Juče sam se vratila iz Nikšića. Savila mi se neka tuga oko srca i ne pušta. Oronuo je Nikšić u nekom teškom sivilu... Bijeda i siromaštvo su na svakom koraku. Ljudi su se savili do crne zemlje i ćute. Prepoznajem samo onaj tihi osmjeh na njihovim licima, suzu kad zamre u očima. Boli me to što niko na Nikšić i Nikšićane, već odavno, ne obraća pažnju.

Zgrade su izgubile boju...fasade nagrizle memlom...polomljeni prozori, naprsli kao nar trotoari... Procjep u pogledu!
Kao simbol bijede i nemaštine, dominira u centru grada, preko puta Opštine i hotela "Onogošt", jedno veliko kameno zdanje, u plavom staklu - "Dom revolucije".

Dom revolucije

Sjećam se ... srušena je davno, jedna lijepa zgrada boje starog zlata, osnovna škola "Olga Golović" da bi se podigao "Dom".

Nekadašnja škola "Olga Golović", srušena 1979.g.

Danas "Dom" zjapi sa svojim zidinama i čeka neko bolje vrijeme, da bljesne i nadoknadi sve ono što je izgubljeno! A, da li ce moći?!

Dom revolucije

"Dom" je promašeni ljudski život, tuga u kamenu, isklesana u nekom plavom nadanju, od krvi, suza i znoja mnogih neimara. Koliko je samo bilo obećanja, radovanja, odricanja... suza radosnica... Sve se pretočilo u kamen, kao i čovjek kad se okameni, kad potonu snovi i nadanja, kad se isiše sok života, kad se stane! Ni naprijed, ni nazad!

Dom revolucije

Tako se "stalo" i sa "Domom revolucije". Neka veća sila mu ne da da krene, da procvjeta, da ozeleni... Sada je k'o "čapur u kamen urastao".

Godine prolaze, vrijeme ćuti, ljudi se navikli...

Mjesec se ogleda u plavom staklu. Zvijezde trepere u punom sjaju na kamenu. Smiješe se... "Dom" će vaskrsnuti! Osjećam to! Dobri ljudi, pokrenite se! Oživite kamen!
Nek' sija kao safir na djevojačkoj ruci! Nek' plavi kao vedro nebo, kao zrele šljive u jesen! Nek' mladi osjete ljepotu iskre u kamenu, nek' stari okuse sreću minulih godina odricanja, nek' duša kao jorgovan procvjeta, nek' plavi i opija, nek', napokon, zamiriše kao žute dunje na ormaru, kad se zlate od dugog stajanja.

Zeljela bih da "Dom" postane "Centar za kulturu" koji će Nikšiću vratiti onaj sjaj koji je nekada imao. Jer, jedno od najstarijih pozorišta u Crnoj Gori je NIKŠIĆKO NARODNO POZORISTE, podignuto 1925.god. Nekada je to bio dom Zanatlijsko - radničkog udruženja. Kao biser tog vremena svjetlucala je drama "Maksim Crnojević", Laze Kostića! Stara pozorišna zgrada trne u oku. Sada je tu kafić "Trotoar". Ipak, nadajmo se da će NIKŠIĆKO POZORIŠTE u sali "Scene 213 NK "Željezare" sakupiti rasute bisere i vratiti se staroj, otmjenoj dami, đe im je i mjesto!

Poseban šmek tom pozorištu dali su: Veljko Mandić, Marko Kavaja, Vladimir Mijušković, Goran Bulajić, Blagota Eraković ... a filmu, Živko Nikolić. I danas svijetli kruna njihovih remek - djela!

Marko Kavaja

Vladimir Mijušković

Iako je Nikšić u materijalnom pogledu oronuo, u duhovnom pogledu i danas traje, nekako se održava na neobičnim, staklenim perlama. Tu su: "Centar za kulturu", Arhiv i biblioteka "Njegoš", Gradsko pozoriste, "Zahumlje", "Centar za informativnu djelatnost - Branko Drašković", Televizija Nikšić, Radio Nikšić , Nikšićke novine, Radio "Montena", Radio 083, Crnogorski nezavisni nedjeljnik "Onogošt". Svijetle "Spona" i "Luča" pri filozofskom fakultetu kao i list "Poznanstva" za osnovce.

Dvorac kralja Nikole

Opijaju književne večeri poezije pod nazivom "Septembarski dani kulture" i "Pjesnik na korzu".
Opijale su nekada i mnoge nikšićke kafane: "Kod Tula", "Stanjevića kafana", "Mrvina", kafana na Željezničkoj, u duhu boemskih vremena. Nekada je dušu ispunjala ljepotom i ljubavlju prijateljstva i drugarstva "Gradska kafana" na Trgu, sa stolovima ispred. Danas je tu ostao samo kameni zid i tuga. Ne bi trebalo mnogo da joj se opet vrati stari uzdah, da se ne ugase prijateljstva i izgube opojni miris po oronulim kućama!

Kafana na Željezničkoj stanici

U centru gradskog parka , kako se ide prema dvorcu kralja Nikole, nalazila se jedna lijepa, mala, u starinskom ruhu sagrađena biblioteka za osnovce. Tu je bio moj prvi dodir sa knjigom, dragulj koji i danas sija, iako ne postoji. Sjećam se bibliotekarke, gospođe Matović , koja me je uvijek srdačno primila, pomilovala po glavi i s ljubavlju mi preporučila i dala knjigu. To je bila jedna draga žena i njenu ljubav i danas u srcu nosim kao i ljubav moje prve, divne učiteljice, Jovanke Kavaje!
Poslije je biblioteka pretvorena u kafanu "Lovac", a sada je to sala za vjenčanje!

Biblioteka, kafana "Lovac", sala za vjenčanja...

Starinske škrinje čuvaju prošlost Nikšića... Opijaju ta stara vremena... Imao je Nikšić Učiteljsku školu, Pozorište; Gradski trg, Gradsko pozorište, Gradsku kafanu... Svuda se osjećao miris lipa, bagrema, kestenja... miris života...

Slika nekadašnje škole preuzeta sa sajta - www.pcnen.com