Pretraživač sajta
Montenegrina
 

Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip











 
 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |

 

 


Gordan Stojović
PONOVO SA CRNOGORCIMA U GENERAL MADARIAGI 2009

 


Gordan Stojović

 

       Tokom moje posljednje samostalne istraživačke posjete, inače treće po redu Crnogorskim kolonijama i potomcima naših iseljenika u Argentini po drugi put sam boravio u General Madariagi.
Genaral Madariaga je grad koji se nalazi nešto preko 300 km južno od Buenos Airesa.

       Osnovan je početkom dvadesetog vijeka i među prvim doseljenicima su bile i brojne crnogorske porodice koje i danas žive u gradu i velikom broju farmi koje se nalaze u njegovoj okolini. Dolazili su iz gotovo svih krajeva Crne Gore, ali najvećim djelom iz Crmnice, Riječke Nahije, Njeguša, Ćeklića, Grahova, opet mnoge familije našeg porijekla su sa gašenjem kamenoloma u gradu Tandilu inače prvog mjesta u Argentini koje su masovnije naselili Crnogorci jos na samom kraju 19 vijeka takođe u provincji Buenos Aires, se preselile u Madariagu kod rodbine i drugih Crnogoraca gdje su se posvetili zemljoradnji.

       U neposrednoj blizini General Madariage na obali Atlantika nalazi se najprestiznije argentinsko ljetovaliste, poznati Pinamar gdje takođe živi nekoliko veoma poznatih porodica iz naših krajeva, prije svih porodica Želalić porijeklom iz Bijele.

       Moj povratak u Madariagu koji je čvrsto obećan tokom rastanka u oktobru 2004 godine bio je mnogo više od ponovnog susreta sa starim prijateljima.

       Najviše je ličio na neku vrstu povratka kući, među svoje.

       Onaj isti osjećaj koji me oduvjek prati kroz susrete sa potomcima naših iseljenika u Argentini, i posebnost kojom gaje svoj odnos prema moralim vrijednostima, gostoprimstvu, poštovanju tradicije što je po mojim kriterijima nešto najbliže onim moralnim vrijednostima kojima su se nekada Crnogorci posebno ponosili.

       Nisam mogao doći u Madariagu, a da se prvo ne javim Vasu Jaknoviću sa kojim sam u društvu porodice Želalić i mnogih zajedničkih prijatelja u njihovoj originalnoj kriolskoj konobi u Madariagi u sastavu današnje prodavnice kriolskih rukotvorina i budućeg etno hotela u jednoj od prvih zgrada u Madariagi, nekadašnjoj pekari iz 1906 godine proveo zaista nezaboravne trenutke.


Vaso Janković i Pavle Želalić na ranču kod Markovića u Madariagi


Asado u Konobi

       Mnogo priče o Crnoj Gori i svemu što se moglo, a nije se uradilo posljednih 10 decenija. Mnogo priča o svemu sto se sad može, a opet najvjerovatnije se neće htjeti, moći ili razumjeti uraditi (potpuo je svejedno jer je rezultat isti, ali oni su navikli, oni se ne ljute oni znaju da su od nas zaboravljeni) od prije svega kulturne razmjene i pomoći u očuvanju identiteta mladih generacija argentinskih crnogoraca koje tek dolaze čak do fudbala i realnih mogućnosti da nekad neki naši fudbalski talenti iz Argentine poput mladog Dragojevića iz Madariage ili već na daleko poznatog Nikole Pavlovića porijeklom iz Tandila koji već igra u Argentina Juniorsima ponekad zaigraju u Crnoj Gori ili za Crnu Goru i mnogi drugi. Pomislih odmah, a što da ne?!?!

       Ja sa druge strane teško mojim domaćinima mogu objasniti da na žalost u Crnoj Gori još uvjek nema dovoljno razumjevanja, da sam skoro usamljen i pored dobre volje mnogih dobrih ljudi.

       Moram to reći jer da ga ima ne bi smo bili u ovakvoj situaciji koja se tiče međusobnih odnosa na relaciji argentinska dijaspora - domovima, danas.

       Svakako za sve treba i vremena, ali ne možemo se pohvaliti mi u Crnoj Gori ni tim da je makar dobra volja pokazana, makar to...a tu mislim na cjelokupno društvo na sve institucije, opštine, organizacije koje moraju učiniti nešto više i shvatiti sve potrebe i specifičnosti naše zajednice u Argentini od udaljenosti, gotovo vjekovne izolacije, rasprostranjenosti na hiljadama kilometara unutar Argentine do prije svega veoma šturog ili gotovo nikakvog poznavanja jezika svojih predaka.

