|
|
|
|
Nada Jeknić NIKSIĆ – grad velikog srca... moj rodni grad, moj zavičaj! Često u trenutku bola, usamljenosti, uhvatim sebe kako preletiš mojim mislima.., moj voljeni grade,.. kao sjenka...Ta sjenka mi osvježi dušu, oživi pogled... Uvijek kad putujem, iz Podgorice za Nikšić, osjetim drhtaj u tijelu, nemir... treptaj žila...Tada me ozari neka tajnovita, unutrašnja svjetlost, srce hoće od radosti da iskoči iz grudi... duša se razgali do suze radosnice... Znam da me tamo čeka širok zagrljaj, zdrav osmjeh... sreća na dlanu... Čeka me moja dobra majka, tetke - (najbolje tetke na svijetu), rodbina i prijatelji sa toplim osmjehom na licu, čeka me nasmijan moj rodni grad, Nikšić, moj zavičaj!!! Nekoliko km prije nego što stignete u Nikšić, sa desne strane magistrale, nalazi se malo, živopisno selo Bogetići... Odatle vodi mali, krivudav put prema čuvenom svetilištu, Ostrog!
U blizini se nalazi konoba "Koliba", izgrađena u tradicionalnom, crnogorskom stilu, od kamena i drveta... Tu su još nacionalni restorani: "Ostrog", "Plavi" kao i riblji restoran "Apolon". U ovim restoranima možete probati sve crnogorske specijalitete:cicvaru, kačamak, sušeni ovčji košet, pršutu, kajmak, masline, pečenu teletinu, jagnjetinu, jaretinu... ribu: jegulju, pastrmku ,dimljenog šarana, lignje...domaće vino i nikšićko pivo vrhunskog kvaliteta. Ali ono što je mene duboko dirnulo u srce je staro, seosko groblje, gdje je sahranjen divan pjesnik i veliki čovjek, Mirko Banjević. Na zelenoj travi nalazi se veći, bijeli kamen na kome je urezano ime pjesnikovo...godina rođenja i godina smrti... To je sve. Skroman spomenik, još skromniji Mirko Banjević, kao čovjek, tih, povučen, dok je kao pjesnik bio veliki buntovnik, značajno ime Pokreta socijalne literature, čiji stihovi i danas odzvanjaju u poemi: "Sutjeska", u pjesmama: "Zemlja na kamenu", "Njegošev spomenik"... Gore, visoko u nebo, uklesan u stijeni, bijeli se manastir Ostrog, čuvena svetinja i raj za dušu za sve vjernike. Tu se osjećate spokojnim, blizi Bogu, posebno kada "milosno zvono zacikta sa tornja" (A. Šantić), a onda „Spokojno ćuti manastir i spava maleni toranj stražari i bdije i dolje, mirno teče Zeta plava" (A. Šantić), kroz Bjelopavlićku ravnicu, u zagrljaju vrba i livada sanja...
U dolini rijeke Zete, kao dragulj obasjan sunčanim vrhovima okolnih planina: Maganika, Budoša, Prekornice, Vojnika... uzdiže se grad Nikšić,drugi po veličini grad u Crnoj Gori. To je grad koji ima dušu,a to znači da ima i svoju prošlost. Bogata istorija Nikšića ostavila je mnogo zanimljivih spomenika iz različitih kultura: Anderba, Anagastum, Onogošt – Nikšić; Stara varoš, Bedem, most na Moštanici, Carev most, Manastir, Dvorac... U rimsko doba, najstariji grad na ovim prostorima nazivao se Anderba. Osnovan je negdje između III i IV vijeka. Neki smatraju da je Anderba staro naselje iz vremena Julija Cezara ili da je još starije... Ovaj grad je stradao od varvarskih naroda. Goti su zatim podigli utvrđenje u V i VI vijeku na istom mjestu gdje je nekada bio rimski grad i nazvali ga po svom vojskovođi Anagastum. Kasnije je dobio naziv Onogošt, a zatim Nikšić. Nikšić je grad koji ima veliko srce, stvoren za porodičan život, za prijatelje i drugarstva, poznat po tradicionalnom gostoprimstvu koje ga i danas krasi... Tu su i divni Nikšićani koji će vas upoznati sa nikšićkom kulturom koja je oduvijek bila za Nikšićane, hljeb nasušni... hranila običajima , ljepotom i vjerom u čovjeka, u život!!! Zrake Sunca osjećam u očima, u duši, u nutrini... To je grad koji me uzdiže do pjesme, do neba... Kad koračam centrom grada, osjećam se jakom, moćnom, srećnom... Stara varoš me budi, zove i mami... Tu sam rođena, tu sam provela najljepše djetinjstvo, osjetila mladost! Na grebenu, na glavici, ponosno stoji tvrđava - Bedem. Čuva i nadgleda grad. Svaki kamen priča o svom postojanju, o svojoj sudbini... Neki je išaran borama, brazdama, neki pukotinama, ožiljcima... Ali, uvijek stoji veličanstven, bijel. "Pučinu Nikšićkog polja para stari grad, nalik na nasukan brod, zaustavljen u letu ka budućnosti. To je Bedem, stara rimska tvrđava, neumoljiva, siva... Poslije najezde Turaka postala je najjače uporište novih gospodara. Vjekovima je prkosila nedaćama. Vrijeme je na njenim zidinama ispisivalo istoriju." (Monografija Nikšića)".
Tvrđava Onogošt, podignuta na strmoj glavici, zagledana u daljinu, neumoljiva... stoji i prkosi zubu vremena. Nudi veličanstven pogled na grad. Najljepša je u predvečerje. Obasjana prigušenom svjetlošću, onako impozantna, nadvisuje okolne kule i priča o nekom davno prošlom vremenu. U sredini se nalazi najstarija građevina Kastel. Na južnom dijelu tvrđave nalazi se petougaona, trospratna kula Nebojša u čijoj je blizini kula Petkovača koja je dobila ime po hercegovačkom harambaši, Petku Kovačeviću. Ova kula je bez vrata i prozora sa podrumom gdje su na uže spuštali ljude... Interesantna je osmougaona Osa kula sa bunarom,a tu je i žrvanj na kome se nekada mljelo žito. Velika kapija, danas širom otvorena, dočekuje putnika, dobronamjernika...
Sjećam se vremena kada smo sva djeca iz Stare varoši išli na Bedem...Za nas je to bila prava dječija atrakcija koja je u nama izazivala i strah i divljenje. Najviše nas je bilo strah kule Petkovače čiji je podrum bio zarastao u korov. I danas osjećam nelagodu kada tuda prođem... Ali, kada bi smo se popeli na Nebojšu kulu, osjećali smo takvu sreću, zadovoljstvo, moć... Onda bi smo se trčeći vraćali kućama, pjevajući pjesmu koju smo tada sami skovali, koju i danas kad se sretnemo, od srca zapjevamo:
|
