Kamen nad vodom koja zna više

Reče mi profesor Dušan Vuksanović sa Arhitektonskoga fakulteta u Podgorici, da ima jedna kuća na Karuču koju moram da vidim. Dobra kuća. Pokušah odmah da saznam nešto više o toj kući. Postavih čitavu seriju pitanja, ali ne dobih odgovore.
"Polako, povezaću te sa čovjekom", obeća mi profesor.
I bi tako, poveza me profesor Vuksanović i nađoh se s čovjekom na parkingu kod hotela "Crna Gora".
Prijatan čovjek, čistoga, zdravoga oka, interesantna ceklinsko-američka varijanta "Camel Trophy", dase u najboljim godinama - u iznošenim Armani farmericama i sa zelenim, univerzalnim šeširom sa širokim obodom na glavi. Reče da se zove Janko Jovićević. Bio je tu i njegov visoki sin, tinejdžer u košarkaškom dresu, s loptom.
Sjedosmo u karavan s američkim tablicama, vezasmo pojaseve i zaputismo se ka Karuču. Cetinjskom džadom, polako.
Dopali su mi se Jovićevići. Bili su laki i neopterećeni - u casual maniru. Pomislih - čovječe, kada bi više upravo ovakvih ljudi dolazilo - ili se vraćalo u Crnu Goru - ne bi bilo problema. Nije nama potreban novac, nisu nam potrebni ljudi koji donose novac u Crnu Goru - u namjeri da još više novca odvuku nazad. Takvi ljudi ostavljaju haos za sobom. Potrebni su nam obrazovani, senzitivni ljudi, koji su u stanju da prenesu svoja iskustva. Potrebni su nam ljudi koji imaju pozitivne ideje, koji razumiju i koji vole Crnu Goru.
U to ime, u magnovenju mi se ukaza zero energy kuća na ostrvu usred Skadarskog jezera, okićena gomilama high tech solarnih kolektora, sa baštom pored kuće, prepunom šarenog, bujnog egzotičnog bilja i još šarenijih zmija. Zapravo, zamislih neku čudnu, neviđenu, eko varijantu Grmožura - i srce mi zaigra od sreće.
On the road again/ Goin" places that I"ve never been/ Seein" things that I may never see again...
Dan je bio savršen. Prethodne noći je padala kiša, rominjalo je i u momentu kada smo krenuli, oko 10 sati ujutro, ali se naslućivalo da se oblaci razilaze i da ostavljaju tupu omorinu za sobom. Omorina je dobra, dodaje neku dozu maglovite metafizičnosti kućama i zatupljuje malo sve preoštre ivice.
Ceklinska magija počinje da radi tačno na 13. kilometru puta za Cetinje, kod Carevoga laza, čim se skrene za Rijeku Crnojevića. U mojim žilama teče 25 posto ceklinske krvi, tako da mi možete vjerovati. Čitav potez od Carevoga laza do Karuča i dalje do Dodoša, izvanredna je biciklistička tura. Vozio sam tuda bajs više puta, u vrijeme kada sam imao nekih 20 kila manje. Uglavnom nema automobila, pogotovo radnim danima.
Sivi zidovi ljetnjikovca Petra I na Karuču. Oštra, čista, bazična geometrija, bez ikakvih suvišnih detalja, bez ikakvog pretjerivanja, bez ikakvih kerefeka i bez krova. "Kula"- visoko na stijeni, iznad vode. Sve je to jasno i čisto. Vladičina kula je, ako mene pitate, najvredniji arhitektonski spomenik koji su Petrovići ostavili za sobom. Kasniji spomenici su uglavnom miksevi svakojakih uticaja sa strane a svjedoče i o dubioznim vladarskim pretenzijama Petrovića - pogotovo staroga kralja Nikole. Vladičina kula je autentično i autohtono crnogorska arhitektura, naša - do srži - do posljednjeg kamena. Čitavo okruženje je veličanstveno, jednako kao i način na koji se kula odnosi prema okruženju i vodi. Način na koji kameni zidovi bukvalno izrastaju iz stijene je strahovito prirodan. Čudno je da kula nikada nije obnovljena. Opet, ako imamo u vidu kako se trenutno u Crnoj Gori postupa prema graditeljskom nasljeđu - bolje je što je kula Petra I još uvijek netaknuta. Neka - ima vremena, ne treba žuriti. Kako sada stvari stoje, kada bi bila preduzeta temeljna rekostrukcija, kula bi vrlo vjerovatno bila toliko ušećerena, da bi pogled na nju izazivao tešku mučninu.
Danas, pri pogledu na sive zidove kule, nameće se pitanje - ima li uopšte smisla živjeti daleko od žive vode? Mora da je o tome razmišljao i naš stari dobri vladika Petar, svojevremeno, u časovima odmora, uz čašicu najbolje rakije iz Drušića i suve ukljeve.
Spustismo se do vode i popesmo se u čun. Nismo žurili, pa iskoristih priliku da napravim nekoliko snimaka vode. Voda je bila topla. Ta đavolja voda je uvijek topla.
Volim vodu Skadarskoga jezera. To je voda koja zna više. Ako ste ikada s mosta kod željezničke stanice Zeta, gledali uporne pokušaje akvamarinski ledene Morače da s proljeća ili kasne jeseni zadivi melanholično i gluvo jezero pričom o visokim planinama na sjeveru, o snijegu i o slavnom vojevanju s ljutim kamenom - onda znate o čemu govorim. Voda Skadarskog jezera zna sve te priče, tu je odavno - ko zna od kad - i nema namjeru da se miče odavde. Ta voda je teška - kao ulje - i zna više od bilo koje druge vode.
Probah da se sjetim neke prigodne pjesme o Skadarskom jezeru. Sjetih se samo onoga: Kraj jezera jedna kuća mala/ Tu je ona dragog čekala...
Dobro de, znam, to je drugi integral - koji nema ni najmanje veze s ovom mojom pričom.
Janko upali pentu i krenusmo. Vozio je znalački, sporo, da bi mi dao vremena da se malo aklimatizujem, da osjetim Karuč, vodu, kamen i ono ludo zelenilo - da se pripremim za susret sa kućom.
Zađosmo lagano iza impozantne kamene gromade koja se zove Karučki krš i evo je... kuća pored jezera, sakrivena u zelenilu.
Sporo smo se primicali. Simultano sam posmatrao okruženje i kuću. Ako želite da gradite kuću, prvi korak je, svakako, odabir lokacije. U ovom slučaju, lokacija je bila savršeno odabrana. Đurovo oko. Čitav taj dio obale je stjenovit i nevjerovatno živopisan. To je mali začarani svijet sa sebe - mikrokosmos. Tu je i jedno smiješno zemljano ostrvce koje kao da je sišlo sa neke stare japanske grafike.
Primakosmo se još bliže. Teška, čista kamena kuća sa pripadajućom, majstorski ukomponovanom terasom i krovom od kanalice. Primijetih perfektne detalje škura. Primijetih i da ravni krova prelaze ravni zidova - ali taman koliko treba - taman u granicama podnošljivoga.
Ukratko - bez suvišnih poteza, ljudski. Lako i čisto. Osjetih i onu laganu vrtoglavicu i leptiriće u stomaku - koje uvijek osjetim kada vidim dobru kuću.
Opasno je ići na blind date sa kućama. Pogotovo u pratnji ponosnih vlasnika. Ako se kojim slučajem desi da je kuća promašaj, kompletan doživljaj se automatski svodi na teško smaranje i pokušaj da se nađe što bolja isprika za uljudno ali i neodložno - ekspresno povlačenje. Nisam dovodio u pitanje stav profesora Vuksanovića, naravno, ali nikad se ne zna - oprezan čovjek uvijek ostavi malo prostora za sumnju. U svakom slučaju, u trenutku kada sam vidio kuću - odahnuo sam.
Bila je to đavolski lijepa kuća - hell of a nice house.
Bio sam uvjeren da nikada u životu neću ispred subjekta - kuća - nalijepiti pridjev - lijepa. Problem s frazom - lijepa kuća - je što odiše malagrađanštinom, snobizmom i neupućenošću u arhitekturu. Nije problem u pridjevu, problem je kontekstu u kojem se taj pridjev koristi. Malograđani i snobovi, pogotovo oni što imaju novca, uvijek žive u lijepim kućama - mada, opet, ta stvar u pravilu nema mnogo veze s novcem.
Mislio sam da su lijepe kuće nešto o čemu ozbiljni fenomenolozi arhitekture - poput moje malenkosti - ne pišu. Nakon što sam vidio kuću Jovićevića na Karuču, promijenio sam mišljenje - to se još zove i sazrijevanje. Časno je promijeniti mišljenje - samo se budale drže jedne te iste priče, vječno. Opet, glupo je izbjegavati epitet - lijepa - kada se piše o lijepim kućama. Neke su kuće baš lijepe - lijepe, zdrave i dobre. Zapravo, samo sam neznatno olabavio i malo pomakao stav. Mislim da ipak nikada neću pisati o - prelijepim kućama. Kad smo već kod pridjeva, volio bih da pišem o nekoj veseloj kući, nekada. Vesele kuće su rijetka lovina.
Pristadosmo uz kuću Jovićevića. Izađosmo iz čuna i popesmo se na terasu. Dočeka nas Karolin (Caroline) - Jankova žena. Učini mi se krhka. Pogledah okolo, pogledah opet sav onaj kamen, svu onu divljinu, razmislih malo i zaključih da Karolin definitivno nije krhka. Žena koja je odlučila da dođe u Crnu Goru, u Ceklin i da ravnopravno učestvuje u podizanju ovakve kuće - definitivno nije krhka. Daleko od toga.
Poželjeh da malo sjednem, zapalim cigaretu i sredim utiske. Ponudiše mi pivo.
U sljedećem broju - nastavak priče o kući na Karuču.

