Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Katalina Milović
LA MONTENEGRINA

Timotije Jokanović
SJEĆANJA


Osnivanje škole br. 180 i drugi uspjesi

Nakon analiziranja i Statuta, još više ćemo cijeniti ove ljude, koji su, osim što su bili vrijedni i ulagali mnogo truda, posjedovali i inteligenciju, etiku, sposobnost organizacije i poštenje, a kroz sve to provlačila se velika osjećajnost.

Kao i svako ljudsko biće, imali su poneku manu ili grešku, koje su pored tolikih vrlina ostale neopažene.
Možda će privući pažnju terminologija Statuta, jer potiče od ljudi koji još uvijek nijesu u potpunosti savladali jezik.

Cmogorci su imali mnogo prijatelja, sa odgovarajućom osobom bi se savjetovali u vezi sa svakim poduhvatom ili idejom. U ovom slučaju, sa njima je sarađivao gospodin Valdes, jedan od pionira novinarstva u Saens Penji. Bio je vlasnik nezaboravne "Ćakenjske tribine".

On је, takođe, napravio pečate. Već se podiže Klub Durmitor. Veličanstven, impozantan, prvoklasna izgradnja, on je mjesto budućih sastajanja Upravnog odbora, članova i njihovih porodica.

Svaki je izgovor dobar da bi se tamo sastali, ručali i proveli neđelju zajedno. Sva đeca se, jednako kao i njihovi roditelji, međusobno druže. Tako se polako stvarala velika crnogorska porodica. Veze koje do danas nijesu prekinute.

Ovi ljudi nemimog duha, sa oduševljenjem gledaju kako rastu njihova deca i osjećaju da je vrijeme da osnuju školu. Imaju sve što je potrebno, samo nedostaju učitelji.

U tom cilju šalju zahtjeve, putuju u Resistesiju, Buenos Ajres ... i, konačno, u septembru mjesecu 1930. godine, dolazi prvi nastavnik kojeg dočekuju uz veliku graju. Gospodin Tomas Valjehos postaje predmet pažnje članova kolonije i njihovih porodica.

Prvog školskog dana, u Nacionalnoj školi br. 180, nije bilo mnogo učenika, ali je bilo dovoljno za početak.

Učitelj ih je ljubazno primio i trudio se da zadobije naklonost ove dece, sa kojom mu je bilo teško da se sporazumije. Oni su govorili jugoslovenski, a on španski jezik. Malo po malo uspostavljaju komunikaciju, oni su učili španski, a učitelj jugoslovenski, dok nijesu postigli da se sporazumiju veoma dobro.

Među prvim učenicima bili su:
Aurora i Nikola Petrović Domingo Kapitanić
Rafael Andrijašević Fransisko Buratović
Pavle Kapitanić Jovan i Ana Brajović
Basilio Svorcan

Ana Kosanović...


Škola br. 180 veoma je draga svim potomcima Jugoslovena, jer svi mi, đeca La Montenegrine, prolazimo kroz njene učionice, bez obzira na razliku u rasi ili boji, škola je osnovana za njene sinove i kćeri, unuke i svu đecu koja su živjela u koloniji.

Kasnije je došla nastavnica iz Rosaria, gospođica Maria Mancini, zatim gospodin Andriani, bračni par Barreto, Huan Gomes, Maurisio Toribio Koria, Adolfo Agire, moj učitelj iz prvog razreda, Luisa Kosanović i ja, kćerke osnivača, takode Jolanda Agnello, unuka jednog od njih. I mnogi drugi...

Ova grupa vizionara osnovala je kulturni centar, i, da vidite, uspjelo im je. Među bivšim učenicima ove škole ima mnogo stručnjaka: inžinjera, ljekara, biohemičara, farmaceuta, računovođa, geodeta, profesora, trgovaca, kao i veliki broj zemljoradnika, zanatlija i radnika, a svi su oni čestiti muškarci i žene.

