažnim likovima ratnika u narodnoj nošnji”.
Javne predstave “Balkanske carice”, na Cetinju o Nikoljdanu 1886. godine nije bilo. Knjaz Nikola I je svoj imendan te godine proslavio na Rijeci Crnojevića. Međutim, “Balkanska carica” će ipak biti prikazana o Nikoljdanu 1886. godine u Crnoj Gori, ali ne na Cetinju, već u Nikšiću. Vrijedno društvo Nikšićke čitaonice pripremilo je i vrlo uspješno prikazalo “po prvi put u Nikšiću "umotvor" svoga Uzvišenoga Gospodara”, i to 5. i 6. decembra. Predstave su počinjale u 7,30 sati, a gledalaca je bilo “oko 300”, jer, kako se naglašava u prikazu predstave, “više nije moglo đe stati”. Bez ulaska u ocjenjivanje domašaja u tumačenju pojedinih uloga, dopisnik “Glasa Crnogorca” konstatuje da je dobrovoljno društvo komad odigralo na veliko iznenađenje svih gledalaca i postiglo sjajan uspjeh. Društvo Nikšićke čitaonice je riješilo, kako se ističe u štampi, da, tokom zime, svakih 10 dana prikaže po jednu predstavu, uz umjerene cijene ulaznica kako bi posjeta bila što masovnija. Što se repertoara tiče, dogovoreno je da se daju naizmjenično “po jedna šaljiva i po jedna istorijska predstava”. Već za sljedeći termin najavljena je predstava “Kir Janja” od Jovana Sterije Popovića. “Balkanska carica” će u Nikšiću te godine biti ponovo prikazana uoči nove 1887. godine.
Uz navedeni izvještaj sa predstave “Balkanske carice”, koji se inače završava konstatacijama o opštem napretku Nikšića, urednik “Glasa Crnogorca” je dodao svoj komentar: “Milo bi nam bilo da nam kadšto dosavite potanje o uspjehu pojedinih glumaca i glumica dobrovoljnog umjetničkog društva”.
I zaista, takav komentar će stići iz Nikšića redakciji “Glasa Crnogorca”, ali sa novogodišnje predstave “Balkanske carice” i biti objavljen u januarskom broju ovog glasila.
Početkom 1887. godine, uredništvo “Glasa Crnogorca” će međutim, pri obavljanju izvještaja sa kulturnih dešavanja, dati prednost vijesti da je “Balkanska carica”, na pomalo neuobičajen način za dramsko djelo, prešla granice Crne Gore. Poklonjena je, naime, puna pažnja objavi čitaonice u Šibeniku da će, o Jovandanu, Sima Matavulj “čitati i objašnjavati” dramu crnogorskog knjaza. O ovakvoj prezentaciji “Balkanske carice” u Šibeniku, na Cetinje će prispjeti veoma nadahnut i emocijama nabijen poduži izvještaj, koji je naravno odmah objavljen. Autor će ovaj, zaista interesantan tekst potpisati sa inicijalima (J.M.P.), u skladu sa tadašnjim običajima u novinarstvu, ali vjerovatno i zbog neprijatnosti koje bi mogao imati sa austrijskim vlastima zbog naglašenih izliva nacionalnih i patriotskih osjećanja. Prije nego što će preći na sam opis Matavuljeva nastupa, autor prikaza pojašnjava razloge za javno čitanje drame: “djelo još nije u prodaji, štampano je samo ćirilicom, koju stariji naraštaji u tim krajevima, ili ne razumiju, ili s nategom čitaju, te u samom tekstu drame ima riječi i crnogorskih običaja koje treba objasniti”.
Prostorije Šibenske čitaonice bile su dupke pune publike, čak čitav sat prije početka Matavuljeva nastupa, kako se naglašava - “odabranog građanstva”: sveštenici obiju crkava, najugledniji članovi općinskog upraviteljstva, učitelji i trgovci, obrtinici, glavari seoski, mnogo gospode “liberalnih profesija” i činovnika, “ele, u punom smislu zastupljen je bio cio Šibenik”. Matavulj je pri čitanju “Balkanske carice”, sasvim sigurno koristio stečeno dramsko iskustvo, što je i učinilo da dobije veoma laskave pohvale za svoj nastup autora prikaza: “Ja takvog čitanja još ne čuh”. Čitanje je praćeno sa najvećom pažnjom puna tri i po sata. Tokom čitanja reakcije publike su bile veoma burne: “diže se u dvorani oluja od uzvika i tapšanja, reklo bi se provali se kuća ili, na kraju trećeg čina: “Mogu vas uvjeriti da je malo ko od slušalaca mogao zadržati suze”. Priredba u Šibeniku, na kojoj je, pored Matavuljevog čitanja i objašnjavana “Balkanske carice”, otpjevana i pjesma “Onamo, onamo”, završena je pola sata prije ponoći zajedničkom večerom i dizanjem zdravica Crnoj Gori i naravno autoru drame.

