Ја Timotije Jokanović, Crnogorac, star 60 ljeta, nalazeći se najednom imanju zvanom Monte Aguara, u distriktu Huanguares, petog februara ljeta gospodnjeg 1949, u društvu moje voljene supruge Ane Buratović i naših šest sinova (đece), svijeh bogu hvala u dobrome zdravlju, sjedeći i držeći pogled uреrеn u beskrajna polja Pampa, razmišljao sam o svom životnom putu.

Iako nemajući nаmјеru da ikada išta pišem o mojim sjećanjima, niti o mom životu, neka me neodoljiva unutrašnja sila neprestalno ćerala nа to, što je, na kraju svega, ipak bi'lo razumljivo, posebno nakon krvavog rata koji se vodio u mojoj dragoj domovini, kao i sjećanja na moju familiju koju nikada nijesam zaboravio, cijeloga svoga života u ovim dalekim prostranstvima novoga svijeta.

I upravo tog dana dogodila se čudesna stvar; nakon mnogo godina potpune tišine, primio sam pismo od moga brata Emilija (Miljana) koji je bio tek trogodišnji dječak davne 1907. godine, kada sam ja, uz saglasnost svojih roditelja, odlučio napuštiti rodno ognjište u selu Trsa, na obroncima Durmitora.

Моја sjećanja od kad pamtim

U mojoj domovini Cmoj Gori (danas Jugoslavija), ljeta gospodnjeg 1900. bio sam dječak od 10 godina, sin Novice Jokanovića i Mare Malović (legalno vjenčanih) imao sam i brata Dominga (Nedeljka) i dvije sestre, Petranu i Vidosavu u dobi od 7,5 i 3 godine.

Ekonomska situacija mojega oca Novice u selu Trsa bila je osrednja, što je opet zavisilo, od godine do godine; uglavnom smo se bavili poljoprivredom stalno se mučeći i radeći na našem imanju. Ipak smo uspjevali, kako tako, za tamošnje uslove, održati pristojan nivo života.

Međutim, u tim krajevima zima je bila izuzetno oštra i dugotrajna, a snijeg je znao napadati i do dva metra visine ponekad naodeći neprekidno sve do svetog Đorđija, naše seoske slave.

Za tako oštru zimu trebalo se dobro pripremiti, osigurati hranu i drva, preko ljeta, za ljude, ali i za stoku. Sve te poslove obavljali su moji roditelji, a ja, kao najstarije dijete, pomagao sam koliko sam god mogao.

Osim toga trebalo je čuvati mlađu đecu i pripremati im hranu, što je bio posao moje majke koja je, pored toga, plela i ručno šila robu za sve nas.

Jednoga dana, radeći uobičajene poslove na našem imanju, moj otac je, dok je cijepao drva, teško povrijedio lijevu nogu, napravivši veliku ranu. U tom trenutku, vidjevši njega kako vas u krvi bespomoćno leži pokraj mene, shvatio sam koliko je život težak i kroz šta se sve mora proći u životu. Na neki način zakoračio sam, kroz tu nevidljivu barijeru, iz bezbrižnog djetinjstva na teški i mukotrpni put borbe za opstanak.

Čim sam došao sebi poslije prvog šoka, dozvao sam majku koja je na svu sreću, u tom nevjerovatno teškom trenutku bila potpuno prisebna. I nekako smo ja i ona prenijeli oca i uspjeli ga leći u krevet.

Pošto je bila zima sa izuzetno velikim snijegom, a u selu nije bilo ljekara, moja majka je narodnim cmogorskim ljekovima, napravljenim od planinskih trava, čistila očevu ranu, zaustavljala krv, i previjala ga.

Još uvijek, nakon svih ovih godina, čini mi se kao da sad gledam njene oči koje me posmatraju, onako zgrčenog i uplašenog, dok plačem zajedno sa mojom mlađom braćom i sestrama. Ali to je bila hrabra Cmogorka i neprestano me bodrila, govorila mi je da sam ja taj koji je sad na očevom mjestu, da sam dovoljno odrastao i da moram imati dovoljno hrabrosti, samopouzdanja da podnesem tako nešto i da su to stvari koje se dešavaju ćešeći me da će očeva rana zarasti za svega 7 dana.

Upitao sam majku ko će, za tih sedam dana raditi sve teške poslove na našem imanju, ko će hraniti stoku, sjeći drva na tako velikoj hladnoći i u tolikom snijegu?

Moj otac me, onako slab i skoro na kraju svojih snaga, uhvatio za ruku i rekao da to moram ja, da je siguran da ću uspjeti i da će mi on davati uputstva što i kako da radim sve dok ne ozdravi.

1 tako sam svaki dan radio, boreći se protiv hladnoće i velikog snijega.

Majka mi je pomagala, koliko je god mogla, a očev oporavak nije trajao 7 dana no cijela 3 mjeseca. Tri mjeseca koja su mi prije svega pomogla da se osjetim snažnim i sposobnim za život, da sazrijem i u kojima nijesan naučio samo raditi teške poslove. Noću, kad bi me prošao umor od dnevnog rada, moj dobri otac me učio čitati, bio mi je učitelj.