Profesija nastavnika bila je veoma cijenjena među stanovnicima ove oblasti, učitelj je zasluživao poštovanje i pažnju.
Pozivani su na sve zabave koje su organizovali članovi kolonije i sa poštovanjem dočekivani.

Možda je to poštovanje i pažnja, u Marti Kapitanić, Luisi Kosanović, Florensiji Milović, Izabeli i Mariji Stevović, Ani Jerusimić i meni izazvalo želju da izaberemo profesiju nastavnika, mi ćerke osnivača i Jolanda Agnello, unuka. Proklijalo je sjeme koje je palo na plodno tlo.

Osamdesetih godina donijeta je Odluka Provincije da se daju nazivi svim školama u Ćaku, kako bi se raspoznavale po imenu, a ne samo po broju.

I tako smo, nakon što je najvišim organima iz oblasti obrazovanja upućen poseban zahtjev, i na osnovu postignutih rezultata, uspjeli da Škola br. 180 dobije ime "Crnogorski kolonista", u znak istinskog priznanja i poštovanja prema zaslužnim tvorcima tako važnog ostvarenja.

Konačno, dobili su ga za cijenu jednog života, za uspostavljanje neraskidive veze sa zemljom, za olakšanje koje donosi tlo koje daje utočište, za plač vjetra koji nosi jedno ime, za ljubav koja vremenom postaje uspomena, za vječno trajanje u sjećanju...

Na zaprepašćenje svih stanovnika, tragično umire pjesnik grupe, gospodin Petar Novaković. Došlo je do prepirke između radnika na njegovoj farmi. Pošao je da ih umiri i ubijen je nožem.

Crnogorski kolonisti su trpjeli mnoge materijalne štete i uvijek bi ponovo stali na noge, ali bol za izgubljenim prijateljem učinio je da se ovi krupni, hrabri ljudi slome, izražavajući bol suzama i plačem. Iako su se ujedinili, kao što su to uvijek činili, za ovo nijesu mogli naći lijeka, čak nijesu ni pokušavali da se međusobno hrabre i uliju snagu jedan drugom.

Umro je čovjek koji je bio pokretna snaga svih njihovih poduhvata, čovjek u pravom smislu te riječi.

I kao što kažu da pripadate jednoj zemlji onda kada u njoj umre neko koga ste voljeli, tako su, nakon tog bolnog gubitka, crnogorski kolonisti zaista postali pripadnici ove zemlje.

Dvije godine nakon ovog gubitka, umire Cvijeta, supruga jednog od osnivača, Mitra Mićunovića.

Ova žena ostavlja užasnu prazninu u svojoj porodici i među prijateljima. Suprug i tri mala sina, stara osam, šest i četiri godine, Gole, Gojko i Mujo.

Otac mi je pričao da Mitra, premda je bio tužan, nije obeshrabrio ovaj bolni gubitak. Nekako se snašao da čuva svoju đecu, radeći i u polju i u kući, a na sve skupove je dolazio zajedno sa svoja tri sinčića.

Mnogo godina kasnije, kada su sinovi već bili oženjeni, gospodin Mitar je sklopio drugi brak sa Alisijom Pahon, koja mu je podarila prekrasnu kćerku Floru. Ova đevojčica je imala privilegiju da bude ljubimica dece prvih naseljenika. Pošto sam predavala u školi br. 180, ona je bila moja učenica. Moj đak bila je i Selia Kosanović, kao i mnogobrojni unuci osnivača škole i ostala đeca iz naše voljene kolonije.

Smrt Petra Novakovića je, osim patnje, donijela i nespokojstvo. Bila im je potrebna policijska stanica. Kao što su radili od samog početka, latiše se posla.

Grade stanicu, kuću za policajce i kada je sve bilo spremno, nadležnim organima podnose odgovarajući zahtjev. Postižu svoj cilj, kao i uvijek.
U policijskoj stanici La Montenegrine već radi jedan policajac, to je gospodin Sosa kome daju nadimak Gluvi Sosa.

