Antropologija
Arheologija
Arhitektura
Crnom Gorom
Dijaspora
Film / Pozorište
Humor, satira i karikatura
Istorija
Književnost
Likovna umjetnost
Muzika
Religija
Strip


 | Naslovna | O projektu | Saradnički program | Knjiga utisaka | Kontakt |




Petar Perović
dipl. ing. arhitekture

ARHITEKTURA KAO KRISTALIZACIJA
KRAJOLIKA I LJUDSKE SVIJESTI


1. UVODNA NAPOMENA

Sintagmu iz naslova intuirao sam i prvi put izrekao poznih sedamdesetih. Povod: radna posjeta kolega iz beogradskog Centra za planiranje urbanog razvoja. Razlog: traženje hitnih odgovora na urgentna pitanja obnove i izgradnje nakon potresa od 79. godine. Svrha: osvješćivanje jednog praktičnog usmjerenja koje cjelovito tretira bilo kakav graditeljski angažman. Dogodilo se da je već na startu shvaćen i zapamćen samo prvi dio sintagme. Smatram to posljedicom djelovanja inercije dominantnog modela kulture. Unutar njega ima prođu tzv. spoljašnje, objektivno, uzročno, racionalno ali ne i tome komplementarno. Može biti da se za proteklih dvadesetak godina dogodio dovoljno značajan pomak da dopusti holističko razmatranje ambijentalnih tema...

2. KRISTALIZACIJA KRAJOLIKA...

Život svakome nudi onoliko avanture za koliko je trenutno spreman... Zato nema smisla pitati, npr. što bi vi radili da ste kao ja bili odgovorni urbanist budvanske opštine 79. godine, ni kakav pristup bi odabrali, ni koje mjere preduzeli, ni kakve planove i projekte potraživali. Da li bi možda nastojali da se okoristite jedinstvenom prilikom da utičete na stvaranje nečeg novog? Kako bi to činili?

Veliki izazovi mogu da vas potaknu da se sa njima kreativno suočite. Pomenutoj grupi kolega iz CEP-a kazao sam da imam generalni stav: da valja graditi "naslonjeno na prošlo i otvoreno za buduće". Takav stav nudio mi je mogućnosti da fleksibilno nastupam i djelujem, doprinoseći srazmjerno svojim i okruženjskim potencijalima. Ljudi vole da usavršavaju staro i poznato, ali zaziru od novog i nepoznatog. Egocentričnost ne podnosi prisustvo neshvatljivog, nepredvidljivog, nepodatnog voljnoj kontroli i intelektualnoj analizi... Zato ili se povlači, ignorišući ili napada, unaprijed osuđujući... Zato je inovativnima, naročito u stvarima koje se i drugih tiču, posebno teško da djeluju, zadobiju podršku i saradnju iz okruženja... Pa ipak, razvoj kako ljudi tako i svekolikog okruženja moguć je samo kroz inovacije. (Ji Đing: Smjena propustljivog i čvrstog predstavlja obrazac neba. Dosezanje izvjesnog nivoa kulture i potom odmor na njemu jeste obrazac čovjeka. Razmatrajući obrazac neba možemo da ispitamo promjene tokom vremena. Razmatrajući obrazac čovjeka možemo uspješno da preobrazimo svijet.)

