Intervju Gordan Stojović,
intervjuisala Slavica Kosić za dnevni list "Vijesti".

       Publicista Gordan Stojović vise od 10 godina bavi se problematikom crnogorske dijaspore. Iza njega je nekoliko knjiga iz ove oblasti a upravo završava novu knjigu o Nikoli Petanoviću, koja se nastavlja na “Crnogorsko ogledalo” - zbirku djela Nikole Petanovića koju je pripredio prošle godine u izdanju Matice Crnogorske.


Gordan Stojović

       Da, u pravu ste, već više 10 godina se intenzivno bavim problematikom dijaspora, naravno sa akcentom na dijasporu zemlje u kojoj živim, posebno na njen južnoamerički dio, mada polje mog najvećeg interesovanja generalno gledano je tzv. Stara dijaspora i modusi njenog reaktiviranja, povezivanja i valolrizacije njenih potencijala.

       Nakon prošlogodišnjeg “ Crnogorskog Ogledala” koji je izašao u izdanju Matice Crnogorske, pri kraju sam sa novom zbirkom Petanovićevih djela koja će izaći prvo u inostranstvu a tek onda u Crnoj Gori, najvjerovatnije će to biti u saradnji sa jednom poznatom američkom bibliotekom.

       Suština interesovanja i stranaca za Petanovićevo djelo je to da je on ne samo jedini Crnogorski emigrant tog vremena koji je između ostalog pisao poeziju tog tipa na engleskom jeziku već i jedan od nekoliko (a u to vrijeme je USA zapljusnuo talas od više desetina miliona novih emigranata) takvih u svoj toj rijeci “novih amerikanaca”.

       Koliko su ljudi, poput Petanovića poznati stručnoj, da ne govorimo o široj javnosti, a njihovo djelo valorizovano ?

       Ono što mogu da kažem, a evo mene i nakon 10 godina veoma ozbiljnog rada i dalje neki ljudi npr. nazivaju “mladim entuzijastom” i slično., i pored toga što sam npr. otkrio Petanovića, otkrio Timotija Jokanovića, objavio bezbroj tekstova, knjiga, stvorio osnove za integraciju lationameričke diaspore, pomogao stvaranje tamošnjih institucija, prvi na internetu objavljuvao bitne fakte iz istorije iseljeništva i drugo itd. Naravno sve potpuno samostalno.

       Možda nije umjesno da vučem paralele sa veličinom kao što je bio Petanović kojeg smatram sa pravom najvećim Crnogorcem 20 vijeka, ali na sličan način se tretira i Petanovićevo djelo, svi su verbalno oduševljeni njegovim vizionarstvom, apsolutnom autentičnošću i većina se slaže sa tim da je apsolutno najveći stvaralac iz diaspore i svakako jedan od najvećih u istoriji a o vizionarskom i geopolitičkom djelu da ne govorimo, ali se niko iz državih insitucija još uvjek nije sjetio da pokrene i iskoristi državne mehanizme da ostatak njegovog djela razbacanog po privatnim zbirkama u USA bude pronađen po američkim bibliotekama. Ja u ovom trenutku znam tačno gdje se nalaze 2 njegova veoma značajna djela, i trenutno samostalno nisam u stanju da isfinansiram njihov otkup i dopremanje u Crnu Goru. Hoće li to država uraditi ne znam, ja sam tu uvjek nesebično da pomognem ako bude našla interesa za to. Evo ja ih ovim intervjuom i pozivam da pomognu u daljem otkrivanju njegovog djela, on je svih nas, niko ne može imati tapiju na takvog stvaraoca.

       Ali ako pak ne bude htjela pomoći, možda prođe malo više vremena, (petanovićevo djelo svakako neće zastarjeti), ja sam siguran uz božju pomoć i pomoć mojih prijatelja koji su i dosada pomagali da ćemo svakako i ta djela uspjeti dopremiti i objaviti u Crnoj Gori.

       Može li se reći da je priča o Petanoviću ujedno i priča o sudbini crnogorskog iseljeništa i odnosu matice prema njemu?