Ја sam sjedao na pod, рокrај kreveta u kojemu je ležao, i pažljivo ga slušao, upijao svaku njegovu riječ.
Znao je čitati samo štampana slova, iako ne brzo, a pisana je znao puno slabije.
Bez obzira na to, meni je izgledao kao neki filozof i mislio sam da zna sve. Smatrao je da ja, takođe, moram naučiti da čitam.

Imali smo jednu malu staru knjižicu, koju je otac godinama čuvao ispod postelje, koja se zvala Početnica, u kojoj je bilo mnogo sličica uz pomoć kojih sam počeo učiti.
I tako je moj otac, s bolovima od rane, ležeći u krevetu, svim silama nastojao u meni probuditi ljubav za čitanje.
Pošto se njegov oporavak produžio, koristio sam svaki trenutak odmora i trčao prema njegovom krevetu tražeći poduku, često i mnogo više od onoga što je on znao.

Oca su dok je ležao posjećivali mnogi prijatelji, među kojima je bilo i onih koji su završili 4 ili 6 godina škole, tako da sam i od njih nastojao naučiti što sam više mogao.
Neki od tijeh prijatelja predložili su mojim roditeljima da mi kupe lapis, što su oni rado prihvatili, ali to nije bilo izvodljivo јеr, na žalost, u selu nije bilo prodavnice u kojoj bi se mogao kupiti pribor za pisanje ili bilo što slično.

Na svu sreću ubrzo mi je jedan od očevih prijatelja poklonio olovku od 7 centimetara i obećao da će me učiti pisati svaki put kada dođe da oca posjeti. Na taj način sam za svega nekoliko dana naučio pisati slova. Nakon toga odlučio moliti oca, posuđujući mu moju olovku i papire da i on nauči pisati i tako sam ga učio ono što sam znao i kako sam znao, iako je to prihvatao dosta bezvoljno. Još uvjek se sjećam kako je satima držao olovku u šaci, bezuspješno pokušavajući da napiše makar jedno slovo, sve dok se, napokon, nije oslobodio, namjestio olovku među prste i počeo pisati. Pisao je nekolio dana, sve dok se nije umorio. Više je volio ustati iz kreveta, sjesti u stolicu i raditi nešto ručno. Najčešće je malenim nožem i raznim drugim alatkama ukrasno rezbario komade drveta, od kojih su vremenom nastajale predivne gusle kojima su se mnogi u selu divili. Upravo zato je i govorio kako ga čekaju mnogo važnije stvari i da radi toga nema vremena za učenje. I tako je moj otac, radeći neke laganije poslove i učeći, malo po malo sve više zdravio sa približavanjem proljeća i naše seoske slave Sv. Đorđija, kada se snijeg već otapao, a proljećno sunce počinjalo grijanje s kojim se postepeno pojavljivalo zelenilo i šarenilo cvijeća.

Onaj koji ne poznaje surovost zime nikada ne može povjerovati u njenu okrutaost, isto kao što onaj ko ne poznaje ljepotu proljećne prirode ne može vjerovati u takvu promjenu.

Prolazile su zima za zimom, svaka noseći sobom nova iskušenja. Živeći u slozi sa mojim roditeljima, dijelio sam sa njima dobro i zlo. Nakon svega, na svijet je došla moja sestra Sofija, koja je umrla u trećoj godini svog malog života, za kojom smo svi dugo tugovali, a posebno moja majka. Nakon njene prerane i tragične smrti i zaista teške i gladne godine koja je odnijela živote mnogoj nejači u našim krajevima, rodio se moj brat Emilio (Miljan), koji je unio zrno radosti u naš tužni dom.

Roditelji su mi pričali o još jednom bratu (Filip?) rođenom godinu dana nakon mene, koji je umro još u prvoj godini života; ja ga se ne sjećam jer sam bio premali kad nas je zauvijek napuštio, ali roditelji ga nikada nijesu mogli prežaliti.

Тако sam rastao sa svojom familijom u selu Trsa sve do ulaska u šesnaestu godinu; tada se desilo nešto, odnosno tada sam prvi put čuo za ono što će zanavijek promjeniti moj život. Tih godina prvi mladići iz našega sela su pošli u Sjevernu Ameriku. I ubrzo su se mogle čuti priče o velikom bogatstvu i velikim mogućnostima koji se nude svakome, do kojih svako ko išta vrijedi može doći. U mojemu selu se počelo govoriti "Oni koji nešto valja ide u Ameriku, a oni koji ništa ne valja ostaje kod kuće". Vjerujući da sam i ja jedan od onih koji vrijede, počeo sam moliti roditelje za dozvolu da odem u tu daleku i bogatu zemlju da radim i zaradim puno dolara i donesem ih kući svojim roditeljima, kako bi napokon, i mi promijenili naš teški način života. Osim toga bilo je mnogo naših rodaka koji su pošli u Ameriku i koji su već novčano pomagali svoje familije i najbližu rodbinu u selu.