Austrijski poslanik: “Balkanska carica” ima za cilj ujedinjenje svih južnih Slovena - pod Petrovićima

Autor prikaza će, poslije napomene da, po povratku kući iz čitaonice, uzmeniren emocijama nije mogao zaspati već je odmah uzeo pero u ruke da upravo doživljeno stavi na papir, svoje pisanje završiti takođe nadahnuto: “Ne mogu dalje. Morej je raširio ruke da me prihvati. Eto me, bože snova, i molim te da mi ljepšega sna ne daš nego što bješe noćašnja java”. O Matavuljevom nastupu u Šibeniku javiće i austrijski poslanik na Cetinju, Milinović, zaključujući da je “Balkanska carica”, tendenciozno djelo kome je za cilj ujedinjenje svih južnih Slovena pod dinastijom Petrović-Njegoš.
Opširniji prikaz predstave “Balkanska carica”, koja je izvedena u Nikšiću na samom kraju te godine, biće objavljen u sljedećem, januarskom broju “Glasa Crnogorca”. Iz ovog prikaza saznajemo da predstava “Kir Janja” nije mogla biti održana kako je najavljeno, zbog popravke sale, te da su uloge u “Balkanskoj carici” tumačili: Niko Martinović - Ivan-beg; Pavle Popović - Đorđe; Simat Pikić - Stanko; Lazar Boljević - knez Dean; Božo Katurić - knez Perun; Jovanka Đuričić - Danica; Rose Đuričić - Marta; Bekica Šobajić - Ibrahim-aga; Đorđe Po-pović - Uglješa i Jovo Rnjec - Ivo. Pored opštih pohvala za nosioce muških uloga napomenuto je da imaju “lijepo držanje tijela”, “čist i pravilan izgovor”, te da je “mimika vrlo lijepa”, a pohvaljen je i način na koji su glumci maskirani. Za Jovanku Đuričić (Danica), uz napomenu da je to djevojka od 15-16 godina i da je prvi put na pozornici, istaknuto je: “Njezina sloboda u govoru i mimika i uopšte finoća i vještina (...) pravednu hvalu zaslužuju”. Kritičar posebno naglašava da je ova djevojka pokazala “sposobnost koje su se tek pomaljati počele”.
Neuobičajeno za ovakve napise o pozorišnim predstavama onoga vremena, ovoga puta pomenut je i sufler, doduše ne bez kritički intoniranih opaski: “Šaptač se nije mogao čuti (nako u prva dva reda)”, uz napomenu da nije bio ni potreban jer su svi dobro znali svoje uloge. Na kraju ovog izvještaja sa predstave izražava se zahvalnost braći Makrid, koja su svoju novu kuću bez nadoknade ustupila za prikazivanje predstava.
Sima Matavulj će učiniti da se još jednom, 1887. godine, na stranicama crnogorske periodike skrene pažnja javnosti na “Balkansku caricu”. Ovoga puta Matavulj će pripremiti i u podlistku “Glasa Crnogoraca” objaviti sa komentarima posvetne pjesme koje je knjaz Nikola prvi pisao na primjercima štampane “Balkanske carice”, pri poklanjanju svog djela bliskim osobama. Tako su nastale prigodne pjesme Nikole I sa nazivima “Mojoj carici” (knjeginja Milena), “Mojoj Zorki” i “Knjaginji Stani) (kćeri Nikole I), zatim, “Gospođi Đuši” (Anđelija-Đuše Petrović), “Gospodin serdar" (Rade Plamenac), “Gavru” (vojvoda Gavro Vuković), “Gospodinu Baju Gardaševiću” (pašenog Nikole I) i dr. Posvetne pjesme koje je Knjaz napisao članovima uže porodice, objaviće i zagrebački mjesečnik “Smotra”.