Bilo je uobičajeno viđeti ga kako na žustrom konju obilazi oblast, a pratila su ga dva obučena psa koji su bili veoma dobri pomoćnici. Stalno je imao posla, pošto se kolonija veoma proširila. U periodu berbe pamuka, na farmama je bilo mnogo zapošljenih radnika, u prosjeku oko stotinu ljudi, dok ih je u periodu plijevljenja bilo nešto manje. Za ostalo vrijeme u toku godine, imali su stalne porodice, čiji su očevi za mjesečnu platu orali, sijali i dr.

Kao što vidimo, ova kolonija je bila izvor veoma važnih poslova i od nje su zavisile hiljade ljudi.


Gospođica Marija Mansini


Lazar Kosanović i načelnik odjeljenja u policiji i
prvi direktor Škile br. 180 gospodin Tomas Valjehos


Kineskinja Elena i mali gaučo Mićo
na školskoj proslavi, 1940. godina


Osnivači, 1930. godina


Učenici Škole br. 180, 1932. godina


Učitelji sa školskim saradnicima, 1962. godina


Zorka i Vlado Milović i Ana Brajović


Zlatne svadbe. Škola br. 180. Grupa bivših učitelja


Unosni poslovi. Neka zadovoljstva

Planirali su da osnuju Zadrugu. Zvanično to nijesu uradili, ali su sve poslove radili zajednički, kao da ona postoji. Svi su sarađivali kada je to bilo potrebno. Među njima nije bilo zavisti i sujete, oni koji su znali više, pomagali su onima sa manje znanja, davali im savjete u vezi sa kupovinama i prodajama.

Ako bi berba bila dobra i ako bi preteklo novca za nabavku poneke luksuzne stvari kao što je auto, razgovarali bi o svojim planovima i zajednički išli u kupovinu.
Ako su, na primjer, nabavljali 3 ili 4 automobila marke Ford "T" ili Ford "A", dobijali su popust za svaki kupljeni auto.

Gospodin Hose Moreno je bio vlasnik agencije sa kojom su saradivali. Luk i krompir su kupovali u radnji Benitesa Ortege.
Ostale namirnice kupovali su kod Enrikea Rodrigesa, Antonia Kampa, Mira Bilcića, Vinka Lusića, itd.
Odjeću, obuću i posteljinu nabavljali su iz radnji La Sin Rival, Casa del Pueblo i Tropical.

Namirnice posebnog kvaliteta: vrhunska vina, suhomesnate proizvode, suvo voće i poslastice kao što su ukusni lokumi, kupovali su kod Nikolasa i Marije Ninof, koji su specijalno nabavljali jugoslovenska pića kao što je kruškovac (liker od krušaka), šljivovica (rakija od šljiva), pelinkovac (liker od pelina) i druga.

Crnogorci su znatno doprinijeli ekonomiji Presidensije Roke Saens Penja. Bila je to bogata kolonija sa velikim brojem stanovnika. Njeni žitelji su bili neumorai radnici, а nijesu žalili ni da potroše kada je trebalo uživati. Uživali su u dobroj hrani i lijepoj odjeći.

Svaka kuća je imala toliko pominjanu ostavu, u kojoj je bila obješena pršuta, uvijena u fini bijeli papir i stavljena u mrežasti džak, neizostavni rockefort, kobasice i dr. U njoj se nalazio oštri nož, kako bi, uvijek kada bi poželjeli, mogli da probamo nešto od toga. Nijesu čekali da se do kraja potroše zalihe, odmah bi nabavljali nove.

Jedna grupa Jugoslovena koja se nastanila u Saens Penji, počela je, između ostalog, da drži hotele i restorane.

