Pretraživač sajta

Darsi Henton
PLIVAO DO SLOBODE

EDMONTON JOURNAL, EDMONTON: CRNOGORAC KOJI JE DRŽAO RESTORAN U KANADI, OSTAĆE UPAMĆEN PO SVOJOJ HRABROSTI I ŠARMU

Skoro nag noseći odjeću u plastičnoj vreći na glavi, vlasnik restorana Slobodan (Sem) Kotri je još bio tinejdžer kada je pobjegao iza Gvozdene zavjese. Išunjao se iz njegovog rodnog grada Nikšića, u Crnoj Gori, i preplivao rijeku Muru koja je odvajala bivšu Jugoslaviju od Austrije, kako bi stigao slobode 1956.
Kada je umro prošlog mjeseca u 70. godini nakon kratke borbe sa rakom, njegovi prijatelji i porodica su se i dalje divili junačkom podvigu koji je izgleda primjer njegove odlučnosti i hrabrosti.

Igor Bojić se sjeća priča koje mu je majka pričala o ujaku koji je plivao do slobode, ali nije upoznao svog hrabrog rođaka dok Sem nije sponozirao njegovu migraciju u Edmonton prije deset godina.
Bojić, 39, koji sada slijedi stope njegovog ujaka u ugostiteljskoj industriji Edmontona sa svojim restoranom, kazao je da su četiri dječaka planirala da pobjegnu, ali jedan nije došao na sastanak u ponoć, a ostala dvojica su se uplašili kada su stigli do rijeke.
„Predomislili su se u posljednjem trenutku“, kaže Bojić. „Međutim, Sem je bio previše ponosan da se vrati i jednostavno je preplivao. Nakon toga je odlučio da dođe u Kanadu“.

Luiza Kotri, Semova žena 28 godina, kaže da kada su se vratili na mjesto prelaska 2003. godine, Sem joj je rekao da su čuvari pucali na njega. Rekao joj je da je zaronio u vodu i ispala mu je tašna u kojoj su mu bile stvari.
Sem je proveo godinu dana u austrijskom izbjegličkom kampu, dok nije dobio imigraciona dokumenta. Radio je u Njemačkoj godinu dana kako bi prikupio novac za odlazak u Kanadu, i na kraju obezbjedio sebi mjesto na brodu koji je plovio za Halifaks 1958. godine. Dobio je posao na željeznici i radio širom zemlje, a na kraju je dobio posao pomoćnog konobara u Hotelu Vankuver. Kada se jednog dana na poslu nije pojavio šanker, on je uskočio i odmah odlučio da je to posao za njega. Angažovan je da upravljava barom u Besborou hotelu u Saskatunu, a zatim je otišao u Edmonton, gdje je radio u restoranima poput Seven siz i Olivers. Kada su on i nekoliko njegovih partnera otvorili restoran „Gas pamp“ (Benzinska pumpa), brzo je postalo jasno da je to jedno od najpopularnijih mjesta u gradu. Franko Nisati, koji je radio kao konobar u Gas pampu, rekao je da je ovaj restoran u kalifornijskom stilu sa lampama, velikim prozorima i dugim šankom od mahagonija, bilo mjesto gdje su stanovnici Edmontona dovodili ljude koje su željeli da impresioniraju.

Međutim, uprkos jedinstvenom dekoru koji je krasio restoran, Nisati, koji sada ima 64 godine, kaže da su ljudi uglavnom dolazili da vide Sema. „Sem je imao sljedbenike“, prisjeća se on. „On je bio tip čovjeka koji će vas razmaziti. On će se potruditi da se vi osjećate dobro“.

Trkač zapregama Bob Magu je upoznao Sema kada je radio kod Olivera, i brzo su postali prijatelji, družeći se i odlazeći na trke zaprega u zapadnoj Kanadi i Sjedinjenim Državama. Tada Oileri i Eskimi su bili česti u predvorjima, prisjeća se. „Čak je i Vejn Grecki dolazio ovdje, ali nije mogao da pije jer je bio maloljetan. Da ste tada naručili Grecki, dobili biste veliku čašu mlijeka“.
Sem je upoznao njegovu spurugu Holanđanku, Luizu, u Gas pampu i zaprosio je u ponoć na Novu godinu na plesnom podijumu, izvukavši prsten iz buketa ruža. „Bio je šarmantan“, prisjeća se ona. „Bio je potpuno drugačiji od svakoga koga sam poznavala“. Ona kaže da je bio pošten čovjek. Jedna njegova mala prevara je porodična šala. Dugo godina, uprkos njegovom izraženom slovenskom naglasku, on je naveo gazde da vjeruju da je njegov otac bio gradonačelnik Barselone. Čak je i njegov sin Šon godinama vjerovao da je Španac.
Kada je otvorio italijanski restoran, Pisanos, 1988, njegovo porijeklo se ponovo promijenilo. „Odjednom je bio Italijan“, smije se njegova ćerka, Kerolin, koja je tada zajedno sa sestrom Dženifer radila sa njim. Kod kuće, bio je zaštitnički nastrojen roditelj, koji je momcima svojih ćerki držao predavanja o lijepom ponašanju. Kada se njegov sin Endrju razbolio od multiple skleroze, on je ostajao do kasno svake noći kako bi ga prebacio iz kolica u krevet.

Ja sam prvi put upoznao Sema prije više od deset godina kada sam pokušavao da popločam stazu do kuće. On se pojavio nepozvan iz njegove kuće niz ulicu u radničkim čizmama i lopatom i pridružio mi se kao da smo najbolji prijatelji. Veoma brzo smo to i postali. Prošle godine mi je dao japanski javor i pomogao mi da ga posadim u dvorištu. Čuvaćemo ga kao živi podsjetnik na čovjeka koji je dirnuo sve nas i ovaj grad više nego što će ikada znati.