       Da, na neki način može. Nikola Petanović je umro sam u San Francisku, potpuno napušten od svih “velikih Crnogoraca” koji su otišli na onu stranu gdje su bili pronašli veći interes ili su se zbog pritisaka i straha u to vrijeme pasivizirali.

Umro je u snovima o organizovanju demokratskog referenduma u Crno Gori, i snovima o slobodi potpuno sam.

       U to vrijeme, Nikola nije ni imao matice (1921- 1931 god.), u to vrijeme sa njigovih ideoloških stanovišta matica je bio on i ljudi koji su ga slijedili, za njega smo mi u Crnoj Gori bili porobljena i obespravljena braća, potpuno neslobodna, a on je bio ideološko jezgro buduće slobode, američke demokratije i svega drugog naprednog što je imao želju da implementira demokratskim sredstvima kada se stvore uslovi za to i Amerika, ona “njegova Amerika” postane ono što joj je bio predvidio “najveća svjetska globalna velesila “, o čemu u vrijeme kada je to on pisao 1927 niko nije ni mogao sanjati.

       Kakav je danas odnos matice prema njenoj diaspori?

       Ne želim da samo kritikujem i da se moja priča pretvori u golu kritiku, ali moram iznositi fakte. A fakti su sljedeći:

       Od trenutka raspada SiCG do danas, niti jedan zvaničnik Crne Gore, njene diplomatije ili slično nije posjetio, uputio pismo ili na bilo koji način se obratio našoj najstarijoj očuvanoj diaspori.

       U Buenos Airesu u koljem živi oko 10 000 Argentinaca Crnogorskog porijekla, u Argentini u kojoj ih ima oko 40 000 i svim ostalim okolnim zemljama ne postoji ništa što bi na bilo koji način pomoglo zaštiti interesa tih ljudi koji će vremenom postati nečija drugo diaspora.

       Naš prirodni lobby i prirodna mreža ljudi koja se još uvjek održava u Južjoj Americi, ako se pod najhitnije ne preduzme nešto će nestati ili će je iskoristiti neko drugi, što je po meni sasvim legitimno, ako mi nijesmo u stanju da uzmemo nešto što je već tu i što nam se nudi otvorenih ruka, onda to možda i ne treba da imamo.

       Za mene je sramota što gotovo sva komunikacija sa tim dijelom svijeta kada se tiče naše diaspore, pa ČAK i onih ljudi koji su na visokim državnim i drugim funkcijama u tim zemljama ide PREKO MENE, upućuju se meni a ja iskreno da kažem, ne znam šta ću sa tim jer nemam nikakvih mehanizama da tim ljudima pomognem i to je ono što me najviše boli, ali ni da pomognem Crnoj Gori jer budite sigurni sve što ti ljudi rade, o bilo kakvoj inicijativi da je riječ je samo i isključivo u interesu Crne Gore.

       Da li postoji evidencija, saznanja o ljudima koji su napustili Crnu Goru, odnosno o njihovim potomcima? Da li postoji strategija da se prije svega, koliko je to moguce, evidentiraju zemlje, a zatim i popišu potomci ili iseljenici iz Crne Gore?

       Ono što postoji je vema šturo i dosta neprofesionalno, najviše preciznih podataka o staroj Crnogorskoj diaspori u USA npr. imate kod hrvatskog istraživača iz Sjeverne Kalifornije g Adama Eterovića koji je popisujući gotovo čitavog života Hrvatsku staru diasporu, usput značajnim djelom opisao i popisao našu staru diasporu, a potom kod g Blaža Sredanovića koji je takođe godinama sakupljao podatke o Crnogorcima, ali značajan broj podataka je i kod Judy Ferguson sa Aljaske itd, itd.

       Što se tiče Južne Amerike, par ljudi u južnoj americi ima dosta podataka koji su vezani za njihove kolonije kao npr. Katalina Milovic u Ćaku ili g Vaso Jankovic u General Madariagi, prof.dr Ilija Todorović u Tandilu, ja sam napravio popriličnu bazu podataka za Buenos Aires i itd, ali do sada nikad nije napravljena ozbiljna studija i nije objedinjeno ono što se ima, a tako nešto se ne može bez angažovanja tima ljudi i bez pomoći države.