Često su navraćali u radnje svojih zemljaka Jovana Sušice, Krsta Martinovića, Adrije Brnića, Stevana Peulića, Antonija Guića.

Aperitiv su pili u baru gospode Marije Fresl, dok smo mi đeca, ako bi pošli sa očevima, išli da kupimo sladoled u "Sjeverni pol", koji se nalazio u 12. ulici, preko puta trga San Martin. Sa kakvim smo divljenjem posmatrali gospodina Todorofa kako uzima drvenu lopatu, veliku gotovo kao veslo, koju je koristio za miješanje sladoleda koji je pravio na očigled kupaca.

Udobno se smjestivši, posmatrali smo odatle kako fotograf na trgu neprekidno radi.

Aparat koji se nalazi na jednom tronošcu, glava pokrivena crnim platnom, ruka drži blic iz koga bljesne svjetlost i nekoliko minuta kasnije, davao je fotografiju nama koji smo se slikali da bi ovjekovječili trenutak. Čuvam mnoge od njih, požutjele od vremena, ali još uvijek jasne. Pozirale su čitave porodice, grupe prijatelja, mala đeca. Čuvar trga ih je svaki čas prekidao, pazeći da ne pogaze biljke koje su bile veoma njegovane.

Ако su našim očevima za neku važnu svečanost ili za službeni put bila potrebna odijela, za njihovo šivenje po mjeri bio je zadužen gospodin Huan Movrin.

Kožne cipele i čizme popravljao je njegov brat Agustin.

U velikoj grupi odlazili su na parade u Saens Penju, i uvijek bi vodili đecu koja su, vesela, uživala u priredbi i slatkom piću od đumbira, koje je kasnije zamijenio ništa manje ukusan sok od narandže, a nabavljao ga je gospodin Dinko Curin, kao i Crash i Bidu.

Muškarci su bili istrajni gledaoci boks mečeva. Okupili bi se u velikom broju i išli da bodre svog zemljaka, Stevana Ozića, kada bi učestvovao u takmičenju. Stadion je tutnjao od njihovih ushićenih uzvika kojim su bodrili svog idola: Udri ga! Udri ga!

Napredak

Firme koje su prodavale građevinski materijal takođe su ostvarile veliki promet, kada su Crnogorci svoje prve kuće zamijenili prostranim i udobnim kućama od boljeg materijala i sa podom od mozaika. Sve su bile opremljene odgovarajućim namještajem za porodice, koje su, uglavnom, bile brojne. Upravo tada se pojavila osoba koja je bila potrebna za zidarske poslove, majstor Alfredo Raschetti, osoran čovjek teške naravi, ali veoma vrijedan. Sjećam ga se kako stoji na skelama, veoma vješto i s lakoćom obavljajući svoj posao samo desnom rukom, pošto su mu lijeva noga i ruka bile onesposobljene i mrtve, možda usljed neke nesreće, a možda se takav rodio.
Imao je više radnika, jednog koji je donosio malter, drugog koji je kopao temelj, i još mnogo njih na koje je osorno vikao "brže!" Završavao bi jednu kuću, započinjao drugu, treću, četvrtu... i na svakoj je ostavljao poseban pečat, cvijeće, lišće, likove u reljefu koji je umjetnički pravio od cementa i pijeska.


Alfredo Rasketi

Čuvši o velikim poslovima koji su obavljani, ЗО -tih godina dolazi stolar Savo Martinović, pravi Crnogorac, visok, krupan i muževan, čestit i veoma simpatičan. Dolazi sa svojom suprugom Elenom Roganović i đecom.

Nastanjuje se na farmi Petra Milovića, i tada započinje veliki posao: njegove ruke veoma vješto oblikuju vrata, prozore, stolove, stolice. Mnogi u koloniji traže njegove proizvode, koji su odoljeli zubu vremena.

Savovi susjedi su porodica Navarrete, koju čine: Pedro, Maria, njihov mali sin Armando, kasnije će se u koloniji roditi Pedrito i Mari. Oni su otvorili prodavnicu i bar.