I pored svega, moji roditelji su bili protiv toga. Govorili su mi da radeći kako radimo, uz malo sreće, možemo obezbijediti normalan život, međutim, ja sam znao da je to gotovo nemoguće i da su oni, zapravo, svjesni svih žrtava htjeli da svi ostanemo zajedno u kući, ne želeći da ja odem i time razdvojim familiju, pa makar bili primorani na gladovanje. Gotovo su me odvratili od želje da odem za Ameriku, ali kroz glavu mi je stalno odzvanjalo: "Ko vrijedi odlazi, ko ne vrijedi ostaje". Nastojao sam da mi dozvole, jer se nijesam mogao pomiriti sa pričama da "ne valjam ako ostanem u selu", obećavajući da ću se vratiti za tri godine!

Nažalost, dato obećanje nijesam izvršio jer nikada nijesam zaradio dovoljno...

Napokon sam dobio dozvolu svojih roditelja i počele su pripeme za moj odlazak. Dok sam se pripremao za put i čekao saputnike prošlo je nekoliko mjeseci. Nakon svega došao je i dan odlaska, sedmoga dana marta mjeseca godine 1907.

Bio je to najtužniji dan u mome životu, kojega nikada neću zaboraviti ....... ne mogu zaboraviti tužni opraštaj, najprije sa mojom sestrom, zatim bratom Miljanom koji me grlio uplakanih očiju, iako je bio mali, imao svega tri godine, a najveća tuga je bila kada sam se poljubio sa majkom... jadnom mojom majkom koja mi je oblivena u suze i bol rekla: "Neka ti je sa srećom put, sine moj, moja najveća želja je da mi'se brzo vratiš iako imam osjećaj da mi se više nikada nećeš vratiti". U tom momentu je izašla iz kuće i pala, skrhana od bola. Vratio sam se da je podignem iz snijega, što je bila moja posljednja pomoć, koju sam joj pružio. U toj situaciji sam pomišljao da ostanem kući i zauvijek zaboravim na Ameriku i sve snove... međutim, imao sam dvadeset saputnika za Ameriku, koji su me naprosto uzeli za ruke i otrgli od majke. Sjećam se samo da sam se poljubio sa ocem i drugim rođacima... nakon toga sam se udaljio i zastao, gledajući put majke sa puno tuge i bola. Čekao sam da vidim kako otac prilazi majci, kako je podiže i uvodi u kuću potpuno slomljenu, još uvijek u šoku.

Nakon pola sata hoda došao je i moj otac i rekao mi da se majka postepeno oporavlja, da će me on otpratiti do grada Nikšića, mjesta đe sam se i sa njim zauvijek oprostio. Opraštaj je bio bolan, samo što je karakter muškaraca čvršći i daje im sposobnost da u sebi istrpe bol, bez da se onesvijeste, kao moja majka. Tako sam se, nakon tog tužnog opraštaja, definitivno pridružio ostalim saputnicima za Ameriku.

Nakon svih bolnih opraštaja i muka, očekivao me još jedan veliki problem, bio sam maloljetan, sa nepunih 17 godina, a država Cma Gora nije dozvoljavala dobijanje pasoša niti izlazak iz zemlje (maloljetnicima). Jedini dokument koji sam posjedovao bila je krštenica, izdata od našeg seoskog svještenika inače mojeg ujaka. Sve moje nade bile su uprte u mog dragog ujaka koji je bio narodni poslanik našega sela u tadašnjem crnogorskom senatu.

Tako smo stigli u Cetinje, glavni grad Cme Gore, to je bio moj prvi i, nažalost, posljednji susret sa našom prijestonicom, simbolom vjekovne borbe nas Crnogororaca za slobodu i narodno dostojanstvo. Grad je bio mali, mnogo manji nego sam ga kao dijete zamišljao, ali sve je to za mene, a i sve, nas bilo mnogo veće i značajnije nego što ikada iko može zamisliti. Za nas je svaki kamen naše male i siromašne zemlje bio veći i draži od cijelog svijeta.

Odmah sam potražio ujaka, pošao sam do Skupštine ali je bilo nemoguće doći do njega, jer je, upravo tih dana, zasijedao crnogorski senat i ujak je stalno bio zauzet radom na važnim sjednicama i odborima. Očekivao sam da ću nekako uz njegovu pomoć uspjeti izvući pasoš, jer je bio veoma cijenjen i poštovan čovjek. Morali smo prenoćiti na Cetinju. Kad je moj ujak saznao da sam doputovo, posjetio me u prenoćištu i pitao me o čemu se radi. Kada sam mu objasnio o čemu se radi i da želim da izvadim pasoš kako bih otputovao u Ameriku na zaradu, savjetovao me i nagovarao da odustanem i objasnio da će biti nemoguće dobiti pasoš, da ministarstvo ne može prekršiti zakone i da mi ne može pomoći, pored svog njegovog autoriteta. Ali na moje veliko insistiranje obećao mi je da će me, zajedno sa prijateljima, pratiti do nadležnih državnih organa.

Sjutri dan smo obilazili od jednog do dragog ministarstva, ali bez rezultata. Na kraju, kad sam iscrpio sve mogućnosti, ujak mi je napisao preporuku, kao poslanik, za jednog konzularnog agenta u gradu Kotoru, koji se tada nalazio na teritoriji Austro - Ugarske. Molio ga je da mi pomogne u granicama svojih mogućnosti.

