Gordan Stojović
MOJA ARGENTINA
(prilozi istraživanju crnogorske dijaspore u Južnoj Americi)



Gordan Stojović


Iseljavanja Crnogoraca u Argentinu-kratak istorijski presjek

Tokom devetnaestog vijeka odnosno već u prvoj polovini zabilježeni su prvi podaci o boravku doseljenika iz Crne Gore na teritoriji Južne Amerike. Prvi koji su pristigli na novi kontinent bili su najvećim dijelom iz južnih i primorskoh krajeva Paštrovića, Grblja, Boke, uglavnom kao mornari ili pomorski oficiri. Svakako da je bilo mnogo pojedinaca koji su uglavnom tokom prve polovine 19-tog vijeka, a po mnogim indicijama i znatno ranije, stizali u južnoameričke zemlje posebno na teritoriju današnjeg Perua. Danas posjedujemo tačne podatke samo o nekolicini tih ljudi jer je veoma teško doći do informacija o imenima, godinama dolaska itd.

Ovaj period uslovno nazivamo prvim talasom emigracije i on se završava tokom posljednje decenije devetnaestog vijeka.

Masovnije iseljavanje iz naših krajeva prema Južnoj Americi počinje tek na samom kraju19-tog vijeka, kada zajedno sa emigrantima iz drugih evropskih zemalja počinje da dolazi sve veći broj Crnogoraca. Taj period, koji traje sve do kraja prvog svjetskog rata, uslovno govoreći označen je drugim periodom iseljavanja. Krčeći šume prvi Crnogorci počinju stizati u gradić General Maderiagu, uz Tandil i Buenos Airesa u to vrijeme glavno stjecište naših iseljenika toga vremena. Prvi Crnogorci su naselili Madariagu već u prvih nekoliko godina dvadesetog vijeka i tako začeli stvaranje ove veoma značajne kolonije.

Brojni Crnogorci iz General Maderiage, posebno tokom teških i sušnih godina kada nijesu mogli prehraniti svoje familije, jer su uslovi za život postajali nesnosni, odlazili su u okolne gradove, a ponajviše u Mar del Platu. Jedan dio se odselio u obližnji Pinaman, dnas najekskluzivnije ljetovalište u Argentini. Tako danas u Mar del Plati i drugim gradovima na tom djelu obale živi značajan broj potomaka naših iseljenika iz General Maderiage među kojima ima izuzetno značajnih i poznatih, kao na primjer porodica Gazivoda koja je u međuvremenu promjenila prezime u Garivoto, i prilagodila ga španskom jeziku kao što je uradio i još jedan broj naših familija koje su živjele u sredinama gdje nijesu često dolazila u susret sa drugim iseljenicima iz naših krajeva kao neminovni rezultat asimilacionih procesa.

Pored General Maderiage, kao jednu od prvih mjesta gdje se skoncentrisao veći broj Crnogoraca moramo pomenuti grad Tandil mjesto đe je 1908. godine osnovano prvo Crnogorsko društvo uzajamne pomoći.

U to vrijeme, dakle za vrijeme prvog talasa emigracije najbrojnija i najkompaktnija crnogorska kolonija se nalazila u industrijskim predgrađima Buenos Airesa tačnije u Dock Sud-u koji je bio ekonomska lokomotiva ne samo Argentine nego i čitavog kontinenta. Tamo su naši doseljenici lako nalazili posao u brojnim industrijskim postrojenjima, luci, a takođe jedan dio se okušao i u privatnim poslovima otvarajući male radnje, restorane itd. Upravo tu u Dock Sud –Avelanida se među crnogorskim doseljenicima stvarala mala, ali dobro organizovana i povezana građanska klasa. Na žalost tokom tridesetih godina prošlog vijeka i velikih nacionalizacija u Argentini Dock sud je izgubio svoju moć i ljudi koju su ga naseljavali polako su odlaziloi u druge krajeve Buenos Airesa i Argentine. Sa tim doslo je i do prekida veza među Crnogorcima, zatom tradicije okupljanja i međusobne pomoći.

U Tandil su s početka 20-tog vijeka dolazile prve organizovane grupe naših iseljenika, najvećim dijelom iz Bjelopavlića, Kuča, Rovaca i Vasojevića, da bi radili u poznatim tandilskim kamenolomima.
Danas je tu ostao veoma mali broj porodica našeg porijekla Todorović, Kalezić, Saveljić, Laković I itd.. Moguće je naći tek po neki trag nekadašnje izuzetno brojne kolonije. Ljudi su nakon zatvaranja rudnika i nadaleko poznatih kamenoloma uglavnom krenuli ka drugim krajevima Argentine u potrazi za poslom. No ipak taošnji Crnogorci se još uvjek okupljaju i održavaju veze ponajviše sa onima iz General Madariage zbog mnogostrukih veza najviše familiarnih. Mnogi momci iz Madariage su pronašli svoje supruge među crnogorskim djevojkama iz Tandila i obrnuto, a ova tradicija je i danas živa.

Veliki broj Crnogoraca doselio se u okolinu grada Rosario u provinciji Santa Fe tačnije u gradiću Venado Tuerto i okolnom naseljima u pampama.
U Venado Tuerto (u prevodu divlji jelen), u provinciji Santa Fe, danas živi mnogobrojna i aktivna crnogorska zajednica. Posebno je poznata izuzetno brojna porodica Kilibarda koja je nezaobilazna u svakom pogledu zbog svog uticaja preko brojnih javnih ličnosti koji su već decenijama na visokim političkim i naučnim funkcijama u provinciji. Tokom 80-tih godina 20-tog vijeka naši iseljenici su tu i podigli crkvu. U Venada Tuertu je početkom osamdesetih godina prošlog vijeka sagrađena crkva Svetog Arhangel Mihaila u kojoj se i danas okupljaju potomci naših iseljenika.

Vrlo teško možemo odrediti precizan broj u kojem su naši iseljenici pristizali u Argentinu i ostale zemlje u tom drugom periodu. Mnogi naši zemljaci, kada bi došli u Trst odakle se uglavnom kretalo za novi kontinent, nijesu pravili razliku između Južne i Sjeverne Amerike već je za njih to samo bila “Amerika - obećana zemlja“. No, ipak, na osnovu podataka argentinskih imigracionih vlasti dobija se približna brojka između 4 i 5.000 već 1910. godine. Broj doseljenih iz Crne Gore sa legalnim dokumentima od 1900. do 1910. godine varira od 300 do 500 godišnje. Tu svakako treba dodati sve one koji su živjeli na teritoriji ondašnje Austrije (Boka Kotorska, Paštrovići, Krivošije) i one koji su na razne načine bez regularnih dokumenata stizali u Argentinu, jer je u tu zemlju bilo mnogo lakše ući nego u SAD pošto su imigracioni propisi bili znatno fleksibilniji i bez ljekarske kontrole prije i prilikom dolaska. Upravo takvih je na osnovu kazivanja svojih porodičnih priča bilo najmanje jedna trećina.

1917 godine u provinciju Ćako stižu prva grupa Crnogoraca koji osnivaju legandarnu Colonia La Montenegrina. Tu su bili Lazar Kosanović, Daniel Sforcan, Milović, Kapetinic, Mićunović. Oni udaraju temelje najvećoj i danas najbolje očuvanoj našoj koloniji. Iako se najveći broj nekadašnih stanovnika La Montenegrine tokom posljednjih decenija odselio u obližnje velike gradove Roque Seanz Penu i Ressistenziju, montenegrina je i do danas sačuvala svoj potpuno crnogorski duh i na svakom koraku ovog dalekog i izolovanog mjesta osjeća se nostalgija za starim krajem odakle su nekada stigli. Groblje u Montenegrini, sada već oronuli i zapušteni dom Durmitor, škola, zdrastveni dom, nazivi i natpisi na kućama.

Najveći broj Crnogoraca stiže u Ćako u tzv trećem talasu naseljavanja Argentine koji je trajao od kraja prvog svjetskog rata do početka drugog svjetskog rata. Mnogobrojni Crnogorci se naseljavaju po čitavoj provinciji, a najviše u Machagay, Seanz Pena.
Danas u tim krajevima živi oko 5000 njihovih potomaka.
Zahvaljujući knjizi “La Montenegrina” Kataline Milović koja je u izdanju Matice Crnogorske prevedena na naš jezik danas imamo mogućnost da iz prve ruke saznamo gotovo sve o nastanku, istorijatu i životu Crnogoraca u Colonia La Montenegrina i uopšte u Ćaku.

U blizini La Montenegrine, nekih pedesetak kilometara južnije nalazi se još jedna značajna crnogorska naseobina Machagay u kojoj je pregalaštvom tamošnjih doseljenika i uz pomoć Crnogoraca iz svih okolnih naselja te naravno i uz veliko pomoć popa Aleksandra Kovalenka sagrađenaj crkva Svetog Nikole koja osim što je najvažnije mjesto okupljanja je i danas u izvanrednom stanju, u sklopu koje je tokom 2007 godine počela sa radom i crkvena Škola.