Jednog dana pojavljuje se kovač Antonije Milaić, koji po kućama nudi svoje usluge i njegove spretne ruke prave tepsije, koje suprage kolonista koriste za pečenje ukusnog domaćeg hljeba. Zbog tog posla ustajale su u ranu zoru, mijesile u velikim drvenim naćvama i hljebovi su bili spremni, pečeni i topli, za doručak i za prodaju radnicima.

Kovač Antonije (kako su ga zvali) takođe je u velikim količinama pravio kante, šerpe, plehove za kolače, čajni- ke, tiganje i dr. Popravljao je poljoprivredni alat, točkove dvokolica, kočija, teretnih kola. Zadivljeno smo gledali kako na kovačkom ognjištu do usijanja zagrijeva gvožđe, uzima ga dugačkim kliještima i na nakovanju udarcima čekića oblikuje potrebni predmet.

La Montenegrina stiče sve veći ugled; glas o postojanju ove napredne kolonije već prelazi granice Ćaka i stiže do Buenos Ajresa. O njoj pričaju Jugoslovenima koji se useljavaju i sve više ih dolazi.

Jevto Eraković
Novica Radoičić
Simo Jovanović
Josip Jelavić
        Radičić
        Ilić
        Jovović
Danilo Klizić
Grgur Aguzin
Martin Kolar
Petar Musura
Mihajlo Radić

Leso Kilibarda
Stojan Ostojić
Rafael Tomanović
Mitar Toj
        Marinković
        Brajičić
Juro Konjovot
Jovo Ranjević
Baldo Rustan
        Kuvalo
Jovan Drecun
Mihajlo Radić

Ко se ne bi sjećao Kristine i Joje Milović, Mitrovih i Lazarevih sestara. Joja, vitka, niskog rasta, sa grbicom na leđima, odmah nakon dolaska udala se za Spasoja Vujovića. Nijesu imali đece i ona postaje tetka svima. Svoju veliku osjećajnost i duhovitost prikriva grubošću i tako postaje meta šala, na koje uvijek ima originalan i duhovit odgovor.

Sunarodnici iprijatelji koji su takođe stvorili Ćako

Ranije sam pomenula da je južno od La Montenegrine stvorena kolonija Las Kućiljas, naseljena porodicama:

Pellizari
Polich
Senoff
Jenechoff

Kissch
Nikla
Nunjez i drugim.

U koloniji La Gran Bestia, koja je bila pod nadležnošću San Bernarda, živjele su porodice:

Jokmanović
Lazović
Peković
Jeremić
Sirić

Barulić
Milić
Jurović
Đurđević
Miloš


Zapadno se nalazila Ćarata, Las Brenjas, pod nadležnošću Korzuele:

Samardžić
Kapor
Strainić
Vratnica
Ostojić
Delibašić
Andrijašević

Mrkaić
Bajović
Kotinović
Grbavac
Garmaz
Pejović
Drgane

U oblasti Maćagai:

Jovanović
Roganović
Vuleković
Milić
Kapor
Popović
Nikčević
Raičević
Rodić
Radić
Pavićević

Rončević
Jabučan
Jukanović
Tatar
Radulović
Janović
Punos
Ivanović
Pejović
Marjanović
Rončević

U Kampo Grande:

Glibota
Cherne
Marinić
Rezanović
Petrović

U oblastima Kitilipi i Baho Ondo:

Carić
Petrović
Vrdoljak
Marinić
Pavlinović
Anić
Vorovać
Lendić
Katavić
Vodanović
Vucko
Raičević
Peinović
Alerić
Zovak
Trzić
Lozina
Ozić
Grepo
Knezović
Erceg
Urlić
Bruić
Juričić
Markonić
Kop.


U Kampo Largo:

 

Antunović

Šešelj

Jurić

Damjanov

Planjar

Vukić.