Svojim gostima kazao sam otprilike ovo: " Pogleda li se put Svetog Stefana, nije moguće ne opaziti sklad između prirodnog oblika ostrva i građenih struktura na njemu. U prvi mah, mjestimice može biti teško razaznati gdje završavaju podnožne stijene, a gdje počinju bedemi... Svojim položajima u prostornom rasporedu kuće opisuju konfiguraciju ostrva. Doimaju se kao njegov kristalast produžetak, ukras i (za neko vrijeme) dovršetak. Svi ostrvski profili sutiču se u crkvici posvećenoj zaštitniku naselja i završavaju najvišom tačkom njenog zvonika. (U barem jednom slučaju - kula sa kazinom izgrađena oko polovine xx vijeka -postupilo se drukčije, uz ponešto arogancije u pristupu i programu, oblikovanju i izvođenju). Preko puta Svetog Stefana, nad strmom brdskom padinom uzdiže se skromna, tipična seoska crkva - opet zadivljujući primjer ambijentalnoga građenja. Moru okrenuta litica produžila se u portalnu fasadu sa zvonikom, a zaravnjeni plato na vrhu brda kao da je malo poskočio i sabrao se u sljemenu krova. Krajolik i građevina stopljeni su u jedinstvo. Onaj ko je ovako postavio inače običnu građevinu na ovo mjesto u istom je kreativnom rangu sa Pikasom u trenutku kada je od upravljača i sedla bicikla stvarao sugestivnu "Bičju glavu". Talenat je sposobnost dovođenja u kreativan odnos danih, raspoloživih svejedno kojih i kakvih ideja i predstava, procesa i stvari. Uzduž i poprijeko Paštrovića moguće je vidjeti podosta primjera gdje su reljef i tipska građevina dovedeni u uzajamno podržavajući, sarađujući, sinergični odnos. Rekao bih da je baš ovo umijeće situiranja građevine u krajolik zadugo bilo i najkreativniji dio procesa regionalnog ambijentiranja. Ako se nepredrasudno pogleda, vidjeće se da je profilna silueta građevina samo do geometrije svedena / sabrana stilizacija oblika (dijela) krajolika u kojem se gradilo. Kao da se radi o svojevrsnoj 'holografiji'."

(Svojevremeno sam pročitao da su neki etnomuzikolozi otkrili nešto vrlo analogno navedenom: fonogrami lokalnih napjeva nalikovali su oblicima vidikove linije. Uzme li se u obzir da je u velikim vremenskim odsjecima seosko stanovništvo bilo "vezano" za svoj kraj, lako je shvatiti da je baš oblik vidikove linije bio taj koji je neprestano iznova premoćno programirao njihove psihičke obrasce. Ovi su se potom, kao osnova u tkanju, manifestovali u svim ekspresivnim procesima: muzici, pjesmi, poeziji, igri, likovnom izražavanju, uključivo i arhitekturi). Na nižim stupnjevima razvoja ljudi traže i nalaze uzore, modele u prirodnom okruženju. Za nepretenciozne i dovoljno senzitivne ljude priroda nije tek puki poligon za samovoljno ispoljavanje nego velika majka neiscrpive mudrosti, vodič u svemu značajnom. Prirodni, spontano nastali oblici izraz su premoćne inteligencije i kao takvi vrijedni uvažavanja. Čini se da stanište, ukoliko je oblikovano analogno njima, ima izgleda da i samo bude durašno, dobro balansirano sa oblikotvornim silama podneblja. Zašto tradicionalna kuca po svoj prilici dugo nije prevazišla / "probila" svoj standard fiksiran tipom? Prirodni uslovi relativno stabilni traju kroz duga razdoblja. Stara društva imala su inercijalna ustrojstva kao i njihove kulture. Jednom intuiran i praksom stabilizovan model kuće izgleda da je približno podjednako zadovoljavao stambene potrebe čak i vremenski prilično udaljenih generacija. Model je u neku ruku bio zamjena za nedostajuće znanje i samim tim nudio očekivanu sigurnost / bezbjednost u vezi zadovoljavanja skromnog broja potreba. Valja imati na umu da stara patrijarhalna društva ne dopuštaju mogućnost ispoljavanja izrazitije individualnosti. Vjerovatno je najčešće tretirana kao nešto prestupno, pa kao takva nije mogla presudno uticati na ustaljeni poredak stvari. Naprosto, "pogled na svijet" kao da je i suviše kruto bio upravljan u jednome smjeru: prema prošlosti, prema predanju...

3. KRISTALIZACIJA LJUDSKE SVIJESTI

Hrišćanski apostol je Rimljanima uputio ovakav savjet:

"Nemojte se prilagođavati ovome svijetu. Naprotiv, preobličavajte se obnovom svoga uma da mognete uočavati što je volja Božija: što je dobro, ugodno i savršeno".