OMAŽ STRAŽARSKOJ KUĆICI

Karolin Milard (Caroline Millard) - turistkinja iz Londona - kako se potpisala ispod teksta objavljenog nedavno u "Monitoru" i naslovljenog "Kućica i mi", tačno zna gdje je došla. Poznaje Crnogorce kao da je čitav život ovdje provela. U pomenutom tekstu apeluje da se sačuva od uništenja stara stražarska kućica, podignuta početkom pedesetih godina prošlog vijeka na stijeni iznad Đurovoga oka. U kućici je nekada obitavao stražar koji je čuvao ribu u oku.
Između ostaloga, Milard u tekstu kaže i ovo: "Kao turistkinja koja je mnogo proputovala, često pomislim - da li će neka živopisna ruševina, seoce ili neki spektakularni pogled biti narušeni ili uništeni do moje sljedeće posjete Crnoj Gori?... Kada bi samo ljudi u ovoj prelijepoj zemlji mogli da shvate da su nasljeđe koje čine ovakvi objekti i prirodna sredina ono što će privući obrazovane turiste u Crnu Goru, a ne bezbroj hotela, stanova, kafića, kockarnica i restorana, te stvari ljudi mogu pronaći svugdje. Ne moraju ni da otputuju od kuće da bi ih pronašli!".