Sima Matavulj 1887. godine zakratko prekida svoj boravak na Cetinju, gdje je došao s jeseni 1881, odlazeći u Srbiju, no kako je tamo loše primljen, vratio se 1888, da bi Crnu Goru definitivno napustio 1889. godine. Matavulj 12. II 1883. godine piše Ministarstvu unutrašnjih djela Crne Gore, tražeći prijem u crnogorsko državljanstvo i prilaže akt kapetana iz Šibenika, kojim je otpušten iz austrijskog državljanstva. Na poleđini ovog dokumenta stoji napomena koju je potpisao Niko Tatar sekretar u Ministarstvu, iz koje se vidi da je Matavulj u crnogorsko državljanstvo primljen tek 12. II 1891. a otpušten 25. X 1891. godine.
Evo kako, neposredno pred odlazak iz Crne Gore, 1887. godine, Matavulj piše knjazu Nikoli I:
“Njegovom Visočanstvu Knjazu.
Gospodaru,
Potpisani je kazao gospodinu Pavloviću zbog kojijeh razloga ne može se povratiti na službu iz koje je otpušten, a kazao je da ne želi stupiti ni u kakvu drugu službu, kad bi mu se ponudila, nego je molio da mu se da ono što se mislilo dati otpuštenim učiteljima (po uviđavnosti i meni, ili ništa, ali svakako ono plaće što je zaostalo). Pošto se to dosad nije učinilo, potpisani se obraća Vašem Visočanstvu, najponiznije moleći da Ono blagoizvoli narediti neka se izvrši tražba potpisanog, jer će on, na svaki način, krenuti u neđelju 16. ovog mjeseca. Više no i zašto drugo, potpisani moli Vaše visočanstvo da vjeruje njegovoj dubokoj blagonaklonosti i neograničenoj vjernosti, pa ma đe on bio, jer je potpisani do onijeh što sve lako zaboravljaju, ali dobro učinjeno im ne zaboravljaju nikada.
Na Cetinje, 14 avgusta, Simo Matavulj.”

Predstava je izvedena u januaru 1888. u Podgorici pred dvoranom punom gledalaca “sve tri vjeroispovijesti”


Tokom 1887. godine nastavljeni su na Cetinju građevinski radovi, ali i prikupljanje priloga za izgradnju Zetskog doma.
Napori koji su ulagani na izgradnji Zetskog doma očigledno nijesu bili mali, no i pored toga, na vijest o prvim prosvjetno-kulturnim manifestacijama u prostorima ovog zdanja, moraće se sačekati sljedeća, 1888. godina.
Krajem januara 1888. godine, u Podgorici će dva puta biti prikazana predstava “Balkanska carica”. Prvi put predstava je data 26. januara, u istim prostorijama koje je i do tada koristilo Dobrovoljno pozorišno društvo Podgoričke čitaonice, a drugi put sjutradan, 27. januara, na dan kada je crnogorska vojska oslobodila Podgoricu, u novim prostorijama čitaonice. Tog dana se, naime, Podgorička čitaonica i preselila u svoje nove prostorije, koje su se nalazile u Mirkovoj Varoši. Naveče, poslije useljenja Podgoričke čitaonice u nove prostorije i prigodne svečanosti na kojoj je govorio Tomaš Vukotić, prikazana je ova predstava pred dvoranom punom gledalaca “sve tri vjeroispovijesti”. Izvještavajući sa ovih predstava, Zarija Radičević, nažalost, ne saopštava ništa pobliže o nosiocima uloga i njihovim postignućima na sceni. Radičević će, na kraju svog dopisa sa predstava, samo sasvim kratko reći: “Ne gledajući na to što predstavljači bjehu novajlije u ovoj struci, publika je opet sasvim zadovoljna bila”.
Nikšićka čitaonica je 1888. godinu počela sjednicom Skupštine, na kojoj je konstatovano da je u Članstvo društva upisano 80 članova i da se redovno nabavlja 10 listova i časopisa. Na sjednici je za predsjednika Čitaoničkog društva izabran Bekica Šobajić. U dopisu o ovom događaju za Dobrovoljno pozorišno društvo se ističe da se ono sada bavi sastavljanjem pravila, ali i da namjerava da pripremi nekoliko predstava.
Na Cetinju se, tokom 1888. godine, nastavlja sa radovima na izgradnji i uređivanju Zetskog doma. U literaturi koja je nastala poslije Prvog svjetskog rata, srijećemo pomene o turneji Dobrovoljnog pozorišnog društva Cetinjske čitaonice (Nikšić, Podgorica, Bar, Ulcinj), o čemu nijesam mogao naći nikakva pomena u izvorima iz 1888. godine. Turneja se doduše pominje, od teksta Vida Latkovića pa do radova iz naših dana. Teško je povjerovati da je ovakva turneja mogla biti realizovana, a da o tome ne izvijesti ondašnja periodika, koja je i sitnijim događajima iz ovog domena poklanjala znatnu pažnju. Zato o ovom pitanju u potpunosti prihvatam meritorni stav Veljka Šakotića (Nikšić u knjaževini (kraljevini) Crnoj Gori, Nikšić, 1996).
