Katalina u Podgorici na promociji svoje knjige

Vi ste jedini originalni periodičar iz naše dijaspore u Argentini koji je napisao djelo od neprocjenjive vrijednosti u kojem ste opisali nastanak, razvoj i život najveće Crnogorske kolonije u Južnoj Americi. Molim Vas za naše čitaoce objasnite prije svega gdje se nalazi Colonia La Montenegina, kada je i kako nastala, šta je tamo bilo prije dolaska Crnogoraca i ako možete objasnite nam šta vas je tačno inspirisalo da započnete sa pisanjem knjige?

 Još od malena sam počela da prikupljam priče, voljela sam da slušam starije kako govore o prošlosti, starom kraju i naseljavanju ovih prostora, a bila sam i svjedok mnogih značajnih događaja. Još tada sam donijela odluku da ću napisati istoriju Crnogoraca na ovim prostorima. I tako nakon dugo godina sakupljanja, odlučila sam da to publikujem i prikupila još dodatnih materijala koji su nedostajali.

Kandidovala sam moj projekat u direkciji za kulturu privincije Ćako, projekat im se odmah mnogo dopao jer Kolonia La Montenegrina predstavlja veoma značajan dio kulturnog blaga provincije, tako da su donijeli odluku da ga isfinansiraju.

Na prostorima Južne Amerike gdje mi danas živimo prije nego su stigli španski konkvistadori živjela su urođenička plemena koja su se bavila ribanjem, lovom i živjeli su isključivo nomadskim načinom života. Tek dolaskom privh kolonista ovdje su počela da niču naselja, a sve to se počelo događati relativno skoro, Argentina je dobila prvu vladu 25 maja 1810, znači sve skupa još nijesmo proslavili ni 200 godina, a ovi krajevi su se počeli naseljavati tek nekoliko decenija kasnije. Nakon Španskih doseljenika prvo su počeli masovnije da dolaze Italijani, a tek početkom dvadesetog vijeka počinju da pristižu i ostali evropski doseljenici, a među njima i mnogi Crnogorci.

Mapa Chaco-Montenegrina

Konkretno ova provincija je jedna od mlađih u Argentini, glavni grad je Resistencija i njega su osnovali italijanski doseljenici 1872 godine. U vrijeme kada još nije bilo drugih gradova čitavih 99 000km2 koliko obuhvata Ćako bilo je pokriveno šumama, ravnicama i naseljeno indijanskim plamenima. 27 marta 1917, ove krajeve svijeta je naselila grupa hrabrih Crnogoraca, svega pet godina od osnivanja drugog grada u Ćaku- Presidencija Roke Saenz Penja. Crnogorci su se naselili 40 km jugozapadno od njega i tamo osnivali svoju koloniju. Bavili su se isključivo zemljoradnjom. Malo po malo počeli su da se doseljavaju i druge familije i pojedinci iz Crne Gore tako da je broj stanovnika u naredne dvije decenije stalno rastao. Svi zajedno sa velikom upornošću, solidarnošću i jedinstvom obrađivali su zemiju, pravili su puteve, kuće. Osnovali su društvo, školu, crkvu, trgovine, prevoz dr. Pomogli su da Ćako postane jedna bogata i napredna provincija čitavo vrijeme praćeni veoma neprijatnom klimom, velikim vrućinama, poplavama, bolestima i nostalgijama za starim krajem.

Istorije kad nijesu pisane se gube. Ja nijesam mogla da dopustim, da sve te žrtve odu u zaborav, pored nas živih. Mogu reći sa zadovoljstvom da neće biti zaboravljeni zato što u svakoj školi i biblioteci u Ćaku postoji primjerak knjige. Crnogorci su bili i ostali neizbrisivi dio istorije naroda koji su stvorili današnji Ćako. Isto je u njihovu voljenu Crnu Goru, njihove žrtve ovamo daleko na drugom kraju svijeta neće nikada otići u zaborav. Prevodom knjige kod vas oni su se vratili u svoju zemiju, skriveni u slova i linije, čekajuci da ih čitaoc pronađe i kroz priču oživi njihova djela.

Vaša knjiga je sa velikim oduševljenjem primljena od naše zajednice kako u Chaku itako i u Argentini, imate li u planu neko drugo izdanje ili radite li na nekom novom projektu vezanom za Crnogorce u Chaku i u Argentini?

 Odamah nakon povratka iz Crne Gore počela sam sa pisanjem naredne knjige. Svi ti ljudi, sva ta mjesta, pomocija, sve ono sto sam vidjela i doživjela tokom mog boravka u Crnoj Gori me je inspirisalo da krenem sa novim projektom. Ako sam u knjizi La Montenegrina napisala istoriju naših roditelja koji su se doselili u Ćako kako bih sačuvala od zaborava život i stvaranje naše kolonije, u ovoj novoj knjizi želim da budućim generacijama probudim ljubav prema Crnoj Gori, da sačuvam od zaborava njihove korijene, da zauvjek znaju ko su i odakle su. Oni će nas zamjeniti jednog dana i zbog toga želim da zadrže veze sa zemljom svojih predaka. Mora se učiniti još mnogo toga da se veze ne bi prekinule. Ništa jače ne može povezati ljude do ljubav, ali ono što se ne poznaje ne može se ni voljeti, oni te su mojoj generaciji pričali o Crnoj Gori nijesu vise živi, ja sam imala veliku sreću te sam zemlju iz priča naših roditelja upoznala, osjećam da mi je obaveza da budem prenosilac tih osjećanja. Sada svima koga god sretnem ovdje im pričam, ali želim da ta priča stigne dalje i da ostane zauvjek, kad ja stanem da knjiga zauvjek nastavi. Imam veliku želju da završim ovo djelo, to će bit moje hvala vama, što ste tako dobri, prijatni i puni velikodušnosti bili prema meni. Svakome ovdje pričam, od trenutka kad sam stala na tu svetu zemlju osjetila sam da će moje srce od tog trenutka ostati zauvjek podjieljeno: pola amo, a pola kod vas u Crnu Goru.