Između dva svjetska rata u tzv trećem talasu dosta Crnogoraca se naseljava i u provinciju Corientes, veliki broj ih ostaje u tada raskošnom Buenos Airesu, drugi pak odlaze na krajnji jug i naseljavaju se u Patagoniji, Ognjenoj Zemlji. Upravo tokom tih prvih godina “trećeg talasa” u Argentinu dolazi značajan broj političkih emigranata iz Crne Gore. Ljudi koji su se protivili ujedinjenju i obespravljenju Crne Gore koje se dogodilo 1918.
I danas u Ćaku moguće je sresti potomke tadašnjih političkih emigranata koji su gotovo generacijama, dakle još od dolaska njivih predaka živjeli neku vrstu čekanja trenutka ponovne obnove nezavisnosti za koju sui m se preci borili.
Dolaskom u Argentinu, tadašnji politički emigranti među tamošnjim Crnogorcima su zatekli veliki broj istomišljenika koji su se na razne načine organizovali kako bi pomogli Crnoj Gori. Tih godina u Argentinu dolazi i Krsto Zrnov Popović sa velikom grupom pristalica kako bi pomogao borbu za crnogorsku stvar i prikupio što jaču podršku među tamošnjim Crnogorcima. Pristalice brigadijela Popovića uglavnom ostaju u Južnoj Americi, neki odlaze u Ćako, neku u Boloviju, drugi ka Paragvaju, Čileu uvjereni da Crnoj Gori nema spasa i sprmni na istorijski i svaki drugi zaborav u cilju očuvanja maker ličnog dostojanstva. Zabilježeni su i progoni od srane saradnika tadašnjih službi novoformirane kraljevine, neki Crnogorski emigranti primorani da kako bi sačuvali živu glavu se kriju po najudaljenijim djelovima, mjenjaju imena zauvjek gube kontakt ne samo sa domovinom od koje su se već oprostili već i sa svojim saborcima.
Tadašnja situacija u Crnoj Gori se u potpunosti reflektovala i na našu emigraciju u Argentini, zabilježeno je čak nekoliko vatrenih obračuna između suprostavljenih strana koje su imale i kobne posljedice po nekolicinu Crnogoraca. Na groblju u General Madarijagi prilikom posjete tamošnji Crnogorci su nam pokazali mjesta gdje su sahranjeni ubijeni u međucrnogorskim političkim obračunima u Argentini tokom dvadesetih godina prošlog vijeka.

Vjerovatno nam nikada neće biti dostupan tačan podatak o broju onih koji su nestali, nastradali tokom tih godina radeći rizične poslove širom Argentine, kao ni broj onih koji su reemigrirali prema Čileu, Paragvaju, Boliviji. Ono što znamo sa sigurnošću je da je broj onih koji su krenuli prema Čileu bio daleko najveći što se može utvdriti i iz dokumenata udruženja “Petar II Petrović Njegoš” iz Valparaisa i Antafogaste gdje je između dva svjetska rata živjelo oko 50 Crnogoraca i da danas postoji grupa njihovih potomaka koji najvećim djelom žive u Santiago de Čile koji su odlučni u tome da očuvaju svoj identitet.

Krajem tridesetih godina prošlog vijeka prestaje masovno doseljavanje Crnogoraca u Argentinu. Nakon drugog svjetskog rata tu zemlju zapljuskuje uslovno rečeno kratak četvrti talas doseljenika iz Crne Gore. Naime tamo dospjeva jedan broj pripadnika poraženog četničkog pokreta među kojima i nekoliko veoma ekstremnih pojedinaca koji su bili potraživani od strane savezničkih snaga i tzv Ljotićevaca, sve skupa njih oko 400 od kojih je najveći broj, gotovo tri četvrtine bilo upravo iz Crne Gore. Široj javnosti je već neko vrijeme jako dobro poznato da su izvršioci atentata na ustaškog vođu Antu Pavelića u Buenos Airesu bili upravo crnogorski četnici na čelu sa Blagojom Jovovićem, koji je preminuo1999.

Kako je sve počelo

Krajem devedesetih godina prošlog vijeka judi okupljeni oko tada jedine dnevno aktivne crnogorske web stranice www.Montenegro.com koji su još od svog osnivanja sredinom devedesetih godina prošlog vijeka veoma značajan dio svog djelovanja usmjerili prema diaspori. Diaspora je tada predstavljala bukvalno jedino “tržište” za nekoga ko se bavio internetom na bilo koji način budući da je ova tehnologija u Crnoj Gori bila tek u povojima. Međutim budući da smo se igrom slučaja našli u samoj žiži diasporskih tokova kod nas se stvorila vizija stvaranja nečega što smo smatrali neophodnim za ponovno vaspostavljanje Crne Gore kao moderne države. Naša vizija je bila zasnovana na principu Zdrava Matica- Zdrava Diaspora i obrnuto gdje su jedna drugu upotpunjavale i činile kompetitivnijim.
Takođe u to vrijeme u Crnoj Gori bukvalno da nije bilo nikakvog organizovanog centra ili institucije koja bi se bavila saradnjom i zaštitom interesa iseljenika, njihovim organizovanjem kao ni informativnom djelatnošću. Iako je bilo dobrih naznaka još uvjek je svaki oblik samosvjesnosti bio zamračen bujicom deinstitucionalizacije koja je u ime lažnog zajedništva, a u suštini sluganstva jednoj propaloj ideologiji bila zahvatila cijelokupno crnogorsko društvo početkom devedesetih.

Ako je i postojalo nešto za što nijesmo znali u to vrijeme to je funkcionisalo isključivo po selektivnoj partijskoj, rođačkoj ili nekoj drugoj osnovi, pro forme ili u svakom slučaju na veoma zastarjelim principima. Nova vremena interneta i globalnih komunikacija su zahtijevala potpuno drugačiji pristup i ogromno požrtvovanje, ne samo puki servis već i nekoga ko je u stanju da pokrene i organizuje.
U to vrijeme smo veoma entuziastično pružili podršku organizovanju mnogih akcija među iseljenicima kao i potpomogli mnoge u pravljenju, popunjavanju i osmišljavanju web sajtova u dijaspori, i radili na povezovanju iseljenika kako pojedinaca tako i organizacija. Uloga Montenegro.com internet portala i našeg tima je nezaobilazna pri pomenu organizovanih akcija dijaspore tokom devedesetih godina, posebno u Sjevernoj Americi.

Naša podrška je bila bezuslovna svima koji su željeli istinsko dobro Crnoj Gori i sve do trenutka do kada pod uticajem mnogih faktora, a po najviše ličnih rivaliteta i partijskih direktiva iz Crne Gore prema nekim eksponiranim ljudima u dijaspori Sjeverne Amerike nijesu započele svoje dezintegrativne procese. Nekako taj period u kojem nijesmo željeli da učestvujemo zbog aktuelnih unutarcrnogorskih sukoba i sačuvamo tekovine iz ranijeg perioda se poklopio sa veoma uspješnim napadom na naš sajt koji i dan danas nije u potpunosti rasvijetljen nakon kojega je usljedila dvogodišnja pauza u radu.

Latinska Amerika

Međutim u isto vrijeme dok su se osnivale nove asociacije koje su okupljale iseljenike i njihove potomke širom svijeta u Latinskoj Americi se pojavio poprilično veliki broj ljudi koji se preko Montenegro.com-a interesovao za svoje davno izgubljene korijene.

Potomci naših iseljenika druge, treće generacije iz Argentine, Urugvaja, Perua, Čilea, Venezuele su se počeli javljati tražeći informacije o zemlji svojih predaka. Naš tim je izlazio u susret svakome u granicama mogućeg. Mnoge su nas sudbine duboko zaintrigirale do te mjere da smo sate i sate posvećivali pretragama davno izgubljene redbine i prijatelja.

Pisma tih ljudi činila su nam se nevjerovatnim jer zbog katastrofalnog školskog sistema naprosto ništa nijesmo znali o našoj emigraciji, a da ima naših u Južnoj Americi to je bilo skoro potpuno nepoznato široj javnosti. I danas smo svjedoci toga da se neki ljudi pa i oni “solidno” obrazovani pitaju “pa zar ima naših u Argentini?”
Tada je većina od nas prvi put u životu čula za Crnogorce u Argentini i uz to smo još imali priliku da sa njima komuniciramo.
Ja lično sam igrom slučaja znao za postojanje naše emigracije u toj zemlji, Ananije stric mog oca dugo godina je bio konzul u toj zemlji I od malena sam slušao nevjerovatne priče o tamošnjim Crnogorcima, njegovim susretima sa tim ljudima i na neki način sve to me je jako fasciniralo od samoga početka tako da sam ovim novim iskustvom sve to samo nadogradio i proširio. Svjedoci smo danas čak i minimiziranja značaja i broja naše latinoameričke emigracije kao i nihovog broja, uglavnom iz nemoći i ne znanja. Iako je latinoamerička diaspora kao stara diaspora jedina koja je gotovo u potpunosti popisana I tačan broj se u procjeni može razlikovati svega u par hiljada od realnog stanja. U koliko neko želi doći do egzatnog broja, popis se može izvršiti i na zvaničan načim veoma lako, naravno pod uslovom da se za to izdvoje neophodna sredstva. Do sadanja istraživanja emigracije u Južnoj Americi su isključivo finansirana iz privatnog budžeta entuzijasta i ljudi koji istinski shvataju dugoročni značaj took nečega.
Mnogo puta se čuju komentari o tome da je rad i povezivanje sa ludima našeg porijekla uzaludan posao, čisti dokaz za to je u komšiluku. Hrvatska je ne samo popisla I omogućila sva prava svojoj emigraciji u latinskoj Americi nego je kulturnu i ekonomsku saradnju podigla na veoma zavidan nivo. I Hrvatsku i Sloveniju dolazi na školovanje ili se nakon više generacija vraća da živi značajan broj pripadnika emigracije u iz Južnoameričkih zemalja. Isto to pokušava i Srbija. Gdje je Crna Gora u svemu tome, kada će biti makar pokazana dobra volja da se bilo što učini? Nadam se da se neće čekati na stasavanje sedme generacije u Argentini.