       Danas popisati staru diasporu moglo bi se reći da i nije tako težak posao kao nekada jer veliku pomoć pružaju mnogobrojne fondacije kao Ellis island u USA ili CERRi u Argentini koje čuvaju značajan broj podataka o svakom useljeniku od početka 20 vijeka do sredina 20 vijeka.

       E sad posao oko popisivanja potomaka, je mnogo komplikovaniji, a on je a suštinska osnova za dalje djelovanje koje leži na 4 osnovna pitanja, gdje ih ima, koliko ih ima, čime se sve bave i koje su im potrebe.

       Mi danas u Crnoj Gori imamo državnu instituciju centar za iseljenike, ali njegova djelatnost nije istraživačka i niti jedna od njegovih aktivnosti da ja znam nije bila upućena ka istraživanju ili pak organizovanjnu rada sa starom diasporom.

       Moje mišljenje je da je u budućnosti pod uslovom da se dodatno osposobi i reformiše ta institucija dobra kao servis onima koji su već organizovani u Diaspori i u tom slislu sasvim dobra za rad sa onim što zovemo novija emigracija, ali ozbiljna briga o diaspori je nezamisliva bez rada upravo sa starom emigracijom, zbog toga mislim da je veoma hitno osnivanje nečega što bi se moglo zvati “Centar za izučavanje stare emigracije” čija bi funkcija bila ne samo naučni rad na pronalaženju, nego i organozovanje stare emigracije tj nihovih potomaka po raznim osnovama sljedeći već postojeće modele primjenjene u drugim zemljama i prilagođena našim potrebama.

       Vi ste se najvise bavili nasom dijasporom u Juznoj Americi. Interesantno je da ste prvo objavili knjigu o njoj, a tek potom je i posjetili? Odakle interesovanje za iseljenike na tom kontinentu ?

       Moje interesovanje za Latinsku Ameriku uopšte potiče iz ranog djetinjstva, stric mog oca Ananije Stojović je dugo godina proveo u diplomatskoj služi baš u Argentini i na neki način to je bila inicijalna kapisla mog kasnijeg interesovanja za lationameričke culture, društva, emigracije a u svemu tome od samog početka fascinantno mi je bilo upravo to da na tom kontinentu živi baš toliko veliki broj naših ljudi.

       Kasnije devedesetih godina, kao čovjek koji je pripadao indipendentističkom pokretu čiji sam ideje prihvatio još u ranoj mladosti, znao sam da sa razvojem jednog društva ili stvaranjem osnova za to društvo se istovremeno moraju razvijati odnosi i sa Diasporom, da je to jedan od temelja i tako na neki način, pošto se nikada nisam bavio politikom direktno, želio sam da moj doprinos indipendentističkom pokretu i misli bude jačanje odnosa sa našom “zaboravljenom” dijasporom u Južnoj Americi.

       Danas se tamo osjećam kao kod kuće, stvorilo se strašno povjerenje između mene i tih ljudi tamo, povezalo se puno porodica nakon mnogo decenija, mnogi su posjetili rodnu zemlju djedova, sačuvane su od zaborava mnoge životne priče, ali što je najvažnije stvorila se kritična masa ljudi sposobna da djeluje i da istinski pomogne interesima Crne Gore, u krajnjem slučaju da sama stvara mogućnosti za ostvarivanje naših interesa na tom kontinentu, naši ljudi i moji poznanici i prijateji su u parlamentima, senatima, vladama, ambasadama mnogih južnoameričkih zemalja u mnogim tijelima Mercosura itd.iskreno se nadam de će i ova Crna Gora ovdje shvatiti važnost svega toga i da će učiniti taj minimum sa kojim ćemo napokon započeti novu eru odnosa sa našom diasporom u Južnoj Americi.

       Po čemu je interesantna crnogorska dijaspora u Juznoj Americi?