Nakon nekoliko dana provedenih na Cetinju, nezaboravnih po mnogo čemu, jednog prelijepog jutra zaputili smo se prema Kotoru. Približavajući se Njegušima naišli smo na veliko iznenađenje! Po cesti se kretala kraljevska kočija, neki od mojih saputnika su je odmah prepoznali i uzviknuli: "Pažnja dolazi Kralj!" Ja sam se uplašio da će me uhapsiti, jer sam bio jedini bez pasoša. Stadosmo svi sa strane puta i u znak poštovanja skinusmo kape sa glava, dok je nailazila kočija, koja se kretala polako i ugledavši nas se zaustavila.

Otvorila su se vrata kočije i pred nama se pojavio čovjek širokih pleća sa mnogo svjetlucavog ordenja, koje nijesam do tad vidio. U tom trenutku zaorili su se glasovi mojih prijatelja "Živio Kralj Nikola! " Odmah. nakon toga kralj je podigao ruku i pitao nas: "Sinovi moji, kuda idete?" Najstariji među nama odgovorio mu je: "Sa dozvolom vašeg visočanstva idemo u Ameriku, da zaradom poboljšamo ekonomsku situaciju naših familija. "Kralj je odgovorio: "Idite, sinovi moji, neka vas Bog blagoslovi i neka vam pomogne u vašem radu. Jedino što vas molim je: đe god da budete pokažite čojstvo i hrabrost, čuvajući čast vaše domovine i vašeg imena cmogorskog. Ali znajte dobro da se niđe, niti u jednom кrајu svijeta ne jede jeftiniji hljeb nego u vašoj Cmoj Gori. "

Те iste noći došli smo u luku Kotor i odmah se prijavili u jednu pomorsku agenciju radi vađenja putničkih karata do Trsta. U Kotoru mi se dogodila prva zapreka u inostranstvu, za mene nije bilo karte, jer nijesam imao pasoš, a karta se nije mogla izvaditi drugačije.

Nakon toga sam otišao u konzularnu agenciju đe sam pokazao pismenu preporuku sa Cetinja. Nakon što je pregledao dokumente konzularni agent mi je rekao da ne može pomoći ništa, ali da sa krštenicom mogu putovati do Trsta i da će pomorska kompanija prikriti nedostatak pasoša. Otišao sam ponovo u agenciju i dobio kartu do Trsta. Krenuli smo sjutri dan ujutro, tada sam se prvi put u životu popeo na brod i vozio njim bez da sam ikada prije toga vidio more.

Kada je brod krenuo uhvatio me umor i strah, tako da sam se na trenutke želio vratiti nazad u moju rodnu Trsu, kod mojih roditelja, u našu kuću. Prolazili smo kroz prelijepi Bokokotorski zaliv, a ja sam se onako vas u strahu i nesiguran divio ljepoti tih krajeva, ali pogled mi se stalno vraćao Lovćenu - gledajući u njega činilo mi se da sam još uvijek tu kod kuće i dok se on vidi da je sve blizu, na dohvat ruke.

Međutim, ubrzo smo izašli iz zaliva i more je postalo jako nemirno sa velikim i opasnim valovima koji su zapljuskivali palubu. Na kraju smo to poslijepodne stigli do Dubrovnika, đe se brod zaustavio na jedan sat, da bi predao poštu. Dobili smo dozvolu da, na kratko, izađemo, radi kupovine nekih stvari.

Ovaj grad mi se činio izuzetno lijep, okružen velikim zidinama. I sve je bilo tako drukčije da nam se činilo da smo na pola puta do Amerike. Nijesmo znali jezike osim maternjeg, zbog čega smo se plašili i bili nesigurni. Tako smo se pokušavali sporazumjevati jezikom gluvonijemih, koristeći ruke i tijelo.

Međutim hodajući ulicama čuli smo govor kao što je naš maternji i vjerujući da se radi samo o jednom našem zemljaku, uputili smo se prema njemu, ali usput smo viđeli da i drugi isto govore kao i mi i bili smo potpuno zbunjeni.

Nakon toga smo pomenutog gospodina zamolili da nam pomogne oko kupovine nekih stvarčica. Smijući nam se, upitao nas je odakle dolazimo i mi mu odgovorismo da smo Crnogorci i da putujemo u Ameriku na zaradu, a on nam je i dalje sa osmijehom na licu rekao "Djeco moja, ovdje se govori i'sto kao u vašoj zemlji". Upozorio nas je da požurimo na brod, zahvalismo se ljubaznom gospodinu i sami kupismo ono što nam je trebalo nakon čega pojurismo prema našem brodu koji je taman kretao.

Tako smo plovili sve do Pule, đe smo se, opet na kratko, zaustavili, a u zoru uplovismo u Trst, koji je bio naša krajnja destinacija.

Iskrcavši se u Trstu, susreli smo se sa mnogim novostima i za nas do tad nezamišljivim stvarima, sa nepoznatim osobama koje su nam prilazile i predstavljale se kao prijatelji, nudeći svaku moguću pomoć i sve moguće usluge, ali, na sreću, došao je jedan pomorski agent, obučen u uniformu, koji nas je otpratio do policajca.