Kako su se uspostavljali prvi kontakti

Entuzijazam našeg tima je rastao i sa mnogim ljudima smo se sprijateljili i odmah zatim započeli saradnju.
Ja sam donio odluku da se ozbiljno posvetim daljim istraživanjima, upravo u tom periodu sam na kratko boravio u Sloveniji i opet igrom slučaja imao prilike da vidim kako funkcionišu stvari na relaciji Matica-Diaspora u toj zemlji. Bio sam fasciniran rezultatima, a postojanje tako velikog broja Crnogoraca u Argentini sa kojima nijesmo imali bukvalno nikakve veze me je dodatno inspirisalo da krenem dalje.

Na samom početku mog rada, odlučno se prihvatajući istraživanja prepunog neizvjesnosti, bio sam prilično dezorijentisan. Našao sam se pred nepreglednom šumom podataka, koja mi je na trenutke izgledala nesavladivo. Moj prvi korak je bio da stupim u kontakt sa što više ljudi koji su porijeklom Crnogorci i da ga ih uspijem zainteresovati za projekat uspostavljanja saradnje i samorganizovanja kako bi kasnije razvili saradnju na obostranu korist. Pored postojećih podataka i kontakata tražio sam svaki trag bilo kakvog crnogorskog prezimena u Argentini i u drugim južnoameričkim zemljama. Đe god sam nešto pronašao pokušao sam se povezati sa tim ljudima e-poštom, a u nekim slučajevima je to bilo moguće i telefonom probati. Najveći broj njih mi nikada nije ni odgovorio. U slučajevima đe sam bio 100% siguran u porijeklo pronađene osobe insistirao sam čak i do krajnjih granica, jer sam znao da samo na taj način mogu izvući dragocjene informacije neophodne za nastavak istraživanja.
Jedna od prvih osoba koja je pokazala interesovanje je prof. dr Claudia Vujačić, svjetski poznati stručnjak u oblasti infektivnih bolesti i docent katedre za farmakologiju na medicinskom fakultetu u Buenos Airesu.
U tom periodu sam posebno tražio nekoga ko ima veze sa Ćakom, jer sam o tamošnjim Crnogorcima imao jako mnogo kontraverznih informacija i želio sam otkriti o čemu se u stvari radi. Da li nas tamo stvarno ima 15 000 ili jedva još koja stotina, kako su neki tvrdili? (Danas zahvaljujući gospođi Catalini Milović znamo skoro tačnu cifru, koja se kreće od 4 do 6 000)

Poslije ovih prvih ohrabrujućih informacija, nastupio je jedan period u kojem sam već počeo gubiti nadu da ću uspjeti bilo što saznati koristeći samo internet, ali… Nenadano, nakon skoro šest mjeseci stigao mi je odgovor gospođe Patricia Ivović, koji je ujedno i jedan od najinteresantnijih. Po njenoj tvrdnji, preci su joj se doselili u Argentinu iz Crne Gore još 1870. godine, što predstavlja zaista inzvanredan podatak, jer je te godine u čitavoj Južnoj Americi, po procjenama, bilo najviše nekoliko stotina Slovena uopšte.

Zatim sam uspostavio internet kontakt preko sajta argentinskih umjetnika sa Juanom Manuelom Vuletićem. Na moje ogromno iznenađenje, odmah sjutradan sam primio odgovor. Nakon gospodina Vuletića, naišao sam na zaista veliku ljubaznost i otvorenost za saradnju od strane jednog drugog gospodina istog imena i prezimena, Juan Carlos Vuletić iz Montevidea. Uz njegovu pomoć sam sakupio mnogo novih i zaista fascinantnih podataka. Između ostalog sam saznao i daleko više o Eduardu Vuletiću, bratu njegovog đeda i nekadašnjem argentinskom ministru za vladavine Juana Perona.
Moj višemjesečni rad je uz pomoć g. Vuletića počeo da daje rezultate sa kojima sam, u to vrijeme, bio više nego zadovoljan. Najednom su mi odgovorili i Vujačići iz Čilea, braća Milo i Carlos Đukanović iz Lime Peru, Raičevići i Radovići iz Bolivije.
Zatim sam stupio u kontakt sa Zvicerima, Pantovićima, Kalezićima, Ćetkovićima, Batrićevićima, i sa mnogima od njih ostvario jedan zaista divan prijateljski odnos, a posebno sa g. Carlosom Batrićevićem iz Buenos Airesa i prof. dr Marcielom Ćetković Bakmas, svjetski poznatim naučnikom, redovnim profesorom neuropsihijatrije na univerzitetu u Buenos Airesu i jednim od predśednika iberoameričke ljekarske asocijacije.
Nakon toga, uslijedila su brojna poznanstva sa južnoameričkim Crnogorcima i, zasigurno, ono najplodonosnije, koje je ponajviše doprinijelo nastanku moje prve knjige “Crnogorci u Argentini”, a odmah potom i druge “Crnogorska Emigracija u Argentini” - poznanstvo sa braćom Rodolfom i Ricardom Jokanovićem

U godinama koje su sljedile dogodila su se još mnogo druga poznanstva. Stupio sam u kontakt sa Crnogorcima u Tandilu preko mladog profesora univerziteta u Madridu Eliasa Todorovića kao i sa brojnim Crnogorcima u provinciji Ćako.
Još od 1999 godine sam znao za postojanje knjige “La Montenegrina” čiji je autor Catalina Milović. Knjiga koja se bavi nastankom te poznate crnogorske kolonije kao i istorijom i običajima Crnogoraca u Ćaku, ali na žalost to djelo kao ni autorka mi nijesu bili dostupni sve do 2003 godine.
Poznanstvo sa Catalinom koje je usljedilo otvorilo mi je mnoga vrata, zahvaljujući tome uspjeo sam da saznam nevjerovatne stvari o istoriji, tradiciji tamošnjih Crnogoraca. Saznao sam prije svega kako oni gledaju na Crnu Goru, šta žele od nje.

Boravak u Argentini

Kako je formirana Zeta.

Bilo je neophodno da između ostalog neka organizacija pozove Ministra kako bi on došao u pojestu.
Teško je to opisati, odista teško. Kako sam se osjećao u tim trenutcima. Već sam svoj veliki san o spajanju Crnogoraca vidio ostvarenim. Tada sam kontaktirao sve moje poznanike u Argentini koju su uglavnom već znali jedni za druge i svim silama krenuo da ih povezujem jedne sa drugima. U Svemu tome najbolje je reagovao Rodolfo Jokanović, njemu sam objasnio svu problematiku i suštinu stvari. One je znao šta tačno moraju uraditi da bi došlo do posjete i ostvarenja velikog sna generacija Crnogoraca u Argentini, da ih posjeti neki visoki crnogorski zvaničnik. U tom trenutku on oko sebe okuplja sve ljude koje sam ja poznavao i sa kojima sam već bio u kontaktu, uzima moju prvu knjigu iz 2000 godine sa adresama i telefonima i počinje da poziva, sve po redu. Poziv je veoma jednostavan, “mi okupljamo sve argentince koji su porijeklom iz Crne Gore, želja nam je da oživimo našu zajednicu i da poput drugih njegujemo naše nasljeđe”
Prvi kojeg je pozvao je bio Juan Cetković zbog toga što je po adresi vidio da živi svega nekoliko blokova od njega. Da Naravno, hvala bogu što se neko sjetio da okupi i nas Crnogorce odgovorio je Juan, zatim Melvin i Miloš Deretić, Carlos Batrićević, Marcelo Ćetković , Lakovići, Jovanovići, Vuletići, Andrijaševići i mnogi drugi. Tada po prvi put u istoriji dolazi do spajanja Crnogoraca u Buenos Airesu sa onima u Chaku. Rodolfo dolazi u kontakt sa Catalinom Milović i svim drugim istaknutim Crnogorcima na sjeveru Argentine. Povezuju se i sa Crnogorcima u General Madariagi sa onima u Tandilu, Patagoniji itd. Počinje prava kampanja, sve je izgledalo nezaustavljivo. Poruka koju su nosili bila je sloga, mir, ljubav i jedinstvo bez obtira na razlike. Poruka je bila i veoma oštro ne politici bilo da je u Argentini ili da je u Crnoj Gori. Počinju deklaracije, pozivi. Inicijativni odbor Zete počinje da poziva i ostale za koje zna da su našeg porijekla. Mnogi još prilaze, neki nijesu zainteresovani drugi su preokupirani poslom itd.