Crkva Machagay koju su sagradili crnogorski doseljenici

 U kojim mjestima osim La Colonia Montenegrina ima najvise Crnogorskih doseljenika u Chaku? Jesu li to Machagay, Quitilipi ili Roque Seanz Pena?

Od one prve generacije koja se doselila ovamo više niko nije ostao, ali njihovo potomstvo je veoma brojno. Danas u provinciji Ćako živi gotovo 5000 potomaka crnogorskih doseljenika. U Ćaku nas ima najviše, u Saenz Penja, Machagay, Morsuela i Resistencija. Puno naših je i otišlo odavde, mlade generacije su krenule na školovanje širom Argentine. Naši stari su se jako mnogo patili i teško radili kako bi nam omogućili da se školujemo. Oni koji nijesu htjeli ići na fakultete ostali su ovdje da rade na svojim imanjima, a oni koji su pošli na školovanje raspršili su se po cijeloj Argentini.

U naselju Machagay , naši dosljenici su sazidali crkvu svetog Nikole. Možete li nam reći nešto više o toj crkvi, kada je napravljena?

Da, prije mnogo godina okupiše se Crnogorci u kući Đorđija Popovića kako bi se osnovao odbor za izgradnju crkve i kako bi se podjelila zaduženja. Donešena je odluka da za presednika bude izabran: Minja Jovanović, podpredsjednika Stevan Pavićević, za sekretara Blažo Roganović, blagajnika Stevan Jovanović a u odbor su bili izabrani još Lazar Nikčević, Marko Tatar i Milija Vuleković. 4 avgusta 1938 sagrađena je Crkva Sveti Nikola u Machagay-Ćako.

Unutrašnjost crkve svetog Nikole u Ćaku, Argentina

Veliku odgovornost i glavnu ulogu u razvoju vjerskoga života imao je prvi sveštenik Alexander Konovalenko, koji je inače bio Rus. Veoma prijatan čovijek, radan i požrtvovan, bio je naš sveštenik 14 godina, umro je ovamo među nama.

Pokopan je taman do crkve. Nakon njega je stigao pop Radojica Popović, Mihajilo Rajkovic i drugi.

Nedavno ste proslavili 75 godina od osnivanja škole u Montenegrini čiji ste i vi bili učenik. Škola je radila u sklopu doma Durmitor, možete li nam ukratko ispričati istorijat škole i doma?

Naša škola koja nosi naziv «180- Colono Montenegrino», počela je raditi 24 setembara 1930 godine u zgradi društva Durmitor, koju su takođe sagradili ovdašnji Crnogorci. Uvjek je radila kao osnovna škola, čiji sam prvo bila đak, a kasnije i učitelj.

Osnovali su je Crnogorci, ali su u njoj učili djeca i drugih doseljenika. U našoj zemlji kako sam i ranije rekla ima puno doseljenika iz raznih zemalja, ali svi živimo složno i poštujemo tuđe običaje i razlike među nama.

Po prvi put ste posjetili Crnu Goru 2005 godine i tamo ste promovisali crnogorsko izdanje vaše knjige koja je štampana u izdanju Matice Crnogorske.

Kakvi su vaši utisci sa promocije i naravno iz Crne Gore?

Prije nego što sam krenula stalno sam se pitala, “ko zna kakvi su?”, “jesu li tako prijatni ko naši ljudi te smo mi poznavali”, “kako će me primiti?” itd.

Naravno nisam ni u snu mogla da zamislim da ću imati tako lijep prijem svugdje. Na promociji knjige je bilo prisutno mnogo ljudi, sala je bila prepuna. Bilo je prisutno mnogo mojih rođaka Milovića iz Velimlja i mnogo drugih ljudi iz cijele Crne Gore. Moj dolazak, prevođenje knjige i sve ostalo ne bi bilo moguce bez mojih prijatelja u Crnoj Gori. Moram se zahvaliti Gordani Stevović, Matici Crnogorskoj , Biblioteci Radosav Ljumović, Draganu Nikoliću, Gordanu Stojoviću kao i svim ostalim ljudima koji su pomogli istinsko započinjanje kulturne razmjene na relaciji Crna Gora- dijaspora u Argentini.

Recite nam kakve su veze izmedju Ćaka i Crne Gore, na koji način održavate kontakte sa domovinom vaših predaka, jeste li zadovoljni sa nivoom odnosa i imate li nekih prijedloga kojima bi smo mogli uitcati na uspostavljanje kvalitetnijih odnosa?

Između Ćaka i Crne Gore veze su veoma slabe, posebno od kad nijesu više živi naši stari. Naše veze uglavnom se svode na kontakte sa Ambasadom sa čijim predstavnicima imamo dobru saradnju, te rijetke posjete naših ljudi odavde Crnoj Gori i obrnuto.

Kad bi uspjeli da za godinu ili dvije dana dobijemo učitelja jezika i nekoga ko bi držao nastavu iz istorije, kulture i tradicije to bi definitivno pomoglo da naša djeca i unuci ne zaborave svoje korijene i da preko kulture i običaja zavole Crnu Goru tj. osjete je svojom kao što to osjećaju njihovu domovinu Argentinu. U ovom trenutku ipak Internet je taj koji najviše nadoknađuje nedostatak čvršćih institucionalizovanih veza, o čas posla se sa njim pređe 12.000 km. Svaki dan preko interneta čitam novine vaše, i u stalnom sam kontaktu sa ljudima iz Crne Gore preko e-maila.