Policajac nas je pitao do koje agencije idemo. Odgovorili smo da idemo do jednog Crnogorca, našeg zemljaka, koji se zove Milo Stanišić. Upozorio nas je da budemo pažljivi i da se čuvamo od ljudi kao što su oni koji nam na ulici nude usluge, jer se radi o lopovima i prevarantima, te ako želimo, može nas on otpratiti do agenta Stanišića, što smo mi, uplašeni prizorima sa tršćanskih ulica, rado prihvatili.

Hodajući uskim uličicama viđeli smo puno ljudi i žena lošeg izgleda, koji su nam, usput, nudili sve moguće usluge. Mnogi od tih uličara su govorili našim jezikom, ali mi smo pažljivo slijedili policajca, dobro pazeći da se ko od nas ne zagubi.

Kada smo stigli do agencije, izašao je gospodin Stanišić i primio nas, odveo nas u jednu prostoriju đe nas je još jednom upozorio da se jako čuvamo od uličnih prevaranata, lopova i prostitutki kojih, kako je rekao, nema više ni u jednom gradu na svijetu, pozivajući nas, kao dobar zemljak, da mu predamo na čuvanje, uz potvrdu, sav novac kojega smo imali, što smo i učinili.

Odredio nam je jednog čovjeka koji nas je pratio do njegove privatne ustanove đe smo ručali. Ja sam mu uručio 25 austrijskih zlatnika koje nikada više nijesam vidio. Izlazeći i šetajući po gradu, sreli smo se sa mnogim novostima koje nikada do tad nijesmo viđeli, kao npr. tramvaj i električno svijetlo.

Vrativši se iz obilaska došli smo do restorana u kojem je sjedio gospodin Stanišić sa gospođom i malim sinom. Gospođa je bila izuzetao zgodna Cmogorka, vrlo ljubazna, koja je naredila konobaru da nam posluži ručak za susjednim stolom. Pitala nas je za novosti iz Crne Gore. Kasnije je govorio gospodin Stanišić, čovjek liberalnih pogleda, koji nam je rekao da našu situaciju treba što prije riješiti, te da je već dogovorio pripremu dokumentacije sa agencijom Cosulich, pošto će za par dana isploviti brod za New York.

Meni je objasnio da su moji dokumenti sa kojima sam doputovao brodom u Trst problematični, zbog nedostatka pasoša, te da ću, ako ne sa prvim, vjerovatno otputovati sa drugim brodom koji bi trebao isploviti za 20 dana. To ga nije zabrinjavalo, је је agencija Cosulich u mjestu Sergula imala vlastiti hotel za emigrante, tj. iseljenike, sa svim komoditetom, uključujući i putnu kartu kao i ostale troškove.

Poslije podne smo u pratnji Stanišića otišli do agencije kojoj je za smještaj i putNu kartu do New Yorka platio 240 austrijskih kruna. Zatim nas je odveo do hotela kompanije, đe smo zatekli oko 500 lica koja su čekala isti brod. Nikada nijesam vidio toliku čistoću i red. Bilo je više sala prve, druge i treće kategorije, sa konobarima i poslugom, vrtovima, hodnicima i asfaltiranim stazama, sve sa kapacitetom za 1000 osoba. Postojao je bife, đe se prodavalo sve što je potrebno, u prvom redu za nas, kao što je duvan i famozna gazirana voda "bolito".

S druge strane, u istoj zgradi, nalazile su se kancelarije sa službenicima, ambulante sa ljekarima i to od kompanije državni ljekari i američki ljekari, svi plaćeni od agencije Cosulich.

U tom momentu situacija mi je izgledala krajnje neizvjesna zbog nedostatka pasoša i posjedovanja jedinog dokumenta - krštenice. Za putnike Crnogorce, kompanija je imala poseban tretman u lukama iskrcaja, sa stavljanjem nekog žiga na dokumentu sa potpisom jednog funkcionera.

Nakon tri dana oglašen je pregled od strane državnih ljekara, a ja sam bio bolestan - tokom puta sam dobio neke ospice i osuo sam se po čitavom tijelu. Počeo je рrеgled, najprije vizuelni od srtane tri ljekara u liniji, kod kojih sam prošao kao sposoban. Sljedeći dan bio je pregled od strane dva ljekara koji su radili za kompaniju, kod kojih smo svi prošli. Treći dan došla je revizija, od strane američkih ljekara, za iskrcaj.

Sjećam se da sam došao na red treći đe me prvi ljekar dugo zagledao dok sam hodao, nakon čega mi je rekao da se izdvojim sa strane, đe su već bile 3-4 osobe. To me iznenadilo, ali je ipak ostala nada da ću proći.

Kasnije su me pozvali na pregled kod dragog ljekara, koji mi je dao znak da idem dalje, kod trećeg ljekara koji me detaljno pregledao i stavio mi neke kapljice u oči i rekao da dođem za tri dana, da me ponovo pregleda. Objasnio mi je da moja situacija nije najbolja, ali ako se budem liječio, moguće je da se poboljša u sljedećih desetak dana.

Nakon što je prošlo deset dana, čekao sam još toliko i tada, po savjetu nekih prijatelja, sam tražio povraćaj dokumenata i prebacivanje u drugu kompaniju, koja se zvala "Kocevar" đe sam dobio obećanje da će mi biti omogućen bezbjedan dolazak do New Yorka, ali da nema broda nego tek za mjesec dana. Moji prijatelji su otišli na New York "Cosulich "sa nadom da ću otputovati njihovom linijom.