Riječ je, naravno, o pozivu da se u spontanom, centriranom stanju, iznutra navođeno intuicijom stvara stalno novo, drukčije od poznatog i naviknutog. No, ma koliko mogli ovi pristupi izgledati suprotni, oni to zapravo nijesu. U dubinama ljudske svijesti djeluju iste one tvoračke sile koje uobličavaju svekoliko postojanje. Zavisno od toga koliko se uspije uspostaviti specifično stanje svijesti kroz psihosomatsko podešavanje / stišavanje mentalnih funkcija i relaksaciju tijela / mogu se doseći različiti nivoi neiscrpivog arhetipskog ambijentalnog obrasca. U svojoj cjelovitosti on dopušta beskonačnu mogućnost aspektiranja unutar svoje bipolarnosti.

Nedugo prije smrti Karl Gustav Jung je pisao:

"Arhetip je težnja da se stvore takve predstave motiva koje se mogu vrlo mnogo razlikovati u pojedinostima, a da ne izgube osnovni oblik".

I još:

"Moji su kritičari netačno tvrdili da se ja bavim naslijeđenim predstavama i na temelju toga su odbacili ideju arhetipa kao puku predrasudu.

—Arhetipovi su, zapravo, nagonski trend,...

—Termin arhetip često se krivo shvaća kao oznaka za neke određene mitološke slike ili motive. Ali te slike i ti motivi nijesu ništa više nego svjesne predstave; i bilo bi besmisleno tvrditi da se takve nestalne predstave mogu naslijediti.

— Stvaranje nečeg novog ne postiže se intelektom već porivom za igranjem koji djeluje iz unutrašnje potrebe. Stvaralački um igra se objektima koje voli."

Želim pojasniti i cjelovitije od Junga prikazati strukturu bilo kog stvaralačkog procesa pa, dakle i arhitektonskog ili ambijentalnog u najširem smislu. Svaki stvaralački proces nužno započinje impulsom težnje, ovaj izaziva ideju, ideja se prevodi u misao, misao se preobražava u predstavu, predstava se aspektira s obzirom na unutrašnje (humane) i spoljašnje (okruženjske) uslove i takva ulazi u fazu izvođenja. Pritom veliku ulogu igra nivo umješnosti aktera, raspoloživa tehnologija,...

Konačno, stvaranje započeto namjerom završava kristalizacijom svijesti u vidu djela ili postignuća. Problemi nastaju usljed nerazvijene i nebalansirane svjesnosti zbog čega se najčešće i ne događa cjelina procesa. Usljed kreativne "suše" ljudi se najčešće uključuju u proces na nekom od nižih nivoa zbog čega u ishodu proizvode nezadovoljavajuće učinke u estetskom, ekološkom, etičkom i svakom drugom smislu.

V . Kandinski piše: "Istinsko umjetničko djelo nastaje tajanstveno. Unutrašnji duševni glas govori umjetniku koja mu je forma potrebna i gdje je može naći (u spoljašnjoj ili unutrašnjoj "prirodi"). Pravo umjetničko djelo mora da bude velika improvizacija,...

Umjetnik mora nešto da kaže, budući da njegov zadatak nije ovladavanje formom već prilagođavanje ove forme sadržaju (u arhitekturi: programu - PP). "Kreativnost se ne može naučiti niti kontrolisati niti prenositi. Ono što se može učiniti jeste pripremiti sebe za ulazak u kreativno stanje, stanje spontanosti. Kvalitet bilo kog umjetničkog angažmana zavisi od nivoa svjesnosti unutar kojeg se događa. Zato imamo primjere da bogate ideje završe sa beznačajnom realizacijom. Od nivoa svjesnosti takođe zavisi koliko u djelu ima autorske posebnosti naspram posebnosti epohe i univerzalno stvaralačkog.

4. TRADICIONALNO U SAVREMENOM

Kako u svijetlu rečenog razmatrati uticaj tradicije na savremenost? Prilično je poznato "da su prvobitna naivna izražavanja oblika u svih naroda međusobno toliko slična da često, čak i stručnjak ne može da ih razlikuje u kom području su ponikla, ako nema podataka o njihovom porijeklu. " (Kurt Lange i Max Hirmer : EGIPAT, str. 8). Ne bih se olako koristio riječju "naivno" jer ona zbunjuje i navodi na stranputičarenje.