Međutim stvara se kritična masa neophodna za postavljanje jakih temelja. Napokon Asociacija Zeta biva formiranja, članovi inicijativnog odbora se okupljaju u studiju prof. Dr Marcijela Ćetkovića Bakmasa. Niko više istoriju ne može vratiti u nazad. Zeta je formirana, predsjednik i uprava su izabrani. Dakle, simbolično na dan velikog sveca na Lučin dan 2003 godine je osnovana prva organizacija koja okuplja potomke crnogorskih iseljenika u Argentini i uopšte. Izabrana je i slava Petrov Dan 12 Jul.

Baš tih dana istovremeno počinje velika i zastrašujuća kampanja protiv Zete i njenih ljudi. Ekstremne snage potpomognute nekim tadašnjim diplomatskim krugovima kojima nije odgovaralo osnivanje prve Crnogorske Asocijalija u Latinskoj Americi nakon 1918 godine čija se destruktivnost ne može uporediti ni sa čim poznatim i viđenim do tada počinju da agituju, zovu i prije svega dezinformišu. Dezinformacija vezana za dešavanja u Crnoj Gori u Argentini ima mnogo veču težinu, mnogo je teže opovrgnuti, postoji opšte nepoznavanje elementarnih činjenica, ne poznavanje jezika kao ni recentnih istoriskih fakata, stanja i situacija. Vijesti putuju sporo i pored interneta i modernih sradstava, decenije ne postojanja adekvatnih veza sa Maticom učinjele su svoje. Narod se u jednom dijelu odnarodio, a što je najgore od svega jedinu vezu koju bih ja prije nazvao antivezom ili trulim užetom je predstavljalo nekoliko veoma ekstremnih elemenata koji su djelovali u nekim veoma malobrojnim organizacijama u Buenos Airesu. Uglavnom se radilo o ekstremnim elementima od kojih mnogi godinama čak nijesu smjeli da kroče u Jugoslaviju.

Dakle anti crnogorska kampanja je dobila na zamahu. Ljudi koji su htjeli da po svaku cijenu spriječe dolazak Ministra u posjetu Crnogorskoj Diaspori su uspjeli. Mnogi ljudi koji su odmah stali uz Zetu su se pasivizirali, što zbog razočaranosti što zbog pritisaka. Ipak organizacija je preuživjela. Ipak su se oduprli i uspjeli su da sačuvaju jedinstvo. Zeta se povezala i sa još uvjek postojećim Jugoslovenskim Udruženjima čiji su članovi mješano, Hrvati, Crnogorci i Slovenci, ljudi koji još uvjek žive onu veliku i lijepu Jugoslaviju, onu koji svi toliko mnogo voljesmo.
Osim što je preživjela može se slobodno reći Tsunami Zeta je uspostavila i jako dobre odnose sa drugim Crnogorskim zajednicama posebno na sjeveru Argentine, ali i sa Crnogorcima u Urugaju, Čileu i Peru-u kao i sa organizacijama u ostatku svijeta i mnogim pojedincima u Crnoj Gori. Duh je oslobođen, sada nazaustavljivo putuje po Argentini i proces osvješćivanja što je najvažnije trajno je dobio čvrste bedeme i više se ne može zaustaviti.

Dolazak u Argentinu

I napokon krajem septembra 2004 godine na isti poziv asocijacije “Zeta” ipak o svom trošku odlazim u Argentinu. U svojstvu prvog urednika odsjeka za dijasporu na Montenegro.com-u, i kao pisac knjige “ Crnogorci u Argentini” i “Crnogorska Emigracija u Argentini “, konačno sam imao priliku da u cijelosti o svom trošku boravim u ovoj zemlji i tom prilikom se susreo sa svim prijateljima sa kojima sam se godinama dopisivao i sarađivao.

Moj boravak među Crnogorcima u Argentini je od prvog trenutka, kada sam kročio na tlo te zemlje kada sam prvi put ugledao Rodolfa, Miloša, Juana i sve druge prijatelje bio praćen izuzetno jakim emocijama, skoro svaki susret bio je zaliven suzama kako na dolasku tako i prilikom rastanka.
Nevjerovatna je energija stvorena godinama, to se zaista teško može opisati, dočarati bilo kome.

Sa Crnogorcima u General Madariagi

Grad Gauča

Gauči tokom gradskog sajma

General Madariaga je gradić od oko pet hiljada stanovnika na daleko poznat po Gaučima i izuzetno kvalitetnom mesu. Gauči su inače u Argentini isto što i kauboji u Sjevernoj Americi, dakle ljudi koji se bave uzgojem krupne stoke i imaju veoma specifičan način života, kodeks ponašanja i najveći dio svog života provode na konju.

Danas je Madariaga veoma bogat gradić u kojem se živi izuzetno dobro u poredjenju sa kvalitetom života u drugim krajevima Argentine .

Inače već drugi gradonačelnik za redom je porijeklom Crnogorac. Ime sadašnjeg gradonačelnika je Juan Knezevich a ime njegovog predhodnika je Adrian Mirkovich.
Inače, među samim Crnogorcima postoji dosta političkog rivaliteta između peronista i radikala – tako da kad slušah te priče o politićkim podjelama činilo mi se kao da se nalazim u Crnoj Gori.

U stvari mnogo toga me podsjećalo na Crnu Goru, na svu sreću ne samo priča o političkim konfrontacijama u Argentini nego i neke mnogo prijatnije stvari kao na primjer pršut, o kojem ćete čitati u nastavku teksta.

Još na samom početku dvadesetog vijeka u General Maderiagu su se počeli doseljavati prvi Crnogorci. Kako mi rekoše potomci naših doseljenika, prvi od naših je bio neki Perović, a nakon njega da bi krčili šume, u taj gradić, u provinciji Buenos Aires, počeli su dolazit i mnogi drugi. Vjerovatno su kao i u mnogim sličnim slučajevima ljudi koji bi se iskrcali sa brodova u Buenos Airesu išli tragom glasa da u tim nepreglednim prostranstvima Argentine nađu đe ima “naših”.

Osjećaj usamljenosti i udaljenosti mora da je bio nevjerovatno snažan. Kad samo pomislim na sebe sada u 21 vijeku, posebno dok sam se nalazio u Muzeju Imigranata i na Dok Sud u Buenos Airesu, mjestima đe su se iskrcavali i prvi put stupali u kontakt sa Argentinom naši i svi drugi doseljenici, osjetim nostalgiju za Evropom i domom.

Mogu samo zamisliti osjećaj tih ljudi koji su se nakon i više mjeseci putovanja iskrcavali na tlo Argentine. Gotovo dođe kao refleks i prva stvar koja čovjeku padne na pamet da traži nešto što liči na ono odakle je došao, na bilo koji trag već poznatog, već viđenog, toplog i sigurnog.

Tako da su i Crnogorci u Chako i oni u Tandilu kao i oni u Buenos Airesu, Venado Tuerto i General Madariagi zasigurno išli tragom glasa da u tim mjestima, opet nevjerovatno dalekim, žive i rabotaju drugi Crnogorci tražeći trag topline doma i srca.
Zaista nevjerovatna dimenzija svega posebno za mene koji bi trebalo da sve ovo gledam isključivo sa naučne strane, koji sam već značajan dio svog života posvetio ovoj problematici pa i postigao za naše uslove- inače potpuno bezuslovne -veoma značajne uspjehe. Međutim opet ne mogu a da ne pomislim na njih same hiljade kilometara daleko od kuće kako stoje i gledaju potpuno sami bez ikakve predstave o veličini prostranstava novog svijeta svoju budućnost.

Potomci prvih Crnogoraca koji su se naselili u General Madariagu danas se uglavnom bave stočarstvom, a ima i onih koji su u ovom poslu dostigli nevjerovatno bogatstvo tako da su vlasnici i nekoliko hiljada grla krupne stoke i nekoliko desetina hiljada hektara zemlje.
Inače Crnogorci su u čitavoj Argentini bili nadaleko poznati kao veoma dobri radnici a na samom početku radili su najteže poslove. Bili su drvosječe, radili su na izgradnji puteva, postavljanju šina, kamenolomima, radili su i kao lučki radnici i kao radnici na građevinama širom Argentine.

Danas u General Maderijagi živi oko 150 familija koje su porijeklom iz Crne Gore, oko 500 ljudi sve skupa, što je veoma značajan broj i što je u velikoj mjeri pomoglo očuvanju običaja i jezika. Crnogorska zajednica u General Maderiagi je od samog početka djelovala organizovano kroz mnoga udruženja koja su uglavnom imala karakter uzajamne pomoći. Bila su organizovana na taj način prije svega zbog toga što su mnogi naši iseljenici ostajali sami, radili su čitavog života kako bi sakupili novac za povratak u Crnu Goru i rijetko su stupali u bračne odnose pa niko nije imao da ih sahrani. Samo manji broj je zasnivao porodice.

Prva koja je osnovana tridesetih godina prošlog vijeka je bila Sociedad Montenegrina de socorros Mutuos – Crnogorsko društvo uzajamne pomoći , Sociedad de socorros mutuos.

