Ajdin Rakić
TURSKA U SRCU, CRNA GORA U DUŠI

Ajdin Rakić

       Velike političke promjene i podjele teritorija nakon Sanstefanskog ugovora i Berlinskog kongresa 1878. godine bitno su uticale na muslimansko stanovništo u Crnoj Gori i na njihovo iseljavanje.

       Prvi pokreti uslijedili su odmah nakon pada Nikšića i Kolašina. O kolonama nikšićkih muslimana pisali su mnogi novinari, a Arthur J. Evans je zabilježio sljedeće: "Posljednjih nekoliko dana bio sam svjedok jednog žučnog prizora: posmatrao sam odlazak čitavog muslimanskog stanovništva Nikšića. Bilo je zaista uzbudljivo posmatrati dugu povorku turskih izbjeglica koja se protegla iz grada." Sudbina nikšićkih i kolašinskih Muslimana ubrzo je stigla muslimane iz Podgorice, Bijelog Polja, Rožaja, Berana, Pljevalja, Plava i Bara. Pokolj u Sahovićima 1924. godine ubrzao je iseljavanje Muslimana sa sjevera. Broj crnogorskih Muslimana u Turskoj stalno je rastao. Danas se smatra da je u Turskoj broj Muslimana koji vode prijeklo iz Crne Gore veći od današnjeg ukupnog broja stanovnika u Crnoj Gori, što znači da je Turska najveća crnogorska dijaspora.
Međutim, prve generacije iseljenika nisu ostavljale puno tragova za sobom. Imetak koji je ostajao za njima vremenom je uzurpiran ili su ga sami prodavali za mali novac. Kako su se iseljavali u grupama, na ognjištima nije ostajao niko. Dakle, veza između prve generacije iseljenika i Crne Gore kao njihove domovine u potpunosti je prekinuta. Iseljavanja su nastavljena i početkom 20. vijeka. Poznata su iseljavanja Podgoričana 1909. godine, Bijelopoljaca početkom Balkanskog rata i 1924. godine nakon pokolja u Sahovićima, zatim 1935. godine. Sjever Crne Gore iseljavao se i 1957. 1967. i 1991-2. godine. Godine 1914. samo iz Bara je otišlo 8000 ljudi. Kao primjer evo jednog zahtjeva za izdavanje pasoša MIP-u Crne Gore iz 1909. godine.

       "...Murat M. Oručević iz Podgorice; vjeroispovijedi muhamedanske;rođen u Podgorici, star 50 god. stasa srednjeg; kose prosijede; očiju smeđih; usta i nosa običnog; brkova smeđih; osobitih znakova nema,
stanja oženjen; namjerava iseliti se iz Crne Gore u Prevezi-Turskoj.
Oručević vodi sobom:Humu ženu od 50 god. staru, Useina sina 26 god., Meda 23 god. Mahmuta 18 god. Ahmeta 13 god., Osmana unuka 3 god. Ibrahima 1/2 god.
Fatu snahu 37 god., Zepu 21 god. Oručević je podnio razrešnicu od nadležnog mu komandanta bataleona g. komandijera Selima Bibezića, kao i uvjerenje od kapetanskog suda da nikakvih državnih dažbina ne duguje, te se isti upućuje Knj. Ministarstvu radi primanja pasoša..."

       S obzirom na to da se pojam "turčin" poistovjećivao sa pojomom pripadnika Islama, crnogorski iseljenici bili su ubjeđeni da su "turci" pa im je bilo logično da prvo zakucaju na vrata "matične" države, Turske. Međutim, kakva je bila njihova sudbina nakon dolaska u Tursku i šta je s njima i njihovim potomcima danas? Mislim da nakon njihovog odlaska niko u državi nije postavljao ovo pitanje.

       Nakon početka rata u Bijelom Polju, porodica Ejuba Babajića odlučuje se za bijeg u Tursku. Nakon dugog i napornog puta stižu u izmirsku luku. Zahida koja je tada imala tek 3 godine, danas nakon 93 živi je svijedok tragedije koju je doživjela njena porodica. Zahida priča o dobrim komšijskim odnosima koji su se preko noći promjenili. Ostavili su kuću, stoku i došli u Tursku. Oca su joj odmah internirali u tursku vojsku, pa je sav teret pao na njenu majku. Nepoznavanje jezika i sličnost s Grcima ovu porodicu dovodila je razne nevolje. Dok je pričala životnu priču suze nijesu prestajale da oblijevaju naborano lice rođene Bjelopoljke.