Radi se, naravno, o spontanom izražavanju oblika, pa samim tim o veoma ranim fazama bilo kog stvaralačkog procesa. Ono što je za nas od suštinske važnosti je spoznaja da i mi možemo da "siđemo / uzdignemo se" do nivoa svjesnosti na kojem postajemo sposobni da intuiramo startne ambijentalne obrasce na samom izvoru. Zavisno od naših afiniteta, dominantnog modela kulture, ustrojstva društva i okolnosti unutar konkretnog okruženja, taj ambijentalni nukleus može biti veoma različito razvijan u pojavnosti. Ako se ovo razumije, onda se svekolika tradicija može smatrati prilično irelevantnom za savremenost. Međutim, stvari stoje tako da sada samo mali broj individua posjeduje aktivnu sposobnost da raskošno fasetira svoju svjesnost, a sa njom i svoju kreativnost. Otuda potreba za izvjesnim "oslanjanjem na prošlo".

Navodim barem jedan prilično poznat primjer iz svoje urbanističke prakse na kojem se može čitati nastojanje da se novi programi (sadržaji) izražavaju upodobljenim tradicionalnim oblicima. Riječ je o turističkom naselju Slovenska plaža u Budvi. "Ništa nije tako osjetljivo kao ravnoteža jednog lijepog pejzaža. Zato urbo-arhitektonske strukture moraju da budu "kristalizacija krajolika", te da tako budu u savršenom jedinstvu sa reljefom, klimom i načinom života zainteresovanih korisnika (turista i njihovih domaćina). Ovo treba razumjeti tako da pravci pružanja objekata, njihova spratnost, osnovni razmještaj u prostoru budu usaglašeni s oblicima reljefa neposrednog okruženja, putanjama sunca, pravcima vjetrova, vizurama, saobraćajnicama (kolskim i pješačkim)".

Komentar: "Kristalizacija krajolika" u slučaju Slovenske plaže mnogo je veći problem nego što na prvi pogled može da izgleda. Nisko, ravno polje sa visokom podzemnom vodom i morska pučina pred njim, bez ijednog dovoljno blizog "generatora oblika" (kakvi bi, npr., mogli biti Stari grad, neki izrazit reljefni oblik ili neka karakteristična neposredno susjedujuca urbana tvorevina) predstavljaju gotovo nemoguć start za oblikovanje bilo kakve samorodne strukture. A onda mi je sinulo: talasi! More je dinamičan element: ritmično se talasajući, ustremljuje se i preliva preko obalnog ruba. Tu se mora tražiti i naći rješenje! Razvedene i presute "talase" treba samo u dovoljno pogodnom položaju "zaustaviti, zalediti" i eto osnovnih pravaca položaja građenih struktura. Kao što se talasi propinju prije nego što se razbiju o obalu, tako i arhitektonske mase dalje od mora treba da su više i voluminoznije od onih bližih mu.

To se na narednom, višem planu jednačenja arhitekture i reljefa "poklapa" sa opštim karakteristikama mjesnog krajolika. Građevine se tako pojavljuju (po principu sličnom onom kod kineskih uklapajucih kocaka) kao stilizovani, u jednom novom dovršavajućem sloju ponovljeni oblici krajolika, njegova kristalizacija...

"Izgrađene strukture valja da budu sinteza svega tipičnog za Sredozemlje (odvojen život ulice od života iza zida, tremovi, atrijalna dvorišta, niske spratnosti - max P+2, kosi krovovi, terase sa pergolama - odrinama, živahni trgovi - agore s atraktivnim sadržajima po rubovima: ateljei, trgovine, klubovi, ugostiteljske radnje itd.). Naročito je značajno da ovakva prostorna struktura neutrališe razlike između sezone i vansezone (za prolaznke odnosno stalne stanovnike)."