Za nekoliko dana bio je zadnji pregled đe mi je kombinovana ljekarska ekipa saopštila da se ne mogu iskrcati u New Yorku. Medutim, došli su dragi zemljaci iz Crne Gore koji su putovali za južnu Ameriku - za republiku Argentinu, i pozvali me da putujem s njima, objašnjavajući da tamo imaju dosta rođaka koji su se već bili snašli u toj zemlji. Nije mi ostala druga mogućnost nego putovati s njima u Argentinu, đe prilikom iskrcaja, u to vrijeme, nije postojala nikakva kontrola ili zabrana.

Tako sam, mjeseca aprila, otputovao vozom s kompanijom "Leban" prema Đenovi, đe sam trebao da se ukrcam na brod za Buenos Aires, sa jedinim dokumentom - krštenicom, na koju su stavljale pečat kompanije.

Od Trsta do Đenove u vozu mi se činilo da letim, jer se nikada do tada nijesam vozio vozom.

Pošto smo došli u Udine - (Italija) pojavila se jedna osoba, koja se predstavila kao konzularni agent i zatražila nam pasoše. Kada sam pružio krštenicu rekao je da taj dokument nije valjan za putovanje i zatrazio mi 50 kruna ili da odmah izađem iz voza.


Miljan, Neđeljko, Timotije i Jakov Jokanović

Nalazeći se u bezizlaznoj situaciji odlučio sam da reagujem prijetnjom. Ustao sam, uputio se prema toj osobi koja i nije izgledala kao konzularni agent već kao prevarant, uhvatio ga za kravatu, snažno ga povukao za nju, zaprijetio mu da me ne vrijedja i svom snagom mu pljusnuo šamar. Na ovo sam se odlučio jer sam se osjećao izgubljen i, jednostavno, drugog izlaza nijesam vidio. Jedan od mojih prijatelja, visok i jak, predstavio se da mi je otac, kako bi me zaštitio.

Spomenuta individua je, vičući i praveći veliku graju, otišla tražiti policiju. U tom trenu šef željezničke stanice je dao znak da voz može krenuti prema Milanu, đe smo trebali presjesti na drugi voz.

Došli smo u čekaonicu đe sam se ja odvojio, da ne bi pravio probleme mojim saputnicima, vjerujući da će me tu sačekati policija i privesti, zbog onoga što se dogodilo u Udinama.



Bila je duga noć i ja sam sjedeći na klupi, zgrčen i uplašen, od svakog Talijana, koji je prolazio kroz čekaonicu, zamišljao da je policajac i da će me uhapsiti.

Na sreću, ujutro je došao voz. Ukrcao sam se na njega, zajedno sa prijateljima i do Đenove nije bilo nikakvih problema.

Stali smo u podzemnoj stanici, što je za mene bilo veliko čudo, nijesam vjerovao svojim očima: stajali smo pod zemljom a sve je bilo osvijetljeno kao da smo napolju.

Popeli smo se stepenicama prema gore đe nas je čekao agent kompanije i nakon pregleda dokumenata odveo nas u hotel, đe smo čekali tri dana odlazak broda.

Ponovo je došao drugi konzularni agent i nakon pregleda isprava rekao mi da neću moći putovati ako mu ne platim 35 talijanskih lira za potpis na krštenici. Poslužio sam se lukavstvom i rekao mu da će mu sve biti plaćeno na brodu, sljedećeg dana, kada je brod, prema najavi, trebao isploviti. Međutim, dogodilo se da je brod isplovio isti dan, u 4 sata poslije podne.

Prije toga dobili smo naredbu da se u 14 sati ukrcamo na brod "P. Mafalda". Približavali smo se brodu koji je bio toliko velik i lijep i rasvijetljen, da mi je izgledao kao jedan veliki plutajući grad.

Kada smo se popeli na most primijetio sam spomenutog konzularnog agenta. Nadao sam se da me neće primijetiti, sagnuo sam glavu i krio se u masi, jer je bilo puno putnika različitih nacionalnosti i jezika, a brodska posada je govorila isključivo talijanski, što je vrlo mali broj putnika razumio. U toj gužvi začule su se brodske sirene, koje su označile pripremu za isplovljavanje broda.

Tada sam shvatio da ću se uspjeti izvući od obaveze da konzularnom agentu platim 35 talijanskih lira.

Nakon oglašavanja zadnje sirene, brod je isplovio iz Đenove u pravcu Buenos Airesa i ja sam, zauvijek napuštio moju Zemlju i stari kontinent.

(Nastavak ove priče piše Timotijev najmlađi sin.)