To isto društvo je i do danas sačvalo kontinuitet iako je vremenom mijenjalo ime. U međuvremenu se zvalo i Sociedad Montenegrina Yugoslava de socorros mutuos – Crnogorsko Jugoslovansko društvo uzajamne pomoći da bi nakon drugog svjetskog rata promjenila ima u Socieded Yugoslava ” Njegos “ kako se i danas zove.

Žestoke političke podjele u Crnoj Goru tokom dvadesetih i tridesetih godina prošlog vijeka nijesu mimoišle ni Crnogorce u Madariagi, međutim o tome ne žele da govore njihovi potomci, vjerovatno ne želeći da se podsjećaju na ružne stvari. Sve što sam uspio saznati je da je rivalitet bio veoma jak i da je čak bilo i obračuna vatrenim oružjem pa i nesrećnih posljedica na žalost.
Naime dugo godina su u Madariagi, a isto tako je bilo i u drugim krajevima Argentine gdje žive Crnogorci funkcionisala dva društva. Jedno je bilo kako Crnogorci u Argentini kažu “za kralja i Crnu Goru”( misli se naravno na kralja Nikolu), a drugo “za novu zemlju”. Ova situacija je trajala godinama i bezbroj je pričao međusobnim konfrontacijama i nemilim događajima. Sami i izolovani, hiljade kilometara od svoje domovine vremenom su “popuštali “ i jedni i drugi jer nijesu mogli jedni bez drugih.
Bez obzira na politička gledanja u “staroj domovini” ipak su vremenom svi koji su se odlučili na trajan ostanak u ovoj zemlji postajali Argentinci, a bližih sebi samima nijesu mogli imati od drugih Crnogoraca. Tako da su se srećom mirili i kunuli da više nikad politika neće uticati na dobre odnose među samim Crnogorcima,a to se prenijelo i na mlade generacije koje danas ponavljaju istu ovu priču natopljenu gorkim iskustvima svojih predaka.

Mnoge druge stvari koje su se dešavale u Crnoj Gori značajno su se reflektovale na naše kolonije u Argentini pa i dan danas imaju veliki uticaj.

Nakon četiri sata vožnje od Buenos Airesa kroz nevjerovatno monoton pejzaž, nepregledne ravnice sa poljima prepunim krava napokon smo nalećeli na tablu koja označava ulaz u grad gauča.

Na samom uzlazu u grad nalazi se i veoma impresivna statua hrista.
Tu smo čekali naše domaćine, Basilia Vasa Jankovica i gospodina Markovica. Po njihovom dolasku krenuli smo prema domu “Njegoš” đe nas je čekao ostatak uprave iseljeničkog društva.
Sa Vasom Jankovicem sam se sreo nekoliko nada ranije na prijemu u ambasadi u Buenos Airesu. I on je bio jedan od ljudi za koje sam slušao iz priča i koje sam želio da upoznam. Ipak sam se iznenadio kada sam video da me poznaje poi menu.Vaso je inače kako on sa ponosom kaže potomak velikog junaka sa Bobije Kenja Jankovića. Inače upravo on je taj koji je najveći među svim entuzijastama i zahvaljujući kojem su dešavanja vezana za našu zajednicu u Genaral Madariagi izuzetno aktivna i bogata.

Doček je bio nevjerovatno srdačan kao i na svim drugim mjestima tokom mog boravka. Ti ljudi su zaista dali sve od sebe kako bi nas ugostili i kako bih ja imao priliku da vidim sve što me zanima.
Zdravica

U unutrašnjosti doma postoji veliki kumin u kojem se pekao asador – govedina pripremljena na gaučki način, poznati argentinski specialitet, mnogo poznatih argentinskih vina i još mnogo ostale meze.

Sa domacinima

U domu su nas čekali Klisići, Novakovići, Radonjići, Markovići, Jankovići, Bulajići . Ja sam brže bolje se bačio u razgledanje zidova na kojim je bilo jako mnogo slika sa obilježavanja mnogih događaja u General Maderiagi. Međju najinteresantnijim su naravno slike sa godišnjeg slavlja Gauča kao što je ova iz 1988 godine kada su Crnogorci predstavili sebe u nošnjama i sa guslama kao i slika u kojoj su predstavili prve doseljenike i ono sa čim su se bavili.
Prvi Crnogorci su sjekli drva.

I tako smo svi skupa započeli priču o familijama, o Argentini, poslu, istoriji, životu i naravno Crnoj Gori. Svako od ovih ljudi imao je bezbroj pitanja o tome što se dešava, kako se živi, đe je ko, koliko je što daleko itd.

Crnogorce u Genaral Madariagi kao i generalno u Argentini sve koje sam sreo najviše pogađa dugogodišnje gotovo potpuno ignorisanje njihovog postojanja od strane matične države.

Jesu se hvalili na pojedince i na mnoge ljude koji su kao pojedinci radili na tome da im se pruži onaj minimum koji je bio neophodan da održe minimum identiteta. To je uspjelo u kolonijama kako u General Madariagi tako i u Čaku, međutim u Buenos Airesu đe postoje hiljade potomaka naših doseljenika mogu da kažem na osnovu svih dosadašnjih istraživanja, kontakata itd., jedva oko 20% njih ima makar i povremenu kopču sa zemljom porijekla, a jezik i običaji su se izgubili još u drugoj generaciji što se na sreću još uvijek nije dogodilo u kolonijama đe je najčešće postojalo jezgro entuzijasta koji su radili na održavanju kulture, običaja, jezika.

Međutim i pored svega kod većine ljudi postoji ogromna doza entuzijazma da se prihvati svaki pozitivni pomak ili inicijativa iz Crne Gore prema njima. Mnogi od njih su nam rekli da imaju osjećaj da se u zadnje vrijeme dešavaju neki pozitivni pomaci i da se nadaju da sve to neće ostati samo osjećaj stvoren igrom slučaja ili prilika.
Nakon zajedničkog ručka u domu “Njegoš” pozdravismo se sa domaćinima i krenusmo u posjetu familiji Marković i njihovom poznatom ranču “Los Pinos” koji se nalazi nedaleko od grada.

Opet krenusmo kroz prašinu pampa slijedeći našeg vodiča poznatog domaćina Vasa Jankovica.

Trebalo mi je dugo vremena da dođem sebi nakon susreta sa potomcima naših iseljenika u domu „Njegoš“ u General Madariagi. Toliko emocija, sjećanja, topline, poštenja i iskrenog gostoprimstva za čitav život sam osjetio samo još u Buenos Airesu nekoliko dana prije.
Uopšte čitavo putovanje od trenutka kada sam kročio na tlo toliko dugo sanjane i proživljavane Argentine, kada sam se susreo nakon toliko mnogo godina napokon sa ljudima kao što je Rodolfo Jokanović, bilo je prepuno trenutaka kada se ni odrastao čovjek više ne može oduprijeti suzama. A ono što me još više pogodilo bila je ista takva reakcija i sa druge strane.
Lagano smo se pozdravili sa našim domaćinima u domu, koji su nas svi pojedinačno pozivali svojim kućama. Na žalost bilo je nemoguće obići sve te divne ljude i pored tako iskrenih i emotivnih poziva.
Vaso je u svom bijelom automobilu išao ispred nas kroz pampase, prečicom nas je vodio do haciende Markovića „ Los Pinos“
Sa svih strana samo nepregledna ravnica i zaista impresivan broj krava, po kojima je Argentina prepoznatljiva u čitavoj svijetu.

Los Pinos

Nakon desetak minuta uzbudljive vožnje po pampasima stigli smo na odredište.
Tamo nas je opet dočekao poznati gauč i naš domaćin Pedro Marković.
Inače Pedro (Petar) Marković je posljednji Crnogorac iz prve generacije iseljenika u General Madariagi koji je rođen u Crnoj Gori.
Veoma živahan i dobrodržeći gospodin, pun duha i pošalica uvjek spreman za dobro i lijepo druženje. Pedro se inače oženio takođe Crnogorkom od Mrvaljevića i svoju suprugu je pronašao čak u provinciji Korientes koja se nalazi nekoliko hiljada kilometara sjevernije.
Mlađe generacije koje mnogo bolje govore Španski od naškog sjeli su sa jedne strane stola dok smo ja i naš domaćin Pedro kao dva stara Crnogorca sjeli i uvatli se u priču o familijama, bratstvima, kralju Nikoli i davnim vremenima.
S obzirom da su nas ostali slabo što razumjeli ostaviše nas same da pričamo uz dobo Argentinsko vino iz Mendoze.
Mnogo toga u kući Markovića podjeća na Crnu Goru, od drvenih klupa za trpezom do Njegoševe slike i crnogorske zastave koja se drži na centralom zidu.
Ali pored pobrojanih stvari tu je još nešto, nešto što gost iz daleke Crne Goru na jugu provincije Buenos Airesu na raču u sred papmasa baš i ne očekuje.
Reče mi Pedro.

-Ajd Gordane da ti pokažem nešto-.

Pođosmo iza kuće kad tamo pršutara. I spolja i iznutra identična onima u Crnoj Gori.

Ovo ti je Njeguški pršut- rekoše mi Daniel Marković i Basilio Janković.