Pjesnik Nikola I je, međutim, i poslije uspjeha sa “Balkanskom caricom” ostao u dosluhu sa muzama. Tokom 1888. godine ugledaće svjetlost dana njegovo djelo u stihovima, spjev “Potonji Abenseraž”. No i pored toga, “Balkanska carica” će ostati u centru pažnje javnosti. Njeni djelovi recitovani su, kako na zvaničnim državnim proslavama, tako i na školskim priredbama, o čemu će se štampa truditi da uredno obavijesti javnost. Uz kritike, koje su bile uglavnom pozitivne, o tek objavljenom djelu knjaza Nikole I (Potonji Abenseraž), uvijek će biti pominjana i “Balkanska carica”, obično sa napomenom da je šteta što ovo dramsko djelo nije štampano u više primjeraka i što ga nije mogao nabaviti najširi krug čitalaca. “Balkanska carica” će biti i predmetom muzičke obrade. U trećoj knjizi svojih “glazbotvorija” F. D. Vilhar je 1888. godine objavio kompoziciju za orkestar “Predigra k Balkanskoj carici", priređenu “za glasovir (četvororučno)”.
Višegodišnja aktivnost na izgradnji i uređivanju Zetskog doma, uloženi napori i značajna sredstva, neće ni 1888. godine rezultirati potpunim završetkom radova na ovom zdanju. Međutim, iako nedovršen, Zetski dom će početi služiti svojoj namjeni. Krajem oktobra u ovo još nedovršeno zdanje uselila se Cetinjska čitaonica.

Od 1884. do 1888. godine pozorišna umjetnost je bila dominantna crnogorska kulturna aktivnost

Cetinjska čitaonica i njeno Dobrovoljno pozorišno društvo odmah se, u novim prostorijama, prihvatilo pripreme predstave “Balkanska carica”. U to vrijeme samo po sebi se razumjelo da prva predstava koja će se izvesti na sceni prvog pozorišta u Crnoj Gori, treba da bude drama, djelo knjaza-gospodara Nikole I. Pr-ipremanje ove predstave će učiniti i to da se u crnogorskoj periodici pojavi prvi informativni plakat, afiš (pozorišna objava) domaćeg pozorišnog ansambla. Uz objašnjenje da će se 5. decembra, uoči Nikoljdana, prikazati u pozorišnoj dvorani Zetskog doma djelo Nikole I, u pozorišnoj objavi će biti obznanjena imena 28 veoma značajnih ličnosti iz kulturnog, ekonomskog i političkog života Crne Gore, nosilaca uloga u predstavi.
Odigrao se događaj koji je teško i zamisliti ma gdje, osim u uslovima kontrasta, kakvi su tada opstajali u Crnoj Gori. U prijestonici suverene države, u još nedovršenoj pozorišnoj zgradi, dramsko djelo u stihu, koje je napisao suveren-gospodar, izvode na sceni profesori najviše obrazovne institucije u zemlji, knjaževi ađutanti, budući generali i vojskovođe, visoki činovnici ministarstva, afirmisani književnici, ali i istaknuti privrednici i trgovci, pred knjazom-autorom, članovima vladajućeg doma, vojvodama i serdarima, akreditovanim diplomatskim predstavnicima stranih država i drugim biranim uglednicima.
Prema izvještaju o predstavi, koju donosi “Glas Crnogorca” već u sljedećem broju, teško je reći koliko su uglednici, okupljeni oko uloga u “Balkanskoj carici”, ustvari uspjeli da postignu uspjeh u glumačkom poslu. Uz uopštenu konstataciju da je predstava uspjela (a da li se i moglo, s obzirom na značaj događaja, drugačije i reći), pomenuti su, i to sasvim kratko, samo nosioci najvažnijih uloga. Za ostvarenja na sceni pohvaljeni su, ali ne na način i riječima kako se to činilo u sličnim prilikama 1884/85. godine, samo ovi protagonisti: Špiro Ognjenović, Jovan Ljepava, Dušan Jovanović i Milena Ognjenović, dok je za Ljubicu Perović, Jovana Nikolića, Mihaila J. Vuletića i Mila Miletića tek napomenuto da “u opšte su i oni doprinijeli da ova predstava diletanata toliko zadovolji”.