Na brodu kojim se vozio sa ostalim emigrantima "Princeza Мafalda "komunicirao je samo sa svojim zemljacima iz Cme Gore. Nije znao ni jednu riječ španskog jezika, niti je imao važećih dokumenata, bio je pravi slijepi putnik. Kada je upitao jednog od Crnogoraca, koji je po drugi put išao u Argentinu, ovoga puta vodeći i cijelu familiju, đe i kako može naći posao, on mu je odgovorio:

"Najlakši posao koji se može naći u Americi je na izgradnji željezničkih pruga. Kada stigneš u Buenos Aires poslušaj zvuk sirene voza. To je zvuk koji se ponavlja svakih nekoliko trenutaka i može se čuti kilometrima. Kada ugledaš voz počni da ideš u pravcu šina slijedeći ih dan i noć, sve dok ne stigneš do kraja. A jednom, kad stigneš tamo, viđećeš mnogo ljudi kako radi na izgradnji pruge. Među svim tim ljudima viđećeš nekoga ko ne radi, već samo nadgleda šta rade ostali. Ta osoba je poslodavac i njega treba da upitaš za posao."

"A kako da ga pitam ?"

"Dakle, reci mu: Da li ste vi poslodavac, kučkin sin, i hoćete li mi dati posao ili ću vam ja razbiti nos?!"

Timoteo je proveo sate i sate dok ovu frazu nije naučio napamet. Kada je, konačno, naučio, pozvao je još jednog od Crnogoraca sa kojima je putovao, koji je govorio španski, da provjeri je li dobro naučio ovu, za njega vrlo bitnu rečenicu.

Kada je ovaj čuo šta je Timoteo izgovorio rekao mu je: "Slušaj ako na takav način budeš tražio posao možda će to biti posljednja stvar u životu koju ćeš tražiti", nakon čega mu je rekao pravo značenje rečenice koju je sa tolikim mukama pokušavao naučiti.

Na ovom primjeru se vidi sa kojim su sve teškoćama i mukama bili primorani da se nose svi oni koji su sa раr ličnih stvari, bez znanja jezika kretali u "novi svijet".

Tako je Timotije stigao u Buenos Aires i krenuo u potragu za poslom. Radio je na izgradnji željezničke pruge, na sječi šuma, kao radnik u estanciasima, rančevima na jugu provincije Santa Fe i kao radnik na malim farmama, obrađujuci zemlju plugom sa konjskom zapregom.

Radeći sve ove poslove, vremenom je uspio ušteđeti nešto para sa kojima je kupio konja i zaprežna kola. Počeo je kupovati voće i povrće i ostale poljoprivredne рrоizvode po selima i preprodavati ih svojim poznanicima u gradovima.

Godine 1916, Timotijev mlađi brat Neđeljko (Domingo), u potrazi za njim stiže u Argentinu. Razlog njegovog dolaska bio je što je njihova majka, koja je živjela u Trsi, Cma Gora, noćima neutješno plakala, јеr nije imala nikakvih vijesti o svom sinu Timotiju, koji je mnogo godina ranije otišao u Argentinu, sa obećanjem da će se vratiti najkasnije za tri godine. Tada joj se njen mlađi sin Neđeljko, koji je imao svega 16 godina zakleo da će otići u Argentinu, рrоnaći svoga brata i vratiti ga u Cmu Goru, njihovoj kući. Kada ga je, napokon, pronašao, poslije skoro godinu dana potraga po čitavoj Argentini i sam se zaljubio u tu čudesnu zemlju i više se nije htio vratiti. Počeo je raditi na maloj farmi kod jednog Timotijevog poznanika, takode Crnogorca (Milosavich), u gradiću Villa Mingueta.

Neđeljko je bio nepismen, ali je učio čitati i pisati noću, kad bi završio s poslom.

Kasnije je počeo raditi kod jednog drugog Crnogorca, koji se prezivao Kilibarda. Sin tog čovjeka, Danilo Kilibarda, dosta godina kasnije postao je ministar obrazovanja provincije Santa Fe.

Poslije nekog vremena napuštili su posao na farmi i Timoteo se preselio u grad Elortondo, đe se iznova posvetio trgovini. Kako je bio komisioni prodavac, često je išao u Rosario, koji je u to doba bio jedan od ekonomski najmoćnijih gradova, đe je dostavljao narudžbe svojim klijentima. Na taj način je upoznao mnoge ljude sa kojima se sprijateljio, a njegov najbolji prijatelj je postao dr Joaquin Argonz.

Nakon mnogo godina oženio se Anom Buratović, 5. februara 1927, kada je imao 37 godina. Njihov sin Honorio i kćerka Mileva, rođeni su u tom gradu. Nakon toga su se preselili na malu farmu u Alehandro Roca, Provincija Cordoba. Tamo su živjeli od 1930. do 1937, kad su se rodile dvije kćerke Martha i Drina.


Neđeljko sa porodicom

Tokom te godine, odmah nakon završetka velike svjetske depresije, kada se sav rod pšenice koristio za ogrijev, zbog toga što niko nije htio da ga otkupi i zato što nije ništa vrijedio, odlučili su da se presele u Villa Mugueta, đe je u to vrijeme živio Nedeljko (Domingo), koji je izuzetno dobro zarađivao, prodajući radio-uređaje koji su bili velika novost u to vrijeme i koje su kupovali kako ljudi u gradovima tako i oni koji su živjeli na širokim prostranstvima pampa, i to sa specijalnim dodatkom - vjetrenjačom, koja je proizvodila električnu energiju na koju su ti radio uređaji i funkcionisali.