       U razgovoru ne mogu, a da se ne sjetim i slavnog argentinskog reli vozača, pobjednika TC-a 2000 crnogorskog porijekla Nikole Vujovića (Nicolás Vuyovich) koji je 2005 godine nastradao u avionskoj nesreći. Ne mogu a da se ne sjetim Miloša Vukasovića, Eduarda Vuletića, Eldora Damjanovića, dr Oscara Ivaniševića i mnogih drugih slavnih ljudi porijeklom sa ovih prostora koji su dali značajan doprinos razvoju argentinskog društva, svako u svom domenu, svako u svom istorijskom periodu.

       Na kraju, ono što me je posebno dirnulo, Vaso Janković predsjednik mi uručuje posebnu zlatnu plaketu društva "Njegoš" iz General Madariage. Do sad za mene lično najvrijednije priznanje u mom životu.

       U Madariagi sam pored druženja sa prijateljima i rodbinom ovog puta upoznao jednog veoma značajnog i poznatog stanovnika tog grada, Huga Gassiolesa koji je poznat po tome što je na konju kao pravi gaučo prejahao čitavih 18 000 km, od svoje rodne General Madariage do New Yorka za nešto preko 3 godine po čemu je postao poznat u čitavom svijetu.


Hugovo putovanje

       Hugo, ne znam šta reći o Hugu. Mogla bi se čitava kniga napisati. Za sad je dovoljno to što je uradio, ostatak neki drugi put. I moram mu se zahvaliti jer znam da po malo razumije, čitav život je proveo živeći sa Crnogorcima pa predpostavljam da će pročitati. Hvala ti Hugo, neću nikada odustati, obećavam!

       Inače svima koji nekad pođu u Madariagu savjetujem da posjete novootvorenu muzej ovog grada, u kojem osim toga što živi puno argentinaca našeg porijekla i što je već drugi gradonačelnik po redu porijeklom Crnogorac, posljednji put kad sam bio 2004 te gradonačelnik je bio Juan Knezevich, a sad je Adrian Mirkovich, ima i puno drugih važnih stvari koje su naši doseljenici ugradili u istoriju i kulturu ovog mjesta.


Muzej Madariaga

       Tamo ćete vidjeti i crnogorsko odjelo, ali i one poznate gusle iz Madariage, one koje se noću čuju kroz pampe koje ne daju zaboravu da ponese i koje će vječno svirati zbog opomene, svima koji se nekada, tamo slučajno ili namjerno nađu.


Pavle Želalić u muzeju u Madariagi

       Na kraju najdirljiviji susret, ranč porodice Marković " Los Pinos". Pablo Pavle Želalić, Basilio Vaso Janković i ja parkiramo automobil spred kuće.

       Ja onako iz svega glasa izgovaram " Dobri dan dobri domaćine" a od tamo " Dobro nam došao" stoje Petar i njegova supruga inače od Mrvaljevića iz Corrientesa sa sjevera Argentine.


U društvu sa Petrom Pedrom Markovićem i njegovom suprugom

       Ispred mene stari Petar Pedro Marković posljedni čovjek rođen u Crnoj Gori u ovim krajevima, a možda i u cijeloj Argentini. Hrabra i jaka, neuništiva starina koji i dalje svakog dana kao pravi gauč izjaše niz imanje.

       Morao sam ispuniti obećanje i posjetiti starog prijatelja, posljednjeg svjedoka svih događaja od doseljavanja prvih Crnogoraca, osnivanja društava, kupovine i gradnje doma Njegoš gdje je on sam odigrao presudnu ulogu. Ovog puta o svemu, a posebno o Pedrovom viđenju nastanka i razvoja naše kolonije u Madariagi, ali i o svom viđenju Crne Gore koju je napustio kao veoma mali dječak sa ocem koji je došao iz Argentine kako bi sa sobom nazad u obećanu zemlju poveo i ostatak porodice, napravio sam video snimak. Neka ostane, za one koji budu željeli da znaju i čuju, koji će htjeti da sačuvaju od zaborava i njih.

Na rastanku Pedro mi je poklono pršut od skoro 30 kg, crnogorski pršut napravljen u sred argentinskih pampa po crnogorskoj tehnologiji, Pedro ga zove Njeguški pršut. Trabam li išta više reći onima koji žele da razumiju?