I zaista, još od dolaska prvih Crnogoraca u ove krajeve svijeta baštinila se tradicija sušenja pršuta, kaštradine, suvoga vrata i kobasica i mnogih drugih jela.
Osim toga u General Madariagi se prave i gusle i još mnogi drugi predmeti bez kojih je nazamisljiv život Crnogoraca đe god da se nalaze.

-Ček, ček Gordane imamo još po nešto iz Crne Gore – reče mi Pedro i pokaza na smokvino drvo u bašti.

I ona je donjeta iz Crne Gore.

U tom trenutku dok sam slušao šale iz stare Crne Gore koje je Pedro prepričavao, dok probavo Njeguški pršut iz pampasa, naslonjen na smokvu iz Crne Gore pokušavao sam da se lociram, da projektujem svoje prisustvo i u isto vrijeme stvarim predstavu đe se nalazim, koliko je to daleko od moje kuće.
Zaboga, pitam se dali je sve ovo moguće, sanjam li ja?

Na žalost vrijeme je proticalo nevjerovtnom brzinom i trenutak rastanka opet je stigao.
Opet suze i opet rastanak sa milim i dobrim ljudima. Čvrsto zagrlih starog Crnogorca- gauča Pedra Markovića i obećah mu da ću učinjet sve kako mi moji živimo u Crnoj Gori nikada ne zaboravimo na njihovu hrabrost da se otisnu u nove svjetove, njihov rad na očuvanju svojih običaja, jezika i tradicije sve ono što su postigli

Naš vodič i glavni domaćin Basilio Vaso Janković

Na groblju u Madarijagi

Stgli smo na gradsko groblje u Madariagu, mjesto đe se decenijama sahranjuju Crnogorci koji se dosljavaše u ove krajeve.

U Madarijagi ne postoji poseban dio gradskog gorblja ili Crkva sa grobljem kao što je to slučaj u Buenos Airesu, Chaku i drugim mjestima u Argentini ili u Hazletonu u Pensilvaniji, Bear Crack-u u Montani i drugim mjestima u obijema amerikama gdje su se sahranjivali naši emigranti.
Međutim naši iseljenici u ovim krajevima su bili toliko mnogobrojni da je uticaj u svim organima vlasti i društva uvjek bio dovoljno dominantan da su se osjećali kao neko ko oduvjek živi na tim prostorima i ko je dovoljno jak da se ne može utopiti u rijeku novih emigranata koji su svakodnevno pristizali nego kao onaj ko svoje nasljeđe i kulturu može upotrijebiti za brzi razvoj i napredak tog dijela novog svijeta i uspješno ih ugraditi u temelje.
Zbog toga potreba za nekim posebnim izdvajanjem od ostalih doseljenika nije bila toliko izražena. Jednostavno rečeno, brojnost i uticaj Crnogoraca u General Madariagi i okolnim krajevima bio je toliko veliki da su se uvek osjećali kao „ svoji na svome„ i nije se osjećala potreba za izdvajanjem.

Vjerovatno nikada nikome neću moći dovoljno dobro da opišem sve ono što sam osjećao prolazeći kroz to daleko mjesto na kojem zauvjek u miru počivaju kosti tih hrabrih ljudi koji ime i slavu našeg malog naroda pronješe dalekim prostranstvima Juže Amerike.
Moji dragi saputnici i domaćini su se neprestano čudili zbog čega slikavam baš svaki grob, svaki kamen na kojem je urezano bilo kakvo sjećanje ili ime. A svaki grob u Madariagi ustvari predstavlja spomenik smjelosti, hrabrosti, pameti naših predaka i u isto vrijeme simbol je patnje, nostalgije, želje za životom i svega što ti ljudi doniješe sa sobom iz svoje stare domovine.
Onaj koji valja taj odlazi – ove riječi koje pročitah prije dosta vremena u Sjećanjima Timotija Jokanovića neprestano mi odzvanjaše u glavi. Hrabri, dobri, tužni Vi otiđoste, A mi? A mi potomci onih koji ostadoše ili se vratiše danas gotovo ništa ne znamo o vama, o vašoj djeci, o svemu što proživjeste sa čim se boriste.
Jeza i užasan osjećaj stida u meni pred grobovima, hladnim i tihim, ali grobovima koji govore.
I ja sebi kažem, trežeći opravdanje i krivicu u isto vrijeme.
Možda i ja mogah učinjet nešto, više !
Ali nije kasno, definitivno nije, vjerujem u to!
Ko je kriv tu, ođe , tamo i ima li uopše krivaca ?
Zli ljudi, ili bezumi, oni bez traga i korijena bez osjećaja za sadašnjost i budućnost bez imalo poštovanja prema prošlosti i njih samih, nema ko nego „oni“ koji god da su ?!
Proveja mi kroza misli...
Znam ja da je vazda bilo i onih koji htjedoše da urade, koji radiše i svaka im čast za sve.
Obećah sam sebi da neću biti među onima koji to samo htjeoše, obećah sebi da ću uspjeti.
Slike i misli mi se neprestano smjenjivaše, a skoro kao da sam sanjao.
Dobri naš domaćin Vaso udari me po ramenu i ja se „probudih“ iz tog čudnog stanja, onda nastavismo obilazak. Ja moje slikavanje, a Vaso nevjerovatnu priču o svakome Crnogorcu koji počiva tu na tom mjestu u dalekoj zemlji Argentini na gradskom groblju u Madariagi.
Neke sahraniše prijatelji i braća Crnogorci, nek njihove familije druge Crnogorska, Crnogorska -Yugoslovensko, Yugoslovenska (riječ je uglavnom o istom društvu, naziv Društva uzajemne pomoći u Madariagi se više puta mjenjao kroz istoriju. Prvo se zvalo Crnogorsko onda Crnogorsko – Jugoslovensko da bi na kraju nakon II svjetskog rata dobilo naziv Jugoslovensko društvo Njegoš, naziv koji i danas nosi) društva uzajamne pomoći.
Društva uzajamne pomoći brinuše o svima, čak i oni koji ostadoše neženje, a takvih je bilo mnogo jer mukotrpno radiše i nadaše se u povratak rodnoj zemlji.
Oni su uvjek mogli računati na bratsku pomoć svojih zemljaka. Nijedan Crnogorac bez obzira koliko je bio siromašan nije umro sam i napušten od svojih zemljaka, društvo uzajemne pomoći je brinulo o svakom ko nije imao familije i sredstava.

Pomalo poče da pada mrak. Naša posjeta Maderijagi se privodila kraju, stadoh još jednom na ulaz u gradsko groblje, dobro pogledah, zatvorih oči i opet ponovih dato obečanje.
Svratismo još do Daniela Markovića na pršut i na čašu vina pa onda kod Jankovića kući i pozdravismo se sa našim domaćinima.
Dragi prijatelji, vidimo se u Crnoj Gori prije nego iko od nas to može da zamisli.
To rekoh siguran u svoje riječi više nego ikad to tad.

Povratak u Buenos Aires

Ustadosmo u ranu zoru, neđe oko 4 ure ujutro dok je Madariaga još uvjek bila u mraku.
I bogami bi mnogo hladnije nego prije kretanja U Buenos Airesu. Srećom ja se inače dobro „naoružah“ toplom odjećom prije polaska za Argentinu koja mi je pri dolasku samo otežala prtljag ionako prepun knjiga i drugih poklona namjenjenih mojim prijateljima, očekujući znatno hladnije vrijeme.

Sjedosmo u Rodolfovog Forda sa prepoznatljivom crnogorskom zastavicom na unutrašnjem retrovizoru i zaputismo se nazad kroz pampase potpuno ravnim putem gotovo bez krivina kroz jutarnju sumaglicu i sjećanja predhodnih dana. Krenusmo nazad prema Buenos Airesu.
Ja kao i uvjek i dalje nastavih da sanjam otvorenih očiju. Stalno sam zamišljao desetine grupa emigranata kako na kočijama i drugim zapregama nakon i više mjeseci iscrpljujućih putešestvija sa čitavim životima spakovanim u par kofera stižu u malo gaučko selo na jugu. Zamišljah pijacu i zemljoposjednike koji svakodnevno dolaziše tu u potragu za svježom radnom snagom, za onim što jednom davno i sami bijahu.
Tek pristigli emigranti, željni toga da što prije osjete novi život na novom kontinentu.
Zamišljah i prvu (ne)prespavanu noć u toj novoj domovini. Nebo prepuno zvijezda, srce puno nostalgije, dušu satkanu od nadanja, želja....

Na putu za veliku prijestonicu ponovo prođosmo kroz beskrajna polja prepuna krava, vidjesmo ljude na konjima, izolovane farme, cijelim putem se osjećao miris sela, ali ne ničega do tada meni poznatog. Nešto nevidljivo, primamljivo i skroz egzotično, a gotovo potpuno neosjetno ipak me je opominjalo da nisam kući već da sam daleko da drugoj hemisferi.

Usput stadosmo u neki od tipičnih Argentinskih caffea na po jedan Cafe y Lece (Kafa sa mlijekom )čisto da se malo razbudimo i dođemo sebi od izuzuzetno napornog, dugog i monotonog puta i uz čuvene Medialunas koje mi moram priznati već nedostaju uostalom kao i cijela Argentina, a najviše njeni topli i otovoreni ljudi.
Medialunas su slatki kolačići u obliku polumjeseca od izuzetno mekanog tijesta koji su jedna od najtradicionalnijih jela koje se servira za doručak uz naravno nezaobilazni tost sa dulce de lece (slatko od mlijeka-neka vrsta krema od šećera, mlijeka, vanile itd. )
I onda još neka dva sata do ulaza u Dock Sud, veliki most i pred nama lijepi Buenos Aires !