Najviše problema bilo je, izgleda, oko ocjene postignuća na sceni nosioca ključne uloge u drami, Nika Ivankovića. Pošto je istakao konstataciju da su oko uspjeha ove uloge “mnjenja podijeljena”, autor recenzije predstave u pomenutom tekstu, uz određena objašnjenja, nosiocu uloge Stanka ipak daje pozitivnu ocjenu.
Međutim, bez obzira na objektivno ostvarene umjetničke domašaje protagonista pojedinačno i uspjeha predstave u cjelini, ovaj veoma značajan kulturni događaj s kraja 1888. godine, biće upamćen, kako po ličnostima koje su u njemu učestvovale, tako i po, za istoriju crnogorskog pozorišta i pozorišnu kulturu u Crnoj Gori uopšte, veoma važnim događajima; u crnogorskoj prijestonici Cetinju, u prvom pozorištu Knjaževine Crne Gore, odigrana je prva pozorišna predstava.
Zavjesa je podignuta - crnogorsko glumište još uvijek traje.
Teatar na velika vrata, svojim djelom, uvodi Petar II Petrović u Crnu Goru, koja će početkom druge polovine XIX vijeka postati knjaževina. Prve tri decenije knjaževine Crne Gore u drugoj polovini XIX vijeka ispresijecane su ratnim događajima i borbom za potpunu nacionalnu i državnu emancipaciju i međunarodnu afirmaciju. Bezratni periodi, iako ponekad veoma kratki, korišteni su za razvoj, kako ekonomskih i državnih funkcija, tako i obrazovanja i kulture, sa željom da se uhvati korak sa evropskim okruženjem, za što je objektivno u to vrijeme bilo veoma malo uslova.
Poslije završetka uspješno vođenog Veljeg rata (1876-1878) i potpunog konstituisanja državne teritorije, u knjaževini Crnoj Gori nastupa najduži period u njenoj istoriji bez ratnih operacija i vojevanja, koja će potrajati nešto duže od tri de-cenije. Odlukama Berlinskog kongresa (1878) Crna Gora je postala država sa, konačno i formalno, međunarodno priznatim suverenitetom, koja je, doduše samo djelimično, ostvarila svoje nacionalne i spoljnopolitičke planove. Krajem osme decenije XIX vijeka Crna Gora je knjaževina sa dvostruko većom teritorijom, tek dobijenim izlazom na more, morskim lukama i većim urbanim centrima u unutrašnjosti.
Odmah po prestanku ratnih dejstava, iz crnogorske prijestonice - sa Cetinja, pokrenute su inicijative i aktivnosti na oživljavanju i razvoju prosvjete i kulture. Oduševljeni ratnim uspjesima i pretpostavljenom misijom Crne Gore, dolaze, da bi se u njoj kraće, ili duže zadržale i radno angažovale, visokoobrazovane i istaknute ličnosti u raznim oblastima, iz mnogih slovenskih krajeva, prvijenstveno iz Dalmacije i Vojvodine. Pored širenja školske mreže, po urbanim centrima Crne Gore osnivaju se čitaonička društva i otvaraju čitaonice, u to vrijeme, institucije koje će biti stožeri širenja opšte edukacije stanovništva i razvoja kulture. U prvoj poratnoj deceniji, iako oslonjena na nesigurne ekonomske izvore, knjaževina Crna Gora će uspjeti da na talasu opšteg poleta, ostvari veoma značajna prosvjetna i kulturna pregnuća.
Sredinom devete decenije XIX vijeka okolnosti će usloviti naglo procvat i ekspanziju pozorišne umjetnosti, koja će prerasti u dominantnu kultu-rnu aktivnost Crne Gore toga vremena. Tokom 1884. godine, koju označavamo kao godinu pozorišta u Crnoj Gori, kao i prvih pet godina (1884-1888) organizovanog i kontinuiranog pozorišnog života, javnosti je predato izuzetno dramsko djelo suverena države, knjaza Nikole I, uspostavljeni su pozorišni ansambli, ostvarena bogata pozorišna sezona, organizovano je gostovanje inostrane pozorišne družine, ali i prva turneja domaćeg pozorišnog ansambla, otpočeto zdanje prve pozorišne zgrade - čuvenog “Zetskog Doma”, u štampi se objavljuju dramska djela i pozorišne kritike, formira se pozorišna publika... jednom riječju crnogorsko glumište niče na čvrstoj podumijenti.


(Kraj)