Nakon što su stigli u Villa Mugueta, sa onim sto su ušteđeli prodajom stoke sa farme, otvorili su višenamjensku radnju. Tu su ostali sve do 1941. godine, kada u taj grad dolazi stari Timotijev prijetelj dr Joakim Argonz, koji je te godine izabran za guvernera provincije Santa Fe sa ponudom da Timotea postavi na čelo administrativne službe koja se bavila svim državnim poljima koja su bila pod zakupom seljaka u provinciji Santa Fe, što je on prihvatio, ostavljajući porodicu u Villa Mugueti.

U međuvremenu, porodica se uvećala rođenjem Sofije, koja je došla na svijet 1938. godine, a čiji je kum bio dr Argonz.

Do kraja 1942. godine svi su opet bili na okupu, preselivši se u distrikt Huanqueros, đe su se porodično posvetili poljoprivredi, posebno uzgoju pšenice.

U Huanqueosu je rođen Timoteov najmlađi sin Timoteo (koji je ujedno i sastavljač ovih redova).

U međuvremenu on je i dalje bio na čelu administracije, usput pomažući udomljenje, dajući zemlju i krov nad glavom mnogim porodicama koje nijesu imale ništa, dajući im to sve u zakup sa minimalnom naknadom za provinciju.

Godine 1945, za vrijeme Peronove vladavine, vlada provincije Santa Fe, odnosno njen predsjenik dr Caeser donose odluku da Timoteo sa porodicom, u roku od 48 sati, mora da napušti imanje na kojemu je živio. Imanje je oduzeto protivzakonito i dato u zakup (nezakonito) Clementinu Sanjudu, bliskom prijatelju predsjednika, za njegove lične potrebe.

Na tom imanju, osim Tiometove, živjelo je još dosta porodica (oko 15) i svi su dobili naredbu za iseljenje u isto vrijeme.

Timoteo je poslao pismo predsjedniku vlade govoreći mu da je to što rade protivzakonito, i da on neće napuštiti svoju zemlju bez sudske odluke o tome. U isto vrijeme poslao je pisma na mnoge druge adrese: vrhovnom sudu, federalnoj vladi, opominjući ih na njihovu odgovomost u slučaju krvoprolića, jer on nikada neće predati svoju zemlju ljudima koji krše zakone.

Pored toga, dok mu je žena bila u gradu da bi poslala telegrame iz pošte, on je iskopao rupu, u blizini ulaznih vrata, kuda policija treba da uđe. Sakupio je svo oružje kojeg je inače imao mnogo i namjestio ga sa iste strane odakle je trebala doći policija. Takođe je zamaskirao rupu na ulazu u kuću, a na ulaznim vratima postavio košnicu sa pčelama, tako da onaj ko prvi otvori vrata bude napadnut ovim insektima.

Timotije je bio odlučio da se brani do samoga kraja, nije želio da poklekne pred nezakonitim radnjama.

Kada je policija bila na svega 8 km od kuće, sa naređenjem da Timotija dovedu živog ili mrtvog, dobili su hitnu naredbu za odstupanje.

Telegrami su, ipak, djelovali.

Nakon ovog slučaja nastavio je da se bori svim pravnim sredstvima protiv ovakvih postupaka u cijeloj provinciji. On je bio čovjek bez ijednog dana škole, ali izuzetno načitan samouk.

Kasnije je stupio u kontakt s federalnim zakonodavnim institucijama đe je bio jedan od savjetnika prilikom donošenja zakona o kolonizaciji kojim je omogućen otkup zemlje, uz vrlo male naknade u velikom vremenskom periodu, svim seljacima čija su se imanja nalazila na državnom zemljištu.

Ovaj veliki pustolov, sanjator i branilac pravde umro je 25. oktobra 1966. godine.

Nakon smrti njegov sin Timoteo nastavio je pregovore u vezi zemlje i donošenja zakona o kolonizaciji, da bi poslije nekoliko godina teške borbe taj zakon ipak bio donešen, čime se posthumno ostvarila želja ovog starog borca iz Crne Gore.

Napomena:

Sakupljajući materijal za knjigu "Crnogorci u Argentini" slučajno sam stupio u kontakt sa Ricardom Jokanovićem programerom iz Buenos Airesa.

On me povezao sa svojim bratom Rodolfom fizioterapeutom iz Buenos Airesa. Nikada do tada u kontaktima sa raznoraznim iseljenicima i potomcima nijesam naišao na takav entuzijazam i toliku "glad" za spoznajom svojih korijena. Naprosto sam bio obasut raznoraznim informacijama o mnogim tamošnjim Crnogorcima. Rodolfo je obilazio biblioteke i arhive i slao mi sve najznačajnije podatke i dokumenta vezana za Cmogorce u Argentini.

Na dnu jedne stare škrinje sa slikama u porodičnoj kući u distriktu Huanqueros pronašao je koverat u kojem je "nоnо Timoteo" sačuvao svoja sjećanja i ostavio ih budućim generacijama "da znaju ko su i' odakle su ".

Poslao mi je pomenute spise koje nакоn prvog čitanja jednostavno nijesam mogao da ne prevedem (dijelove koji su bili na engleskom jeziku, a dio priče, sa španskog, preveo je Ananije Stojović) i time ih podijelim sa drugim ljudima.

Gordan Stojović