U Saens Penji i raznim selima i kolonijama Ćaka nas-

tanile su se porodice:

 

Spoljarić

Domitrović

Starčević

Marić

Lusić

Jurkević

Radovančić

Jurović

Curin

Baito Perić

Rukavina

Nikolić

Bilcić

Panzić

Grančić

Kambić

Hajduk

Landeka

Sercić

Stalkar

Plantić

Bogdanić

Jurašević

Franić

Ćurin

Belić

Galić

Matijašević

Bulatović Mateša
Babić Seputić
Lukać Kolar
Jurišić Brancić
Druzijanić Gustin
Kočić Sufar
Košćica Perić

Sa svima njima uspostavljaju prijateljske veze.
Mnoge od ovih porodica redovno dolaze na zabave koje se organizuju u Klubu Durmitor.
Mnoge od njih su se srodile sa Crnogorcima tako što su njihova đeca sklapala brakove.
Gospodin Rafael Bulatović, veoma vješt u sređivanju zvaničnih dokumenata, bio je prijatelj Cmogoraca. Postao je njihov besplatni zastupnik.
Na mojoj potvrdi o rođenju nalazi se njegovo ime i potpis kao svjedoka.

Kada bi mi, dok sam studirala, bili potrebni dokumenti iz raznih kancelarija, gospodin Rafael bi ih nabavljao i donosio mi ih u školu. Mnogi od nas bili su korisnici ovakvih usluga.

Gospodin Fransisko Kambić bio je veoma sposoban vajar. Vješto i lijepo je rezbario drvo. Najtvrđe drvo predavalo se njegovim rukama. U Saens Penji se čuvaju mnoga njegova djela, kao što je Raspeće Hrista velikih dimenzija. Zatim, lica i poprsja uglednih osoba, kao i ljudi koji bi u njemu probudili simpatiju ili poštovanje, za koje je koristio korijenje stogodišnjeg ćakenjskog drveća, koje je posebno volio.

Veoma sam poštovala njegovo djelo. Željela sam da ga posmatram dok radi i molila sam oca da ga posjetimo. To smo i uradili. lako sam bila samo radoznala djevojčica, odgovarao je na sva moja pitanja sa skromnošću velikog čovjeka i rezbario je drvo da bi mi ugodio. Sjećam se da sam ga pitala kada jepočeo da se bavi rezbarenjem. Ispričao mi je veoma simpatičnu anegdotu iz svog žfvota. U ranoj mladosti počeo je da oblikuje ljudske figure od gline koje je ostavljao da se suše na suncu. Ali, one su se raspadale.

Njegov učitelj u Jugoslaviji bio je svještenik koji im je na času ispričao kako je Bog od gline stvorio Adama i Evu. Tada je on, sa ljupkom nevinošću đeteta, ustao iz klupe i veoma ozbiljno i s poštovanjem, a iznad svega sa velikim interesovanjem, upitao učitelja: "Oče, možete li mi reći kako ih je sušio da se ne raspadnu? Jer ove koje ja pravim ne mogu da ostanu čitave."

Suša 1937. godine

Kada je sve išlo kako treba i kolonija postala velika i napredna, žestoka suša pogodila je tu oblast. Bilo je to 1937. godine. Ko je se ne sjeća? Oni koji su tek počinjali bili su u velikoj krizi. Veliki broj kolonista upao je u dugove. Presušivali su bunari, nije bilo trave. Domaće životinje su crkavale zbog nedostatka vode i hrane. Potrošene su sve rezerve. Kada je počela da pada dugoočekivana kiša, bez oklijevanja, vrijedno i požrtvovano su nastavili da rade i ponovo stali na noge. Suša je pogodila i Saens Penju. Nijesu imali vode ni za piće. Kopali su mnogobrojne duboke bunare kako bi pronašli vodu i tada su se pojavile naše termalne vode, ponos Ćaka i izvor života i zdravlja.