Što da kažem o tom gradu što već mnogi veći ustvari oni za koje ni zrno graška nijesam ne rekoše. Dosta sam u životu proputovao i bio na mnogim mjestima.

Od samog dolaska u Buenos Aires svi dragi ljudi sa kojima godinama sarađujem izdvojili su dovoljno vremena i pored svojih svakodnevnih obaveza i posla za mene i ono zbog čega sam najviše i došao, spoznaja onoga što današnji Argentinci našeg porijekla znaju i njeguju od onoga što su im ostavili njihovi stari,a što je donešeno iz stare domovine.

Interesantno je da sam odmah par sati nakon dolaska imao priliku da budem zapljusnut starim i novim poznanstvima. Naime u Ambasadi Srbije i Crne Gore gdje sam po pozivu mojeg prijatelja ambasadora SiCG Ivana Saveljića pošao zajedno sa upravom Zete dočekao me Veliki skup sa mnogo ljudi priređen u čast odlaska službenice, opraštajno veče za nekoga za mene veče dobrodošlice u ovu prelijepu zemlju.
Tu sam prvi put uživo upoznao „sva lica i naličja naše emigracije“ tamo je bilo svega od veoma uspješnih mladih biznismena koji posluju u ovoj zemlji, preko stare emigracije svih boja i zastava, onih što još uvjek žive onu lijepu Jugoslaviju gdje se svi tako mnogo voljesmo i u kojoj svi tako srećno živjesmo, onih koji još uvjek sanjaju kralja i stare kod nas već odavno zaboravljene podjele, ali i one Argentince koji znaju da im je neko nekada došao iz daleke zemlje, male kamenite koju vole iz priča, sjećanja koje im ostaviše preci.
Tu sam vidio da ima ljudi koji još uvjek žive istoriju u potpunosti preživljavaju ono što mi samo u knjigama pročitasmo ili jednostavno preskočismo.
I baš tada priđe mi mladi sveštenik i reče „ pa vi ste Gordan Stojović“ ja onako iznenađen što me je neko u svoj toj gužvi gdje čak pogubih i ljude sa kojima sam stigao. Sa osmjehom na licu „da to sam ja“ i priupitah iz radoznalosti, pa zar se mi znamo?“
„Ne ne znamo se, ali ja znam Vas, prijatelj iz Beograda mi je poslao vašu knjigu„
I baš u tom trenutku prilazi omanji čovjek sa čašom vina u ruci i kaže mi na izrazito beogradskom naglasku, ja bih rekao čak kao rođeni beograđanin nekim staro Dorćolskim.

Ja se ni malo ne slažem sa Vama, Vi želite da uništite Srpstvo ovde u Argentini.
Ja onako potpuno iznenađen zastadoh i odgovorih.
Pa zar sam ja tako opasan? Pa zar ja mogu da uništim nešto tako veliko?
I upitah ga, pa dragi gospodine ko sam ja uopše na ovome svijetu, zar ne mislite da u najmanju ruku pretjerujete i da ovo ovdje nije ni vrijeme ni mjesto?!
Međutim, sasvim odlučno on nasavi.
Da, ti si došao ovde po njegovom nalogu, on te je poslao.
Naravno sad se i ja zainteresovah više jer viđeh da je đavo ponio šalu.
Zapitah ko?
Tebe je ovde poslao ON, Milo Đukanović lično.
Umalo se ne počeh smijati, ali zaboga morao sam ostat dostojanstven i suzdržan od takvih reakcija do kraja. Zapravo to je bio jedini način da im pokažem svu superiornost svog otvorenog srca i uma rasterećenih od svih užasnih bolesti prošlosti od kojih evidentno boluju moji sagovornici.

Rakoh im, Da.
Poslao me je ovdje i u koliko dva puta načinim kružni zamah u desno penkalom koja mi je u lijevom džepu pantalona veoma lako se može desiti da se ugasi srpstvo u vaskolikoj zemlji Argentini pa i cijeloj juznoj americi. I da nastane mrak.

Kako drugačije čovjek da se brani od gluposti nego šalom.
U tom trenu okupiše se moji prijatelji, nekako okrenuše svu priču na skroz drugu stranu.
Prva od svih priskoči supruga našeg Ambasadora. Zorica, predivna žena izuzetnih manira inače jedna od rijetkih Crnogorki rođenih u Venecueli u tamošnjoj našoj malobrojnoj koloniji.
Ko zna što bi bilo da ne priskočiše jer ovaj stariji čičica biješe potpuno zapjenio, dok se pop pravio kao da ga smiruje. Ustvari ovaj manji kako ga nazvah čičica je bio samo još jedna od žrtava „razgovora s popom“ prije mog dolaska koji ga je sigurno mjesecima već „punio“ ko zna sa kakvim sve pričama.To je moj utisak nakon svega, kurtoazno nastavih razgovor sa sveštenikom i dogovorih posjetu jedne od crkava koje tek što se ujediniše. A i to ujedinjenje crkava, to je priča za sebe i svakako nju je teško dokazati, ali svi događaju oko toga upravo navode na ono što ja i ljudi oko mene prihvataju za jedinu moguću istinu.
Ne znam da li da ovo uopšte pišem jer svakako mi nije cilj da na sebe navučem jednu od mnogobrojnih anatema proteklih godina bačanih po svakome i svačemu širom Crne Gore, ali eto neka ne ostane tajna. Staviću to u posebno poglavlje ta priča to svakako zaslužuje.

U svakom slučaju, nisam došao zbog toga da bih gubio vrijeme na one koje je vrijeme odavno već zaboravilo već da vidim što rade meni dragi ljudi i što zajednički možemo učiniti da poboljšamo odnose Crne Gore sa iseljenicima i da upoznam nove.
Iste večeri na prijemu predstaviše me jednom od najstarijih Crnogoraca u Buenos Airesu i jednog od vođa četničkog popkreta u Bijelopavlićima Boru Novakoviću. Boro koji inače ima 92 godine svakako ne može nego da impresionira svakoga. Toliko života, energije teško je sresti i kod mlađih ljudi. To je čovjek koji u sebi nosi određeno nasljeđe, ideologiju koju predstavlja na takav način da i najveći neistomišljenici pa i protivnici mogu samo da ga poštujune samo zbog svojih godina već i zbog svog izuzetno gospodskog držanja i poštovanja prema drugačijem mišljenu. Odmah mu rekoh od kojih sam i naravno znao je jako dobro moju familiju i odmah se sjetio strane na kojoj se gotovo čitava moja uža i šira rodbina borila u drugom svjetskom ratu. Prigrlio me kao najrođenijeg, a i ja njaga i baš u tom trenutku dođe ambasador i ja rekoh.
Evo nas tri Bjelopavlica, niko nije ka mi.
I tako stadosmo tri generacije Bijelopavlica u Ambasadi u Buenos Airesu u zgradi koji Nikola Mihanovic veliki Hrvatsko Argentinski brodovlasnik svojevremeno pokloni Ambasari kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca. Svo troje na istom mjestu u istoj zemlji u koju stigosmo iz potpuno različitih razloga i u različitim vremenima. Ja na kratko, ambasador na duže, a Boro čitav život, već skoro punih 60 godina.

Lijepa zemlja Argentina i još ljepši njeni ljudi.

Svakoga dana samo su se smjenjivala nova lica i nova mjesta.
Nakon cijelodnevne šetnje po Buenos Airesu i neke vrste turističkog razgledanja koje je za mene kao za malo koga (može se slobodno reći nikoga) bilo poprilično dosadno. Jer sam čitavo vrijeme umjesto razgledanja ljepota i znamenitosti ovog prelijepog grada proveo nestrpljivo čekajući da dođem u kontakt sa bilo čim što će zasititi moju veliku žeđ za spoznajom tragova koje za sobom ostavše naši doseljenici.
I napokon ponovo se okupismo u kući Jokanovića, divna Laura otvorila nam je flašu crnog vina iz Mendoze koju bješe par noći prije donjeo na degustaciju Miloš Deretić inače veliki ljubitelj i poznavalac latinameričkih vina. Uz Vino tinto di Mendoza pričekasmo Ćetkoviće kako bi svi zajedno otišli u posjetu jednoj od najistaknutijih crnogorskih familija u Buenos Airesu, Lakovićima.