Komentar: "Sinteza svega tipičnog za Sredozemlje" znači da se valja okoristiti nasljeđem svih velikih mediteranskih kultura, minulih kao i trajućih...Sinteza, dabome, nije puko zbrajanje odabranih pabiraka, eklektičko gomilanje, nego nov kvalitet oblikovanja, novo jedinstvo ostvareno stvaralačkom snagom asimilacije, metamorfoze, slivanje različitih struja u jednu složenu maticu koja je mnogo više od zbira sastavnica... Nabrajanje lako prepoznatljivih arhitektonskih oblika trebalo je, u načelu, da osigura barem najniži nivo prihvatljivosti oblikovanja prostora, te formiranja specifične atmosfere... (ljudi snabdjeveni dobrim rječnicima sigurno neće samo zato naprasno postati pjesnicima.)

5. OKONČANJE TRADICIJE?

Imam utisak da je potres od 1979. na drastičan način okončao ko zna koliko dugu tradiciju građenja na Primorju. Niko više neće graditi kao prije, kao što neće ni živjeti kao prije. Selo kao takvo nestalo je: nekadašnji živalj preselio se u gradove, a ukoliko još nije, živi "polutanski"; čak i bukvalno u većini sela kuće su se urušile. Tako je tradicija naglo prešla u istoriju i arheologiju. Novih seljaka teško da može biti. Svjedočimo višedecenijske pokušaje tzv. revitalizacije sela. Neuspješne u našim uslovima, a i inače. Selo je naprosto samo trag prevaziđene faze u evoluciji čovječanstva, faze koja je dugo trajala i zato izgledala kao vječita. Na cijeloj planeti ubrzava se proces pražnjenja sela i to niti treba zaustavljati, a još manje onemogućavati represivnim mjerama. Ti napušteni i zapušteni prostori čekaju neki novi soj ljudi koji u njima treba da začnu posturbanu fazu u ljudskom razvoju. Ti ljudi će baštiniti najviše urbane vrijednosti, veoma razvijenu ekološku svijest kao i sposobnost da sve kreativnije sarađuju sa drugima i prirodom. Sada takvih ljudi još jedva da ima... Nije zahvalno prognozirati kakve će kuće i naselja takvi ljudi stvarati. Usuđujem se reći da će i sam Pojam građenja biti sve češće dovođen u pitanje. Možda je umjesno pomenuti da će manji gradovi i djelovi većih, kao kontrast nesmiljenom zločinačkom profiterstvu, poprimati sve više prelaznih karakteristika ka eko-gradu i posturbanim afinama...

6. NOVA ARHITEKTONSKA PARADIGMA

Ekološki pristup nije, kako se najčešće tvrdi, restriktivan nego je riječ o primitivnom egoizmu i njemu odgovarajućem grabežnom i eksploatatorskom mentaliteta.

Ekološki pristup je cjelovit i kao takav stimuliše inovacije, saradnju i kreativnost, a to su načini da se prevazilaze raznovrsna ograničenja, kako u ljudima tako i u okruženju. Ostaje nam, dakle, da skeniramo tradiciju i njene vrijednosti još upotrebljive, a u promijenjenom kontekstu kreativno nastavljamo novim. Nije upitno da model regionalne tradicionalne kuće može u naše vrijeme još da posluži kao polazište za ekološko i tehnološki sofisticirano ambijentiranje. Čak i bez velikih istraživanja neke "rezerve skrivenog smisla" mogu se uočiti. Tako, na primjer, terasa sa pergolom primorske kuće može jednostavnim sredstvima da se u zimskom periodu prevodi u element solarne kuće. Ukoliko se zadrže samo obimni zidovi, onda se može događati jednostavno unutrašnje sezonsko reorganizovanje ambijenta. Vjerovatno će naredni korak biti olakšavanje i dinamizovanje zidnih membrana. Sljedeći korak je zapravo prelazak u novu, holističku paradigmu koja podrazumijeva "pulsirajući prostor" u anvelopnom polju (min / max).


Tekst preuzet iz knjige:
Tradicionalna arhitektura Crne Gore

Univerzitet Crne Gore
Građevinski fakultet

Monografija
Podgorica, 2005.