Negdje sam pročitala izreku koja mi se urezala u sjećanje: svaka prepreka pod rukom nosi poklon! U ovom slučaju se, kao i u tolikim dragim, obistinila.

Transportna preduzeća

Stalni porast broja stanovnika u koloniji i njihovi neprekidni odlasci u naseljene centre Saens Penju, Kampo Largo i Korsuelu podstiču ove energične ljude da osnuju preduzeće za prevoz putnika. Preduzimaju potrebne korake za dobijanje linije koja bi išla od Kampo Larga do Saens Penje, prolazeći kroz La Montenegrinu.

Kao osnovni uslov traže im da imaju put u dobrom stanju.
Osnivaju komisiju, Udruženje, a iz Kampo Larga kočijama dolazi putar Karlos Maćado sa svojom porodicom i imovinom.

Bilo je uobičajeno viđati ga svakog dana, u ranim jutarnjim časovima, kako prolazi na mašini za održavanje puta koju su vukli konji ili mazge. Išao je do mjesta La Fleća, a vraćao se u sumrak, ostavljajući čist i ravan put. Prvo transprotno preduzeće koje je saobraćalo tim putem bilo je Montenegro, čiji su vlasnici bili gospoda Simo Jovanović i Petar Kovačević. U preduzeću je, kao čuvar, radio Feliks Kapitanić, a vozač je bio Matija Antunović, koji je 70-tih i 8O-tih godina imao značajnu ulogu u automobilizmu te oblasti.

Godinama kasnije preduzeće je kupio Migel Antunović, koji je nastavio da radi na istoj liniji Kampo Largo - Saens Penja, Saens Penja - Kampo Largo. Nakon dužeg vremena Elias Andrijašević je nastavio da radi na toj liniji.

Zatim je osnovano preduzeće La Liebre, koje je držalo liniju: Korsuela - Saens Penja i obratno.
Liniju Las Brenjas - Saens Penja držalo je preduzeće Monoff. Ovu liniju je, kasnije, kupio gospodin Albarran.

Sva preduzeća su imala jutarnji polazak u Saens Penju i povratak u popodnevnim časovima. Jedino je preduzeće Chavarri imalo suprotan raspored i držalo je liniju Kampo Largo - Saens Penja. Svi su prolazili kroz La Montenegrinu.

Na staroj stanici u Saens Penji, koja se nalazila u ulicama 6 i 7, bar i konačište držao je Todor Doknić, koji je zajedno sa suprugom Jovankom i taštom Darinkom uspješno i ljubazno usluživao mnogobrojne goste.

Stevan Ozić držao je kancelariju za pakovanje i slanje pošiljki, koje su odatle razvožene malim autobusima. Ovi autobusi nijesu, kao današnji, imali prtljažnike unutra, već se na krovu, čitavom dužinom, nalazio dobro pričvršćen prtljažnik na koji su slagane: torbe, kovčezi, madraci, kutije, a ponekad čak i mrtvački sanduci.

Autobus je bio najvažnije sredstvo prevoza za one koji nijesu imali motomo vozilo, pa čak i za one koji su imali. Đeca su, uglavnom, stajala u autobusu, јег smo, po naredbi naših roditelja, sjedišta morali ustupiti starijima.

Sjećam se da sam bila veoma mala kada smo se približili ivici ovog puta da gledamo kako prolaze velika imena nacionalnog automobilizma, medu kojima su bili braća Galves. Bila je to nacionalna trka automobila i oni su prošli kroz našu koloniju.

Mitar Milović bio je vlasnik servisne stanice YPF. Juro Konjovot je prodavao naftu, kerozin i agrikol (gorivo koje se tada koristilo za traktore).


Transportno preduzeće Montenegro


Automobil za trke Oskara Alfreda Galveza koji se zaustavio
u La Montenegrini kako bi se snabdio vodom i gorivom