Nakon uobičajno duge vožnje po ulicama dvanaest milionske metropole stigosmo u otmeni Palermo u stan sudije Marte Laković gdje nas je čekao najveći dio ove uspješne i brojne porodice.
Kad čovjek prošeta Palermom odmah dobije potpuno jasno sliku svih kontraksta Južne Amerike o kojima sam toliko mnogo slušao.
Visoke luksuzno opremljene zgrade koje gotovo sve počinju tek od drugog sprata sa ogromnim ulazima i obaveznim portirima. Prvi odnosno po našim kriterijumima treći sprat ima obavezne rešetke. Svako malo susretnete radnike obezbjeđenja. Osjeća se nevjerovatan mir i spokojstvo nema onog haosa i sirena višemilionske metropole kao u drugim djelovima Buenos Airesa.
Popesmo se liftom koji vodi direktno do stana. Na ulazu nas dočekaše srdačna lica Olge, Marte, Emilije Laković, Martine djece. Sjedosmo u dnevnu sobu gdje mi se na perfektnom kako oni kažu “naškom” jeziku obratila prvo Emilija Laković rođena Zvicer. Gospođa Emilija je majka Martina, Olgina i Juan Carlosova. Rođena je u Argentini od roditelja Crnogoraca (majka joj je od Perovića iz Cuca). Dugo godina kasnije je opet u Argentini kao rođena Argentinka srela čovjeka svog života Radomira Lakovića koji je u njenu rodnu zemlju stigao iz zemlje njenih roditelja, one zemlje o kojoj je toliko slušala i o kojoj je toliko mnogo znala koju je toliko mnogo voljela.
Priča o Porodici Laković je još jedno od onih nevjerovatnih svedočanstva poput Sjećanja Timotija Jokanovića, Nikole Jovanovića koje će se naći u najnovijem izdanju, djela na kojem radim već godinama.
Djela na kojem radim zajedno sa mojim prijateljima iz Argentine, onog koje treba napokon za sva vremena da otrgne od zaborava taj neodvojivi dio našeg naroda, a prije svega njihove predke koji u prošlom vijeku stigoše u tu zemlju.
Svakako ova priča će se pojaviti i na www.montenegro.com sa mnoštvom originalnih fotografija koje će vam biti dostupne uz ovo jedinstveno svjedočanstvo.

Opet kao i u svakoj crnogorskoj kući u Argentini, priče o starom kraju, ljudima događajima, kontaktima, druženjima i posjetama staroj domovini. Nekoliko dana kasnije ponovo posjetismo Lakoviće u njohovoj vikend kući u okolini Buenos Airesa. Tamo upoznah najmlađe dijete Radomira i Emilije, Juan Carlosa Lakovića čovjeka izuzetnih manira i stila inače veoma uspješnog industrijalca i hotelijera, vlasnika Hotela u Mar del Plati najpoznatijem argentinskom ljetovalištu. Ulazimo u kuću uređenu sa nevjerovatnim ukusom koja se nalaze u jednom od Countrija u okolini Buenos Airesa. Country su naselja u koje ne mogu kročiti nepozvani i nenajavljeni koja obezbjeđuju svu moguću sigurnost i komoditete svojim ne bas brojnim stanovnicima.
Bazen, komin i kombinacija drveta i kamena koja meni kao velikom ljubitelju tradicionalnih mediteranskih oblika arhitekture koja u ovom slučaju transponovana u ambijent latinske amerike mi nevjerovatno prijaše. Na zidu u kući stoji metalna ploča na kojoj piše Radomir Laković Montenegro, sjećaje na oca i zemlju odakle je došao.
Juan mi sa velikim zadovoljstvom i od srca nudi njegov dom za osamu, da kad poželim da niko ne zna za mene i kad se odlučim da napokon dokrajčim sve ove stvari koje pišem i koje planiram da pišem o njegovim i precima svih drugih Crnogoraca koji žive u toj zemlji. Moja kuća je tvoja kuća Gordane kad poželiš da pišeš dođi ovdje i ostani koliko poželiš – jedva suzdržah suze, priznajem. U tom trenutku shvatih koliko je sve ovo značajno za njih. Shvatih da nisam jedan zaluđenik iz Crne Gore koji godinama pokušava da probije neke barijere bez uspjeha. Tada shvatih da sve nije uzalud i da ono što želim i što radim neko zaista cijeni od srca i neko me zaista voli zbog toga.
Slava je apsolutno ništa ako je vještački napumpana, slava je ništa ako vam ljudi ne prilaze od srca.
Tada se sjetih svih onih noći provedenih na stolici u Herceg Novome pisajući i razmišljajući o putovanjima, dimenzijama emigrantskim o susretu sa ušćem La Plate ili ostrva Ellis. Pokušavajući da dohvatim rukom trenutak, da maštom opipam kako je to moralo biti. Kako su se ti ljudi osjećali, šta su zamišljali, sanjali, željeli, gorčinu koji osjetiše ili olakšanje nakon napuštanja rodne grude.

Nakon dana provedenog u društvu Juan Carlosa i gospođe Emilije ponovo se vratismo u kuću Jokanovića odakle sa čitavom upravom Zete, prve organizacije u Lainskj Americi koja na modrean način okuplja sve potomke doseljenika iz Crne Gore. Svih doseljenika bez obzira kakvi sjećanje na svoje korijene gajili i kako tumačili svoje porijeklo. Na žalost i ovdje zle podjele umješaše prste. Ali o tome na nekom drugom mjestu i nekom sasvim drugom prilikom.

U isto vrijeme nisam mogao ni zamisliti kakvo mi se izenađenje sprema.
Rodolfo, Miloš i Juan zajedno sa ostalim prijeteljima u članovima Zete su u dogovoru sa gospođom Vjerom Filipović ugovorili veliki sastanak u restoranu Lovćen. Vozali smo se kroz Buenos Aires uglavnom pričajući o argentinskoj politici i političkoj karijeri mnogih Crnogoraca koji su bili ili još uvjek zauzimaju visoka mjesta u argentinskoj politici.
Familija Garivoto koji se nekada prezivaše Gazivoda, Radonjići, porodica Capitanich iz koje je sadašnji senator Jorge, naravno legendarni Eduardo Vuletić i mnogi drugi, poznati na lokalnom, regionalnom i nacionalnom nivou u Argentini.
Baš tada u sred priče o slavnim Crnogorcima koji zadužiše južna prostranstva novog kontinenta došlo je iznenađenje. Parkirasmo smo se ispred restorana Lovchen!
Komad Crne Gore u sred Buenos Airesa. Na zidu veliki natpis sa nazivom naše svete planine i grb republike Crne Gore. Unutra nas dočekaše gazdarica Vjera Filipović sa svojom djecom. “ Oni su rekli da ja odaberem naziv, to je bila njihova želja” kaže mi Vjera. Ja kao i obično prepustih se osjećanjima i maštanjima. Ponovo se napunih gorčine zbog više decenijske napravde prema ovim divnim ljudima željnim samo zrna zemlje predaka svojih.
Onda me počeše tapšati po ramenu. Ako je ko prilazio. Godine i godine dopisivanja, razmjena informacija. Sa jedne strane traganja za korjenima, a sa druge za precima izgubljenim u okeanu emigranata koji zakoračiše na tlo lijepe zemlje Argentine. Ja bih rekao i čarobne, tužne, vesele…Na jednom toliko emocija na jednom mjestu. Predame stade Ricardo Jokanović, čovjeka od kojeg je sve i počelo daleke 1999 godine. Čovjek sa kojim je moja sestra stupila u kontakt. Onaj koji je glavni “krivac” za sve što se dogodilo kasnije. Napokon se upoznajemo, rukujemo, grlimo. Eh da ovo Crna Gora može vijdeti, eh kad bi samo jedan promil emocija sa ovog mjesta se razlio po svim ljudima u našoj zemlji. Mržnja bi stala u trenu pomislih. Dolazi čitava familija Deretića, Melvin , Pablo, Miloš… Pitaju me o Bijeloj o rodnom mjestu njihovoga đeda. Pričaju mi sa ponosom o svojoj domovini, nabrajaju mi riječi koje ih je đede naučio. Dolaze i Lakovići, Ćetkovići, Vuletići, Filipovići.... Tu je i naš ambassador. Napokon imamo nekoga ko na pravi način izgrađuje odnose sa diasporom u ovoj za našu malu zemlju tako značajnoj zemlji, nekoga sa kim se može pričati, sarađivati i što je najvažnije graditi . Neko ko ima dovoljno konstruktivnog duha da za sobom ostavi. Na žalost ni on ni ja kao niti jedan drugi pojedinac pa čak ni institucije pojedinačno nemamo dovoljno snage da damo onaj odlučujući zalet. Neophodno je da država uradi nešto više kako bi se pokrenula kulturna razmjena kako bi zaživjeli odnosi između Crne Gore i Argentinaca koji su porijeklom iz Crne Gore. Olga Laković mi predaje pisane materijale o svojoj familiji, prilaze mi Sebastian Vuletich unuk Eduarda Vuletića jednog od najuticajnijih ljudi u Arentini svih vremena. Čovjeka koji je bio jako blizak saradnik Juana Perona.
Zajednička fotografija. Usponema nad uspomenama kako je nazvah iako toga dana iz mnogih razloga a najčešće prevelike daljine ne bijaše mnogi drugi sa kojima godinama sarađivah.
Nakon Lovćena, obećah da ću se vratiti, veoma brzo. Ne samo da ću se vratiti, obećah da ću promjeniti da moj naredni dolazak će biti znak da se mjenja. Znak da novi vjetrovi počinju. Znak da je i sama Crna Gora dovoljno zrela za sve što je pred nama.

Gordan Stojovic
Jednog jutra u Beogradu, Novembra 2004 godine