       Ilijaz Akovali bio je taksista. Dok je fijakerom vozio dvojicu ljudi iz Vraneša, čuo je priču o nemilosnom događaju koji će zadesiti sjutradan Sahoviće. Uspio je te večeri da pobjegne sa ženom i bratanićem, ostavljajući sve za sobom.

       Ni dobri odnosi Knjaza Nikole sa sultanom Abdulhamidom nijesu pomogli da se iseljavanja zaustave. Ulice Istanbula bile su prepune izbjeglica. Grupe su stizale preko Anadolije, formirale nova sela i popunjavale napuštene kuće Grka.

       U oblasti Balikesir danas žive potomci Nikšićana i Kolašinaca. U gradu Burhaniji velik je broj Bijelopoljaca, među kojima mnogi nose prezime Akova- stari naziv za Bijelo Polje. Najviši broj iseljenika živi u Istanbuli. U kvartovima Bajram-paša i Pendik živi nekoliko hiljada iseljenika. Među njima ima puno Rožajaca i Beranaca. U Izmiru i Bursi takođe imamnogo iseljenika iz Crne Gore. Nakon njihovog dolaska u Tursku vlasti su im dodjeljivale zemlju, a otvaranjem velikih fabrika iseljenici sa Balkana imali značajnu ulogu kao radna snaga. Danas se bave uglavnom trgovinom. Međutim, postoje i brojna poznata imena u javnosti.

       Prve generacije iseljenika uglavnom su živjele u zajednicama. Teško su učile jezik i teško su se navikavale na život u Turskoj. To je i jedan od razloga da se i danas nakon toliko godina još uvijek govori maternji jezik koji se nepisano prenosi na djecu.

Muslimani iz Crne Gore bili su nadareni za pjesmu. Uz pjesmu su prevazilazili mukotrpan život u novoj sredini. Zato se i danas mogu čuti lijepe pjesme koje su ovdje već zaboravljene ili kojima je sadržaj izmjenjen. Gusle su još uvijek važan instrument za crnogorske Muslimane u Turskoj.

       Svijetski ratovi, ekonomske krize ali i nezainteresovanost države za svoje građane bez obzira koji su razlozi njihovog odlaska, bili su glavni krivci prekida veza. Strah sa kojim su otišli držao ih je dugo. Mnogi su umirali od želje za domovinom ali nisu nikako imali hrabrosti da dođu.
Kada se poznati Podgoričanin Dr. Koristović vratio iz jedne posjete Turskoj, danima su dolazili ljudi da se informišu o svojim najbližima. Srećna što će nakon dugo godina čuti nešto o svom bratu Gondža Kerović je bila među prvim radoznalacima. Međutim vijest da je njen jedini brat, Alija koji je iz Podgorice otišao 1925. davno umro (1939) u svojoj 33. godini i za sobom ostavio troje male djece, bila je presudna za njen život. I danas nakon toliko godina, sastavljaju se srodnici, koji jedni o drugima dugo nijesu ništa znali. Možda je primjer Fate Hadziablahović jedan od najtužnijih primjera kojeg sam do sada zabilježio. Svoje sestre Feridu Dervišević, Bahriju Bibezić i Sebiju Kolarević nikad nije mogla zaboraviti. Nakon što su joj umrla dva muža ostala je sama sa petoro djece. Bez rodbine i bez poznavanja turskog jezika. Njeni stihovi koje je satkala u pjesmi domovini "Da će se ovo brdo spustiti malo, pa da ja vidim moje najdraže tamo", bude u meni tugu. A brdo kao da je bilo od "kamena" pa nije čulo ni Fatine ni želje mnogih drugih.

       Iseljenici ili kako se kaže u narodu muhadzerimi, prepoznatljivi su i nakon smrti. Na mnogim njihovim grobovima stoji ispisano Jugoslavija, Akova, Taslidza, Nikšić...

       Mlađe generacije sve se više interesuju za rodnu grudu svojih roditelja i đedova. Kako kažu Turska im je u srcu, a Crna Gora u duši. Sebe nazivaju Bošnjacima.

       Crnogorska javnost nažalost nije informisana o svojoj "istočnoj" dijaspori. Dok stojimo zadovoljni ili nezadovljni ali svoji na svome, ne smijemo zaboraviti one koji se bore da ostanu svoji na tuđem i kojima je uvijek na umu misao o povrataku domovini.