       Pa interesantna je iz mnogo razloga, prije svega jer se nije obnavljala zadnjih 60 godina, ili u neznatnoj mjeri. Zatim jer su i dan danas očuvane kolonije npr. La Montenegrina, mjesto u provinciji Ćako kojoj samo ime kaže da je jedno od onih mjesta koja su u talasu naseljavanja stvarali mnogobrojni doseljenici Italijani, Česi, Ukrajinci, u te krajeve sa tim što su njeni osnivači Crnogorci.

       Treba li nam većeg dokaza o tome šta su bili od imena koje su dali svojoj koloniji?

       Siguran sam da su se osjećali bilo kako drugačije, ili da je bilo ikakvih dilema oko toga da bi joj ili dali neko drugo ime ili bi našli neki kompromis.

       Pored La Montenegrine, tu je i Venada Tuerto, General Madariaga, Tandil i druge manje kolonije sačuvane do danas. To su mjesta gdje možete da učite sami o sebi, npr. da saznate kako su govorili naši preci prije 90 godina ili kakav im je bio moralni kodeks itd. Itd. Itd.

       Zatim brojnost, iako ih niko još nije popisao do kraja, a nekadašnje procjene su išle do 10 000 u vremenima kada se još uvjek baratalo samo iseljeničkim papirima iz cetinjskog arhiva, danas se vrlo jednostavnim listanjem imenika Argentine može vidjeti da cifra ide znatno preko 20 000.

       Osim Argentine, tu je kao značajna tačka i Urugvaj te mnogobrojne familije koje žive u Paragvaju, Boliviji, Peruu, Čileu, Brazilu.

       Na osnovu vaših dosadašnjih iskustava, šta bi trebalo prioritetno uraditi kada je riječ o dijaspori u Argentini? A potom?

       Ono što je prvo i ono što sam predlagao jos 2000 godine u svojoj prvoj knjizi “Crnogorci u Argentini” je pravljenje mreže počasnih konzula.

       To je kao prvi, korak i veoma značajan trenutni i apsolutni prioritet, platforma, osnova ili kako god hocete.

       Ono što je bitno da shvate ljudi u državnoj administraciji koji će se baviti sa ovom problematikom je to da, Argentina nije centralizovana zemlja, posebno ne kada je riječ o našoj diaspori koja je raštrkana na hiljadama kilometara razdaljine ne može se npr. proglasiti počasni konzul u Buenos Airesu a da se pritom isto ne uradi i u Ćaku.

       Mislim da je step by step dovoljno da sljede model koji je postojao u vrijeme postojanja SiCG i da Crna Gora na kraju ima približan broj počasnih konzula ko u to vrijeme SiCG (da pokrije dvije najveće kolonije i dva najveća grada), što mislim da nije nikakav problem ni finansijski a ni kadrovski jer ima sasvim dovoljan broj kvalitetnih potencijalnih počasnih konzula našeg porijekla u svim krajevima Argentine.

Pitanje je samo volje, ničega više.

       Ambasada i ostale stvari idu kasnije, a sa druge strane koliko vidim iz razgovora sa ljudima u Argentini, postoji volja kod mnogih da ustupe prostore za predstavništva i ambasade, mislim da će nakon prvog koraka i kada se poglase počasni konzuli ostatak procesa ići veoma lako i brzo kada su te stvari u pitanju.

       Vaša očekivanja? Jeste li optimista da sadašnja Crna Gora i njena vlast znaju i hoće da nešto urade za sopstvenu dijasporu, ma gdje se ona nalazila? Naravno na obostranu korist?

       Na žalost ako se nastavi ovim tempom i na ovaj način, veliki sam pesimista. Mislim da će se kroz nekoliko godina potpuno ugasiti svaki zračak nade u koliko ne krenemo u ono što se može nazvati "reanimacijom" odnosa sa dijasporom i kao ozbiljna država, što želim da vjerujem da jesmo ne samo obratimo više pažnje nego i uložimo znatno više truda i sradstava, sve naravno kroz angažovanje stručnih ljudi iz ove oblasti i veoma ozbiljan pristup.